Lista - Mart 2020.

Ukupno pogledano: 39 (32 dugometražna, 7 kratkometražnih)
Prvi put pogledano: 38 (31 dugometražni, 7 kratkometražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Bad Tales / Favolace
Najlošiji utisak: The Roads Not Taken

*ponovno gledanje
**kratkometražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena


01.03. festival There Is No Evil / Sheytan vojud nadarad (Mohammad Rasoulof, 2020) - 8/10
*01.03. video Wet Season (Anthony Chen, 2019) - 6/10
01.03. festival The Alien / Namo (Nader Saeivar, 2020) - 6/10
02.03. festival First Cow (Kelly Reichardt, 2019) - 8/10
02.03. festival Father / Otac (Srdan Golubović, 2020) - 7/10
05.03. festival Charlatan (Agnieszka Holland, 2020) - 6/10
05.03. festival Undine (Christian Petzold, 2020) - 6/10
05.03. festival Pinocchio (Matteo Garrone, 2020) - 4/10
05.03. festival Irradiated / Irradiés (Rithy Panh, 2020) - 8/10
09.03. kino 4 Roses / Četiri ruže (Vasilije Nikitović, 2019) - 4/10
11.03. festival I Dream of Singapore (Lei Yuan Bin, 2019) - 6/10
12.03. video Sink or Swim / Le grand bain (Gilles Lellouche, 2018) - 4/10
12.03. festival Bloody Nose, Empty Pockets (Bill Ross IV, Turner Ross, 2020) - 8/10
13.03. festival Bad Tales / Favolacce (Damiano D'Innocenzo, Fabio D'Innocenzo, 2020) - 8/10
14.03. video Countdown (Justin Dec, 2019) - 3/10
**17.03. festival Paperboy / Blathberrin (Ninna Pálmadóttir, 2019) - 8/10
**17.03. festival Helgi on a Stick / Helgi á prikinu (Magnea B. Valdimarsdóttir, 2019) - 5/10
**17.03. festival A Mixed Bag / Bland í poka (Helena Rakel, 2019) - 6/10
**17.03. festival Dovetail / Nýr dagur i Eyafrithi (Magnús Leifsson, 2019) - 7/10
**17.03. festival Fists of Redemption / Krepptur Hnefi (Logi Sigursveinsson, 2019) - 7/10
**17.03. festival The Death of Marie (Siggi Kjartan Kristinsson, 2019) - 6/10
17.03. video Motherless Brooklyn (Edward Norton, 2019) - 8/10
18.03. video Greener Grass (Jocelyn DeBoere, Dawn Luebbe, 2019) - 4/10
19.03. festival  The Roads Not Taken (Sally Potter, 2020) - 2/10
**19.03. video Earth 2.0 / Zemlja 2.0 (Igor Stanojević, 2017) - 7/10
20.03. festival Night Shift / Police (Anne Fontaine, 2020) - 6/10
21.03. video Harpoon (Rob Grant, 2019) - 6/10
23.03. video All Against All / Vsi proti vsem (Andrej Košak, 2019) - 5/10
23.03. video Linda Ronstadt: The Sound of My Voice (Rob Epstein, Jeffrey Friedman, 2019) - 6/10
24.03. video Villains (Dan Berk, Robert Olsen, 2019) - 7/10
24.03. video Funan (Denis Do, 2018) - 8/10
26.03. festival Exile / Exil (Visar Morina, 2020) - 8/10
26.03. video The Platform / El hoyo (Galder Gaztelu-Urrutia, 2019) - 7/10
27.03. video The Aeronauts (Tom Harper, 2019) - 5/10
27.03. festival Suk Suk (Ray Yeung, 2019) - 7/10
28.03. video Light of My Life (Casey Affleck, 2019) - 7/10

30.03. festival Are You Leaving Already? / Skaldere ga allerede? (Mona J. Hoel, 2019) - 5/10
31.03. video Terminator: Dark Fate (Tim Miller, 2019)- 5/10
31.03. video Apollo 11 (Todd Douglas Miller, 2019) - 8/10

All Against All / Vsi proti vsem

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Andrej Košak

uloge: Vlado Novak, Silva Čušin, Aleksandra Balmazović, Iva Krajnc Bagola, Blagoj Veselinov, Valter Dragan, Peter Musevski, Rok Vihar, Uroš Potočnik, Jure Ivanušič, Milan Točinovski, Igor Zupe

Možda to sada deluje sasvim trivijalno, ali situacija sa globalnom epidemijom može iz korena promeniti način distribucije i konzumacije filmova na globalnom nivou. Nije to čak ni neka naročita novina, "streaming" platforme su u usponu već godinama, ljudi filmove gledaju sami, u parovima ili manjim grupama u udobnosti vlastitog doma, a, sudeći po finansijskoj statistici, u bioskop se ide u porodičnoj ili drugarskoj varijanti na spektakl, 3D, IMAX, 4D (ili kako se već zove onaj lunapark sa drmanjem, produvavanjem i prskanjem).

Međutim, to nije bio centralni motiv da se u karantinskim uslovima, kada su već kino-dvorane zatvorene, na stranici Baze slovenačkih filmova (BSF, inače hvalevredan projekat u kojem učestvuje kompletna filmska struka) pojavi novi film Andreja Košaka Svi protiv svih. Nije to bila ni prekinuta bioskopska distribucija koja je ionako na domaćem terenu bila pri kraju, dok je međunarodna premijera održana nedavno na beogradskom Festu. Razlog za to je bila iznenadna smrt glumca Petra Musevskog kojem je uloga inspektora u ovom filmu bila poslednja.

Mesto radnje filma je fiktivni pod-alpski gradić Rovte kojim već decenijama vlada gradonačelnik Franc Kramberger, zvani Franta (Novak), kadar konzervativne (takođe fiktivne) stranke KDS. Za vreme svoje vladavine je svakako nakupio dovoljno afera, izbori su iza ugla i on u anketama ne stoji najbolje, čini se da njegov oponent Jerovšek (Vihar) vodi. Franta, sklon aferama i privatno dok njegova žena Tončka (Čušin), čini se, ništa ne sumnja, a kćerka Petra (Balmazović) ga smatra za heroja, mora nešto da učini, a rešenje mu predlaže njegova ljubavnica i neto-dobitnik najsvežije afere u kojoj joj je dodelio opštinski stan, Jožica (Krajnc Bagola): da angažuje kriminalca Fleischmanna (Dragan) kako bi Jerovšku brzo napakovao aferu.

Štos je u tome da je Fleischmann sa svojom ekipom preterao i uslikao omamljenog političara u krevetu sa dvojicom maloletnika, a fotografije poslao lokalnom listu. Jerovšek tako postaje predmet policijske istrage koju vodi inspektor starog kova Berginc (Musevski), ali pritisak ne izdržava, pa je inspektor još rešeniji da pohvata sve konce i stvar ispita do kraja. U tome će mu ključno pomoći fotograf Bojan (Veselinov) koji verovatno jedini nema šta da krije, dok se između njega i Petre razvija nešto što bi moglo da preraste u romansu...

Ko Sloveniju ne poznaje izbliza, pa je oduševljen njenom uređenošću, funkcionalnošću, prirodnim lepotama i disciplinovanim stanovništvom, ne može ni da pretpostavi šta se sve zapravo dešava na mikro-nivou lokalnih sredina i idiličnih, uspavanih malih gradova. Uostalom, onaj "zimski ustanak" 2012/13. počeo je sa protestima protiv ondašnjeg mariborskog gradonačelnika po kojem je Franta modeliran, što je dodatno pojačano time da je uloga dodeljena prvaku mariborskog pozorišta Vladi Novaku. U međuvremenu, sa novom vladom ultra-desne orijentacije i diktatorskih ambicija koja vanredne mere oko suzbijanja epidemije koristi kako bi ugušila opoziciju i koja je dotičnog bivšeg gradonačelnika uposlila kao državnog sekretara u ministarstvu policije, Svi protiv svih je postao izuzetno aktuelan film.

Problem je, međutim, u tome što su aluzije na stvarne afere oko kojih Košak gradi zaplet celog filma suviše direktne i očigledne svakom ko makar i elementarno prati slovenačku političku scenu. Samim time što one vode poreklo iz ipak većeg grada (sve su mariborske, uključujući i dodeljivanja stana vidovnjakinji), one bi teško bile izvedive u gradiću poput Rovti gde svi praktično znaju sve (lokacija snimanja je bio Kamnik, s tim da Rovte u filmu deluju još manje od toga). U tom smislu, Košak ima ispravan instinkt za društvene probleme (ipak je reč o filmskom stvaraocu čiji su filmovi po pravilu angažovani, i čiji je Autsajder presudno uticao na generacije filmske publike u Sloveniji i celoj bivšoj Jugoslaviji), ali nepotrebno podiže uloge da priča ode dovraga ili se trivijalizuje.

To se i dešava: prosto, klupko zločina je masivno i zapleteno, pa se u rasplitanju istog Košak oslanja i na klišee kojima je mesto u melodramama i na prigodna ad-hoc rešenja da pametni inspektor sve pokopča iz prve. Pritom su i Peter Musevski i Vlado Novak sjajni glumci i zadovoljstvo ih je gledati kako se nadmudruju, iako dele samo dve scene, tako da gluma tu nije problem. Nije ni kod Blagoja Veselinova, iako njegov lik ipak poseduje jedan neiskorišteni potencijal jer se Košak ne usuđuje da se pozabavi odnosom Slovenije i na državnom i na lokalnom nivou prema imigrantima iz bivše Jugoslavije (možda to zapravo nije ni loša odluka, makar nema rasplinjavanja). Problem je, međutim, sasvim promašen "casting" Aleksandre Balmazović koja je vidno prestara za lik studentkinje, pa makar i večite, ali je to verovatno ustupak koji je Košak morao da učini glumici koja je ujedno i producentkinja.

Na tehničkom planu, Svi protiv svih je kompetentno urađen, ali ne više od toga. Fotografija Jasona Manna ima određene "turističke" kvalitete, totali podsećaju na razglednice, montaža Martina Ivanova osigurava preglednost i pratljivost, dok je Košakova režija školska, naročito u smislu kadriranja (uglavnom plan-kontraplan u dijaloškim scenama kojima se, u odsustvu akcije i budžeta za nju, stvara napetost), zbog čega se teško može nazvati spektakularnom. U krajnjoj liniji, Svi protiv svih je film dobrih i ispravnih namera, ali ne i takvih dometa. Ali je gest slovenačkih filmskih institucija da se na taj način oda počast pokojnom glumcu u svakom slučaju izuzetan.

A Film a Week - There Is No Evil / Shaytan vojud nadarad

previously published on Asian Movie Pulse

Out of the total number of death penalties conducted globally in the year 2017, over half were done in Iran. The percentage has been dropping since, but Iran is still in the lead in that regard. Another thing, as we learn from Mohammad Rasoulof's newest film that just premiered at the official competition of Berlinale and is one of the favourites for prizes, is that death penalty is rarely being executed by the professional staff, but in most cases the military conscripts (as military service is compulsory for all the country's men, without having it completed they are unable to be employed or to have a passport), which means that the regular citizens are being made accomplices in the country's crimes against humanity.

Rasoulof's film There Is No Evil deals with the issue of the death penalty and the ethics behind it in a series of short, loosely connected stories. The first one follows a seemingly ordinary man Heshmat (Ehsan Mirhosseini) out and about doing his daily routine: coming back from work, spending time with his family, taking care of an elderly family member, bickering with his wife, shopping in supermarket. The nature of his job that we learn at the very end of the segment is a shocker that will set the theme for the rest of the film. The second story follows Pouya (Kaveh Ahangar), a young soldier tasked for the first time to carry a death penalty by kicking chair under the convict's legs. He is opposing murder on ethical grounds, figuring out how to get transferred, but is surrounded by his mates whose reasoning is that resistance is futile and as unethical as the murder, since someone has to carry it on anyway. The only option is a bold, but desperate attempt of escape to a new life with his girlfriend with the Italian resistance song O, Bella Ciao as a leitmotiv.

The third story starts also with a man who is also seemingly on the run, but Javad (Mohammad Valizadegan) says that he is on his regular weekend leave from the army, going to his girlfriend Nana's (Mathab Servati) birthday in order to propose to her. However, the village is mourning the death of a beloved teacher who was also an activist that was executed for his political views, and Javad has to face the consequences of his actions and moral choices. The fourth story, revolving around a couple of former intellectuals and possibly resistance figures and their niece Darya (Baran Rasoulof, the director's daughter) who visits the country of her origins for the first time (or after a long time). The death penalty dilemma here is extended on other living being rather than human, but is over-shadowed with a not-so-secret-secret within a family that opens some new philosophical questions about giving and taking life and/or identity.

Rasoulof's storytelling is intriguing enough to make There Is No Evil more than a mere collection of thematically connected shorts, which is obvious from the way one segment moves to another and the suggestions of interlinks that might connect the dots between the different segments in a more significant fashion. That might not be the case, there is a clear sense of ambiguity around it, but it makes the film as thought-provoking as it gets, and not only concerning its primary topic and the ethics and the politics behind it.

When it comes to directing, it is clear that, unlike his colleague Jafar Panahi, who turned to more of a low-fi approach due to the government ban, Rasoulof is determined to remain faithful to his standards of filmmaking, despite the same type of ban imposed on him. The style remains pretty much the same, it is a proper art house film, professionally shot and edited, with a lot of thought put to it, with a clear sense of purpose in every one of the stories. However, the question arises how much control can he keep, being forced to film in secrecy or to delegate some of his work to his assistants, and it sometimes shows.

The acting is usually spot-on, but there are some missed cues that might be attributed to the director's absence from shooting, and the unevenness of the segments and the parts of the segments could also be dictated by that fact rather than story itself or the ability of the editor, or even by the fact that There Is No Evil is an omnibus film by nature. There are also some slight pacing issues, since 150 minutes of runtime sometimes seem a bit excessive, especially with the last story succeeding and failing to make a point or reach catharsis at the same time.

Nevertheless, disregarding all the alibis, There Is No Evil is a very good film that makes up for the slight missteps with its cleverness, integrity and soulfulness. Rasoulof is here to stay at the film festival circuit, no matter the ban. Good news!

Night Shift / Police

kritika objavljena na XXZ

2020.

režija: Anne Fontaine

scenario: Anne Fontaine, Claire Barré (po romanu Huga Borisa)

uloge: Virginie Efira, Omar Sy, Grégory Gadebois, Payman Maadi

U doba kada nam je naloženo da se bavimo samo sobom, a pustimo nekog drugog (državu) da se bavi svima nama i drugim stvarima pride, vrlo je lako izgubiti iz vida one o kojima više nema ko da se brine. Šta ćemo sa zatvorenicima i da li bi njihova prevremena „rehabilitacija” ugrozila zajednicu? Kako će beskućnici ostajati kod kuće, naročito ako su im dnevni centri u kojima dobijaju hranu zatvoreni kao (zatvorena) mesta okupljanja? Konačno, šta ćemo sa izbeglicama i migrantima (ima razlike, ali na ljudskom nivou nije bitna) i kampovima i za zarazu posebno rizičnim kolektivnim centrima u kojima žive? Kamo ih vratiti u „vreme otkazanih letova” i kamo ih pustiti da se snađu sami bez sredstava?

Kao da moralne dileme nije bilo i pre deportacija, u vreme tek recentno prošlo u koje je smeštena radnja filma Night Shift, odnosno Police Anne Fontaine... U filmu nastalom po romanu Huga Borisa, troje policajaca koji „čekiraju” različite demografske kategorije, usled različitih moralnih načela koje zastupaju, moraju da se odluče šta će učiniti na svom zadatku pratnje čoveka do aerodroma radi deportacije. Čoveka po imenu Tohirov (Maadi) u domovini u Centralnoj Aziji čeka sigurna smrt i troje policajaca moraju doći do konsenzusa šta i kako.

Naša perspektiva je najviše poravnana sa Virginie (Efira), ženom koja se teško nosi sa poslom, mužem i malim detetom zbog kojeg nije spavala mesecima. To ju je verovatno i dovelo do afere sa kolegom Aristidom (Sy), žovijalnim crncem iz pariskog predgrađa koji je zove „Miss Norveške” zbog boje kose i hladnog stava, i do neplanirane trudnoće. Aristide možda deluje kao blesavi šaljivdžija, ali posao svakako uzima danak na njemu. Treći policajac Erik (Gadebois) je od stariji od njih dvoje, zadatke obavlja po pravilima službe i sa stavom nervoznog čoveka koji može u svakom trenutku eksplodirati. Njegova uspešnost na poslu, pak, uzima danak na privatnoj ravni: Erik se sve vreme preko telefona svađa sa svojom ženom i alkoholičar je.

Prolongirana ekspozicija filma koja na način inspirisan Kurosawinim Rashomonom postavlja troje likova i njihove odnose zauzima gotovo polovinu filma i ta polovina čak deluje čvršće. Opet, trik sa pokazivanjem istih događaja (dveju dnevnih intervencija, jedne u slučaju nasilja u porodici i druge u slučaju nervno rastrojene majke) iz različitih perspektiva teško da ima svoju svrhu, pošto troje policajaca dolazi do istih zaključaka i sličnih emocionalnih reakcija. Međutim, ako je cilj bio da se upoznamo i povežemo sa troje policajaca koji će se naći u etičkoj dilemi, on je uspešno obavljen jer oni definitivno nisu tek stereotipi iz policijskih filmova.

Drugi deo filma, iako profesionalno i čvrsto režiran kako bi se maksimizirala napetost bez ispaljenog metka, samo kroz vožnju i raspravu, problematičniji je po etičkoj liniji. Naime, o tome šta će uraditi sa imigrantom kojem je odbijen azil raspravljaju se samo policajci. On sam se tu ništa ne pita, a reklo bi se da i ne razume šta mu se i kako dešava, ne govori ni francuski, ni engleski jezik, i tek je pasivni primalac tuđe milosti ili nemilosti. Naravno da će i signale protumačiti pogrešno (ili možda instinktivno ispravno), čak i kad mu se otvore vrata u šumi, on neće pobeći u strahu od egzekucije. Krajnje rešenje u filmu je svakako „deus ex machina” momenat, ali makar podvlači ono bolno važno: da je ceo sistem regulacije migracija zastranio i iz vida izgubio čoveka, kao i da će reakcija, kakva god, od strane ljudi u sistemu tom čoveku koji je predmet spora kupiti možda koji sat ili koji dan, ali mu sudbinu promeniti neće.

Luksemburška autorica Anne Fontaine koja je karijeru započela kao glumica u Francuskoj, uglavnom na televiziji još kasnih 70-ih i ranih 80-ih, versatilna je kada se radi o izboru materijala, kinematografija i žanrova u kojima operiše, ali je konstantna kada je reč o budžetima, komercijalnim i umetničkim ambicijama filmova koje izbacuje. To su sve filmovi u današnje vreme idealni za „streaming” platforme, osrednji, ali profesionalno urađeni i dovoljno elegantni da budu za stepenicu iznad puke konfekcije. Njeni filmovi su po pravilu nalazili put i do redovne bioskopske distribucije, sa nestalnim uspehom čemu su po pravilu kumovali više eksterni faktori, a manje filmski kvaliteti. Ovog puta je situacija dodatno kompleksna, pa je verovatnoća da će Night Shift, kao film sa festivalskom premijerom u Special Gala programu ovogodišnjeg Berlinala ostati bez bioskopske distribucije koja je globalno suspendovana na neodređeno vreme i da će se pojaviti direktno na nekoj od video-platformi.

Druga konstanta kod Fontaine, posebno prisutna u poslednje vreme, posle njenog jedinog velikog hita (Coco Before Chanel), je pokušaj provokacije javnog morala ili suštinske etike. Night Shift se ne razlikuje mnogo od zadatih okvira, upadljivo je korektan na većini nivoa, plemenit u svojoj misiji, korektan u realizaciji (posebno na glumačkom nivou, Virginie Efira i Omar Sy su izvanredni), ali mu fali „ono nešto” da bi bio i više od toga...

The Roads Not Taken

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Draga Sali,

Pišem ti, iako znam da nećeš pročitati ovo pismo. Pišem ga na jeziku koji ne poznaješ i objavljujem u novinama koje sigurno ne čitaš. Nadam se samo da će ga pročitati neko ko poznaje i moj i tvoj rad... I da će razumeti zašto to radim.

Prvo, praštaj mi na familijarnosti, na ličnom imenu i drugom licu jednine. Iako se ne poznajemo lično, osećam familijarnost. Zbog tvojih filmova i osećam najdublje poštovanje prema tebi.

Bilo je tu vizionarskih stvari poput „Orlanda“ (1992), ekstravagance kao što je „Yes“ (2004), dubinskih pogleda u kreativni proces kao što su to „The Tango Lesson“ (1997) i „Rage“ (2009). Moram priznati da me je „The Man Who Cried“ (2000) ostavio ravnodušnim, ali su mi zato tvoje „Ginger and Rosa“ (2012) pružile uvid u jedno vrlo specifično, drugačije odrastanje u vremenu koje se sada idealizuje. „The Party“ (2017) je film koji me oduševljava na svako gledanje, kao primer kinematografske elegancije, pripovedačke ekonomike i izuzetnog, neponovljivog humora.

Razlog zbog kojeg ti ovo pišem jeste moje razočaranje tvojim poslednjim filmom koji sam pogledao na Berlinalu. „The Roads Not Taken“ deluje intelektualno lenjo i nepromišljeno, kao da je oslonjen na klišee koji ne funkcionišu i namenjen nezahtevnoj publici na koju nije teško ostaviti utisak i kojoj je lako podvaliti banalnost kao mudrost. To me vređa i lično i profesionalno.

Kada smo kod vređanja, Sali, moram da ti odam jednu tajnu. Žene iz istočne Evrope ne nose dronjave haljine na kopčanje, ni krpe na glavama kao kućna pomoćnica Ksenija u tvom filmu. Nju ti igra Branka Katić, glumica širokog raspona koju je muka više gledati u ulogama generičkih „Ruskinja“ po Engleskoj i Americi. Sposobna je za mnogo više od toga.

Čak i u naše zabite krajeve, a kamoli u Njujork, gde se radnja filma odvija, trenerke su stigle najkasnije s padom Berlinskog zida, a one su svakako praktičnije od rita koje su možda nosile naše bake. Uostalom, ti to isto dobro znaš kao žena koja je među prvima na zapadu počela da prati sovjetsku žensku filmsku scenu i o tome napravila dokumentarac, čak i pre nego što se Sovjetski Savez raspao.

Čemu stereotipi? Zašto Salma Hajek opet igra neurotičnu Meksikanku? Zašto Meksikanka mora biti neurotična, pa makar se cela ta scena odigravala u glavi tvog junaka, takođe Meksikanca? Ima li ičeg uvredljivijeg od portreta para meksičkih (ilegalnih) imigranata čija se velika ljubav i strast sve vreme svode na neprekidnu seriju svađa?

Ne pridonosi li to diskursu protiv kojeg se, navodno, boriš ovim filmom, ma koliko to činila na nespretan i izveštačen način, portretišući doktore kao patronizirajuće kada upitaju da li tvoj Leo razume engleski? O onoj sceni u diskontu, kada ga, iako je očito da je dementan, napadne ona rasistkinja da joj je ukrao psa, da i ne govorimo. Njemu jedinu samilost, osim kćerke kojoj je tako bolestan pao na pleća, pružaju taksisti, takođe imigranti, što možda deluje kao iskren socio-politički uvid, ali je toliko nerazrađen (kao i mnogo toga drugog), da je banalan.

Na kraju krajeva, nije li i portret neimenovane bolesti koji nudiš banalizovan do krajnjih granica i rastegljiv toliko da pokriva sve što Havijer Bardem može odglumiti ili odšmirati? Koja je to bolest i kakve je prirode? Da li je li nastala usled fizičkog oštećenja? Fizičke ili psihičke traume? Degenerativna bolest? Čisto mentalne prirode? Kako se tačno manifestuje i koji su joj simptomi? Kako ljudi u okruženju reaguju na nju? Kako se oboleli menja pod njenim uticajem?

Znam, rekla si na konferenciji za štampu da je Leo oblikovan prema tvom bratu, a film po tvom iskustvu dok si brinula o njemu. Opet, nije li ta „fleksibilna“ bolest odraz nepoštovanja i prema njemu? Čemu sve to, samo da bi Bardem mogao da glumata frivolno bez ikakve kontrole dok on, ti ili producenti sanjate Oskara jer Akademija voli transformacije privlačnih ljudi u bolesnike i invalide? U tom slučaju, Berlinale je daleko od idealnog termina za premijeru, a makar i naznaka uvredljivog u tako zahtevnoj ulozi diskvalifikaciona mana po liniji političke i, još važnije, obične ljudske korektnosti.

Da li je realno da žestoko limitirana glumica kao što je to El Faning koja najčešće funkcioniše ili samo kao perverzna fantazija ili kao automat za plakanje, bude najkonstantnija glumačka karika u filmu, iako joj je vrhunac zadatka da na ključnom mestu zaplače, a da na ostalim fingira snagu i verbalno štiti oca? Šta je ona ovde, osim idealizovane verzije kćeri koja pritom daje sve od sebe da negira realnost po kojoj je njen dragi tata bolestan? Naravno, ako bi progledala i poslala ga u odgovarajući dom - filma ne bi bilo.

Konačno, kriptičnost u tome šta su njegova stvarana, a šta izmaštana „sećanja“, pada u vodu čim se prisetimo naslova filma. Koliko gledalac treba da bude nepažljiv da bi mu to promaklo, pa da se ostatak filma pita? Melodramski momenti sa imenom pokojnog psa i nerođenog sina su toliko niski udarci koji ne pogađaju ni na intelektualnom ni na emocionalnom nivou. „The Roads Not Taken“, eto naslova ponovo, jednako angažuje gledaoca kao rekreativno surfanje po internetu. Ili, još gore, menjanje kamera za prismotru konstruisane ljudske tragedije.

Istini za volju, film na nekoliko mesta još i živne, recimo, kada se pojavi Lora Lini kao Leova bivša žena i majka njegove kćeri Moli koja se preudala i započela novi život, pa na njihove muke reaguje s nevericom i cinizmom. Tu ima i nešto humora na liniji filma „The Party“, ali to je samo jedna scena koja pruža lažnu nadu. Drugi pozitivan aspekt je dizajn zvuka oslonjen na metež i buku njujorških ulica, pojačan taman toliko da nam se učini da ga osećamo iz Leove perspektive.

Konačno, Sali, nije me toliko razočaralo što si snimila loš film, svakom se dogodi, nekima i više puta zaredom. Razočaravajuće je to što si njime ugrozila celu dosadašnju karijeru i status osobe koja pomera granice i po kojoj se nazivaju pravila dobrog ukusa u filmskoj umetnosti. Zbog čega? Zbog Holivuda i potencijalnog komercijalnog uspeha? Moglo je to iskrenije, sa manje kompromisa.

Za kraj, da se razumemo, ovo ne znači da neću pogledati svaki tvoj sledeći film. Hoću, samo im se neću toliko radovati i od njih neću toliko očekivati. Siguran sam da ćeš me opet oduševiti, ali sada postoji i senka sumnje...

Motherless Brooklyn

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Edward Norton (prema romanu Jonathana Lethema)

uloge: Edward Norton, Gugu Mbatha-Raw, Alec Baldwin, Willem Dafoe, Bruce Willis, Bobby Cannavale, Ethan Suplee, Dallas Roberts, Cherry Jones, Josh Pais, Michael Kenneth Williams, Radu Spinghel, Robert Wisdom, Leslie Mann, Fisher Stevens

Ponekad se treba isključiti od sadašnjeg izolovanog i dubinski očišćenog sveta po svim sanitarnim kriterijumima. Kako je sadašnjost ispražnjena od sadržaja, a budućnost neizvesna, možda ne bi bilo loše vratiti se u "prljavu", ali ugodnu prošlost, kada su se nosili kaputi i šeširi, pušile cigarete, žvakale žvake, pio viski i slušao džez. Ok, to je možda samo fantazija elegancije i hedonizma, jer su se grozne stvari i tada dešavale ponekad i ubitačnim tempom, ali, hej, to je život i nepredvidljiv je.

Motherless Brooklyn je drugi pokušaj glumca Edwarda Nortona da režira film i kao takav dolazi 19 godina posle prvenca Keeping the Faith. Za to vreme se dosta toga promenilo za Nortona kao glumca koji je, nakon strelovitog uspona skoro pa do trona (nominacije je skupljao, ali su statue izostajale), polako ispadao iz fokusa javnosti i po pravilu "dužio" karakterne epizode, gostovao na televiziji i pozajmljivao glas u animiranim filmovima. Pa opet, glupo bi bilo Motherless Brooklyn otpisati kao tek još jedan glumački projekat iz taštine, iako su skoro svi znakovi za uzbunu prisutni: Norton režira samog sebe i pritom igra ulogu osobe sa određenim mentalnim hendikepom i verovatno još par psihičkih problema, što nije samo zgodno za glumački portfolio nego i za eventualni lov na nagrade.

Norton, dakle, igra detektiva Lionela Essroga koji pati od Touretteovog sindroma, dakle od tikova, što fizičkih, što verbalnih (nekontrolisano izjavljivanje, opsesivno rimovanje i slično), a sve to može biti i manifestacija neke forme autizma, jer on takođe sjajno pamti i povezuje naizgled slučajne klastere podataka, brojeva, imena i odnosa. On radi u agenciji sa još trojicom kolega i drugara, a pod patronatom ratnog veterana Franka Minne (Willis) koji ih je svu četvoricu pokupio iz sirotišta i naučio zanatu. On im u principu nikada nije davao celovitu sliku slučaja, već samo određene zadatke i komadiće informacija, što će se ispostaviti kao veliki problem kada on na početku zagine radeći na velikom slučaju (da, shvatamo ironiju, nekadašnji akcioni heroj i spasitelj sveta Bruce Willis "gine" na 15 od 150 minuta filma, da bi doduše posle bio prisutan kao glas u flashback momentima), a na Lionelu, kojem iz očitih razloga "hleb nasušni" detektivskog posla, razgovor sa ljudima, ne ide najbolje, ostaje da rasvetli smrt svog šefa, mentora i prijatelja koji mu je bio očinska figura.

Slučaj na kojem je Frank radio dotiče se korupcije na nivou gradskih institucija koja se vrti oko komesara za sve živo Mosesa Randolpha (Baldwin), poznatog gradskog graditelja mostova, parkova i parkinga koji u šaci drži i političare i preduzetnike, a New York vidi kao svoje igralište na kojem i dobro zarađuje vladajući iz senke. Njemu pokušavaju da se suprotstave jedan novinar, šefica gradskog stambenog, Horovitz (Jones), kao i nekada genijalni inženjer koji je poludeo, Paul (Dafoe), a u centru priče stoji zaposlenica gradskog stambenog i aktivistkinja za građanska prava Laura (Mbatha-Raw). Ona je, pogađate, crnkinja, a rušenja zaradi džentrifikacije se uglavnom odvijaju u crnačkim i radničkim četvrtima koje se proglašava za slamove.

To, međutim, nije njena jedina veza sa Randolphom i Paulom, a tajne veze znaju ili makar naslućuju džez-trubač (Williams) i vlasnik uglednog harlemskog lokala, takođe ratni veteran Billy (Wisdom). Laura, empatična kakva je, takođe je i idealna tačka ulaza u suštinu stvari za Lionelovu istragu, pogotovo zato što u njoj može da se osloni samo na sebe jer kolege po pravilu imaju preča posla, svesni su svojih limita ili u tome, kao što je to slučaj sa novopečenim šefom Tonyjem (Cannavale, uverljivo ljigav), ne vide dovoljno interesa za dalje kopanje.

Motherless Brooklyn (naslov je kombinacija statusa i nadimka glavnog junaka) je, dakle, primer noira, i to od klasične sorte, skoro da bi mu etiketa "hard boiled" dobro pristajala. Naravno, na tu pozornicu dolazi koju deceniju prekasno, pa nije za očekivati da će izvesti tektnosku promenu kao što su to učinili njegovi raniji uzori, The Maltese Falcon ili Chinatown, ali svejedno ima "ubod" koji je bio značajan i za njegove nešto kasnije uzore L.A. Confidential i Mulholland Falls. Ta žaoka je svakako priča o džentrifikaciji i žrtvovanju manje poželjnih, siromašnijih i onih sa ne baš svetlom nijansom kože zaradi interesa političke i poslovne elite, dok većina aplaudira mrvicama koje su joj bačene. To itekako ima veze sa savremenim svetom i Alec Baldwin tu nije izabran slučajno za ulogu negativca, iako nijedan drugi glumac ne bi na taj način mogao da odigra osornog tajkuna. Njegovo prisustvo je strelica ispaljena u pravcu Donalda Trumpa koji se obogatio džentrifikacijom, a kojeg Baldwin igra u Saturday Night Live skečevima.

Sa druge strane, Motherless Brooklyn ima i svojih problema. Trajanje je za nijansu prenategnuto, iako se to u prve dve trećine ili čak tri četvrtine filma ne oseća, a koncept jednog pravog negativca, zlog genija i hijena oko njega je ipak odveć pojednostavljen za kompleksne teme rasizma, korupcije i džentrifikacije, dok "rešenje" kroz porodične tajne odaje lagano melodramsku notu. Takođe, percepcija filma dosta zavisi i od percepcije protagoniste i njegovog hendikepa, odnosno toga kako i sa kojim namerama ga scenarista, reditelj i glavni glumac stopljeni u istu osobu usmeravaju. Detektiv sa Tourettovim sindromom je svakako začudni koncept (poput recimo "naduvanog" detektiva u Inherent Vice), ali nije samo "stunt" i mehanika za razvlačenje trajanja i ubiranje humornih poena. Veći problem bi bila upotreba tako nečeg ne samo za elemente zapleta (film ne bi bio ništa lošiji ni da Lionel ima nekakav manje očit hendikep), već i za skupljanje glumačkih poena. Norton možda oseća potrebu da svetu pokaže koliko je dobar glumac (a retko ko igra "ludake" tako efikasno kao on, setimo se samo filma Primal Fear) i to lagano preuzima ceo film.

Pa opet, on kao reditelj donosi i neke dobre odluke. Možda se ne čini smislenim radnju romana pomeriti tri decenije unazad jer bi to narušilo realističnost koncepta džentrifikacije, ali to sa druge strane otvara ne samo komponentu direktnog rasizma (do 80-ih je taj fenomen već bio bolje maskiran), već i prostor za stilizaciju, za pomenute kapute i šešire, žvakaće gume i cigarete, sivo nebo, zgrade od cigli i stare automobile američke proizvodnje, kao i za muziku na saksofonu koja deluje onako, baš detektivski. To takođe otvara i socijalnu komponentu Lionelovog hendikepa o kojem se tad nije puno znalo i omogućava više empatije s njim iz naše, prosvetljenije pozicije.

Takođe, u zanatskom smislu je više nego solidan i promišljen, od dramaturgije i režije do fotografije i montaže. Za početak, film sjajno izgleda i relativno glatko teče, dok je promišljena nepretencioznost celog amalgama za svaku pohvalu. Naime, misterija se ne skriva toliko u tome ko je tu kome šta i šta ko kome koliko dođe, već u onim malim, banalnim momentima: kako će harlemski crnci reagovati kada jedna od njihovih pleše sa čudnim belcem, hoće li se zlikovac preigrati i doživeti izdaju svojih hijena, za koliko je ljigavi kolega spreman da se nagodi, kakvu agendu ima ludi inženjer i kome je zapravo u svemu tome lojalan, pa na kraju krajeva i to kako će naš junak rešiti neku situaciju koju mi smatramo sasvim običnom, ali je njemu izvor stresa. U tome ima ne samo misterije i drame, već i empatije, pa čak i humora, ponekad apsurdnog, ponekad ljudski toplog, zbog čega je Motherless Brooklyn više nego dobar način da se ubije dva i po sata vremena kojeg sada imamo na pretek.

A Film a Week - The Alien / Namo

previously published on Asian Movie Pulse

This year's edition of Berlinale is not riddled with political scandals like it was the case one year ago, when films were pulled out of the festival even if they were selected for the official competition, or barely made it to the festival after all. It was an "interesting" year for Chinese cinema, with the government fortifying itself by the means of censorship. This year's biggest attempt at scandal also comes from Asia, but from a different part of the continent - from Iran. Nader Saeivar's directorial debut "The Alien" was set to premiere at Forum sidebar of Berlinale, and the principal question was would Saeivar and his crew be able to leave the country and travel to Berlin. They made it.

"The Alien" opens with an establishing shot typical for Iranian cinema, a long, fixed camera shot of a shop's front in the afternoon. In the corner of the shot, there is a car that seems quite ordinary. The static shot converts into a slow zooming into the shop itself, showing the ordinary activities in the neighbourhood: the local teacher comes to buy something on his way back to work, the owner is arguing with his son, some other neighbours drop by. When the action moves outside, the parked car is still there.

Rinse-repeat for the next day. And the day after that. The car is still there. And in Iran, it could mean just one thing: the people inside it are on a stake-out mission. Being the new lad in the 'hood, and possibly even new to the town, the teacher Bakhtiar (Bakhtiyar Panjeei) becomes the prime suspect among his neighbours to be the reason for the car being there. His withdrawn, even secretive attitude does not help either, and his refusal to conduct himself according to the unwritten rules of the community (instead of cooperating, he basically ignores the car and the people in it) could put the final nail in his social reputation coffin.

The pressure on him multiplies, not just in the neighbourhood, but also at his job, where he needs to pass the final exam and the suitability interview in order to get his permanent teaching license, and in his own home where he is constantly between his ailing father and his not exactly patient wife (Sevil Shirgi). Will he be able to handle it all or will he become a victim of other people's paranoia?

There is a lot of it in the context and the subtext of this slow-paced film. Firstly, Bakhtiar and his family come from the ranks of Kurdish minority in an ethnically mixed unnamed town. And minority and ethnically mixed environments are more prone to get some more unwanted attention from the central government in dangerous mix of theocracy and bureaucracy, which Iran is. Finaly, in a paranoid, controlling society, everybody has some kind of secret to keep, not just Bakhtiar, but also his wife, all the neighbours, friends and acquaintances. The difference between him and the rest is that he does not want to pretend any more.

Nader Saeivar is a screenwriter by trade, and for his work he was already awarded, for instance in Cannes for the script he co-wrote with the legendary dissident filmmaker Jafar Panahi for the latter's film "3 Faces". Script-wise, this is a cooperation of the same two people and it proves to be the best aspect of the film, as new and new layers come to light in perfect timing. However, some of the dialogue lines are overly explanatory, which, combined with the theatrics in acting, results in off-key line delivery.

It also shows that, unlike Panahi for whom the filmmaking is simply the calling, Nader Saeivar as a filmmaker needs more practice in order to to learn the aspects of the job he has not mastered yet. He knows how to recognize an important story and to tell it in an intelligent way, but the narcoleptic pace, the insisting on concentric circles-type of structure and overly expressive acting by most of the cast members pretty much annul the positive aspects. With better directorial control and some more determined editing, "The Alien" would not be just a decent, yet politically important film that shows its maker's potential. It would be a properly good one.

Bloody Nose, Empty Pockets

kritika objavljena na XXZ

2020.

režija: Bill Ross IV, Turner Ross

Korona-virus će udariti na dosta više frontova nego što se to isprva činilo. Gube se i još će se gubiti ljudski životi, uvode se karantinske mere, otkazuju putovanja, zatvaraju (privremeno) ustanove, a zaposleni, đaci i studenti se šalju na rad od kuće, već su zabranjena javna okupljanja i priredbe. Epidemija će otkriti neke rupe u sistemu, ljudske žrtve i ekonomski gubici će se naknadno statistički obrađivati. Malo ko će, međutim, obratiti pažnju na stvari koje se trenutno čine efemernim, ali koje svakako boje našu svakodnevicu: na našu socijalizaciju i kodove ponašanja. Recimo na koncepte odlaska u kupovinu, u bioskop ili u pozorište, na utakmice ili čak u kafanu.

Istina je, i to nekima bolna, da su se naše navike počele menjati davno pre izbijanja ove poslednje epidemije, možda manje, možda više opasne od prethodnih i sličnih (ptičiji i svinjski grip, SARS). Način života nam se promenio, ponekad postepeno, ponekad skokovito, sve se više zatvaramo u kuće, naručujemo robu preko interneta, gledamo sadržaj na "streaming" servisima ili kablovskoj televiziji. Ostaje nam da se pitamo kada smo, kako i zašto poslednji put upali u iskreni razgovor sa potpunim neznancem, nekim koga smo sreli slučajno jer smo se sa njim zatekli u isto vreme na istom mestu.

Dokumentarac Bloody Nose, Empty Pockets braće Ross nema veze sa najnovijom epidemijom osim koincidencije da je prikazan na poslednja dva velika filmska festivala netom pre izbijanja iste, dakle na Sundanceu i na Berlinalu. Filmski festivali zakazani za period posle toga mahom su otkazani ili odloženi, ali to nije tema ovog teksta. Ono sa čime Bloody Nose, Empty Pockets itekako ima veze je upravo gubljenje socijalnog momenta jer oslikava nešto što bi se moglo nazvati svetom koji nestaje.

Premisa je sledeća: bar "The Roaring Twenties" u Las Vegasu će se zatvoriti zauvek, ovo je poslednji dan da radi (od kasnog prepodneva do duboko u noć, ili čak do ranog jutra) i to je prilika redovnim mušterijama, gazdarici i šankeru da se oproste od mesta koje im je u velikoj meri ispunjavalo život. Taj događaj koincidira sa Trumpovom inaoguracijom (vidljivo tek u dubokoj pozadini kada kamera pređe preko televizora), što možda nosi neki simbolički značaj, ali nije presudna stvar jer se barovi otvaraju i zatvaraju verovatno svakog dana.

Taj događaj će svakako privući razne tipove gostiju, po pravilu alkoholičare i barske mušice i poslužiće kao prava "mešalica" ljudskih sudbina i ogled iz psihologije, kao one vezane za ponašanje i ličnost, tako i socijalne. Bradati šanker će kukati kako svet odlazi dovraga jer nema više pravih barova. Neki će tu po poslednji put pokušati da izleče svoje traume, kao jedan od gostiju koji je ratni veteran. Neki će prosipati životne mudrosti. Mnogi će gubiti kompas. Neki će tražiti kavgu. Neki će pronaći ljubavi i osećaj pripadnosti. Gazdarica će se truditi sa istančanim osećajem za balans da održi stvari pod kontrolom.

Mi ćemo se kao gledaoci naučiti dosta toga na mestu na kojem smo najmanje očekivali i od ljudi od kojih smo najmanje očekivali, dok se braća Ross trude da ostanu radoznali, ali neprimetni posmatrači koji komentare ubacuju tek podelom na poglavlja (hronološki poređana) i naslovima istih. Čak će povremeno i razbiti klaustrofobiju zatvorenog prostora, prenoseći radnju i prateći likove u neposrednoj ili nešto daljoj okolini bara. Svi će ponešto izgubiti, jer "ne prave ih više takve", ton je izrazito nostalgičan, što je vidljivo još iz dizajna špice i fotografije koja evocira uspomene na neka prošla vremena, na 70-te i Novi Hollywood.

Samo, tu postoji nekoliko caka koje na film bacaju jedno sasvim drugačije svetlo. Naime, "The Roaring Twenties" se ne nalazi u Las Vegasu, nego u New Orleansu gde braća Ross žive i rade. I nije zatvoren, nego još uvek radi, što od likova koje smo videli, a koje su autori praktično odabrali i pokupili iz drugih barova, čini subjekte eksperimenta ili makar glumce u improvizaciji. Konačno pitanje je koliko je Bloody Nose, Empty Pockets (ima li slikovitijeg opisa pijanstva od toga?) dokumentarni, a koliko igrani film.

Jedna stvar je makar nesporna: autentičnost. Likovi koje vidimo smisao života nalaze u alkoholu, barovima i druženju sa sebi sličnima. U maliganskim interakcijama, raspravama, nadmudrivanjima, monolozima i ređe dijalozima. Najekstremniji i najbolji primer je onaj koji figurira kao protagonista, Michael. Ovaj pedesetogodišnjak duge, sede kose izgleda barem dvadesetak godina stariji, alkoholičar je, ali i (propali) glumac i otvoreno govori o oba aspekta, često dajući bolje savete nego što je sposoban da ih se sam drži. Nama ostaje da ga razumemo i da probamo da ga poslušamo.

A što se ove pandemije iz uvoda tiče, ne ostaje nam ništa drugo nego da sačekamo da prođe. Da se zbog sebe i zbog drugih privremeno zatvorimo u kuće, kao što i običavamo. Da budemo racionalni i pomažemo umesto da odmažemo. Da pazimo da se ne zarazimo ili da nekog drugog ne zarazimo. Možda ćemo se posle toga uželeti iskrenog ljudskog kontakta, pozorišta, bioskopa, utakmice ili kafane. Onda bi nam valjalo da prigrlimo taj socijalni momenat.

Bad Tales / Favolacce

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kako uopšte početi kritički prikaz filma kakav je "Bad Tales" ("Favolacce"), čiji scenario i režiju potpisuju braća Damiano i Fabio D'Inoćenco, nove nade italijanske kinematografije? Šta otkriti u ovoj komplikovanoj studiji života (i smrti) u rimskom predgrađu, a da to ima smisla? Šta sakriti da poštovani budući gledaoci ne bi izgubili interes za film koji je svakako vredan gledanja?

"Bad Tales" je čudna ptica i retka zverka. U pitanju je veoma rizičan film, skoro savršena alhemijska mešavina stila i supstance, film o deci i odraslima, o čoveku i svetu, film paradoksa koji naizgled ne govori ni o čemu, a zapravo se dodiruje svega i svačega, važnog i životnog.

Mogu se povući paralele sa drugim naslovima, posebno američkim nezavisnim koji se vrte oko neimenovanih predgrađa i tinejdžera. Eho prvenca Sofije Kopole "The Virgin Suicides" (1999) žestoko odzvanja, a cinizam Toda Solonca probija iz svake pore filma, ali je "Bad Tales" od početka do kraja sasvim originalan.

Zapravo, na Berlinalu nagrađeni scenario ujedno je i najhrabriji i potencijalno najproblematičniji deo filma, ne samo zbog meandriranja između tri ovlaš i gotovo slučajno povezane porodice. Problematična je i uloga naratora (Masimiliano Tortora), nikad viđenog na ekranu, koji ovu istinitu priču, sa ili bez navodnika, čita iz slučajno pronađenog dnevnika nepoznate devojčice. Jednom kada se dnevnik naprasno prekine, narator se pita „da li je ona našla bolji dnevnik ili bolji život“ i oseća potrebu da dovrši priču sam.

Priča sama po sebi skakuće između tri (ili četiri) familije koje žive u istom predgrađu, sa fokusom na decu na pragu puberteta (i jednu trudnu tinejdžerku), uz manje ili više neprijatno, čak i preteće prisustvo roditelja, njihovih toksičnih stavova i sitnih ljudskih zameranja. Vremenski okvir je ono poslovično "jedno leto koje će promeniti sve", a tragedija epskih razmera visi u vazduhu kao crveni karton u derbiju italijanske fudbalske lige.

Prva familija su Plasidovi. Otac Bruno (Elio Đermano) je ona vrsta patrijarhalnog despota koji svoju decu, Denisa (Tomazo di Kola) i Alesiju (Đulijeta Rebeđani) tera da čitaju ocene iz svedočanstva na večeri kako bi impresionirao prijatelje. Majka Dalija (Barbara Ćićareli) pruža mu tupu i nasmejanu podršku. Jedna kasnija scena u kojoj se Bruno potrese i iznervira kada mu sin Denis gušenjem "pokvari večeru" spada među najneprijatnije viđene na ovogodišnjem, jubilarnom izdanju Berlinala.

U međuvremenu, Denis, inače pametan i povučen momčić, gleda kako da preživi leto kada su čak i odlasci na more zamenjeni bazenom u dvorištu (Bruno će ga zbog gužve komšijske dece probušiti i za to okriviti "migrante i Cigane"). S jedne strane, tu je bizaran dogovor sa školskom drugaricom Adom (Laura Borđoli) o zajedničkom gubljenju nevinosti koji odlazi k vragu. S druge, tu je tinjajući plamen koji se razvija između njega i koketne, trudne, malo starije cure Vilme (Ileana D'Ambra) koja ga više zadirkuje nego što ga zavodi, pa makar mlekom iz sopstvenih grudi zalivala keksove koje jedu.

Jasno, Vilmina trudnoća, odnos sa dečkom, pa i život trasirani su prema tragediji, pitanje je samo brzoj ili sporoj, celoživotnoj, ali Denis smisao pronalazi u tajnovitom školskom projektu na kojem, pod patronatom malo čudnog profesora fizike (Lino Muzela) radi sa drugarima.

Među njima ističe se komšijska cura Viola (Đulija Meliljo), frustrirana time što ju je otac-tiranin Pjetro (Maks Malatesta) ošišao do glave zbog boravka na ušljivom, zaraženom bazenu. Ona će kroz ostatak filma nositi periku koja će je činiti jednako lepom, samo nekako starijom i stiliziranijom.

Još jedan neizostavni član družine je dečko čija je klasna pripadnost drugačija od ostatka klike. Đeremija (Justin Kervokian) se uklapa u profil psihopate u nastajanju, sa samohranim ocem Ameliom (Gabriel Montezi) živi u baraci, trpi svakodnevne traume (poput jedne od ranih scena „eutanazije“ njihovog psa) i na njih ne reaguje, ali se čini da "kuva" u sebi.

Za razliku od oca koji ne zaklapa i stalno smišlja kombinacije, bilo da je reč o lovi i preživljavanju ili brzom seksu sa boljestojećim komšinicama, Đeremija govori vrlo malo, ali je inteligentniji i senzibilniji nego što se čini na prvi pogled. To se najbolje vidi u sekvenci "sastanka" sa Violom, pod patronatom njegovog oca i njene majke, kako bi je zarazio boginjama koje ona još nije preležala.

Možda činjenica da je radnji potrebno toliko vremena, skoro ceo film, da konvergira nečemu, deluje frustrirajuće na gledaoca, ali to je svakako svesna autorska odluka braće D'Inoćenco. Jednom kada se sve rasprsne, shvatamo da ono što je tome prethodilo nije samo prolongirana ekspozicija, već i tema filma: ljudska gadost koja dolazi u sasvim običnom "pakovanju", koju ćemo teško prepoznati i izbeći i koja nam ne ostavlja mnogo mogućnosti za izlaz.

Poslednja četvrtina takođe u velikoj meri obesmišljava zamerke zbog kršenja dramaturških zakonitosti, poput ostavljanja "repova" događaja bez posledica, sečenja linija podzapleta i naglog izbacivanja likova iz priče. Te stvari se obično ne rade, čak ni kada se traži balans između šire i konkretnijih priča, pa ni kada je potreban balans između pripovedanja o događajima i studija karaktera pojedinaca.

Da bi se izvelo tako nešto, potrebni su vizija, ali i plan i sigurnost u sopstvenu sposobnost. Braća su možda još mlada i sigurno će imati tek šta da kažu na globalnoj kinematografskoj pozornici (u pripremi je njihov internacionalni debi na engleskom jeziku radnog naziva "Travel Well, Kamikaze"), ali nisu neiskusni autori bez dobre ideje.

Njihov smisao za humor, osećaj za luzerski milje i istinitu priču već je koristio Mateo Garone kada ih je uzeo kao koscenariste na pretposlednjem filmu "Dogman" (2018), a njihov prvenac, tinejdžerska mafijaška drama "Boys Cry" (2018), već je imao premijeru na Berlinalu (sekcija Panorama) i tamo pokupio dobre kritike. Budućnost je pred njima, a spoj humora, morbidnosti i empatije filma "Bad Tales" jeste signal u tom smeru.

4 Roses / Četiri ruže

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Vasilije Nikitović

scenario: Balša Labović, Vasilije Nikitović

uloge: Miloš Samolov, Boris Milivojević, Srđan Todorović, Dragan Jovanović, Gordan Kičić, Milutin Milošević, Dragana Dabović, Sonja Kolačarić, Nada Macanković

U suštini se retko događa da film koji dolazi iz Srbije, a nije delo nekog regionalno ili šire etabliranog autora, zaigra na redovnom repertoaru u Hrvatskoj. Istini za volju, razmena u obrnutom smeru, van konteksta filmskih festivala koji su svet za sebe po modelu globalnog sela, još je i manje vidljiva, iz razloga ovih ili onih. Po pravilu, filmovi koji se plasiraju na repertoar su, kako se to popularno kaže, repertoarski, dakle namenjeni širokoj publici, obično u ključu nekakvog žanra, spektakla ili makar komedije za razbibrigu.

Ponadali smo se da će se nakon relativnog uspeha Južnog vetra Miloša Avramovića, inače sasvim solidnog, žanrovski čvrstog i lokalnim koloritom beogradskog periferijskog krimi-polusveta obojenog akcionog trilera sa fokusom na krađu automobila, ta razmena bioskopskih filmova intenzivirati. Za to ima pregršt razloga, a najvažniji je taj da publika voli filmove na jeziku koji razume (ma koliko se veštački pravile distinkcije), naročito ako je tema univerzalno razumljiva, a obrada profilirana. U tom smislu, Četiri ruže reditelja-debitanta u dugometražnom formatu Vasilija Nikitovića kao srpska gangsterska drama centrirana oko naslovne kafane u teoriji ima regionalnu "prođu", međutim kvalitativni dometi filma, iskreno govoreći, nisu baš visoki.

 

Priča počinje svojevrsnim "spoilerom", odnosno napucavanjem našeg protagoniste i naratora Šuleta, odnosno Tarzana (Samolov) od strane prljavog policijskog inspektora Branka (Dragan Jovanović kome uloge prljavih i otkačenih pandura zapravo dobro stoje), što skoro celu prvu polovinu filma šalje u "flashback". Ta prolongirana ekspozicija, čak je i špica atipično smeštena oko sredine, zapravo služi da se upoznamo sa likovima i situacijom zbog koje je Šule iliti Tarzan popio metak i pao u reku: on je radio kao izbacivač u naslovnom klubu (nadimak je dobio od gazde jer "zna da prepozna majmune koji će praviti probleme") koji je služio kao paravan za mutne poslove trojice partnera, gazde Slobe (Todorović, solidan u ulozi koju može da odigra i u snu), pomenutog prljavog inspektora i ljigavog političara Žileta (Kičić, šmira kao i obično). Tarzan je tu služio kao faktotum, potrčko i "katica za sve", sve dok nije došao na "genijalnu" ideju da "krajcuje" koverte s lovom za njih trojicu i to trpa u svoj štek. Naravno, bilo je pitanje trenutka kada će ga otkriti i tako eto njega u reci sa rupom od metka.

Drugi deo filma u centar zbivanja stavlja Šuletovog kuma Belog (Milivojević) koji po dogovoru s njim dolazi u Beograd da bi iz kafane pokupio plen. Ta rizična operacija treba da se dogodi u toku jedne noći kada se u Četiri ruže sjate svi živi gosti, kako stalni, tako i oni novi, baš na noć kada se u promet pušta nova droga MDMA koja je hit u Amsterdamu. Iako je primarni zadatak pokupiti kofer, sekundarni uključuje spasavanje dvogodišnjeg dečaka, sina gluvoneme čistačice i Tarzanove komšinice u pomoćnim prostorijama kafane, Laure (Kolačarić).

 

Prvi i osnovni problem sa filmom je strukturalni: cela ekspozicija je uglavnom višak, ponajviše zbog inflacije ovlaš skiciranih sporednih likova koji uglavnom nisu ključni za radnju. To je recimo slučaj sa telefonskom vidovnjakinjom, netalentovanom, a ambicioznom glumicom, periferijskim sponzorušama, pa i glumičinim povremenim dečkom - simpatičnim muljatorom kojeg igra Milutin Milošević i koji čak i ima kakvu-takvu ulogu u sledu događaja. Ostali su, međutim, manje ili više dekor, kao komad scenografije i rekvizite i u nekom ekonomičnijem, nabijenijenijem kratkom filmu bi bili bez po muke zamenjeni statistima. Razlog zbog kojeg su oni tu je, pak, standardna boljka srpskog filma za raju: potreba za popovanjem i da se ispadne jako pametan.

Tipovi, dakle, nisu izabrani slučajno, kako među nosećim, tako i među sporednim i epizodnim likovima i svi oni služe da nam manje-više ukažu, odnosno da nam pod nos nabiju, sveopštu dekadenciju, nasuprot, je li, pravim vrednostima oličenim u jadnoj Lauri i njenom nevinom sinu ili u prijateljstvu između Šuleta (koji je bazično lopov, ali nema veze jer krade od gorih od sebe) i Belog (koji nema frku da pokuša da mazne ukradenu lovu jer je ta lova ionako krvava). E, sad, zanimljivo je i njihovo "geografsko poreklo", jer su obojica iz Zvečana, dakle s Kosova, a Kosovo je, naravno njegov severni deo, prikazano kao nekakva mitska zemlja mira, idile i jednostavnosti.

To ima i svoju političku neskrivenu političku dimenziju, baš kao i cela ta kuknjava za pravim vrednostima i implikacije poželjnog patrijarhalnog i konzervativnog modela. Naravno da su njih dvojica sa severa, iz Zvečana ili Mitrovice, neće valjda biti iz neke tamo Prištine, Gnjilana, Uroševca, Prizrena ili makar kakvog srpskog sela u blizini nekog od navedenih gradova. Pozitivno je, doduše, što se osuđuje "guslanje", pa čak i deklarativno zaklinjanje na vernost "kosovskom zavetu" (jer to čine lupeži koji ionako misle samo na svoje dupe), pa i to da Šule i Beli u suštini gledaju svoja posla, odnosno da uglavnom preživljavaju umesto da "srbuju". Škakljivo je donekle i pozicioniranje radnje filma u 2009. godinu, odnosno u period prethodne vlasti, premda se ironičnom upotrebom onovremenih (valjda) i još starijih muzičkih hitova uz kadrove noćnog života i značajnih mesta u centru Beograda koja su sada devastirana ili im preti devastacija pod novim režimom, reditelj efektno štiti od mogućnosti zloupotrebe filma od strane političkih struktura.

Drugi niz problema je čisto režijske prirode i slika toga da Vasilije Nikitović, čovek koji je zanat pekao kod Kusturice na njegovim filmovima Život je čudo i Zavet, nema baš puno trikova u rukavu, baš kao ni njegov ko-scenarista Balša Labović: njih dvojica su uspeli da podvale štos sa zamenom glavnog lika na pola filma i to je otprilike to. Nikitović, videli smo, vlada montažnim sekvencama i zna da upotrebi muziku. Glumce uglavnom pušta da slede svoje instinkte, što je u redu kada su ti glumci Žika Todorović i Dragan Jovanović, ali sa ostalima kojima je potrebno vođenje stvari dosta lošije stoje. Oko za detalje mu takođe nije naročito oštro, dalo bi se u drugom-trećem planu pronaći nešto mobilnih telefona ili automobila koji se ne uklapaju u zadani period, a i činjenica da dvojica kumova iz Zvečana govore sa beogradskim akcentom nije ničim objašnjena i opravdana.

Ono što, pak, najviše iritira u ovom ispod prosečno sklepanom pokušaju gangsterske drame s društvenim angažmanom je uporno insistiranje na formuli koja naprosto ne radi na duže staze: kombinaciji vrlo neurotične ručne kamere i oštrih montažnih rezova. To donekle ima smisla u montažnim sekvencama i masovkama kojima Nikitović kupuje vreme i film razvlači na preko 100 minuta trajanja, ali vrlo brzo postaje zamorno i od Četiri ruže pravi zapravo prolongirani video-spot. Postoji razlog zašto se oni snimaju za pojedinu pesmu, a ne za dupli album.

A Film a Week - Pari

previously published on Asian Movie Pulse

There are few tropes older than one about a person in a desperate search for something in a foreign land. With the refugee crisis that occupied the headlines in not so distant past (the crisis is still here, but the headlines unfortunately moved on to something else), the trope evolved to a sub-genre of its own, to so-called migration cinema. On the surface, "Pari", a European co-production film by an Iranian filmmaker Siamak Etemadi, could be confused for such a film. But this Berlinale title that premiered in Panorama section of the festival is something completely different: a unique cinema experience that defies simple labelling.

We meet our eponymous protagonist on a plane to Athens. She is played gracefully by an Iranian-German actress Melika Foroutan as a quiet, dignified woman who radiates with kindness and whose face, framed by hijab and some of the visible tar-black hair, is still beautiful. Pari is coming to Athens together with her bearded husband Farrokh (Shahbaz Noshir) to visit her son Babak who is supposed to study in Grece. However, Babak is a no-show at the airport, he is also absent from his small and messy apartment (as it turns out, he left the debt for last several rents), and he barely spent any time studying, passing no exam and losing his scholarship.

The couple's quest for the young man turns out to be futile when it comes to regular places Persian diaspora tends to frequent in Athens. Farrokh gets weary of the search couple of months in (there is more than one reason for that), but Pari remains persistent. Anarchy sign and some dark, psychedelic poetry he left behind are the only things that could steer the couple in a right direction. Already stunned by the Western decadence and, due to circumstances not worth spoiling, Pari sets out on a search completely alone. But even with the help of a sympathetic anarchist Zoe (Greek actress Sofia Kokkali) who saw Babak once or twice, it turns out that he is too much of a free spirit even for that kind of cop-fighting, punk-rock-listening crowd. A type of a person who would become a dervish, a poet or a sailor, as it is stated at one point of the film.

What is unique in the film is Pari's perspective itself, a perspective of a foreigner in a strange land whose culture she does not know, a perspective of a woman from a certain culture that demands some kind of passivity and, above all, a perspective of a mother who wants to make up to her son for not giving an effort to get to know him, but rather trying to mould him to fit some ideal image. Envisioned by Siamak Etamadi, who has been based in Greece for the last two decades, the image we get is layered and respectful to both cultures, while also highlighting their differences and incompatibilities.

The script loses a bit of momentum and outstays its welcome only near the very end that still packs an emotional and cerebral pay-off, but Etamadi's sense of directing is perfect. Fundamentally a psychologically dense and atmospheric noir, a mystery detective story of sorts, it shifts gears in both directions, towards a serious drama about parenthood, or towards a more thrilling, at times even action movie, in a very smooth fashion. Its shifts towards dreamy or nightmarish reality from a plain one are masterfully coded in editing (done by Panos Voutsaras), colour palette shifts and camera movements in Claudio Bolivar's cinematography and the use of suspense-inducing eerie score by Pierre Aivat.

However, the whole film relies heavily on its protagonist and the actress portraying her. Pari's journey of cognition is by no means a linear one, it is usually gradual, but sometimes it also turns to be shocking. The character is changing constantly and Melika Foroutan is absolutely able not just to follow the cues, but also to dictate the tempo, at the same time remaining faithful to Pari's essence, even when she gets to the places darker than she was ever able to imagine. Like its titular character, "Pari" is a deep, emotional and unique piece of cinema.

Pinocchio

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Igrane ekranizacije bajki koje poznajemo pre svega kao animirane klasike postale su više od trenda. U toku je prava pomama u Holivudu da svi Diznijevi crtani filmovi dobiju odgovarajuće, takođe Diznijeve igrane verzije. Možemo se samo čuditi i pitati zašto i čemu... Ali, valjda neki novci moraju da se izvrte, sveže ideje postale su deficitarna roba, a publika (ili, kako oni to zovu "fan-baza") jeste, čini se, savršeno zadovoljna onim što joj se servira.

To što su individualni dometi, komercijalni i umetnički, svakog od tih filmova različiti - ostaje priča za sebe. Opet, kada se podvuče crta, stvari izgledaju ovako: u pitanju su uglavnom loši ili prosečni filmovi koji uspevaju da zarade solidne, ali i astronomske svote.

Mislili smo biće nešto drugačije sa novom, igranom ekranizacijom "Pinokija", pre svega zbog njenog geografskog i autorskog porekla. Geografsko je evropsko, većinski italijansko uz "sasluživanje" britanskog i francuskog novca, a autor je Mateo Garone, italijanski režiser oko kojeg se diže prašina po festivalima "A" kategorije i koji je makar jednim ranijim radom, filmom "Tale of Tales" (2015), pokazao da poseduje izniman osećaj za bajke.

Stvari, međutim, ne stoje tako dobro ni kada se osvrnemo na ne tako daleku prošlost, ali i u sasvim blisku budućnost. Osamnaest godina ranije, imali smo još jednu igranu adaptaciju "Pinokija", italijansku, sa komičarem Robertom Beninjijem u režiserskoj fotelji, ali i u ulozi naslovnog naivnog i radoznalog lutka koji želi da postane pravi dečak. Nepotrebno je osvežavati sećanja na stare rane, ali evidentno je kako je ta verzija "Pinokija" iz 2002. bila katastrofa na svim nivoima i eklatantan primer autorskog i glumačkog ega. Kakav god bio kao glumac, Beninji je jednostavno bio previše star za ulogu Pinokija, čak i u drvenom izdanju.

U bliskoj budućnosti, koliko sledeće godine, čeka nas, pak, Netfliksova adaptacija, doduše animirana, koju će režirati oskarovac Giljermo del Toro i Mark Gustafson. Ostaje nam da se pouzdamo u Del Torovu veštinu i njegov osećaj za bajke (koji je izuzetan) i ponadamo da će makar na tehničkom planu animacija biti besprekorna, a na artističkom maštovita.

Nade da će trenutni, Garoneov "Pinocchio" biti drugačiji i iznenađujući usahnule su već sa prvim kadrovima, dok još nema naslovnog lutka, već pratimo njegovog kreatora i oca Đepeta kojeg igra - baš Beninji, i to baš na način Roberta Beninjija, stvarajući od dobrog i posvećenog lutkara tipičan "beninjijevski" lik brbljivog muljatora koji pokušava da ućari neku korist, makar besplatan obrok u lokalnoj gostionici.

Tokom posete lutkarskog cirkusa gradu, Đepeto dolazi na ideju da se i sam okuša kao lutkar. Smišlja ime za svoju kreaciju, kao i plan da sa njim, najlepšim i najživotnijim od svih lutaka, proputuje svetom i zadivi publiku, mladu i staru.

Rečeno - učinjeno, s tim da mu je kolega stolar poklonio komad živog drveta, pa je Đepetov Pinokio (dečak Federiko Jelapi obrađen da izgleda drveno pomoću CGI-ja) već od samog početka prilično živahan: beži mu po selu, buni se i neće da ide u školu, već bi radije gledao lutkarsku predstavu. Ono što sledi je prilično očekivano i sasvim na liniji izvornog romana Karla Kolodija.

Pinokio završava u cirkusu lutaka gde uspe da dirne Gutača vatre koji mu daje pet zlatnih cekina, pa sa tim novcem privuče pažnju dvojice lažljivih i proždrljivih prevaranata Lisca i Mačka. Dok luta svetom vodeći se znatiželjom, naivnošću i pohlepom, doduše plemenitom (želi da na lak način zaradi novac za oca), opominje ga Cvrčak, a život mu u nekoliko navrata spasava Vila koju u odrasloj dobi igra francuska glumica Marin Vakt.

Imamo nos koji mu raste kada lutak laže. Imamo pretvaranje u magarca zbog snova o zemlji Dembeliji. Imamo epizodu u kitovoj utrobi. Imamo sudiju-majmuna koji u zatvor šalje samo nevine, a oslobađa lopove. Imamo snove o drvetu koje rađa zlatnike. Imamo Đepeta koji svog lutka, odnosno sina, traži po svetu. Na koncu Pinokio, naravno, postaje pravi i živi dečak, ali tek onda kada se nauči marljivosti, odgovornosti i poštenju.

Nije, dakle, problem ni u Dizniju koji će pre ili kasnije izbaciti "obradu", ni u Garoneu, iako Italijan ovde uglavnom tezgari, poigravajući se tek tu i tamo vizuelnim stilom, i to opet ne tako raskošno i neočekivano kao u filmu "Tale of Tales", pa ni u Beninjiju koji reciklira svoj tipičan lik. Film čak i primetno živne kada se potonji pojavi jer se ostatak glumaca još više gubi ispod CGI maski i u jednodimezionalnim likovima.

Nađe se tu i poneka inventivna veza sa stvarnim svetom, ovim našim, današnjim i materijalnim. Sudija majmun i snovi o drvetu koje rađa zlatnike su prave asocijacije, a Garone uspeva da ih vizuelno i drugačije istakne.

Problem je, dakle, u samom "Pinokiju" kao izvornom materijalu i konzervativnoj agendi koju propagira, odnosno o tome šta znači biti dobar i pravi dečak, kao da su oni nužno "dobri". Ovde je dobrota izjednačena sa bespogovornim poštovanjem autoriteta, porodičnih i institucionalnih, dok se svaka radoznalost i natruha individualnosti automatski osuđuju kao pobuna. Pinokio, dakle, radi gluposti koje radi zato što ima piljevinu u glavi, a ne zbog toga što su greške najnormalnija stvar u životu i sastavni deo procesa učenja.

Prema tome ova verzija ni najmanje ne odudara ni od jedne druge, prošle ili buduće, osim dizajnom, i to donekle, koliko je bilo znanja, sredstava ili inspiracije da se u njega uloži. Sve druge verzije "Pinokija" su iste takve ili makar slične u smislu vrednosti koje propovedaju, premda svaka dolazi u različitom kontekstu spoljnog sveta.

Garoneova verzija svakako nije najlošija - Beninjijeva je u tom smislu nedostižna. Opet, nije ni najbolja, ni najoriginalnija, pa čak ni vizuelno najinteresantnija. Na kraju krajeva, pitanje je koliko nam je sada uopšte potrebna.