Mamonga

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i portalu Analitika

Jedini makar delimično crnogorski predstavnik na ovogodišnjem izdanju festivala u Karlovim Varima bio je film „Mamonga“. Reč je o dugometražnom igranom prvencu Stefana Maleševića, beogradskog režisera sa sarajevskom diplomom i to, ni manje ni više, nego u klasi Bele Tara. 

Nakon nekoliko zapaženih kratkih filmova i dugometražnog dokumentarca „Gora“ (2016) Malešević je predstavio asimetrični triptih koji ostaje prilično tajnovit u smislu toga koliko su i kako priče povezane. 

„Mamonga“ je snimljena u srpsko-crnogorsko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji na lokacijama u sve tri zemlje u kojima se odvija radnja ovih priča o porodičnoj disfunkcionalnosti, ponekad nepodnošljivom pritisku društva, nedostatku iskrene komunikacije i - kamionima. Film je prikazan u festivalskoj „East of West“ konkurenciji namenjenoj uglavnom mladim i nadolazećim autorima iz Istočne Evrope.

U prvoj priči komunikacija je čak formalno moguća, ali do nje ne dolazi jer pojedini likovi uglavnom sami govore, a retko slušaju druge. Priča prati dvoje skoro pa očajnih ljudi.

Jovana (Marta Bjelica) je zaposlena u pekari i pomaže ocu na farmi sa ovcama, a jedini užitak su joj izlasci sa najboljom prijateljicom Milicom. Marko (Dražen Pavlović) je, pak, deo familije Denić koja polako, ali sigurno razvija špeditersku imperiju. 

Otac ga gura u biznis, iako bi on verovatnije radije studirao ili se bavio elektronikom. Prilikom jednog izlaska Jovanu će napasti i silovati Markov drug i kolega, a on će tome svedočiti nemoćan da uradi išta da ga zaustavi...

Prva priča završava se Markovim prvom samostalnom kamionskom turom, a druga počinje kamionom. Nakon nesreće u planinama, povređena devojka azijskog porekla (Nabi Tang) pokušava da nađe pomoć u nepoznatom kraju. U obližnjem selu žive samo tri muškarca, Mitar (Momo Pićurić), Bogdan (Dejan Ivanić) i mladi sveštenik (ponovo Pavlović) koji se zakleo na ćutanje, pa ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo da li je to Marko iz prethodne priče. 

Uprkos grubim spoljašnostima i međusobnim prepucavanjima, sva trojica imaju najbolje namere prema devojci, ali jezik (u slučaju sveštenika i tišina) predstavlja nepremostiv problem što priču propelira od lirski apstraktnog do apsurdno komičnog i nazad.

U trećoj, najkraćoj priči imamo mladu majku (Bjelica), koja bi mogla biti Jovana iz prve pripovesti i njenog sina Luku (izuzetno dopadljivi Vuk Janošević) koji slabo čuje i ne govori. Ona se muči sa nekoliko poslova i živi sa detetom na ivici bede u minimalno opremljenom stanu. 

Skupe terapeutske seanse su im retko priuštive, ali je Luka dobar dečak koji u životu i igri uživa koliko može. S druge strane, kao i mnogi dečaci u tim godinama, fasciniran je kamionima, što miriše na nevolju.

Projekat je imao zanimljivu razvojnu istoriju. Prva priča u produženom obliku bila je zamišljena kao samostalni film, dok su druga i treća napisane kasnije i, prema rečima režisera, inspirisane nagađanjima o tome šta se moglo dogoditi likovima u prošlosti i budućnosti. 

Malešević tu demonstrira zavidnu versatilnost time što priče raspliće u različitim ključevima, od teške, sporovozne socijalne i psihološke drame, preko lirski apstraktne drame sa momentima apsurdne komedije, do socijalne drame koja deluje bajkovito zato što je ispričana iz dečje perspektive. 

Radeći prema scenariju koji je napisao sa još troje saradnika, Malešević vrlo vešto upotrebljava širok dijapazon izražajnih sredstava ne bi li uspostavio određeno raspoloženje, pritom ostajući dosledan i gradeći unikatni stil. On se uglavnom oslanja na duže, po pravilu statične i vrsno komponovane kadrove sa relativne distance snimljene kamerom Bogdana Babovića i meditativnu montažu koju režiser potpisuje sa Jelenom Maksimović. 

Ugođaj je zbog toga ponekad opservaciono-dokumentarni (u prve dve priče, u trećoj se menja rakurs i dodaje više topline), a autor crpi dosta drame i od neoklasičnog soundtracka Džejmsa Stoktona.

„Mamonga“ nije film bez nedostataka. Ponekad je ne bi bilo teško gurnuti u isti koš sa ostatkom istočnoevropskih „misery porn“ festivalskih nastavaka, ali Malešević pronalazi načine da ispričane priče ponovo interpretira na neki novi i autentičan način. Sve u svemu, posebno s obzirom na to da govorimo o dugometražnom igranom prvencu, „Mamongu“ (tajnu naslova otkrićete gledajući film) možemo smatrati vrlo dobrim radom.

A Film a Week - Zagreb Equinox / Zagrebački ekvinocij

Zagreb Equinox, premiering in the new Kontrapunkt sidebar of Pula, certainly does not lack ambition to be a proper, kinetic youth-themed film and one of the first of its kind in Croatia. What could possibly be considered as a major problem somewhere else, like the lack of financial means (apparently, the film was shot with no budget to speak of, and the money obtained through the crowdfunding campaign - less than 1 500 € - was spent entirely on sandwiches for the cast, crew and extras) and the formal filmmaking education for the complete crew, here is actually turned into one of the major advantages. In his feature-length debut, Svebor Mihael Jelić sure-handedly channels the voice of his generation.

It is the night of Spring Equinox and Lena (Lena Medar) is throwing a party assisted with a crew of her friends. The party is about to take place in the flat of the semi-legendary urban dude Klas who left it to all the youth in Zagreb before leaving for Switzerland. So the crew of six is divided in three couples and tasked with different things regarding the preparations. Lena and Maša (Lana Bogović) should prepare the place and welcome the first guests. Mrva (Patrik Gregurec) and Kači (Mislav Valsim) should arrange the booze and the music, Lena's personal favourite Miki Souls (whose song is actually used as the theme and who appears in a cameo later on). And finally, Blagi (Tin Blagojević) and Luna (Luna Pilić) should score enough weed to keep all the guests happy. Simple enough, what could possibly get wrong?

Actually, almost everything. The party gets crowded and noisy really quickly, which does not sit well with the nosy neighbour (Ksenija Marinković, seen in a number of Croatian films recently), and the guests do not seem to be satisfied with the lack of ganja. Lena is getting nervous because her friends are running late and Maša's crush on a local player. Mrva and Kači are getting into every sort of trouble, involving an Uber driver, a bus conductor and police due to Mrva's Devil-may-care attitude and Kači's good-boyish unpreparedness for that kind of stuff. On the other side of the town, Blagi and Luna cannot score any weed since all the major dealers are either arrested or in hiding, so they have to search for the guy nicknamed Lepi (Croatian for "Pretty") who has the habit of popping up at places and disappearing randomly.

What Jelić tries to sell as a typical night in Zagreb is clearly devised from a number of anecdotes of a number of people but, frankly, it does not matter. First of all, most of us who still remember our youth years have had similar, or even much worse experiences at and around parties, apart from hearing even crazier stuff happening. Secondly, it is handled with ease and good instinct by him as a director and his young crew that it feels completely genuine and believable. The kinetic camerawork of Hrvoje Bazina fits the purpose perfectly and the editing handled by the director himself together with Karlo Oto Lekić, Adam Mišković and Laura Pascu is smooth enough in the terms that all three couples never overstay their welcome on the screen.

On the other hand, there is still some room for improvement regarding the dialogues that sometimes get too clunky and the work with actors whose line delivery feels a bit stiff at places. Production values are also somewhat modest, but it is still a success having in mind that the whole film was made for free and powered by sheer enthusiasm. Jelić does good to include some of the cheap, but elegant-looking graphics to make the looks of the film more appealing and it is a pity he forgets about them in the middle section of the film.

The real success is, however, securing some of the recognizable Croatian actors for bit parts, so we get to see Drago Ćosić as a former punk-rocker turned cop and Goran Grgić as a Uber driver with a grudge interacting with a TV comedian Marko Petar Orešković as a public transportation controller and Ozren Grabarić as a straight-faced police officer. That shows that, after Zagreb Equinox, Jelić and his collective might have a bright future in Croatian cinema.

Koko-di Koko-da

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Johannes Nyholm

uloge: Leif Edlund, Ylva Gallon, Katarina Jakobson, Peter Belli, Morad Baloo Khatchadorian, Brandy Litmanen

Iza blesavog, detinjastog naslova izvučenog iz dečje pesmice o zaklanom pevcu krije se jedan od uvrnutijih žanrovskih filmova ove sezone. I u njemu nema ničeg dečijeg i nevinog, naprotiv: švedski reditelj Johannes Nyholm se, kao što je to već demonstrirao u svojim kratkim filmovima i prvencu The Giant, bavi realističnim, važnim temama, u ovom slučaju žalovanja i disfunkcionalnosti parova, na jedan nadrealan, košmaran, pa čak i sadistički način. Film je imao premijeru na Sundance Festivalu, a nedavno je prikazan u Karlovym Varyma.

Tročlana familija maskirana u antropomorfne zečeve je na izletu u gostionici gde proslavljaju rođendan kćeri Maje (Jakobson) uz hranu i bizarni nastup komičarske trupe. Majka Elin (Gallon) se otruje hranom i cela familija biva prebačena helikopterom u bolnicu pre nego što proslava bude gotova. Sutradan, međutim, majka i otac Tobias (Edlund) ne uspevaju da probude svoju kći - ona je misteriozno preminula u snu.

Tri godine kasnije, par nevoljno odlazi na godišnji odmor. Njihovo žalovanje se pretvorilo u rutinu pasivne agresije i verbalnog zlostavljanja i sva je prilika da odmor to popraviti neće. Elin se duri oko pogrešnog sladoleda koji joj je Tobias kupio na benzinskoj pumpi i definitivno nije oduševljena idejom o kampovanju u prirodi. On, pak, baš na tome insistira tako da čak bez najave skreće u šumu gde usred noći postavi šator.

Zujanje komaraca je tu tek prvi znak nevolje, a Elinino uriniranje u prirodi je uvod u pravu pravcatu nevolju. Kao grom iz vedra neba se na tom mestu pojavljuje menažerija čudnih i pretećih likova, starovremenski vašarski zabavljač (danski muzičar Peter Belli), grmalj koji nosi mrtvo prase (Khatchadorian) i divljakuša koja vodi opasnog psa (Litmanen). Oni svakako nemaju dobre namere i dvojcu se ni u kojem slučaju ne piše dobro. Šta god pokušali, izginuće brutalnom smrću, iznova i iznova u košmarnom snu.

Motive viđene u drugim filmovima ovde nije teško prepoznati. Tako imamo von Trierov Antichrist u osnovi priče (par koji je izgubio dete pa žaluje u izolaciji), Hanekeovo remek-delo Funny Games (napad neznanaca na relativno komfornu egzistenciju koja se može tumačiti kao misija šokiranja buržoazije), mehaniku komičarskog klasika Groundhog Day u kojoj likovi proživljavaju iste događaje iznova i iznova kao u kakvoj uvrnutoj kompjuterskoj igrici i "nightmare logic" tok koji je vrlo fluidan, ali bez nekakve čvrste konvencionalne logike, pa čak i ubačene animirane sekvence poetičnog, ali pomalo morbidnog karaktera.

Ono što je iznenađujuće u celoj toj mešavini poznatih ideja je lakoća sa kojom to kod Nyholma radi i ostavlja trajni utisak na gledaoca, ali i originalnost koju na kraju krajeva autor postiže. Razlog tome može biti duboka ukorenjenost u realnosti jer je dinamika para koju Nyholm ovde prikazuje savršeno uverljiva, kao i osećaj koji i Tobias i Elin imaju da je sve što urade - pogrešno, ali ne mogu protiv sebe, pa moraju jedno protiv drugog. Takođe, veliko otkriće ostavljeno tačno za kraj, premda nonšalantno nagovešteno na samom početku, itekako ima efekta i logike, pa zbog toga otvara novi nivo za tumačenje filma.

Nekim gledaocima sadizam koji Nyholm demonstrira prema svojim likovima može biti problematičan, ali recimo da se tu radi o cepidlačenju i nepotrebnoj moralizaciji jer sam dizajn negativaca takav da nema i ne može imati dodirnih tačaka sa realnim svetom. Dizajn filma inače, što vizuelni, što zvučni, tako je izbalansiran između realističnog i surealnog da se čini kako se Koko-di Koko-da vrlo vešto prebacuje iz jednog "sveta" u drugi. Naravno, brojne repeticije bez produbljavanja ispitivanja materije, odnosno površnost nasuprot nastudiranom dizajnu, uzimaju svoj danak u ritmu filma od sredine prema kraju, ali to je tek minoran problem kojem se može suprotstaviti kontra-argument da se žalovanje i depresija kreću u krugovima i da njihove žrtve zapravo tapkaju u mestu i ne izvlače nove spoznaje tako lako. Na kraju, iako je bilo mogućnosti da film bude remek-delo (nije, ali je svejedno dobar), možemo se zadovoljiti njegovim konačnim dometom i činjenicom da nam neke sekvence do u detalj neće tek tako izleteti iz memorije.

Monsoon

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i na portalu Analitika

Ah, taj arhetipski muškarac na pragu sredovečnosti sa krizom identiteta koji se upućuje u istraživanje samog sebe i čemu pripada. Najčešće u nacionalnom smislu (imigrantski koreni, dvostruki osećaj da je stranac). Ponekad u smislu potisnute seksualnosti koja izbija na površinu. On je često nemušt, ne ume da se izrazi, a zapravo ne zna ni šta bi hteo, ni šta ga muči, pa u toj neodređenosti i neizvesnosti pati li pati...

Ako se može verovati filmskim festivalima, taj i takav muškarac je predominantna sorta. Priča o njemu ponavlja se i varira poslednjih nekoliko godina. Pitanje je, međutim, koliko je puta moguće tu priču ispričati, da bismo makar probali da se pretvaramo da gledamo nešto novo i originalno. 

Ništa nije mnogo drugačije ni u slučaju filma „Monsoon“, drugog dugometražnog filma Honga Kaua koji je otvorio zvaničnu takmičarsku selekciju ovogodišnjeg, 54. izdanja festivala u Karlovim Varima.

Pomenuti muškarac u filmu je Kit (malezijski glumac Henri Golding, zapažen prošle godine u mega-hitu „Crazy Rich Asians“), Britanac vijetnamskog porekla koji se vraća u domovinu roditelja gde se, naravno, oseća kao stranac. On je tamo rođen, ali njegova sećanja su mutna. Jezik jedva razume, pa se uglavnom oslanja na pomoć drugih: prijatelja iz detinjstva Lija (Dejvid Tran), svog dečka Amerikanca Luisa (Parker Sojers) koji ima sopstvenih demona i galeristkinje Lin (Moli Heris) koju slučajno upoznaje.

Čini se da je Kitova misija besciljna i bezidejna, kao u mnogim ostvarenjima ove vrste, sve do polovine filma kada se kao pravo poslanje otkrije cilj da pronađe pravo mesto za pepeo pokojnih roditelja, bio to Sajgon u kojem su živeli do rata i malo kasnije, ili Hanoj, gde su rođeni.

Tu film počinje da dobija novi smisao na koji Hong Kau možda na početku nije ni računao gurajući u prvi plan krizu kulturnog identiteta kojom se nešto inovativnije bavio u prethodnom filmu „Lilting“ (2014). Ovde se, čini se, još i više drži elemenata iz autobiografije.

„Monsoon“, ma koliko naslov generički zvučao, postaje svedočanstvo o savremenom Vijetnamu koji je razapet između burne istorije i postpolitičkog, ultrakapitalističkog moderniteta u svoj svojoj kompleksnosti. 

Moramo imati u vidu da takav portret ove indokineske zemlje još nismo imali prilike da vidimo, naročito u filmu zapadnog autora, što Hong Kau zapravo i jeste kao Britanac koji je karijeru razvio tamo. 

Režiser, međutim, pokazuje veće ambicije. Želi i uspeva da razume situaciju bolje od prosečnog zapadnjaka koji bi verovatno posegnuo za „misery pornom“ kada je reč o portretu teškog života potlačenih u vrlo specifičnoj formi kapitalizma ili za žanrovskim rešenjima ratnog filma kada govorimo o prikazu istorijskih prilika.

U smislu izvedbe, film je solidan koliko to može biti. Sajgon i Hanoj izgledaju distinktivno i realistično, bez utapanja u ružnoći, iako je možda najpamtljiviji kadar onaj na samom početku, uz uvodnu špicu, kada kamera iz ptičje perspektive pruža širi pogled na raskrsnicu gde haotični saobraćaj motora, automobila i pešaka polako počinje da dobija smisao kako vreme prolazi. Emocionalnom ugođaju doprinosi i muzika, skoro pa konstantno prisutna, i ambijentalna i kao originalna pratnja, a odjavna post-rok tema ostavlja upečatljiv utisak.

Međutim, „Monsoon“ sa glumačke strane pada kao žrtva nepažljive podele uloga i ne baš najlogičnije koncepcije s obzirom na to koliko bi Kit i Luis mogli da budu stari. Dva glumaca upinju se iz petnih žila da kanališu kompleksne emocije. To im u nekom čistom obliku donekle i uspeva, ali ne može sakriti činjenicu da su premladi za uloge ljudi rođenih odmah posle rata koji osećaju njegove posledice. Naprosto zrače nekom milenijalskom aurom.

Konačni sud glasi: „Monsoon“ bi bio mnogo bolji kao film kada bi se posmatrao razložen na komponente, a ne u celini, iako možemo verovati autoru da je imao celovitu viziju. Čini se da je Hong Kau znao šta je želeo da iskomunicira ali, kao i glavni lik filma, nije uspeo da se izrazi.

The Lodge

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Veronika Franz, Severin Fiala

scenario: Veronika Franz, Severin Fiala, Sergio Casci

uloge: Riley Keough, Richard Armitage, Alicia Silverstone, Jaeden Lieberher, Lia McHugh

Pre četiri godine Veronika Franz i Severin Fiala su pošteno uzdrmali horor-scenu sa svojim dugometražnim prvencem Goodnight Mommy koji se kroz izraz sporovoznog, atmosferičnog, misterioznog horora zapravo bavio porodičnim odnosima, tugovanjem i različitim reakcijama na isto. Film nas je počastio sa nekoliko strašnih, dojmljivih scena koje se urezuju u pamćenje i izuzetnim osećajem za prostor. Dvojac je od tada stekao u neku ruku kultni status i osigurao sredstva za svoj prvenac na engleskom jeziku. The Lodge je imao premijeru na Sundance Festivalu uz uglavnom jako pozitivne kritike, a svoju internacionalnu i evropsku premijeru upravo u noćnom programu u Karlovym Varyma.

The Lodge u prvom planu opet ima porodicu i porodične odnose, ovog puta dodatno oneobičene činjenicom da nije u pitanju biološka, već stečena porodica, dok je dodatni adut za jezivu atmosferu opet izolacija, ovog puta zavejana kuća za odmor u kojoj se ionako neskladni odnosi dodatno ruše. Iz ovog opisa prve asocijacije su svakako njihov prethodni film, prošlogodišnja horor-senzacija Hereditary i, naravno, The Shining, ali je The Lodge sve pre nego derivativni filmski uradak.

Richard (Armitage) i Laura (Silverstone) prolaze kroz prilično buran razvod koji nju gura u duboku depresiju. Njegovo insistiranje da proces ubrza i finalizira da bi se oženio svojom novom devojkom Grace (Keough) Lauru, pak, gurne preko ivice, u jedno od najšokantnijih filmskih samoubistava koje smo imali prilike da vidimo. U centru razvoda, kako to obično biva, kao žrtve stoje njihova deca, Aidan (Lieberher) koji je na pragu puberteta i nešto mlađa Mia (McHugh). Bez potrebe za posebnim objašnjavanjem, oni nisu baš skloni Grace i krive je za samoubistvo njihove majke, a očevi pokušaji da ustroji novu porodicu s pripadajućom dinamikom daleko su od plodonosnih.

On zato dolazi na ideju da njih četvoro skupa provede zimu u relativnoj izolaciji, u iznajmljenoj kući za odmor ne bi li se saživeli međusobno, što je problem imajuči u vidu tvrdi stav dece, naročito Aidana, ali i Graceine nesigurnosti, anksioze, čudnu, gotovo sablasnu vibru koju odašilje, a naročito njenu misterioznu i prilično nekonvencionalnu prošlost koju pokušava da sakrije i potisne, a koja ima veze sa tim da je ona jedina preživela članica samoubilačkog kulta). Kada Richard ode na neodložni službeni put pred Božić, a kuću zatim pogodi mećava, njihova sposobnost da prežive zajedno će se naći na teškom iskušenju, naročito zbog toga što se u i oko kuće dešavaju vrlo čudne, čak neobjašnjive i verovatno natprirodne stvai: hrana i predmeti nestaju, kućni ljubimac se muva u i oko kuće što inače ne radi, a klinci i Grace prebacuju krivicu sa jednih na druge.

Prva stvar koju Franz i Fiala ruše je zabluda da su deca po definiciji nevina i nesposobna za mržnju ili hladni prezir jer već njihovi nehajni nestašluci mogu da budu surovi. Nije to novo u žanru, jezivo dete kao antipod magičnom je provereni horor-standard i mnogi horori kapitaliziraju na toj inverziji. Međutim, autorski dvojac ovde u kreativnom smislu odlazi nekoliko koraka dalje i izvan uvreženih klišea. Ono što strašno kod Aidana i Mie nije to što su monstruozne mašine za mučenje i ubijanje, nego upravo to koliko su normalni (kao sva ostala deca), ali jednako tako sposobni za složene psihološke igrice u kojima zapravo ne žele da joj permanentno naude, nego je zezaju bez mere, pritom neznajući da su njene anksioze i nesigurnosti tempirana bomba.

Jednom kada se uloge promene i kada Grace ode preko ruba pameti, njeno ponašanje postaje nepredvidljivo, efikasno opasno za sve oko nje, ali jezivo dosledno idealima koje propoveda. Ma koliko se ludačkim njeni postupci činili, oni su ipak itekako motivisani i ukorenjeni u njenom karakteru, odrastanju, naučenom iskustvu...

Ova u suštini komorna priča ograničena na troje do petoro likova dosta zavisi od glumaca. Franz i Fiala tu imaju i sreću da su uspeli da izaberu glumce koje su hteli, a koji spadaju u red najboljih i najinteresantnijih u svojoj generaciji (Jaeden Lieberher, Lia McHugh i Riley Keough se tu posebno iskazuju, a dinamika među njima je izuzetna), ali pokazuju i zavidan nivo znanja u smislu vođenja njih kroz uloge, naročito po pitanju finog podešavanja emotivnog registra koji se od njih zahteva od scene do scene. Film je, zahvaljujući tome, ali i savršeno preciznoj montaži ritmičan i glatko teče sve vreme sa šokovima na tačno određenim mestima koji nisu banalni kao što su to u pravilu takvi momenti u "mainstream" hororu.

Tehnički, film je takođe izvanredan, što zahvaljujući impresivnoj fotografiji Lanthimosovog direktora fotografije Thimiosa Bakatakisa, što neoklasičnom "soundtracku" Dannyja Bensija i Saundera Jurriaansa koji se savršeno uklapaju u viziju koju su Veronika Franz i Severin Fiala imali i proveli kada je The Lodge u pitanju. Reč je o filmu koji već sada značajno doprinosi modernom, lagano artsy hororu i kojem se smeši status klasika i to ne čak ni u nekoj dalekoj budućnosti.

A Film a Week - Ghost of the Golden Groves

previously published on Asian Movie Pulse

Recently we had "Tumbbad", a formally conventional, yet mesmerizing, demons-infested tale of greed, reviewed here by yours truly. Another brilliant, yet differently dressed, debut comes also from India - "Ghost of the Golden Groves", penned and helmed by a Bengali duo Aniket Dutta and Roshni Sen, hidden under the pseudonym Harun al-Rashid (after an Arabian Nights character who is always masked). These two titles are not even remotely same kind of cinematic works, but now it is possible to argue that horror scene in India is gaining momentum quickly.

"Ghost of the Golden Groves" comes from Bengal and relies a bit on its tradition regarding the art house cinema dating from the 60's and Indian New Wave, but it is not the only clue needed for the interpretation of this diptych of strange ghost stories set deep in the backwoods and in the time when civilization started to visit those virgin lands. Some of the clues are spelled out, literally, early on: we can hear names Seijun Suzuki, Kaneto Shindo and Teshigahara, which are all the names of Japanese New Wave auteurs and if we were not listening carefully, Dutta and Sen will treat us with a couple of references to their work. Also, some other influences can be read: David Lynch, Alejandro Jodorowsky, acid western, experimental cinema as well as early and fairly basic science fiction B-movies, all of that shot predominantly in crisp black and white, or, better said, shades of grey.

The title is a bit misleading, there is not just one ghost, but more of them in those two stories that are connected only through the sheer strangeness of events and the clash of modernity and ancient, almost animalistic superstition as a lifestyle. The first, shorter part of the film titled "The Polymorph" and based on Dutta's own short story, follows the survey officer from Kolkata named Promotho (and played by Joyraj Bhattacharjee, glimpsed in Ronny Sen's astonishing "Cat Sticks") who came to the titular forest to map the roads that would run through the area in the future. He is met with hostility from the locals and tricked by a demon who took the shape of a local performer, so he ends up lost in space and time.

The second story, titled "Maya" and based on a short story by Bibhutibhusan Banyopadhyay, follows a poor, unemployed cook (Soumyajit Majumdar) who becomes a caretaker of a secluded, old villa owned by an eccentric old rich man (Jayanta Banerjee), despite the warnings about what happened to the previous men on his job. He does not seem to care even when a gas-masked woman, obviously from the future, starts visiting him in his dreams, followed by a group of similarly dressed people referred to simply as the others...

It would be easy, lazy and plain to write off "Ghost of the Golden Groves" for its awkwardness, because here it actually serves the purpose to tell an archetypical story about the clash between the new and the old, the civilization and wilderness. And Dutta and Sen do their best to tell it in a quite unique way, laced with humorous moments and striking visuals, effectively creating a memorable universe and using the storytelling means to the maximum effect.

Two things stand out here. One is the use of colour, first just suggested in the film's text when Promotho notices the green light in the forest only to be told by the carriage driver that people there see everything in black and white, then shown literally in cook's dreams and finally in the epilogue sequence where he recounts his story from a stage to the alien audience. That kind of use is far from the usual, it might even seem counter-intuitive a bit, but it makes sense and looks good paired with the rest of the black and white material shot by Basab Mullick that captures the attractiveness of the deep forest and primitive villages, complete with the "decay porn" of the crumbling villa.

The second one is sound design that is being used as a storytelling tool in a fresh way. Paired with an eclectic choice of music (done by Dutta), that includes rock, folk, jazz, blues, as well as electronic and modern pop, it creates a lasting impression, making "Ghost of the Golden Groves" one of the most pleasant surprises and arresting first-time filmmaking efforts in the terms of the strength and clarity of auteur vision.

Lista - Jun 2019.

Ukupno pogledano: 95 (32 dugometražna, 2 srednjemetražna, 61 kratkometražni)
Prvi put pogledano: 93 (30 dugometražnih, 2 srednjemetražna, 61 kratkometražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Extreme Job
Najlošiji utisak: Head Count

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.06. video Clara's Ghost (Bridey Elliott, 2018) - 6/10
02.06. kino My Last Year as a Loser / Ne bom več luzerka (Urša Menart, 2018) - 6/10
02.06. video Zoo (Antonio Tublen, 2018) - 4/10
03.06. video Body at Brighton Rock (Roxanne Benjamin, 2019) - 5/10
04.06. video The Standoff at Sparrow Creek (Henry Dunham, 2018) - 8/10
05.06. video The Working Class Is Off to Paradise / Radnička klasa odlazi u raj (Marko Cvejić, 2017) - 6/10
05.06. video Domino (Brian De Palma, 2019) - 4/10
05.06. kino Ma (Tate Taylor, 2019) - 4/10
06.06. video Gora (Stefan Malešević, 2016) - 7/10
08.06. kino Greta (Neil Jordan, 2018) - 5/10
09.06. video The Captain / Der Hauptmann (Robert Schwentke, 2017) - 8/10
**10.06. festival Menuett (Felix Karolus) - 7/10
**10.06. festival Out of Plastic (Lina Hadsbjerg, 2018) - 5/10
**10.06. festival Aridity / Shmama (Miki Polonski, 2017) - 7/10
**10.06. festival Stride (Mazin M. Sherboyani, 2019) - 6/10
**10.06. festival Routes / Wegstücke (Evelyn Kreinecker, 2017) - 7/10
**11.06 festival Everything Completely Natural? / Alles ganz natürlich? (Rüdiger Schnorr, 2018) - 7/10
**11.06. festival Naive / Naiv (Patrick Müller, Kika Schmitz, Esther Berkel, 2019) - 6/10
**11.06. festival Echoes of the Past - Delos (Barbara Zimmermann, Bernhard Zimmermann, 2018) - 5/10
**11.06. festival Schwarzwald (Jürgen Bergmann, 2019) - 5/10
**11.06. festival Hatari - The Danger in Serengeti / Hatari - Gefahr in der Serengeti (Jürgen Richarz, Maria Gockel, Dr. Helmut Ludwig, 2018) - 5/10
**11.06. festival Deer Damage / Wildschaden (Marcus Siebler, 2018) - 7/10
**11.06. festival Keeper (Dave Lojek, 2018) - 8/10
**11.06. festival Carlotta's Face / Carlottas Gesicht (Valentin Riedl, Frédéric Schuld, 2018) - 8/10
**11.06. festival Isle of Capri (Mans Berthas, 2018) - 4/10
**11.06. festival Percht (Béla Baptiste, 2018) - 6/10
**11.06. festival Iku Manieva (Isaac Ruiz Gastélum, 2017) - 6/10
**11.06. festival Elephant in the Room (Chanelle Edenbenz, 2018) - 5/10
**11.06. festival Omarska (Varun Sasindran, 2019) - 7/10
**11.06. festival Shadows Catching up to Each Other (Andrea Lin, 2018) - 6/10
**11.06. festival The Line / Il tratto (Alessandro Stevanon, 2018) - 6/10
**11.06. festival The Graffiti / Le graffiti (Aurelien Laplace, 2019) - 6/10
**11.06. festival The Day of Duty / Takleef (Ali Farahani, 2018) - 6/10
**11.06. festival People of the Wasteland (Heba Khaled, 2017) - ?/10
12.06. kino Rocketman (Dexter Fletcher, 2019) - 6/10
**12.06. festival Best Friends Forever or Whatever (grupa autora, 2017) - 4/10
**12.06. festival Valentin (Olga Kosanović, 2017) - 7/10
**12.06. festival On (Jelena Sinik, 2018) - 7/10
**12.06. festival Girl (Lowri Roberts, 2018) - 4/10
**12.06. festival DZDL (Tim Oppermann, 2018) - ?/10
**12.06. festival Swamp Creatures / Sumpedyr (Sine Aaroe Juhl, 2018) - 7/10
**12.06. festival Eat Me (Ilina Perianova, 2016) - 6/10
**12.06. festival The Art to Survive / Kunst und Überleben (Zoe Borzi, 2018) - 4/10
**12.06. festival Giltrude's Dwelling (Jeremy Lutter, 2019) - 5/10
**12.06. festival Lilli_2.0 (Tina Semik, 2018) - 5/10
**12.06. festival War for Keyboard Warriors (Lam Can-zhao, 2019) - 6/10
**12.06. festival More (grupa autora, 2018) - 7/10
**12.06. festival If and Only If / Si y solo si (Gonzalo Gerardin, 2018) - 6/10
**12.06. festival Uplift (Jim Walker, 2019) - 8/10
**14.06. festival Misplaced Memories / Zagubljena sjećanja (Ivana Radić, 2019) - 6/10
**14.06. festival The Rex Will Sail In / Doplovit će Rex (Josip Lukić, 2019) - 9/10
**14.06. festival The Unusual Bath of Mr Otmar / Neobična kupka gospodina Otmara (Niko Radas, 2019) - 7/10
14.06. festival Invasion / Hojoom (Shahram Mokri, 2017) - 5/10
15.06. festival Killing / Zan (Shinya Tsukamoto, 2018) - 8/10
***15.06. festival The Sisters / Sestre (Zdenko Jurilj, 2018) - 7/10
**15.06. festival Do You Go Out? / Izlazite li vanka? (Ines Jokoš, 2019) - 8/10
**15.06. festival From Under Which Rock Did They Crawl Out / Ispod kojeg li su samo kamena ispuzali (Daniel Šuljić, 2018) - 6/10
**15.06. festival The Cat Is Always Female / Mačka je uvijek ženska (Martina Meštrović, Tanja Vujasinović, 2019) - 5/10
**15.06. festival Document Paracosmic / Dokument Parakozmik (Vladislav Knežević, 2018) - 5/10
**15.06. festival The Albatross / Albatros (Nenad Janković, 2019) - 6/10
**15.06. festival M (Karla Skok, 2019) - 6/10
**16.06. festival At the End of Darkness / Na kraju tame (Darko Pauković, 2018) - 6/10
**16.06. festival - / Kako je Tanja ostala sama (Mia Sidorov, 2018) - 5/10
16.06. festival Polar Dream / Polarni san (Đuro Gavran, 2018) - 7/10
**16.06. festival - / Glava u balunu (Mladen Stanić, 2019) - 8/10
*16.06. festival Burning / Beoning (Lee Chang-dong, 2018) - 10/10
16.06. festival Head Count (Elle Callahan, 2018) - 2/10
17.06. festival Sons of Denmark / Danmarks sonner (Ulaa Salim, 2019) - 5/10
17.06. festival Distinction (Jevons Au, 2018) - 6/10
*17.06. festival The Wind (Emma Tammi, 2018) - 7/10
**17.06. festival Imbued Life / Udahnuti život (Ivana Bošnjak, Thomas Johnson, 2019) - 8/10
**17.06. festival Smile / Osmijeh (Matea Kovač, 2019) - 5/10
**17.06. festival One of Many / Jedan od mnogih (Petra Zlonoga, 2018) - 6/10
**17.06. festival Square (Morana Franov, 2019) - 5/10
***18.06. festival Zingerle (Eric Marcus Weglehner, 2019) - 8/10
18.06. festival Mega Time Squad (Tim van Dammen, 2018) - 5/10
**18.06. festival Malleus Dei (Dino Krpan, 2018) - 8/10
**18.06. festival Closing Time / Fajront (David Lušičić, 2019) - 5/10
**18.06. festival Iva (Maja Alibegović, 2018) - 4/10
**18.06. festival Currents / Strujanja (Katerina Duda, 2019) - 7/10
**18.06. festival Remiza (Aron Kovačić, 2018) - 7/10
**18.06. festival Wo Nt / Ne ću (Jasna Čagalj, 2019) - 5/10
**18.06. festival First Step / Prvi korak (Petra Kožar, 2019) - 7/10
**18.06. festival Euthanasia / Eutanazija (Joško Marušić, 2018) - 8/10
19.06. festival The Wedding Guest (Michael Winterbottom, 2018) - 6/10
19.06. festival Extreme Job / Geukhanjikeob (Lee Byeong-heon, 2019) - 9/10
20.06. festival Still Human / Lun lok yan (Oliver Chan Siu Kuen, 2018) - 6/10
21.06. festival Starfish (A.T. White, 2018) - 7/10
24.06. festival Selfie (Agostino Ferrente, 2019) - 6/10
25.06. video Triple Frontier (J.C. Chandor, 2019) - 6/10
26.06. video Mary Queen of Scots (Josie Rourke, 2018) - 5/10
27.06. video Free Solo (Jimmy Chin, Elizabeth Chai Vasarhelyi, 2018) - 6/10
28.06. video Slaughterhouse Rulez (Crispian Mills, 2018) - 4/10
28.06. video Monsters and Men (Reinaldo Marcus Green, 2018) - 7/10
29.06. video Ghost of the Golden Groves (Aniket Dutta, Roshni Sen, 2019) - 8/10