19.3.24

Horia

 kritika objavljena na XXZ



2023.

scenario i režija: Ana-Maria Comanescu

uloge: Vladimir Teca, Angelina Pavel, Liviu Cheloiu, Daniela Nane, Mihaela Velicu, Relu Balkan, Robert Onofrei


U poslednjih 20-ak godina, rumunski film je izuzetno prisutan (a posledično i nagrađivan) po filmskim festivalima. S druge strane, ti nagrađivani filmovi (u stručnim i kritičarskim krugovima) eminentnih autora u domaćim bioskopima uglavnom prolaze porazno. Razlog za to zapravo nije teško naći: rumunski „festivalski“ filmovi po pravilu su sumorne drame u kojima se pojedinac sukobljava sa sistemom, najčešće na svoju štetu, ali po pravilu bez izbora, što domaćoj publici željnoj zabave i eskapizma nikako ne leži.

Sada kada smo utvrdili da rumunska repertoarska publika ne želi prigrliti domaće festivalske filmove čak i kada su oni nagrađivani, probajmo obrnuti stvari i postaviti kontra-pitanje. Dakle, ima li na evropskom (i, što da ne, globalnom) festivalskom „cirkusu“ mesta za filmove koji dolaze iz Rumunije, a ne bave se teškim svakodnevnim životom? Ili, mogu li se u slučaju rumunskog filma dve krajnosti festivalskog i repertoarskog pristupa pomiriti?

Sudeći po filmu Horia koji kao svoj dugometražni debi potpisuje Ana-Maria Comanescu, odgovor bi bio: jedva. U smislu festivala, film je zaigrao na Black Nights u Tallinnu (u sekciji Just Film namenjenoj pre svega omladini), te u Beogradu na Festu. U slučaju potonjeg, od toga verovatno ne bi bilo ništa da u pitanju nije manjinska srpska koprodukcija. A što se tiče plasmana na domaćim blagajnama, rezultati su i dalje nepoznati.

U pitanju je, dakle, omladinski film koji u središte zbivanja postavlja dvoje tinejdžera. Naslovni junak (Teca) je osamnaestogodišnji, pomalo smotani devac kojeg je sramota eskapada koje njegov otac (Cheloiu), inače motorista željan dobrog provoda, izvodi pred ženama i devojkama još otkako je Horijina majka umrla. Umesto toga, Horia gaji romantične ideje o devojci koju je upoznao prethodnog leta u svom selu, a koja živi na drugom kraju zemlje, u Cluju. Dok s očevim životnim savetima ima problema, naš momčić nema nikakvih problema da prihvati poklon od njega, restaurirani motocikl marke Mobra (ekvivalent Tomosa iz naše kolektivne memorije, recimo) koji je ćale vozio kad je bio momak.

Upravo će očev poklon Horia upotrebiti kako bi pošao u Cluj i iznenadio svoju voljenu, ali će sam i neiskusan brzo upasti u nevolje, kao kad mu, recimo, devojčica na spavanju ukrade mobilni telefon, a njen otac i brat još i otmu i bace ruksak pod pretnjom batinama jednom kad ih stigne i konfrontira na skeli preko reke. Devojčica imena Stela (Pavel) će mu se pridružiti na putu i pritom se pokazati kao pomalo hirovita i impulsivna, ali zapravo dosta snalažljivija u realnom svetu od naivnog i povučenog Horije. Njih dvoje će zajedno imati avanturu života u kojoj će sami, često bez ičega, morati da se snalaze sa zgodama i, češće, nezgodama na koje će na putu naletati, pritom se učeći jedno od drugog i rastući jedno s drugim, sve dok ne spoznaju svet kakav on zapravo jeste ili kakav bi mogao biti.

U pitanju je, dakle, kombinacija žanrova filma ceste, omladinskog avanturističkog filma i tople dramedije o odrastanju, što bi u rukama veštog i inspirisanog reditelja, moralo da „radi kao podmazano“. U određenim segmentima, to je zaista slučaj, recimo po pitanju autentičnih lokacija koje retko viđamo na filmu, a koje uključuju i impozantne planinske puteve koje smo do sada po pravilu mogli da vidimo samo u dokumentarnim emisijama o suludim inženjerskim projektima ili u emisijama o automobilizmu. Fotografija Tudora Mircee je na tom planu zaista impresivna, atraktivna, ali ne po cenu da postane „razglednica“.

Solidna je i gluma celog ansambla, a naročito među-igra centralnog dvojca naturščika, premda su oni tu dosta ograničeni scenariom koji je prošao kroz nekoliko radionica, pa stoga deluje „trenirano-naivno“ i pomalo artificijelno, makar u smislu pretpostavke kakvi su današnji tinejdžeri. Opet, autorica Ana-Maria Comanescu ima vrlo dobar osećaj za tajming, ili puno sreće, pa najduhovitije trenutke i preokrete tempira tamo gde treba da trajanje filma od 108 minuta ne postane prenaporno u svojoj relativnoj predvidljivosti.

Tu možda dolazimo do ključa zašto je Horia tek solidan film, a ne više od toga. Naime, ideja da se motociklistički izlet, pa čak i u romantične svrhe, upotrebi kao metafora avanture, slobode i spoznaje života nije naročito nova. Recimo, u Sloveniji smo nedavno imali film Riders Dominika Menceja koji je na istoj premisi izgradio film koji je ipak nosio nešto više težine. Ali veći problem od toga što Horia nije prvi film svoje vrste je taj što ga zasigurno ne možemo zamisliti ni kao poslednji.


17.3.24

A Film a Week - The Owner / Hozyan

 previously published on Cineuropa


Over the course of the last decade, Yury Bykov has positioned himself as something of a renaissance man in Russian independent cinema. Beyond writing and directing a number of modestly budgeted, genre-infused and socially charged films, he has also often acted, edited and composed the music for them.

His newest effort, The Owner, which had been in production since 2020, finally premiered at last year’s edition of the Geneva International Film Festival. Most recently, it scooped the top prize at Belgrade International Film Festival FEST, marking the helmer’s second time winning the Belgrade Victor award, after the success o The Fool back in 2015.

Once again, Bykov deals with an ordinary man who gets entangled with corruption in the contemporary Russian provinces. This time, our man is Ivan / Vanya Menshov (Artyom Bystrov, star of The Fool), a modest car mechanic living a simple life with his wife (Klavdiya Korshunova) and their two children in a snowy provincial town. Their lives are about to be changed when they witness a horrific car accident, after which Vanya reacts promptly and bravely, saving the man involved from his burning car.

That man, however, is not an ordinary person, but Dmitri / Dima Rodin (Oleg Fomin), the most powerful local FSB (Federal Security Service) agent, and, as it turns out, the master of business, life and death in the region. The two start spending more and more time together, which initially turns out to be rather beneficial for Vanya as he quickly rises in the ranks of the luxury car dealership owner’s affairs. However, both Dima’s power in the greater scheme of things and his gratitude have their limits, and so does Vanya’s tolerance towards Dima’s shady and vengeful character…

Bykov once again creates a lean but powerful political thriller powered by the lived-in performances of his actors, who elevate their archetypal characters to a more life-like plane. The visual style employed to portray the contrasts between crumbling Soviet-era urban locations and the perks of the nouveau-riche lifestyle, with hand-held camerawork that tends to get shaky during the action sequences, is quite suitable. The same goes for Anna Krutiy’s dynamic editing, which makes the film’s two-hour runtime seem much shorter. Even Bykov’s writing has improved from his previous efforts, and his penchant for preaching through the mouths of his characters is kept at a bare minimum.

On the other hand, it seems that Bykov is now more critical of the system as a whole, as The Owner aims higher than corrupt police officers (The Major), local officials (The Fool), or tycoons who privatise the factories (The Factory). Dima’s profession might be a clear hint at whom his character is a stand-in for, while the repeating motif of grassroots ecological protests being dispersed at his order may indicate what Bykov represents.

16.3.24

A Film a Week - Enough for Now / Za danas toliko

 previously published on Cineuropa


Just over four years ago, Marko Đorđević brought innovations to Serbian cinema, both in terms of milieu and style, with his debut feature My Morning Laughter. Set in and around the city of Kragujevac in the central part of the country and among ordinary people who were not lucky or unscrupulous enough to move forward with their life, the film portrayed both the place and its characters without romanticising them or adopting a condescending attitude, espousing instead a particularly austere, naturalistic style of predominantly long, static takes.

On his new film, he reunites with most of his cast and crew from that solo feature-length debut and returns to Kragujevac and to the realm of “normal” people. The stakes are a bit higher and the task seems a little harder, because Enough for Now could be described as a film about “nothing.” However, the film has won two awards at Belgrade International Film Festival FEST, where it premiered, confirming Đorđević’s status as an auteur to keep an eye on.

The film’s silhouette of a plot unfolds over a course of a couple of weeks in the early summer and revolves around a family “clan” consisting of three siblings. Moca, our protagonist (Filip Đurić, star of My Morning Laughter), is a doctor at the local hospital and single father to a precious little girl, Marta (newcomer Miona Pejković). They share the family house with Moca’s sister, Višnja (Ivana Vuković, Đurić’s main screen partner in Đorđević’s previous effort). The ritual of baking their favourite dessert, the coco cubes, summons Moca’s and Višnja’s brother, Vasa (Nikola Rakočević, star of numerous Serbian films), who is trying to make it as an actor in Belgrade.

A string of low-intensity events unfolds. Their childhood acting teacher has recently passed away and all three appear at his commemoration at the local theatre. Moca takes time off from work and tries to relax, but he also has to overcome his fear of driving. His best friend’s daughter, Vanja (Milica Jovović), is coming from Bosnia to take the entrance exam for studies in Kragujevac, and the family decides to drive her back home afterwards in order to visit her father, Duško (Croatian actor Goran Bogdan). All the time, the family dynamic is overly playful, even a little childish, signalling that there might be things unspoken between them, if not outright secrets.

The way Đorđević handles that “secret” until the moment of its revelation can be rather frustrating, in large part because it can be guessed at quite easily. He nevertheless manages to turn his film into a cathartic experience by the end. Đorđević relies extensively on his actors, their improvisation and mutual chemistry — which does not always always go smoothly, especially when more famous actors have to adapt to the rhythm dictated by the leading duo.

Style-wise, Enough for Now is definitely breezier and more playful than Đorđević’s previous work, with Stefan Milosavljević’s camerawork more fluid in capturing the film’s summer tones, Lara Bunčić’s compellingly cramped production design, and Jelena Anđelković’s colourful costumes. The music in different shades of pop, written by Sofija Milutinović, is also suitable, while one particular scene, a car chase that essentially comes out of nowhere, turns out to be a total delight and a perfect showcase for Đorđević’s varied talent.

15.3.24

Shoshana

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Istorija sukoba u Palestini, odnosno Izraelu ne datira od „juče“, čak ni od uspostavljanja države, ili država, na tom nekadašnjem kolonijalnom, odnosno imperijalnom prostoru. Nikada, pa ni sada, tu nemamo samo dve strane odvojene nepomirljivim razlikama i, kao, neku treću da tu sudi i presuđuje, već komplikovanu situaciju s brojnim političkim frakcijama. Između svega toga uvek imamo neke ljude.

Film Shoshana produktivnog i pouzdanog britanskog sineaste Majkla Vinterbotoma, upravo pogledan u gala-programu Festa, vodi nas na to trusno područje u vreme britanske uprave („Mandata“) u Palestini između dva svetska rata. Naslovna junakinja, novinarka i spisateljica Šošana Borohof (Irina Staršenbaum, viđena u filmu Leto Kirila Serebrenikova) vodi nas kroz komplikovanu političku (i ljubavnu) priču u brzo rastućem gradu Tel Avivu kasnih 30-ih godina prošlog veka u funkciji naratorke i naše fokalne tačke.

Kao kći jednog od prvih naseljenika i predvodnika umerene, socijalističke struje cionizma, Šošana podržava liberalnu frakciju koja se zalaže za političko rešenje u dogovoru sa britanskim strukturama koje upravljaju zemljom. Zbog toga joj nije mrsko da stupi u vezu s jednim o više pozicioniranih britanskih policajaca stacioniranih u Tel Avivu, Tomom Vilkinom (Daglas But) koji takođe želi da sagleda situaciju kako bi se u budućnosti pronašlo održivo rešenje. Šošanina politička opcija nije jedina moguća jer u cionističkom pokretu postoji i ekstremistička struja predvođena pesnikom Avrahamom Šternom (Auri Albi) koja ne preza ni od terorističkih metoda. Isto tako, Vilkinom racionalni pristup nije jedina opcija za Britance, naročito kada mu za nadređenog dođe tvrdokorni oficir Džefri Morton (Hari Meling) koji je svoje surove metode već ispraksovao na Arapima u pojasu Gaze. Ono što sledi je politička i ljubavna priča ispresecana ustancima, bombaškim napadima i atentatima u kojoj se svim likovima, glavnim i sporednim, postavlja pitanje na čijoj strani jesu i na čijoj će biti ako situacija eskalira.

Nije ovo prvi Vinterbotomov odlazak u istorijsku tematiku, iako je do sada preferirao priče iz pop-kulturne istorije u odnosu na onu političku, niti mu je to prvi „izlet“ na teritoriju upravo ovog sukoba o kojem je već snimio dokumentarac Eleven Days in May (2022). Pouzdan kakav jeste, mada je imao i promašaje, Vinterbotom se trudi da sagleda situaciju iz više strana, da je objasni neutralnom posmatraču i da ne sudi, iako zasigurno ima svoj stav.

Sama priča prepuna je teške faktografije, a inflatorna naracija je često praćena inventivnim intervencijama u kojima se reditelj poigrava s formatima starih žurnala. Ljubavna priča ostaje u senci one političke, ali makar glumačka postava ima onaj šarm filmskih zvezda starog kova, pa nam drži pažnju. Na kraju, Shoshana možda nije vrhunski spoj političkog trilera, akcije i ljubavne drame, ali je prilično solidan i siguran.


14.3.24

The Empire / L'empire

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Neke nagrade nije lako objasniti, poput ovogodišnjeg Srebrnog medveda Brunu Dimonu za film The Empire. Očito se neko dobro našalio na naš račun baš kao što se nekada ozbiljni francuski autor poslednjih desetak godina isto tako intenzivno zeza s filmovima koji znaju tu i tamo biti zabavni, ali je jasno da ih radi prevashodno za sebe. Srećom po nas, mogli smo da se ubrzo nakon premijere i nagrade uverimo kakav je film – na beogradskom Festu.

The Empire je smešten u Dimonov dobro poznati milje čudaka sa severne, normandijske obale Francuske, milje kojim se autor već bavio u serijama Little Quinquin i Coincoin, kao i u filmu Slack Bay. Tu možemo čuti naizgled besmislene dijaloge, sresti komično nesposobne policajce koji zapravo ne služe ničemu, te preživeti oluje koje podižu i kovitlaju kojekakve komade sitnijeg i krupnijeg smeća.

Svega toga će biti i u The Empire, ali biće tu i još nečeg zanimljivog čime se Dimon već bavio u seriji Coincoin između dva toma mjuzikla o Jovanki Orleanki, Jeanette i Jeanne. Reč je, dakako, o vanzemaljcima, a koji su ovde podeljeni u dve rase (pritom obe koriste ljudska tela i izgledaju kao ljudi) koje se sukobljavaju baš na Zemlji.

Jedni se zovu Nule i figuriraju kao demoni. Njihov matični brod na svom vrhu nosi Versaj, imaju kralja s kompleksom grandioznosti (Fabris Lušini), a u selu ih predvodi vitez Džoni (naturščik Brendon Flig) kome se nedavno priključila nesigurna, ljubomorna, ali zato koketna šegrtkinja (Lina Kudri). Nule imaju i tajno oružje, Mladenca, zapravo Džonijevog sina kojeg mu je rodila ljudska žena.

Drugi su, pak, Jedinice koje figuriraju kao anđeli. Brojčano su nadjačani, ali njihova kraljica koja govori unatraške ih uverava da ustraju. Vojsku u selu predvodi Džejn (Anamarija Vartolomei, viđena u filmu The Happening), a njen šegrt je kao tiganj ograničeni Rudi (isto naturščik Žilijen Manije kojeg je Dimon već otkrio u Jeanne). Ali oni imaju svetlosne mačeve i ne libe se da ih upotrebe, dok na vrhu njihovog broda stoji katedrala.

Stvari se, pak, mogu ubrzo promeniti kada „vitezovi“ na Zemlji počnu da slušaju svoja ljudska tela, pa se, uz mržnju i neprijateljstvo, javi i čista karnalna privlačnost između Džonija i Džejn...

Jasno nam je, dakle, da pred sobom pre imamo jednu dražesnu budalaštinu koja potiče od internih zezalica, negoli ikakav Dimonov ozbiljan pokušaj da ukrsti priču iz Zone Sumraka ili neke od duplih epizoda The X-Files sa sredine serije s elementima Star Wars serijala, filmova Žaka Tatija i „slepstik“ komedijom nemih filmova. Nije to samo po sebi loše, dapače, s vremena na vreme je čak urnebesno zabavno, i pritom je sve realizovano s nemalom količinom čvrstog uverenja, od Dimona naniže po ekipi. Opet, stvar je u tome da nam reditelj na ovom mestu ne donosi ništa posebno novo za svoje standarde, pa čak ni ništa posebno dobro.


12.3.24

The Successor / Le successeur

 kritika objavljena na XXZ



2023.

režija: Xavier Legrand

scenario: Xavier Legrand, Dominick Parenteu-Lebeuf (po romanu Alexandra Postela)

uloge: Marc-André Grondin, Yves Jacques, Laetitia Isambert-Denis, Anne-Élisabeth Bossé, Blandine Bury, Vincent Leclerc, Louise Champagne, Mireille Nagar, Marie-France Lambert


Savet u domenu filmskih tropa: kada se u austrijskom, belgijskom, a odskora i kvebeškom filmu pojavi podrum, naročito zaključan, nije jasno samo da se nešto u njemu krije, nego i šta se tačno tu krije. Jedine varijacije mogu biti pol osobe, te je li ona živa ili mrtva. Ovo može zvučati kao „spoiler“, ali...

Podrum će se pojaviti u (predominantno) kvebeškom filmu francuskog bivšeg glumca, a sada obećavajućeg reditelja Xaviera Legranda (čiji je dugometražni prvenac Custody iz 2017. godine vredno žnjeo nagrade na domaćem terenu, kao i na internacionalnim festivalima), a koji je, za dobru meru, nastao i u belgijskoj koprodukciji. Film je premijerno prikazan u takmičarskoj selekciji festivala u San Sebastianu prošle godine, a nama se ukazao u takmičarskoj konkurenciji Festa.

Naslovni naslednik je zapravo Elias (Grondin), kvebeški modni dizajner koji je uspeo u životu i postao kreativni direktor velike modne kuće u Parizu. Njegovom inauguralnom modnom revijom, uz Legrandovu demonstraciju hladne vizualne elegancije, i počinje film. Elias, međutim, nema vremena da uživa u svom uspehu jer on dolazi sa svojom cenom u vidu napada panike koje ovaj hladni, samoživi, lagano blazirani i malo jače hipohondrični dizajner proživljava plašeći se da je od svog otuđenog oca nasledio slabo srce. Kada primi poziv iz rodnog Montreala i kada odgovornost ne uspe da prebaci na nekog drugog (budući da je njegova majka otišla s njegovim stricem na Floridu, šteta da Legrand nije poradio na tom „hamletovskom“ dramskom momentu), pitanje je vremena šta je sve neprijatno, uz pomenutu potencijalnu srčanu manu, Elias nasledio od oca.

Dok se priprema da se razračuna sa zaostavštinom svog oca, materijalnom i onom drugom, te dok se ne pojave ta famozna vrata od podruma, Legrandov film funkcioniše kao vrlo dobra vožnja koja nas drži u trilerskom limbu između napete psihološke drame i „deadpan“ crne komedije. Komični momenti naglašeni su i u gradivnom materijalu za Eliasov lik, ali i u detaljima koji se ponavljaju u formi verbalnog (kada različiti epizodni likovi hvale pogrebničku firmu) ili čak fizičkog „slapsticka“ (recimo sa svežnjem ključeva u kojem prvi nikad nije pravi). Druge stvari su tu igri, od provincijalnih kompleksa koje protagonista nosi u sebi, pa do pojavljivanja komšinice i očevog prijatelja (Jacques) koji su sa njim imali prisniji odnos.

Ali jednom kada se vrata otvore i kada naš junak tamo pronađe šta već pronađe, svaka logika koje su se Legrand i ko-scenarista mu (a možda i pisac izvornog romana, vrag će ga znati) držali, ustupa mesto onoj najprizemnijoj, kockarskoj. Zajedno s protagonistom koji se sve više zapetljava u „misteriju“ svog oca i njegovih tajni, pa čini nešto što ne može proći bez posledica, tim putem konstantnog podizanja uloga i zanemarivanja elementarne konvencionalne logike ide i Legrand. To ubrzo dovodi do toga da se gledalac zapita jesu li čak i pređašnji komični momenti intencionalni, ili su, pak, produkt pogrešne kalkulacije u smeru izgradnje vrlo mračnim tonovima obojene drame.

Pritom, glumcima, naročito Grondinu, i tehničkim saradnicima svaka čast. U slučaju prvog, on samo radi ono što mu se kaže s maksimumom uverenja koje sam s materijalom može imati. Drugi, pak, poput direktorke fotografije Nathalie Durand i kompozitora pulsirajuće elektronske muzičke pratnje Sebastiana Akchotéa, pohvale zaslužuju zbog svog prirodnog osećaja za elegantno, na šta reditelj pokušava da se ukači. U čisto tehničkom i audio-vizuelnom smislu, to mu čak i uspeva, pa The Successor u segmentima deluje kao prilično elegantan film, ali na narativnom planu te elegancije nema ni u tragovima i to je šteta.


9.3.24

Sunday / Nedelja

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


U Srbiji je repertoarski film snažniji i izdašnije financiran nego u Hrvatskoj, što za rezultat ima i daleko veću gledanost domaćih filmova i filmolikih proizvoda. To ponekad zna ići do te mjere da srbijanski repertoarski filmovi u Hrvatskoj prođu onako kako bi se očekivalo od domaćeg repertoarskog naslova. Trendovi se u tome, doduše, mijenjaju, a mode dolaze i prolaze. Nekada su dobro prolazile manje ili više populističke komedije, nakon toga ekranizacije domaćih književnih klasika sasvim nespremnih za „izvoz”, kasnije sportske melodrame na temu povijesnih uspjeha jugoslavenskih reprezentacija u pojedinim ekipnim sportovima. Nakon toga, imali smo fenomen Južnog vetra koji je otvorio put za val gangsterskih i krimi-drama poput naslova Četiri ruže, Jedini izlaz i Lihvar, ili, pak, nešto artističkije intoniranog uratka Indigo kristal. Taj val još nije uminuo, premda je prisutniji u domeni televizijskih serija nego na filmu. Također, sve vrijeme se pod državnim patronatom snimaju i političko-propagandni filmovi na temu prošlosti, junaštva i stradanja srpskog naroda u XX. stoljeću, premda oni ni kod domaće publike ne polučuju uspjehe u tolikoj mjeri, ali zato dobivaju protekciju i „nagrade” u vidu nacionalnih nominacija za Oscare. Najnoviji unosni trend su romantizirane biografije muzičkih zvijezda (naročito onih narodnjačkih) otpočete s filmom Toma Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca. Nakon njega je uslijedio iznenađujući uspjeh dokumentarno-igranog hibrida 3211 Danila Bećkovića i Andrijane Stojković koji se bavio fenomenom trap-folk zvijezde nadimka Rasta, te propast kod publike i kritike filma Pokidan Suzane Purković o životu i karijeri folk-pjevača i korisnika opojnih droga Ace Lukasa. Neki od tih srbijanskih repertoarskih naslova uspješno su prelazili granice drugih eksjugoslavenskih zemalja, a najnoviji predstavnik tog vala je film Nedelja na temu pokojnog folk-pjevača Džeja Ramadanovskog. Režirao ga je Nemanja Ćeranić uz koredateljsku pomoć Miloša Radunovića, a nakon više od 200.000 prodanih ulaznica u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, počeo se prikazivati i u Hrvatskoj te Sloveniji.

Da bi se razumio inicijalni uspjeh Ćeranićevog i Radunovićevog filma u matičnom okruženju, možda bi valjalo pokušati objasniti fenomen Džeja Ramadanovskog. Ovaj pjevač turbo-folk hitova i unekoliko šansonjerskih balada bio je prilično unikatna pojava na turbo-folk sceni s prijelaza naizgled bezbrižnih 80-ih na ratne 90-te godine prošlog stoljeća. Neobičnog fizičkog izgleda (omaleni, proćelavi Rom), sklon hrabrim i kontrastnim odjevnim kombinacijama (od trenirki, traper-jakni i tenisica ponekad začinjenim s maramom na glavi u gusarskom stilu, pa do crnih odijela i šešira za seriozne tonove), vizualno je svakako bio upadljiva pojava. Pjevački i u nastupu razlikovao se od ostatka tipologije onovremenih narodnih pjevača: nije skupljao „kilometražu” po vašarima, kafanama i provincijalnim smotrama, nije fingirao starogradsku finoću niti „world music” romski štih, nije bio kompletno produciran i spakiran „sadržaj” kojem producenti i menadžeri kroje karijeru od početka do kraja. Također, nije bio posve bez talenta i kreativnosti kao mnogi od njegovih kolega koji su pukom srećom postali zvijezde u doba kada je neukus pušten da se nekontrolirano širi, ili se širio po zadatku kroz državne medije. Pjesme je pjevao uspješno, neke čak i dobro, „s osjećajem”, a neke je i sam pisao, premda nije bježao od suradnje s producentima i menadžerima. Još jedna bitna stvar je i to da se radilo o autohtonom urbanom fenomenu koji nema nikakve veze sa selom, produktu Donjeg Dorćola, sirotinjske, etnički miješane enklave u centru glavnog grada umiruće Jugoslavije. Pritom, Džejeva osobna životna priča obiluje potencijalno filmičnim zanimljivostima, od odrastanja u skupnom dvorištu sa širom familijom, preko učenja šibicarskog „zanata” i boravka u odgojnom domu, do bavljenja relativno sitnim kriminalom i bliskih odnosa s nekim karijernim gangsterima. O tome pjevač nije šutio, već je otvoreno govorio u svojim javnim nastupima. Kada je umro od srčanog udara 2020. u 57. godini života, Džej se već bio povukao s javne scene, turbo-folk je nakon kratkog izbivanja rehabilitiran i nastavio je transformacije kroz nove inkarnacije, a pjevač koji je obilježio jednu njegovu epohu dobio je status svojevrsnog kulturnog dobra: čak je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom Groblju, što je podatak koji više govori o stanju svijesti u sadašnjoj Srbiji, a manje o samom Ramadanovskom.

Nedelja je zapravo inicijalno zamišljena kao tv-serija od strane naručitelja, državne kompanije Telekom Srbije. Kao scenarist je pozvan autor crnogorske serije Dojč Caffe Stefan Bošković, a pouzdani asistent režije na brojnim srbijanskim filmovima i serijama Miloš Radunović angažiran je da režira polovicu epizoda još prije nego što je napravio svoj samostalni dugometražni filmski prvijenac. A taj prvijenac je ambiciozni, ali ne i posve uspjeli politički pamflet Oluja kojim pretendira ispričati tzv. „srpsku stranu priče” o svršetku rata u Hrvatskoj, gdje se prilično proizvoljno i bez ritma prepliće više linija radnje u različitim žanrovskim ključevima, od obiteljske melodrame do ratne akcijade. Radunović je za redatelja druge polovice serije o Ramadanovskom predložio Nemanju Ćeranića, s kojim je surađivao na seriji Grupa. Kada je projekt dobio financiranje i na filmskom natječaju, Bošković je napisao novu ruku scenarija specijalno za film, pa Nedelja, posebno pod Ćeranićevom stilizirano-žanrovskom redateljskom palicom i zahvaljujući montaži Saše Karakaša Sikanića, djeluje dosta bolje, čvršće i zaokruženije negoli slični projekti premontiranih televizijskih serija. Žanrovski, Nedelja bi se mogla opisati kao spoj već viđenih obrazaca drame o odrastanju, priče o životu na margini, priče o uspjehu za koji su potrebni i talent, i predani rad, i kreativnost, ali i dosta sreće, te malo lakše „periodne” gangsterske drame, gdje se dotični period vremena (u ovom slučaju, od kasnih 70-ih do ranih 90-ih) također propituje, a ne koristi isključivo kao kulisa.

Priča je to romskom dječaku (u toj dobi Džeja igra Alen Selimi) iz nestabilnog obiteljskog okruženja kojeg više privlači ulica od škole. Kada mu se roditelji razvedu, a otac kod kojeg je ostao izgubi želju da se bavi njime, Džej biva poslan u odgojni dom, prije toga već skovavši prijateljstvo s trojicom kvartovskih momaka, Mićom, Suljom i Zdravkom. Nakon nekoliko godina u domu, Džej (sada već odrastao, pa ulogu preuzima pjevač i plesač Husein Alijević Husa koji je čak u mladosti i nastupao s njim) vraća se starom kvartu i starim navikama: šibicarenju, krađama po dojavama i preprodavanju robe. Tek povremeno pjeva i sanja o lokalnoj visokoj, plavokosoj ljepotici Nini (Maša Đorđević), dok se, kao „realnijoj opciji”, udvara konobarici Nadi (Ana Pindović). I dalje se druži sa Suljom (Stojša Oljačić) koji je postao zaštitar, Mićom (Aleksej Bjelogrlić) koji „operira” u inozemstvu, i Zdravkom (Stefan Vuković) kome su samo žene na pameti. No najznačajnija osoba u Džejevom životu postaje njegov stariji bratić, lokalni kriminalni bos Iso Lero zvani Džamba (Marko Janketić u ulozi karijere). On će mu pružati „poslovne šanse”, štitit će ga i u njegove se ime suprotstavljati čak i rasistički nastrojenoj lokalnoj policiji. Džej, rođen kao gubitnik bez šansi, prolazi kroz uspone i padove sve dok gotovo slučajno ne upozna autoricu tekstova Marinu Tucaković (Milica Janevski) i aranžera Aleksandra Radulovića Futu (Zlatan Vidović). Tada shvati da svojim talentom može zaraditi više nego sitnim muljanjem, dok Džamba sve više klizi u tjeskobu, ludilo i prema propasti (ovdje treba reći da je Džamba i sam bio vrlo koloritan, atipičan i zapravo autohtoni fenomen u ondašnjem beogradskom podzemlju: nepovezan s policijom i državom, zaštitnik slabijih, dobrovoljni pravni savjetnik siromašnijim robijašima, te pjesnik i kompozitor koji je svom bratiću podario nekoliko pjesama).

Nedelja kao film plijeni izvanrednom i inventivnom glumačkom podjelom (Ćeranić je i inače sklon spajanju naturščika i profesionalaca, što je demonstrirao i svojim prvijencem Lihvar), dosta uvjerljivim dizajnom, evokativnom fotografijom u stilu „lažnih 70-ih”, te nadahnutom montažom u kojoj se povremeno ubacuje arhivski materijal i sažima se trajanje na podnošljivih dva i pol sata. Podnošljivih zbog događajnosti, višeslojnosti i dinamike, a svakako pomažu i jasni žanrovski ključevi te vidljivi hollywoodski uzori. Također, sasvim je logično da u filmu koji se bavi Džejevom mladošću, uglavnom prije aktivnog bavljenja glazbom, ima vrlo malo njegove glazbe. Ipak, pitanje je koliko je Oliver Mandić, koji dominira „soundtrackom” filma, odgovarajući izbor za „soundtrack” duha vremena, budući da su Džejev Donji Dorćol i Oliverov Gornji u to doba izgledali kao dva različita i uglavnom nespojiva svijeta. Prisutni su problemi i na različitim nivoima scenarija: na makro-nivou stječe se dojam da se kroz etape Džejevog života samo protrčava, neki aspekti radnje kao da nemaju dublju svrhu od prepričavanja nekih anegdota koje je ili Džej sam pričao u TV nastupima ili su ih s filmskom ekipom podijelili Džejevi cjeloživotni prijatelji Mića Sovtić i Zdravko; na mikro-nivou dijaloga, pak, inzistira se na onovremenom dorćolskom mikro-dijalektu koji ne priznaje meke suglasnike, i na kodiranom slengu koji je „strani jezik” kako za scenarista Boškovića, tako i za glumce s kojima nije rađeno dovoljno vokalnih treninga. Opet, trik s relativno kasnim i naglim uvođenjem lika Džambe, koji se nameće kao drugi najbitniji u filmu, pokazao se efektnim, a scena njegove smrti izvedena je dosta upečatljivo, na tragu američkih gangsterskih epopeja. Koincidencija pak te smrti s Džejevim prvim solističkim koncertom na stadionu Tašmajdan, kojim se film i zatvara, djeluje simbolički potentno. Istini za volju, to nije istiniti slijed događaja, no autorima možemo priznati umjetničku slobodu, ali isto tako i notirati da se radi o izbjegavanju političkih konotacija. To je vjerojatno razlog i za dekontekstualizaciju lika Džambe, te za prekidanje radnje filma 1991. godine, prije nego je Džej Ramadanovski postao zaštitno lice ne samo turbo-folka, nego i drugih aspekata srbijanske politike 90-ih. Možemo se još i upitati zašto baš je baš pjesma Nedelja izabrana za naslovnu u filmu, kada se ona tek kasnije ustoličila kao paradigmatična za svog pjevača, a Džej je imao i pjesama koje su bile više njegove, zapravo autorske. Opet, ne bi valjalo cjepidlačiti, budući da je Nedelja, svim svojim nedostacima unatoč, popriličan uspjeh i osvježenje u odnosu na šprance najčešće temeljno pročiščenih, romantiziranih i zašećerenih biopic portreta glazbenih zvijezda i premontiranih televizijskih serija koje trenutno vladaju srbijanskom repertoarskom kinematografijom.