Lista - Oktobar 2019.

Ukupno pogledano: 41 (37 dugometražnih, 3 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Prvi put pogledano: 39 (35 dugometražnih, 3 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Debt / La deuda
Najlošiji utisak: Rambo: Last Blood

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

**01.10. festival Dear Mrs President / Poštovana predsjednice (Daniel Pavlić, 2019) - 5/10
01.10. video Never Look Away / Werk ohne Autor (Florian Henckel von Donnersmack, 2018) - 4/10
04.10. video Sieranevada (Cristi Puiu, 2016) - 7/10
04.10. video All Creatures Here Below (Colin Schiffli, 2018) - 7/10
05.10. video The Perfection (Richard Shepard, 2018) - 7/10
05.10. video BuyBust (Erik Matti, 2018) - 6/10
06.10. video A Dark Place (Simon Fellows, 2018) - 4/10
06.10. video Boy Erased (Joel Edgerton, 2018) - 6/10
*07.10. kino Once Upon a Time... in Hollywood (Quentin Tarantino, 2019) - 8/10
07.10. video Driven (Nick Hamm, 2018) - 7/10
***07.10. festival Friendship with Trokut / Prijateljstvo s Trokutom (Vladimira Špindler, 2019) - 6/10
08.10. video 3 from Hell (Rob Zombie, 2019) - 5/10
09.10. video Cuck (Rob Lambert, 2019) - 5/10
09.10. video Intimate Strangers / Wanbyeokhan tain (J.Q. Lee, 2019) - 5/10
11.10. video Low Tide (Kevim McMullin, 2019) - 8/10
12.10. kino Hustlers (Lorene Scafaria, 2019) - 6/10
13.10. video The Avengers (Joss Whedon, 2012) - 5/10
13.10. video Spider-Man: Far from Home (Jon Watts, 2019) - 7/10
14.10. video Gloria Bell (Sebastian Lelio, 2018) - 7/10
14.10. video The Rider (Chloé Zhao, 2017) - 8/10
14.10. video Like Me (Robert Mockler, 2017) - 5/10
*14.10. kino Joker (Todd Phillips, 2019) - 3/10
16.10. video El Camino: A Breaking Bad Movie (Vince Gilligan, 2019) - 7/10
17.10. kino Maleficent: Mistress of Evil (Joachim Ronning, 2019) - 4/10
18.10. video The Art of Self-Defense (Riley Stearns, 2019) - 7/10
21.10. video The Death and Life of John F. Donovan (Xavier Dolan, 2018) - 5/10
21.10. video Ben Is Back (Peter Hedges, 2018) - 6/10
**22.10. festival The Golden Angel: Terror on Campus (Alain Vézina, 2019) - 7/10
**22.10. festival Closure (Alex Cassun, 2019) - 7/10
22.10. video Satanic Panic (Chelsea Stardust, 2019) - 7/10
24.10. festival Ema (Pablo Larrain, 2019) - 5/10
26.10. kino Rambo: Last Blood (Adrian Grünberg, 2019) - 3/10
27.10. festival Ode to Nothing / Oda Sa Wala (Dwein Baltazar, 2018) - 8/10
27.10. festival Knives and Skin (Jennifer Reeder, 2019) - 5/10
28.10. festival Death Will Come and Shall Have Your Eyes / Vendrá la muerte y tendrá tus ojos (José Luis Tores Leiva, 2019) - 6/10
28.10. festival Ghost Tropic (Bas Devos, 2019) - 7/10 
29.10. festival The Moneychanger / Así habló el cambista (Federico Veiroj, 2019) - 8/10
29.10. festival The Debt / La deuda (Gustavo Fontán, 2019) - 8/10
30.10. festival Zombi Child (Bertrand Bonello, 2019) - ?/10
31.10. festival Fireflies / Luciémagas (Bani Koshnoudi, 2018) - 4/10
31.10. festival Young Ahmed / Le jeune Ahmed (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne, 2019) - 7/10

Ema

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Čak i kada nismo baš najsigurniji šta verovatno najsvežiji latinoamerički režiser, Čileanac Pablo Larain, pokušava da kaže, on jeste siguran, čak ubedljiv, pa nas do kraja filma bez problema uveri u svoju viziju, slagali se mi sa njom ili ne. Jer, ipak je hrabro reći da su promene u savremenoj katoličkoj crkvi zapravo cinična kontrola štete („El club“, 2015) i da je heroj levice, pesnik Pablo Neruda, ipak bio salonski hedonista buržoaskih navika, a ne vajni revolucionar („Neruda“, 2016).

Takođe, bila je potrebna sigurna vizija da bi se oslikao intimistički portret tugujuće žene, ma koliko ona bila istorijska ličnost i sinonim glamura, kao što je to bio slučaj sa Džeki Kenedi u Larainovom internacionalnom prvencu „Jackie“ (2016).

Problem sa filmom „Ema“, Larainovim iskorakom u nešto posve novo i apolitično, nije čak ni to što je čileanski genije „promašio fudbal“. Ne, ovim ostvarenjem, koje je prikazano u takmičarskom programu ovogodišnje Mostre, nismo sigurni ni koju udara „loptu“ od desetak koje se kotrljaju po terenu, pa čak ni kojim se „sportom“ bavi. Toliko konfuzno? O, da.

Priča počinje izlomljenom naracijom koja je puna impresivnih kadrova i scena snimljenih kamerom Larainovog vernog direktora fotografije Serhija Armstronga. Vidimo naizmence scene požara u urbanom okolišu retko snimanog lučkog grada Valparaiso, vrhunski koreografisanog grupnog plesa u teatru i ljudi koji se svađaju, pre svega naslovne junakinje (Marijana di Đirolamo) i njenog primetno starijeg muža Gastona (Gael Garsija Bernal koji je već sarađivao s Larainom u filmovima „No“ i „Neruda“).

Njih dvoje su u plesnoj trupi: Ema je plesačica, a Gaston ugledni koreograf. Ključ njihovog problema je nepočinstvo iz bliske prošlosti - to što su usvojenog sina Pola vratili nazad u socijalni sistem. Dečak na ulasku u pubertet je, naime, počeo da pokazuje destruktivne sklonosti. Zapalio im je kuću, a u tom požaru opekline je zaradila Emina sestra.

I Emu i Gastona muči griža savesti, s tim da je ona impulsivnija i emotivnija, a on racionalniji i hladniji, pa su im i ideje o tome šta bi trebalo da rade znatno drugačije. Ona želi da vrati dečaka u porodični okvir, a on je svestan da to podrazumeva zločin. Opet, njihove svađe i raspad braka prenose se i na trupu koja se deli po ključu lojalnosti i muzičkih preferencija. Gastonov deo je strukturiraniji i muzički i hijerarhijski, dok je Emin slobodan, anarhističan, usmeren na ulične nastupe i muzički obojen regetonom.

Iako u jednom trenutku možete pomisliti kako nas Larain vodi u pravcu Noe Baumbaha i njegove drame „Marriage Story“, doduše sa malo većim ulozima u obliku temeljno nesimpatičnih i disfunkcionalnih ljudi čiji je moralni kompas razmagnetisan - to jednostavno ne može biti dalje od istine.

Larain nas ne vodi nikuda, što možda i nije toliko njegova krivica koliko je maslo scenarista Giljerma Kalderona i Alehandra Morena. Tekst je toliko u ravni sa naslovnom junakinjom koja je potpuno poludela (a čini se da ni pre nije bila naročito normalna, pa je nošenje sa bolom i stresom tu samo jalov izgovor), da ni konačni rezultat film ne konvergira ničemu.

Tako imamo radnju, odnosno nemamo je, koja se račva u nekoliko rukavaca. Jedan prati razdor u trupi, a drugi Emin nerazrađen plan otmice Pola iz ruku fine i pristojne familije u koju je smešten. Oni se bizarno susreću u scenama ničim izazvanih orgija, a prazan hod se provizorno popunjava plesnim masovkama.

S druge strane, to što je film „Ema“ izgubljen i distorziran, te vrlo folirantski pokušava da bude nekakva mozgolomka, ne znači da nije senzorno impresivan zahvaljujući fotografiji u kojoj se prirodni tonovi smenjuju sa očito artificijelnim, a široki planovi u masovkama sa krupnim kadrovima lica i tela.

Uz impresivnu muzičku pratnju Nikolasa Jara (originalne kompozicije i materijal drugih izvođača), „Ema“ zapravo više deluje kao video-spot koji je izašao iz zadatih okvira, nego kao filmska priča ili studija karaktera ili odnosa.

The Death and Life of John F. Donovan

kritika objavljena na XXZ

2018.

režija: Xavier Dolan

scenario: Xavier Dolan, Jacob Tierney

uloge: Jacob Tremblay, Kit Harington, Natalie Portman, Susan Sarandon, Emily Hampshire, Kathy Bates, Thandie Newton, Ben Schnetzer

Xavier Dolan je za 30 godina svog života posigao mnogo više nego što su mnogi stvaraoci za dvostruko ili trostruko duži period na Zemlji. Autor je osam dugometražnih filmova, uglavnom je sam pisao svoje scenarije, a dosta često je u svojim filmovima i igrao. Igrao je i u tuđim. Istini za volju, Dolan dolazi iz glumačke familije, pa su mu vrata od samog početka karijere bila otvorenija nego što bi bila nekom ko dolazi iz potpune anonimnosti, ali su i očekivanja od njega bila veća, posebno posle impozantnog prvenca I Killed My Mother.

U svojih prvih pet filmova, Dolan je demonstrirao rast i sposobnost učenja, i, posebno zanimljivo, relativno širok dijapazon tema uparen sa njihovom konzistentnošću iz filma u film. On je queer autor koji inspiraciju često crpi iz autobiografskih crtica, bavi se pitanjima vlastite seksualne orijentacije i posledica koje zbog nje mora snositi u heteronormativnom društvu, bavi se odnosom pojedinca - mladog muškarca sa familijom, a naročito s majkom, njegovi junaci su često tragični ili makar pate zbog svoje neshvaćenosti. U svakom slučaju, Dolan je filmaš od ideje i beskompromisne realizacije, pa bila ona pun pogodak ili promašaj, on iza toga čvrsto stoji.

Njegov najbolji film je Mommy, peti po redu, a posle njega odlučuje da podigne ulog. Prvo u It's Only the End of the World radi sa vrhunskim frankofonim glumcima i ekranizuje relativno poznatu dramu, a ne svoj originalni scenario, doduše radnju prebacuje iz Francuske u svoj rodni Kvebek čime podvlači identifikaciju sa izvornim materijalom. U svom sedmom, pretposlednjem filmu The Death and Life of John F. Donovan opet sarađuje sa zvezdanim glumcima, ali mu je ovo debi na engleskom jeziku dosta zahtevne strukture i na često obrađivanu temu odnosa slave i privatnog života. Dok čekamo njegov povratak u domaću sredinu i na maternji jezik, Matthias and Maxine, ostaje nam da procenimo domete njegovog prethodnog iskoraka.

Radnja filma, strukturiranog kao serija flashback momenata uokvirenih intervjuom koji glumac i pisac Rupert Turner (Schnetzer) daje očito zalutaloj dežurnoj novinarki (Newton) povodom svoje knjige u kojoj je objavio svoju korespodenciju koju je u detinjstvu održavao sa naslovnim junakom (Harington), zapravo počinje sa scenom u kojoj Donovana, inače uspešnog glumca koji je tek prekoračio prag zvezdane slave, pronalaze mrtvog. Razlog - prekomerna doza opijata usled depresije. Drugi uvodni flashback postavlja situaciju između Ruperta u osnovnoškolskoj dobi (Tremblay, mladi glumac otkriven u filmu Room) i njegove neurotične majke Sam (Portman) u trenutku njihovog preseljenja iz New Yorka u predgrađe Londona.

Razlog selidbe je ostavljen namerno zamućen, jasno je samo da je Rupert dete-glumac i možemo pretpostaviti da majka, i sama ne baš uspešna glumica, želi da mu u novoj sredini priušti "normalno" odrastanje. Rupert se, međutim, ne snalazi u svom okruženju i često je na meti siledžija u razredu, a jedinu utehu u životu mu predstavlja televizijska serija sa Johnom u glavnoj ulozi. Jednog dana reši da napiše pismo svom idolu s malog ekrana, a ovaj mu, na njegovo iznenašenje, odgovori. Korespodencija između njih dvojice će itekako uticati na dalji tok njihovih života, iako se, saznajemo, nikada nisu lično upoznali.

Njih dvojica imaju više toga zajedničkog nego što se može pretpostaviti. Obojica su glumci, Donovan baš i ne svojom voljom, a Turner još uvek ne profesionalan, sa više volje nego potvrde. John je gay, ali to skriva jer se boji da se javno deklariše, štiteći elaborirani javni imidž, što ga ždere iznutra. Rupertova seksualna orijentacija nije još određena, ali se zbog svoje nežne građe i anti-mačo afiniteta (gluma, literatura) nalazi na meti svojih homofobnih školskih drugova. Konačno, i na jednog i na drugog su presudno uticale njihove dominantne majke koje ih ili nisu razumele kao Johnova koju Susan Sarandon igra u svom tipičnom stilu, ili sa njima jednostavno nisu imale dovoljno nerava i strpljenja, kao što je to slučaj sa Rupertovom.

Da, priča o beskrupuloznoj industriji zabave koja propisuje imidž i pripadajuće ponašanje kao po meri sašiveni kostim ima dubinu i predstavlja novinu u Dolanovom opusu (premda je upitno koliko je njegovo iskustvo analogno tome - on nije morao da se skriva), što je takođe slučaj sa odnosom relativne anonimnosti, slave ili neprihvatanja od strane okoline i usamljenosti kao posledicom, za šta Dolanu nemamo razloga da ne verujemo. Queer momenti i pitanje odnosa sa majkom (odnosno majkama i majčinskim figurama, a tu su još i novinarka koja se bavi "važnijim stvarima" od problema "Prvog Sveta", Rupertova nastavnica engleskog koja ima razumevanja, ali ne i moći da mu pomogne i Johnova agentica koju igra Kathy Bates, nažalost protraćena) možemo smatrati tipičnim Dolanovim temama, s time da je prva esencijalna za film, a druga se može smatrati viškom i to etički problematičnim. Jednostavno, Dolanov odnos sa majkama u filmu se može čitati i kao više nego lagano mizogin, posebno iz pozicije privilegovanog "čuda od deteta" koju on zauzima.

Režijski, on ostaje na kursu na kojem je bio i sa svojim prethodnim filmom: obilje krupnih kadrova, najčešće kratkih koji se smenjuju brzim rezovima, uz akcenat na mikro-glumu za koju glumci možda nisu uvek spremni. Osim toga, akcenat je na vizuelnoj komponenti, širokoj paleti boja koje upotrebljava njegov direktor fotografije André Turpin i u kojoj do izražaja dolaze scenografija i kostim. Dolan, međutim, upada u probleme svojom konstantnom potrebom da upotrebnom popularne muzike sa sve tekstom komentariše i dodatno objašnjava ono što vidimo i što nam je samo po sebi jasno. To jeste deo njegovog stila, ali sada je već isuviše etabliran i iskusan reditelj da bi radio takve klinačke i početničke greške.

Glavni problem filma se, međutim, skriva u scenariju. Nije problem samo strukturalni, kao ni to što film prema kraju pada u tempu, jer se još i dobro drži s obzirom da je ova verzija nastala oštrim skraćivanjem integralne, četvoročasovne verzije i da je isečeni materijal ostavio traga u vidu rupa. Centralni problem su dijalozi, odnosno monolozi koje glumci moraju da izdeklamuju jedni drugima, a da se pritom ne stiče utisak da se međusobno slušaju. Utisak je jednostavno suviše drven, pa onda film koji pretenduje da bude emocionalno iskustvo čini pomalo manipulativnim. Problem verovatno nije jezik koji mu nije maternji, već sklonost ka teatralnosti.

Dolan, međutim, ne posustaje i to je još jedan od kvaliteta koje treba uzeti u obzir, pa je, čak i kad podbaci, što sa The Death and Life of John F. Donovan više jeste nego što nije slučaj, ovaj kvebeški mladi čovek neko čije filmove treba pogledati i ispratiti. Jer energije, volje i znanja ima i svakako da se sa tek 30 godina nije "ispucao". Ali ulozi sa svakim narednim filmom postaju sve veći, a talenat i ideja više nisu dovoljni.

A Film a Week - Ode to Nothing / Oda sa wala

Death is certainly one of the main points of Dwein Baltazar's Ode to Nothing, which makes it by definition a morbid movie. Luckily, Baltazar's points are somewhere else other than in death-obsessed individuals and society, so death here enters the familiar and always welcome territory of absurd humour. The film had its world premiere at home, at QCinema International Film Festival, before internationally premiering in the competition of Karlovy Vary and heading to the North American premiere at Fantasia in Montreal.

It seems that our leading lady Sonya (played by Marietta Subong, alias Pokwang, a huge TV star in Philippines) just waits for the death to take her in her home above the funeral parlour where she works. The business is slow and even when a potential clients come, they are usually trying to bargain. Other than that, Sonya co-exists in silence with her father Rudy (Joonee Gamboa) and tries to sweet-talk the loan shark Theodor (Dido de la Paz) into extending her credit line, hoping that the business will pick up. The mood Baltazar sets is conveniently drab and devoid of colour in a slow-moving pace, with sudden visits of the local taho vendor Elmer (Anthony Falcon, the star of the Baltazars previous films Gusto Kita with All My Hypothalamus and Mamay Umeng) being the only ones to bring some colour in Sonya's life.

Her luck might change with a Jane Doe dead body being delivered to her shop one appropriately rainy night. Since it remains unclaimed, Sonya decides to dress it up and adopt it as her personal talisman of sorts, hoping that the dead will bring more dead, which will bring more money and drive Theodor away. She even talks to the body and sort of prays to it for help. It seems that the solution works for a moment, at least for Sonya and Rudy internally, as they start to communicate to each other and even to the outside world. But when the lack of financial gain meets up with Theodor's exponentially growing greed, Sonya is being pushed well over the edge of reason...

Baltazar's films feature uncommunicative characters, with a lot of internalized emotion and conflicts, so Ode to Nothing is no exception to that. It certainly works as a social commentary of sorts about Filipino way of life, especially in quiet suburbs and provincial towns where the slowly decaying of the setting is confronted by the pressure of financial and other hardships of the ever-faster world of power, influence and capital.

In that sense, Baltazar does good to keep his pace down and to use the colours of the interior and exterior and the architectural structures as his means of expression. The boxy 4:3 cinematography with cropped corners handled by Neil Daza serves the purpose well and the chiaroscuro play with natural colours in dimmed lighting sometimes feels like poetry on certain level, especially combined with the meditative feeling it evokes insisting on minutiae of the daily life.

The acting is flawless throughout and it is completely adequate to tell an endearingly bizarre story of death, life and superstition which we should take at face value. That is not that hard to do since Ode to Nothing never ceases to hold its viewers in a firm grip. The only problem with it is that we might want a bit more of this strange and unique atmosphere and the brisk format of 90 minutes seems a bit too tight.

The Art of Self-Defense

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Riley Stearns

uloge: Jesse Eisenberg, Alessandro Nivola, Imogen Poots, David Zellner, Steve Terada, Phillip Andre Botello

Mlitavi računovođa Casey (Eisenberg) je epitom onoga što "konzerve" i internetski neo-fašisti nazivaju "beta"-muškarcem. Prijateljski nastrojeni šef na poslu prema njemu nastupa sa patronizirajuće, pasivno-agresivno pozicije. Kolege u kancelariji ga tretiraju kao smeće. Živi sam u depresivnom stanu sa depresivnim jazavičarem od psa. Sve na njemu i oko njega je neutralno smeđe: tapeti, odeća, pas. On je jedan od onih likova koje možete udariti na ulici bez bojazni da će vam uzvratiti jer - neće.

Upravo će to napraviti banda na motorima jedne noći kada Casey izađe na ulicu kako bi svom ljubimcu i jedinom prijatelju kupio hranu. Prvo ga pitaju je li naoružan, da bi se posle negativnog odgovora vratili, napali ga i brutalno prebili tako da najpre završi u bolnici, a zatim razvije agorafobiju i postane talac svog straha. Nakon što pokušaj da nabavi pištolj bude osujećen, odnosno odložen na neko vreme (propisi su takvi da se mora izvršiti provera kako kupovina ne bi poslužila za egzekuciju odluke u afektu), on otkriva ono što će ga ojačati i pretvoriti u pravog muškarca - lokalni karate-klub koji vodi harizmatični egomanijak koji se predstavlja kao Sensei (Nivola).

Radnja dalje kreće u predvidljivom smeru - uz pomoć Senseijevih "mudrosti" i pomoć svojih kolega Casey kreće na put preobrazbe da postane ono čega se bojao - fajter koji se zna postaviti sam za sebe. Zapravo, ne baš jer će nam autor Riley Stearns baciti par loptica za kojima ćemo trčati poput poslušnih pasa, ali ništa tu zapravo nije toliko neočekivano, što nam je jasno iz same karikaturalne postavke u kojoj postoji čovek koji u XXI stoleću po prvi put otkriva karate (kao da je odrastao na Marsu i nije pogledao bilo koji borilački film u životu), a ne neku drugu, efikasniju borilačku veštinu u smislu samoodbrane, u kojoj trener lokalnog kluba ima kopleks boga uparen sa harizmom lokalne barabe, u kojoj se jedina cura u klubu (Imogen Poots, uvek osvežavajući prizor u filmovima) dokazuje tako što se tuče sa muškarcima i u kojoj su luzeri poput "plavog pojasa" Henryja (jedan od producenata filma, i sam filmski scenarista i reditelj David Zellner) očajni da se dokažu na bilo koji način.

Naravno, sve su to elementi zapleta i zapravo pozadina priče o onome o čemu Stearns zapravo govori, a to je "toksična muževnost", odnosno ukorenjena predstava o onome šta pravi muškarac mora da bude i kako mora da se ponaša. Radeći persiflažu upotrebom standardnih detalja (Casey počinje da uči tvrdi nemački jezik umesto mekanog francuskog i da sluša ekstremni metal umesto "adult conteporary" muzike, šta god to bilo), autor vešto doliva ulje na vatru u raspravi o rodnim ulogama u savremenom svetu u kojem je tehnologija u velikoj meri izbrisala potrebu za njihovom klasičnom podelom na zgražavanje mnogih koji ne shvataju da je progres uglavnom jednosmerna ulica sa brojnim posledicama koje su prirodne i neizbežne.

U tome on nailazi na pomoć od strane sjajno izabranih glumaca. Jesse Eisenberg je u filmovima u kojima je igrao često prolazio kroz transformacije, a idealan je izbor za tunjavog, šeprtljavog lika (obično je uz to i brbljiv, što ovde nije slučaj, ali "pokisli", pogrbljeni stav je ostao). Možda ga nećemo u potpunosti "kupiti" kao siledžiju s kraja filma, ali to zapravo i nije Stearnsov cilj. Sa druge strane, Nivola se ispraksirao u ulogama siledžija i bandita koji, osim sirove snage, imaju i "ono nešto", uznemirujuće, harizmatično i psihotično. A Imogen Poots još jednom demonstrira sposobnost glume u najrazličitijim registrima.

Ono što Stearns, međutim, ne uspeva je da stvori film koji će delovati ujednačeno, a ne kao čisti konstrukt. Zapravo, teško pronalazi ton kojeg se može držati i koji može održati. Spoj drame i neprijatne komedije ovde ne funkcioniše savršeno, iako su to stvari sa kojima je autor radio na svom prethodnom filmu, dugometražnom prvencu Faults čiji su dometi znatno viši i zapravo dosta blizu remek-dela. The Art of Self-Defence nije toliko dobar, ali je svakako vredan gledanja jer nudi sasvim posebni i originalni pogled na jednu važnu društvenu temu.

A Film a Week - Saturday Fiction / Lan xin da ju yuan

previously published on Asian Movie Pulse

After Ye Lou was the subject of controversy regarding his previous film, "Shadow Play" (it almost didn't the censors' board permission to be shown at Berlinale, see the review here), he is back with another effort that recently premiered at the official competition of the 76th edition of Venice International Film Festival. It seems that he is back in mercy with his country's cultural establishment and why he should not be, since "Saturday Fiction" is a handsome spy noir set in the "Solitary Island" period of Shanghai's history and is not even a bit controversial.

"Solitary Island" refers to the early period of Japanese occupation of the city between 1937 and 1941. The city was occupied by the Japanese army, but the British and French consessions (business and cultural institutions) maintained the widest form of autonomy. Needless to say, it made Shanghai it a major spy hub at the beginning of the World War Two.

The plot of the film, inspired by novels "Death of Shanghai" by Hong Ying and "Shanghai" by Yokomitsu Riichi, is set over the course of one week in December of 1941, just before the Pearl Harbour attack. The film, however, opens with the rehearsal of the titular play at Lyceum Theatre. The huge star of Hong Kong cinema Yu Jean (the poster actress for the Chinese 5th Generation movies Gong Li in her sensitively luminous mode) is back after the years of absence to work with her former partner actor/director Tan Na (Mark Chao) on the play. But she is a woman with multiple secrets...

Firstly, her ex-husband (Zhang Songwen) is captured by the Japanese under suspicion that he works with the resistance. Secondly, she also works for the French, personified by her father-figure Frederic (Pascal Gregory) and is on an official mission to extract some important information from the Japanese intelligence officer Furuya (Joe Odagiri) through an elaborate scheme based on her resemblance of his dead wife. Other people, including the play's producer, the sleazy hotel manager (Tom Wlaschiha) and the obsessive fan (Huang Xiangli) will also find their place in the plot as it gets more and more complicated before the bloody, action-packed finale.

While its setting makes it a possible prequel of sorts for Ang Lee's "Lust, Caution" (2007) that is set at the same place, just some months after, the story that includes love, friendship, political pressure and treason, as well as Zeng Jian's slick black and white cinematography call the ultimate classic "Casablanca" in mind. The most intriguing aspect, the one about the impending assault on Pearl Harbour, is handled masterfully by both the screenwriter Ma Yingli and the director Ye Lou. Too bad that he did not resist the urge to finish the film in a prolonged action sequence that works quite well on its own, but breaks the rhythm and the shroud of mystery established earlier.

Acting is competent to brilliant throughout (with Gong Li, Mark Chao and Pascal Gregory as standouts), but some of the actors like Zhang Songwen and Huang Xiangli would profit from a deeper character development. But nevertheless, Ye Lou manages to keep his film intriguing for the whole of its 126 minutes of runtime.

"Saturday Fiction" is by no means a masterpiece, but it is essentially a good film and quite a pleasant viewing experience, especially in the movie theatre setting, where its shades of grey palette of colours and its sound design coloured by the almost constant rain can shine. However, it would work quite well also on the small screen as the film of choice for a quiet evening.

Hustlers

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Ako ćemo se voditi mjerilima američkog filmskog tiska, centralna tema vezana za film Prevarantice s Wall Streeta Lorene Scafarije je ponovno oživljavanje glumačke karijere Jennifer Lopez, kao i njezine šanse za Oscara u predstojećoj sezoni nagrada. Šanse joj svakako nisu loše, naročito ako bude nominirana u kategoriji sporedne ženske uloge jer je lik Ramone Vege, u njenoj izvedbi, a i uopće, jedan od onih koji se dugo pamte. Ne samo zbog svoje pozicije "mozga operacije", odnosno drske prevare u filmu, već i kao ličnost iz svijeta kriminala i crne kronike koja je nevjerojatnija od nečega što bismo mogli tek tako izmisliti. Glede karijere Jennifer Lopez i njene revitalizacije, pak, stvar je dosta jednostavnija: ovoj je američkoj pjevačici i glazbenoj zvijezdi iz Bronxa gluma bila samo odskočna daska nakon niza pojavljivanja u solidnim filmovima sredinom 90-ih, a kasnije dopunska djelatnost i nešto čime je pravdala konstantno prisustvo u tabloidima. Nakon karijernog vrhunca na prijelazu milenija, od Soderberghovog Out of Sight, preko Singhovog The Cell, pa do Maid in Manhattan Wayna Wanga, uslijedio je pad kojem je kumovao prijem filma Gigli, te odluka Lopezove da se skoro isključivo posveti glazbi i plesu. Izvan konteksta ranih radova i tog kratkog bljeska glumačke slave, Jennifer Lopez se pojavljivala uglavnom u generičkim trilerima pogodnima za televiziju i video, te pero-lakim romantičnim komedijama, što joj je smanjivalo šanse da je se sagleda kao ozbiljnu glumicu. Poslije Prevarantica i lika Ramone Vege, perspektiva se svakako mijenja. Ali to nije tema ovog osvrta, niti razlog zašto su Prevarantice s Wall Streeta, iako ne sasvim uspješan, a ono barem zanimljiv film. On, naime, nudi jednu novu i distinktivnu perspektivu na događaje koji su potresli svijet 2008. godine (globalna financijska kriza) i postavlja jedno sasvim legitimno pitanje koje nam nije palo na pamet ili ga nismo imali kome postaviti: kako se kriza prenijela na one koje su Wall Street opsluživale i na koje su menadžeri i bankari trošili vjerojatno tuđi novac - na striptizete kao najprekarniji sloj s najkraćim rokom trajanja u industriji instant-zabave. "Politička ekonomija" striptiz-klubova, svlačenja, varanja, reketiranja, napijanja i drogiranja svakako je najjači adut filma koji je u kino-dvorane širom svijeta zaplovio odmah nakon premijere na festivalu u Torontu. Osnovu za njega čini jedan stvarni, dokumentirani slučaj lančane prevare koje su počinile (bivše) striptizete napijajući i drogirajući svoje klijente do izbezumljenosti, ne bi li im ispraznile kreditne kartice, te novinski članak Jessice Pressler u New York Magazinu. To je ujedno i narativni okvir u kojem se izlaže radnja filma. Novinarka promijenjenog imena Elizabeth (pitanje je, naravno, što je tu još i gdje promijenjeno u transferima od slučaja do članka i od članka do scenarija koji potpisuje sama redateljica Scafaria) koju igra Julia Stiles, intervjuira našu junakinju Dorothy umjetničkog imena Destiny (igra ju nadolazeća azijsko-američka filmska zvijezda Constance Wu), a njeni odgovori imaju ulogu pristranog naratora u priči. Asocijacija na mafijaške "kavanske epopeje" Martina Scorsesea je jasna i dodatno podvučena obilatim korištenjem popularne glazbe, od klasika kalibra Boba Segera do novijih pop-hitova. Destiny je, dakle, ono što je Henry Hill bio u filmu Goodfellas, samo bez nasilja, ali zato sa šljokicama i potencijalnom osvetom svijetu koji joj je zatvorio vrata.

Destiny upoznajemo na skromnim počecima karijere: ona svoj posao ne voli, otaljava ga jer mora, mušterije joj se gade, a većinu novca joj pokupi klub. Ono što zaradi troši na kredite za kuću svoje bake za koju je jako vezana. Baš kada se ona, a i mi kao gledaoci s njom, zapitamo ima li sve to smisla, na scenu stupa Ramona, u donjem rublju i krznenoj bundi, prekrivena novčanicama zadovoljnih klijenata. Dvije će se žene brzo sprijateljiti, a Ramona će Destiny uzeti pod svoje kao mentorica koja će je naučiti tajnama zanata: kako se pleše oko šipke i u krilu, te da je cilj izazivati, trošiti vrijeme kako bi se klijenti razmahali s novcem. Ultimativni cilj je naći sponzora ili se čak udati, što će Destiny uraditi prvom prilikom. Vrijeme krize, međutim, koincidira s njenom trudnoćom i turbulentnim bračnim životom, a kada se kao samohrana majka vrati na posao, zatječe potpuno druge uvjete. Wall Street, odakle je većinom dolazila klijentela, se promijenio, cijene usluga su pale, a njihov obim i eksplicitnost su se povećali, tako da je klub postao manje ili više paravan za prostituciju koju izvodi jeftinija nelojalna konkurencija iz Rusije. Ramona je u međuvremenu razvila shemu zvanu "pecanje" - da u baru pokupi odgovarajuće klijente i da ih zavodi kako bi se nalili alkoholom i u striptiz-klubu, gdje ima dogovor s upravom, potrošili nekoliko tisuća dolara. U toj operaciji nudi mjesto i Destiny i dvjema drugim kolegicama, Mercedes (Keke Palmer) i Annabelle (Lili Reinhart), pa njih četiri nastupaju kao tim. Ulozi se ubrzo podižu, pa se alkoholu pridružuje i formula opojnih droga ("da ih usreći i da se ničega ujutro ne sjete"), tim se proširuje, a na kraju se i klub isključuje iz kombinacije u korist privatnih smještaja, sve dok vođene Ramoninom pohlepom i nepažnjom djevojke ne opljačkaju previše pogrešnih muškaraca koji će, suprotno općem uvjerenju, "propjevati" policiji da ih je ženska banda zavela, drogirala i opljačkala.

Ekonomija striptiz-industrije je svakako najzanimljiviji aspekt filma, kao i sondiranje psiholoških profila djevojaka u tom poslu i njihovih različitih motivacija. Naravno, svakome godi pozornost i dobra zarada, a posao kao takav nije ilegalan - pružaju se specifične usluge za koje klijentela plaća, ali je moralno u sivoj zoni. Opet, sve one moraju izdržavati prvo sebe, a onda i nekog drugog (roditelje, staratelje, djecu, partnere), a mete njihovih pljački i prevara su i sami najčešće pljačkaši i prevaranti. S druge strane, one su u uvjerenju, možda krivom, da im luksuz koji su u toku svog odrastanja gledale kod drugih pripada, i da im je dostupan, makar prečicom. Tu dolazimo do moralne sive zone filma i simpatije koju autorica pokazuje za svoje likove, iako je svjesna da su njihove radnje većim dijelom nemoralne, a dosta često i ilegalne. Ona im dozvoljava da se njihova mržnja prema morskim psima iz svijeta "casino-kapitalizma" prelije i na srednju klasu, dakle na sve one za koje one misle da imaju više od njih (mada to često nije istina), koji su obrazovaniji ili posjeduju neku specifičnu unovčivu vještinu. Ali čak i sudske presude - uvjetne kazne i društveno-koristan rad - govore u prilog tomu da se ovdje radi o zločinu bez pravog krivca, prave žrtve i pravog zločina.

Ekonomski aspekt je također gurnut u stranu, naročito u drugoj polovici filma, iz više razloga. Prvi je da bi se ispričala klasična, gotovo formulaična priča o usponu i padu određene kriminalne operacije, u čemu Lorene Scafaria režijski ipak pronalazi balans između lakoće kakvog "caper" trilera (obilje unekoliko komičnih montažnih sekvenci) i težine posljedica takvih akcija na žrtve, ali i na počiniteljice. Drugi su detalji poput odnosa kameraderije i rivalstva iza scene striptiz-kluba ili klasnih odnosa u biznisu. Neki od njih, ma koliko bili kratki, mogli bi biti predmet i podrobnije analize, kao ikonička replika gdje jedan od klijenata doziva Dorothy sa: "Hej, Lucy Liu!", čime ne pokazuje samo bahatost, nego i klasizam i rasizam. Sekvenca u kojoj djevojke pokušavaju pronaći prave omjere između ketamina, meta-amfetamina i alkohola (što u čemu i kojim redom rastvarati) također je jedna od uspjelijih zbog iskreno humornog efekta. Treći razlog je inzistiranje na jeftinom glamuru kao na televiziji, tako da sve vrvi od markirane i neukusno složene odjeće, obuće, nakita, što Scafaria dosta često pokazuje u "slow motion" ulascima na scenu. Taj stil, vođen MTV i "celebrity" kulturom, je dodatno podvučen masovnim klupskim scenama i kameo-ulogama koje igraju rap odnosno rhytm and blues izvođači G-Eazy, Cardi B, Lizzo i Usher koji, doduše, igra samoga sebe kao gosta kluba. Naprosto, paradiranje glamura i poznatih ličnosti zahtjeva filmsko vrijeme koje je moglo biti potrošeno i na važnije teme i aspekte.

U konačnici, i pored brojnih nedostataka i obilja praznog hoda, Prevarantice s Wall Streeta nisu loš film, prije svega zahvaljujući studioznoj, višeslojnoj glumi Jennifer Lopez i Constance Wu, kao i njihovoj međusobnoj interakciji koja pršti od glumačke kemije. Julia Stiles i Mercedes Ruehl svojim potpuno različitim epizodama također utječu na kvalitetu filma. Problem je u tome što se od ovako intrigantne teme i autorice Lorene Scafarije, čiji je prethodni film The Meddler (2015) predstavljao pravu senzaciju na indie sceni, očekivalo nešto više u smislu originalnosti od tek korektnog filma koji tek povremeno pokaže naznake da bi mogao biti i više od toga.

Low Tide

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Kevin McMullin

uloge: Jaeden Martell, Keean Johnson, Alex Neustaedter, Daniel Zolghadri, Shea Whigham, Mike Hodge, Kristine Froseth

Na prvi pogled, čini se da u Low Tide nema ničega osim istrošenih klišea iz najmanje dva žanra: "coming of age" avanture i "preferans" krimi-trilera u kojem svako pokušava da nasamari svakog, što zbog iznenadnog dobitka, što zbog eksterne pretnje, te retro-stila koji pre asocira na početak 90-ih nego na kraj 80-ih, ali to bi bilo površno i pogrešno gledanje. Autor-debitant u dugometražnoj formi Kevin McMullin itekako demonstrira da je "učio škole" od najboljih, kanalizirajući pritom ikoničke radove velikana kao što su to Steven Spielberg, Richard Donner (The Goonies), Rob Reiner (Stand by Me), John Hughes (The Breakfast Club) i, interesantno, Jeff Nichols (Mud, na koji Low Tide još i najviše liči), ali da zna i kada treba da stane, osloni se na intuiciju i na kraju isporuči majstoriju po pitanju ekonomike pripovedanja. Ovo je naoko mali film, ali takav da dolazi direktno iz "petlje", sa mozgom i dušom, pa se stoga može smatrati velikim.

Mesto radnje je Jersey Shore, obalni pojas u saveznoj državi New Jersey koji je u prošlosti verovatno video i bolje dane, ali koji savršeno funkcioniše kao poligon za preispitivanje socijalnih razlika američkog društva. Taj dodatni pod-tekst siromašnih lokalaca i bogatih turista, za potrebe filma "spušten" na nivo tinejdžera, jedna je od najjačih karika u filmu koji po tom pitanju postaje i ostaje inteligentniji, dublji, hrabriji i vanvremenskiji od izvikanog i precenjenog recentnog Jokera.

Zaplet je, doduše, prilično tipski i oslonjen na klišee starije od filmske umetnosti. Trojica protagonista, Alan (Johnson), Red (Neustaedter) i Smitty (Zolghadri) sačinjavaju lokalnu provalničku bandu koja upada u kuće odsutnih (ili prisutnih) turista i pljačka sitnije i krupnije dragocenosti. Lokalce poput njih samih uglavnom ne diraju, ali svejedno privlače pažnju lokalnog policajca Kenta (Whigham). Njih trojica su različitih pozadina: Alanov otac je po pravilu odsutan zbog posla na ribarskom brodu, Smitty je smotan, zbunjen i čak pomalo ljigav slabić kojem banda donosi osećaj pripadnosti više nego što mu donosi materijalne koristi ili ugleda, a Red po svemu sudeći nije sirotan, već sukob sa turistima koristi da bi maskirao narav psihopate u nastajanju.

Dve, odnosno tri stvari će uticati na njihovu međusobnu dinamiku. Prva i najmanje važna je pojava turistkinje Mary (Froseth) u koju će se Alan zatreskati i pomisliti da ne bi bilo loše malo promeniti životni stil. Druga je Smittyjeva povreda "na poslu" zbog čega će u bandu biti prisilno iniciran mali Peter (Martell), Alanov pametniji i ozbiljniji mlađi brat. Treća je iznenadna smrt lokalnog ekscentričnog bogataša i blago (doslovno zlatnici, prvo u vrećici, onda premešteni u kovčeg pa zakopani) na kojem on leži. To blago unosi pritisak iznutra, a policijska prismotra i indicije da je neko od drugara "taster" spolja.

Taj jednostavni literarni kliše služi kao čvrsta spojnica između dva zapravo ne toliko različita žanra (jer šta je kriminal sa svojim nadmetanjem drugo nego avantura za neodrasle) koja deli magična i eluzivna granica između sveta odraslih i dece. Njihove pljačke nisu nimalo razrađene, naprotiv, vrlo su jednostavne i drske, pa je jasno da bi i tuplji policajci od Kenta pre ili kasnije shvatili ko iza njih stoji. Takođe, milje klinaca koji se zezaju sa stvarima za odrasle, malo na tragu antologijskog srednješkolskog noira The Brick Riana Johnsona, je izveden kako treba pre svega zbog odsustva odraslih, odnosno svođenja njih na neaktivne likove sa izuzetkom policajca i vlasnika zalagaonice (Hodge).

McMullin to podvlači sjajnim režijskim instinktima, insistiranjem na oštrim montažnim rezovima u akcionim scenama i ekonomičnim pripovedanjem koje čak i tipski zaplet čini ugodno napetim. Oko za detalje mu je izvrsno, kao i izbor glumaca iz kojih izvlači maksimum. Alex Neustaedter je uverljiv kao budući psiho, bez karikaturalnosti i hinjenja, Daniel Zolghadri ima ono nešto neprijatno u svojoj auri, dok Keean Johnson sjajno kanališe lika koji misli da sve ima pod kontrolom, a zapravo nema. O Jaedenu Martellu ne treba previše trošiti reči, on je jednostavno najbolji glumac svoje generacije i bilo bi pravo čudo da slučajno ne napravi veliku karijeru u prilično bliskoj budućnosti.

Nedostataka, međutim, ima. Socijalna priča se negde oko polovine filma naprosto ugasi i navodno povuče u pozadinu, a ona ljubavna između Alana i Mary se nikad u punoj meri ne razvije dalje od stereotipnog viđenja. Zaplet, naročito kako ide prema kraju, prilično je providan, telefoniran i upotrebljen previše puta u najrazličitijim filmovima. To su sve omanji problemi, a čvrstina i sigurnost sa kojom McMullin nastupa dovoljni su da nas uvere da više od toga nije ni potrebno. Low Tide je film za preporuku.

Driven

kritika objavljena na XXZ

2018.

režija: Nick Hamm

scenario: Colin Bateman

uloge: Jason Sudeikis, Lee Pace, Corey Stoll, Judy Greer, Erin Moriarty, Michael Cudlitz, Isabel Arriaza, Justin Bartha, Jamey Sheridan

"Svaki auto počinje da umire čim izađe iz fabrike. Ovo je budućnost.", rekao je, ako je verovati scenaristi Colinu Batemanu i reditelju Nicku Hammu, čuveni konstruktor automobila, najmlađi direktor General Motorsa i kasnije osumnjičeni švercer kokaina John DeLorean (Pace) predstavljajući projekat DMC-12 svog komšiji i prijatelju Jimu Hoffmanu (Sudeikis), inače karijernom kriminalcu, pilotu koji je prevozio narkotike nikada ne pitajući šta prevozi i doušniku FBI-ja koji je to postao da bi izbegao višedecenijsku robiju kada je jednom uhvaćen sa ilegalnom robom. DMC-12, DeLorean, postao je auto budućnosti zahvaljujući filmu Back to the Future (1985) Roberta Zemeckisa, a ne zahvaljujući svojim konstrukcijskim rešenjima.

Hirurški čelik kao materijal za karoseriju nije zaživeo, nezavisno vešanje je bilo hit jedno vreme u širokoj produkciji, a "gullwing" vrata u obliku ptičijih krila koja se otvaraju nagore su još uvek retkost čak i kod sportskih automobila. Sam DMC-12 nije doživeo uspeh, slabo se prodavao i nije ispunio ciljeve. Razlog tome je bila slaba pouzdanost i performanse usled relativno slabašnog PRV V6 motora francusko-švedskog porekla koji je ugrađen kao kompromisno rešenje usled nedostatka sredstava za razvoj vlastitog agregata ili nabavke komplikovanog Wankel rotora, te prilično visoka cena ovog sportskog automobila. U međuvremenu je postao kultni automobil koji se izlaže po muzejima i salonima, te čuva u privatnim kolekcijama. Kako je prilično redak, cena od 100.000 eura na tržištu danas ne treba da čudi.

John DeLorean je, međutim, još zanimljiviji od svog automobila sa kojima nije uspeo da ostvari svoje zamisli i svoju viziju. On je, recimo, na svoju ruku "izmislio" koncept "muscle car", ugrađujući snažan, veliki motor u relativno kompaktni kupe. GTO je prvo bio samo trim za model Tempest dok nije postao i ostao marka i prva priuštiva "jurilica" namenjena običnim ljudima. Nakon strelovitog uspona u karijeri, John DeLorean se razočarao u Detroit i američku auto-industriju i pokušao da pokrene svoju novu kompaniju. Kada stvari nisu krenule po planu, pribegao je očajničkim merama. Oslobođen je optužbi kao žrtva nameštaljke, ali više nikada nije radio u struci.

Priču o njemu, međutim, gledamo iz Hoffmanove vizure. A njega, čim vidimo, znamo da je u nevolji: zaustavljen je od strane policije prilikom sletanja sa kompletnom familijom, ženom Ellen (Greer) i dvoje dece. Agent Benedict Tisa (Stoll) mu je dao ponudu koju nije mogao odbiti: postaće cinkaroš i pomoći "namestiti" svog poslodavca Morgana Hatricka (Cudlitz).

Hoffman, međutim, skoro pa slučajno upoznaje svog novog komšiju DeLoreana i njih dvojica ubrzo postaju prijatelji toliko da mu Hoffman postaje ne samo čuvar kuće i čistač bazena, već i čovek od poverenja u poslu. Ljigav kakav je, Hoffman ubrzo dobija ideju da "namesti" svog komšiju u finansijskim problemima za hapšenje. U dve linije radnje, od kojih jedna prati njegovo svedočenje u sudnici, a druga dramatizira događaje o kojima svedoči, ovo bi u suštini bio kratak siže filma Driven.

Za početak, naslov i "radi" i ne radi na oba nivoa. Prvo, Driven nije film o vožnji. Drugo značenje reči podrazumeva stremljenje nečemu, a dvojica likova teško da streme ičemu osim preživljavanju u surovim i nesrećnim okolnostima. Otuda izviru i drugi problemi filma koji kao da ima krizu identiteta i što se tiče simpatija za svoje likove i što se tiče odnosa prema pičvajzu u koji su se upleli, što se prenosi i na konfuziju po pitanju žanrovskih odrednica. Ovde imamo elemente biografskog filma, drame i komedije po istinitim događajima i trilera pljačke koji su dosta bolje funkcionisali na primer kod Davida O. Russella u American Hustle, pa čak i kod Scorsesea u namerno karikiranom i grotesknom The Wolf of Wall Street koji se oba kreću u sličnom svetu glamurizovanih prevaranata.

U pojedinim detaljima se, međutim, krije genijalnost ovog filma koja ne uspeva da izađe na površinu i preuzme ga u potpunosti. Recimo njegovi podigrani politički nekorektni komični momenti ("Poslednje što su napravili bio je Titanic", kaže neko referirajući na industrijske potencijale Belfasta), britki komentari koje žene upućuju muškarcima koji ih ne slušaju, dizajn "bezbrižnih" 80-ih sa rozim karminima i tapiranim kosama za žene i začešljanim frizurama za muškarce, kičasti enterijeri i eksterijeri kao sa razglednica se podrazumevaju. Izbor likova kojima fali ili morala ili strateške inteligencije (dosta često oba) otvara razne mogućnosti glumcima da pronađu balans između pozitivnih i negativnih osobina svojih likova.

Inače, simpatične seronje su vrlo zahtevni filmski likovi, a Jason Sudeikis, pre svega komičar koji takve seratore igra celu svoju karijeru je idealan izbor za Jima Hoffmana i nalazi izvrstan balans između šarma i ljigavosti. John DeLorean takođe upada u tu skupinu, a Lee Pace ga igra perfektno, uspevajući pritom da nađe svetlo u njegovoj duši, pa makar kao inženjersku, dečačku iskru u očima kada govori o svom projektu i konstrukciji automobila uopšte. Nasuprot njima stoje dve seljačine na različitim stranama zakona, nadobudni tupavi agent Tisa kojeg Corey Stoll igra s merom i karijerni kriminalac Morgan kojeg Michael Cudlitz odgovarajuće preglumljuje. Na kraju tu su i dve glumice koje od naizgled tipskih likova cinične, ali praznoglave domaćice Ellen i lude gangsterove devojke Katy (Erin Moriarty) uspevaju složiti žive, životne i pre svega upečatljive filmske likove.

Uostalom, neke stvarne priče su čudnije od bilo čega izmišljenog, a sve su po pravilu višeslojne i određene raznim faktorima u pozadini, pa ih zato nije naročito lako koncizno ispričati. Tu ne treba kriviti scenaristu i reditelja jer su pokušali. Možda nisu do kraja uspeli, ali je Driven film koji je svakako dovoljno zabavan i vredan makar jednog relaksiranog gledanja.

A Film a Week - The Long Walk / Bor Mi Vanh Chark

previously published on Asian Movie Pulse

The US-born Laotian filmmaker Mattie Do is back on the festival circuit with her third feature "The Long Walk". This arthouse-genre hybrid premiered at Venice Days sidebar of 76th Venice International Film Festival before its North American premiere at Toronto and, having in mind Do's reputation for "Chantaly" (2012) and "Dearest Sister" (2016), it will travel beyond that both regarding the "regular" film festivals (especially those "late night" sections) and more specific genre-oriented ones.

As her previous movies, it is a ghost story of sorts that follows some genre conventions while also examining the (contemporary) Laotian society. The plot is realized through two timelines separated by 50 years. It opens in the near future with an old man (Yannawoutthi Chanthalungs) living in the rural area of scavenging motorcycle parts for money. There is something sinister about his lonely existence, especially with a notion that there is a serial killer lurking in the area and him being one of the last persons who saw the latest victim alive. The plot twists when the dead woman's daughter (Vilouna Phetmany) and the police come to him asking for help: apparently, he can speak to the ghosts. One of them, a young woman (the first-timer Noutnapha Soydara), actually follows him...

The other timeline is set in the recent past, with a boy (Por Silatsa) finding a dead young woman (Soydara, again) in the swamp. It might be his first contact with death, but it will not be the only one: his mother (Chanthamone Inoudome) is ill with no chance of recovery, while his father is largely absent, angry or drunk and the small vegetable garden around the house needs tending to. How are those two timelines connected, it is for us to see in the two hours of the running time.

The script by Do's regular screenwriter Christopher Larsen is meticulously constructed and it moves in circles of mystery offering the viewer a fair share of red herrings in the shape of recurring details (the same ghost, the same house and some of the mise-en-scene solutions are in both storylines) that still have to find the place in the story. They eventually do, but the feeling is a bit confusing for the first half of the film so patience is strongly advised.

The understated science fiction bits and pieces (payments are handled through microchips tattooed on the forearm of each person, supersonic aircrafts are flying over the area and the motorbikes are designed in the futuristic fashion even though they function is basically the same) here to highlight the class conflict in nominally socialist Laotian society, but they are not used to their maximum extent. And combined with similarly frivolously used time travelling and ghost aspects aim to add something to the spiritual dimension, but actually accumulate the confusion. With an additional circle in the end and a couple of plot twists, the feeling is that Mattie Do tried to be too clever for her own good, no matter how good of a storyteller she is, as she demonstrated in her previous works. But the film is still intriguing and thought-provoking.

One of Do's fortes is her work with the actors, especially with one of her "Dearest Sister" veterans Yannawoutthi Chanthalungs whose characters is the most complex of the bunch and also harbours the most of the films mystery. His acting is compellingly understated and his face shows the stoicism necessary to endure the hardships of life. Vilouna Phetmany and Noutnapha Soydara are similarly gentle and vulnerable in quite different roles and Por Silatsa's restrained acting works well with the film.

Visually interesting, shot in saturated contrast colours (green and yellow for the exteriors, dark brown and grey under the dim light for the interior), well acted and narratively unorthodox, "The Long Walk" is a film worth the time spent on watching it. The film also profits from the time taken for contemplating about it. It might not be the peak of Do's career so far, but it is certainly something new and fresh.

It Chapter Two

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Andy Muschietti

scenario: Gary Dauberman (prema romanu Stephena Kinga)

uloge: James McAvoy, Jessica Chastain, Bill Hader, Isaiah Mustafa, Jay Ryan, James Ransone, Andy Bean, Bill Skarsgard, Jaeden Martell, Wyatt Oleff, Jack Dylan Grazer, Finn Wolfhard, Sophia Lillis, Chosen Jacobs, Jeremy Ray Taylor, Teach Grant, Nicholas Hamilton, Xavier Dolan, Joan Gregson, Peter Bogdanovich, Stephen King

Pre dve godine, nova ekranizacija magnum opusa Stephena Kinga, romana It, odnosno njen prvi deo, rasturila je bioskopske blagajne iz više razloga. Film je izvrsno pratio trendove i ciljao svoju publiku: bilo je tu nostalgije za 80-im godinama prošlog veka, avanture, prestravljivanja, prijateljstva i pseudo-mudrosti, što je radilo posao za mlađu publiku, dok je ona nešto starija poredila klovna Pennywisea današnjice sa Pennywiseom svoje mladosti, u izvedbi Tima Curryja u televizijskoj seriji iz ranih 90-ih. Reditelj Andy Muschietti i trio scenarista (Gary Dauberman, Cary Fukunaga i Chase Palmer) su vrlo mudro prekomponovali radnju iz romana kako bi se nastavak podrazumevao.

Sada pred sobom imamo drugo poglavlje koje prati našu sedmorku klinaca 27 godina kasnije kada se zlo u trećem licu jednine srednjeg roda ponovo pojavi u gradu Derryju, savezna država Maine. Novina mu je to da će se naši junaci ponovo morati nositi s njim jer ga prošli put nisu do kraja "ubili", te da se ovog puta ono manifestuje u više oblika, ne samo kao klovn koji mami i ubija decu. Ako se prethodno poglavlje bavilo zlom u svom natprirodnom, ali i prirodnom obliku u doba odrastanja (nije tu stvar samo u klovnu, nego i u siledžijama, nasilnim, posesivnim, kontrolišućim roditeljima, inherentnom rasizmu zabite sredine itd), ovo ima ambicije da definiše zlo sa kojim se odrastao, pretpostavimo dobar čovek mora nositi. I to je samo jedno od merila po kojem je ovo drugo poglavlje slabije i nespretnije izvedeno od prethodnog.

Drugi nivo, sasvim subjektivni, je taj da nam naši simpatični klinci nisu toliko simpatični sada kada su odrasli. Uostalom, ekipa je skraćena za jedan lik jer se starmali Jevrejin Stan (Bean) ubije odmah na početku u nemogućnosti da se ponovo suoči sa onim što ga čeka. Ostali su dakle, hipohondar Eddie (Ransone) koji je sada neurotični broker, crnac Mike (Mustafa) koji je jedini ostao u gradu i u međuvremenu si pribavio etiketu lokalne lude koja se zamlaćuje s teorijama zavere, novajlija / debeljko Ben (Ryan) koji je u međuvremenu smršao i postao hipster-arhitekta, lajavi serator Ritchie (Hader) koji je sada polu-uspešni stand-up komičar, te Bill (McAvoy), vođa bande koji je postao poznati horor-pisac u krizi i devojka Beverly (Chastain), zarobljena u lošem braku sa bogatim dizajnerom. Oni se baš i ne druže međusobno, za pretpostaviti je da se nisu videli 27 godina, ali ne krivim ih: teško da bi se iko pri zdravoj pameti družio s njima.

Treći je tretman trauma odrasle dobi: one, naime, ovde nisu ni izbliza simbolički moćne kao one iz prvog poglavlja, odnosno rane mladosti. Zato Muschietti poseže za dva rešenja: flashback scenama koje su kontra-produktivne jer nam sa svakom sledećom naši odrasli likovi postaju sve manje i manje simpatični i prepadima kojih je još i više nego u prvom delu i očito služe da maskiraju manjak supstance. Srećom, pauk kao pojavni oblik je smanjen na minimum, gola divovska baba (Gregson) je donekle efikasna ma koliko bila loše reciklirana iz The Shining i očito dorađena CGI efektima, a Pennywiseovo prečesto pojavljivanje uz još očitije CGI manipulacije u suštini ubija njegovu preku stravičnost na mahove iz prvog dela. Dodatni problem je i promena u Skarsgardovom pristupu koji je sad teatralniji i unekoliko podseća na Curryjev, odnosno na imitaciju istog.

Četvrti i možda najkardinalniji je trajanje filma, pola sata duže od prethodnog poglavlja, što je problematično jer je obrnuto proporcionalno tematskoj kompleksnosti. Vreme nije potrošeno na razvoj likova, već uglavnom na prazan hod i popunjavanje istog "set-piece" scenama (od kojih su neke sasvim pristojne) i "jump scare" momentima. U tome jednostavno nema mesta za realne, ovozemaljske strahove, pa It Chapter Two deluje kao pravolinijska, gotovo arkadna avantura sa nespretno podigranim ljubavnim trouglom bez neke realne pretnje između troje nosećih likova.

Utisak u priličnoj meri popravljaju glumci, pre svega izuzetno uverljiva Jessica Chastain, poslovično odlična čak i u osrednjim ili lošim filmovima. Vrlo dobar je i versatilni James McAvoy koji uspeva da uhvati neurozu pisca u krizi, dok se Bill Hader suviše oslanja na verbalne gegove i proseravanje u maniru glumca iz ne baš dobrih nepristojnih komedija. Ostatak se gubi u masi, ne svojom krivicom, već zbog toga što su likovi usled dramaturgije zarobljeni u limbu između glavnih i sporednih. Za gledaoce je donekle osvežavajuće ponovno pojavljivanje mladih glumaca, pre svega Sophije Lillis u ulozi Beverly kao devojke i Jaedena Martella, ranije poznatog po prezimenu Lieberher) koji igra mladog Billa, te Finna Wolfharda (zvezda serije Stranger Things čiju je poetiku prethodno poglavlje oponašalo) kao mladog Ritchieja. Simpatičan je izbor faca za cameo uloge, pa tako Peter Bogdanovich igra reditelja koji može, a ne mora imati veze s njim samim, Xavier Dolan je nažalost potrošen da bude žrtva u prologu filma, a čak se i sam Stephen King pojavljuje u jednoj sceni kao vlasnik radnje s antikvitetima.

Kad smo kod Kinga, bez obzira na etiketu "majstora strave" i bliskosti između horor-literature i filmova, sa njim treba biti pažljiv, treba znati izabrati, pročitati i naročito filtrirati ono što funkcioniše, a šta ne. Njegovom ultra-plodnom stilu pisanja na granici skribomanije bolje leže kraće forme (kratke priče, novele, kratki romani), nego "regalska književnost" koje se reditelji po pravilu hvataju, kao što mu bolje leži prirodno ili tek lagano natprirodno zlo, nego ono simbolički moćno jer dosta često nema dovoljno koncentracije i discipline da ga izdigne iznad nivoa banalnog. Scenaristička knjiga je sa tri spala na jedno slovo, a Dauberman ne spada u red sjajnih, a Muschietti ipak nije reditelj velikog formata, pa Kingu pristupa kao zanatlija i gotovo štancer, što je dovoljno da "drži vodu", ali ne više od toga.

Problem se, pak, može pojaviti u budućnosti i u formi franšize, bilo da se radi o nekom "spin-offu" na temu Pennywisea ili o potencijalnom nastavku. Ma koliko bila intrigantna zamisao da naše mulce i odrasle vidimo i kao starije ljude (koji još uvek mogu proći kao sredovečni), to, bojim se, nije nimalo dobra ideja, svejedno da li bi to pisao sam King ili ga "dopisivao" neki filmski scenarista. Onda ćemo tek plakati za upadljivo prosečnim drugim filmskim poglavljem Ita.

A Film a Week - Balloon / Qiqiu

previously published on Asian Movie Pulse

As a novelist and a filmmaker, Pema Tseden is probably one of the key figures in the contemporary Tibetan culture. His newest film, "Balloon" ("Qiqiu" in the original) is kinda connected to his previous works, especially with "Tharlo" (2015) and his previous award-winning Venice title "Jinpa" (2018), at least through his "house actor" Jinpa and the topics revolving around Buddhist religion, mysticism and philosophy. However, "Balloon" has another, quite this-worldly, realistic layer to it: the examination of One-child Policy from a distinctly Tibetan point of view. The film, like its predecessor, has premiered recently at Orizzonti competition of the 76th edition of Venice Film Festival.

The story follows a family living alone on the vast plateau surrounded by their prized sheep. It consists of an ailing grandfather (Konchok), a father named Dargye (Jinpa), a mother Drolkar (Sonam Wangmo) and their two mischievous sons who have found two of the last condoms in their parents' stash and use them like balloons for playing with each other. The time period is not specified, but it can either be in the 80s or 90s, which means that One-child Policy was still very dominant and brutally enforced even by lenient doctors. With Dargye's libido, Drolkar's inability to say no to him and Tibetan religious and ethnological traditions (mainly, the belief in reincarnation of the deceased relatives in the small family circle), but also the shortages of material goods like condoms contradicted by the strictness of the state family planning policy, the problems are about to occur and to hit the family quite hard.

There are more subplots that eventually get connected to the main thread of the story. One of them follows Dargye's business actions like borrowing the ram from his friend so it could impregnate as much of his ewes as possible, which serves as a statement of natural order of things opposed to man-made policies. Another one involving the couple's student-age son Jamyang (Dudul), Drolkar's nun sister Ani (Yangshik Tso) who comes to pick him up and escort him home for summer holidays and his teacher, simultaneously her ex-lover (Kunde) tends to explore the relationship between love, religion and tradition.

"Balloon" would have been a wonderfully poignant social issues type of dramedy, but Pema obviously had other things in mind. It does not make the film less critical towards the repressive society and the pressures within the same circles, on the contrary. It just makes it richly layered and a bit exotic and hard to follow for those not quite acquainted with the traditions. On the other hand, this loose structure works as a rich tapestry that we can imagine reading a novel, but are rarely able to see in movies.

His storytelling might be meandering, but as a director he seems like a man with a vision that does not get satisfied by simply following certain rules of the trade. He is more intuitive than that, especially when it comes to working with actors, both professional and unprofessional, familiar or unfamiliar to him. That especially goes for Jinpa the actor whose performance is somewhat different from the ones as Jinpa the character. Visual side of the film is quite impressive due to beautiful locations like wide open spaces and mountain landscapes, but also to Lu Songye's sure-handed camerawork.

The trick with "Balloon" is that, like all the things that come from a strongly traditional culture, it has to be taken as it is. Pema Tseden is still on the virginal territory of inventing a film language that works in Tibetan surroundings and can treat a number of subjects, both philosophical and mundane. In the end, "Balloon" is a rewarding film and a step in Pema's career to another masterpiece after "Jinpa".