31.5.18

Lista - Maj 2018


ukupno pogledano: 48
prvi put pogledano: 45
najbolji utisak (prvi put pogledano): Revenge
najlošiji utisak: Con Man

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi


datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.05. festival Tarzan's Testicles / Ouale lui Tarzan (Alexandru Solomon, 2017) - 7/10
02.05. festival Housewife (Can Evernol, 2017) - 8/10
04.05. festival Satan's Slaves / Pengabdi Satan (Joko Anwar, 2017) - 4/10
04.05. video The Child Remains (Michael Melski, 2017) - 5/10
04.05. festival Good Manners / As Boas Maneiras (Juliana Rojas, Marco Dutra, 2017) - 6/10
05.05. kino Lean on Pete (Andrew Haigh, 2017) - 6/10
05.05. festival Tigers Are Not Afraid / Vuelven (Issa López, 2017) - 7/10
05.05. festival The Cured (David Freyne, 2017) - 6/10
06.05. festival The Gulf / Körfez (Emre Yeksan, 2017) - 5/10
07.05. festival A Violent Life / Une vie violente (Thierry de Peretti, 2017) - 6/10
09.05. kino This Changes Everything (Avi Lewis, 2015) - 5/10
09.05. festival Monster Hunt 2 (Raman Hui, 2018) - 8/10
10.05. festival When Pigs Come / Kad dođu svinje (Biljana Tutorov, 2017) - 8/10
10.05. festival The Waldheim Waltz / Waldheim's Waltz (Ruth Beckermann, 2018) - 9/10
10.05. festival Piazza Vittorio (Abel Ferrara, 2017) - 8/10
10.05. festival Martyr (Mazen Khaled, 2017) - 4/10
11.05. video The Commuter (Jaume Collet-Serra, 2018) - 4/10
11.05. video American Satan (Ash Avildsen, 2018) - 6/10
*12.05. kino The Disaster Artist (James Franco, 2017) - 8/10
13.05. festival Winter Brothers / Vinterbrodre (Hlynur Palmarson, 2017) - 7/10
13.05. video Con Man (Bruce Caulk, 2018) - 3/10
14.05. video Still/Born (Brandon Christensen, 2017) - 3/10
15.05. kino The Girl in the Fog / La ragazza nella nebbia (Donato Carrisi, 2017) - 6/10
15.05. video Ingrid Goes West (Matt Spicer, 2017) - 8/10
15.05. video Detroit (Kathryn Bigelow, 2017) - 9/10
16.05. video The Sense of an Ending (Ritesh Batra, 2017) - 6/10
16.05. kino The Crucifixion (Xavier Gens, 2017) - 4/10
17.05. video Gook (Justin Chon, 2017) - 7/10
17.05. video Small Town Crime (Eshom Nelms, Ian Nelms, 2017) - 6/10
17.05. festival Sami Blood / Sameblod (Amanda Kernell, 2016) - 8/10
18.05. video Pyewacket (Adam McDonald, 2017) - 4/10
18.05. video Jumanji: Welcome to the Jungle (Jake Kasdan, 2017) - 6/10
19.05. festival Revenge (Coralie Fargeat, 2017) - 9/10
19.05. video Killing Gunther (Taram Killam, 2017) - 4/10
*19.05. video Dazed and Confused (Richard Linklater, 1993) - 9/10
20.05. video I Am Not a Witch (Rugano Nyoni, 2017) - 8/10
20.05. kino Deadpool 2 (David Leitch, 2018) - 6/10
20.05. video The Time of Their Lives (Roger Goldy, 2017) - 5/10
22.05. video Unforgettable (Denise Di Novi, 2017) - 3/10
23.05. video Hostiles (Scott Cooper, 2017) - 6/10
23.05. video Drone (Jason Bourque, 2017) - 4/10
23.05. video Marrowbone / The Secret of Marrowbone / El secreto de Marrowbone (Sergio G. Sanchéz, 2017) - 5/10
23.05. video Iron Man 2 (Jon Favreau, 2010) - 5/10
24.05. video Hangman (Johnny Martin, 2017) - 3/10
26.05. festival The Wandering Soap Opera / La telenovela errante (Raul Ruiz, Valeria Sarmiento, 2017) - 9/10
27.05. video Perfect Strangers / Perfectos descondidos (Álex de la Iglesia, 2017) - 6/10
*29.05. kino The Nile Hilton Incident (Tarik Saleh, 2017) - 8/10
30.05. kino Bad Samaritan (Dean Devlin, 2018) - 7/10

30.5.18

Hostiles

kritika originalno objavljena na DOP-u
Bivši glumac, a sada autor sa statusom večite nade Hollywoodskog filma Scott Cooper iza sebe kao scenarista i reditelj iza sebe ima četiri filma od kojih samo u slučaju prvenaca Crazy Heart, baladično-romantične country drame indie štiha, nije zagrizao više nego što je sposoban sažvakati. Usledili su filmovi koji su zacementirali njegov potencijal, koji su po delovima i na momente graničili sa savršenstvom filmske umetnosti, ali koji su se raspadali kao celina, “backwoods noir” Out of the Furnace (grandiozan kao Springsteenov album, sa dinamičkim akcentima na pogrešnim mestima za filmsko delo) i gangsterska drama Black Mass u kojoj je pokušao da u “matter of fact” maniru ponovi priču o Jamesu “Whiteyu” Bulgeru koju je Martin Scorsese onako koloritno ispričao u The Departed. Na red je došao western Hostiles nastao po starom i možda zaboravljenom manuskriptu pokojnog Donalda E. Stewarta (originalna Jack Ryan trilogija, Missing Coste-Gavrasa) koji je ostao razapet između različitih tendencija u narečenom žanru.

Western se kao žanr dosta menjao od ranih vremena kada je film služio samo kao novo oruđe za učvršćivanje mitoloških obrazaca iz usmenih legendi i jeftine literature, preko klasičnog i zlatnog doba Hawksa i Forda, novohollywoodskog revizionizma, početaka političke korektnosti 90-ih, Tarantinovog postmodernizma, pa do savremenih “dark & gritty” trendova koji oslikavaju manje glamurozne, realistične aspekte života na granici poznatog (civiliziranog) sveta. Hostiles svojim tonom pokušava da se uvrsti u poslednju kategoriju i Cooper to podvlači osećajem važnosti poruke koju film prenosi i kako je prenosi, ali i ta poruka (da neprijatelj nije nužno rasno/etnički kodiran) i način na koji se do nje dolazi pripada nekom drugom vremenu. Uostalom, je li zaista novina da su beli Amerikanci nad domicilnim indijanskim stanovništvom počinili genocid i treba li zaista kodirati indijanska plemena kao dobre i loše momke samo prema njihovom odnosu prema belim doseljenicima i načinu života gde su oni dobri istovremeno mudri i mistični, a oni loši potpuni divljaci žedni krvi?

Upravo sa tim kodiranjem film i počinje. Uvodna sekvenca je parafraza Fordovog klasika The Searchers (koji će i kasnije biti citiran u vezivnom tkivu Hostiles, vistama-vedutama sa kolom na konjima pod Suncem) gde divlji Komanči usred bela dana napadaju usamljenu farmu doseljenika, ubijaju oca porodice i troje dece, dok se majka Rosalee Quaid (Rosamund Pike) spasava tako što beži u šumu i skriva se tamo. Ta sekvenca stoji u opoziciji sa sledećom scenom u kojoj kapetan američke vojske, Joseph Blocker (Christian Bale) nadgleda kako njegovi vojnici lasom hvataju Apače, odvode ih u zarobljeništvo i čiste teren za nove doseljenike. Blocker će još dodatno biti uspostavljen kao noseći lik filma, veteran pred penzijom koji mrzi Indijance, u sceni razgovora sa svojim suborcem narednikom na rubu PTSP-a Metzom (Rory Cochrane), čime je određena njegova polazna tačka u razvoju lika.

S tim u vezi, misija, ona arhetipska poslednja misija koju dobija, da po predsednikovom naređenju sa grupom odabranih ljudi sprovede umirućeg čejenskog poglavicu iz zarobljeništva u New Mexicu do tradicionalnog obrednog mesta za sahranu u Montani, biće i njegov put transformacije i iskupljenja na kojem će shvatiti da neprijatelji mogu biti i od izolacije poludeli traperi i psihopate u vlastitim redovima, pa i zemljoposednici koji misle da su iznad zakona, a ne samo Indijanci, naročito ne oni od mudre i mistične vrste. Naravno, na tom putu će njegova ekipa vrlo brzo upoznati istraumiranu udovicu iz prve scene, pa će se između ovo dvoje nagriženih ljudi uporedo s linearnom pričom razvijati i tinjajuća ljubavna priča.
Priča o belačkoj krivici i iskupljenju prirodno pripada valu westerna iz ranih 90-ih (manuskript, pak, datira iz perioda kasnih 80-ih), ali svoj toj briljantnoj fotografiji Masanobua Takayanagija i emocijama nabijenoj orkestraciji Maxa Richtera, kao i glumi vrhunski izabrane postave uprkos ne uspeva dostići nivoe koji su zacrtali Dances with the Wolves i The Unforgiven. To ne znači da je reč o lošem filmu, daleko od toga, pre svega zbog interakcije među glumcima i pojedinim briljantno napisanim i sjajno postavljenim scenama koje zaista zalaze u dubinu ljudskog bola (kao što je razgovor kapetana sa ranjenim suborcem ili udovičino insistiranje da sama pokopa svoju familiju dok Blocker i njegovi ljudi to posmatraju). U tim trenucima Cooper dokazuje da je reč o izuzetno darovitom autoru.

Problem je, međutim, domet filma koji dobacuje negde do nivoa The Revenant, što nije nimalo laskavo. Jednako tako je linearan i oslonjen na dramaturške klišee, jednako tako arbitraran prema istoriji i jednako tako manjak “mesa” pokušava da nadoknadi viškom stava kako reč o nečemu iznimno važnom. Dobro, Cooperov film ipak dobacuje malo više od toga, ali zaista ume da iritira idejom da bi se zbog tobožnje slobode gledaoca da poveže motive istom uskrate relevantne informacije. One, doduše, ponekad bivaju promumlane u kadru, ali to nije ni izbliza dovoljno da bismo stekli realnu i detaljnu sliku.

I tako nešto imamo od samog početka (zašto bi, osim zato što je to zgodno, Komanči jurišali na familiju danju, a ne noću). I nastavlja se u motivaciji našeg protagoniste (otkud on zna čejenski jezik), pa i celoj postavci misije (otkud čejenski poglavica u zatvoru daleko na jugu SAD). Otkud Francuz koji ne govori engleski u američkoj vojsci i zašto ga igra Timothée Chalamet ako služi samo da pogine u prvom obračunu. Nekakva faktografija se mora uspostaviti ako se već priča priča koja ima ambicije da nadiđe tipične sage o kaubojima i Indijancima, dobrim i lošim momcima, crnim i belim šeširima. Ili čisto filmski, zašto su likovi koji imaju potencijala da budu nešto više od ispaljivača stavova i figura u rekreaciji komadića istorije, toliko podređeni centralnom dvojcu (možda trojcu, sa poglavicom, ili četvercu ako se pridoda još i Metz) da se čini kao da ih van filma i nema? Ponavljam, Hostiles je daleko od lošeg filma, ali ga njegova nedomišljenost čini izuzetno ranjivim na nezgodna pitanja.

28.5.18

Deadpool 2

kritika originalno objavljena na Monitoru
2018.
režija: David Leitch
scenario: Rhett Reese, Paul Wernick, Ryan Reynolds (prema Marvelovom stripu)
uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin, Zazie Beetz, Julian Dennison, Brianna Hildebrandt, Shioli Kutsuna, Leslie Uggams, Stefan Kapičić, Karan Soni, T.J. Miller, Eddie Marsan, Brad Pitt, Bill Skarsgard, Terry Crews, Rob Delaney, Lewis Tan

Ma koliko me zabavio sa svojim logorejičnim protagonistom, živahnim scenariom prepunim referenci, meta-filmskih momenata i rušenja četvrtog zida, te sa osvežavajućom samostalnošću u okviru Marvelovog filmskog sveta i kompaktnim formatom od svega nešto preko 100 minuta, jedan sam od onih koji u originalnom Deadpoolu nisu videli nešto istinski revolucionarno u svetu “superhero” filmova. Ispod te anarhično-šarene površine krila se osnova tipičnog super-herojskog filma “origins” sorte i u to se nije diralo. Pomislite na majicu sa likom Najpoznatijeg Svetskog Ikoničkog Revolucionara™ kao proizvod Poznate Kompanije™ koju su sašili radnici u nekoj zemlji trećeg sveta na rubu ili preko ruba eksploatacije. Mislim, majicu ćete nositi ako vam se sviđa (a u Deadpoolu ima dosta toga za pohvalu), ali time nećete promeniti svet, zapravo samo ćete učvrstiti postojeće stanje.

Bilo kako bilo, Deadpool je dobio svoj nastavak, sa jačim budžetom i u jačem terminu, te sa poznatijim rediteljem u fotelji. Ti “detalji” samo podižu očekivanja, a nastavci, posebno oni sa brojem 2, su sami po sebi problematični. Jer kako se odnositi prema hitičnosti prvog dela? Još istoga? Ponovno izmisliti točak? Nešto između? Promeniti mu suštinu, a ostaviti formu? Napraviti blagu varijaciju na temu tipa “isto to, samo malo drugačije”? Hajdemo reći da Deadpool 2 balansira između poslednje sve solucije i da je u konačnici ovo (još) više Marvel, a manje Deadpool film, ako me razumete.
A nije da se scenaristički dvojac Rhett Reese / Paul Wernick, sada proširen na trojac glavnim glumcem Ryanom Reynoldsom koji izgleda sam sebi piše replike kao kakvu stand-up rutinu, ne trudi da učini nastavak posebnim filmom, referirajući se na njegovu porodičnu potku koja se skriva ispod ponosno iznešenog amblema R-filma (namenjenog 17+ gledaocima), ili čak ubijajući glavnog lika negde pri početku filma (referirajući se, naravno, na Logana, prošlogodišnju ozbiljnu superjunačku dramu). Ili nudeći komentar političke situacije kroz stvaranje rodno neutralne progresivne super-skupine X-Force (derivativno ime odmah biva prokazano), da ne pominjemo da se jedan od junaka u njoj zove Zeitgeist i jedina mu je mutantska osobina riganje kiseline (što je bio efekat Zeitgeist filmova i političke filozofije na mene), a Colossus (glasovnu ulogu reprizira Stefan Kapičić) je sada otvorenija ruska komunjara nego što je to bio u prvom filmu – Marxov portret mu visi sa zida. Za pohvalu je i uvođenje prve gay superhero veze – Negasonic Teenage Warhead (Hildebrand) sada ima devojku Yukio (Kutsuna) koja izgleda kao odbegla manga-heroina.

Srž obiteljske drame u filmu je pokušaj spasavanja duše jednog izmučenog klinca, Russella, odnosno Firefista (Julian Dennison iz The Hunt for Wilderpeople), mladog mutanta koji ima nameru ubiti direktora sirotišta (Marsan) koji ga sadistički muči, što će mu dati osećaj moći i pretvoriti ga u super-zlikovca (jer super-heroji ne primaju debele u svoje redove). Po njega iz budućnosti dolazi Cable (Josh Brolin u drugoj ulozi u drugom Marvel filmu u mesec dana, što biva primećeno i u scenariju), kao očiti omaž originalnom Terminatoru, sa kojim će naš naslovni junak održavati prijateljsko-neprijateljske odnose do kraja filma.


E, da, Deadpool nam je nešto depresivan i suicidalan jer su mu ubili Vanessu (Morena Baccarin, izuzetna), pa jedva čeka da joj se pridruži. Naravno, ništa od toga ne mora biti permanentno, ali žrtvovanje jednog takvog lika sa kojim protagonista ima hemiju i ping-pong dijaloge obično osakati film. Ovde to igrom slučaja nije slučaj, jer se u X-Force pojavljuje jednako pričljiva, duhovita i bezobrazna Domino (Beetz), cura koja stvarno ima puno sreće, pa će ona uskočiti u Vanessine cipele u humorno-dijaloškom smislu, ne i u onom romantičnom. Od Reynoldsa smo navikli da mu Deadpool kao lik toliko stoji da ga sada više ne skida ni u drugim svojim filmovima, ali Zazie Beetz se može pokazati kao pravo otkrovenje filma.

Zašto idem ovako zbrda-zdola? Prvo, film se toliko oslanja na svoj zaplet da ga je teško zaobići, a isti je prilično linearno zasnovan. Drugo, kada bih nabrajao štoseve redom, samo njima bih ispunio mesečnu kvotu reči. Inače, njih baš ima, čak iako nisu svi jednako uspeli, i po tom rapidnom ispaljivanju je Deadpool 2 potpuno na liniji sa originalnim filmom. Uspeh tog pristupa, međutim, nije isti – u prvom Deadpoolu je to sve bilo novo i sveže za pojmove superhero filma, ovde nemamo samo iskustvo Deadpoola, već i Suicide Squada i još koječega. Opet, valja napomenuti cameo-ulogu Brada Pitta koju ćete bukvalno propustiti ako trepnete u krivom trenutku.

Opet, film nije samo prosti zbir svojih štoseva. Zanatski i formalno, Deadpool 2 je sasvim solidan kao Marvel film koji se malo poigrava sa ozbiljnošću koja se za dotični filmski univerzum podrazumeva i koji inspiraciju nalazi u starim samostalnim ili rano-franšiznim žanrovskim klasicima poput Terminatora ili Robocopa. Međutim, kao nastavak Deadpoola je u svojim htenjima i dometima logičan, premda ne i dovoljno srčan. Naprosto fali momentuma.



27.5.18

A Film a Week - Perfect Strangers / Perfectos descondidos


How much do we know about one another? About our friends, neighbours, even spouses and family members? Do we occasionally have some secrets to keep? What do we tell them about our lives? How much do we want to tell them? What do we filter out as unimportant, less important, a thing to be told at the right time? Would we submit ourselves to an experiment in radical honesty, making all of our communications completely transparent for a period of time? Would we better off as the titular perfect strangers?

Let us say we have a group of coupled-up friends on a dinner in a fancy Madrid apartment. Three couples and one single man, to be precise. Men have been friends for a period of time, they play football together, and their spouses came into the crew a bit later.

Alfonso (Eduard Fernández) and Eva (Spanish star Belén Rueda) are the hosts, he is a mediocre plastic surgeon “doing tits and asses for waitresses and hair-dressers”, she is a psychotherapist coming from the upper-class doctors’ family. Some of their conflicts are about their professions and class background, while the others concern their teenage daughter and their different approaches to her.

Antonio (Ernesto Alterio) and Ana (Juana Acosta) are a middle-class couple with two children whose principal problem is his mother living with them.

Eduardo (boyishly good-looking Eduardo Noriega) and Blanca (Dafne Fernández) are seemingly happy newly-weds with quite active sexual life. She is not satisfied with her “new girl” status in the group, while he is one of those man-child types always going into risky business ventures to keep the sense of an adventure.

Pepe (comedic gold Pepón Nieto) is an over-weight gym teacher who was supposed to come with his new girlfriend Lucia who suddenly fell ill.

At one point, the conversation takes a turn towards their absent friend who is going through a complicated divorce since his wife caught him in act via text messages. The women around the table are taking the standpoint that he is a pig for cheating on his wife. The men, however, blame the technology and their friend’s naivety not to remove his “digital footprint” because people were cheating and having secrets since the dawn of time but the families were not destroyed because of that.

So everybody agrees to the experiment until the end of the night (which is, by the way, the night of two celestial phenomena – blood moon and lunar eclipse, suggesting some crazy behaviour to ensue) in which every call would be put on loudspeakers, every text message and chat would be read aloud, and every photo shown. As the night goes on, the secrets that would surface are getting more and more serious and attempts of cover-up turn into even bigger chaos threatening to dissolve marriages and friendships.

If it seems vaguely familiar, just try to change some of the characters’ names and the setting city from Madrid to Rome and you will get exactly the same film from a year before directed by Paolo Genovese. Even the title is the same, and this remake directed by the Spanish veteran of horrors and cheeky comedies Álex de la Iglesia is one of the “frame for frame” sort. We might find some traces of de la Iglesia’s regular collaborator Jorge Guerricaechevarría in the writing, especially in the witty dialogues, but there is little to no chaos with only a dash of fantasy sequences de la Iglesia is known for. As with Genovese’s film, this version of Perfect Strangers would work better on stage.

That is a pity since the Spanish director has proven to be the master of on-screen chaos capable to move fluidly through genres, but to maintain the quality of his films and the tempo of a film in two years. It seems that he is picking up the pace in the last couple of years, and some sacrifices are being made. While not being a bad film at all, Perfect Strangers would be remembered one of de la Iglesia’s less stylish and less necessary works.

26.5.18

Revenge

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Nekoliko je polaznih točaka za razumijevanje fenomena kakav je Osveta, debitantski film francuske autorice Coralie Fargeat. Počnimo od samog naslova, tematike i pod-žanrovske odrednice. U pitanju je, dakle, film o silovanju i osveti (“rape and revenge”), što je često rabljen koncept u (eksploatacijskom) trileru koji ga približava žanru horora i čiji su najzvučniji naslovi Last House on the Left Wesa Cravena iz 1972., Ms. 45 Abela Ferrare iz 1981. i kultni I Spit on Your Grave Meira Zarchija iz 1978., s kojim Osveta ima i najviše zajedničkog po pitanju radnje. Zatim, riječ je o filmu koji dolazi iz Francuske, zemlje sa jakom tradicijom žanrovske kinematografije, i to kao jedan od naslova koji oživljavaju tzv. Novi Ekstremizam, pokret s prijelaza milenija. U filmovima Novog Ekstremizma po pravilu su žene najviše patile i putem preživljavanja te patnje su se oslobađale i osnaživale kao u filmovima Mučenice Pascala Laugiera iz 2008., A l’interieur Alexandrea Bustilloa i Juliena Maurya iz 2007., Krvava romansa Alexandrea Ajaa iz 2003. i Nepovratno Gaspara Noea iz 2002., s kojim Osveta ima najviše (površinskih) sličnosti. Novost kod tog “novog” Novog Ekstremizma je, međutim, to da u filmovima žene nisu samo likovi i objekti, već da žene, i to debitantice, preuzimaju potpunu autorsku kontrolu uz jasnu feminističku potku. Tako je prošle godine u hrvatskim kino-dvoranama prikazan film Sirovo Julie Ducournau koji je prije toga bio svojevrsna festivalska senzacija i to ne nužno na žanrovskim festivalima.
Potpuna svježina Osvete, međutim, ne krije se ni u posve predvidljivom prosedeu (djevojka biva silovana, pa kreće putem osvete), ni u feminizmu kao ključnoj moralnoj i filozofskoj odrednici, premda ga ovdje imamo u najsirovijem mogućem obliku, pa čak ni u pažljivo dorađenom audio-vizualnom identitetu koji dijeli s još jednim senzorno bombastičnim i visceralno moćnim prošlogodišnjim žanrovskim filmom-partnerom na festivalskoj turneji, žarkim suncem obasjanom francusko-belgijskom koprodukcijom Laissez bronzer les cadavres (autori Helene Cattet, Bruno Forzani,) iako svi ti elementi savršeno funkcioniraju uz pustinjske lokacije, napetu akciju i jurnjavu kao svojevrsnu posvetu najvećem feminističkom “blockbusteru” Mad Max: Fury Road. Vještina s kojom se Coralie Fargeat poigrava sa postavljanjem kadrova (za pustinjsku panoramu kojom se film otvara ispostavlja se da je odraz u avijatičarskim naočalama, a kasnije slike kroz obojeno staklo luksuzne vile izrazito su atraktivne), postavljanjem očekivanja (bijeli kauč kao da jednostavno zaziva rasprskavanje krvi po njemu), pravilnim upotrebama “čehovljevskih pušaka” i korištenjem elektronske zvučne pratnje zaista je impozantna, a sigurnost s kojom konstantno amplificira “cool” efekt skoro nevjerojatna za autoricu bez iskustva. Opet, najveći adut filma je transformacija njegove heroine od žrtve do osvjetnice koja, s jedne strane djeluje naglo, ali je s druge potkrijepljena čvrstim dokazima u formi izrazito realističnih dijaloga. No, krenimo redom.
Taj prvi kadar i nekoliko koji ga slijede postavljaju nam situaciju. Zgodni bogati ljigavac Richard (u interpretaciji Kevina Janssensa) svoju vjerojatno novu, a svakako izuzetno mladu ljubavnicu Jen (Matilda Lutz) vodi na romantični vikend u luksuznoj vili u marokanskoj pustinji dok je svojoj supruzi slagao da je u lovu s prijateljima. Jen svakako izgleda izazovno u hiper-seksualiziranoj odjeći koja više otkriva nego što skriva, s pozom nešto odraslije Lolite sa lizalicom u ustima i sa stavom buduće zvijezde opće prakse (“celebrity”), ali ne djeluje kao najpametniji primjerak ljudske vrste. Čak i kada se pojave Richardovi prijatelji lovci svakako sirovijeg izgleda od svog kolege, Jen se novoj situaciji prilagođava na takav način da se upušta u flert sa jednim od njih, komunikativnijim Stanom (Vincent Colombe) dok priglupi Dimitri (Guillaume Bouchede) sve to zainteresirano promatra. Jasno, s postavkom Jen kao ne baš bistre kokete koja “sama traži nevolju”, Fargeat kao da računa na tipičnu reakciju publike da upadne u zamku i pomisli da je junakinja nekako sama kriva za svoju sudbinu, što naprosto ne stoji. Silovanje nitko ne priziva, a Jen će se ono dogoditi tri puta u tijeku filma. Prvo je doslovno, s uvodom u vidu Stanovog sablasno realističnog pitanja (“Šta to sa mnom ne valja da sada nećeš, a sinoć kao da si htjela?”) i, u nekom drugom filmu možda crnohumornim trenutkom nelagode kada ih Dimitri zatekne, a nakon što odbije Stanov poziv da se pridruži, autoričina kamera se seli s njim, u dnevnu sobu, uz pojačavanje muzike da nadjača vriskove koji s kata dolaze. Richarda tada, zgodno, nema u blizini (otišao je po lovačke dozvole), što ne znači da druga dva silovanja, ona metaforička i simbolička, neće počiniti on sam. Kao i svaki privilegirani frajer, njegov prvi pokušaj će biti kontrola štete: podmićivanje obećanjem posla u Vancouveru (“To ti je praktički Los Angeles”), zastrašivanje i fizičko nasilje – šamar kada Jen ne pristane na njegovu igru već inzistira da je odvede doma i još biva “dovoljno drska” da zaprijeti da će sve priznati njegovoj ženi. Jasno, on joj ne može vjerovati jer ju ne drži u šaci, pa ćemo doći i do trećeg silovanja, vani, na litici s koje će je iznenada baciti, a ona će se “prizemljiti” na oštru granu koja će probiti njen abdomen. Osveta, dakle, nije nikakav njen plan ili instinktivna reakcija na traumu koja joj se dogodila, već joj je to jedina šansa za preživljavanje. Spasenje svakako nije teklo glatko, ali se Jen, odnosno autorica Coralie Fargeat mora pohvaliti za inovativnost da se to izvede kao svojevrsno vatreno krštenje (spaljivanje suhe trave i granja kako bi se srušilo stablo ili odlomila grana na koju je ona nabijena) i asocijacija na Feniksa, pticu koja se diže iz pepela. Prvi dio transformacije je obavljen: Jen je od plavuše usljed gareži i prašine postala brineta, te je barem svjesna da je njih trojica živu neće pustiti. Svoju prvu žrtvu će prigodno ubiti prije nego li se dovrši njena potpuna transformacija, i ta žrtva će biti najslabija karika u čoporu, Dimitri, kojeg će pokušati iznenaditi lovačkom puškom, da bi ga “dovršila” nožem u krvavoj bliskoj borbi. Drugi dio transformacije odigrava se kasnije, u toku noći, u špilji, uz pomoć halucinogene droge da otupi bol odstranjivanja ostatka grane iz trbuha, i termički obrađene limenke piva čiji će se logotip pretvoriti u atraktivnu tetovažu ptice raširenih krila oko Jenina pupka. Od one tupaste kokete skoro da ništa više nije ostalo, Jen se u potpunosti pretvorila u ratnicu-osvetnicu s puškom u ruci spremnu na akciju što god to moglo značiti. Pritom je njena osveta potpuno funkcionalne prirode, ona čini to što mora i zato što mora, bez užitka.
Filmovi uopće, a u ovom žanru naročito, zahtijevaju određenu suspenziju nevjerice da bi progurali svoje često žestoke obrate, i to je slučaj i s Osvetom. Međutim, oni su ovdje efektni i kao način da se okrene radnja filma, i kao vizualni trik, ali i kao izjava autorice koja nas tjera da propitamo svoj inherentni seksizam ili makar površnost da sudimo žene na osnovi fizičkog izgleda i pojave koja je podređena našim (gledalačkim, ali i općenito muškim) očekivanjima i preferencijama. Ne, u njenoj viziji Jen nije objekt, nije ni priglupa ni nesposobna, samo se takvom predstavljala jer se to od nje očekivalo i jer je mislila da će je to dovesti nekamo u muškom svijetu. Naoružana i sa svojim mučiteljima jednaka, ona može sama postavljati pravila.



23.5.18

The Crucifixion

kritika originalno objavljena na DOP-u
Čitanje svežih kritika s lica mesta povodom premijere najnovijeg filma Larsa von Triera potaklo me je na razmišljanje koliki govnar moraš biti u svojoj potrazi za nepodeljenom pažnjom svetske javnosti da bi direktno izvređao sve i svakoga na kugli zemaljskoj. Za LVT-a smo to znali ili barem slutili od incidenta sa “čisto ljudskim” razumevanjem sa Hitlera ili najkasnije od one onanije u drugom tomu Nimfomanke, ali daleko od toga da je on jedini “autor” takvog tipa. Pitanje je samo koliko dugo se još može održati odbrana koja se svodi na “on je jadan i depresivan, a ovo mu je terapija.”

A sada nešto sasvim drugačije. Autori scenarija za najnoviji horor u hrvatskim kinima u poplavi žanrovske konfekcije s početka leta Gospodnjeg 2018, The Crucifixion, braća Chad i Carey W. Hayes nisu ni jadni ni depresivni. Naprotiv, kao kreatori jedne od uspešnijih franšiza u poslednje vreme The Conjuring, cenjeni su, bogati i verovatno ispunjeni. Što ih, naravno, ne sprečava da budu govnari neke druge vrste: oni koji će povesti križarski rat protiv ateista tako što će u slavu vere braniti stvarni slučaj egzorcizma koji je pošao po zlu i završio smrću, odnosno ubistvom mentalno neuravnotežene monahinje za koje su osuđeni sveštenik koji je ritual izvodio i nekoliko monahinja koje su mu u tome pomagale. 
 
Slučaj je stvaran i dogodio se u rumunskom pravoslavnom manastiru Tanacu 2005. godine, ubijena žrtva se zvala Maricica Irina Cornici, a sveštenik koji je ritual izvodio Daniel Petre Corogeanu. Po novome, nesrećna monahinja je umrla usled prevelike doze adrenalina koju joj je ubrizgala ekipa hitne pomoći na putu za bolnicu, što ne skida odgovornost sa onih koji su je lancima vezali za križ i iscrpljivali danima bez hrane i vode. Slučaj je već dobio i svoju filmsku obradu od strane Cristiana Mungiua, film se zvao Beyond the Hills i u stvaran događaj je ubačena doza fikcije i gay ugao, čime je rešena motivacija žrtve da se iz Nemačke vrati u Rumuniju kako bi sa sobom u bolji život povela svoju prijateljicu detinjstva, monahinju u manastiru u koju je ne tako tajno bila zaljubljena.

The Crucifixion je, međutim, potpuno drugi tip filma. Umesto art-pristupa, imamo klasičan (dvo-)žanrovski, sa jedne strane u pitanju je “brbljiva” misterija u formi novinarske istrage koju u Rumuniji provodi američka novinarka Nicole Rawlins (britanska glumica Sophie Cookson) šunjajući se po crkvi, manastiru, selu i po Bukureštu, te razgovarajući sa potencijalnim svedocima. Ona je, naravno, radikalna ateistkinja ljuta na Boga što nije pomogao njenoj umirućoj majci, što ujedno predstavlja njenu jedinu motivaciju da se interesira za slučaj. Takođe, kao takva je u glavama i perima pisaca sama “kriva” za ono što će joj se dogoditi, što je i drugi žanr ovog filma, dakle horor sa demonima, egzorcizmom i nadasve prepadima kao osnovom mehanike novodobne horor-konfekcije.
Za braću Hayes iz intervjua koje su davali znamo kakvi su frikovi (od one sorte što citiraju Bibliju u svakoj drugoj rečenici), te da je njihov The Conjuring ako ne pokrenuo, onda barem ključno doprineo poplavi filmova “po istinitim događajima” o egzorcizmima, duhovima, demonima i ostalim ezoterijama. Nadali smo se da će se barem ograditi od svega toga kada im se već pruža prilika u unikatnom rumunsko-pravoslavno-mističnom “settingu” punom praznoverja gde naivni seljani koriste crkvu kao alternativu (neretko čak i prvu opciju) u odnosu na prilično zapušteni sistem javnog zdravstva. Takođe smo nade polagali u to da će, kada već furaju agendu verskih fanatika bez obzira na verske razlike, to učiniti inteligentnije i dublje, sa profiliranijim likovima, što je inače ključna razlika između The Conjuring filmova i drugih na sličnu tematiku. Nismo mi takve sreće, scenario je dosta glupav i služi za ispaljivanje njihovih stavova kroz usta zaista vernih, a osim toga jedva skiciranih likova. Mi osetljivi sitnu utehu u njihovom kršćanskom fundamentalizmu možemo naći u činjenici da je ničim izazvano ubačeni mladi Rom sa hendikepom (SPOILER!) ipak Božji stvor, a ne otelotvorenje demona usled stare ciganske kletve ili tako nečega.

Jasno je da reditelj Xavier Gens, jedan od autora Novog Francuskog Ekstremizma, tu nema mnogo čega sa čim može raditi, pa se trudi vizuelno pripovedati koristeći slike iz Rumunije koje percipiramo kao standard poput Predsedničke Palate u Bukureštu, planinske ceste Transfagarasan (gde su koju godinu ranije snimali jednu epizodu Top Geara), konjske zaprege, Cigane, blatnjava sela, žene sa marmama na glavama koje čiste seoski hotel i slične stereotipe. Naravno, svi govore engleski, makar malo, a akcenti variraju od manje do više “drakula” načina izgovora. Rodni britanski akcenat tu i tamo pobegne i našoj protagonistkinji iako navodno igra Amerikanku, dok njen urednik i ujak Phil (Jeff Rawle) ima akcenat koji je britanskiji od kraljevske porodice i Eltona Johna zajedno.
Gens detektivsku priču vodi korektno koliko može, trudeći se da je oplemeni egzotikom pravoslavnih hramova, upotrebom rumunskog jezika kada rumunski likovi međusobno razgovaraju i pokušajem rekreacije osećaja udaljenosti od civilizacije. Faktičke greške mu se, naravno, dešavaju poput obrijanog episkopa ili ih nasleđuje iz scenarija koji dobar deo poente gradi oko junakinjinog greha zavođenja mladog sveštenika, potpuno nesvestan činjenice da parosi (ekvivalent župnicima) nisu obavezni pridržavati se celibata.

U hororu je, pak, Gens na svom terenu, zna graditi i gradirati atmosferu, a prepadi su mu munjeviti i nenadani toliko da nas čak može prodrmati i uplašiti, što je prilična retkost kod modernih horora. Tih nekoliko scena i “vrućih šamara” koje će nam lupiti rutinirani reditelj (kojem je ovo drugi film prošle godine, uz Cold Skin, kostimiranu SF fantaziju koja je imala nesreću da se pojavi u isto vreme kao i The Shape of Water sa kojim deli deo tematike) jedini su razlog da The Crucifixionu damo nekakvu šansu, iako nećemo pogrešiti ako ga odmah otpišemo kao pokušaj legitimizacije zločina.


21.5.18

The Girl in the Fog / La ragazza nella nebbia

kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
scenario i režija: Donato Carrisi
uloge: Toni Servillo, Alessio Boni, Jean Reno, Lorenzo Richelmy, Galatea Ranzi, Michela Cescon, Lucrezia Guidone, Antonio Gerardi, Greta Scacchi

Nestala (devojka), Devojka na vlaku, Devojka u magli... Nastavi niz. Sva tri su romani, dobro prodavani, koji su dobili svoje filmske adaptacije. Sva tri uključuju devojku koja nestaje / gine i predgradsku / malogradsku / seosku zajednicu na koju to utiče i koja skriva neke svoje tajne. Razlika je, međutim, u ambicijama i dometima dotičnih filmskih adaptacija: Gone Girl beše vrlo dobar film vrhunske produkcije, The Girl on the Train je pokušaj šlepanja na Gone Girl koji je otišao kvragu, a The Girl in the Fog je od početka do kraja u suštini televizijski film koji bi bilo moguće premontirati na dvodelni vikend-format ili trodelnu mini-seriju, a autor Donato Carrisi je čak i ostavio upute televizijskim realizatorima gde ubaciti reklame u vidu onih intermezza sa maketom planinskog sela.

Zapravo, to i ne treba da čudi imajući u vidu autorovo dvojno poreklo. Sa jedne strane, on je romanopisac i The Girl in the Fog je njegov roman koji je on, kako kaže, manje striktno adaptirao u filmski scenario. Drugi medij sa kojeg Carrisi dolazi je upravo televizija gde je pisao scenarije za jedan TV film i seriju Anti-Drug Squad. The Girl in the Fog mu je debitantska režija i za to je već kasirao nacionalnu nagradu David, dok se za scenario morao zadovoljiti samo sa nominacijom.
Ceo film je ispričan kroz seriju flashbacka za vreme seanse policijskog inspektora Vogela (Servillo) sa psihijatrom Floresom (Reno) u malom, nekada turističkom selu u Južnom Tirolu. U pitanju je epilog događaja oko istrage povodom nestanka lokalne devojke Anne Lou Kastner koja je jedne večeri krenula u crkvu ali tamo nikada nije stigla. Ona inače važi za dobru devojku koja je istaknuti član lokalne turbo-katoličke sekte, život joj se svodi na kuću, školu i crkvu gde je upravo postala veroučiteljica za decu, u mobilnom telefonu ima ukupno pet-šest brojeva i jedino što voli više od Isusa su mačke.

Vogel je, pak, prekaljeni policijski inspektor sa vrlo neobičnim metodama koje se svode na to da svaki slučaj pretvori u medijski cirkus, pa da njegov posao zapravo rade (tabloidni) novinari koji su po pravilu agilniji od policijskih službi. Dok to u ranoj fazi savršeno ima smisla (jer će policija poslati pojačanje, forenzičke timove i ostalo u zabito selo tek kad slučaj dospe u medije), kasnije će se pokazati ne samo kao teret u smislu lažnih informacija i krivih tragova, već će zapravo stajati na putu istine. Ekonomska logika je jasna i nemilosrdna: kolika god bila, sredstva su ograničena i lakše je krojiti istragu prema jednom prigodnom osumnjičenom nego tražiti novog.
U ovom slučaju, pak, prvi osumnjičeni, momak koji je tek došao u grad i još se nije snašao, ali ima hobi da sve, a naročito curu koja mu se sviđa (to jest Annu Lou) snima kamerom, brzo otpada, pa se fokus istrage preusmerava na beli terenac sa snimaka i njegovog vlasnika, profesora Martinija (Boni), takođe recentnog došljaka koji je u tu nedođiju došao da sa familijom počne život ispočetka iz ne baš jasnih razloga. Martiniju situacija ne ide u prilog pre svega zbog toga što nije najspretniji u socijalnim situacijama pa svojim učenicama nudi privatne časove glume, a i zbog toga što ima običaj da se nađe u krivo vreme na krivom mestu. Takođe, povreda zarađena na planinarenju baca sumnju na njega.

U istragu se brzo uključuje novinarka iz velike medijske kuće Stella Honer (Renzi), te advokat koji Vogela “proganja” još od prethodnog slučaja, Levi (Gerardi), pa je inspektor primoran da slučaj što pre nekako zaključi. Druga novinarka (Scacchi), pak, postavlja slabo proverenu teoriju da je u tom kraju ranije harao serijski ubica zvani Čovek iz magle koji je ubijao riđokose srednjoškolke i da je Anna Lou njegova žrtva.
Logički preskoci i nedokuhani obrati pred kraj filma kao da su postali standard u žanru kriminalističkog trilera, tako da toga imamo i ovde. Verziraniji gledaoci će, naravno, pretpostaviti rasplet dosta pre kraja filma, što je pouzdan znak za šprancu kao osnovnu ideju vodilju u konstrukciji priče i snimanju filma. Takođe, ideja o serijskim ubicama i/ili strašnim zločinima u maloj sredini ima veze s pameću kada se ispituje čudaštvo i pokvarenjaštvo te male sredine kao što je bio slučaj sa Calvary Johna Michaela McDonagha ili Three Billboards Outside Ebbing, Missouri Martina McDonagha, čega ovde ima tek u tragovima jer sektaši vrlo rano ispadaju iz fokusa. Posebna dubioza je to da u malom mestu u kojem je poenta da svako zna sve o svakome uopšte može operirati serijski ubica, a da nije istaknuti član zajednice. No, dobro, “setting” planinskog sela je iskorišten kako namig prema skandinavskim snežnim trilerima i donekle Fargu braće Coen, a ne kao bilo kakav korak u pravcu realizma.

Ne treba gubiti iz vida ni činjenicu da je ovo adaptacija pulp literarnog dela, pa se tom logikom mora i voditi, kao ni činjenicu da u pitanju nije naročito raskošna produkcija. To u prevodu znači da akcije kao takve i spektakla (osim ako se u to ne računa par masovnih scena sa puno statista i pokušaj inkorporiranja različitih formata snimki) neće biti, pa će se sve manje ili više dešavati kroz razgovore, monologe, rekapitulacije i glasna razmišljanja. Zgodno je to za laku literaturu, ali na filmu tako nešto poprima teatralno-drvenu notu i na kušnju stavlja glumce.

Oni su, pak, dovoljno jaki igrači da iz toga nekako isplivaju bez afektiranja i tikova. Jean Reno svesno igra stranca, akcenat mu je osetan, ali ne i prenaglašen. Sorrentinov “kućni glumac” Toni Servillo ima pomalo teatralan nastup, ali takav mu je i lik, dok Martini u interpretaciji Alessija Bonija ima onu jezivu notu smotanosti kao Walter Finch, lik kojeg igra Robin Williams u Nolanovom remake-u Insomnije. Opet, to nije dovoljno da film izdigne iznad njegovih određenih okvira. The Girl in the Fog je korektan uradak koji u bioskope može dospeti samo u mršavoj sezoni poput ove.



20.5.18

A Film a Week - I Am Not a Witch


Apparently, witchcraft is still the thing in rural Africa, at least enough to justify the existence of witch camps. From Western point of view it might sound like summer camp or B-horror movie type of fun, but it is definitely no fun for women living in such communities without the option to leave and lead a normal life. Zambia-born but Wales-based filmmaker Rugano Nyoni has got the idea to make a film about that while visiting such place in Ghana. Set in Zambia and filled with the cast of non-professionals I Am Not a Witch plays equally as an honest cry for help, a deadpan satire and a study in social anthropology, which makes it more than an intriguing feature debut.

The opening sequence takes us on tour. We are on a bus, on a dusty road in Africa, with tourists, some of them white. The bus stops, and the passengers go out to see a human zoo which exhibits women, dressed in blue, with white stripes on their faces and with long ribbons tied to their backs. These women are presented as witches by the camp overseer, and the ribbons are their anchors so they won’t fly away. The tourists ask some questions, take some photos and move on, so this might just be a show put on for them.

It is time to meet our heroine, as we do on an even more isolated road. A village woman carries a pail of well-water on her head. Contrary to the romantic image of African tribal women doing such things with elegance, she trips and falls when she sees a young girl who might be new to the area. Since it is easier to blame, the girl later named Shula (played in stunning fashion by Margaret Mulubwa) was taken to the police station for accusations of witchcraft. The villagers testify, with one of them telling the story how he has lost his arm (his both arms are quite visible) because of the girl. Since the girl is neither confirming nor denying the allegations, the government official Banda (Henri Phiri) is summoned, the test ritual is done, so Shula gets to the witch camp where she has to spend the night in the shed: if she cuts the ribbon, she will be turned to goat, but will technically be free to go where she pleases. If she stays, she will accept her role as a witch.

The thing is that the witches serve as the key part of Mr Banda’s lucrative business of human zoos, slave labour, tribal courts and media appearances, so the pre-teen girl witch is definitely a god-given prize to him. Under the wing of his wife, a former witch herself, Shula seems destined for glory only if she “plays ball”. Alas, the things are a bit more complicated than that…

I Am Not a Witch is a brave film. Not so with the choice of topic which turns to be just the right amount exotic and engaging for the target audience of Western arthouse film-goers, but with the stylistic choice of broken, elliptical narrative that masks the filmmaker’s attitude somewhere between making fun of the backwards society, the activism to end the inhumane practices and the study of behaviour of people that always have superstition at disposal to blame someone or something for their failure as well as the choices of cinematography (almost touristically arresting visuals of Africa in full colour are completely opposite from what we have seen David Gallego in The Embrace of the Serpent), music that includes both Vivaldi’s Four Seasons and MTV-pop like Estelle’s American Boy and costume design Holly Rebecca that could be exhibited on a fashion show or at the art gallery as an installation.

The troubles with such an approach and episode structure surface near the end of the film. Sure, some of the stuff before was played just for laughs or some shock value, but Nyoni was able to pull it off just because of her sheer confidence and the actors’ charisma. The trouble is that in the ellipses we lose any sense of Shula’s motivation for doing this or that. The suggestion somewhere around the mid-point that she could be just a child (and not a witch, of course) seems like an easy way out because it just confirms our common knowledge. The biggest trouble comes in the form of plot twist near the end that serves only to amplify the emotional impact of tragedy, without offering any explanation what has actually happened. But nevertheless, those are honest and brave mistakes of a young filmmaker, and Rugano Nyoni could prove to be the force to be reckoned with.

16.5.18

Monster Hunt 2

kritika originalno objavljena na DOP-u
Moraju li filmovi u svojoj suštini biti etnički / kulturalno kodirani? Naravno da ne, ali ih svejedno svi mi (gledaoci, kritičari, distributeri) trpamo u te ladice. Ponekad čak i nema veze koliko neki potencijalni hit od filma govori univerzalnim jezikom jednako razumljivim u celom svetu, mi ćemo ga na neviđeno proglasiti komadom egzotike ako mu je zemlja porekla Kina. Nema veze što Kina ima svoje tržište koje će snagom brojki ljudstva pre ili kasnije sustići i prestiži američko po pitanju brojki u finansijskom smislu, kineski spektakli se smatraju egzotičnim štivom. Jer specifična istorija i kultura. Jer zanatski i tehnički standardi. Jer efekti.

Od te sudbine je (pro)patio i Monster Hunt, univerzalno dopadljivi igrano-animirani spektakl o CGI monstrumima i kostimiranim ljudima u fantazijskim CGI gradovima Stare Kine, koji je u matičnoj zemlji jedno vreme čak držao rekord po pitanju “box office” učinka, ali se van Kine retko gde mogao videti dalje od vrlo ograničene i vrlo usmerene distribucije. Nije pomoglo ni to što je reditelj Raman Hui prekaljeni animator i jedan od ko-reditelja trećeg nastavka Shreka. Za nastavak Monster Hunt 2 Hui i armija producenata iz Kine i Hong Konga su malo promenili taktiku pa su filmu izborili internacionalnu premijeru u programu Berlinale Special Gala, što je prestižna, ali ovakvom filmu u suštini nepotrebna stvar. Njemu je mesto u svim multiplexima sveta da ga vide klinci i njihovi roditelji.
No dobro, originalni Monster Hunt je imao i svojih problema, dečijoj publici dosta nezgodan, a odrasloj ne baš smešan humor koji je nekad prelazio granicu pristojnosti i završavao u domenu toaleta, a ni kompjuterska grafika nije bila baš poslednji krik mode, što mu je oduzelo ponešto poena kod kritike. U nastavku su greške ispravljene, produkcija je izvrsna, efekti dojmljivi, a dizajn “monstruma” jednako dopadljiv kao u prvom delu, u pitanju su debeljuškasta slatka bića, a glumačka postava je još dodatno pojačana i to asom kalibra Tony Leung (poznatog iz Infernal Affairs i Wong Kar-Waijevih uspešnica In the Mood for Love i 2046), a priča je potpuno na liniji konzervativnih vrednosti iz obiteljskih filmova: figure autoriteta treba poštovati, ali svaki nitkov ima pravo na iskupljenje ako pronađe svoju dušu, familija iznad svega, novac i slava ne znače toliko koliko ljubav i prijateljstvo i sve u tom maniru.

Opet se sve vrti oko “hibridne” bebe (pola monstrum, pola čovek) imena Wuba koja može biti ključ kontrole nad oba sveta. Oni su povezani portalima, ali odvojenost radi sigurnosti je dominantna dogma. Nakon uvodne plesne masovke u svetu monstruma, “loši” monstrumi napadaju “dobre” tražeći Wubu koji nekako uspeva da pobegne i domogne se ljudskog sveta. A tu ga traži i Monster Hunt Bureau (očigledna asocijacija na izvesnu američku organizaciju) i beskrajno simpatični lopov Tu (Leung) koji ga planira unovčiti kako bi uzdržavao svoju ovisnost o kockanju (u svrhu čega koristi i pripitomljene monstrume), kao i njegovi zemaljski roditelji Huo Xiaolan i Song Tianyin (Baihe Bai i Boran Ying koji repriziraju uloge iz prvog dela) od kojih onaj muški nije nužno otac, kao što ni ženski nije nužno majka, ali i čopor razgoropađenih klinaca. Sudbina sveta je možda u Wubinim rukama ali on toga nije svestan, što mu dođe prirodno za njegov uzrast.
Ne samo da sve to nekako radi, nego radi bez greške. Interesantne “set-piece” akcione scene se smenjuju sa onim nešto lakšeg tempa, ali zato oplemenjenim humorom, pa film nije dosadan ni repetitivan čak ni u trajanju od skoro dva sata. Šarenilo je sveprisutno, ali ne opterećuje, efekti su ispolirani, spoj animacije i igranog je izuzetno gladak. U svakom slučaju, reč je o filmu u kojem mogu uživati i deca i roditelji.

S tim u vezi i glede mesta na kojem je potpisnik ovih redova pogledao film (festival fantastičnog filma Slash u Beču), moram istaći kako su festivalski programeri ipak dosta pametnija sorta od distributera. Neko sa “tri čiste” bi na ovakvom slatkišu namlatio milione bilo gde u svetu. Ne zbog neke kao originalnosti (sve smo to već videli, i to dosta puta), već upravo zbog univerzalnosti.


14.5.18

A Violent Life / Une vie violente

kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
režija: Thierry de Peretti
scenario: Guillaume Bréaud, Thierry de Peretti
uloge: Jean Michelangeli, Henri-Noël Tabary, Cedric Appietto, Marie-Piere Nouveau, Delia Sepulcre-Nativi, Dominique Colombiani, Anais Lechiara

Korzikanski nacionalisti (FLNC) digli su se na oružje 70-ih godina prošlog stoleća sa ciljem da se njihov otok otcepi od Francuske. Kako to obično biva sa pokretima te vrste, vrlo brzo su se podelili u frakcije, a u odlučivanje su se umešali i kriminalni klanovi iliti mafija. Ne treba zaboraviti da je korzikanska kultura zapravo sličnija italijanskoj nego francuskoj, pa se omerta (zavet ćutanja) i vendetta (krvna osveta) izuzetno poštuju. Devedesetih godina došlo je do pojačane politizacije pojedinih grupa koje su u svoju agendu uvele leve ideje, kao i otklon od korupcije i mafije, premda su novac za akcije svejedno nabavljale proverenim kriminalnim sredstvima – reketom, prostitucijom, trgovinom drogom i švercom oružja.

To ćemo sve saznati što na uvodnim karticama, što tokom filma A Violent Life Thierryja de Perettija. Autor je i sam Korzikanac, i ovo mu je drugi film nakon Apaches (2013) sa kojim je pre četiri godine pobedio u takmičarskom programu Crossing Europe festivala u Linzu gde je A Violent Life prikazan u panorami evropskog igranog filma. Reč je o jednom informativnom i intrigantnom delu skoro u potpunosti uronjenom u lokalni milje (glumci su takođe Korzikanci i govore francuski sa jakim lokalnim akcentom, a za dobru meru možemo povremeno čuti i čist korzikanski jezik), što u sećanje priziva čuvene mafijaške epove.
Radnja prati uspon i pad Stéphana (Michelangeli) kojeg vidimo u prvoj sceni filma u Parizu 2001. godine. On se javlja na telefonski poziv, glas sa druge strane mu saopštava da su ubili njegovog prijatelja i saborca Christopha (Tabary), pa Stéphane odlučuje da se vrati u rodnu Bastiu iako mu je ucenjena glava, a pritisak se vrši i na njegovu familiju. Kako je i zašto do toga došlo – saznaćemo u flashbacku koji zauzima skoro ceo film.

Stéphane je u početku štreber, knjiški tip, student političkih nauka kojem su bliske levičarske ideje. Njegovo društvo, međutim, nije istog buržoaskog porekla kao on, već su u pitanju po pravilu sitni krimosi. Oni će svog druga zamoliti da ponese torbu punu oružja sa sobom u Pariz i preda ju kome treba kad mu se zatraži, on će na to pristati, pa će (naravno) “pasti” i biti osuđen na nekoliko godina u zatvoru. Tamo će upoznati Françoisa (Colombiani), velikog vođu jednog od nacionalističko-revolucionarnih klanova i njih dvojica će udružiti snage. Bivši knjiški moljac će doći do novca, moći i uticaja, svejedno ne odustajući (prečesto) od svoje ideologije, a prekaljeni politički lisac će dobiti infuziju svežih, mladih boraca.

Akcije koje oni izvode su delom kriminalne, delom terorističke, retko zapravo revolucionarne iako su usmerene na strane biznise i biznise sa stranom (jeftinijom) radnom snagom. Naravno, pitanje je dana kada će se sa svojom anti-mafijaškom agendom zameriti ne samo kriminalnim organizacijama, već i njihovim političko-revolucionarnim mentorima. Jer ipak je reč o otoku i to dovoljno privlačnom, a dovoljno neotkrivenom da se (u to doba) očekuje turistički “boom”.
Sve je to divno i krasno, kompleksno i duboko u teoriji. Fotografija koja favorizira nešto šire kadrove, od srednjih planova prema totalima je evokativna i njome se bez problema oslikava duh mesta. Sve što vidimo deluje autentično osim povremenih ispada i “muljaža” da nam u oči ne bi upao detalj kojem tu (u smislu perioda) mesto nije, ali to se može pripisati ograničenim finansijama. Peretti ne samo da ima osećaj za lokalnu sredinu, već ima i žicu za spektakl, pa tako rana scena Christophovog smaknuća pred očima velikog broja lokalaca koji izvode poljske radove jedna od najboljih u poslednjih par godina u svojoj brutalnosti, nonšalantnosti i faktičnosti, pa u sećanje priziva Gomorru. Druga spektakularna scena ubistva je atentat na svadbi koja je prethodno detaljno razrađena, pa nije teško pogoditi da je de Peretti u mislima imao Coppolu i njegovog Kuma.

Međutim, to nisu jedini uticaji koji se tu vide, a problem je što ih ima previše, što su sveprisutni, pa de Peretti ne može uvek da pronađe “svoj glas”, a ima ga itekako. Tako zatvorska epizoda asocira na Audiarda i njegov film The Prophet, a prisutni su i odjeci Scorsesea i de Palme, ali nekako “iz druge ruke”. Vic je u tome da nam je uvodom de Peretti obećao dubinsku studiju lutanja korzikanskih nacionalno-revolucionarnih pokreta u formi političkog trilera, da bi najkasnije od polovine filma A Violent Life potpuno preuzeo ključne elemente zapleta i kompletnu mehaniku gangsterskih drama, i tako postao i ostao korektan ili tek malčice natprosečno detaljan i lokaliziran tipski film.

Nije da Thierry de Peretti nije pokušao da situaciju još jednom izvuče jednom scenom pred kraj u kojem gospođe majke imaju druženje u vrtu i bez ikakvog okolišanja govore svojoj prijateljici, Stéphanovoj majci, da “takva su pravila” i “šta sad”. Kao i onom ranom ubistvu, mirnoća sa kojom de Peretti prilazi materijalu je zaista impozantna i pokazuje da ovaj reditelj može više od korektnog ili blago natprosečnog. Šteta što se nije češće usudio.


13.5.18

A Film a Week - Winter Brothers / Vinterbrodre

Labelled by its writer-director as a “lack of love” story, Hlynur Palmarson’s Winter Brothers explores the eternal topics of brotherly “love”, isolation and getting insane. It is centred around two brothers, both of them workers of a limestone mine and factory somewhere in the middle of nowhere, Denmark in the unspecified time frame that looks like a post-apocalyptic version of now, together with crumbling industrial facilities and containers for housing. The “normal” brother Johan (played by Simon Sears) fits well with the proletarian crowd, but has to take care of Emil (Elliott Crosset Hove), the weird one who is also providing us with the point of view.

He, however, has an ace in his sleeve: he uses the company’s chemicals to brew some booze at his home. He earns some extra income with it, seen in an early scene when he takes the riffle from an older worker as a payment, but his main goal is attention of his colleagues. When one of them ends up sick, Emil would be the first suspect especially for his boss Carl (Lars Mikkelsen, Mads’ elder brother) and the community shuns him even further. His decaying psyche will reach the point of no return. The unfounded fantasies about Anna (Victoria Carmen Sonne), as she is the only woman in the camp and the only one who does not treat him as a complete moron, will result in open conflict even with his brother.

The timeline of low-intensity events with high emotional pay-off is quite linear, but the sense we get from viewing it is elliptic and blurred. Make no mistake, Winter Brothers is a full-blown mood piece in which the plot serves only as a skeleton for imagery, sounds, emotion and pure weirdness like the riffle-shooting instructions video (supposedly British and obviously old), overwhelming male nudity (which is just a metaphor for madness in the nude as the end result of isolation and cabin fever of sorts) and even the brothers’ very physical naked fight.

Fine, that does it for “what”, but the main question here is how, and Palmarson has a genuine answer to it. The whole thing looks like Emil’s fever dream accompanied by an intriguing sound design and music by Toke Brorson Odin. Some other reasons for that feeling are rapid editing, unique locations and set decoration. The highlight of the film is its cinematography, analogue on 16 mm film and in not so boxy 5:3 ratio with rounded corners, done by Maria von Hausswolff. The palette of natural brownish colours was enriched with the usage of bluish and greyish filters for the additional sense of despair. Winter Brothers is a sure-handed debut by Palmarson, known for his award-winning shorts.

12.5.18

Lean on Pete

tekst pročitan u emisiji Filmoskop na HR3
Najnovijem filmu Andrewa Haigha pod imenom Moj prijatelj Pete teško je prići iz bilo kog ugla. Za standarde filmova pod-žanra “o djeci i životinjama” suviše je realističan i ni izbliza sentimentalan kao što takvi filmovi znaju biti. Kao film ceste, opet, ne funkcionira jer mu je potrebna skoro polovica trajanja da se na cestu otputi. Opet, nije ni to ni djelo teškog socijalnog realizma jer se njegov autor patnjama svoga protagonista ne bavi dubinski niti prvenstveno ispituje društveni milje koji je tu patnju prouzročio, pa dobivamo dojam da se naš mladi protagonist zlopati uglavnom zbog loše sreće s kojom se rodio i zato što je svijet sam po sebi dosta surovije mjesto nego što smo to spremni priznati. Također, to nije niti film o odrastanju, čak ni onom naglom, jer “ad hoc” obitelj koju pored našeg protagonista Charleya čine još njegov mentor, zlosretni vlasnik trkaćih konja Del Montgomery (u očekivano maestralnoj i do dna iskrenoj interpretaciji Stevea Buscemija) i jahačica Bonnie (igra ju Chloë Sevigny) biva rasturena u jednom trenutku, a sam Charley nema dovoljno vremena i sigurnosti misliti o onome što muči njegove vršnjake (o prvim ljubavnim vezama, sportskim i akademskim uspjesima, te gdje će ići na studij) jer mora zarađivati za život i prevaliti par tisuća kilometara od Portlanda (savezna država Oregon) bježeći od socijalnih službi ne bi li stigao do svoje tete u državi Wyoming. Čak ni naslovni junak, isluženi trkaći konj Pouzdani Pete, neće stići do kraja filma, čak ni kao duh u Charleyevim mislima, premda se on, izmučen i nesiguran čak i kad je na sigurnom, žali da mu dolazi u san. Opet, Haighov film nije začudan, naprotiv, vrlo je konzervativan u svojoj formi i čak se može podvesti pod sindrom koji hvata europske stvaraoce jednom kada se domognu Amerike. Kao i mnogi prije njega, Haigh je opčinjen širinom američkog prostranstva, što implicira neograničene mogućnosti, a s druge strane je začuđen i povrijeđen time kako ta zemlja mogućnosti pušta svojim najranjivijim slojevima da kroz pukotine u sustavu propadnu na samo dno. Opet, kod Haigha je to samo dio mozaika, jer je Moj prijatelj Pete prije svega adaptacija romana, pomalo pikarskog štiha i epizodičnog u strukturi, i to, izmjenama u scenariju unatoč, prilično literarna u smislu toka priče, što će se pokazati kao najslabija točka filma.
 Kada upoznamo Charleyja kojeg Charlie Plummer igra s ležernošću naturščika i sa zvjezdanim potencijalom mladog Rivera Phoenixa, on nam se čini kao običan momak s običnim životom koji svakog jutra trči ne bi li ostao u formi i možda se priključio nekoj školskoj sportskoj momčadi. Čak se i scena u kojoj mu za generaciju starija ženska osoba servira doručak može tumačiti ili kao prizor obiteljske idile ili kao nešto iz žanra “kitchen sink” drama. Ubrzo, međutim, doznajemo da mu ta žena nije majka, čak ni maćeha, već očeva kolegica s posla, da su njih dvojica praktički tek došli u grad na, čini se, neprekidnom potucanju od nemila do nedraga, te da je otac pijanac i serijski zavodnik koji možda voli svog sina, ali se o njemu svakako ne brine dovoljno kvalitetno. Istini za volju, ne brine se ni o sebi jer je pitanje dana kada će ga sreća napustiti, odnosno kada će spavati sa ženom pogrešnog čovjeka čije će ga batine koštati života. Momka će trčanje dovesti i do Dela i njegovih konja, pa će mu Del ponuditi posao svog pomoćnika i skromnu dnevnicu od 25 dolara, te ga naučiti kako se treniraju sprinterski konji, kako se pazi na njih i kako njihove karijere nisu naročito duge, pa se za njih ne treba vezivati. Ta će spoznaja doći kasno jer je Charley već izabrao Petea za svog ljubimca kojem je sudbina (prodaja u Meksiko gdje se konji mogu legalno klati i konzumirati kao meso) već zacrtana. Del možda nije loš čovjek, ali svakako čini loše stvari da bi preživio u surovom svijetu provincijskih hipodroma i utrka na rančevima za bijedan novac. On svoje konje ne štedi i oni mu vrijede onda kada donose novac, za sebe kaže da više nema nazad, a da nikome drugom ne želi svoju sudbinu.
Bez oca, bez novca i bez plana, Charley odlučuje da makar pokuša spasiti svog prijatelja tako što će ga ukrasti, zajedno sa Delovim kamionetom i prikolicom. Ideja je jedino stići do tete Margy (indie glumica Alison Elliott), a ostanak bez goriva, bez novca i bez hrane kao tek prvi od problema na tom putu. Na svom putu Charley će upoznati i brojne druge nesretnike, ratne veterane, beskućnike, alkoholičare i ljude bez šansi, a u svima njima će možda vidjeti i dio sebe.
Naravno, što funkcionira u romanu ne mora nužno funkcionirati u filmu. Recimo, kada mladić pripovjeda konju o svojoj prošlosti, o majci koja ga je napustila, o kampiranju s tetom ili o osjećaju sramote koji je zbog svog siromaštva imao pred svojim bolje situiranim školskim drugovima na nekoj od prethodnih stanica u životu, to ima istu funkciju u romanu i u filmu – da nam približi njegovu pozadinu, ali u kadru djeluje mnogo nezgrapnije negoli na papiru. Konačno, i trajanje filma od dva sata i izrazito epizodična struktura u priličnoj mjeri testiraju naše gledalačko strpljenje količinom “muka po Charleyu” koju moramo podnijeti, a ni nešto “mekši” kraj na rubu patetike nas neće relaksirati. Andrew Haigh se s materijalom ove vrste očito ne snalazi jer je njegova autorska pozadina drugačija. U svojim ranijim, britanskim filmovima Haigh je više studirao odnose u vezama i među ljudima, bilo u gay ključu kao u Vikendu ili u heteroseksualnom, u okolnostima dugovječnog braka koji biva uzdrman vijestima iz prošlosti u 45 godina. Takav pristup je održao i po dolasku u Ameriku, radeći na televizijskoj seriji i filmu Looking, situiranim u gay zajednici San Francisca. Nešto od tog pristupa ćemo vidjeti i u filmu Moj prijatelj Pete. Haigh izrazito voli i poštuje svoje likove i stalo mu je do njih, pa ih možemo zamisliti kako postoje u realnom svijetu i prije i poslije nego što je djelić njihovog života uhvaćen na filmu. To naročito vrijedi za epizodne likove koji ovdje nisu svedeni samo na aparat zapleta, čak i kad zaplet okreću u jednom ili drugom pravcu. Taj pristup je zahtjevan, ali i zahvalan za glumce sa kojima Haigh perfektno radi i omogućava im uloge u rangu najboljih u njihovim karijerama. Po tim ulogama Charlieja Plummera (koji je ovaj film snimio prije nego što smo ga imali prilike vidjeti u ostvarenju Sav novac svijeta Ridleya Scotta), Stevea Buscemija i ostalih ćemo najbolje i u najboljem svjetlu pamtiti ovaj neujednačen film.

9.5.18

Housewife

kritika originalno objavljena na DOP-u:
Zamislite turski horor-film. Bez primesa dokumentarnih snimaka jer im se politička scena odavno pretvorila u horor. Zamislite reakcije (ili vrlo “glasnu tišinu”) tamošnjih vlasti i odaziv publike koja je ipak pametnija od toga ili će se makar zadovoljiti da svojim frustracijama da oduška tako što će gledati kako panduri pate. To je bio Baskin, neočekivani hit Cana Evrenola, neočekivani hit u domovini i egzotična senzacija u internacionalnim horor-medijima. Film je, naravno, imao i svojih nedostataka, čak prilično ozbiljnih, ali se Evrenol pokazao kao neko na kojeg možemo računati u budućnosti. Ta budućnost je stigla u tursko-francuskoj koprodukciji i zove se Housewife.

I u svom prethodnom filmu je Evernol mešao različite uticaje iz globalne žanrovske baštine, pa smo tako osetili odjeke ikoničkih filmova iz Tarantino-Rodriguez kuhinje, pomešane sa krvavim i prljavim nasiljem nalik na Novi Francuski Ekstremizam uz mehaniku zapleta preuzetu sa fantazijskog ili naučno-fantastičnog pola žanra (vremenska petlja) i efektnog negativca koji je dobio etiketu “turskog Pinheada”. Ovde je, pak, ključ nešto drugačiji i može se podvesti pod etiketu “neo-giallo”. U pitanju je pravac italijanske žanrovske kinematografije koji u sebi sadrži u osnovi misteriozni, noirovski zaplet začinjen natprirodnim elementima, izuzetno snažnu atmosferu i specifičan stil glume van standarda psihološkog realizma. Ključna imena pod-žanra su Dario Argento i Mario Bava, ali Evernol je za polaznu tačku izabrao jednog od najekstremnijih autora, Lucia Fulcia, autora kojem je vrlo malo stalo do logike i koji umesto toga igra na kartu šoka.
 
Mada, početak filma je prilično klasičan. U usamljenoj, luksuznoj, a opet sablasnoj kući, dve se sestre igraju i prepiru u sobi dok majka komunicira sa nevidljivim entitetima zvanim “Posetioci” koji, zgodno, dolaze tek kad oca nema tu. Prva menstruacija starije kećri se ispostavlja kao smrtna presuda za nju, a mlađu Holly spasi činjenica da se otac vratio u pravo vreme i postao žrtvom majčinog besa dok je ona uspela pobeći.

Dvadeset godina kasnije, Holly (francuska glumica Clémentine Poidatz) još uvek ima ostatke PTSP-a (recimo ne upotrebljava WC školjku) i povremene košmare, ali vodi u suštini lagodan život u istoj, samo modernije uređenoj kući. Udata je za slikara i pisca okultne literature (Ali Aksöz) koji je obožava, njih dvoje nemaju nikakvih egzistencijalnih problema i vreme provode radeći i viđajući se s prijateljima. Upravo će zajednička večera sa jednim parom i njihov poziv da dođu i poslušaju najnovijeg self-help gurua / proroka apokalipse / sektaškog vođu koji dolazi u grad pokrenuti sled neverovatnih događaja. Iako muž nije oduševljen pozivom, Holly se raduje da će videti staru prijateljicu (Alicia Kapudag) koja je nestala nekoliko godina ranije da bi se pridružila kultu. Nevolja, međutim, nastaje kada vođa kulta Bruce O’Hara (igra ga dansko-japanski glumac David Sakurai) iz mase posetilaca izabere baš nju i prebaci je u svet između sna i jave gde nikakva logička pravila ne važe.
 
Upravo tu dolazimo do razloga zašto je Housewife retko dobar film takvog profila. Jer nelogičan ne znači nužno ni lenj, ni glup, a pogotovo neosmišljen. Odnosno, treba puno talenta, rada i kontrole, a posebno pažnje usmerene na detalje kako bi se nešto ovako nelogično snimilo sa efektom. U pitanju je film sna, odnosno košmara, i kao takav sjajno simulira pomereno stanje svesti i uspeva da izvuče najrazličitije iskrene emocionalne reakcije, od utonuća u san radi amplifikacije košmara, preko straha, šoka i neverice do instinktivnog smeha kada haos na ekranu dođe do kulminacije u jednom trenutku. Unutarnja logika filma, ako se to logikom može nazvati, na tragu je klasične muzike iz perioda između dva svetska rata.

Glumci iz različitih sredina koji svi govore na manje ili više lošem engleskom (takođe značajno za neke od “giallo” filmova) samo dodaju na efekat začudnosti, ali je njihova “prenaglašena” gluma nešto sa čim Evernol računa i nešto što on bez problema dozira. Retro “soundtrack” na sintisajzerima koji potpisuje Antoni Maiovvi takođe je pun pogodak i sjajna posveta žanru. U žanrovskom ključu sjajno funkcioniraju i “jump scare” momenti i nasilni i “gore” momenti pojačani sjajnim efektima maske. Housewife nije film po svačijem ukusu i mnogima će biti i suviše nelogičan i teško pratljiv i senzorno naporan i nepredvidljiv u tempu, pa čak i moralno upitan, ali kao posveta starim majstorima i kao košmarna “vožnja” savršeno funkcionira.