kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Od sredine
80-ih do kraja 90-ih godina prošlog stoljeća Spike Lee se etablirao
kao filmski glasnogovornik „crne Amerike”, prenoseći u svoje
uratke vlastitu viziju afroameričkog iskustva bez kompromisa. On je
možda i prvi od afroameričkih filmaša preskočio imaginarnu ogradu
između čisto „crnačkih” filmova, odnosno filmova za skoro
isključivo afroameričku publiku, i filmova za uglavnom bjelačku
„mainstream” publiku, festivale i akademiju. To je, čini se,
činio bez kompromisa, prenoseći crno iskustvo uvelike obojano
institucionalnim rasizmom na filmsko platno, sve strane tog iskustva,
kako ružne, tako i one ljepše. Počevši od dugometražnog debija
Ona
to mora imati
iz 1986., preko nešto lakše Školske
omamljenosti
iz1988., ikoničkog Učini
pravu stvar
iz 1989., romansom ispunjenog Još
boljeg bluesa
iz 1990., za raspravu podatne Groznice
džungle
iz 1991., vješto izvedenog biopika na temu kontroverzne političke
figure Malcom
X
(1992.) i autobiografskog Crooklyna
(1994.), pa sve do vješto upakiranog didakticizma u Ukrcaj
se na autobus
(1996.), Pobjedniku
(1998.) i Prevarenom
(2000.), Lee je imao niz vrlo relevantnih filmova koji su temu
obrađivali iz različitih uglova. U međuvremenu, eksperimentirao je
sa žanrovskim filmom u Sitnim
dilerima
(1995.), čime je možda inspirirao Davida Simona za serije The
Corner
i Žica,
otkrio „žicu” za dokumentarce s 4
djevojčice
(1997.), dozvolio sebi jedan, uvjetno govoreći, promašaj s
Djevojkom
broj 6
(1996.) i uhvatio duh ne nužno crnog New Yorka u Ljetu
kada je ubijao Sam
(1999.). U međuvremenu je režirao desetke glazbenih spotova,
ponešto kratkih filmova i uzimao učešća na kolektivnim
projektima. U novom mileniju je nastavio eksperimentirati s raznim
formatima, ali je u dugometražnom igranom filmu gubio konzistenciju:
bilo je tu izvrsnih naslova poput 25.
sata
iz 2002., dobrih poput Insajdera
(2006.), ali i promašenih poput Ona
me mrzi
(2004.) i nategnutih kao Čudo
kod Sv. Ane
(2008.). Iduće decenije odao se poroku „štancanja”, s lošim do
osrednjim, ali makar originalnim filmom Red
Hook Summer
(2012.), jednim nepotrebnim i jednim bizarnim rimejkom – Oldboy
(2013.) i Da
Sweet Blood of Jesus
(2014.), te slučajnim uspjehom s kaotičnim politički intoniranim
mjuziklom Chi-Raq
(2015.) i nadom za povratak na staze stare slave s političkim
trilerom po istinitim događajima Crni
član Lu Klux Klana
(2018). Ali, izgleda da je Leeju ipak više bilo do javnog istupanja
protiv nepravde, pa makar i licemjerno kao kada je primio Oscara za
životno djelo dok je pozivao na bojkot ceremonije zbog suviše
„bijelih” nominiranih. Također je kritizirao kolege filmaše
koji nisu bili „na liniji” s njim, od Clinta Eastwooda, preko
Quentina Tarantina do Stevea McQueena. Priliku da kaže za što se
sve točno zalaže dobio je s filmom Da
5 Bloods
koji je trebao biti prikazan u Cannesu izvan konkurencije zbog
Leejeva predsjedavanja žirijem 2020. godine, kada je festival bio
otkazan zbog pandemije. U tom filmu je svoja uvjerenja i opažanja o
Americi u prošlosti i sadašnjosti, o rasnim odnosima i
kolonijalizmu, „spakirao” u neartikuliranu „salatu” riječi i
povika.
Možemo reći da je Spike Lee varirao u kvaliteti svojih
uradaka kroz karijeru, ali da je ostao dosljedan nekim stvarima, od
političkih stavova u kojima je pomirio afroamerički nacionalizam i
neomarksizam, pa do učestalih suradnji s određenim glumcima kao što
su to Delroy Lindo i Denzel Washington. S obojicom je do sada
surađivao četiri puta. A u svojoj petoj suradnji s Denzelom
Washingtonom, Spike Lee je pokazao da je dosljedan i u svojim
ambicijama da se uvrsti u panteon najvećih ne samo američkih, nego
i svjetskih filmskih stvaralaca. Highest
2 Lowest
nam se nakon premijere u Cannesu i distribucije u izabranim američkim
kinima ukazao globalno preko streaming
servisa Apple TV+. U pitanju je rimejk klasika Između
neba i pakla
Akire Kurosawe iz 1963. godine, koji je adaptacija kriminalističkog
romana Evana Huntera poznatog još pod pseudonimom Ed McBain.
Zaplet
filma prati moralnu dilemu glazbenog mogula Davida Kinga (tumači ga
Denzel Washington) u situaciji u kojoj shvati da oteti mladić nije
njegov sin Trey (Aubrey Joseph), već sin njegovog šofera i
prijatelja Paula (Jeffrey Wright), te najbolji prijatelj njegova
sina, Kyle (Elijah Wright). Do tada David slovi za „najbolje uho u
industriji”, čovjeka kojem je poslanstvo čuvati autentičnu
afroameričku kulturu od zaborava. On je bogataš čija vila u
Brooklynu, ukrašena umjetninama poput Basquiatovih, ima preko
Brooklynskog mosta pogled na Manhattan, te, uvjetno rečeno, human
čovjek koji svog šofera, inače udovca, tretira kao bliskog
prijatelja i pomaže i njemu i njegovom sinu financijski, naročito
otkad su ostali bez supruge, odnosno majke. Međutim, otkupnina od
17,5 milijuna dolara koju otmičar zahtijeva može pokvariti ne samo
njihov odnos i moralnu sliku koju mogul ima o sebi, već i Kingovu
reputaciju u vremenu društvenih mreža. Iako policija garantira da
će pronaći počinitelja i vratiti Kingov novac kada ovaj plati
otkup, njegova situacija na poslu se komplicira pa King mora sam,
odnosno uz pomoć Paula, dovesti istragu do kraja.
Jasne su Leejeve ambicije: da s adaptacijom Kurosawe ponovi ono što
je japanski velikan činio sa zapadnim književnim djelima, od
Shakespearea preko ruskih klasika do američkih „krimića”,
odnosno da temeljno prebaci obrise radnje u potpuno novi, sebi
inherentan kontekst. Ne bi, uostalom, to ni bila prva adaptacija
velikog japanskog redatelja, činili su to već Sergio Leone i George
Lucas, da nabrojimo samo one najpoznatije. Pitanje je, međutim,
koliko je smisleno prevoditi Kurosawinu i McBainovu krimi-priču,
baziranu na razlikama u klasnoj pripadnosti, u svijet nalik na onaj u
seriji Empire
čiji je kreator Leejev svojevrsni „nasljednik” na poziciji
pretendenta na mjesto ultimativnog tumača „crnog iskustva” na
filmu, Lee Daniels. I, doista, na početku filma sve djeluje
televizijski i nespretno, s gotovo pastelnim bojama kojima inače
izvrsni direktor fotografije Matthew Libatique pokušava dočarati
atmosferu luksuza u kojoj King živi, orkestracijom Howarda Drossina
kojom se skoro otvoreno diktiraju emocije, pa ona umjesto na stare
filmove više podsjeća na televizijske sapunice, te Leejevom
lijenom, 'pješačkom' režijom. Njome dominiraju plan-kontraplan
kadriranje u dijaloškim scenama, sklonost ka bacanju „kosti”
glumcima kako bi se oni sami razigrali i digresije u vidu Leejevih
navijačkih sklonosti ka New York Knicksima, pa tako bivši košarkaši
Rick Fox i Rod Strickland igraju dvojicu trenera obojice sinova u
nepotrebno dugoj sceni. Ni scenarij početnika Alana Foxa, inače
glumca s ne baš impresivnom karijerom, tu ne pomaže, a neki detalji
u karakterizaciji likova (primjerice, jedini bijeli policajac na
slučaju toliko je karikaturalno osoran prema Davidu, a naročito
prema siromašnijem Paulu, da je to gotovo parodično) te mehanici
radnje, naročito njene poslovne i medijske strane, graniče s
naivnim.
Od polovice filma i prijelomne scene s jurnjavom u
vlaku, pa kasnije i potjere policijskim vozilima po ulicama na kojima
se istovremeno odvija i portorikanska fešta, odnosno parada, stvari
se donekle popravljaju jer Lee u fokus stavlja ono što je njemu kao
autoru važno. To su grad New York, ne samo kao melting
pot
različitih kultura, već i kao mjesto gdje se sanjaju veliki snovi,
gdje svira afroamerička glazba od jazza i soula do hip-hopa i
modernog popa, te je uvijek aktualan sukob između „stare i nove
škole” koji kulminira rap-bitkom između Davida i otmičara kojeg
igra muzičar Rakim Mayers poznatiji kao A$AP Rocky. U tom sukobu do
izražaja dolazi gluma Denzela Washingtona u širokim, gotovo
hvalisavim zamasima. Sve to ne znači da će Spike Lee uspjeti
spasiti stvar samim time što fokus s kopiranja Kurosawina filma
prebacuje na svoj prirodni okoliš, te da neće na kraju dodati i
cijelu jednu antiklimaktičku sekvencu viška. Pritom se cijela
etička dilema filma i klasna potka brzo pospremaju i arhiviraju pod
„nikom ništa” pa, unatoč gotovo unisonom pljeskanju američke
kritike, možemo mirne duše zaključiti da je Spike Lee opet mnogo
htio, mnogo započeo, pa se putem izgubio. To što na momente
zablista samo su odbljesci nekada potentnog autora koji se očajnički
upinje da ostane relevantan, dok mu kritika čini medvjeđu uslugu
nekritički ga hvaleći.

Još se sjećam boli braka kada me muž ostavio. Dr. Agbazara mi je vratio ljubavnika za samo 2 dana. Želim vam se zahvaliti na čaroliji i očekujemo naše prvo dijete. Ako imate bilo kakvih bračnih ili životnih problema, pokušajte kontaktirati HRAM AGBAZARA na: ( agbazara@gmail.com ) ili WhatsApp +2348104102662 i iskusite njegove istinske duhovne iscjeliteljske moći kao što sam ja iskusila.
ReplyDelete