Lista - Mart 2026.

 

Ukupno pogledano: 27 (17 dugometražnih, 10 kratkometražnih)

Prvi put pogledano: 13 (svi dugometražni)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): Dead Man's Wire

Najlošiji utisak: The Bluff

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

*02.03. kino The Blue Trail / O Último Azul (Gabriel Mascaro, 2025) - 8/10
03.03. video Daddy's Head (Benjamin Barfoot, 2024) - 5/10
04.03. video We Bury the Dead (Zak Hilditch, 2024) - 7/10
04.03. TV And the King Said, What a Fantastic Machine (Alex Danielson, Maximilien Van Aertyck, 2023) - 6/10
05.03. video Dead Man's Wire (Gus Van Sant, 2025) - 8/10
05.03. video The Bluff (Frank E. Flowers, 2026) - 3/10
*07.03. TV Isle of Dogs (Wes Anderson, 2018) - 8/10
*07.03. kino Send Help (Sam Raimi, 2026) - 8/10
11.03. festival Extraordinary / Glavonja (Marina Andrée Škop, Vanda Raymanová, 2026) - 7/10
12.03. video War Machine (Patrick Hughes, 2026)- 4/10
*14.03. video The Secret Agent / O Agente Secreto (Kleber Mendonça Filho, 2025) - 9/10
14.03. kino Rental Family (Hikari, 2025) - 7/10
19.03. kino Cold Storage (Jonny Campbell, 2026) - 6/10
24.03. festival AMS - Work Must Be / AMS - Arbeit Muss Sein (Sebastian Brauneis, 2026) - 6/10
25.03. festival Teresa's Body / Teresas Körper (Magdalena Chmielewska, 2026) - 7/10
26.03. video Good Luck, Have Fun, Don't Die (Gore Verbinski, 2026) - 8/10
26.03. festival Rose (Markus Schleinzer, 2026) - 8/10
**(*)30.03. video It's Fine, I'm Fine, Everything's Fine / Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve (Rino Barbir, 2025 - 8/10
**(*)30.03. video Grand Finale / Traje veliko finale (Luka Galešić, 2024) - 7/10
**(*)30.03. video Shallow Ground / Rahlo (Jozo Schmuch, 2025) - 8/10
**(*)30.03. video Crocodile Teeth / Zubi krokodila (Filip Heraković, 2025) - 7/10
**(*)30.03. video Placement Exam / Inicijalni (Kruno Trninić, 2025) - 8/10
**(*)30.03. video Greek Apricots / Grčke marelica (Jan Krevatin, 2025) - 8/10
**(*)30.03. video Diorama (Vida Skerk, 2025) - 6/10
**(*)30.03. video 2 in 2 / Dvoje u dvojci (Nela Gluhak, 2025) - 5/10
**(*)30.03. video Komorebi (Lucija Katarina Šešelj, 2025) - 6/10
**(*)30.03. video Peninsula / Poluotok (David Gašo, 2025) - 4/10

A Film a Week - AMS - Work Must Be / AMS - Arbeit Muss Sein

 previously published on Cineuropa

Work has to be done. In theory, job seekers have to do their best to find work, and employment services have to help them in that process. But in practice, both sides often go through the motions, pretending that they are doing their part in order to tick certain boxes. “AMS” is the acronym for the Austrian employment service, and its central office in Vienna stands at the very core of the newest feature co-written and directed by Sebastian Brauneis, AMS – Work Must Be, which has premiered at the Diagonale.

Mari (Margarethe Tiesel) has been a client of AMS ever since she lost her job as a receptionist at a doctor’s office when said doctor retired. She genuinely wants to find a new place to work in order to support her daughter Lisa (Lola Mae), a student, but the services shuffle her around, making her attend various courses (the last one being led by the racist Roger, played by Franz Solar) and appointments. When she misses one such appointment, agent Theresa (Isabella Knöll) cancels her support cheque. When Mari dials the phone number, she randomly gets to speak with the only sympathetic person in the company, support-line operator Markus (Lukas Watzl), who becomes her unofficial personal advisor and teaches her how to survive this rigged system.

A woman of immigrant heritage, Mahdiya (Mariam Hage), wants to take a police course, but her agent, Kathi (Marie-Louise Stockinger), enrols her on a language course instead. The reason for this might be Kathi’s inherent racism, but the decision could also stem from the “game” of promotion-chasing currently going on at the AMS. Eventually, Mari, Mahdiya and Markus, as the inside man, join forces with the rest of the desperate job seekers from Roger’s class in order to manipulate the system from within and take their revenge by rigging the race for promotion.

What could have been a deadly serious, socially charged drama, after starting out as a snappy satirical comedy, veers towards heist-movie territory and, by the end, even resembles a quirky musical. The last act is certainly overkill, adding to the movie’s excessive 100-minute running time. But up until that point, the ride we take with Brauneis’ characters is a fun one thanks to the brisk pacing achieved both through the script (written by Brauneis, Helmut Emersberger and Lily Ringler) and through the editing, handled by the filmmaker himself along with Antonia Adelsberger and Paul Eckhart. The acting also serves the purpose of contributing to the snappy narrative, as the characters are envisioned as types, rather than palpable, life-like people, so the actors have clear and simple tasks that they fulfil with a decent sense of comedic timing.

However, Brauneis sometimes tries too hard to play it cool, and in order to do so, he relies too heavily on motifs, tricks and puns from other, predominantly US, movies. Along with The Dirty Dozen (here referenced directly both in the dialogue and through the theme song), recognisable bits and pieces from Office Space, The Big Short, and an array of heist and caper movies are recycled here. In the end, AMS – Work Must Be is sometimes messy, overcrowded and overambitious when we consider the means at the filmmaker’s disposal and the quality of his choices, but overall, it’s a lightweight piece of filmmaking that may fare well with broader audiences.

Cold Storage

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Originalno je u principu dobro, ali opet ne može sve biti novo i revolucionarno. Klišei su tu s razlogom i zapravo je prava veština probijati se kroz njih i kroz već poznate elemente na elegantan način. U tome takođe, makar po pitanju ambicija, valja biti skroman – to što nas nešto možda neće oboriti s nogu ne znači da nas ne može dobro zabaviti.

Cold Storage u režiji TV-veterana Džonija Kembela, a po romanu i scenariju Dejvida Kepa, je možda i pravi primer za to. Kod nas se skoro paralelno pojavio na „mreži svih mreža“ i u bioskopu i zapravo funkcioniše jednako dobro, ili makar solidno, u oba konteksta. Čak je moguće da će s godinama dobiti i nekakvu patinu filma „stare škole“ kakvu danas, recimo, nose slični „pop-korn“ radovi iz 90-ih.

Premisa je takva da je američka svemirska stanica odradila svoje, pa je nasilno prizemljena u Indijski Okean blizu zapadne obale Australije. Rezervoar kiseonika uspeva da dopliva do obale, pronađe ga jedan farmer i oko njega složi improvizovani muzej. U rezervoaru su, međutim, bili prisutni tragovi zaraznih gljivica koje su bile predmet super-tajnog eksperimenta. Tridesetak godina kasnije su one izazvale epidemiju koja je pobila ljude i životinje u tom selu.

U selo dolaze specijalistkinja mikrobiologije Hiro Martins (Sosi Bejkon) i dvoje američkih agenata, Kvin (Liam Nison, još uvek u vrlo dobroj akcionoj formi) i Romano (Lesli Menvil) da reše situaciju, ali u doktorkin sistem ipak nekako uđe zaraza. U trenutku lucidnosti pre nego što će joj mozak eksplodirati i proširiti zarazu, ona uspeva da se ubije, a dvoje agenata zove pomoć koja nuklearnom opcijom briše selo s lica Zemlje. Agenti uspevaju da sačuvaju uzorak i zbrinu ga u federalnom krio-skladištu u Kanzasu.

Petnaestak godina kasnije, agenti su penzionisani, a skladište, makar njegov gornji deo, prodato investitoru i prenamenjeno u komercijalne svrhe poslovanja s običnim građanima. U tom skladištu radi nezainteresovani omladinac Trevis zvani Ti-Kejk (Džo Kiri, poznat iz serije Stranger Things) i nova, elokventnija koleginica Naomi (Džordžina Kembel, viđena u hororu Barbarian) a šef im je ljigavi i nepristojni Grifin (Gevin Spouks). Ti-Kejk se novoj koleginici udvara, a ona prolazi kroz raskid s ne baš uravnoteženim dečkom Majkom (Aron Hefernan).

Kako to obično biva, noćna smena se pretvara u haos jer se na hladnjači upalio alarm za zagrevanje, zbog čega agenti dolaze da provere šta se dešava, iako zvanično nemaju mandat da na bilo koji način reaguju. Zaraza je, međutim, izbila i u spoljni svet i zakačila životinje, a pitanje je minuta kada će i ljude. Da stvar bude šašavija, baš tu noć je Grifin izabrao da sa svojom bandom bajkera opljačka jednu od jedinica u koju su pristigli novi televizori.

Ono što sledi je opšti pičvajz sa zelenom ljigavom masom, životinjama kojima eksplodiraju glave i ljudima koji se pretvaraju u agilne zombije pre nego što i sami eksplodiraju. I u tom pičvajzu smo zaboravili udovicu (Vanesa Redgrejv) koja je ranije ušla u skladište s namerom da se ubije, ali je tu, tako naoružana, zadremala...

Možda je i više od pola posla tu odradio Kep već sa svojim romanom. Za popularnu naučnu fantastiku je izuzetno važno da bazična nauka i kros-žanrovska dramaturgija funkcionišu. U ovoj naučno-fantastičnoj horor-komediji su „prirodni“ zakoni jednostavno postavljeni i dosledno ispoštovani. Što se dramaturgije tiče, ona se kreće očekivanom stazom, ali pomalo skokovito i proizvoljno, pritom otvarajući logičke rupe i prostor za neugodna pitanja.

To bi predstavljalo problem ako bismo film uzimali sasvim ozbiljno (na šta su Kep i Džoni Kembel pokušali da nas „navuku“ s uvodnom karticom teksta), ali Cold Storage treba posmatrati kao komad vrlo namernog „treša“ i zezanja. Dve potonje kvalifikacije, međutim, nisu nikakav alibi za ošljarenje, a Kep i Kembel zadatku pristupaju krajnje ozbiljno i uspevaju da uvežu žanrove i da u taj kontrolisani haos ubace i nešto od društvene kritike, kako na temu nemara vlasti, tako i na temu sitnog ljudskog govnarluka.

S rediteljske pozicije, Džoni Kembel nam prilično neprimetno menja perspektive između dva para protagonista, dva tipa antagonista i natprirodne pretnje, i to čini tako da film ostane pratljiv i lagan za konzumaciju. Glumački, hemija unutar dva para protagonista i između tih parova funkcioniše kako treba: četvoro glumaca tačno zna kada povući koji potez. U slučaju negativaca i epizodista, oni imaju po manje vremena na ekranu, ali zato imaju i više slobode za neke malo šire ili grublje poteze, što sasvim solidno ide uz ovakav film. Kada se na to dodaju i vrlo opipljivi i uverljivo gadni specijalni efekti, zabava je, makar za ljubitelje žanrovskog filma, zagarantovana.

Naravno, prepoznaćemo tu skoro doslovne isečke iz klasičnih žanrovskih dela, od Karpenterovog The Thing, preko Krajtonovog romana The Andromeda Strain i njegove filmske adaptacije u rukama Roberta Vajza, pa do Dawn of the Dead. To nam, međutim, neće puno smetati jer ćemo ih samo notirati, a ne i aktivno misliti na starije, bolje i kultnije filmove. Možda ćemo Cold Storage porediti s, recimo, dosta sličnim naslovom Evolution, ali će to poređenje ići u korist Kembelovog filma.

S druge strane, možda će nas iznervirati i polu-otvoreni kraj kojim se očito traži nastavak, ali takva su, izgleda, pravila igre u savremenoj komercijalnoj kinematografiji. Problem je što to podriva ono što je filmu možda i glavni adut, jer Cold Storage je zapravo uradak namenjen jednom opuštenom i neobaveznom gledanju, a ne serijalizaciji.

A Film a Week - Extraordinary / Glavonja

 previously published on Cineuropa

As a global society, we are becoming increasingly aware that we are not all the same, so a “one size fits all” approach cannot be applied to everyone. The differences between specific needs and reactions can and should be noted from an early age, so that we can create a flexible world based on acceptance, which can serve as a decent home for everyone. In the cinematic world, this is being reflected in the ongoing trend towards movies for younger audiences featuring characters that are on the autism spectrum and sending the message that they should be accepted as they are.

The newest addition to this canon comes in the form of Extraordinary by Marina Andree Škop and Vanda Raymanová. It has already enjoyed a gala premiere and a wide theatrical release in Croatia. However, at BUFF Malmö, the film festival for children’s and youth audiences, it is celebrating its first international screening.

Alisa (newcomer Marta Mihanović) lives in the shadow of her brother Milan (Maks Kleončić), who is a bit out of the ordinary and whose needs mean he gets all of the attention from their parents (Ajda Smrekar and Matej Puc). Milan always wears a leather helmet on his head, since it helps him block out the loud sounds from the outside world. He is also able to walk along straight, clearly marked lines, and his preferred ritual is drawing straight lines on perfectly white sheets of paper with his pen. As Alisa likes to say, he lives in his own world.

The social services, represented by two agents (Judita Franković Brdar and Borko Perić), are always on the parents’ case, trying to take Milan to a medical facility, so the family moves from the city to the nearby countryside. After an accident befalls each of the over-stressed parents, they both end up in the local hospital, where the doctor (Csongor Kassai) and the stern head nurse (Gabriela Dzuríková) have sinister plans for them. So, the siblings, with the help of a trio of local kids playing detectives (Andrija Lamot, Mark Spiridonović and Martin Pišlar), set off on an adventure to find them, revealing a heist plot in the process. For the first time, the “extraordinary” Milan has to face the ordinary world…

The duo of directors works in perfect synergy here. Marina Andree Škop has made a name for herself with children’s films (for instance, the 2019 title My Grandpa Is an Alien) and knows how to gently steer her young actors in the desired direction. This is especially the case for the two leads, as Marta Mihanović showcases both her character’s inner strength and vulnerability at the same time, which is quite a task even for experienced thesps, while Maks Kleončić possesses the necessary mix of calmness and expressiveness that is needed for the character of Milan, who does not speak. On the other hand, Vanda Raymanová comes from the realm of animation, which is crucial for a heavily stylised film such as this one, where the characters exist against backgrounds consisting of photographic imagery refined with hand-drawn details, and where the travelling sequences are made in a cute form of 2D animation.

Extraordinary might be a tad over the top with its striking design cues and the almost cartoonish concepts of the adult characters. Also, the detective plot is possibly too far removed from the initial topic, so it might resonate better with parents than with children. But the simple, positive message of friendship and acceptance it conveys, as well as its unapologetic playfulness, makes it a praiseworthy effort.

Rental Family

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Fascinacija Japanom često je bazirana na krajnje pojednostavljenim i često netočnim stereotipima, bilo da se tu radi o junačkoj povijesti, visokoj tehnologiji, fanovskoj kulturi ili bizarnostima koje, umjesto kao rubne pojave, zamišljamo kao nešto sveprisutno. Kod potonjeg, mislim da nijedan drugi narod ne bi smio imati pravo glasa, budući da svaki ima neki običaj ili praksu koja se nekom drugom može učiniti čudnom. Uzmimo, na primjer, balkanske narikače koje teatralno plaču i kukaju na sprovodima sebi nepoznatih ljudi po zadanom scenariju, a sve u svrhu predstave kako je pokojnik bio važan ili omiljen. U Japanu je, pak, sličan običaj proširen, produbljen i podignut na nivo biznisa poput neke vrste emocionalne prostitucije. Naime, postoje agencije koje „iznajmljuju” glumce koji će se pretvarati da su svojim klijentima ne samo ožalošćeni na sprovodima ili gosti na vjenčanjima, već i prijatelji. O tomu je Werner Herzog imao koju za reći u svojoj skriptiranoj doku-drami Family Romance, LLC (2019). Postojanje biznisa tog tipa inicijalna je točka i filma Rental Family japanske autorice Hikari.

Naš junak je Phillip (igra ga Brendan Fraser), američki glumac nižeg ešalona koji živi sam u Tokyu i izdržava se igranjem u reklamama i pojavljivanjem u zabavnim televizijskim emisijama nižeg reda. Pokušava se uklopiti u japansku kulturu, ali vidljivo odskače, posao mu ne dolazi redovito, a jedina zabava mu je, čini se, promatranje susjeda koji se doimaju sretniji od njega. Kao takav, postaje interesantan maloj agenciji za najam glumaca u svakodnevnim situacijama koju vodi Shinji (Takehiro Hira), i nakon prvotnog oklijevanja, prihvaća njihovu ponudu. On tako postaje „token Amerikanac”, ožalošćeni na sprovodima, prijatelj, poslovni partner i slično, dok emocionalno zahtjevnije uloge „igra” njegova kolegica Aiko (Mari Yamamoto). Dva će slučaja, međutim, početi utjecati na Phillipa na osobnom i emocionalnom nivou. U prvom, on igra novinara koji radi ekstenzivni intervju sa starim i cijenjenim, ali pomalo zaboravljenim glumcem Kikuom (Akira Emoto) kojeg polako načinje demencija i koji želi izvesti svoj posljednji podvig. U drugom slučaju, angažirala ga je samohrana majka Hitomi koju igra Shino Shinozaki kako bi njenoj kćeri Mii (Shannon Gorman) iz rasno mješovite veze glumio davno izgubljenog, pa ponovo nađenog oca. Hitomin motiv je da se Mia upiše u prestižnu školu koja bi joj uvelike trasirala karijerni put, a za to će imati više šansi ako na prijamnu komisiju ostavi pozitivan dojam curice iz mondene, multikulturalne obitelji. Pritom je svjesna emocionalnog rizika koji taj plan sa sobom nosi, uglavnom za Miu, dok s Phillipovim emocionalnom bagažom nije upoznata i ne zanima je. Da, svaka veza, naročito ona glumljena, ima svoj kraj, ali, čak ni uz profesionalnu distancu, glumac ne može zaboraviti da su objekti njegovog odigranog interesa ipak stvarni, živi ljudi.

Ta je rasprava o prirodi glumačkog posla, naročito ovako nestandardnog, svakako centralna tema filma. Jer, za razliku od konvencionalne glume u kazalištu, na filmu i televiziji, ovdje nema striktnog skripta ili redateljske vizije koju se mora slijediti. Čak i u slobodnijim formama glumačkog izričaja, poput „stand-up” komedije ili improvizacije, postoje neka pravila struke, dok je ovdje riječ o čistom pretvaranju da nekakav odnos postoji i da se on gradi, sve dok taj odnos baziran na lažima i pretvaranjima ne oživi. Na to se nadovezuje druga tema filma, a to je, na tragu još jednog „tokijskog” filma, Izgubljeni u prijevodu (Sofia Coppola, 2003), kriza identiteta, odnosno nepripadanja. Razlike u koncepciji protagonista tih dvaju filmova su razvidne, ali je zapravo osjećaj izgubljenosti kod obojice isti, kao i potreba da se nešto po tom pitanju učini. Za obije od tema kojima se Hikari u Rental Family bavi, ključan je izbor Brendana Frasera za noseću ulogu i simbolika koju taj izbor nosi. Fraser se, naime, nakon strelovitog uspona u mlađim danima, izgubio u vrtlogu depresije da bi nakon televizijskih, „treš”, promašenih ili malih uloga „iskupljenje” i renesansu polučio u filmu Kit (Darren Aronofski, 2023) u kojem je upravo njegova gluma bila jedina svijetla točka, ma koliko i ona, kao i Fraserova sudbina, bila predmetom redateljske eksploatacije. Ima i ovdje toga, makar u sugestiji „niskih grana” na koje je protagonist spao, ali je to u Hikarinom tretmanu ipak dosta čovječnije. Stoga Fraser može pokazati pravu širinu svog talenta, dubinu izričaja i identifikacije s likom kojeg igra. Druga tema koje se Hikari dotiče je sam Japan kao mjesto suprotnosti, gdje se sreću kontrasti: megalopolisi i priroda, konzervatizam i modernizam, pragmatizam i čudaštva, važnost predstave za druge i emocionalne potrebe za sebe. U tu svrhu, japanski dio glumačke postave odrađuje lavovski dio posla, ali se Hikari može osloniti i na činjenicu da namjerno bira snimanje urbanih i ruralnih lokacija po danu, podalje od turističkih stereotipa hramova, neona ili užurbanih željezničkih postaja. I inače režiran mekom rukom, Rental Family dostiže staromodnu sentimentalnost koja se ipak doima iskreno emotivnom, a ne manipulativno zašećerenom.

War Machine

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Akcioni filmovi su kao hamburgeri. Ako zanemarimo skoro neverovatnu situaciju da nam svetski poznati kuvar servira hamburger u fensi restoranu ili da nam Tarantino ili Nolan podastru akcioni film kao neke ekstremne situacije, ostaju nam tri osnovne kategorije. To su hamburger s kioska bez reputacije – probaj pa se iznenadi, proverena generička sigurica tipa Mekdonalds s kojom nema iznenađenja, i ambiciozno osmišljeni burger iz nekog hipsterskog lokala koji košta otprilike koliko bi na nekom drugom mestu koštala šnicla, što nikako ne može da bude opravdano, ali je barem zanimljiv i drugačiji, makar dok ga konkurencija ne iskopira i ne devalvira. Kod akcionih filmova, ekvivalenti bi bili krševi snimljeni direktno za video koji u najboljem slučaju završe na televiziji u terminu koji se alterira s Ligom Šampiona, studijski filmovi u poslednje vreme po pravilu snimani za „strimere“ i oni retki bioskopski koji pokazuju da njihov autor ima nekakav „personaliti“. Nekad je bilo još i starih roštilj-majstora na glasu koji su se u međuvremenu penzionisali, baš kao i majstori akcionih filmova, Mektirnan, Doner i slični, njihov povratak na scenu danas bio bi ravan čudu.

E, pa, dragi moji, ceo ovaj uvod služi da s vama podelim utisak da je War Machine, čedo kompanije Lajonsgejt koje nam se upravo ukazalo na Netfliksu, dupli burger s kečapom, krastavcima i onim izgovorom za sir iz Meka. Ide uz koka-kolu, može da se konzumira, ali će već sat ili dva kasnije magično iščeznuti iz pamćenja i ostaviti rupu i potrebu da se iskonzumira još nešto. Nema tu iznenađenja, bio vam film na jedinom ili na drugom, većem i daljem ekranu, ono što na kraju dobijemo u principu može da se iščita iz sinopsisa.

Neimenovani narednik kojeg igra Alan Ričson dolazi kao ispomoć zaustavljenom konvoju kojim zapoveda njegov brat (Džej Kortni). Braća glume svađu kako bi iznenadila ostale, ali onda najozbiljnije debatuju kako bi trebalo da se prijave u rendžere. Baš tada im doleti talibanska granata, pa onda i kiša istih, svi u konvoju ginu, uključujući i burazera, a naš narednik ostaje s traumom i misijom da se priključi elitnom odredu rendžera.

Trening koji mora da prođe je zeznut, svakako teži od onog viđenog u Full Metal Jacket ili An Officer and a Gentleman, ali je ipak lakši od onog u GI Jane, s time da Alan Ričson nije Demi Mur, pa umesto glave brije bradu koja je ionako izgledala kao delo prosečnog vlasuljara. Završni ispit na treningu je misija-simulacija koju izabrani „finalisti“ moraju da prežive sarađujući na šumovitom terenu.

Jednom kada narednik i njegovi drugovi budu pušteni tamo, opasno će se iznenaditi, jer će ih umesto ratnih igara sačekati naslovna ratna mašina. Ne, ona nije delo „naše“, američke vojske, a ni „neprijatelji“ Rusi i Kinezi sigurno ne vladaju tako naprednom tehnologijom. To čudo, kao i Predator, dolazi iz svemira, ali u pitanju nije biće, već robot, a našeg narednika i njegove saborce lovi kao što turiste u Jurassic Parku lovi Ti-Reks. Zapravo, u tom dvonogom dizajnu i podseća na nekakvog robotskog dinosaurusa. I isto tako ga treba preživeti.

Alan Ričson možda ima nešto malo sirove energije kojom može podsetiti na akcione zvezde starog kova, ali glumački dobacuje možda do ranga Dolfa Lundgrena, ali ne i Silvestera Stalonea i Arnolda Švarcenegera, o Brusu Vilisu da i ne govorimo. Njegovi saborci su blagosloveno lišeni ličnosti, pa ni glumce koji su ih odigrali nema razloga navoditi, a potencijalno jači glumci kao što su Kortni, Esai Morales i Denis Kvejd potrošeni su na male i generičke uloge brata koji gine da bi protagonista imao motiv, instruktora za obuku i majora koji objašnjava nešto na kraju.

Srećom, War Machine nije Netfliksov „oriđinal“, pa zato ne izgleda potpuno televizijski, iako mu je logika žicanja nastavka ili ekspanzije na seriju a la Walking Dead, doduše s robotima iz svemira umesto zombija, potpuno ista. Ipak, kamera je uglavnom stabilizovana, iako pravolinijska kretanja velikom brzinom sugerišu oslanjanje na dronove i efekte, montažni ritam drži napetost na određenom nivou iako je apsolutno sve predviljivo i već viđeno u drugim filmovima, a specijalni efekti deluju kao da su makar započeli kao makete pre nego što su se umešali oni vizuelni skloni „pucanju“. Za sve ostalo, tu su pirotehnika i eksplozije, makar da bi nas prenule od slaganja veša i blejanja u telefon.

Jasno vam je na šta ova kritika cilja. Ne, nije War Machine burger sa kioska kojeg drži neki tip s nadimkom Trovač, pa da završimo u bolnici na ispiranju. Nije ni onaj hipstersko-gurmanski koji pokušava da ponovo izmisli nešto odavno izmišljeno – ovde tačno prepoznajemo šta je režiser Patrik Hjuz (The Hitman‘s Bodyguard filmovi) odakle „digao“ i sa kojom namerom. Ovo je generički, bezukusni i bezvezni Mekdonalds-produkt od filma bez trunke originalnosti u sebi koji nam glad neće utoliti, već samo nakratko zavarati.

Dead Man's Wire

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Decembra 2024. godine, Luiđi Manjone je ubio direktora kompanije za zdravstveno osiguranje United Healthcare tvrdeći da ga je kompanija prevarila za novac i usluge. Slučaj je, kao i brojni drugi, podelio Ameriku: za jedne je Manjone postao heroj koji je odreagovao na prevarantske prakse koje su postale deo institucija i zakona, čak revolucionar neke vrste, a za druge ipak samo i isključivo ubica. Nevolja s ubistvom kao takvim je što je to završeni, svršen čin posle kojeg nema nazad. Za pregovaračku poziciju u cilju ispunjenja zahteva za koje počinilac smatra da su pravedni, pretnja je mnogo oportunija od samog čina.

Zato imamo praksu uzimanja talaca, talačke krize, pregovore i dozu medijske pompe. Otmičar može da istakne zahteve, a javnost čak može da saoseća s njim. Doduše, s revolucionarima (i/ili teroristima, kako vam drago & zavisno od situacije) navodno nema pregovora, ali se neki individualni zahtev, po pitanju novca ili isterivanja pravde može ispregovarati. Dakle, da je Manjone oteo direktora i da se oko toga podigao medijski cirkus, verovatno bi opet završio na sudu, ali bi svakako imao veće simpatije javnosti i verovatno bi se pokrenula neka šira debata u cilju otklanjanja razloga za njegov postupak.

Bivalo je toga i na filmu, a gledalačka praksa nam nalaže da prestupnici koji se na taj očajnički čin odlučuju nisu nužno negativci, već pre iznevereni ljudi. Primera je dosta, kroz izmišljene priče ili one po istinitim događajima, u kaper-komičnom ili dramsko-trilerskom ključu. Setimo se samo Grima (Bil Mari) u filmu Quick Change (1990) ili Sonija (Al Paćino) u Dog Day Afternoon (1975). A kad smo kod potonjeg, evo nam još jednog stvarnog slučaja koji je sada dobio filmsku adaptaciju od strane proslavljenog američkog „indi“ autora Gasa Van Santa.

Početkom februara 1977. godine u Indijanapolisu, Toni Kiricis (Bil Skarsgord) upao je u prostorije hipotekarne banke Meridian i oteo njenog predsednika Ričarda Hola (Dars Montgomeri). Zapravo, planirana meta napada je bio Holov otac M.L. (Paćino), ali on je tada bio odsutan – na odmoru na Floridi. Razlog za takav postupak bilo je uverenje serijskog neuspešnog preduzetnika da su ga iz Meridiana prevarili za zemljište koje je kupio i novac od kamate i tu nije bio sasvim u krivu – bankari su po svom dobrom običaju igrali prljavo, ali pod maskom legalnosti.

Naslov filma, Dead Man‘s Wire, međutim, potiče od „izuma“ preko kojeg je Kiricis vezao Holovu sudbinu za svoju. Za razliku od sofisticiranijih „mrtvačkih prekidača“, ovde je u pitanju doslovno žica čija je sredina omotana oko obarača puške pumparice, a krajevi su vezani za vratove počinioca i njegove žrtve. Svaki „cim“, bilo Holov pokušaj bekstva, bilo policijsko ubistvo Kiricisa, za rezultat bi imao Holovu smrt.

Kiricis ga je odveo u svoj skromni stan i držao zatočenog dva i po dana dok su tekli pregovori o oprostu duga, obeštećenju i izvinjenju od strane banke i njenog pravog gazde, te o legalnim mehanizmima pomilovanja. Celu situaciju posmatramo iz vizure Kiricisa i Hola, ali i iz vizure nadležnih policijskih službi, novinara koji slučaj prate i radio-voditelja Freda Templa (Kolman Domingo) kojeg Kiricis jako poštuje, smatra za glas naroda i koristi da prenese svoju poruku javnosti.

Kiricis je mislio da je svoju akciju pomno isplanirao, pritom se oslanjajući na svoje dobre odnose s policajcima različitih nivoa koje je poznavao iz barova i koji su o njemu imali mišljenje kao o dobrom i poštenom čoveku. Međutim, kako vreme odmiče, njega sve više preuzimaju emocije, paranoidne deluzije i pravednički gnev, pa provođenje plana postaje sve klimavije i rizičnije, baš kao i simpatije javnosti za njegov čin.

Epilog cele priče za otmičara i za otetog je poznat, makar Amerikancima, a Van Sant i njegov ko-scenarista Ostin Kolodni ga ponavljaju na tekstualnim karticama pred odjavnu špicu i arhivskim snimcima posle iste. Nešto arhivskih snimaka, uglavnom televizijskih vesti i izveštaja, je vešto umontirano i u samo tkivo filma, za šta treba pohvaliti Van Santa za dosetku i montažera Sara Klajna za izvedbu, kao i direktora fotografije Arnoa Potijea koji je celu stvar „pripremio“ kreiranjem osećaja i teksture „novoholivudskih“ 70-ih godina prošlog veka. Njih dvojica su zaslužni i za to da se priča u koju se stalno uvode novi likovi i perspektive ne raspadne, odnosno da ostane kompaktna u trajanju od nešto preko 100 minuta.

Pohvale zaslužuju i glumci. Iako ne postoji naročita fizička sličnost između Kiricisa i Bila Skarsgorda, ovaj vešto skida neke od manirizama lika, dodaje nešto od svojih i ostvaruje zaokruženu ulogu. Dars Montgomeri sjajno igra smirenost i sugeriše blagost karaktera Ričarda Hola koji u datoj situaciji razvija traumu. Delroj Lindo je upečatljiv kao „radio-guru“, dok Al Paćino igra jednu od svojih „penzionerskih“ uloga u samo tri scene, pritom bez svog uobičajenog podizanja glasa, pa možemo da kažemo da je on tu uglavnom za referencu na Dog Day Afternoon. Ostali, pak, moraju da se „izbore za svoju minutažu“: Mihala Herold kao mlada i ambiciozna reporterka kojoj ovakav slučaj može da lansira karijeru, Keri Eljuz kao jedan od policajaca, Keli Linč kao Ričardova majka koja mora da trpi tvrdokornost svog supruga i Daniel R. Hil kao Tonijev smotani brat Džimi prednjače u tome.

Nekada predvodnik novog talasa američkih nezavisnih autora 90-ih, u novom milenijumu je Gas Van Sant dosta lutao i bivao nekonzistentan. To nije vredelo samo za produkcijske uslove, od skromnijih nezavisnih do holivudskih filmova, pa čak ni za odnos prema filmskim konvencijama, već i za kvalitet. Dead Man‘s Wire dolazi posle sedmogodišnje pauze od prethodnog filma, još jedne post-hipijevske istinite priče s margine Don‘t Worry, He Won‘t Get Far on Foot (2018) koja se takođe mogla pohvaliti dužnom pažnjom prema teksturi i odličnom glumom, ali koja je ostala uglavnom nezapažena jer je u tadašnjem vremenu koje smo percipirali kao trusno nudila inspiraciju kroz eskapizam.

Ovde to nije slučaj. Van Sant je pronašao priču koja pogađa trenutak i korespondira sa sadašnjim vremenom komunicirajući univerzalnu istinu da bogati varaju, siromašni bivaju varani kada pokušaju da se izvuku iz te spirale, a otpor tome je često nespretan i vođen negativnim emocijama. Teško da film može promeniti svet, ali makar može konstruktivno doprineti debati.

The Bluff

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možda je kritičarska pozicija ugodna, ali naš posao nije uvek lak. Ne možemo baš uvek da budemo od volje da o svakom filmu pišemo nadugačko i naširoko, nalazimo mu jače i slabije strane. Ponekad nam samo dođe da napišemo: „ne valja ništa, bežite od njega kao od kuge“ i da tako završimo posao, bez daljnjeg objašnjavanja zašto je to tako i ulaženja u detalje. The Bluff u režiji Frenka Flauersa koji nam se upravo ukazao na Amazonu jedan je od takvih filmova.

Nekoj velikoj sreći nismo ni mogli da se nadamo još od prve najave pre pet godina. Flauers kao reditelj pre svega video-spotova nije ulivao previše poverenja, baš kao ni njegov ko-scenarista Džo Balarini koji je uglavnom radio na lošim dečijim i treš-filmovima. Možda je neke nade ulivalo prisustvo Zoi Saldanje kao glumice koja je nakon uspona s prvim Avatarom održavala formu u holivudskoj prvoj ligi, ali se ona povukla na rezervni položaj producentkinje. Na njeno mesto došla je Prijanka Čopra Džonas, bolivudska glumica i pevačica koja je u američkim produkcijama do sada uglavnom igrala uloge „token“ indijskih lepotica. Neka nam je sa srećom!

Po žanru, The Bluff spada u donekle realističnu akcionu avanturu smeštenu na Karibe kolonijalnog doba i centriranu oko pirata. Razlika od kanonskih predstavnika žanra je, pak, ta da umesto glavnog junaka imamo junakinju mračne prošlosti koja mora da se bori kako bi očuvala svoj miran i pošten život. Ona se zove Ersel Boden i nju, pogađate, igra Prijanka Čopra. Odrekla se avanturističkog života i skrasila na ostrvcetu pod upravom britanske krune, tamo se udala za „civilnog“ kapetana (Ismael Kruz Kordova u jednoj kasnijoj sekvenci), rodila mu sina Ajzaka (Vedanten Naidu) i uselila se u kuću koju je kapetan delio sa svojom sestrom Elizabet (Safia Oukli-Grin).

Njihov miran život prekinut je dolaskom ljudi iz Erseline prošlosti, dok je ona još bila poznata kao Krvava Meri, strah i trepet morskih dubina. Njih predvodi kapetan Konor (Karl Urban iz Džeksonove Lord of the Rings trilogije, Star Trek filmova, Dredda i još mase naslova), a on i njegovi ljudi traže blago koje je Ersel sakrila. Ono što sledi su vijanje po ostrvu, obračuni i ucene, ali i preokreti u odnosima unutar piratskog tabora.

S pozitivne strane, borbe su krvave i prljave, bez nekakvog fantazijskog odmaka kao u, recimo, Pirates of the Carribean serijalu. U masovnijim scenama takođe ponekad zna da zablista i neka dosetka, poput onog improvizovanog snajpera kojim Konorov pobočnik Li (Temuera Morison) „skida“ svakoga ko bi hteo da pripuca iz jedinog(?) topa na ostrvu.

Sve bi to, međutim, dosta boje izgledalo kada bi režija bila nadahnutija i sigurnija od toga da se upotrebljavaju haotična nošena kamera i bliski planovi kako bi se istakao haos. To bi možda imalo smisla u manjim i zatvorenim prostorima, ali na otvorenom deluje ili kao da se štedelo na danima snimanja ili kao da je znanje zaposlenih na tome dosta krhko. Utisak jeftinoće i nemaštovitosti dodatno pojačava upotreba plavih i žutih filtera koji se na sredini ekrana stapaju u neku neodređenu boju peska, kao u „zlatno doba“ filmske i televizijske produkcije Džerija Brukhajmera. Prosto deluje čudno da su vodeći producenti, braća Džo i Entoni Ruso, te njihova sestra Anđela Ruso-Otstot na takav „fuš“ pristali, pa nam ostaje da se pitamo koji su oni „ugao“ s ovakvim filmom imali.

Na glumačkom planu, film takođe pokazuje prilična ograničenja. Osim par izuzetaka, postavu uglavnom sačinjavaju „drugoligaši i trećeligaši“, a njihovo izražavanje ometa i šablonska koncepcija likova i cele priče ukalupljena u drvene dijaloge koji glume da zvuče starinski. Ti izuzeci se takođe mogu naći pre svega kod negativaca i u njihovim odnosima kada se međusobno posvađaju (ipak su Urban i Morison tu najveći „teškaši“), ali taj podzaplet dolazi prekasno i traje prekratko da bi popravio utisak. Kao glavna zvezda, Prijanka Čopra Džonas je prilično neuverljiva kao akciona heroina i teško ostvaruje hemiju sa svojim kolegama.

Konačna presuda nije daleko od one s početka: ako baš ne morate da ga pogledate, The Bluff možete komotno da zaobiđete. Ne isplati se da potrošite sto minuta na njega.

Crime 101

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Gde su nam s velikih ekrana nestali lopovi i žandari? Nekada su upravo oni bili glavne zvezde, onda su se pod naletom velikih priča povukli prema video-klubovima, da bi sada, kada su video-klubovi izumrli, a bioskope okupiraju sadržaji za roditelje i decu, bilo malu, bilo neodraslu, oni uglavnom završavali na „drugom“, onom većem, ali daljem ekranu putem Netfliksa ili nekog sličnog servisa. Amazon je, pak, bio milostiv da Crime 101 Barta Lejtona prvo pusti u bioskop kako bi filmski gurmani mogli da se podsete nekih starijih i boljih vremena kada se ovakve filmove konzumiralo u mraku i sa velikog ekrana.

Naslov je višesmislen: budući da brojka 101 istovremeno označava autoput uz zapadnu obalu Sjedinjenih Država i uvodni kolokvijum u američkom sistemu studija. Time je prevoditeljski posao otežan, pa Autoput zločina zvuči kao kompromis, niti dovoljno širok da obuhvati jedan ovakav zapravo kompleksan film, niti dovoljno precizan da nanišani njegovu suštinu. Jer Crime 101 je svakako nešto puno više od pukog nateravanja lopova i žandara, mada ima i toga, i to po modelu filmova u kojima je igrao glumac Stiv MekKvin ili koje je režirao Majkl Man, premda se njih dvojica nikada nisu sreli na filmskom setu.

Sve počinje pljačkom dragulja koju izvodi lopov imena Majk (Kris Hemsvort). Meta je kurir koji je dragulje nosio, a pristup profesionalan, bez nasilja, ali uz uverljivu pretnju da će do istog doći ako se neko bude junačio. Mesto radnje je Los Anđeles i relativna blizina naslovnog autoputa, kako bi Majk mogao da pobegne u svojoj „nabudženoj“ crnoj limuzini.

To što Majk pazi da ne ostavi tragove ne znači da će pljačka proći neprimećeno i da neće biti istražena, i to sa dve strane. Od svoje osiguravajuće kuće koja bi volela da pronađe propust u obezbeđenju i izbegne isplatu premije, taj zadatak dobija Šeron (Hali Beri), ambiciozna zaposlenica koja već godinama čeka obećano unapređenje. Sa strane policije, tu je temeljiti malo stariji inspektor iz odeljenja za pljačke i razbojništva, Lu (Mark Rafalo), a on ima teoriju da su pljačke draguljarnica duž autoputa delo istog profesionalnog pljačkaša koji jako pazi da ne počini nasilje i da ga ne uhvate, što njegov šef odbija jer bi to značilo ponovno otvaranje već rešenih slučajeva.

Kada Majk počne da prati Šeron koja bi mogla da ga odvede do nove mete, kada Lu počne opsesivno da traži misterioznog lopova-džentlmena i kada Šeron pokuša da šarmira Lua kako bi ga navela na trag da je pljačka prve draguljarnice posao iznutra, počinje i nadmudrivanje u trouglu. Ali, taj trougao se širi i na još neke nivoe, budući da svi troje od glavnih likova imaju i svoje šefove i mladu i nelojalnu konkurenciju, čime Crime 101 postaje nešto nalik na socijalnu studiju koja se ipak usuđuje da ide dalje od truizma da bogati postaju još bogatiji dok siromašni ostaju siromašni. Zapravo, svako od njih troje je radnik u jednom od tri „sektora“, javnom, korporativnom i kriminalnom, i kao takav se suočava sa svojim nadređenim koji ne ceni dovoljno njegov rad i koji bi ga u pohodu na profit zamenio nekim mlađim i beskrupuloznijim.

U slučaju Majka, šef je Mani (iliti „Novac“) kojeg igra Nik Nolti, čovek koji se pravi da sluša njegove opservacije, e da bi prvo isti posao dao novom klincu Ormonu (Beri Kjougen) kojeg će kasnije nahuškati da opljačka Majka kada ovaj krene u posao sam za svoj račun. U slučaju Šeron, njoj njen šef u firmi na odloženo obećava unapređenje, dok njene uhodane poslove i klijente daje novoj, mlađoj koleginici. Kod Lua, osim šefa koji želi da očuva narativ da se nešto radi, i to brzo, problem su i njegove mlađe kolege voljne da na to pristanu, uključujući i njegovog partnera Tilmana (Kori Hokins).

Poseban lik u filmu je i Los Anđeles kao grad. Mi odrasli na filmovima smo čak spremni da poverujemo da je ceo višemilionski grad samo iluzija i kulisa za holivudske filmove i serije, ali on zapravo postoji i ima svoju mitologiju i dinamiku. Ovde je nalik nekoj frigidnoj manipulativnoj ljubavnici koja daje iluziju da očajnika i premorenog radnika sreća čeka iza ugla, dok ga tako voda i iscrpljuje, što fizički, što finansijski.

Možda je prva stvar koja će nekome upasti u oči format filma, gotovo epski od 140 minuta, ali malo toga je tu u ovoj jednostavnoj, a slojevitoj priči višak. Ima usporavanja, preko potrebnog za relaksaciju i refleksiju, ali nema nepotrebnih digresija čak i kada se čini da ih ima. Uzmimo za primer Majkov romantični pod-zaplet s Majom (Monika Barbaro) koji on sam pokušava da zakoči i koji kao da ne vodi nigde. Ali, i on, zajedno s Luovim razvodom od Endži (Dženifer Džejson Li, nažalost prisutna samo u jednoj sceni) i Šeroninim samotnjačkim životom začinjenim jogom, poručuje da ne postoji formula po kojoj život radnika postaje uspešan.

Osim toga, valja napomenuti da Lejton, inače prethodno poznat po krimi-dokumentarcima, ovde radi po noveli Dona Vinsloua kojeg unekoliko „dopisuje“. Iako to može ponekad da deluje vulgarno i zbog toga da zasmeta (recimo kroz ono prikazivanje beskućnika u par navrata u kadru kako bi se podvukla socijalna poenta), Lejton ipak uglavnom pazi da poštuje svoje gledaoce i da im ostavi mogućnost zaključivanja i tumačenja. Ponekad je to dopisivanje gotovo „koenovski“ duhovito, posebno kada se baci pogled u atmosferu nesposobnosti kojom su Šeron i Lu okruženi na poslu (samotnjak Majk tih problema nema).

Izbor glumaca se može nazvati rizičnim, ali uglavnom ima smisla. Hali Beri kao glumica koja je brzo ispala iz fokusa javnosti nakon što se kao još uvek relativno mlada popela na vrh nameće se kao logičan izbor za Šeron. Kris Hemsvort je možda čak i malo previše „kockast“ i „daskast“ čak i za standarde savremenog klona Stiva MekKvina (možda pokojni glumac nikada nije dobio pravu šansu u vidu prave drameske uloge), ali stvar rešava na isti način kao i MekKvin, podglumljivanjem. Mark Rafalo ima neku neurotičnu energiju kao, na primer, Vinsent D‘Onofrio, što može biti ili pun pogodak ili totalni promašaj, ali ovde je sud ipak ostavljen nama – možemo njegovo histerisanje da prihvatimo ili ne, zapravo nema ni veze jer je lik koji on igra definisan određenim navikama i praksama (stari auto, cigarete). Beri Kjougen je očekivano dobar u ulozi mladog psihopate, dok povratak Nika Noltija iz nezvanične „penzije“ možemo samo da pozdravimo.

Uz odmerenu i pametnu režiju, citate koji su efektni čak i kada se ponavljaju, fotografiju Erika Vilsona koja savršeno hvata lokacije Los Anđelesa i ljude u njegovom grotlu i muziku elektro-pionira Blanck Mass, Crime 101 je zanatski na visokom nivou. Nivo postaje još viši kada shvatimo da nema laži, prevare i CGI-ja, već da je sva akcija bazirana na kaskaderskim, pre svega vozačkim veštinama, nalik na citirane filmove sa Stivom MekKvinom. Ovako staromodan i stamen, Crime 101 deluje osvežavajuće na bioskopskom repertoaru.

Lista - Februar 2026.

 

ukupno pogledano: 78 (19 dugometražnih, 56 kratkih, 3 srednjemetražna)

prvi put pogledano:  78 (19 dugometražnih, 56 kratkih, 3 srednjemetražna)

najbolji utisak (prvi put pogledano): Crime 101

najlošiji utisak: All of You

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

**01.02. video Fires / Požari (Bela Bračko-Milešević, 2025) - 7/10
**01.02. video Fly / Muha (Lara Avramovski, 2025) - 5/10
**01.02. video Streetside Balcony / Balkon na ulicu (Marija Georgiev, 2025) - 6/10
**01.02. video Alice in Wonder / Alisa u zemlji (Maja Ležaić. 2025) - 7/10
**02.02. video The Rain Will Weep / Proplakat će kiša (Damir Čučić, 2025) - 8/10
**02.02. video Blackmuck / Crnognoj (Tin Žanić, 2025) - 6/10
**02.02. video Exterminata (Vladislav Knežević, 2025) - 5/10
**02.02. video The Servant / Sluga (Matija Debeljuh, 2025) - 5/10
**02.02. video This is (for) the sea / Ovo je (za) more (Renata Poljak, 2025) - 7/10
03.02. video Pegasos (Bartul Marušić, 2025) - 2/10
03.02. video I'll Find You / Naći ću te (Justina Matov, 2025) - 7/10
03.02. video On Cats and Humans / O mačkama i ljudima (Sunčica Ana Veldić, 2025) - 6/10
03.02. video Behind One Smile (Ena-Sanan Hdagha, 2025) - 5/10
**04.02. video My Name Is Did Jozo / Zovem se did Jozo (Antonija Šitum Jakovčević, 2025) - 7/10
***04.02. video Life on Sisa / Život na Sisi (Sanjin Stanić, 2025) - 5/10
***04.02. video Ivano: 64 Fields of Success / Ivano; 64 polja uspjeha (Tomislav Krnić, 2025) - 5/10
***04.02. video Learning to Walk 2 / Škola hodanja 2 (Jelena Novaković, 2025) - 7/10
**04.02. video Knifelife / Nožarije (Ivan Mokrović, 2025) - 7/10
**04.02. video Yet Another One / I tako još jedna (Karla Jelić. 2025) - 6/10
05.02. video I Swear (Kirk Jones, 2025) - 7/10
05.02. video Underground Top of the Charts / Underground top lista (Lidija Špegar, 2025) - 7/10
**06.02. kino Tarik (Adem Tutić, 2025) - 8/10
06.02. video A Year of Endless Days / Godina prođe, dan nikako (Renata Lučić, 2025) - 7/10
06.02. video The World's Best Film Professor / Najbolji profesor filma na svijetu (Vida Žagar, 2025) - 6/10
07.02. video Vud, You Won! / Vude, ti si pobijedio (Senad Šahmanović, 2025) - 6/10
07.02. video Bukovac - Light, Roots & Wings / Bukovac - svijetlost, korijeni i krila (Željko Rogošić, 2025) - 5/10
08.02. video Stop Me if You Can / Zaustavi me ako možeš (Bruna Bajić, 2025) - 5/10
08.02. video A Little Gray Wolf Will Come (Zhanna Agalakova, 2025) - 5/10
**08.02. video Spackling / Gletanje (Angela Stipić, 2025) - 5/10
**08.02. video Dry Clothes / Suha roba (Toni Jelenić, 2025) - 6/10
**08.02. video Interference / Interferencije (Karla Mesek, 2025) - 7/10
**08.02. video Mare Tranquillitatis / More tišine (Sara Gurdulić, 2025) - 7/10
**08.02. video 30 (Marijana Oštrić, 2025) - 4/10
**08.02. video Levande Bilder - Moving Images / Žive slike (Tibor Đurđev, 2025) - 5/10
**08.02. video The Bread of Mother Tradition / Kruh Mati Tradicije (Marko Plejić, 2025) - 7/10
**08.02. video Blue Weasel / Plava lasica (Luka Vukorepa, 2025) - 6/10
**09.02. video Shallow Ground / Rahlo (Jozo Schmuch, 2025) - 7/10
**09.02. video Komorebi (Lucija Katarina Šešelj, 2025) - 6/10
**09.02. video We Were Fine, Weren't We? / Ljubi, jesmo dobro? (Nina Damjanović, 2025) - 5/10
**09.02. video It's Fine, I'm Fine, Everything's Fine / Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve (Rino Barbir, 2025) - 7/10
**09.02. video Nature and Poetry / Priroda i poezija (Jasna Safić, 2025) - 7/10
**09.02. video 2 in 2 / Dvoje u dvojci (Nela Gluhak, 2025) - 5/10
**09.02. video Lonely / Samoća (Bobby Boško Grubić, 2025) - 4/10
10.02. video Angel Guts: Red Porno / Teneshi no harawata: Akai inga (Toshiharu Ikeda, 1981) - 6/10
**10.02. video Mago (Dominik Čičak, 2025) - 5/10
**10.02. video Crocodile Teeth / Zubi krokodila (Filip Heraković, 2025) - 7/10
**10.02. video Placement Exam / Inicijalni (Kruno Trninić, 2025) - 8/10
**10.02. video Grand Finale / Veliko finale (Luka Galešić, 2025) - 7/10
**10.02. video Diorama (Vida Skerk, 2025) - 6/10
11.02. video Angel Guts 5: Red Vertigo / Teneshi no harawata: Akai memai (Takashi Ishii, 1988) - 4/10
**11.02. video Fačuk (Maida Srabović, 2025) - 7/10
**11.02. video How / Kako (Marko Meštrović, 2025) - 6/10
**11.02. video Grandpa / Nonić (Dubravko Kastrapeli, 2025) - 6/10
**12.02. video The Black Smoke of Prediction / Crni dim predviđanja (Damir Šuša. 2025) - 8/10
12.02. kino Send Help (Sam Raimi, 2026) - 8/10
**12.02. video No Effect / Bez efekta (Dino Kumanović, 2025) - 7/10
**12.02. video Sailboat at the End of the Street / Jedrenjak na kraju ulice (Lucía Aimara Borjas, 2025) - 6/10
**12.02. video Fabula Rasa (Dora Klanac, 2025) - 6/10
**12.02. video Beast / Beštija (Andrea Miletić, 2025) - 5/10
**12.02. video Vincent in a Call Centre / Vincent u call centru (Amila Šarić, 2025) - 7/10
**12.02. video From Peter to Aida (Petra Pavetić Kranjčec, 2025) - 6/10
**12.02. video Spine / Kičma (Marta Margetić, 2025) - 5/10
**13.02. video Don't Be Late / Nemoj kasnit (Ivana Šoljić, 2025) - 7/10
**13.02. video Of Mice and Books / O miševima i knjigama (Ada Nela Pregarda, 2025) - 7/10
**13.02. video Adhesion / Adhezija (Rafael Cuculić, 2025) - 5/10
**13.02. video The Boy and the Demon / Dječak i demon (Paula Petković, 2025) - 8/10
**13.02. video Ab ovo ad grane (Laura Čulek, 2025) - 5/10
**13.02. video Watch Out! / Pazi se! (Anja Kundić, 2025) - 7/10
**13.02. video Ring for Me in the Mist / Pozvoni mi u magli (Nathalie Cunjak, 2025) - 8/10
**14.02. video Ivanščica (Tea Bošnjak, 2025) - 7/10
**14.02. video Wings / Krila (Mia Marinić, 2025) - 5/10
**14.02. video Footsteps / Koraci (Nela Gluhak, 2025) - 6/10
**14.02. video The Shadow / Sjena (Petra Balekić, 2025) - 6/10
**14.02. video Psychonauts / Psihonauti (Niko Radas, 2025) - 6/10
14.02. kino Nuremberg (James Vanderbilt, 2025) - 6/10
18.02. video All of You (William Bridges, 2024) - 5/10
19.02. video Exit 8 / 8-ban deguchi (Genki Kawamura, 2025) - 8/10
26.02. kino Crime 101 (Bart Layton, 2026) - 9/10

Exit 8 / 8-ban deguchi

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Anegdota kaže da je francuski kompozitor Moris Ravel bio strastveni hazarder i da je voleo da se kladi u svakoj mogućoj prilici. Navodno je čak i svoju najpoznatiju kompoziciju, Bolero, napisao za opkladu: tvrdio je da jedna te ista relativno kratka tema „provučena“ kroz različite instrumente u orkestru može da drži pažnju i da ne bude dosadna.

Film Exit 8 Genkija Kavamure počinje upravo Bolerom i to nije bez razloga, već ima značajnu simboličku vrednost. Film koji je premijeru imao u noćnom programu prošlogodišnjeg Kana inače je adaptacija istoimene nezavisne video-igrice, što znači da ima svoje fanove, makar na domaćem terenu Japana gde je ona za kratko vreme stekla popularnost.

Adaptacije igrica inače izazivaju skepsu, ali vremena kada je Uve Bol štancovao „treš“ na tu temu su odavno prošla, a početni kapital „fandoma“, makar i ograničenog, nije za potcenjivanje. Ipak, u pitanju su sasvim različiti mediji, čak na suprotnim stranama ose definisane učešćem i kontrolom nad materijalom, pa po tom pitanju treba biti pažljiv. Posebno ako se igrica reklamira kao „simulator hodanja“, a zapravo je reč o horor-avanturi po modelu „escape room“ s elementima misterije i logičkih zagonetki.

Osim zvukovima Ravelovog Bolera, Kavamura film otvara subjektivnim kadrom kao direktnim citatom estetike igrica iz prvog lica. Nije se on toga prvi setio, Ilja Najšuler je snimio Hardcore Henry kompletno iz perspektive naslovnog protagoniste, ali se eksperiment raspao zbog svoje rigidnosti. Srećom, Kavamura taj neprekinuti kadar sa švenkovima koji prate pogled protagoniste umesto montažnih rezova drži optimalno dugo, oko osam minuta, što je dovoljno da njime poentira, ali ne i previše da naudi filmu.

U tom kadru se upoznajemo se sa situacijom u kojoj se našao naš neimenovani protagonista na kraju potpisan kao „Izgubljeni čovek“ (Kazunari Ninomija, inače idol mladih, nekadašnji član nekadašnjeg boj-benda i gluma u filmu Letters from Iwo Jima Klinta Istvuda). On putuje metroom, sluša muziku i gleda svoja posla, ali njegov mir prvo poremeti plač bebe, pa onda i vika nervoznog „japija“ koji urla, svađa se i vređa bebinu majku.

Drugi prekid u slušanju muzike je telefonski poziv koji dobija od svoje bivše devojke (Nana Komatsu) koja mu javlja da je trudna i da još nije odlučila šta će učiniti. Od njega ne traži ništa, ali on joj obećava da će biti tu za nju. Telefonski razgovor ga je toliko potresao da je dobio napad astme, ali to mu predstavlja tek manji problem, budući da mu se čini da se izgubio u hodnicima metro-stanice.

Može to svakome da se dogodi, metro-stanice, naročito one na kojima se ukršta više linija, znaju da budu komplikovane i zapletene, ali čitanje putokaza obično pomaže. Međutim, naš junak nije u nekoj običnoj, životnoj situaciji, nego je zapeo u beskonačnom krugu po uskim hodnicima tražeći nepostojeći naslovni osmi izlaz. Umesto putokaza, ima pravila koja mora da sledi: čim uoči anomaliju, mora da se okrene i krene na drugu stranu, a ako pogreši – vraća se na početak, kod nultog izlaza.

Da bi mogao da uoči anomalije, mora prvo da shvati normu: pet plakata na zidu u tačno određenom redosledu, troja zatvorenih vrata preko puta, visoki čovek u odelu i s aktovkom koji se kreće u suprotnom smeru, dečak, ormarići, foto-automat, ventilacioni odvodi i tako dalje. Isprva je relativno lako uočiti anomalije, ali, kako to ide u igricama, sa svakim narednim nivoom postaje sve teže.

Tu, međutim, prestaje igrica i počinje Kavamurin originalni film, budući da je autor svestan razlike između filmova i igrica, te da od same igrice može da složi eventualno kratki film. Zato menja perspektivu, pa tako razvija likove čoveka u odelu (Jamato Koči), dečaka (Naru Osanuma) i srednjoškolke (Kotone Hanase), a situacija postavljena telefonskim razgovorom na početku doći će na filmsku naplatu na kraju.

„Gejmerskih“ asocijacija ima pregršt, a prva filmska koja pada na pamet je Cube (1997) Vinćenca Natalea, što po sterilnoj estetici javnog prostora, što po konceptu rešavanja Rubikove kocke. Kavamura, međutim, ima i neke druge ambicije, pa koristi Stenlija Kjubrika i The Shining kao referencu, bilo u poigravanju s uskim prostorima, relativno površnom, ali svejedno konciznom psihologizacijom glavnog lika, ili čak direktnim citatom poplave u trenutku kulminacije.

Kavamura tako uspeva da kreira atmosferu u kojoj se po potrebi diže tenzija, a ne preza ni od prepada da podigne dinamiku. Za to su ključne fotografija Keisukea Imamure koja uspeva da varira lokaciju hodnika, a da zadrži konzistentnost, kao i montaža Džimija Ijua kojom se preusmerava naša pažnja. Ipak, zvučna komponenta je presudna, bilo u smislu dizajna zvuka gde se dečji plač i krikovi moduliraju i distorziraju radi efekta, bilo na planu muzike gde se u napeti originalni „skor“ koji potpisuju Jasutaka Nakata i Šohei Amimori ubacuju klasična dela (ne samo Bolero) s jasnom simbolikom.

Istini za volju, Kavamura to sve vrlo fino, čak i previše fino „pakuje“, sa sve „mašnicom na kraju“, čime se misterija menja univerzalnim poentama, pa ceo film možemo da tumačimo kao „luping u glavi“ u koji upadaju sveži i budući roditelji. Ali ta „vožnja“ je dovoljno čudna, izazovna i tripozna dok traje, zbog čega Exit 8 zaslužuje preporuku, makar za ljubitelje žanra. Nadajmo se samo da se Kavamura ili neki njegov potencijalni sledbenik neće polakomiti, pa devalvirati jedan vrlo dobar film nepotrebnim nastavkom. Jer, za razliku od igrica, u filmu „još istog“ retko kada upali.

Nuremberg

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kao i svaka znanost, tako je i ona pravna podložna evoluciji, u skladu s evolucijom etičko-filozofskog koncepta pravde. Pravo se često sastoji od presedana koji putem novih definicija postaju dijelom prakse, i tu prednjače međunarodno i ratno pravo. Možda je najzorniji primjer toga suđenje u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata: tu su pred lice pravde, umjesto direktno pred streljački vod, izvedeni određeni visokopozicionirani funkcioneri poraženog nacističkog režima u Njemačkoj, definiran je koncept zločina protiv čovječnosti i izmijenjen je koncept međunarodnog prava – umjesto do tada neupitne maksime da samo matična država može suditi svojim državljanima, ili to može činiti država na čijem su teritoriju zločini počinjeni, uspostavljeni su međunarodni tribunali. Formalna osuda je tako morala pratiti onu simboličku, a i sam Nürnberg je izabran zbog svog simboličkog značaja kao grad u kojem je rasističkim zakonima (nazvanim zakonima „o zaštiti arijevske krvi i časti”) otpočela nacistička praksa zločina protiv čovječnosti. Samo suđenje i njegov ishod su odlično dokumentirani i općepoznati, kasnije su snimani i filmovi na tu temu, od kojih je svakako najpoznatiji trosatni ep Suđenje u Nürnbergu Stanleya Kramera iz 1961. godine. Tu onda dolazimo do izazova kako takvoj temi pristupiti s tolikim vremenskim odmakom i snimiti originalni film koji u idealnom ishodu, tematizirajući povijest, korespondira i s našim izazovnim vremenom. Tog zadatka prihvatio se James Vanderbilt koji je, radeći po nefikcijskoj knjizi „Nacist i psihijatar” Jacka El-Haija, pokušao pronaći novi i svježi kut gledanja.

Protagonist knjige i filma je američki psihijatar dr Douglas Kelley (glumi ga Rami Malek) poslan prvo u Luxembourg gdje su zarobljeni nacistički časnici i funkcioneri prvo bili zatočeni, pa onda i u Nürnberg gdje će se suđenje odvijati, kako bi proučavao pritvorenike. Savezničkim snagama od značaja je bila procjena koliko bi oni bili skloni samoubojstvu prije samih suđenja, a Kelley je imao i svoje motive. Oni su dijelom bili čisto znanstveni (utvrditi postoji li u osobnostima nacista crta „odgovorna” za činjenje do tada nezamislivih zločina), dijelom povijesno-misionarski, a dijelom posve sebični – Kelley je od samog početka imao na umu napisati knjigu velikog komercijalnog potencijala o svojim iskustvima. Dok se pod dirigentskom palicom suradnika američkog Vrhovnog suda, Roberta H. Jacksona (Michael Shannon), priprema suđenje u Nürnbergu, Kelley se upoznaje sa subjektima svojih promatranja, od kojih mu najviše pozornosti privlači formalno drugi čovjek Trećeg Reicha, Herman Göring (Russel Crowe) kojeg procjenjuje kao inteligentnog, karizmatičnog i narcisoidnog. Njih dvojica se upuštaju u mentalne igre nadmudrivanja, ali s različitim ulozima. Göring, naime, ima malo toga što može izgubiti, odnosno malo toga što još nije izgubio, dok Kelley mora balansirati između svojih privatnih interesa, interesa znanosti, etike, ali i interesa samog suđenja, odnosno interesa ljudi koji ga provode. On se, naime, izlaže riziku da, pomažući stranu optužbe, prekrši etičku normu tajnosti između liječnika i pacijenta, dok, tvrdeći da nacisti nisu monstrumi po strukturi svojih osobnosti, već su to postali svjesno donoseći odluke koje su ljude poslale u smrt, može srušiti do tada dominantni crno-bijeli narativ. Nakon toga slijedi suđenje u kojem Jackson i njegov britanski kolega Sir David Maxwell-Fyfe (Richard E. Grant) pokušavaju dokazati krivnju optuženih, dok potonji više brane Reich nego sami sebe, pritom se služeći zamjenom teza i optužujući savezničke snage za stradanje civila u Njemačkoj i Japanu. Ishod nam je poznat iz povijesnih spisa: Göring se nakon osuđujuće presude ubio, isto su učinili i neki drugi osuđenici, neki od njih i prije ili tijekom suđenja. Što se Kelleya tiče, njegov se povijesni trag unekoliko „zametnuo”, knjiga koju je napisao pod nazivom „22 ćelije u Nürnbergu” nije postala hit jer američka i svjetska javnost nisu bile spremne za spoznaju da nacisti nisu očigledni monstrumi koje će u budućnosti biti lako prepoznati, pa se, nakon godina borbe s depresijom na koncu ubio 1958. godine i to, baš kao i njegov nekadašnji pacijent Göring, kapsulom cijanida.

Nürnberg je primjer zanatski konzervativnog filma kakve obično dobivamo u sezoni nagrada. Vanderbilt, inače prvenstveno producent i scenarist kojem je ovo tek druga režija, ne odstupa previše od zadane sheme, ali ipak želi napraviti film koji ne djeluje zastarjelo i koji može poslužiti kao neka vrsta poveznice između prošlosti i sadašnjosti koja je također puna svojih izazova. Možda je po tom pitanju ključna jedna replika s kraja filma, u kojoj Kelley upozorava američku javnost da naciste budućnosti neće prepoznati po strašnim uniformama, već da se potencijalni nacisti skrivaju među običnim građanima. Povijest ga nije demantirala: zločinačke prakse diskriminacije po raznim osnovama prisutne su ne samo u Americi, nego i širom svijeta, nekad na marginama, a nekad i u okviru srednje struje. Hoće li to biti dovoljno da od pomlađenog sastava američke filmske Akademije film dobije nominacije za Oscare, jer ga aktualni povijesni trenutak potvrđuje – vidjet ćemo. U prilog mu, pak, ne ide generalno obični, konzervativni stil koji po pravilu bolje prolazi na televiziji i video-platformama nego u kinu i na filmskim festivalima. Također, plus mi nije opterećivanje radnje i ritma detaljima koji se mogu činiti banalnima čak i kad su povijesno precizni, zasipanje gledatelja tekstualnim karticama koje jesu informativne, ali rijetko odlaze dalje od utvrđivanja onoga što smo već imali prilike vidjeti na ekranu, te povremeno skretanje prema floskulama i tautologijama u dijalogu. Na koncu, i raspršivanje fokusa na različite aspekte, od kojih neki djeluju kao obavezni elementi, dok su neki drugi, poput odnosa između psihijatra i pacijenta, odnosno znanstvenika i njegovog subjekta, svakako svježiji i zanimljiviji. Istina je, međutim, da na prijem filmova ovakvog kova ponekad presudno utječe kvaliteta glumačkih ostvarenja. Kao primjer za to mogu poslužiti skoro svi recentni filmovi na povijesne teme i s povijesnim ličnostima, posebno onima nešto većeg „formata” u središtu zbivanja. Nürnberg se tu donekle razlikuje, budući da Kelley nije do sada bio poznat široj javnosti, pa Rami Malek nema očitu šablonu po kojoj će ga imitirati, čemu je inače sklon. Russell Crowe, pak, ima vrlo precizan zadatak da kao Herman Göring istakne neke od njegovih ljudskih osobina tako da ga učini uvjerljivim predmetom fascinacije drugog lika, ali ne nužno i gledatelja. Crowe u tome briljira, čini se s lakoćom oslanjajući se na svoju prirodnu karizmu, dok Malek poseže za nekima od svojih laganih manirizama zbog kojih će nam sve vrijeme biti jasno da pred sobom imamo baš tog glumca koji se ne gubi u ulozi, već prema njoj održava izvjesnu distancu. Takav Malekov pristup potvrdio se kao svrsishodan u nijansiranju Kelleyevog lika koji je i sam po sebi dosta slojevit. Prisutnost drugih glumaca u ostalim ulogama, većim i manjim, odnosno manje ili više iznijansiranima osvježavajuća je, jer je glumačka podjela dobro pogođena. Posebno treba pohvaliti posvećenog Michaela Shannona u ulozi američkog tužitelja, Richarda E. Granta u ulozi britanskog, kao i Johna Slatteryja kao striktnog, ali i cinično-duhovitog upravitelja nürnberškog istražnog zatvora.

Na kraju, Nürnberg dobacuje do solidnog filma koji zadržava pijetet prema temi, dok je istovremeno čini relevantnom u današnjem vremenu, a priču priča iz jednog novog ugla. Pri tom, međutim, nije riječ o inovativnom filmu, bilo u koncepcijskom, bilo u izvedbenom smislu.

Send Help

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Iako je u svojoj dugom i bogatoj karijeri radio i druge stvari, Sema Rejmija percipiramo uglavnom kao „horordžiju“. Nije to bez razloga, budući da se horor temeljen na prktičnim efektima, bilo s vulgarnijim, bilo s prefinjenijim efektom, provlači kroz skoro sve njegove filmove, makar po žanru oni bili nešto sasvim drugo. Recimo trileri ili superherojske fantazije.

S time u vezi, njegov najnoviji uradak koji nam se upravo ukazao u bioskopima, Send Help, mnogi vide kao Rejmijev povratak horor-korenima još od 2009. godine i filma Drag Me to Hell. Da podsetimo, u međuvremenu je u svoju filmografiju Rejmi kao reditelj upisao još samo dva filma, oba u visokoj holivudskoj „franšiznoj“ produkciji, Oz Great and Powerful (2013) i Doctor Strange in the Multiverse of Madness (2022). Opet, Send Help skoro da uopšte nije horor, a svakako nije onaj „čisti“ kao Drag Me to Hell, o originalnim Evil Dead filmovima da i ne govorimo, već bi se o njemu pre moglo govoriti kao o spoju satirične komedije, psihološke drame, filma preživljanja i jezivog „čiler“ trilera.

Film počinje na radnom mestu naše junakinje Linde Lidl (Rejčel MekAdams). Ona je analitičarka u odeljenju za strateško planiranje u, pretpostavljamo, velikoj kompaniji koja se bavi nespecifikovanom delatnošću. Iako godinama tamo vredno radi, zasluge prisvajaju drugi, ali joj je vlasnik obećao unapređenje u potpredsednicu. Kada stari vlasnik umre, za generalnog direktora dolazi njegov sin Bredli (Dilan O‘Brajen) koji je potpuna papčina.

O poslu nema pojma, a mizoginiju ne skriva, pa je unapređenje obećao svom drugaru sa studija, iz bratstva i s golfa, a Linda mu svojom nezgrapnom pojavom i neveštim ponašanjem u socijalnim situacijama toliko ide na živce da bi je najradije otpustio. Međutim, pošto ona na poslu nikad nije zapravo zabrljala, on je vabi u zamku da se osramoti na službenom putu u Bankok, sve se nadajući da će se ona uplašiti same prilike i odustati.

To se, međutim, ne dešava, pa Linda tako postaje predmetom sprdnje u avionu punom muških kolega koji se ne boje da se pokažu u svom najtoksičnijem obliku. Dolazi do pomalo urnebesne avionske nesreće koja celu situaciju izvrće naglavačke, a koju preživljavaju samo Linda i Bredli koji završavaju na malom pustom ostrvu negde u Tajlandskom Zalivu.

Tu dolazimo do sledeće spoznaje: Linda ne samo da pasionirano prati „rijaliti“ Survivor i neuspešno pokušava da položi audiciju za isti, već zapravo zna da se snađe i preživi u divljini. Da pronađe ili napravi sklonište, zapali i održava vatru, ulovi, sakupi i pripremi hranu, pronađe ili filtrira vodu za piće. A Bredli, čak iako ne bi bio povređen, ipak je suviše razmažen i „svilen“ da bi mogao da preživi sam.

Odnos snaga između njih dvoje se, dakle, promenio, ali pitanje kojim će se tempom promeniti i dinamika između njih dvoje. Pritom, Bredli želi što brži povratak u civilizaciju, a Lindi se sviđa što je, za promenu, ona sad glavna. Ono što sledi je kolaž od polu-komičnih pregovora o saradnji, lekcija o preživljavanju, ispovesti, nadmudrivanja i natezanja što će sve, pretpostavljamo, kulminirati sukobom. Ali i tu nam Rejmi i njegovi scenaristi Demian Šenon i Mark Svift serviraju preokrete i iznenađenja...

Reference nije teško ubrati, počevši od filma Office Space (Majk Džadž, 1999), preko romana Robinzon Kruso i filmskih varijacija na tu temu, poput filma Cast Away (Robert Zemekis, 2000), ali udvoje, kao u filmu Six Days Seven Nights (Ivan Rajtman, 1998), s hororičnom notom Misery (Rob Rajner, 1990), pa do Goldingovog romana Gospodar muva i poslednje trećine poslednjeg filma Rubena Estluna, Triangle of Sadness (2022). Ovo poslednje je, doduše, samo koincidentalna referenca, budući da je Send Help bio u razvoju i pre Estlundovog filma, odnosno oba filma su na tragu istog „nauka“ da promena okolnosti dovodi do promene onoga što se vrednuje u društvu, pa makar to „društvo“ sačinjavala samo grupica ili par ljudi.

Kada tome dodamo i večito nadgornjavanje između dvoje likova staro koliko i crtani filmovi o mačku Tomu i mišu Džeriju, jasno nam je da tu nemamo ništa novo u smislu ideje. Ali ono po čemu Send Help odstupa od drugih filmova nisu toliko ni bruatlnost, šokovi, preokreti ili grozote, fizičke i metaforičke, koje ionako možemo da očekujemo od Rejmija. Ne, to je rizik koji scenaristi i reditelj preuzimaju po pitanju strukture, a sve u svrhu temeljnog i detaljnog rada na karakterizaciji likova. Naime, u većini filmova gde se dvoje ljudi koje imaju ili isti interes da se međusobno poubijaju ili sukobljene interese, manji deo odlazi na postavku a veći na sukob, dok je ovde situacija obrnuta. Rezultat toga su dubinski profilisani likovi čije se osobine otkrivaju tačno na vreme da svaki njihov postupak, ma koliko se ludim činio, bude savršeno logičan i u kontekstu filma i u nekom širem kontekstu.

U tom smislu, „kasting“ je savršeno pogođen za oboje glavnih likova. Tu prednjači Rejčel MekAdams koju su do sada uglavnom birali za dramske ili romantične uloge, dok joj one komične, ali još dodatno uvrnute leže još i bolje. Ovde ona blista i prolazi kroz veoma fine transformacije. Dilan O‘Brajen je takođe odlično pogođen kao grozni, privilegovani „lezilebović“ koji dolazi za „šefa iz Pakla“, da bi u novoj situaciji brusio svoje sposobnosti preživljavanja u smeru onog što mu najbolje ide, a to je manipulacija, a glumac fino prati korake koje mu je zadala koleginica i s njom čak ostvaruje određenu komičnu hemiju. Oboma pritom savršeno ide tempiranje određenih poteza.

Sad, nije Send Help film bez nedostataka, ali obe grupe njih se mogu podneti i čak smo mogli i da ih očekujemo. S jedne strane, Rejmi ne može da pobegne od sebe, što će reći od ekscesa, gadosti i prepada. I oni su ovde, čak i kad nisu naročito potrebni da se prenese poenta, dobro zamišljeni i savršeno tempirani jer je reditelj ipak majstor za te stvari. Opet, problem je u tehničkoj koncepciji. Naime, Rejmi je „doktor“ za praktične efekte, a ovde su osnova ipak bili oni vizuelni, kompjuterski generisani, jer je ipak to zahtev savremenog doba u filmskoj industriji i rendering onog divljeg vepra je ipak jeftiniji od pravljenja „makete“ istog. Na stranu što taj vepar ne deluje puno životnije od one mečke koja je rasporila Leonarda Di Kaprija i film Revenant (Injaritu, 2015), stvar deluje još za par nijansi nezgrapnije kada Rejmi i njegov tim to „zalije“ s nešto opipljive veštačke krvi, rigotine ili drugih telesnih tečnosti.

Drugi set problema je to što radnja filma teži završnom obračunu. I ma koliko ga scenario odgađao, i ma koliko se kulminacija gradila, odnosno gradirala, i ma koliko obrati koji vode ka tome bili savršeno postavljeni da istovremeno budu i vratolomni i sasvim logični, to sve uzima danak u ponešto predugom trajanju. To vredi i za srednju sekciju na ostrvu koja je mogla biti i pomalo ubrzana čime bi komično-zabavni aspekti bili još izraženiji, pa i za sam finalni obračun od dve-tri „set-pis“ scene koje bi mogle da budu brže i efikasnije.

Pa opet, i tih 15-20 minuta „ekstra trajanja“ u fotografiji Bila Poupa koji savršeno koristi i snima „rajsku“ lokaciju i uz bogatu muziku Denija Elfmana imaju svojih čari i ne predstavljaju teret gledaocu. Na kraju, Send Help postaje sinonim za punokrvnu filmsku zabavu koja pritom i nije „praznoglava“, što se i ne viđa toliko često u bioskopu u ova vremena.

Vud, You Won! / Vude, ti si pobijedio

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Dugometražni igrani film po pravilu ima takav primat da druge forme filmskog stvaralaštva gura na marginu. Malo tko će zamijetiti da su dva internacionalno najuspješnija hrvatska filma prošle godine jedan hibridni, dokumentarno-igrani (Fiume o morte! Igora Bezinovića, dobitnik nagrade Tigar u Rotterdamu) i jedan čisto dokumentarni dugometražni film (Mirotvorac Ivana Ramljaka, dobitnik Zlatne golubice u Leipzigu), baš kao što je prošle godine to bio kratki igrani Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića koji se okitio Zlatnom palmom u Cannesu, nagradom César Francuske filmske akademije i nagradom Europske filmske akademije, dok kod američke Akademije dobacio do nominacije za nagradu Oscar. Stoga, možda ne bi bilo loše podsjetiti na činjenicu da je pokojna socijalistička Jugoslavija za sve vrijeme svoga postojanja imala samo jednu osvojenu nagradu Oscar, i to u kategoriji kratkometražnog animiranog filma. Osvojio ju je Dušan Vukotić za film Surogat 1962. godine, što će znati predani „kvizaši” i poklonici „sedme umjetnosti” sa „žicom” za njenu povijest, budući da je to bio prvi Oscar u toj kategoriji strancu, pa još strancu iz zemlje s komunističkom vlašću. Socijalistička Jugoslavija je imala još nekoliko nominacija, među njima i za dugometražne igrane filmove, ali i kratkometražne animirane iz takozvane Zagrebačke škole crtanog filma. Trivije radi, od država-nasljednica, Bosna i Hercegovina ima osvojenog Oscara za strani film, uz još dvije nominacije u istoj kategoriji, Makedonija je imala nominacije i u kategoriji stranog i u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma, a Hrvatska i Slovenija u kategoriji kratkometražnog igranog. No, prednosti i nedostaci centralizirane kinematografije i kinematografija koje su je naslijedile u uvjetima globalizacije filmskog tržišta, nisu tema ovog teksta.
Tema je dokumentarni film Senada Šahmanovića nastao u crnogorsko-hrvatsko-srbijanskoj koprodukciji Vude, ti si pobijedio, o životu, djelu, nasljeđu i pokušajima da se Dušan Vukotić zvani Vud otrgne od zaborava kojem je, dijelom slučajno, a dijelom namjerno, prepušten. Upravo zaboravom Šahmanović i otvara film: i u Zagrebu i u Podgorici Ulica Dušana Vukotića nalazi se na periferiji grada, a stanovnici tih ulica uglavnom priznaju da ne znaju tko je Vukotić bio. Iznimka je jedan Crnogorac koji je hrabro „lupio” generičku „epsku”, junačku priču. Istini za volju, sin kraljevskog oficira, Dušan Vukotić doista je bio u partizanima i tamo je, navodno, otkrio crtački i karikaturalistički talent, čime se je aktivnije počeo baviti za vrijeme studija arhitekture u Zagrebu u satiričnom časopisu Kerempuh. Urednik Kerempuha Fadil Hadžić uzeo ga je sa sobom kada je osnovao poduzeće za animirani film Duga film, koje se kasnije utopilo u već postojeće veće poduzeće Zagreb film u formi studija za animirani film. Vukotićevi počeci u animiranom filmu bili su obilježeni pokušajima imitacije Disneyeve realistične animacije i antropomorfizma, premda je kroz njih Vukotić s dozom fine ironije opažao problem birokratizacije s kojim se suočavalo mlado socijalističko jugoslavensko društvo. Primjeri za to su njegova dva prva uratka Kako se rodio Kićo (1951) i Začarani dvorac u Dudincima (1952). Vukotić je potom radio i namjenske, edukativne i reklamne kratke filmove, postupno mijenjao i pronalazio vlastiti stil s akcentom na dizajn pokreta, što je možda bilo i iznuđeno rješenje, budući da su i teorijski i materijalni temelji jugoslavenskog i zagrebačkog animiranog filma bili dosta slabi i klimavi. Uslijedio je nacionalni uspjeh s Cowboyem Jimmyjem (1957), potvrda sklonosti prema eksperimentiranju s Abra Kadabra (iz iste godine) i Koncertom za mašinsku pušku (iz naredne). Piccolo (1959) označava novu fazu u Vukotićevom stvaralaštvu i sklonost ka izvanvremenskim, univerzalnim temama. Kulminacija je uslijedila sa Surogatom (1961), nakon kojeg je Vukotić odbio vrlo unosnu ponudu iz Hollywooda jer je „u Zagrebu imao sve što mu je bilo potrebno”. Režirao je još pregršt kratkih animiranih i namjenskih filmova, među prvima i igrano-animirani hibrid Igra (1962), te dva srednjometražna dokumentarca i tri igrana filma: omladinsku fantaziju Sedmi kontinent (1966), povijesnu ratnu dramu Akcija stadion (1977) i znanstveno-fantastičnu crnu komediju Gosti iz galaksije (1981). Od 1967. godine radio je kao profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, kasnije preimenovanu u Akademiju dramske umjetnosti, od 1975. u svojstvu redovnog profesora. S te pozicije nastupao je kao autoritet, ponekad benevolentni, a ponekad i strogi, prema mlađim kolegama, kao „drug i gospodin”, ali i kao čuvar ideoloških vrijednosti koje su vladale Jugoslavijom, unovačitelj novih partijskih kadrova iz redova filmaša i čak i cenzor neke vrste. Vukotiću je matična kuća Zagreb film okrenula leđa tijekom ratnih 90-ih jer se odbio ideološki svrstavati, što je, prema riječima njegove supruge, glumice i kasnije tajnice režije, Lile Andres, označilo početak njegovog umiranja. Ponude iz Beograda i Podgorice je odbio jer su i one zahtijevale svrstavanje. Umro je od srčanog udara u Krapinskim Toplicama 1998. godine, a ponovo je javno priznat i prigrljen tek nakon toga.
Na prvi pogled, Šahmanovićev dokumentarac čini se vrlo klasičnim i stoga tek korektnim. Tu ne bi smjelo biti previše razloga za čuđenje, budući da je Vude, ti si pobijedio kreiran kao redateljev prvijenac u dugom metru. Kako to s dokumentarcima zna biti slučaj, produkcija se razvukla zbog financijskih i logističkih razloga, budući da u njemu ima dosta arhivskog materijala koji je morao biti pribavljen iz više dislociranih izvora koji s produkcijom filma čak i nisu bili naročito suradljivi. U međuvremenu, Šahmanović je kompletirao dva dugometražna igrana filma, vrlo dobri Sirin i televizijski Pontonovo srce, te jedan dokumentarni, o još jednom velikanu crnogorske kinematografije, Živku Nikoliću podnaslovljen Nedosanjani san. Za Vude, ti si pobijedio, Šahmanović je scenario napisao u suradnji s velikim poznavateljem stripa i animiranog filma, te neslužbenim kroničarem hrvatske kinematografije, Veljkom Krulčićem, a izbor sugovornika i tema kojih se dvojac dotakao je solidan i variran. O Vukotiću su, među ostalima, govorili njegovi suvremenici i suradnici Borivoj Dovniković-Bordo i Milan Blažeković, obojica nažalost već pokojni, supruga Lila Andres, također pokojna, Želimir Žilnik, novinar i pisac Jurica Pavičić, pokojni Pero Kvesić, te filmaši različitih generacija - Rajko Grlić, Vinko Brešan, Arsen Anton Ostojić i Hrvoje Hribar, kojima je Vukotić bio profesor ili nadređeni, dok je gledište kritike zastupao specijalist za animirane filmove Midhat Ajanović. Ton kojim su govorili pun je poštovanja za lik i djelo, ali nije nužno hagiografski, budući da je, makar nakratko, problematizirana i Vukotićeva uloga ne samo sive eminencije, nego i mekog cenzora u komunističkog režima. Epizoda o navodnom protjerivanju Vukotića iz Zagreb filma također je relativno kratka i ipak nedovoljno detaljna, za što ipak treba imati razumijevanja, s obzirom na to da glavna tema filma nije Vukotićevo političko pozicioniranje, već je to njegovo djelo, značaj u jugoslavenskim i globalnim okvirima, te zaborav kojem je pomalo nepravedno, ali više nemarno prepušten. Osim intervjua sa sugovornicima koji su ipak u prirodnijim okruženjima od tipičnih „govorećih glava”, Šahmanović se oslanja na arhivski materijal, kao i na isječke iz Vukotićevih filmova. Namjera autora bila je da animaciju ne koristi samo kao sredstvo ilustracije, već i kao integralni dio filmskog tkiva, što mu je u određenoj mjeri i uspjelo zahvaljujući glatkoj montaži Vladimira Radovanovića. Na koncu, riječ je o dosta solidnom, pristupačnom i informativnom dokumentarcu lakom za konzumaciju. Kao takav, on može stajati i kao Vukotićeva konačna pobjeda. Mala, ali ipak pobjeda...