26.5.17

100 Streets


2016.
režija: Jim O’Hanlon
scenario: Leon Butler
uloge: Idris Elba, Gemma Arterton, Tom Cullen, Ken Scott, Franz Drameh, Charlie Creed-Miles, Kierston Wareing

Hyperlink priče su vrhunac svoje popularnosti i priznanja doživele početkom novog milenijuma sa Inarrituovom “trilogijom triptiha” i Oscarom za Haggisov Crash. Od tog trenutka, štosu o povezivanju nekoliko kratkih filmova navodnom tematskom ili lokacijskom bliskošću i montiranjem istih u jedan dugometražni polako ističe rok trajanja, ali zapravo nikako da istekne. Nije tu problem u strukturi, hyperlink se može maestralno iskoristiti, koliko u tome da ona privlači pretenciozne pacere i diletante koji bi voleli da njihova “fortune cookie” filozofija odjekne glasno.

100 Streets po scenariju debitantna u svetu dugometražnih filmova Leona Butlera i u režiji TV veterana Jima O’Hanlona primer je tog pretencioznog diletantizma koji meša nemaštovitu postavku u milje triju klasa južnog Londona, generalno neinventivnu tehniku u snimanju i režiji sa prenaglašenom melodramom iskazanom kroz šmirantsku glumu i tugaljivi soundtrack sačinjen od preglasnih klavirskih “loopova”. Međutim, koliko je to njihova krivica, toliko se može zameriti i Idrisu Elbi, inače dobrom i pouzdanom glumcu, koji se ovakvog nečeg prihvatio ne samo igrajući glavnu ulogu već i kao producent i (naročito) muzički supervizor.

Priča koja dobiva najveću minutažu prati ružnu rastavu između nekadašnjeg reprezentativnog ragbi kapitena Maxa (Elba) i njegove supruge glumice Emily (Arterton). Dok se on napija, drogira i ganja ženske, ona svoju tugu utapa u shopping terapiji u koju vuče i decu i sa jednim postojanim ljubavnikom (Cullen). Ali sportska sirovina ne ume da sportski prizna poraz, pa naizmenično cvili, preti i mulja kako bi se pomirio sa ženom, što će kulminirati incidentom.

Druga priča se tiče taksiste Georgea (Creed-Miles) i njegove žene Kathy (Wareing) koji, navodno, naporno rade i skladno žive, ali im samo fali dete, što će rešiti usvajanjem. George je zapravo brljiv do granice budalaštva, a Kathy čas deluje kao da bi ga zatukla tavom, a čas kao da je potpuno nemoćna pred njim. Njihove šanse za usvajanje će pasti na nulu kad George slučajno pregazi i ubije pešakinju, a oboje će se morati suočiti sa posledicama.

Poslednja priča ne odlazi dalje od srednjoškolskog nivoa naklapanja o opasnostima kriminala. Kingsley (Franz Drameh koji se trudi da njegov lik deluje uverljivo makar na sekund) je dilerčić koji posle jedva izbegnutog zatvora i slučajnog upoznavanja sa glumcem Terrenceom (Scott) reši da promeni ploču, pa se umesto kriminalom bavi umetnošću. Međutim, kad njegovi nekadašnji ortaci prebiju i ubiju njegovog novog mentora, Kinsley neće imati izbora nego da im se osveti, što ga opet vraća na stare staze.


Koliko je cela priča pseudo-pametno artificijelna, toliko je, što posebno nervira, arbitrarna u izboru likova i situacija. U 100 ulica južnog ili celog Londona svakako je bilo moguće naći i druge priče i likove: karakterističnije, neobičnije, tipičnije, povezanije nečim značajnim, a ne pukim slučajnostima. To bi možda, na dugi rok i uz puno rada od legitimne ideje portreta života u nekada sirotinjskom južnom delu grada koji se rapidno menja, napravilo film vredan pažnje. Ali 100 Streets je teška tupljavina koja se davi u klišeima.

25.5.17

Table 19

2017.
režija: Jeffrey Blitz
scenario: Mark Duplass, Jay Duplass
uloge: Anna Kendrick, Lisa Kudrow, Craig Robinson, Tony Revolori, Stephen Merchant, June Squibb, Wyatt Russell, Thomas Cocquerel, Rya Meyers

Svadba. Na svadbi sto. Za stolom par koji se stalno prepire (Kudrow, Robinson), napaljeni pubertetlija sa skoro nikakvim socijalnim veštinama (Revolori), bivši robijaš sa još manje socijalnih veština (Merchant) i starija gospođa (Squibb). Oni dolaze sa različitih strana, neko poznaje mladu, neko mladoženju ili imaju neke dalje veze sa njihovim roditeljima. Jasno, sto je „luzerski“, za raspar i rastur, za one koje nisu imali gde da stave i za koje su se molili da neće doći na venčanje. To će im sve objasniti devojka (Kendrick) koja je sređivala raspored sedenja i pravila hijerarhiju gostiju i koja tom stolu formacijski ne pripada, ali je ipak tu smeštena. Razlog tome je što ju je relativno nedavno ostavio dečko (Russell), pritom brat njene najstarije prijateljice koja je, sasvim slučajno, mlada na tom venčanju.

Takva postavka stvari i to otpadništvo u startu neodoljivo podseća na premisu film The Breakfast Club majstora teen dramedija Johna Hughesa, samo prerađena i prilagođena odraslima. Ona takođe i nije tako nezamisliva: ko je bio na nekom formalnijem venčanju zna o čemu govorim. I to sa u suštini dobrim glumcima koji igraju svoje tipove uloge nekako radi, makar do određene tačke, ma koliko svadba kao „setting“ za komediju bila kliše i ma koliko klišea iskakalo usput kako bi priču držalo na kursu.

Ako ćemo pravo, Jeffrey Blitz nije neko veliko rediteljsko ime, posle obećavajućeg početka karijere se skrasio na televizijskim tezgama. Braća Duplass, sa druge strane, jesu jedan od stubova „mumblecore“ kinematografije i kao scenaristi i kao producenti i kao reditelji, ponekad čak i kao glumci, ali Table 19 ne izgleda kao film iz te priče, iako ima pojedinih elemenata. Naprotiv, on izlazi ispod skuta velikog studija, to jest njegovog arthouse odeljenja. Radeći zajedno i u nekakvoj sinergiji, oni makar na početku mogu da isfuraju neke zanimljive ideje, pa je tako Hughes spojen sa Cassavetesom, odnosno momentima u kojima se likovi ispovedaju o svojoj sjebanosti. Takođe, „running joke“ koji oni izvode (onaj sa kostimom Lise Kudrow koji nalikuje na uniformu konobara na svadbi) je savršeno doziran i tempiran.


Međutim, problem nastaje u iznuđenom kompromisu sa hollywoodskim žanrovskim postulatima i klišeima. Tako će starija gospođa imati svega par meseci života, pubertetlija će u gaćama skrivati ogroman organ, devojka će biti trudna, a njen bivši i budući dečko će se ispostaviti kao blentavi međed, a ne kao samoživa svinja, pa će sve nekako otklizati u smeru happy enda. Što je šteta i nepravda prema prvih pola sata filma koji su retko poštena studija gubitništva sa kamerom fiksiranom za naslovni skrajnuti sto koja fizičkom perspektivom oslikava i psihološku. Bilo je suviše bistro da bi trajalo dugo...

24.5.17

Colossal

kritika originalno objavljena u DOP-u
Nacho Vigalondo je sagradio svoju reputaciju unikatnim pristupima žanru u svojim brojnim kratkim filmovima, učešćima u kompilacijama poput ABC’s of Death i trima dugometražnim filmovima u kojima kreće od standarda koje kasnije subvertira. Timecrimes balansira između horora, SF-a i trilera na temu putovanja kroz vreme, a sve to čini sa vrlo ograničenim glumačkim ansamblom i brojem lokacija. Extraterrestrial je zapravo romansa, takođe ograničena prostorom i likovima, koja invaziju vanzemaljaca koristi samo kao pozadinu priče i u kojoj ta stvorenja nećemo videti čak ni u “blink and you’ll miss it” kadrovima. Open Windows je, pak, kompleksni labirint sačinjen od mnoštva likova i priča koje sve pratimo sa jednog ekrana laptop računara.


Colossal je, opet, nešto drugačije. Zamislite spoj romantične komedije sa psihološkom poukom Sundance/indie tipa i azijskog “creature feature” filma u kojem ogromno čudovište uništava grad. Deluje blesavo, ali radi, čak i uprkos tome što autor veći deo filma polako i postojano objašnjava metaforu na kojoj se sve zasniva: da je čudovište naša projekcija vlastite destruktivnosti, a da su razvaline dalekoistočnih gradova ono što ostaje od naših života i života ljudi u našem okruženju nakon tih eskapada. Ideja se svakako može prepričati kao štos, možda snimiti kao kratkiš od nekih 20-ak minuta, ali Vigalondo uspeva da oko nje napravi ceo film i to bez rastezanja.
Naša junakinja i tačka gledišta Gloria (maestralna Anne Hathaway) ostarela je partijanerica koju upoznajemo u trenutku u kojem ona troši svoj poslednji kredit: posle noći napijanja i nejavljanja, njen uštogljeni, ali zaposleni, sređeni i dobrostojeći dečko Tim (Dan Stevens) je izbacuje iz stana i iz svog života bez druge šanse, sa već spakovanim koferima. Po špranci indie dramedija, Gloria se vraća u rodni gradić i u rodnu kuću koju su roditelji napustili kad su se odselili u toplije krajeve da provedu penziju, pa tamo sreće svog školskog drugara Oscara (Jason Sudeikis u jednoj od svojih ciničnijih uloga), frajera koji stoji čvrsto na zemlji i koji je možda oduvek bio zaljubljen u nju, samo se to nije usudio pokazati. Oscar se nikada nije maknuo iz rodnog gradića, nije se ženio, niti je imao dece. Nasledio je bar od svog pokojnog oca i to mesto uglavnom služi kao pojilo za njegovo društvo, brbljivog Gartha (Tim Blake Nelson) i ne baš bistrog lepotana Joela (Austin Stowell), i u njemu će ponuditi posao šankerice Gloriji, što će ovoj sesti “k’o budali šamar”: pijančenje na račun kuće i još kakva-takva zarada.

Međutim, tu dolazimo do situacije viđene u uvodnoj sceni, sa ogromnim čudovištem a la Godzilla koje gazi po Seulu, glavnom gradu Južne Koreje. Vest o tome iz nekog razloga pogađa Gloriju na emotivnom nivou i postaje glavna tema za razgovor u gradiću i globalno. Glorija će se tek iznenaditi kad otkrije da je sa čudovištem povezana i fizički, ali samo u određeno vreme (kada se najokoreliji pijanci vraćaju kući, a deca idu u školu) i na određenom mestu (u parku koji nije oduvek bio park). Ali kada se na istom mestu pojavi i džinovski robot koji je na isti način povezan sa Oscarom, naša će junakinja otkriti nešto o sebi, a i o svom prijatelju iz detinjstva koji nije onako prijazan i stabilan kakvim se predstavlja...
Na tom nivou je potpuno jasno šta nam Vigalondo poručuje, otkud onaj srednji, ženski prst na plakatu za film i koliko je zapravo u našoj prirodi da budemo budale i bežimo od odgovornosti, sa kojom ćemo se najčešće suočiti tek kada bude prekasno. Jasno nam je takođe da on svojom konstrukcijom priče i castingom prodaje film van svakog šablona dvema dijametralno suprotnim multipleks publikama kojima će viđeno na ekranu verovatno biti prst u oko. Stoga i ne treba čuditi zašto se Colossal toliko kratko zadržao u hrvatskim kinima.

Međutim, to kako se Vigalondo zabavlja rušeći žanrovske postulate i filmska opšta mesta, to je tek pravi doživljaj. Monstrume nećemo videti u nekoj spektakularnoj borbi, već samo posredno, preko televizije ili video-klipova. U tom ključu se oni mogu gledati i kao politička izjava o tome kako “prvi svet” svoje probleme izvozi drugde, pa se onda čudi uništenju koje sledi. Sa druge strane, iako naša protagonistkinja doživljava spoznaju i kreće da radi na sebi, antagonista je taj sa moćnijim i izgrađenijim lukom razvoja, što je redak primer takvog razmišljanja, jer antagoniste obično uzimamo u svojoj datosti. Treće i najvažnije, ceo taj kliše doma, familije, starih prijatelja i poznate sredine koji se iz “family friendly” kino-zabave uvukao i u svet nezavisnog filma ovde biva izvrnut naglavce u nešto opterećujuće, manipulativno, opasno i sputavajuće.

Da je Colossal uvrnut film, to smo znali od samog početka. Ali da je ta uvrnutost toliko utemeljena u stvarnom svetu, metodična i zabavna, to treba doživeti

23.5.17

The Hollow Point

2016.
režija: Gonzalo Lopez-Gallego
scenario: Nils Lyew
uloge: Patrick Wilson, Ian McShane, Lynn Collins, John Leguuizamo, James Belushi, Karli Hall, Nathan Stevens, David Stevens

Znate za onaj štos da se film, odnosno priča za isti, slaže po nekom receptu. Uzme frajer polazište u nečemu realnom, recimo da je druga strana medalje šverca droge iz Meksika u Ameriku šverc oružja i municije iz Amerike u Meksiko, pa oko toga složi opasno-krvavi krimi-triler smešten u pogranično okruženje, napiše tipske likove i “gritty” dijaloge koji zvuče okorelo i mudro i ubaci obrate na za to predviđenim mestima. Na reditelju je onda samo da to vizualizira i snimi, a nepisano je pravilo opaliti par pejzažnih kadrova gde je nebo plavlje nego ikad, sunce pržeće žuto, a pesak i prašina se dižu spajajući ta dva kontrasta u elegantno pretapanje.

Problem sa celom tom konstrukcijom je to da je lažna, bazirana u mašti i pop-kulturi, a ne u bilo čemu nalik na iskustvo i život. Mislim, zamislite pogranični gradić koji je toliko etnički čist da je jedini latino frajer finansijska veza sa kartelom. Ne samo da je glupo, nego je i uvredljivo. Nešto tako treba znati prodati, i to sa stilom. A ono što priliči Jupiteru, ne priliči volu.

U ovom slučaju Jupiter su braća Coen koji su sa No Country for Old Men osvežili žanr neo-westerna i backwoods noira, a volina je Gonzalo Lopez-Gallego, čovek koji je imao obećavajuću karijeru u rodnoj Španiji i u matičnom žanru horora, da bi prilikom transfera u Ameriku završio u zonskoj ligi B-produkcije. Njegov prethodni film Open Grave imao je jednog jačeg glumca i nekoliko dojmljivijih momenata od kojih još uvek pamtim otvaranje, ali je u principu bio kuruza predvidljive sorte.

Problem sa The Hollow Point je posve druge prirode: film se toliko davi u obratima, masnim dijalozima i pseudo-epskim, a zapravo tipskim likovima da postaje nebulozan i gotovo slučajan. Džaba ti veličine poput Johna Leguuizama i Jamesa Belushija ako njih dvojica igraju, redom, psihotičnog plaćenog ubicu (varijanta Javier Bardem za sirotinju) i ljigavog preprodavca automobila. Obojica su prevelike njuške za takav film, pa u njemu glume sa pola mozga. Ostatak ansambla, pa... Ian McShane šmira za sve pare, Patrick Wilson nema potencijal zvezde, Lynn Collins je zarobljena nebuloznim likom žene rastrzane između dva muškarca različitih profila, a Karli Hall se muči sa “outlandish” likom ludače. Braća Stevens igraju braću, ali ginu suviše rano da bi ostavili utisak.

Priča bi, zapravo, bila sledeća. Wilsonov lik je novi šerif u gradu, nekadašnji meštanin koji je tu premešten po kazni i tu pomoću starog šerifa otkriva shemu sa švercom oružja za kartel u koju je upetljan i novi ljubavnik njegove bivše žene, ali i, logično, kartel koji šalje plaćenog ubicu da počisti sranje jer nešto ne štima sa brojevima i lovom. Prodavac automobila ima nešto u svemu tome, ali šta tačno...


Kao što je to u principu slučaj kod Lopez-Gallega, montaža koju sam radi je solidna, pa The Hollow Point nije dosadan film, iako mu ponekad predah ne bi škodio. Takođe, ono što je već očekivano za reditelja, ima nekoliko momenata za pamćenje, od čega vredi izdvojiti barem dva najjača. Jedno je scena u kojoj novi šerif, tražeći skrivenu municiju, seče blok motora brenerom. Druga je činjenica da isti taj šerif više od pola filma mora biti heroj s jednom rukom jer je šaku izgubio u ranom obračunu, što ne viđamo baš često. Možda bi sa boljom pričom pretočenom u koherentniji scenario i film bio bolji, ali to nećemo nikad saznati...

22.5.17

Get Out

kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
scenario i režija: Jordan Peele
uloge: Daniel Kaluuya, Allison Williams, Catherine Keener, Bradley Whitford, Caleb Landry Jones, Marcus Henderson, Betty Gabriel, Stephen Root, Lil Rel Howery


'Get Out' je ono što bi se u anglofonom svetu nazvalo “pričom u uspehu”. U pitanju je rediteljski debi glumca-komičara i povremenog scenariste Jordana Peelea, češće prisutnog na televiziji nego na velikom ekranu, snimljen za “siću” od 5 miliona dolara, uvršten u zvanični program Sundance festivala, tamo otkupljen od strane velikog hollywoodskog studija, pušten u distribuciju u pravo vreme i sa zaradom blizu cifre od 200 miliona zelenih novčanica. Još kada kažemo da je reč o hororu, i to ne onom za blentave tinejdžere, već promišljeno uvrnutoj mešanici uticaja stari(ji)h kultnih filmova (od klasika poput 'Rosemary’s Baby', preko 'Invasion of the Body Snatchers' u novohollywoodskoj reinkarnaciji, pa do ranog Carpentera, srednjeg-do-poznog Cravena, 'The Stepford Wives', 'Oldboy' i još ponekih) sa začinom komedije i satire (što je i Peeleovo autorsko poreklo), pa je sve to prilagođeno novom kontekstu sa sasvim jasnim pod-tekstom u nadi da će istovremeno postići i cerebralni i visceralni učinak.
Ambicija, dakle, ne manjka, a i odijum relevantne američke kritike je i više nego pozitivan (ne pamtim takve pohvale za jedan horor još od 'It Follows'), što nas dovodi do jedne začkoljice: teško je o filmu reći nešto loše u strahu od, u najmanju ruku, etikete šupka. Naime, tema je rasizam u savremenom američkom društvu koji se ne razlikuje baš puno od rasizma u nekim prošlim vremenima, a autor pokušava da nas ubedi u postojanje “ur-rasizma”, da se poslužim analogijom sa Ecovim terminom “ur-fašizam”, odnosno onog večnog rasizma koji je ponekad toliko pritajen i pospremljen pod tepih da nismo sigurni je li izumro. 
Međutim, ambicije na stranu, nisam siguran da Peele u svojim namerama uspeva, a naročito uspeva li u potpunosti. Tu nije reč samo o tome je li nas on u svoju tezu ubedio, on ju je smelo i u solidnoj meri razložno izložio. Ona je svakako subjektivna, pa se mi, takođe subjektivno, možemo sa njom složiti ili ne, pozivajući se na sve, od “osećaja u stomaku” do relevantnih statistika. Pitanje svih pitanja je ima li on kontrolu nad svojim sadržajem i pripovedanjem i šta radi kada i ako je izgubi. Po tom kriteriju, 'Get Out' je nesvakidašnji film sa ponekom hrabrom, poštenom greškom koji se u ključnom trenutku vraća na kliše, pritom negirajući sebe: estetski, u smislu žanrovskog pristupa, pa i glede konteksta.
O radnji znate skoro sve još iz “trailera” koji se od zimus vrti po kino-dvoranama i koji već sam po sebi previše otkriva. Crnac Chris (Kaluuya) odlazi na vikend sa svojom devojkom Rose (Williams) kod njenih roditelja (Keener, Whitford). Vreme je sadašnje, ali on svejedno očekuje neugodnost makar na kursu 'Guess Who Is Coming to Dinner'. Rose ga uverava u suprotno, da njeni roditelji nisu rasisti (Obamin idealni treći mandat se pominje kao referenca), ali svejedno vikend ne ide baš glatko. Lako za crnu poslugu (Henderson, Gabriel) u kući koja izgleda kao južnjačka vila i za to što brat (Jones) deluje kao psihopata pobegao sa audicije za postavku 'A Clockwork Orange' u lokalnom teatru, pa i za to što je otac preterano srdačan, pa lupeta gluposti. Majka, psihijatrica sa specijalizacijom za hipnozu i žarkom željom da svoje znanje primeni, ipak je najsablasniji član kućanstva. Neprijatnost će eskalirati na okupljanju porodičnih prijatelja koje od samog početka ima lagano sektaške pod-tonove i ispostaviće se da je naš Chris u problemu, te mora da beži, kako i naslov nalaže.

Ono u čemu Peele uspeva je to da prikaže kako se osoba crne kože oseća u predominantno beloj Americi. Za to je ključna prva, uvodna scena u kojoj mladog crnca maskirani napadač savladava i otima u belačkom, srednjeklasnom do buržoaskom predgrađu. Uvodni kadrovi scene pokazuju mladićevu nelagodu: crnci se u belačkom kraju osećaju jednako nesigurno kao i belci zalutali u loš kvart u Bronxu. Kao što će naivni belac možda biti opljačkan u getu, tako će crnac u predgrađu možda biti tretiran kao uljez, strano telo i ne dao mu bog da naleti na policiju, zaštitare ili neku već kvartovsku stražu. Ponavljam, nije bitno je to tačno ili nije, Peele nam pod nos gura po definiciji subjektivan osećaj anksioze.
Iz toga će se razviti njegov šamar američkoj liberalnoj eliti koja, u najboljem slučaju, ne samo da nije svesna svog inherentnog rasizma, nego negira postojanje rasizma kao takvog, odnosno pred njim zatvara oči. U goroj varijanti, elita, ne nužno liberalna, svoj rasizam vešto krije, povremeno se gađajući referencama na Obamu ili Tigera Woodsa, a druge rase želi, ako ne u porobljenom položaju, a onda barem u funkciji “korisnih idiota” koji ne talasaju previše i ne traže raskid sa lošim praksama iz prošlosti. Na jednom ključnom mestu u filmu Peele, međutim, gubi kredibilnost: kroz usta jednog lika samom sebi postavlja pitanje (“Zašto mi?”) na koje ne uspeva da odgovori kroz usta drugog lika, pa tako ostaje zarobljen u vlastitom dvorištu, ne šireći sliku dalje preko američkog raznobojnog socijalnog pejzaža.
Treća stvar i ono što 'Get Out' sa nivoa izuzetnog filma spušta na nivo zanimljivog kurioziteta je njegov kraj. Ne govorim o onom poslednjem raspletu, premda se i oko toga možemo sporiti, nego o celom tom segmentu obračuna nužnom za horor filmove i kako je on izveden – zbrzano i klišeizirano. I to je šteta jer je Peele dotle pažljivo gradio atmosferu i davao nam dijabolične sugestije u pojedinim replikama koje imaju potpuno smisla kada odvrtimo film. Nekako se može podneti i “telefoniranje”, premda je ona sluškinjina histerija na granici nesnosne, a burazerova psihopatija u Jonesovoj nespretnoj izvedbi i preko te granice. Možemo podneti i pseudo-nauku kao aparat u zapletu koji dovodi do kulminacije, ali transformacija junaka od nesigurnog do determiniranog je nagla, slabo motivirana i ničim ranije nagoveštena.
Sve u svemu, 'Get Out' pokazuje da Jordan Peele ima i petlje i stila, da se ne plaši da provocira ili čak bude uvredljiv, kao i da zna kada sa time da stane, što pokazuju finansijski rezultati filma. Međutim, on otkriva i jednu nadobudnost mladog autora koji je, čini se, previše zagrizao i ne uspeva da žonglira između stila, teme, konteksta, žanra i brojnih posveta. Ali za prvenac, 'Get Out' je potpuno iskren, ludo hrabar i sasvim dobar.

21.5.17

A Film a Week - The Aquatic Effect / L'effet aquatique

What have we learned from The Aquatic Effect (L’effet aquatique), the latest and the last film by the French-educated Icelandic director Solveig Anspach who died of breast cancer almost a full year before the film was released? That swimming pool people are quirky. That Iceland is quirky. That love is quirky. And that amnesia can serve as a fresh start if the whole relationship was based on a lie, which is also quirky. I have no problem with quirkiness per se, but when it is being combined with overwhelming randomness in the terms of plot... It can be tricky.

It all starts with Samir (Samir Guesmi) buying his palm-decorated bathing shorts, which leads him to buying a season ticket for the local swimming pool, which leads him to falling in love at first sight with the lifeguard / swimming instructor Agathe (Florence Loiret Caille), which leads him to making her believe he cannot swim, so he could take classes with her in order to seduce her. Once when the truth is out, (and nobody likes lies, mkay?) she is so cross with him that she flies all the way to Iceland to a lifeguard convention.

And he follows her there, so the silly stream of events continues: he steals the identity of an Israeli representative so he can attend the conference. Under pressure to invent something really quickly, he comes up with, as he says, “together project” of building pools between Israel and Palestine so people can relax. He becomes an instant star, but Agathe is still unimpressed. And it turns out that Samir and Agathe both know the conference host Anna (Didda Jónsdóttir), which is funny because they are from the same French town and they didn’t know each other before, and that leads to both of them staying with her, bringing their awkward chemistry with them, which leads to Samir being accidentally electrocuted and contracting aforementioned amnesia...

Yeah, love is strange, and, according to Anspach and her co-writer/director Jean-Luc Gaget, so is pretty much everything else in life. There are several subplots involving quirky characters: French, Icelandic and the ones in the pool safety business, just to underline it. Somewhere in the background we can see a debate going on about cultural differences between two countries, with free body culture opposed to puritanism and fois-gras as a symbol of food industry opposed to sustainable eco-friendly farming, but it almost never reaches the spotlight.

On top of that, all three main characters are familiar to the viewers from Solveig Anspach’s previous films, Back Soon (2008) and Queen of Montreuil (2012), but now they are being put in a different context. Even their occupations and careers are different: Anna used to be a pot dealer and Agathe was a film director in previous instalments. I guess Solveig Anspach just likes to play with the idea of fluidity in life.


And, frankly, it is borderline ridiculous, but still, The Aquatic Effect is a pleasant journey. Grounded by the solid performances of the actors, in which Samir Guesmi’s clumsy confusion and Florence Loiret Caille’s nervousness is balanced by Didda Jónsdóttir’s act of cool, it kinda works. Also, the “photography porn” of the amazing Icelandic nature and crystal clear underwater shots can only help. In the end, it is hard to say if the overall result is good, since the film is not even trying to make sense, but it is fun and it is warm.

20.5.17

Cinema mon amour

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovdea  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 Nije nikakva tajna da kino-dvorane iz godine u godinu imaju sve manje posjetitelja, te da su na udaru prije svega gradska kina sa po jednom ili dvije dvorane koja ne mogu preživeti bez ozbiljnih dotacija. Razumljivo, kino više nije jedina zabava ili makar jedna od rijetkih, što je bio slučaj prije nekoliko desetljeća, te se sada mora boriti sa nelojalnom konkurencijom kabelske televizije, interneta, video-igrica i koječega. Dio problema je svakako i piraterija, a gradska kina se moraju nositi i sa multipleksima po trgovačkim centrima i njihovom vizijom “wholesale” zabave za cijelu obitelj sa okusom kokica, čipsa, sladoleda i gaziranih pića. Međutim, strategija za preživljavanje ima, od dotacija iz gradskih ili državnih proračuna do stvaranja specifične kino-kulture gdje odlazak na film postaje bezmalo elitni događaj, gdje je projekcija “zalivena” probranim pićem i propraćena debatom. Tako barem važi na zapadu, dok se na istoku Europe u jednadžbi pojavljuju i drugi faktori. Jedan od značajnijih je privatizacija i logika kina kao poslovnog prostora, pa su se nekadašnje dvorane po pravilu na atraktivnim lokacijama u centru većih gradova pretvarale u kafiće, klubove, diskoteke, restorane, kockarnice, prodavaonice i druge objekte sa ne-filmskim sadržajem, a one koje nisu bile prodane naprosto su prepuštene zubu vremena, zastarjevanju tehnologije, te stoga slabijim mogućnostima za praćenje repertoara i gubitku interesa publike. Digitalizacija može riješiti dio problema, ali obnova dvorane ili same zgrade, grijanje i ostali minimum normalnog funkcioniranja zahtjevaju stalni priliv sredstava. Same ulaznice nisu dovoljne, a gradskih ili državnih sredstava često usfali, kao i volje.
 Upravo takva nesretna sudbina tavorenja i propadanja je bila namenjena kinu Dacia Panoramic u rumunjskom gradu Piatra Neamţ, oglednom primjeru i u neku ruku junaku filma Cinema, mon amour Alexandrua Belca. Troškova je previše, sredstava malo, ali tu na scenu stupa drugi, ljudski junak filma u obliku Victora Puricea, kino-operatera i ravnatelja te oronule ustanove koji odbija da se preda sveopćoj nebrizi i lošem upravljanju, već se bori za očuvanje prikazivačke djelatnosti u svom kinu. To će ponekad značiti dovijanje, iznošenje i unošenje grijalica i davanje deka i toplog čaja gledateljima. Sličnu će fleksibilnost pokazati i u programskom smislu: ponekad će program posjetitelji sami birati, ulazit će po dvoje na jednu ulaznicu, a Victor je “izumiranje” 35-mm trake “premostio” nabavkom blu-ray projektora kućne kvalitete i puštanjem ponekad legalnih, ponekad piratskih kopija sa kućnih formata. Znakovito je to da ponekad, usprkos svom njegovom trudu, nema nikoga na projekciji, pa se onda predimenzionirani foaje pretvara u poligon za zabavu između njega i dvije vjerne zaposlenice, Cornelije i Lorene. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da je Victor nekakav šef, on je i pored melankoličnih “otvaranja duše” i povremenih crnohumornih ispada prije svega pokretačka snaga, ne samo programski selektor, marketing-menadžer, operater i ravnatelj, već po potrebi i domar, pitur, zidar, pregovarač, animator... Jer kino je njegov život i njegova borba, pa zato nije nimalo slučajno da centralno mjesto u obilju postera iz slavnijih, prošlih dana zauzima Gladijator. Trenutak najvećeg emotivnog naboja je onaj u kojem je on posve spreman odustati, nakon posjete Njemačkoj i uvida kako stvari funkcioniraju “u civilizaciji” odakle on, usljed nebrige nadležnih i manjka sredstava, ne može dopremiti ni poklonjena rashodovana sjedala.
  Tehnički kompetentan i stilski neupadljiv, film uspjeva prije svega zbog pravog izbora protagonista koji nas iskreno, emotivno i duhovito vodi kroz priču poznatu svakom tko se u jednom trenutku našao u dvorani provincijalnog kina prije digitalizacije, a možda čak i nakon nje. Međutim, umjetnički i festivalski dometi nisu u fokusu Cinema, mon amour, za koji je na prvi pogled jasno da je riječ o filmu za podizanje svijesti o problemu. Odsustvo patetike i didaktičnosti je za svaku pohvalu. Belc i producent Tudor Giurgiu, autor sjajne doku-drame Zašto ja? i predsjednik Rumunjske Asocijacije za Promociju Filma, rade na tome da temu propadanja kina na izabranom primjeru izlože staloženo i skrenu pažnju nadležnih. Logično, Cinema, mon amour je dio šire kampanje spomenute organizacije i kao takav je polučio rezultate. Victor je još uvijek ravnatelj Dacia Panoramic kina koje je u međuvremenu od državnih sredstava renovirano, osuvremenjeno i digitalizirano, pa sada spada u red uspješnijih gradskih kina. Također i kampanja je dala rezultate, pa se preostale gradske kino-dvorane polako renoviraju i digitaliziraju, a multipleksi se šire i na periferije manjih gradova. Također, vrijeme i mjesto prikazivanja filma nisu mogli biti bolje odabrani. Kino Gaj u Varaždinu ponovo radi nakon zimske pauze i neplaniranog prekida usljed pada gradskog proračuna i političkih previranja koja su trajala još neko vrijeme. Kino je u tome svakako bilo samo kolateralna žrtva, ali taj primjer iz lokalne sredine nam može poslužiti kao upozorenje da još uvijek nemamo razvijene mehanizme za očuvanje financiranja kulture u neplaniranim situacijama. A što se vremena tiče, kultni zagrebački Tuškanac se u trenutku gledanja filma i pisanja teksta opet nalazi na meti biznisa i politike, pa još vlada opasnost da namjesto kina na toj lokaciji bude ekskluzivni hotel.