Lista - Maj 2021.

 

Ukupno pogledano: 56 (30 dugometražnih, 26 kratkometražnih)

Prvi put pogledano: 55 (29 dugometražnih, 26 kratkometražnih)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): High Ground

Najlošiji utisak: Kids Run

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetažni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

 

01.05. kino The Reason I Jump (Jerry Rothwell, 2020) - 7/10

01.05. video One Night in Miami... (Regina King, 2020) - 5/10

01.05. video Ma Rainey's Black Bottom (George C. Wolfe, 2020) - 6/10

01.05. video Judas and the Black Messiah (Shaka King, 2021) - 7/10

03.05. kino Wrath of Man (Guy Ritchie, 2021) - 6/10

**03.05. festival Jobs for All! / Arbete at alla! (Alex Danielson, Maximilien Van Aertryck, 2021) - 8/10

06.05. video Night of the Kings / La nuit des rois (Philippe Lacote, 2020) - 8/10

09.05. festival Lovers / Amants (Nicole Garcia, 2020) - 6/10

09.05. festival Simple Passion / Passion simple (Danielle Arbid, 2020) - 6/10

10.05. festival The Dig (Simon Stone, 2021) - 7/10

10.05. festival Monday (Argyris Papadimitropoulos, 2020) - 5/10

11.05. festival Deadlock / Zastoj (Vinko Möderndorfer, 2021) - 6/10

11.05. festival It Snows in Benidorm / Nieva en Benidorm (Isabel Coixet, 2020) - 6/10

12.05. festival Delete History / Effacer l'historique (Benoît Delépine, Gustave Kervern, 2020) - 5/10

13.05. festival The Living Man / Živ čovek (Oleg Novković, 2020) - 7/10

13.05. festival Wife of a Spy / Spy no tsuma (Kiyoshi Kurosawa, 2020) - 8/10

13.05. festival Kids Run (Barbara Ott, 2020) - 3/10

**13.05. festival Look at Me (Nika Fehmiu, 2020) - 7/10

14.05. festival The Surrogate (Jeremy Hersh, 2020) - 4/10

15.05. festival Looking for Venera / Në kërkim të Venerës (Norika Sefa, 2021) - 7/10

15.05. festival The Godfather Coda: The Death of Michael Corleone (Francis Ford Coppola, 1990 / 2020) - 8/10

*16.05. festival Sound of Metal (Darius Mader, 2020) - 9/10

18.05. festival Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time / Felkészülés meghatározatlan ideig tartó együttlétre (Lili Horvát, 2020) - 6/10

19.05. festival Betrayed / Den største forbrytelsen (Eirik Svensson, 2020) - 6/10

20.05. festival Loan Shark / Lihvar (Nemanja Ćeranić, 2021) - 5/10

21.05. festival My Salinger Year (Philippe Falardeau, 2020) - 6/10

22.05. kino Nobody (Ilya Naishuller, 2021) - 7/10

23.05. video Jungleland (Max Winkler, 2019) - 5/10

**24.05. festival Island Living / Lifith á Eyjunni (Viktor Sigurjónsson, 2020) - 6/10

**24.05. festival Kitchen by Measure / Eldhús eftir máli (Atli Arnarsson, Sólrún Ylfa Ingimarsdóttir, 2020) - 8/10

**24.05. festival Monday / Mánudagur (Berghir Árnason, 2020) - 6/10

24.05. festival The Man Who Sold His Skin / L'Homme qui a vendu sa peau (Kaouther Ben Hania, 2020) - 7/10

**25.05. festival Dalía (Brúsi Ólason, 2020) - 7/10

**25.05. festival Spaghetti (Loosely Based on a True Story) / Spagettí (Lauslega byggt á sannri sögu) (Egill Gauta, Nikulás Tumi, 2021) - 6/10

**26.05. festival Bussi, Baba (Bahare Ruch, 2020) - 5/10

**26.05. festival Blindsided / Blindhaeth (Daníel Bjarnason, 2021) - 6/10

**27.05. festival Animalia (Rúnar Ingi Einarsson, 2020) - 6/10

27.05. festival High Ground ( Stephen Maxwell Johnson, 2020) - 8/10

**28.05. festival Between Earth and the Moon / Milli tungls og jardhar (Anna Karín Lárusdóttir, Hekla Egils, 2020) - 7/10

**28.05. festival This Should Get Better / Thetta aetti adh batna (Alex Snær Welker Pétursson, 2021) - 3/10

**28.05. festival Jökull (Axel Frans Gústavsson, 2020) - 3/10

29.05. Spiral: From the Book of Saw (Darren Lynn Bousman, 2021) - 4/10

**30.05. festival Rotor | Sonic Body (NO1, 2020) - 7/10

**30.05. festival O (Paul Wenninger, 2021) - 6/10

**30.05. festival Oceano Mare (Antoinette Zwirchmayr, 2020) - 7/10

**30.05. festival Letters from a Window (Nigel Gavus, Ilkin Beste Çirak, 2021) - 8/10

**30.05. festival Freirtage (Katharina Pichler, 2021) - 6/10

**30.05. festival Spring Will Not Be Televised (Michael Heindl, 2020) - 7/10

**30.05. festival Civilization (Christoph Schwarz, 2021) - 8/10

**31.05. festival Nursery Rhyme / Kinderreim (Louis Brückner, 2021) - 6/10

**31.05. festival A Tale Best Forgotten (Tomas Stark, 2020) - 5/10

**31.05. festival Have You Seen That Man / L-ati vazut pe omul ala, 2020)- 6/10

**31.05. festival Cramps (Thea Hvistendahl, 2020) - 7/10

**31.05. festival Dar-Dar (Paul Urkijo Alijo, 2020) - 7/10

**31.05. festival The Criminals / Les criminales (Serhat Karaaslan, 2020) - 8/10

31.05. kino Voyagers (Neil Burger, 2021) - 5/10

The Man Who Sold His Skin / L'Homme qui a vendu sa peau

 kritika objavljena na XXZ

2020.

scenario i režija: Kaouther Ben Hania

uloge: Yahya Mahayni, Dea Liane, Koen De Bouw, Monica Bellucci, Saad Lostan, Darina Al Joundi, Najoua Zouhar

Znate već kako to ide kod Göthea, Mefisto ponudi Faustu sve znanje ovog sveta a zauzvrat traži da njegovu dušu. Kod tuniške autorice Kaouther Ben Hanije nije u pitanju duša, već koža, doslovno, a ne metaforično (u smislu »skupo prodao svoju kožu«), tako da naslov kompletno otkriva i temu i mehaniku filma. Sa druge strane, postoji i jedan dublji, metaforički i filozofski nivo cele ove priče jer koža i telo gotovo nikad nisu samo deo tela ili samo telo, već se tu postavljaju pitanja slobode, integriteta i ljudskosti. Pa krenimo da se udubimo u film koji je osigurao nominaciju za Oscara za međunarodni film i koji je igrao na nedavno završenom Festu.

Sva dilema oko naslova otklonjena je već u uvodnoj sceni za koju se na kraju ispostavlja da je deo okvira koji većinu radnje filma šalje u »flashback«. Kustos izložbe laganim pokretima usmerava dvojicu radnika koji kače sliku na zid. Kada je nameste, kamera se polako približava umetničkom delu i otkrivamo da tu nije reč o platnu, već o koži, ljudskoj.

Protagonistu filma Sama Alija (Mahayni) upoznajemo u »domaćem okruženju«, u Siriji pre izbijanja ovog poslednjeg rata, u vozu sa svojom devojkom Abeer (Liane). On joj javno izjavljuje ljubav i proglašava revoluciju sa ciljem osvajanja slobode, na radost većine putnika. Neko će ga, pak, snimiti i uvaliti u višestruke probleme jer ni predratna Sirija nije bila baš liberalno mesto. Prvo, poziv na revoluciju će ga dovesti do zatvora odakle ga rođak pušta da pobegne. A drugo, Abeer dolazi iz više klase od njega i obećana je kao nevesta diplomati Ziadu (Lostan) koji službuje u Briselu, što njihovu ljubav čini nemogućom.

Nemajući kuda, Sam beži u Liban gde živi kao nedokumentovani izbeglica, radi povremene fizičke poslove, a prehranjuje se »padobranskim akcijama« po prijemima i izložbama. Tamo upoznaje glamuroznu dilerku Sorayu (Monica Bellucci kao plavuša, neočekivano, ali svejedno efektno) i provokativnog umetnika Jeffreya Godefroija (De Bouw) koji mu daje neortodoksnu, čak više satansku ponudu. Mefisto novog doba ne želi njegovu dušu, nego kožu s leđa kao slikarsko platno na kojem će tetovirati schengensku vizu. Sam će za to biti bogato nagrađen, ne samo narečenom vizom, novcem i relativno ugodnim životom po sobama hotela s pet zvezdica, ali će takođe biti u obavezi da se pridržava ugovora i da pozira kao eksponat svaki put kad ga pozovu. Ali kad ga Jeffrey i Soraya prodaju švajcarskom kolekcionaru, Sam će shvatiti pravu cenu svoje slobode.

The Man Who Sold His Skin je jedan od onih filmova koji su efektniji na odloženo, nego što su u toku gledanja. Razlog tome je i tematika, ali i autorska politika. Ben Hania, naime, otvara puno više zanimljivih tema nego što pokazuje ambicije da ih zatvori ili makar zadovoljavajuće produbi. U igri su i izbeglička kriza (naravno da rat izbija, naravno da je Sam iz Raqqe i da njegova familija dolazi na udar ISIS-a), dodajmo na to još i univerzalna pitanja slobode, ropstva, modernog kapitalizma, kao i filmski, dramski i literarni kliše zabranjene ljubavi kao oblogu za gorku pilulu koju gutamo. The Man Who Sold His Skin je pre svega moralka, ali u tom smislu je efikasnija ako je makar na kratko ostavimo po strani i ne shvatamo bukvalno, iako je njena univerzalna komponenta zapravo zasnovana na stvarnom slučaju belgijskog umetnika Wila Delvoyea i njegovog »eksponata« Tima čija su tetovirana leđa prodata kolekcionaru.

Kada se čovek malo odmakne od teških i lakih tema, onda može da proceni i čisto filmske domete ovog dela. Istini za volju, gluma je nešto teatralnija i ekspresivnija, što pojačava utisak plakatnosti, ali je Ben Hania uspela da finim režijskim podešavanjima taj dojam nekako limitira, te da podigne nivo rasprave. Primera radi, dijalozi koji se prečuju u pozadini često su snažniji i filozofskiji od onih isturenih u prvi plan, a odluka da kamera Christophera Aouna snima protagonistu iz daljine, kroz neku prepreku ili staklenu površinu, naravno i s leđa pritom, pokazala se ispravnom u poentiranju. Sam kraj filma sačinjen od inflatornih i vratolomnih obrata, doduše, deluje kao pokušaj prigodnog povezivanja svih otvorenih niti i »pakovanja sa sve mašnicom« za publiku, ali to i ne predstavlja neki supstancijalni problem. Reč je o solidnom filmu koji će jako dobro stariti i postajati sve bolji i sve univerzalniji.

Nobody

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Bijes običnog, mirnog čovjeka svojevrstan je žanrovski klišej karakterističan za akcijske trilere već nekoliko desetljeća. Obični čovjek Paul Kersey u interpretaciji Charlesa Brosnona je tako postao osvjetnik u kultnom filmu Death Wish iz 1974., a i prije njega slična se mehanika primjenjivala u pojedinim vesternima, recimo u slučaju blagog šerifa Willa Kanea u Zinnemannovom ikoničkom naslovu Točno u podne iz 1952., ili bivšeg revolveraša Shanea koji se odlučio skrasiti kao kauboj i rančer u istoimenom filmu Georgea Stevensa (1953.). Devedesetih je taj bijes mirnog čovjeka reflektirao društvene trendove i bio reakcija na sve veću otuđenost i depersonalizirani tretman pojedinca, a primjeri za to su filmovi Dan ludila s Michaelom Douglasom i Breakdown s Kurtom Russellom. Onda su došle 2000-te i posebice 2010-te i era takozvanih »neesonijada«, odnosno filmova s Liamom Neesonom kojeg uvijek nešto prene iz mirnog života u koji je pobjegao od nasilja kojem je svjedočio i koje je činio u ranijem životu. Naravno, ni koncept, pa ni sam termin nisu naročito novi, »neesonijade« očito podražavaju »bronsonijade« iz 70-ih i 80-ih, a i brojni drugi glumci su »akcijali« po sličnoj mehanici, toliko da se o Stevenu Seagalu zbijaju šale kako on uvijek igra isti lik pod drugim imenom. Vođeni konceptom bijesa mirnog čovjeka, u prošlosti su u akciju upadali i Harrison Ford, i Tommy Lee Jones, o profesionalnim »akcijašima« poput Brucea Willisa i Mela Gibsona da i ne govorimo, a usporedno s Neesonom u konceptu su se oprobavali i, između ostalih, Denzel Washington i Keanu Reeves, a na sličan su se vlak pokušali »okačiti« i Kevin Costner, Pierce Brosnan, Sean Penn i John Travolta. Ono čime je Liam Neeson činio razliku u odnosu na sve navedene njegovo je izrazito dramsko glumačko porijeklo, što transfer k akcijskim ulogama pod stare dane čini izrazitijim, neočekivanijim i nevjerojatnijim. Do sada se taj utisak noviteta u velikoj mjeri »isprao«, pa je rijetko tko uzbuđen pojavom novog akcijskog filma s Liamom Neesonom, ali se koncept svejedno održava i isprobava i s drugim glumcima.

Posljednji u nizu takvih filmova je naslov Nitko ruskog redatelja Ilje Naišulera koji bi se ponajprije mogao opisati kao varijacija na temu klasične »neesonijade« smještene u svijet Johna Wicka. Ovo potonje, međutim, ni u kojem slučaju ne treba čuditi, imajući u vidu da je scenarij napisao scenarist John Wick trilogije Derek Kolstad, te da je on skupa s jednim od redatelja prvog John Wick filma i producirao Naišulerov film. Faktor iznenađenja u svemu tomu je, međutim, izbor glavnog glumca: Bob Odenkirk je prije svega komičar koji svoj humor zasniva na auto-ironiji i izboru uloga nesigurnih »beta«-muškaraca, najpoznatiji po ulogama za televiziju u serijama Breaking Bad, Better Call Saul i Fargo, te po karakternim epizodama u filmovima najčešće »indie« profila. Projekti koje bira nisu, dakle, nužno komedije, ali njegovi potpisni likovi u sebi nose dozu komičnosti, pa su meta humora i ironije. Zapravo ga kao akcijskog glumca teško možemo i zamisliti.

Naišuler film otvara krupnim kadrom Odenkirkovog natučenog lica, čime se poigrava s našim očekivanjima. Mjesto radnje je policijska postaja, a dotični je ispitanik. Na prvo pitanje, tko je on, odgovara da nije on nitko, samozatajno se smješkajući, odakle se radnja filma do samog kraja premješta u flashback. I doista, čini se da je Odenkirkov lik, Hutch Mansell, »nitko i ništa«, obični »sivi miš« kojem su dani i tjedni jednaki. Živi u predgrađu, ima neinspirativan posao, uvijek po pravilu kasni s izbacivanjem smeća pa biva frustriran kad mu kamion pobjegne pred nosom, sin ga ne poštuje, njegova žena (Connie Nielsen) uspješnija je od njega, čini se čak da joj se on pomalo i gadi, toliko da je uspostavila barijeru od jastuka u njihovom bračnom krevetu, a on radi za njenog oca (Michael Ironside) i trpi podbadanje njenog brata (Billy MacLellan) kao računovođa ili nešto slično u njihovoj tvornici metalnih proizvoda. Naišuler nam to predstavlja elegantnom montažnom sekvencom praćenom sjajno pogođenim dizajnom zvuka (pulsiranje, odnosno otkucavanje sata) koja se sve više ubrzava kako vrijeme prolazi. Prva je prekretnica upad dvoje naoružanih napadača u njihov obiteljski dom prilikom čega on propušta priliku da intervenira, onesposobi ih i riješi stvar, čime izaziva još veći prezir svoga sina. Međutim, nestala narukvica njegove kćeri, jedine osobe koja ga iskreno voli, okrenuti će njegov život u posve drugom pravcu. Prvo u razgovoru koji Hutch vodi sa svojim nestalim bratom Harryjem preko ultra tajne radio-veze saznajemo da Hutch u vojsci nije bio samo na uredskom poslu prikupljanja izjava, što znači da je »auditor« šifra za nešto, već i da je vidio dovoljno akcije da prepozna da je pištolj napadača bio prazan, što znači da je njegovo nereagiranje bila svjesna odluka, a ne manifestacija straha. Međutim, nestala narukvica mu je dovoljna motivacija da napadače pronađe i upadne im u kuću u svrhu fizičkog obračunavanja. Međutim, kako se ispostavlja da narukvica nije kod njih, a da su njih dvoje zapravo očajnici koji kradu kako bi svojoj bebi pružili medicinsku njegu, Hutch odustaja od plana i frustriran sjeda na autobus za doma. Druga prekretnica je tipska scena kojoj svjedoči u autobusu: grupa pripitih mladića počinje maltretirati jednu djevojku, što je Hutchu dovoljan razlog da se umiješa i u elegantno koreografiranoj sceni pretuče nasilnike i pošalje ih u bolnicu. Nevolja je, međutim, da to nisu bili tek neki obijesni momci, već kriminalci nižeg ešalona u ruskoj mafiji, te da jedan od njih ima nezgodnog brata psihopata Julijana (Aleksej Serebrjakov, najpoznatiji po ulozi u filmu Levijatan Andreja Zvjaginceva) koji kreće na put osvete. Slijedi obračun između Hutcha i nepreglednog mnoštva ruskih gangstera u kojem će on dobiti pomoć i od brata Harrya (reper RZA kojeg je kao glumca svojedobno lansirao Jim Jarmusch), ali i od oca Davida (veteran Christopher Lloyd) koji uopće nije bezazleni umirovljenik kao što se čini...

Odenkirkovo najveće postignuće u filmu je to da je savršeno uvjerljiv u oba ekstrema svoje uloge. Uloga kakvu igra na početku je tipska za njega i savršeno mu stoji čime je transformacija u »akcijskog heroja« još izrazitija. Odenkirk je za takvu ulogu morao provesti i nešto vremena na treningu, a na ruku mu idu i koreografija scena borbe i vješta kinetička režija kojoj Naišuler pribjegava. I ostatak glumačke podjele uglavnom igra kontra svog uobičajenog tipa, RZA doduše ima iskustva s manjim akcijskim ulogama, ali je kao glumac do sada najbolja ostvarenja imao u opuštenijem izdanju, vidjeti Christophera Lloyda u kino-filmu je prijatno osvježenje, a Aleksej Serebrjakov izvrsno koristi svoju prirodnu teatralnost da utjelovi lik efektnog negativca koji može postati ikonički u budućnosti. Dojam dodatno popravlja i imaginativna konstrukcija svijeta u kojem likovi obitavaju, što je i inače karakteristično za scenarije Dereka Kolstada, kao na primjer objašnjenja što je »auditor« zapravo (plaćeni ubojica koji dolazi na kraju balade kad su sva legalna sredstva iscrpljena), kao i »flashback u okviru flashbacka« u kojem Hutch objašnjava motivaciju za napuštanje posla i prelazak na karikaturalno miran (zapravo dosadan) obiteljski život.

Kao redatelj, Naišuler je pozornost na sebe skrenuo svojim dugometražnim prvijencem Hardcore Henry, filmskom »pucačinom« iz prvog lica koja vjerno podražava video-igrice. Sličan koncept primjenjivao je i u video-spotovima koje je ranije radio, ali čini se da je u slučaju Hardcore Henryja ta radikalnost postupka bila sama sebi cilj u svrhu eksperimenta i pomicanja granica mogućeg. U tom smislu je Nitko dosta konvencionalniji film u kojem ruski redatelj pokazuje sposobnost da napravi nešto što drži gledatelja prikovanim za ekran i konvencionalnijim sredstvima. Ostaje, doduše, pitanje etike i onoga što iz filma Nitko možemo iščitati, od latentnog rasizma i klišeja da su prestupnici uvijek oni drugi (provalnici su bili Latinoamerikanci, glavni negativci su Rusi, a među njima je i jedan crnac s vratolomnom životnom pričom), preko dojma da muškarac mora biti »kastriran« da bi vodio dosadni obiteljski život i pustio ženi da dominira njime na svakom polju, pa do toga da jedino ekstenzivno nasilje donosi satisfakciju. Ali sve to nekako podrazumijevano dolazi s teritorijem akcijskog filma i u tom svijetlu je Nitko sasvim solidan i vrlo efektan u spoju vratolomne akcije i momenata iščašenog humora koji se pograva s našim očekivanjima.

My Salinger Year

 kritika objavljena na XXZ

2020.

Scenario i režija: Philippe Falardeau (prema istoimenom romanu Joanne Rakoff)

Uloge: Margaret Qualley, Sigourney Weaver, Douglas Booth, Tim Post, Colm Feore, Théodore Pellerin, Seána Kerslake, Brian O’Byrne, Hamza Haq

Za pisce ionako važi da su ćudljivi, a kralj ćudljivosti među piscima je svakako bio J.D. Salinger. Sa svojim nevelikim opusom od samo četiri objavljene knjige (od kojih je najpoznatiji roman Lovac u žitu, remek-delo koje izbilo na loš glas zbog pojedinaca koji su ga uzeli kao svoju kolajnu i alibi), Salinger je zauvek promenio svet literature pre nego što se povukao u osamu i odbijao komunikaciju. Svaki film koji se makar marginalno dotiče Salingera će doći do svoje publike, uglavnom u redovima ljubitelja literature, pa zapravo i ne čudi da je My Salinger Year, po scenariju i u režiji kvebeškog reditelja Philippea Falardeaua (najpoznatijeg po filmu Monsieur Lazhar iz 2011. godine nominovanom za Oscara za strani film) otvorio prošlogodišnje izdanje Berlinala. Festivalski put filma prekinut je zaključavanjem usled pandemije, ali se svejedno našao i na programu nedavno završenog Festa.

My Salinger Year, međutim, nije film o Salingeru, premda se dotični pojavljuje kao sporedni lik u formi glasa i siluete glumca Tima Posta, te figurira kao pokretač nekih od podzapleta. U pitanju je zapravo filmska adaptacija autobiografskog romana Joanne Rakoff koji se bavi određenim periodom u njenom životu. Ona je, naime, 1995. godine radila za veliku i staromodnu newyoršku literarnu agenciju čiji je jedan od klijenata bio i sam Salinger.

Joannu (Qualley) upoznajemo prvo kroz naraciju (otrcan štos, ali ovde funkcionalan), u kojoj nam objašnjava kako je prekinula studije na Berkeleyu i za sobom pustila dečka-muzičara da bi otišla u New York, živela po jeftinim stanovima i kaučima svojih prijatelja i pisala u kafićima. Onda je i vidimo prvo na razgovoru u agenciji za zapošljavanje (gde dobija savet da je zdravo skrivati vlastite literarne ambicije posebno ako želi imati posla sa svetom literature), a onda i u literarnoj agenciji na razgovoru sa strogom šeficom Margaret (Weaver) koja prezire kompjutere i sve moderno i od nje traži da obavlja poslove sekretarice i asistentkinje. Posao kao posao možda nije tako dobar, ali Joanna će makar dolaziti u kontakt sa piscima dok zarađuje za račune, ili makar tako misli.

Najvažnije od svega, klijente treba činiti srećnim, a Joanna je ugodna, inteligentna, pristojna i zapravo ima poneku dobru ideju. Glavnina posla joj je odgovaranje na poštu čitaoca namenjenu Salingeru: sva pisma se moraju pročitati (od incidenta s Markom Davidom Chapmanom, ubicom Johna Lennona), a na njih se odgovara jednom od nekoliko zadatih formi. Kako Joanni đavo ne da mira, a i kako su neka od pisama vrlo lična i snažna, ona će na neka od njih odgovarati sama i na svoju ruku. Dodatna ujdurmu započinje i Salingerova odluka da jednu svoju staru pripovetku objavljenu u časopisu The New Yorker sredinom 60-ih ponovo objavi kod jednog iskrenog, malog izdavača koji ga je nečim fascinirao. I na privatnom planu pisci, odnosno jedan pisac u pokušaju, njen prilično nesimpatični novi dečko Don (Booth), kroje kapu Joanni, pa će se ta 1995. godina za nju ispostaviti kao nešto prelomno.

I pored površnih usporedbi koje se same nameću, dugometražni igrani film nije naročito blizak romanu kao formi, već po svojoj strukturi i obimu najviše liči na pripovetku, esej ili novinski članak. Roman može razvijati više paralelnih, jednakopravnih radnji i različito dozirati pojavljivanja likova, film mora imati jedan osnovni zaplet i jasno određeno koji su likovi glavni, koji sporedni, a koji epizodni. S tim u vezi, inflacija podzapleta koji opterećuju film My Salinger Year i čine ga nezgrapnim i nedorađenim u detaljima, jasan je signal njegovog porekla. Neke od priča tu, poput pisama koja dobijaju lica i glasove, bukvalno (Théodore Pellerin se tu ističe kao momak iz predgrađa smoren uštogljenim životom koji se identifikuje i sa Holdenom Caulfieldom i sa Salingerom) ili zapleta oko Salingerovog novog izdanja, zaslužuju vlastite filmove, dok su neke druge prilično generičke, poput odnosa sa strogom šeficom (podseća na The Devil Wears Prada) ili s dečkom-govnarom (silne romantične drame i filmovi o odrastanju).

Srećom, Falardeau ima šta da okrene u svoju korist, počevši od scenografije i kulise New Yorka iz 90-ih, dok su se još knjige izdavale na papiru, dok se pušilo po kancelarijama, dok su se kompjuteri činili kao tehnološka novotarija i nešto sasvim pomodno u netehnološkom delu sveta, i dok je biti pisac bila legitimna životna ambicija. Nebo je sivkasto, na ulicama je gužva i prljavština, enterijeri su u tamnosmeđim tonovima, obloženi drvetom, najčešće mahagonijem, stanovi u kojima žive mladi ljudi su buđavi, a kuće u kojima obitavaju etablirani prostrane i luksuzne, a svi nekud žure. Da, to je New York koji pamtimo iz života i filmova, dodatno osenčen patinom nostalgije.

Drugi bitan faktor su glumci, odnosno dve glavne glumice. Iako je odnos njihovih likova generički, ti likovi su punokrvni i detaljni, što im omogućava da u njih urone. Margaret Qualley je mlada i nadolazeća glumica plemenitog glumačkog porekla: njena majka je Andie MacDowell i fizičke sličnosti između njih dve su uočljive. Joanna je tip lika koji bi mlada Andie MacDowell odigrala perfektno, i Margaret Qualley je za ulogu odličan izbor, posebno jer zrači iskrenošću, prijatnošću i tom nekom atipičnom, naivnom zavodljivošću. Sa druge strane, Sigourney Weaver je izvrstan izbor za lik Margaret pre svega zbog svog načina na koji stari, a koji onu grubost iz mladosti ublažuje u nešto što možda nije fragilno, ali je svakako sofisticirano i elegantno.

Kada se crta podvuče, My Salinger Year tako postaje i ostaje jedan od onih univerzalno gledljivih, pa čak i simpatičnih filmova koji mogu savršeno lako živeti sa svojom nesavršenošću, pa čak i nekim krupnim greškama u temelju. Za takve filmove je nejasno koja im je bila krajnja ciljna publika: za literate i ljubitelje Salingera, ovo je dosta neozbiljan film koji se oslanja na predrasude o psicu; kao priča o odrastanju i formativnosti 20-ih godina se pak neće svideti mladim ljudima kojima su 90-e davna prošlost. Ali zato nikoga neće ni iznervirati. My Salinger Year je komad filmske beletristike i žanr-literature koju možemo čitati u javnom prevozu, ponekad i sa smeškom na licu.

 

 

 

Loan Shark / Lihvar

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U poslednjih deceniju-dve, srpska kinematografija doživela je priličan pomak: žanrovski film više se ne smatra komadom egzotike, a sve priče nisu nužno i suštinski vezane za Beograd u kojem je iz logističkih razloga najlakše snimati. Međutim, kombinacija ta dva faktora, žanrovskog pristupa i lokacije van Beograda, i dalje je retkost. Zbog toga „Lihvar“, dugometražni prvenac Nemanje Ćeranića nakon nekoliko kratkih filmova i rada na serijama, predstavlja još jedan dodatni sveži dašaka vazduha.

Ćeranićev triler premijerno je prikazan na beogradskom Festu, i to u takmičarskom programu, a u bioskopsku distribuciju ulazi u četvrtak, 20. maja.

Mundir (Dušan Petković) je bivši bokser, a sadašnji uterivač dugova koji nikome nije ostao dužan i koji ne dozvoljava drugima da mu predugo i previše duguju. Sa druge strane, on je i porodični čovek, otac dvoje dece koju odgaja čvrsto ali sa ljubavlju, te koji planira da završi započete poslove i okrene se legalnom biznisu. Činjenica da je dijabetičar predstavlja mu samo dodatnu motivaciju, a njegova teretana je, naime, već skoro spremna i čeka otvaranje.

U Inđiji, u kojoj je svako u nekoj „kombinaciji“, od kredita do kocke, svi rizikuju da pre ili kasnije postanu Mundirove „mušterije“, ostanu bez novca i pokretne imovine, a sa slomljenim kostima. Probleme sa zakonom Mundir rešava poznanstvima i dobrim odnosima sa policijom, posebno s inspektorom Kantarom (izvrsni Jovo Maksić) koji će ga upozoriti kada neće moći da ga zaštiti. Međutim, i Mundir ima dug prema gangsteru Blečiću (Zlatan Vidović) koji bi, pak, hteo da ga zadrži kao pouzdanog saradnika čak i nakon što mu ga isplati.

Mundirovi planovi za penziju izjaloviće se spletom nesrećnih okolnosti kada mu pozli u lokalnom bircuzu, a narkomani Soni (Branko Vidaković Čombe) i Katana (Milica Grujičić) ga „olakšaju“ za torbicu u kojoj je bilo i 200 eura. Lova možda nije neka, ali princip je princip, a Mundir će u intervenciji malo preterati, pa će se naći u problemu i sa zakonom i sa podzemljem. Hoće li se i kako izvući, s obzirom na to da je jedini na koga može da računa njegov kum Ramljan (Strahinja Blažić), inače nervozan i nestrpljiv čovek?

U pitanju je, dakle, poštena i žanrovski standardna priča koja je sama po sebi dobra, a milje provincijskog gradića filmu dodaje jednu dozu interesantne egzotike za uslove srpske i regionalne kinematografije.

Režiser i njegov brat i producent filma Aljoša Ćeranić su iz Inđije, kao i dobar deo amaterske ili poluprofesionalne glumačke ekipe. Dodatno, direktor fotografije Dušan Grubin ima izuzetno oko za detalje specifične lokacije, što ne treba da čudi budući da je radio na dokumentarnim filmovima više nego na igranim.

Problem je, međutim, u tome što temelji na koje se oslanja priča nisu zadovoljavajuće razvijeni u scenariju Strahinje Madžarevića koji je sa Ćeranićem prethodno radio na kratkim filmovima i serijama „Ekipizza“ i „Grupa“. Skriptu fali barem još jedna „ruka“, poželjno i više njih. To važi i za likove koji nisu razrađeni dalje od grubih skica, ali i za dijaloge koji zvuče tvrdo i drveno, naročito kada te replike izgovaraju neiskusni glumci.

Oni su, pak, većinom u velikom problemu, vidljivo se muče sa tekstom i izgledaju kao da im je neprijatno, pa pokušavaju da se izvuku na štos: Zlatan Vidović pozom bosanskog šereta, Branko Vidaković Čombe preglumljivanjem narkomanske tuposti, a Dušan Petković u glavnoj ulozi krupnom i pretećom pojavom.

Za sve njih, naročito za potonjeg, vredi da bi svoje uloge uverljivije odigrali čak bez ikakvog teksta nego s ovim. Jovo Maksić je izuzetak, ali on je glumac mnogo većeg formata, što je dokazao brojnim drugim ulogama na filmu i televiziji.

Ovakva glumačka ostvarenja otkrivaju nedostatke i Nemanje Ćeranića kao režisera koji ili nije znao da ih pravilno usmeri ili se zbog ograničenog budžeta i ograničenog vremena snimanja odlučio na kompromis u kojem će stradati perfekcionizam po pitanju glume. Sa druge strane, režiser vrlo dobro barata nekim drugim aspektima režije, upotrebom muzike, što originalne, što iz drugih izvora; i kontrolom montaže koja postaje značajno izražajno sredstvo.

Kada se crta podvuče, „Lihvar“ će ostati jedan od onih grubih ranih radova koji nagoveštavaju potencijal, ali ga ne realizuju. Sledeću priliku će Ćeranić i Madžarević imati, nadajmo se, već ove godine sa jednim od najiščekivanijih naslova „Volja sinovljeva“, koji je zamišljen kao akcioni film smešten u postapokaliptično okruženje Balkana nakon nuklearnog rata.

Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time / Felkészülés meghatározatlan ideig tartó együttlétre

 kritika objavljena na XXZ

2020.

Scenario i režija: Lili Horvát

uloge: Natasa Stork, Viktor Bodó, Benett Vilmányi, Zsolt Nagy, Péter Tóth, Andor Lukáts, Attila Mokos, Linda Moshier

Naslov možda deluje kao da je uzet iz neke stare alternativne off-drame ili nekog nezavisnog filma, i doista rogobatno zvuči, ali zapravo pogađa suštinu najnovijeg, četvrtog po redu, dugometražnog filma mađarske autorice Lili Horvát. Uostalom, to je nešto kroz šta junakinja, ironije li, gotovo sama prolazi. Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time premijerno je prikazan u kasno-letnjem i rano-jesenjem klasteru festivala, u Veneciji i Torontu, turneja se nastavila na Cirih, Varšavu, Chicago i Busan, bio je i mađarski kandidat za Oscara, a naša publika je mogla da ga pogleda na upravo završenom 49. Festu.

Junakinja filma Márta Vizy (Stork) ugledna je doktorka neurohirurške specijalizacije na ugodnoj poziciji u New Jerseyu. Upoznajemo je kod psihijatra (Tóth) kojem objašnjava kako to da je posle dvadesetak godina odsustva ponovo završila u Budimpešti. Razlog je pakt s kolegom s kojim je imala romantični susret na simpozijumu, odnosno njihov ugovoren sastanak na njenom omiljenom mestu (peštanska strana Mosta Slobode) mesec dana kasnije. Štos je u tome što se dotični kolega, ugledni budimpeštanski hirurg s literarnim ambicijama i profesor na fakultetu János Drexler (Bodó) ne seća ni nje, niti dogovora. Seansa kod psihijatra funkcioniše kao okvir u kojem Márta deli svoja razmišljanja s njim (a posredno i s nama kao publikom), dok se glavnina radnje, odnosno njenog puta otkrivanja misterije i samospoznaje, odvija kroz »flashback«.

Taj put podrazumeva i stereotipnu »na prečac« odluku da ne iskoristi povratnu avio-kartu za Ameriku donetu direktno na aerodromu, iznajmljivanje trošnog stana i zapošljavanje u zastareloj, derutnoj bolnici s ljubomornim i neprijateljski nastrojenim kolegama, kao i nepoverljivim pacijentima. U slobodno vreme ona, pak, pokušava da se poveže s Jánosem i da otkrije zašto bi je on izmanipulisao, odnosno je li ona usled usamljenosti samu sebe zavaravala i sve izmaštala. U tome će joj posebnu prepreku predstavljati sin jednog njenog pacijenta Alex (Vilmányi), student medicine koji prema njoj gaji neprimerena i ničim uzvraćena osećanja.

Lili Horvát u svom scenariju dosta vešto žonglira s nekoliko ne toliko nepoznatih tema, poput odnosa između naprednog Zapada i zaostalog Istoka, te odnosa između karijere i društvenog života, odnosno disbalansa koji Mártu, inače lepu, briljantnu i ostvarenu ženu, može koštati psihičke stabilnosti. Najinteresantnije u svemu tome je da ni ona nije baš sigurna kroz šta prolazi, pa se ponekad ponaša naivno poput šiparice, svom statusu uprkos. Otkriće misterije zašto se János ponaša tako kako se ponaša i rasplet su možda takođe naivni, prigodni ne baš opravdani, ali ionako se put do njih računa više nego sam rezultat.

Taj put, međutim, kombinuje različite filmske uticaje u jednu glatku celinu. Ima tu dosta toga, od francuskog Novog Talasa i Hitchcocka, preko Kieszlowskog i Hanekea do atipičnih francuskih trilera 90-ih (The Apartment Gillesa Mimounija je jasna asocijacija po snazi atmosfere koja magnetski uvlači gledaoca u intimnu misteriju) savremenog lagano bizarnog i neuhvatljivog savremenog mađarskog filma. Zajedničko svemu tome je hladna atmosfera i cerebralni pristup nečemu što možemo smatrati »misterijama ljudske duše«, ali to ne znači da nema i neke igrivosti.

Zapravo, Márta je kao lik nešto hladnija i intelektualnija varijanta onih filmskih »ludih žena«, doduše bez one podrazumevane plitke mizoginije u karakterizaciji kakva je u takvim filmovima inače prisutna. Glumici Natasi Stork ovo je prva glavna uloga i pred njom je bio dosta težak zadatak da nađe pravi balans, što joj je i uspelo. Ona nosi ceo film, dok joj ostatak ansambla zdušno pomaže. Ima Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time svojih nedostataka, zapravo ga je dosta teško i uhvatiti, ali ga glumci i atmosfera »prodaju« vrlo dobro.

A Film a Week - Betrayed / Den største forbrytelsen

 previously published on Cineuropa

Eirik Svensson’s fourth feature, Betrayed, is a Holocaust drama based on true events that deals with the Norwegian Quisling régime’s share of the guilt for the crimes against the Jews, which included internment in concentration camps and the deportation of men, women and children by sea and rail all the way to Auschwitz, where most of the detainees were killed. It was released directly in theatres in Norway last Christmas, and distribution abroad and a release on DVD and VoD platforms ensued. Its screening at the Belgrade International Film Festival serves as its festival premiere and will probably remain one of the rare festival bookings for the film.

We follow the story of the Jewish Braude family. The small-business-owner father Benzel (Michalis Koutsogiannakis, from The Girl Who Kicked the Hornet’s Nest) and his seamstress wife Sara (seasoned TV and movie actress Pia Halvorsen) are immigrants from Lithuania who stick to the Jewish traditions. On the other hand, their sons Charles (star actor Jakob Oftebro), who serves as our protagonist, Harry (Carl Martin Eggesbø) and Isak (Eilif Hartwig), as well as their daughter Helene (Silje Storstein), are completely integrated in Norwegian society. In pre-war times, Charles was a star boxer, and just before the war, he got married to his affectionate Norwegian girlfriend Ragnhild (Kristine Kujath Thorp, for whom the role in Betrayed could turn out to be seminal).

Then the occupation came, and the Braudes all had to register as Jews. Soon enough, the father and all three sons were rounded up and sent to Berg, while the women and their neighbour Maja (up-and-coming actress Hanna-Maria Grønneberg) were left to fend for themselves and weigh up their options, such as escaping to neutral Sweden under the slowly mounting pressure from the authorities, which culminated in the confiscation of their property, arrests and deportation to Auschwitz on the SS Donau in late November 1942. In parallel with the Braude family tragedy, we also follow the preparations for the large-scale operation handled by police chief Knut Rød (Anders Danielsen Lie, of Oslo, August 31^st, 22 July and Personal Shopper fame).

The screenplay by veteran screenwriters Lars Gudmestad (Headhunters) and Harald Rosenløw-Eeg (The King’s Choice) touches on a number of Holocaust drama clichés, like the world-view clashes between the different generations in the Jewish community, the attitudes of the policemen and the bureaucrats, which are usually impersonal and cold, but sometimes turn into insincere courtesy or open sadism, and the tension that builds up from the dilemma of whether to stay and comply or try to leave and risk life and limb, and from the genre scenes of life in the concentration camp and the attempts to hide in the city. The time-hopping structure, jumping between late November 1942 and the years preceding it, employed in the first half of the film is also a well-worn trick that adds to the dynamism.

The execution by director Svensson is solid, and his intentions are clear. The stylistic choice of a murky colour palette in Karl Erik Brøndbo’s cinematography is fitting, which is also the case with Johan Söderquist’s neoclassical soundtrack. The actors are directed to elicit an emotional reaction from the viewer, which they succeed in doing, although their characters are confined to the well-known types. Oftebro is convincing as the “never give up” type of protagonist, while Danielsen Lie is chilling as the cold and distanced antagonist. Betrayed might not be exceptional and may not bring many new elements to the Holocaust drama sub-genre, but it is a rock-solid and respectful film.

Wife of a Spy / Spy no tsuma

 kritika objavljena na XXZ

2020.

režija: Kiyosh Kurosawa

scenario: Kiyosh Kurosawa, Ryusuke Hamaguchi, Tadashi Nohara

uloge: Yu Aoi, Issey Takahashi, Masahiro Higashide, Ryota Bando, Yuri Tsumenatsu, Takashi Sasano, Hyuniri, Minosuke

Kiyoshi Kurosawa (nije u rodu s Akirom) je izuzetno plodan japanski reditelj koji je karijeru započeo kao čisti »žanrovac«, da bi je kasnije razvijao prema hibridnom art-žanrovskom pristupu i prema inteligentnim dramama namenjenim festivalima. Wife of a Spy se reklamira kao njegova prva kostimirana drama, što nije posle tačno (četiri godine ranije u Francuskoj je snimio kostimiranu horor-dramu Dagguerotype), ali mu je svakako donela formalno najveći uspeh u karijeri – Srebrnog Lava za režiju u Veneciji. Sa dobrim razlogom, reklo bi se, Wife of a Spy je klasično intoniran, lako dostupan, a opet inovativan i filigranski precizno režiran film.

Kobe, 1940. godine. Yusaku Fukuhara (Issey Takahashi) je uspešni poslovni čovek koji se bavi spoljnom trgovinom i propagira zapadnjački stil oblačenja i ponašanja. Oblači se po zapadnoj modi, pije viski i dom mu je uređen u zapadnjačkom stilu. Čak mu je i hobi – režiranje kratkih filmova u kojima njegova lepa supruga Satoko (Yu Aoi) glumi – zapadnjački i namenjen jednako tako zapadnjački nastrojenim prijateljima i kolegama. Vremena se, doduše, menjaju, vojska počinje da paradira ulicama, propagira tradicionalni japanski izgled i vrednosti.

Kada se Yusakuov britanski poslovni partner nađe iza rešetaka bez razloga osim svoje nacionalnosti, Yusaku biva upozoren od strane komandira vojne policije Taijija (Masahiro Higashide), inače školski drug njegove žene, da pripazi na svoje ponašanje jer dolazi pod sumnju režima. Poslovni put u okupiranu Mandžuriju i neprijatna istina koju saznaje tamo Yusakua i njegovog rođaka Fumia (Ryota Bando) gura preko ruba, u smeru disidentstva i aktivizma. Fokalna tačka filma je, međutim, Satoko koja s jedne strane sumnja u svog muža i njegove časne namere, posebno kada sazna da je on doveo jednu mladu ženu iz Mandžurije, sa druge je vaspitana da poštuje autoritete, pa ne želi da bude žena špijuna i izdajnika, a sa treće oseća dužnost da bude uz svog čoveka i želi da se aktivno uključi u njegove akcije.

Wife of a Spy deluje kao moderno snimljeni stari film, što je svakako svesna autorska odluka. Film je inače originalno sniman za televiziju i u 8K rezoluciji, dok se na festivalima prikazuje u 2K, ali ne izgleda ništa manje impresivno prelivajući se u impresivnoj fotografiji Tatsunosukea Sasakija kremastim i bež tonovima, dodatno ih oplemenjujući maslinasto zelenim vojničkim uniformama, crnim i belim odelima za gospodu i pastelnim haljinama za dame. U film su umetnuti i crno-beli nemi filmovi, što blještavo kontrastni igrani, što sivkasti lažno-dokumentarni, što vizuelnoj komponenti filma dodaje još prefinjeniju notu. Scenografija i kostimi su takođe među jačim stranama filma.

Vrlo dobra je i gluma, u sjajnom balansu između staromodnog zadržanog i savremenog realističkog pristupa. Vrhunac filma je, međutim, scenario koji Kurosawa potpisuje zajedno s nadolazećim filmskim autorom Ryusukeom Hamaguchijem (Asako I & II, Wheel of Fortune and Fantasy) i njegovim kolegom Tadeshijem Noharom (Happy Hour) koji nas fino navodi na tragove i zaključke za koje se posle savršeno tempiranih obrata može ispostaviti da su bili pogrešni. Izvrsno su razvijeni i likovi kod kojih se tezičnost poruke prepliće s dozom misterije. Kurosawa to sjajno režira, povremeno se oslanjajući na klasicistički »soundtrack« Ryosukea Nagaoke na klaviru i gudačima.

Wife of a Spy ne otkriva neku veliku i skrivenu istoriju, dobro su poznati i japanski zločini 30-ih i 40-ih godina prošlog veka, kao i pokajanje do kojeg je posle rata došlo. Poznat je i sukob između tradicije i moderniteta i različite etike koju oni podrazumevaju u tranzicionom društvo kakvo je bilo ondašnje japansko. Kurosawa akcenat stavlja negde drugde, na likove, na ljude, na odnose među njima. Rezultat je vrlo dobar film, do sada među najboljima u Festovom Gala programu.

The Living Man / Živ čovek

 kritika objavaljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ako postoji jedna poruka koja se može izvuči iz masterpisa „Boyhood“ (Ričard Linklejter, 2014), onda je to da su pripadnici takozvane „generacije X“ užasni roditelji zbog sebičnog individualizma. Sa pozitivne strane, ta ista generacija je verovatno poslednja koja je mogla stoički da podnese surovost sveta; da bez ljutnje primi šalu; da artikuliše pobunu protiv generalne nepravde, a da to ne svede na jednu temu, ili makar da se rezignirano povuče u zonu ugodnosti cinizma. To je takođe poslednja generacija koja je shvatala i stvarala živu muziku u duhu rokenrola, težeći individualnoj slobodi kao osnovi na koju se može nakačiti sve ostalo što čini identitet i društvo.

U našem regionalnom kontekstu na sve to treba dodati i kolektivne traume raspada Jugoslavije, ratova i mobilizacija. Rezultat toga je zapravo potrošenost i nameštaljka u kojoj ti „poslednji rokeri“ zapravo nisu imali šansu da se ostvare onako kako su oni hteli. Jugoslavija je umrla, rokenrol je mrtav, „gen-X“ trpi gubitke, a za (bivše) aktivne rokere situacija je još gora. Šta se dešava kada se plan zvani „živi brzo, umri mlad“ izjalovi u ovom drugom delu?

Na beogradskom Festu, koji će trajati do 16. maja, održana je svetska premijera filma „Živ čovek“ Olega Novkovića, režisera i predstavnika generacije X koji je prvencem „Kaži zašto me ostavi“ (1993) među prvima artikulisao izazove i traume sa kojima je njegova generacija morala da se nosi.

Između ova dva filma isporučio je eksperiment „Normalni ljudi“ (2001), angažovani dokumentarac „Rudarska opera“ (2006) i „Beli beli svet“ (2010) - igrani film koji egzistira u istom miljeu; te konfuzni kolaž slika sa periferije „Otadžbina“ (2015), kao i urbanu (melo)dramu o temeljnoj sjebanosti i nemogućnostima bežanja od duhova prošlosti, „Sutra ujutro“ (2006), ujedno i najbolji film u dosadašnjoj karijeri. „Živ čovek“, koji stiže u regionalne bioskope 20. maja, kao da se nastavlja na tu poetiku i taj milje.

Naš antijunak je Igor Đelić – Đela (Nikola Đuričko u jednoj od najboljih uloga karijere), bivši gitarista rok-benda koji je u „svoje vreme“ važio za velikog frajera, a koji sa tim gubitkom ne može da se pomiri. Za razliku od druga Cere koji je umro od predoziranja, Đeli se desio život.

Njegova žena Sunčica (Nada Šargin, „typecast“ za ulogu) kretala se u istom društvu kao on, a „izrasla“ je u ogorčenu i prema njemu i deci zlobnu ženu. Njihova kćerka Vida neplanirano je zatrudnela u nežnoj dobi od 19 godina, a sin Vukan im je u nasleđenu kuću doveo devojku Jovanu koja tu kampuje i, čini se, gleda Đelu vođena pričama svoje majke o njegovoj mladosti.

Đela se sa krizom srednjih godina, ćelom i svakodnevnim životnim problemima poluzaposlenog bivšeg zavodnika nosi kako jedino zna i ume: cuganjem i otvorenim, nepristojnim flertovanjem sa svakom mlađom ženskom osobom sa kojom mu se ukrsti put: od podstanarke koja iznajmljuje stan u njihovoj kući, preko koleginice s posla, pa do bivše devojke koja je izrasla u svetski poznatu umetnicu.

Jasno je da Đela želi da iskoči iz sopstvene kože i vrati se u onu tinejdžersku za koju misli da bi mu bila udobnija, a jedno otkriće u kući poslaće ga na fizički ili mentalni „put“ sa kojeg se možda neće vratiti živ. Ali, uostalom, šta je život bez slobode i bez mladosti?

Način na koji Đuričko igra Đelu signalizira duboku identifikaciju glumca sa likom. On možda nije Đela, možda nikad i nije bio, ali je svakako takve likove poznavao do te mere da ih može odigrati bez truda, što i čini u nekom opuštenom, „blejačkom“ maniru, pritom ispaljujući citatne replike iz pera Novkovićeve kreativne partnerke i supruge Milene Marković. Većina je upotrebljena za foršpan, ali ostalo je ponešto i da se otkrije prilikom gledanja filma.

Deo citata dobijaju i Nada Šargin kao Sunčica i Bojan Žirović kao njihov drugar Šumar koji se s „odrastanjem“, odnosno sa starenjem, čini se, bolje, ili makar pomirenije, nosi. Sam Beograd kao grad u permanentnoj tranziciji i nezavršenom „odrastanju“ funkcioniše kao nešto između kulise, nemog svedoka i ilustracije Đelinog stanja uma. Direktor fotografije Miladin Čolaković vešto hvata panorame iz vazduha tih nekih novih delova i pejzaže s ulice onih starih, a Novković ih vešto komponuje u filmsko tkivo.

„Živ čovek“ je možda najiskreniji i najličniji Novkovićev film, što se i oseća u simpatijama za protagonistu čak i kada radi apsolutno grozne stvari i u generalno melanholičnom tonu. U smislu filmskih kvaliteta ga, pak, možemo svrstati pri samom vrhu režiserovog opusa, ispod senzibilitetskog parnjaka „Sutra ujutro“.

Generaciji koja se suočava sa krizom srednjih godina, ovaj film poslaće poruku podrške da nisu sami, a da aktivnim rokerima taj proces biva još i teži nego njihovim nekadašnjim fanovima. Generaciji nekih novih klinaca koji bi, pak, ponovo izmislili točak otvoriće prozor u svet njihovih roditelja koji su radili to isto u njihovim godinama.

Nama kao gledaocima na kraju ostaje da Đeli poželimo sreću, da pokušamo da ga razumemo, ali i da učimo na njegovom primeru i ne ponovimo njegove greške. Bolja prošlost je uglavnom iluzija, a vreme teče samo unapred.

The Dig

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Simon Stone

scenario: Moira Buffini (prema romanu Johna Prestona)

uloge: Ralph Fiennes, Carey Mulligan, Lily James, Johnny Flynn, Ben Chaplin, Eamon Farren, Ken Scott, Archie Barnes

Naravno da se Festu i njegovim koncepcijskim lutanjima od 90-ih do dana današnjeg može ponešto i zameriti, od servisiranja distributera do programiranja »na sigurno« koje podrazumeva fokus na proverene hitove i velika imena, ma koliko dotični filmovi bili »stara vest« u filmskom svetu. Na primer, ovogodišnji film otvaranja, The Dig, reklamiran kao svojevrsna gala-premijera, zapravo je Netflixov naslov, dakle dostupan svima još od početka ove godine. Opet, nemojmo biti prestrogi: Fest nam možda iz godine u godinu podvaljuje »rog za sveću« i ignoriše promene u brzini distribucije filmskog sadržaja, ali u ova restriktivna i zaključana vremena, zapravo možemo biti srećni što uopšte imamo prilike prisustvovati manifestaciji tog kalibra, pa makar na njoj gledali i »Netflix« filmove.

The Dig je, pritom, jedan od boljih primeraka svoje vrste, makar u poslednje vreme, i čini se da je Netflix s njim pogodio premiju. Film Simona Stonea, njegov drugi u karijeri nakon adaptacije i modernizacije Ibsenove drame Divlja patka pod naslovom The Daughter (2015), dovoljno je lep i atraktivan da odlično funkcioniše u bioskopu, a opet dovoljno uglađen, blag i nepretenciozan da se ne mora skrivati iza spektakla i da savršeno funkcioniše u kućnim uslovima. Istiniti događaji kao temelj za priču (iako je roman Johna Prestona potpuno fikcijski), vremenski okvir predvečerja Drugog svetskog rata, te geografska lokacija engleskog sela svakako su dodatni mamac za publiku.

Istorijski događaj je jedno od najznačajnijih arheoloških otkrića na tlu Velike Britanije, Sutton Hoo. Na lokalitetu na seoskom imanju nedaleko od Ipswitcha u humku zemlje duboko u kopnu otkriven je brod za koji se prvo pretpostavljalo da je vikinški. Brod je, međutim, bio stariji od toga, anglosaksnoski, iz VI ili VII veka. Otkriće je još važnije zbog toga što je pobilo dotadašnju tezu o tome kako su germanski doseljenici u Britaniju bili varvari: na brodu je otkrivena i komora za sahranjivanje u kojoj je pored kralja ili makar nekog velikaša bio pronađen fino obrađeni zlatni nakit, pa čak i novac.

Imanje na kojem je brod pronađen pripadalo je udovici i entuzijastkinji za arheologiju, Edith Pretty (Mulligan), a čovek koji je brod i zakopano blago otkrio bio je još jedan entuzijasta, zaposlenik lokalnog muzeja u Ipswitchu Basil Brown (Fiennes). Njih dvoje spajao je upravo entuzijazam i nedostatak formalnog obrazovanja, kao i želja da njihovo otkriće bude zapaženo i propisno potpisano, odnosno da im slavu ne oduzmu oni drugi, iz Ipswitcha ili Londona, koji možda imaju titule stručnjaka, ali koji su na nalazište došli naknadno.

Njihove različite pozadine otkrivaju i dva najveća i međusobno povezana problema koja su bila ključna za razumevanje predratnog britanskog društva: klasizam i seksizam. Basilov »trening« za arheologiju bio je krajnje neformalan i radnički: on je sa ocem radio na iskopavanjima od detinjstva, pa se zato skromno predstavljao kao kopač, a ne arheolog iako je o materiji znao više od svojih šefova. S druge strane, za Edith je arheologija hobi, nedosanjani san i poveznica s ocem. Ona je planirala da studira, ali su je očeva bolest i smrt u tome omeli, kasnije se udala, pa sahranila muža. Kao što on kao pripadnik radničke klase nije imao šansi sa snobizmom nacionalnih institucija, tako i ona kao žena u muškom svetu nije imala previše izbora.

Dok njen bistri sin Robert (Barnes) u Basilu vidi očinsku figuru, što njihovu povezanost dodatno učvršćuje (u nekom drugom svetu i nekom drugom filmu, ta bi veza možda poprimila i romantični oblik), a iskopavanje napreduje, na lokalitet dolazi hrpa novih likova. Njen nećak Rory (Flynn) postaje službeni fotograf dok čeka poziv u avijaciju, gramzivi i arogantni Charles Phillips iz Nacionalnog Muzeja pokušava da preuzme radove i dovodi svoje ljude, među kojima je i bračni par Piggotovih koji prolazi kroz krizu. Između Peggy (James) i Roryja se javljaju varnice, dok Stuart (Chaplin) tu istu varnicu oseća prema svom kolegi (Farren).

Vreme je predvečerje rata za koji se zna da će doneti razaranje, a pretpostavlja se da će se dobrim delom voditi u vazduhu, što iskopavanje stavlja pod dodatni vremenski pritisak i diktira neke od odluka. Drugi faktor je i Edithino zdravlje koje se urušava možda i brže nego što ona ili iko iz njenog okruženja želi priznati.

Svojom temom, ali i izvedbom, The Dig svakako demonstrira određenu grandioznost, pa i urgentnost. Prvi deo filma funkcioniše kao drama s relativno malo likova i produbljenim odnosima među njima, u drugom se otvaraju i neki drugi pod-zapleti koji možda deluju tipski i s određenom agendom, ali ne smetaju jer je fokus uvek na nečemu. Na izvedbenom planu treba istaknuti evokativnu fotografiju Mikea Eleya koja individualne i grupne portrete snimljene iz ruke uklapa u impozantan pejzaž, kao i strpljivu montažu Jona Harrisa zbog koje film glatko teče čak i uz promenu fokusa s jedne teme na drugu.

Posebnu pohvalu zaslužuju glumci. Ralph Fiennes je možda rođeni gospodin kojem stoje uloge u kostimiranim dramama, ali način na koji igra Basila je svojevrsni »masterclass« iz diskretne glume u kojoj se finim podešavanjem kanaliziraju sentimenti poput entuzijazma, ponosa, rešenosti i lojalnosti. Carey Mulligan je možda kasnije u priču kao zamena (uloga Edith je prvo bila namenjena Nicole Kidman, pa Cate Blanchett) i možda je mlađa od svog lika, ali taj umor od života u kombinaciji s karakterom, integritetom i rešenošću da ipak nešto ostavi iza sebe igra sjajno. Ako smo ikada sumnjali da je Carey Mulligan vrhunska glumica sposobna da odigra bilo šta, s posebnim akcentom na emocionalne dubine, sa The Dig je ta sumnja razvejana. Glumci u sporednim i epizodnim ulogama se sjajno uklapaju u ritam koji Fiennes i Mulligan diktiraju.

Na kraju, The Dig je od početka do kraja i u svakom aspektu dobar film koji bi u neka druga vremena mogao komotno otvoriti bilo koji festival, čak i veći od Festa. Međutim, u ova vremena takvi filmovi završavaju na internetskim platformama i pre nego što se pojave u bioskopu. Festova publika može da ga vidi u punom sjaju, a za ostale je tu mali ekran.

A Film a Week - Deadlock / Zastoj

 previously published on Cineuropa

Vinko Möderndorfer is a prolific Slovenian poet, writer, playwright and stage director with dozens of literary volumes to his name and over a hundred theatre productions under his belt. His filmmaking repertoire is not quite so large, but Möderndorfer has positioned himself as a director who is not afraid of drilling down into society’s traumas and pointing the finger at different degrees of injustice, as was the case with his best-known work, the crime-thriller Landscape no. 2 (2008) and his earlier effort, the disturbing and not too successful Inferno (2014). His latest film, Deadlock, has just premiered in competition at the Belgrade International Film Festival.

Deadlock starts with a thriller cliché: torrential rain that causes traffic troubles all over Europe and briefly steals the headlines from topics such as the refugee crisis. Mejra (Mirjam Korbar) is alone in her apartment in the Fužine district of Ljubljana, known for its predominant immigrant population from the southern ex-Yugoslav states. A strange man, whose name is later revealed to be Andrej (Uroš Fürst), appears at her door, saying that he has something important to talk to her about, though he is reluctant to tell her what the deal is exactly. Mejra’s husband Emir (one of Slovenia’s best liked movie actors, the late Peter Musevski) comes back home after watching an important football game at a local bar, and the crew is completed when Andrej’s wife Barbara (Barbara Cerar) joins them.

At first, it seems the two couples have nothing in common. Emir and Mejra are poor, working-class immigrants from Bosnia, while Andrej and Barbara are members of the Slovene financial elite. The only thing that could possibly connect them is the age of their children, Mirsad and Anja. They might not know each other, but they are both lying in the same hospital and one of their hearts could be the perfect match for the other. Negotiations, fights, begging and pleading ensue, and, as is usually the case with such argument-based dramas, people switch sides, and form and dissolve alliances, while time is of the essence and they are in an ongoing, well, deadlock.

Superficial parallels could be drawn with Roman Polanski’s Carnage, but apart from the apartment setting and argument dynamics, the two films have little in common. Möderndorfer is more interested in plays on morality and questions such as whether one life is worth more than another depending on class or even ethnic background. The same dilemma goes for parenting and feelings of pain and impending loss.

For the first time in his filmmaking career, Möderndorfer embraces his theatre background to the fullest, so his habit of talking through the characters is not that much of an obstacle here. On the other hand, he tries to break the monotony of the setting with situational shots from outside of the building and flashbacks in which his tendency to over-explain presents a bit of a problem. Fortunately, he can rely on his actors, especially the male component of the cast. Musevski’s intuitive, heart-felt, “all in” approach suits the film perfectly, while Fürst’s sleazy charm also does the job. Considerable added value can be found in Mitja Ličen’s stark, black-and-white cinematography via ARRI Alexa, Jurij Zornik and Ognjen Popić’s striking sound design and, above all, in the superb editing of Jurij Moškon and the recently deceased Andrija Zafranović, for whom Deadlock is his final credit.

Night of the Kings / La nuit des rois

 kritika objavljena na XXZ

2020.

scenario i režija: Philippe Lacote

uloge: Bakary Koné, Steve Tientcheu, Jean Cyrille Digbeu, Abdoul Karim Konaté, Denis Lavant, Laetitia Ky, Gbazi Yves Landry

Dve stvari (između ostalih) su tu otkad je sveta i veka. Prvo, svaka zajednica, sačinjavali je voljni ili nevoljni članovi, ima svoja pravila i neku svoju vlast. I drugo, otkad su ovladali jezikom ljudi pričaju priče, izmišljaju mitove i stvaraju folklor. Te dve stvari se susreću na unikatan način i u unikatnom okruženju zatvora La Maca na periferiji glavnog grada Obale Slonovače, Abijana, u filmu Philippea Lacotea Night of the Kings koji od svoje premijere u selekciji Orizonti na prošlogodišnjoj Veneciji ima status festivalskog hita.

Razvoj kinematografije u Obali Slonovače relativno je nepravilan, čemu je svakako doprinela burna istorija zemlje, kako starija, tako i novija, od kolonijalnih trauma do građanskog rata koji je razorio zemlju u prvoj dekadi novog milenijuma. U tim i takvim uslovima, pozicija Philippea Lacotea kao prominentnog filmskog autora je dragocena. Njegov prethodni film Run (2014) imao je premijeru u Cannesu i ujedno je bio tek drugi film koji je ova afrička država poslala u trku za Oscara. Sa Night of the Kings Lacote nastavlja da kinematografiju svoje zemlje pozicionira na globalnu mapu. U našu regiju dolazi na Fest.

Film se otvara karticom teksta koja nam objašnjava da zloglasnim zatvorom La Maca zapravo vladaju robijaši, što i ne treba da čudi budući da tamo trenutno obitava tri puta više ljudi od predviđenog kapaciteta. Neformalni upravnik iz redova robijaša se zove dangoro i svoju dužnost može obavljati samo ako je u dobrom zdravlju i punoj snazi. U suprotnom se mora ubiti i tako mesto ustupiti nekom mlađem, agilnijem i sposobnijem. Trenutni dangoro Crnobradi (Steve Tientcheu, viđen u filmu Les Miserables Ladja Lyja) zapravo ima sedu bradu i vazduh udiše preko maske iz boce kiseonika, što znači da su mu dani odbrojani, a za njegovu »fotelju« samo što nije izbio rat suprotstavljenih klanova.

Da bi se na svom mestu zadržao još malo duže, Crnobradi se oslanja na prirodni fenomen i ritual koji je za njega vezan. U noći crvenog Meseca, jedan izabrani robijaš obavezan je da se popne na pozornicu i da priča priču od pomrčine do zore, koliko god je mesec na nebu. U suprotnom, ako priču završi ranije, ako izgubi interes publike ili ako odustane od pripovedanja, pogađate, mora da plati glavom. Taj robijaš se onda naziva Roman, što je igra reči koja uključuje lično ime, formu literarnog stvaralaštva i možda još ponešto. Dok se u pozadini kuju zavere i odvijaju zakulisne radnje, Crnobradi za novog Romana bira novog robijaša bez imena i prošlosti (debitant Bakary Koné kojem ova uloga otvara mogućnosti za globalnu karijeru) koji treba da posluži kao lak plen u igri konsolidacije njegove moći.

Crnobradi se zapravo preračunao: novajlija kojeg upoznajemo u prvom kadru filma, vezanog za tovarni deo policijskog pik-ap terenca, uopšte nije tip žrtve. Nakon početnog zamuckivanja i nesnalaženja, on vrlo brzo pogađa »žicu« svoje krvožedne publike pouzdajući se na to da je odrastao s tetkom koja je bila »griote«, lokalna pripovedačica. Za temu svog izlaganja on bira gangstersku legendu iz svog kraja, mesta koje se zove Distrikt Bezakonja, Zamu Kinga, sa kojim je navodno išao u školu i na rubu čije bande je bio kasnije. Zama King je privlačna tema, ali Roman ima i zanimljiv dodatak na nju: ubijeni Zama King nije bio samo čovek od krvi i mesa, već i vanvremenska legenda, a u nekoj od prošlih inkarnacija našao se i pri središtu događanja u krvavim plemenskim sukobima koji su uključivali i ikoničku Kraljicu (umetnica Laetitia Ky, poznata po skulpturama koje pravi od svoje kose, i ovde prisutna u tom svojstvu, doduše sa jednim od jednostavnijih uradaka) i njegovog slepog dedu. Prošlost i sadašnjost se prepliću u toku jedne noći u kojoj neko svakako mora da nastrada...

Više se tema vešto prepliće u Lacoteovom filmu koji dosta toga vuče iz različitih tradicija, od afričkih oralnih do zapadnjačkih pozorišnih. Jedan od osnovnih motiva je pripovedanje ne mnogo različito od Šeherezadinog u 1001 noći, uz taj dodatak da publika, poput starogrčkog hora, aktivno komentariše i čak se uključuje u predstavu. Zakulisne radnje, međutim, podsećaju na Shakespearea i njegove tragedije, dok sama tema Romanove priče na suptilan način otkriva kako folklorni mitovi i legende nastaju, a poznavaoci prilika u Obali Slonovače će verovatno prepoznati i poneku paralelu sa zvaničnom i nezvaničnom novijom istorijom zemlje.

Na nivou izvedbe, Night of the Kings je zasigurno delo velikog, snažnog autora koji ima osećaja i za priču i za stil i za pozicioniranje na globalnoj »arthouse« i festivalskoj sceni i čija bi veličina bila primećena i u nekoj većoj i razvijenijoj kinematografiji. On se u tome dosta oslanja na simboličko kodiranje bojama, od gotovo fantazijskog štiha za Romanov mitološki deo priče koji se kupa u purpurnim tonovima, preko Suncem opaljenih ulica Abijanskog geta u drugom delu pripovesti i noći osvetljene narandžastim fenjerima koji nabijaju tenziju na teatarsko-realističnom okvirnom nivou zatvora. Kamera kanadskog direktora fotografije Tobieja Marier-Robitaillera uglavnom je ručna i dinamična u svojim učestalim rotacijama, a montaža koju potpisuje Aube Foglia odgovarajuće je nabijena i ritmična.

Izvrstan posao Lacote radi i s glumcima, što profesionalnim, što neprofesionalnim. Bakary Koné, za jednog amatera, ima sjajnu prezentnost, a isto važi i za većinu onih koji igraju druge robijaše i zatvorsko osoblje, s time da je u njihovom slučaju sjajno kontrolisano kada su deo mase, a kada sporedni likovi. Prezentnost, svaki sa svoje strane, imaju i francuski glumac Steve Tientcheu i Laetitia Ky, a kao dodatak »castingu« imamo i impozantnog francuskog glumca i performera Denisa Lavanta (najpoznatiji po višestrukoj ulozi u filmu Holy Motors, režija Leos Carax) koji ovde igra jedinog belca, dementnog nemog robijaša s kokoškom na ramenu.

Night of the Kings možda nije savršeno zaokružen film, po standardima onoga na šta je publika navikla, i možda otvara više nego što može da obradi i obuhvati u ugodnih 93 minuta trajanja, ali zbog toga nije ništa manje impozantan. A tek će na bioskopskom platnu zasijati u punom svetlu.

Wrath of Man

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Guy Ritchie

scenario: Guy Ritchie, Marn Davies, Ivan Atkinson (prema scenariju za film Cash Truck Nicolasa Boukhriefa i Érica Besnarda)

uloge: Jason Statham, Holt McCallany, Josh Hartnett, Scott Eastwood, Jeffrey Donovan, Andy Garcia, Eddie Marsan, Darrel D’Silva, Lyne Renée, Niamh Algar

Za britanskog autora Guya Ritchieja se vezuju uglavnom ultra-nasilne gangsterske komedije u kojima momci s ulica govore kao akademici dok rade grozne stvari jedni drugima ili akcioni i fantazijski spektakli koji pršte od CGI grafike upitnog kvaliteta i trajnosti. Ritchie je u međuvremenu imao i nešto projekata koji ruše kategorizaciju, bilo da se radi o očitom »projektu taštine« s bivšom suprugom Madonnom (Swept Away iz 2003) ili o vrlo dobroj visoko-stilizovanoj špijunskoj akcijadi The Man from U.N.C.L.E. (2015).

Činilo se da se nakon »tezge« za Disney (igrani Alladin iz 2019. godine) Ritchie vratio na stare staze s filmom The Gentlemen (s kraja iste godine), te da će s Wrath of Man nastaviti u istom stilu. Razlog više za takav utisak je bio »casting« svog ranog »kućnog glumca« Jasona Stathama kojem je iskovao karijeru filmovima Lock, Stock and Two Smoking Barrels (1998), Snatch (2000) i Revolver (2005). Statham je u međuvremenu svoju karijeru izgradio na »straight« akcijadama u kojima se traži manje glume, a više stamene poze i fizičke spreme poput serijala Transporter i Fast & Furious. U tom smislu, Wrath of Man je više Stathamov film nego Ritchiejev – radi se o akcionom krimi-trileru s dosta pucnjave i humorom (suvim, gotovo vojničkim) tek kao začinom.

Zapravo, u pitanju je rimejk francuskog akcionog trilera Cash Truck (2004) s radnjom prebačenom u Los Angeles. Misteriozni Patrick Hill (Statham) se javlja na posao čuvara u firmi koja se bavi prevozom novca oklopljenim kamionetima. Njihovi kamioneti su često na udaru bandi, od kokošara do ozbiljnih igrača, a Hill je očito prekvalifikovan za posao koji niti je sjajno plaćen niti nudi mogućnost za napredovanje. Njega svejedno pod svoje uzima Bullet (McCallany), vođa grupe očajnih čuvara čija je prva misija da ne poginu na poslu. Sa druge strane, Hill se ne libi da sam napuca tuce bandita dovoljno nesrećnih da se namere baš na njegovo vozilo.

Hill, kasnije samo H, naravno, ima neke svoje skrivene motive za rad na luzerskom poslu. Ispostavlja se da je njegov identitet skovan kako bi iznutra proverio okolnosti oko pljačke kamioneta u kojem je nastradao njegov sin. Tu je i grupa očajnih, »sažvakanih i ispljunutih« vojnih veterana iz ratova u Afganistanu i Iraku predvođena narednikom Jacksonom (Donovan) i sa Janom (Eastwood) kao dežurnim ludakom. Oni jesu željni novca koji bi im osigurao penziju i lagodan život, ali su još više željni misije kao takve. U međuvremenu, federalci oličeni u agentu Kingu (Garcia) se ne mešaju iako love bandu jer jedan odmetnik njihov posao može da završi brže i efikasnije od njih samih.

Od francuskog originala je ostala bazična priča, ali je obrada unekoliko promenjena, a socijalna komponenta i luzeraj su gurnuti u stranu. Sa svoje strane, Ritchie unosi za sebe tipičnu strukturu radnje »na preskokce« tako da se misterija u centru polako otkriva ljušćenjem slojeva do konačnog obračuna i epiloga. Ona je izdeljena u poglavlja s vlastitim naslovima, što je štos na kojem se ispraksovao Ritchiejev američki parnjak i uzor Quentin Tarantino. Humor je prisutan u prvoj polovini filma, uporedo s akcijom, i to solidno funkcioniše, posebno uz Ritchiejevu sigurnu režiju žanr-scena.

Iz druge polovine filma humor gotovo da isparava, a na njegovo mesto dolazi drama sa sukobom jednostavno, ali funkcionalno motivisanih muškaraca u centru. Tek tada Wrath of Man poprima svoj konačni oblik u kojem kao uzore možemo da prepoznamo Michaela Manna (dosta od kadrova krajnje deglamurizovanog Los Angelesa iz vazduha su posveta ikoničkom filmu Heat) i Sergia Leonea (delom zbog muškaraca koji nemaju šta da izgube kao motiva, a delom i zbog pojave Scotta Eastwooda koji liči na svog oca, a Leoneovog stalnog glumca Clinta) kao glavne uticaje. Generalno, izbor glumaca je dobar, Statham ovakve uloge ima u malom prstu, a ono malo verbalnog ping-ponga što ima s Holtom McCallanyjem, Andyjem Garciom, Eddiejem Marsanom (igra sinjeg kukavca, sasvim kontra tipa), Joshom Heartnettom (isto važi kao i za prethodnika, uz dodatak da ga već neko vreme nismo videli »u akciji«) i Darrellom D’Silvom (kojem ovaj film omogućava transfer s televizije na više ešalone filmske produkcije) odrađuje sasvim solidno. Scott Eastwood možda nije duhovit kao mladi Clint, ali u njemu ima nešto više ludaštva pa je funkcionalniji kao čisti zlikovac. Očekivano, karakterni glumac Jeffrey Donovan (najpoznatiji po seriji Burn Notice) briljira u ulozi koja mu stoji kao salivena.

Wrath of Man nije film bez nedosataka, pre svega u domenu scenarija koji je pun rupa kada se radi o pozadini likova, pre svega protagoniste. Ničim, osim Stathamovim akcentom, nije objašnjeno zašto je Hill Englez u Los Angelesu, kao ni to kako je i zašto mašina za ubijanje (hint: nije vojničina). Poneki dijalozi deluju izveštačeno i drveno, gotovo nakalemljeno u kontekstu, a i neka od rešenja su generička. Pa opet, za skoro dva sata čiste akcione zabave, bez preke potrebe za udubljivanjem, Wrath of Man je sasvim pristojan izbor.

The Reason I Jump

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Prema definiciji, autizam je poremećaj u razvoju koji se manifestira poteškoćama u socijalnoj interakciji i komunikaciji, te u repetitivnom ponašanju. Znaci autizma se najčešće pojavljuju do treće godine života, ponekad gradualno (u smislu da dijete ne dostiže očekivane razvojne faze po pitanju percepcije, motorike i komunikacije), ponekad u formi regresije, u smislu da dijete »zaboravi« ono što je ranije doseglo (primjerice sposobnost izgovaranja riječi ili rečenica) i vrati se na prethodnu fazu. Ne postoji jasan konsenzus o uzroku autizma, ali se smatra da je riječ o kombinaciji genetskih i sredinskih faktora, naročito u prenatalnoj fazi života poput bolesti majke (rubeola se smatra jednim od faktora) ili konzumacije alkohola i droga, kao i izlaganja pojedinim otrovima. Terapija ima raznih i stječe se dojam da pomažu, barem u smislu »treniranja« osobe za samostalni život, premda ne postoje gotova rješenja. Autizam je, naime, spektar, i to prilično širok, pa je dosta teško naći dvije osobe s potpuno istim simptomima i manifestacijama. Drugim riječima, autistične osobe svijet oko sebe vide i njega promatraju po drugačijim kodovima od neurotipičnih (ne-autističnih) ljudi, pa ih se može promatrati i kao drugu kulturu i civilizaciju čiji su »jezik i pismo« nepoznati i neotkriveni. Iako se u suvremeno doba percepcija autističnih osoba i načini postupanja prema njima mijenjaju nabolje, to nije uvijek bilo tako: kako religija i znanost u principu teže jednoznačnim i konačnim rješenjima, tako su autistične osobe ranije bile povezivane s demonima ili samim vragom, ili na početku XX. stoljeća s drugim razvojnim i psihičkim poremećajima, od retardacije do shizofrenije.

Knjiga Razlog zbog kojeg skačem japanskog autističnog neverbalnog umjetnika Naokija Higashide može se smatrati prijelomnom u smislu da u njoj vidimo autizam i naš svijet iz perspektive same autistične osobe. To, za početak, negira teorije po kojima je autizam povezan sa sniženom inteligencijom: iako ne govori, autor je demonstrirao da može naučiti jezik i pismo svijeta oko sebe, koristeći se tablicom s alfabetom i izražavajući se razgovijetno pomoću nje. Higashida je knjigu napisao kao adolescent i ona je od tada prevedena na druge jezike, postavljena na kazališne daske, a sada je dobila i dokumentarno-filmsku adaptaciju koju potpisuje Jerry Rothwell, a koja je, nakon prikazivanja na Human Rights Film Festivalu prošle jeseni, u redovnu hrvatsku kino-distribuciju ušla baš na Međunarodni dan autizma, 2. travnja. U međuvremenu mu je promijenjen i naslov, odnosno prijevod istog, pa je Razlog zbog kojeg skačem postao Zašto skačem. Iako je riječ o adaptaciji u kojoj jednu od ključnih uloga igra prevoditelj Higashidine knjige, David Mitchell, i sam otac autističnog djeteta, odlomci iz knjige koje čita glasovni glumac Jordan O’Donegan i ilustracije istih u kojima Higashidinog dvojnika igra još jedan neverbalni momčić s dijagnozom autizma, Jim Fujiwara, zauzimaju tek manje od polovice filma. Oni su sami po sebi poetični i atraktivno snimljeni, puni poštovanja za temu, autora i njegov svijet, ali neurotipičnom oku gledatelja oni mogu itekako djelovati apstraktno ili čak proizvoljno, što vjerojatno nije najbolji način da se nekome tko s fenomenom autizma nema puno dodirnih točaka isti predstavi i objasni. Primjera radi, znače li Hagashidi ili njegovom »dubleru« Fujiwari livade zelene trave i nebo u boji flamanske vedute isto što i nama? Vide li ih na isti način? Na primjeric, u jednom pasažu knjige spominje se koliko mentalnih koraka iskapanja po sjećanjima autistična osoba mora napraviti da bi sebi iznova i iznova objasnila nešto što neurotipični ljudi percipiraju posve fenomenološki, recimo kišu.

Režiser Rothwell zato u film uvodi nove likove, mlade ljude s dijagnozom autizma i njihove roditelje, i to s različitih lokacija u svijetu, kao i spomenutog Mitchella u smislu svojevrsnog tumača s kojim ima nešto najviše nalik klasičnom intervjuu. Pristup autističnim mladićima i djevojkama i njihovim roditeljima može se okarakterizirati kao djelomično opservacijski, makar utoliko da se Rothwell trudi ne poremetiti njihov svijet svojim prisustvom, ali je i subjektima i njihovim roditeljima dozvoljeno obratiti se direktno u kameru i objasniti o čemu je riječ. Amrit odrasta u Indiji i sa svijetom komunicira pokretom i crtanjem koje obiluje precizno rekreiranim detaljima, a njena majka Aarti svjedoči o tome koliko joj je bilo teško dok ona sama nije našla kanal komunikacije s vlastitim djetetom. Emma i Ben iz grada Arlingtona, u Virginiji, u Sjedinjenim Američkim Državama, najbolji su prijatelji u školi i velika podrška jedno drugom. Nijedno od njih ne govori, što Emmu ne sprečava da tišinu razbija glasnim krikovima, a oboje za komunikaciju sa svijetom koriste elektronske alfabet-tablice. Na primjeru njihovog školskog zadatka na temu povijesti Argentine u poslijeratnom periodu, vidi se koliko su zapravo inteligentni i sposobni učiti, te uviđati logičke poveznice. Ben će to kasnije demonstrirati u razgovoru s Rothwellom, njegovi uvidi na temu vlastitog statusa i prijedlozi rješenja duboki su, jasni i koncizni, pa mogu biti dragocjeni svakomu tko ima strpljenja poslušati »slovkanje« sintetiziranim glasom. Najstariji od družine, Joss, za razliku od drugih govori, ali nije sposoban razgovarati i razmijenjivati informacije. Njegovi roditelji, inače producenti filma Jeremy Dear i Stevie Lee, o njegovom umu kažu da je beskonačni i nekontrolirani »slideshow«. Joss je krupan i snažan, teško ga je razuvjeriti kada nešto zamisli i nije ga uvijek moguće smiriti, a omiljena glazba i izvor radosti su mu velike zelene električne kutije. Konačno, najmlađa od subjekata, Jestina, dolazi iz afričke države Siera Leone u kojoj tek odnedavno postoji institucionalni okvir za obrazovanje i inkluziju osoba s autiznom koja su prije toga bila smatrana demonskom djecom. O tim promjenama i svojem angažmanu oko njih govore njeni roditelji.

Jerry Rothwell je iskusan dokumentaristički autor s novinarsko-istraživačkim osjećajem za pronalaženje priče i pripovijedanje u svrhu edukacije publike. Njegov prvi film film Duboka voda (2006) bavio se neuspjelim poduhvatom Donalda Crownhursta koji je pokušao sam jedriti oko svijeta. U filmu Težak teret (2008) dokumentirao je snimanje punk albuma sastava koji su sačinjavali mladi ljudi s intelektualnim poteškoćama. Nepoznati donator (2010) pratio je jednog od najplodnijih donatora sperme, Jeffreya Harrisona, i njegovu brojnu biološku djecu u postupku uspostavljanja veza, pritom postavljajući pitanje što je zapravo obitelj. Nakon dokumentarca Grad trkača (2012) u kojem prati dvije etiopske djevojke na putu ka ostvarenju snova o karijeri u atletici, Rothwell je postigao svoj najveći uspjeh s filmom Kako promijeniti svijet (2015) u kojem je ispričao priču o akciji sprečavanja nuklearnih proba na Aljasci iz koje je nastao pokret Greenpeace. Uslijedio je kuriozitetni dokumentarac Kiselo grožđe (2016) o prijevarama na aukcijama rijetkih arhivskih vina, kao i gotovo vizionarski uradak Škola u oblaku (2018) koji se bavi odnosom obrazovanja i dostupnosti informacija na globalnoj mreži kroz primjer kioska s internetom u Indiji. Zadatak koji je uzeo s filmom Zašto skačem nije ni najmanje lagan jer gledaocima treba predstaviti jedan novi svijet, a pritom taj isti osjetljivi svijet ne poremetiti svojim ulaskom u njega. Zbog toga autor ne može zagaziti duboko, pa bira dvije različite tehnike, jednu poetsko-opisnu i drugu uglavnom opservacijsku, kako bi gledateljima makar otškrinuo vrata za pogled prema njemu. Rezultat je takav da odlazi više u širinu nego u dubinu u strahu da ne napravi neku nepovratnu štetu. To će na informativnom nivou imati koristi prije svega za gledatelje koji se s autizmom nisu previše susretali, dok će roditelji autistične djece i institucije koje se njima bave od ovog filma dobiti potvrdu za ispravnost svog rada i misije.