tekst pročitan u emisiji Filmoskop na HR3
Biografski
filmovi već su desetljećima svojevrsni standard u američkoj i
britanskoj kinematografiji. Taj standard prelio se i na druge
nacionalne kinematografije, od onih visoko razvijenih i proračunski
potkovanih kao što su njemačka ili francuska, preko poljske,
švedske ili finske, pa do srbijanske u našem neposrednom okruženju.
Tu bi valjalo detektirati i određene specifičnosti: u slučaju
sportsko-povijesnih biografskih spektakala kao što su to bila dva
„Montevideo”-filma Dragana Bjelogrlića ili „Bit ćemo prvaci
svijeta“ Darka Bajića, riječ je bila o svojevrsnim „grupnim
portretima” koji su, logično, slavili uspjehe jugoslavenske
reprezentacije u kolektivnim sportovima. „Pravi” su, pak,
biografski filmovi bili rezervirani za „solo” glazbene zvijezde
kao što su Toma Zdravković („Toma“ Dragana Bjelogrlića i
Zorana Lisinca) i Džej Ramadanovski („Nedjelja“ Nemanje Ćeranića
i Miloša Radunovića), da spomenemo samo one najprominentnije. Red
je izgleda došao i na hrvatsku kinematografiju da iznjedri punokrvan
biografski film smješten na specifične lokacije i u specifične
periode. Scenarist Ivan Turković Krnjak, redatelj Danilo Šerbedžija
i producent i koredatelj Ljubo Zdjelarević prihvatili su se zadatka
da ispričaju biografsku priču o košarkašu Draženu Petroviću,
tragično nastradalom na vrhuncu profesionalne karijere. Rezultat je
film „Dražen“, za sada domaći repertoarski kino-događaj sezone
u Hrvatskoj, a u budućnosti možda i jedan od većih hrvatskih
kino-hitova na domaćem terenu i prvi kino-hit na regionalnoj razini
koji dolazi iz Hrvatske. U trenutku pisanja teksta, naime, film je
još uvijek u pretpremijernoj kino-eksploataciji u Hrvatskoj, te još
nije zaigrao na susjednim tržištima, iako je distribucija tamo
najavljena.
U
tom procesu su se Turković Krnjak, Šerbedžija i Zdjelarević
morali suočiti s nekoliko izazova atipičnih za hrvatsku
kinematografiju. Naime, u njoj najbolje uspijevaju manje ili više
komorne arthouse
drame, filmovi za djecu i omladinu, kratkometražni filmovi,
dokumentarci i „projekti od nacionalnog značaja” obilato
potpomognuti od strane državnih struktura. Prvi izazov inherentan je
žanru biografskog filma – kojem se klišeju privoliti – jer
biografski je film kao žanr sazdan od klišeja koji mogu i ne
moraju nužno korespondirati s istinom, bitno je da funkcioniraju.
Drugi i treći izazov također su striktno vezan za biopic
kao žanr: koliko se u priči držati istine (a koliko ju dopisivati
i dodatno dramatizirati), te kako priču početi i kako ju završiti,
budući da kraj znamo, a početak možemo pretpostaviti, dok je i
„ono između” bilo manje ili više publicirano. S tim u vezi,
nameće se i pitanje kako film učiniti jednako privlačnim
različitim generacijama, od neposrednih svjedoka Draženova vremena
u Šibenki, Ciboni, Realu iz Madrida, Portlandu i New Jerseyu, do
onih rođenih nakon njegove prerane smrti. Nadalje, imamo i izazov
„zanimljivih vremena” u kojima je Petrovićev karijerni uspon
koincidirao sa specifičnim periodom osamdesetih te rata i raspada
Jugoslavije, zbog čega je Dražen Petrović osvajao medalje za dvije
reprezentacije. Konačno, tu je i izazov kako portretirati samu
njegovu ličnost, budući da je Petrović „ekscesan” bio samo na
terenu, dok je izvan njega upadao u klišeje dobrog dečka, te
predanog sportaša koji naporno trenira i predan je svom pozivu do
granica zaluđenosti. Na privatnom planu, dakle, Dražen Petrović je
bio sušta suprotnost, recimo, „filmičnim” nogometašima Georgeu
Bestu i Zlatanu Ibrahimoviću ili, primjerice, košarkašu Dennisu
Rodmanu.
Film
se otvara sekvencom iz 1993. godine. Crveni „golf” minhenskih
tablica stoji na poljsko-njemačkoj granici, a cariniku se čudnim
čini da su u vozilu jedna mađarska i jedna turska državljanka, te
hrvatski državljanin koji ne idu negdje doma, već za Njemačku.
Njegov kolega prepoznaje da je Hrvat ni manje ni više nego Dražen
Petrović čijih se partija sjeća s Olimpijskih Igara 1992. godine u
Barceloni, pa ih propušta. Dražen je umoran i spava mu se, vani
pada kiša, a Klara za volanom ponavlja kako jedva čeka da stigne
doma. Priča se odatle seli u Šibenik 1975. godine, gdje ispred
zgrade tinejdžer Aco (glumi ga Lovre Tanfara) baca loptu na koš,
ali sa svojim mlađim bratom Draženom (Tonko Stošić) ne želi
odigrati partiju „1 na 1”, iako mu je obećao. Majka Biserka
(Zrinka Cvitešić) zove ih na ručak s prozora stana, a na ručak
uskoro dolazi i otac Jole (Dragan Mićanović). Razgovara se o
utakmici koju je Aco s lokalnim klubom Šibenkom izgubio u Drnišu,
iako je on sam igrao dobro, a Dražena otac pita je li vježbao
gitaru. Naime, u obitelji je Aco uvijek važio za sportskog tipa, dok
je Dražen rođen s deformitetom na kukovima zbog kojeg „može biti
sretan što uopće može hodati”, pa su mu otac i majka namijenili
poziv intelektualca i umjetnika. Dražena, međutim, košarka toliko
privlači da na svoju ruku sam trenira u školskoj dvorani, pa će na
kraju i roditelji popustiti i upisati ga u Šibenku, što koincidira
s pozivom Mirka Novosela (Mile Kekin kao atipičan, ali odličan
izbor) Aci da pređe u Cibonu.
U
drugom činu, Dražen (ulogu preuzima Domagoj Nižić) prelazi u
Cibonu gdje ga već čeka brat Aco (Pavle Matuško). Dražen ima
status najvećeg talenta jugoslavenske lige, jako je siguran u sebe
kada je u pitanju košarka i sve u vezi s njom - primjerice, na
konferenciji za tisak komentira i skandal s oduzimanjem jugoslavenske
titule Šibenki u korist Bosne iz Sarajeva, tvrdeći da Šibenčani
nisu napravili posao do kraja i osigurali dovoljnu razliku da ih suci
ne mogu pokrasti. Ali u svemu ostalom drži se kao dječarac. Na
terenu postaje velika zvijezda koja se zbog svog upornog truda brzo
prilagođava novom konceptu „trice”, a izvan terena netko koga se
pita za autogram ili polaroid-fotografiju. Nakon kratke veze s
popularnom pjevačicom jednog od najvećih jugoslavenskih sastava
Novi fosili, Sanjom Doležal, Dražen upoznaje studenticu Renatu
(Romina Tonković) i nespretno joj se udvara sve dok ona na kraju ne
pristane, iako je svjesna da će ona u njegovom životu biti najviše
na drugom mjestu, iza košarke. S krova Europe s Cibonom, Dražen
odlazi igrati za Real Madrid, a nakon samo jedne sezone odlazi u
Portland kao jedan od tada još rijetkih europskih igrača u
američkoj profesionalnoj ligi. U Portlandu nije zadovoljan minutažom
i skromnim prilikama koje dobiva, što ga čini frustriranim, pa se
nekako uspijeva izboriti za transfer u New Jersey, ali mu se zbog
toga raspada veza s Renatom koja je umorna od čestih selidbi i
nestabilnog života. S druge strane oceana, u Hrvatskoj, počinje rat
i Dražen je zabrinut za svoje roditelje, rođake i prijatelje. U New
Jerseyju postaje jedan od „startera” i ključnih igrača, ali još
uvijek je nesiguran može li dobiti bolji ugovor, što će biti
dodatno podvučeno time da je Detlef Schrempf, a ne on, postao prvi
Europljanin koji je zaigrao na All-Star utakmici. Frustracija ga
navodi da večeri provodi u lokalnom sportskom baru gdje upoznaje
Klaru (Victoria Hauer), te da se posveti reprezentaciji čak i na ne
toliko važnom kvalifikacijskom turniru u Wroclawu tog kobnog ljeta
1993. godine...
Prva
trećina filma zapravo sjajno funkcionira kao ekspozicija. Za to
treba zahvaliti univerzalnosti priče o dječaku i snazi njegove
volje, te njegovoj posvećenosti onome što želi. Također,
debitanti Tonko Stošić i Lovre Tanfara pokazali su se kao vrlo
solidni izbori za uloge, dok su Zrinka Cvitešić i Dragan Mićanović
uvjerljivi kao „mater koja zna najbolje” i „strogi, ali
pravedni otac”. Pogođeni su i scenografija Ive Knezovića, kostimi
Željke Franulović i Ane Kale Kovačević, te rekvizita, zajedno
uhvaćeni kroz objektiv direktora fotografije Ante Cvitanovića u
stilu „lažnih 70-ih”, ali i u toplim bojama koje obično
povezujemo s Mediteranom i ljetnim štihom. I drugi čin smješten u
Zagreb i Madrid dovoljno je dinamičan, naročito ispresjecan
arhivskim materijalom i novinskim naslovima u montaži Davora
Bosankića, ali, osim po paleti boja, ne odstupa previše od
nostalgičnog vizualnog identiteta. Domagoj Nižić pokazao se kao
prilično solidan glumački izbor prije svega zbog svoje visine, a
iako mu fizička konstitucija nije identična Draženovoj, on ipak
uspijeva utjeloviti lik slavnog košarkaša, barem u smislu
stereotipa o njemu oko kojih bi se svi mogli složiti – da je bio
posvećen sportaš, vječiti dječak i dobar sin. Produkcijska
ograničenja uvjetovala su da treća dionica filma bude uglavnom
svedena na interijere, ali i da se pritom ne istakne koliko je NBA
liga jedan drugi svijet u odnosu na europsku košarku.
„Draženu“
kao filmu nije teško naći nedostatke, neke od njih čak i ozbiljne.
Nedovoljno dugo trajanje koje mnogi spominju kao osnovni prigovor
naprosto ne stoji, zapravo bi se prije moglo ustvrditi suprotno,
odnosno pogrešan fokus na ono što je iz Draženove biografije
završilo u njegovom biopicu.
Sto minuta trajanja bi bilo sasvim dovoljno da se Turković Krnjak,
Šerbedžija i Zdjelarević ne fokusiraju isključivo na Petrovićeve
uspjehe, nego da u mješanicu dodaju i neuspjehe i poraze koje je
doživio, neke od njih čak i prilično ikoničke, jer bi oni
pokazali možda i drugu stranu ličnosti Dražena Petrovića – kako
je trpio poraz ili nešto što bi percipirao kao nepravdu. Također,
iz filma je temeljno pročišćena politika, pa se tako ne stižemo
posvetiti Draženovim dostignućima u reprezentaciji, bilo
jugoslavenskoj ili, pak, hrvatskoj. Tako isključeni ostaju najveći
Petrovićevi uspjesi, oni na Svjetskom Prvenstvu u Argentini 1990.
godine, te na Olimpijadi u Barceloni 1992., a ne stižemo se
pozabaviti ni njegovim odnosima s kolegama, prijateljima i drugovima
koji su u ratnom „miješanju karata” ostali na različitim
stranama. Vlade Divac se u filmu, doduše, spominje, ali usputno i
jasno u svrhu omaža dirljivom dokumentarcu „Nekad braća“, a
jednak tretman je dobio i Dino Rađa čiji se dolazak u NBA ligu i
tim Boston Celtics na jednom mjestu notira. Toni Kukoč, s druge
strane, nije dobio mjesto u filmu. Tek se na završnim tekstualnim
karticama spominje krvno srodstvo između Ace i Dražena Petrovića s
jedne strane i srbijanskog košarkaša Dejana Bodiroge s druge
(bratići su u drugom koljenu), ali se ne akcentira kako nikada nisu
uspjeli zaigrati skupa ili jedni protiv drugih. Ako se za sve od toga
može i pronaći neko opravdanje, za logički preskok po kojem su
Acina djeca od embrija porasla do osnovaca za najviše pet godina,
bilo kakvo opravdanje je teško naći. Opet, film „Dražen“
sasvim fino premošćuje proračunska ograničenja relativno
elegantnom upotrebom računalne grafike, posebno u američkoj epizodi
filma i Draženova života. Također, uspijeva elegantno preskočiti
patetiku oko njegove pogibije prebacujući sve u snoliki ključ, na
par mjesta najavljen još i ranije. Opet, za razliku od srbijanske
konkurencije, „Dražen“ barem nije televizijska serija
premontirana u dugometražni film, već je od početka do kraja
upravo to – dugometražni film. Nikako savršen, pomalo
kalkulantski u smislu širine publike na koju „puca”,
hagiografski u tonu, ali ipak punokrvan i univerzalno dopadljiv
raznim gledateljima na raznim lokacijama regionalno i globalno.