7.5.18

What Will People Say / Hva vil folk si

kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
scenario i režija: Iram Haq
uloge: Maria Mozhdah, Adil Hussain, Ekavali Khanna, Ali Arfan, Sheeba Chaddha, Lait Parimoo, Rohit Saraf, Nokokure Dahl, Isak Lie Harr

Nikada nisam bio za cenzuru, ali ponekad bi određene duboko ukorenjene stvari trebalo proterati iz umetnosti na nekoliko godina koliko da se od toga odmorimo. To “nešto” može biti i potpuno bezazleni kliše poput ostavljanja velike plišane životinje u krevetu prilikom iskradanja iz istog (mislim, je li to neko u životu zaista uradio?), a mogu biti i ozbiljnije stvari kao što su tipski portreti određene kulture koje cenimo po tome iz koje kulture dolazi njihov autor. Ako je, recimo, tema represija nad ženama u muslimanskim migrantskim zajednicama na Zapadu, a autor je svetlije boje kože i, k tome, muškarac, njegov ćemo film odmah proglasiti kulturno neosetljivom, čak rasističkom desničarskom propagandom. Ako isti film na istu temu snimi žena, još i pripadnica druge generacije migranata, njeno delo ćemo prozvati hrabrim i beskompromisnim insajderskim pogledom. Bilo kako bilo, What Will People Say je kriv po obe tačke optužnice, i kao film prepun naoko bezazlenih klišea, i kao jedan od nastavljača trendova serviranja imigrantskog “misery porna” po “istančanom” ukusu zapadnjačke publike.

Priča je to sedamnaestogodišnjoj Nishi (Mozhdah) koja odrasta u Norveškoj rastrzana između zapadne kulture koju vidi u školi i na ulici i pakistanske kulture svojih roditelja koja podrazumeva striktne norme, kako u religijskom smislu, tako i po pitanju svakodnevnih navika. U početku se čini kako Nisha uspeva da pliva kroz različite socijalne pejzaže kako u školi i na ulici, tako i u kući, uvek igrajući ulogu koja se od nje očekuje. Čini se i da je konzervativizam njenih roditelja svakako nekakvog blažeg oblika, i da im je prva briga njena dobrobit, budućnost i karijera. Majka (Khanna) će je, recimo, dobrohotno opomenuti kako da se obuče kad ide po oca u radnju, a otac (Hussain) će svesno riskirati sramotu tako što za svoj rođendan želi da cela familija pleše u istoj sobi, što u pakistanskoj kulturi nije dozvoljeno.
 
Nishi je, međutim, dovoljna samo jedna nepažnja da joj se život izvrne naglavačke. Nepažnja kao preglasno zvono mobilnog telefona njenog dečka (Harr) koji se nekako uvukao u njenu sobu. Naizgled mirni otac će izgubiti živce, pomisliti na katastrofični scenario seksualne aktivnosti i premlatiti nesretnog mladića, a Nisha će završiti u sigurnoj kući, što će samo još više uzburkati duhove u maloj, ali tesno povezanoj, tračanju i javnom sramoćenju sklonoj pakistanskoj zajednici. Pomislivši da se prašina slegla posle jednog telefonskog poziva, ona biva namamljena u klopku: uz pomoć brata (Arfan), otac je otima, odvodi na aerodrom i dalje u Pakistan, nekih 300 kilometara od Islamabada, gde je ostavlja kod svojih rođaka. Nevolje za zapadnjački nastrojenu Nishu tu tek počinju jer rođaci očeve generacije (Chaddha, Parimoo) nisu baš tolerantni prema njenim eskapadama, pa će posle pokušaja kontakta sa prijateljicom u Evropi završiti u potpunoj izolaciji iz koje će je povremeno izbavljati mlađi rođak (Saraf), što vodi u još veću nevolju.

Svako se barem jednom u životu susreo sa pitanjem “šta će selo / susedi reći”. Ako ga već nisu postavili naši roditelji, onda su to sigurno učinili bake i dedovi. Takav pritisak sredine je prisutan u obe varijante konzervativizma, bilo u onoj rigidnoj gde se ljudi slepo drže (javno-)moralnih normi propisanih tradicijom, ili onoj usmerenoj na uspeh i socijalnu mobilnost gde se na “devijantno” ponašanje potpuno normalno za mlade ljude gleda kao na zamku koja će ih odovojiti od važnih stvari poput akademskog i karijernog napretka. Takav pritisak je prisutan i više je nego legitimna tema za filmove.
 
Problem sa What Will People Say je odsustvo bilo kakvog smisla i interne logike u tretmanu te važne teme. Otac i majka menjaju strane od “progresivnog” do retrogradnog konzervativizma kako im paše, odnosno kako je to zgodnije autorici da vodi priču dalje, pa tako dolazimo do nekonzistentnosti od scene do scene da, recimo, otac prvo želi udati kćer za koga god u Pakistanu ili na Zapadu, pa je želi naterati na samobistvo, da bi na koncu žalio što bi ona u slučaju udaje morala odustati od obrazovanja i karijere. Osim što im je motivacija klimava, oni i zapravo ne egzistiraju kao likovi, dok je starija generacija pakistanske rodbine svedena na stereotip zlih rođaka, a mlađa generacija i u Pakistanu i Norveškoj je portretirana kao mlitava i nesposobna. Kao lik zapravo ne postoji ni naša protagonistkinja, čija je jedina funkcija da neprestano pati i zuri u prostor ispred sebe. Možda na početku dobivamo nekakvu informaciju o vanjskim manifestacijama njenog života (u suštini, klasično tinejdžersko ponašanje), i možda možemo “face value” prihvatiti ambicije njenih roditelja glede njenog obrazovanja, ali o njenom unutarnjem životu ne saznajemo apsolutno ništa, tako da su se svi njeni postupci mogu shvatiti isključivo kao aparati zapleta.

Čak i ako na jedvite jade prihvatimo da je ovakav jednostrani portret pakistanske kulture (u samom Pakistanu, to jest) kao represivne i nasilne plod autoričinog neposrednog ili makar posrednog iskustva sa istom, a ne “doctoringa” i igranja na kartu (kultur-rasističkih) sentimenata kod zapadne publike kojoj je film i namenjen, problem ostaje u tome što tu ne vidimo ništa novo, sveže, šokantno i autentično. Osim lošeg scenarija, za to je svakako kriva i režija Iram Haq prepuna očevikanih, stereotipnih, pešačkih rešenja poput fingiranja trilerske tenzije pomoću “soundtracka” u trenucima kada film pada u tempu.

Uzevši sve u obzir, ostaje nejasan taj topli prijem na koji What Will People Say nailazi od strane kritike i publike širom sveta. Šta god rekli za još i veći “hype” oko slično intoniranog Mustanga od pre nekoliko godina, taj je film makar imao neka elementarno zanimljiva estetska i vizuelna rešenja. Teško da razlog za to može biti reputacija Iram Haq koja je pre ovog snimila svakako superiorniji, ali ne baš impozantan film I Am Yours (prikazan pre nekoliko godina na beogradskom FEST-u uz nekakvu nagradu) o višestrukim problemima samohrane majke pakistanskog porekla u Norveškoj. Biće da to ipak ima najviše veze sa političkom korektnošću i oklevanjem da se takav nazove lošim čak i kad po svemu viđenom ispunjava standarde konzervativne propagande.

No comments:

Post a Comment