21.10.17

It

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop HR3

Prva stvar koja pada na pamet kad je riječ o posljednjoj ekranizaciji romana Ono Stephena Kinga su rekordi. Marketinška kampanja je očito urodila plodom, pa je film imao rekordno otvorenje u američkim kinima za mjesec rujan i također je potukao rekorde za žanr horora. Sa takvim rezultatom (financijski uspjeh su pratile i izuzetno pozitivno nastrojene kritike relevantnih anglofonih medija), čak ni teorije koje su počele kružiti u filmskoj industriji oko premijere filma ne djeluju više kao nemogući scenariji. Naime, predviđa se da će balon super-herojskih “blockbustera” pući vjerojatno vrlo uskoro, pa bi filmska industrija spas mogla potražiti i pronaći u okviru horora kao najvitalnijeg i najisplativijeg žanra danas. Brojke govore tome u prilog: horori rijetko kad ne isplate uloženo, a nije nezabilježeno da udesetorostruče ili udvadesetorostruče zaradom svoj proračun, pogodni su za nastavke, imaju vjernu publiku, pa čak i svoju mrežu festivala, a naslovi poput Get Out, novog pred-nastavka franšize Anabelle i Ita, to potvrđuju.
Ono, dakle, svakako dolazi u pravo vrijeme i ima jasnu računicu. Ekranizacija je to “magnum opus” romana autora koji nosi epitet majstora strave, i svojevrsni “remake” kultne serije iz 1990-ih koja je za cijelu jednu generaciju bila sinonim za strah. Riječ je o pažljivo osmišljenom filmu u kojemu čak i momenti prepada kao najstariji trik u knjizi horor filma bivaju strašni jer su dovoljno izgrađeni i precizno tempirani. To nije začuđujuće jer režiju potpisuje Andrés Muschietti koji je svoje zanatske sposobnosti već demonstrirao u filmu Mama iz 2013. godine. Uradak je koncipiran tako da će svakako dobiti nastavak, jer vremenski odvojene paralelne narative odvaja u dva filma, a ni franšizu ne bi trebalo otpisati, bilo da će sam King uzeti učešća u daljem pisanju, ili će ga armija scenarista “dopisivati”. Također, pomjeranje ranije linije radnje iz 50-ih u 80-te godine prošlog stoljeća nije samo inteligentna kalkulacija sa osuvremenjivanjem i “namještanjem” nastavka na vrijeme sadašnje, nego i kalkulacija sa popularnošću prošlogodišnje televizijske teen-horor serije Stranger Things s kojom It kao da dijeli svijet i jednog glumca, Finna Wolfharda, koji igra naratora Ritchieja Toziera, odnosno piščev alter-ego.
Iako kvalitetan film, Ono nije bez nedostatka. Ekipa od šest momaka i jedne cure bolje funkcionira kao grupni lik nego što svaki ponaosob. “Vođa” Billy (igra ga ponajbolji glumac svoje generacije, Jaeden Lieberher) i cura Beverly (ulogu tumači najveće otkriće filma, Sophia Lillis) imaju više ličnosti, dok su ostali svedeni na osobinu ili dvije, odnosno strah ili dva. Ritchie stalno ispaljuje loše šale da bi maskirao strah, Eddie je hipohondar koji se ne smije suprotstaviti svojoj dominantnoj majci, Mike je jedini mladi Afroamerikanac u gradu na udaru rasističkih bandi, Ben je stereotipni debeljko i “novi klinac”, dok se Stanley patološki plaši prezira svog oca rabina i bar micve koja mu se bliži. Isto se može primjeniti i na tabor siledžija sa kojima naši junaci imaju posla, čiji je vođa Henry (igra ga Nicholas Hamilton) profiliraniji i motiviraniji od ostatka klike koja je skoro pa zamjenjiva. Odrasli su uglavnom odsutni ili služe klincima kao izvor straha i frustracije, a jedina konstanta je natprirodni i simbolički potentni klaun Pennywise (Bill Skarsgaard) kao manifestacija straha, inače centralne teme romana i filmsko-televizijskih ekranizacija, te pojam na koji se odnosi naslov, zamjenica srednjeg roda u engleskom jeziku.
Pitanje kakav je Skarsgaard kao Pennywise svakako će biti jedno od prvih vezanih za film i jedna od točaka usporedbi sa serijom koju je kao klaun nosio Tim Curry sa svojom uživljeno-teatralnom interpretacijom. Skarsgaard je drugačiji, doziraniji, realističniji i u tome strašniji. Možda on također brblja, prijeti, straši, upotrebljava metafore kao i Curry, ali njegovo nasilje je kraće, na mahove, eksplozivnije i stoga efektnije. Je li, međutim, Pennywise, ma kako strašan bio sa svojim beskonačnim zubima ili makar samim svojim prisustvom, dovoljan razlog za 135 minuta filma u kojem dosta otpada na prazan hod? Odgovor je negativan, naročito kad imamo anti-klimaks u završnici i “kad se male ruke slože” poantu. To se vrijeme, pak, ne troši za razvijanje likova, već za profiliranje mjesta radnje, fiktivnog gradića Derryja u saveznoj državi Maine, te njegove atmosfere zla među ljudima koje se svakih 27 godina manifestira pojavljivanjem klauna koji odvodi djecu da “plutaju” s njim, kao i za citate i posvete kultnim filmovima iz 80-ih, što je sve divno i krasno, ali postaje zamorno bez nekakve operacionalizacije. Dio tog problema je nasljeđen iz romana-izvornika, kao i iz cjelokupnog Kingovog djela. Stephen King je, naime, toliko kvantitativno plodan pisac da mu se može prilijepiti etiketa štancera. Može se reći da je u kraćoj formi, kratkim pričama i novelama, koncentriraniji i da mu one bolje leže. Drugi problem koji se preslikava na film također ima veze sa Kingovim odbijanjem da se drži onoga u čemu je najbolji, a to je portret sasvim prirodnog i sasvim ljudskog zla koje se skriva iza fasade normalnog, pa stoga poseže za paranormalnim kao metaforom koja često biva suviše očita. Stoga Pennywise kao adut za prepad nikada ne dostiže onaj nivo straha kakav su siledžije i psihopati u nastajanju, hipohondrične majke, nasilni i posesivni očevi, kao i oni nezainteresirani i oni koji stvaraju pritisak svojoj djeci, pa i surovost života kao takvog koji se često svodi na moto “ubij ili budi ubijen”. Dok je “prirodnog” Kinga vrlo lako pročitati i ekranizirati (Iskupljenje u Shawshanku, Misery ili klasik o odrastanju Stand by Me), za onog “natprirodnog” i metaforičnog je potreban filmski autor s vizijom spreman na rizike koji se ponekad isplate, a ponekad ne. Potreban je netko kao Carpenter (Christine), Cronenberg (The Dead Zone), Kubrick (The Shining) ili, možda najbolji primjer, De Palma (Carrie). Tim scenarista koji sačinjavaju iskusni Cary Fukunaga, Gary Dauberman i relativni novajlija Chase Palmer, te redatelj-zanatlija Andrés Muschietti ipak nemaju onu žicu genija, pa mogu doseći do dobrog ili vrlo dobrog filma, ali ne i do odličnog, što je ocjena kojom se Ono može opisati.

18.10.17

The Ravenous / Les Affamés

kritika originalno objavljena na DOP-u
Verovatno ćete pomisliti kako je svetu falio baš još jedan film sa zombijima. Nije bitno sad jesu li ti mozgojedci spori ili brzi, deo neke velike zavere ili proizvod nekakvog propalog eksperimenta, jesu li metafora za konzumerizam, stanje duha ljudske vrste u modernim vremenima ili su čista rokačina i zabava bez ikakvih ambicija za socijalni ili ini angažman. I bićete u pravu posebno u svetu u kojem je sinonim za zombije serija The Walking Dead u nebrojeno sezona jer sw cela ta zombie-priča suštinski nije makla dalje od početka, odnosno od Romera, a sve intervencije u tom smislu su bile kozmetičke prirode. A zašto i bi ako je postavljena na solidnim temeljima, a to što se stalno nešto petlja i što pretnja zasićenjem stalno visi u vazduhu je već drugi problem filozofske prirode.


Pa opet, pozitivno iznenađenje nam dolazi iz Kanade i to njene frankofone provincije Quebec. Zove se Les affamés, prevodi se kao Gladni i na našem kontinentu je upravo imao premijeru na Sitges festivalu posvećenom žanrovskim ostvarenjima, nakon svetske premijere u Torontu, gde je i dobio nagradu kao najbolji kanadski film, i uspešnog gostovanja na Fantastic Festu u Austinu. Reč je o filmu koji neće “izmisliti topulu vodu” kada je reč o žanru, niti ga okrenuti naopačke, već će “samo” ponuditi jedan mogući način za njegovu obradu, pomalo kompromisno postavljen između egzistencijalistički-meditativne indie drame i klasične horor krljačine.
Već sam uvod u film, onako odmeren, bez instantnog sprinta i hvatanja za gušu, upozorava nas da ovo nije još jedan klonirani film. On nas upoznaje sa određenom količinom likova od kojih će neki potrajati malo duže, neki malo kraće, a da mi zapravo i ne možemo pretpostaviti kome je namenjena kakva sudbina. Drugari se zezaju uz pivo i pričaju bajate viceve kao da su na pecanju ili u lovu (što i jesu, samo je meta malo drugačija), mama mačetom ubija napast i odvozi se dalje, stariji gospodin objašnjava momčiću zašto je morao zatući svoju ženu. Okolnosti su apokaliptične, mesto radnje je ruralna zabit.

Priča dalje ide svojim tokom, jedan od drugara (Marc-André Grondin nekima poznat iz Valléeovog hita C.R.A.Z.Y), i to onaj koji deluje smotanije, ostaje bez svog kompanjona i u lovačkoj kolibi nalazi privezanu ženu (Monia Chokri iz Dolanovih filmova Heartbeat i Laurence Anyways) koja kaže da je ugriz na njenom telu delo psa, a ne monstruma i on odluči da joj veruje i da je uzme sa sobom. Njih dvoje će usput pokupiti i devojčicu i uputiti se prema farmi koju drže dve hrabre i stamene starije žene. Na farmi će ih već dočekati ona fina mama sa mačetom. Stariji gospodin i momčić će im se već putem pridružiti. Kako to obično biva, svi oni idu negde, možda je u gradu sigurnije, možda se treba probiti do nekog bunkera, a monstrumi su svuda oko njih, sa svojim čudnim navikama poput zurenja u piramidalne konstrukcije koje sami rade od nameštaja i kućnog otpada, neprijatnim, furioznim kricima i ubojitim namerama.
Osim odmerenog tempa i meditativnog tona, Les affamés zaslužuje pohvalu i zbog svoje genijalne ekonomičnosti, ne samo u smislu produkcije, premda je jeza jezivija, a akcija učinkovitija kada je dozirana, čega se ovde autor Robin Aubert drži, nego ponajviše u smislu scenarija. Naime, niti u jednom trenutku se ne otvaraju suvišna pitanja poput uzroka apokalipse i sudbine ostatka sveta jer bi odgovor na njih otvorio još kup novih pitanja, apokalipsa je naprosto tu, sredstva starog sveta su potrošena ili su na izmaku, celo stanje traje dovoljno dugo da je inicijalni šok prošao i da su se preživeli navikli na novi način života. Sa druge strane, zamislite samo kakvo odrastanje imaju ta deca i kakav život će, ako prežive, što nije posve izvesno, imati ti relativno mladi ljudi. Aubert je čak dovoljno samouveren da u takvoj situaciji razbija monotoniju sa “running joke” forom koja mu uspeva i čiji je “payoff” krvavo smešan.

Naravno, nije ovo film koji po svaku cenu beži od klišea, što je takođe za pohvalu, niti je revolucionarno originalan na svoju štetu. Naravno da zombiji ne postoje samo kao pretnja nego će i u nekom trenutku preći na delo. Naravno da će se brojčano stanje družine smanjivati. Naravno da će obračun biti ostavljen za kraj. I naravno da bi sve to moglo biti još kraće, još napetije, još jezivije ili još životnije i dublje. Ali i ovako je daleko iznad proseka, a Robin Aubert, glumac i reditelj prisutan i na žanrovskoj i na indie sceni, postaje jedan od autora čiji dalji rad treba pozorno pratiti.

16.10.17

American Assassin

kritika originalno objavljena na Monitoru:
2017.
režija: Michael Cuesta
scenario: Stephen Schiff, Michael Finch, Edward Zwick, Marshall Herskowitz (prema romanu Vincea Flynna)
uloge: Dylan O’Brien, Michael Keaton, Taylor Kitsch, Shiva Negar, Sanaa Lathan, David Suchet, Scott Adkins

Lako je pisati kritiku kada postoji nekakva polazna osnova, makar najprostija dihotomija film valja – film ne valja koja bi ga odredila. Šta, međutim, reći za film koji niti valja, niti ne valja i koji je upadljiv u svojoj štancanoj običnosti tako da njegovo gledanje ili negledanje ni najmanje ne menja stvari? Naravno, od naše branše se očekuje izvesni snobovski prezir prema konfekciji, pa ma kakva ona bila, ali i to je stvar ukusa.


Zaista ne znam šta se skrivalo u glavama autora i producenata American Assassin koji je očigledno zamišljen kao prvi, “origins story” deo neke buduće franšize o junaku a la Jason Bourne, Jack Ryan, Jack Reacher ili Jack Bauer koji se malo u timu, malo na svoju ruku bori protiv terorizma pa da ne preuzmu nijedan rizik na sebe. Znamo da bez rizika nema gubitna, ali nema ni dobitka. Delo sa svojom kakvom-takvom fan-bazom je tu (serijal jeftinih romana koji samo čekaju ekranizacije), armija iskusnih hollywoodskih scenarista koji često imaju i rediteljsku i producentsku funkciju je tu, količina glumačkih zvezda je ispod proseka u odnosu na nova imena i moguće zvezde u nastanku, ali je svejedno tu, a u rediteljskoj fotelji je prekaljeni zanatlija izvežban na televiziji i prisutan u indie vodama Michael Cuesta čiji je prethodni dugometražni film bila pristojna, školski napravljena doku-drama Kill the Messenger.
Zaplet je takav da odgovara skoro svakom akcionom špijunskom trileru koji ste ikada pogledali. Simpatični student Mitch Rapp (O’Brien) svedoči terorističkom napadu u kojem gine njegova zaručnica, pa napusti studije, a umesto toga nauči sve o islamu, krene da trenira MMA, savlada hakerske veštine dovoljno da uskoči na “dark web” i tamo krene da lovi arapske teroriste sa perspektivom da bi ih rado i uživo smicao.

Nakon jedne ne baš sjajno isplanirane akcije u Libiji, Mitch biva uhvaćen na delu od strane CIA-e. U stvarnom životu bi za očekivati bilo da ga se baci u zatvor ili u umobolnicu na duži vremenski period, međutim filmska logika nalaže da ga šefica (Lathan) želi u svom timu i da će ga pritom veteran specijalnog ratovanja Stan Hurley (Keaton) obuči i od njega načini mašinu za ubijanje i borca za tajne zadatke. Mitch je, naravno, svojeglav, ali upravo u instinktu leži tajna njegove ubijitosti.

I obavezna prva misija na koju će krenuti je tipska: nestalo je 25 kila ruskog plutonija, sumnja se da cela ta zbrka ima veze sa Iranom i tvrdolinijašima u njihovoj vlasti koji se protive nuklearnom sporazumu sa zapadnim silama, a u svemu tome prste ima i odmetnuti bivši “projekat” CIA-e i Hurleya, surovi plaćenik po imenu Ghost (Kitsch). Na Mitchu, Hurleyu i operativki stacioniranoj u Turskoj Anniki (Negar) je da, jureći negativce po Istanbulu i Rimu spreče katastrofu i nuklearni udar na Ameriku ili Izrael. Red tučnjave u zatvorenim prostorima, red jurnjave po otvorenim, malo izmišljene “nauke”, malo fikcijske geopolitike, i eto nam kompletnog filma.
Ako ga se pogleda kao celinu, American Assassin je izuzetno prosečan film kojeg vadi solidan zanat i utisak da ni posle dva sata, koliko traje, ne postaje repetitivan i dosadan. Razlog za to je dovoljno pametna upotreba lokacija i zanatski precizna režija kojoj se može zameriti prekomerna upotreba “shaky cam”-a i hektične montaže (što je standard za akcione filmove novijeg datuma), ali Cuesta barem ima dovoljno “soli u glavi” da kameru odmakne na distancu sa koje možemo prepoznati da glumci većinu akrobacija izvode sami.

Nisam siguran koliko podrobna analiza svakog segmenta ima smisla, ali valja dati komentar da se izbor Dylana O’Briena (franšiza The Maze Runner) pokazao pravim na jedan neočekivan način. On, naime, nije glumac vanserijskog talenta i širokog raspona, ali u zadatim okvirima (od nevinog mulca do “badass” specijalca) funkcionira sasvim dobro i čak svoj dečački visok glas okreće u svoju korist, bilo kad govori, bilo kad ne govori. Sa Shivom Negar ima sasvim dovoljno hemije u zajedničkim scenama da je romantična komponenta sugerirana, ali ispod generalne vibre kameraderije. Ulogu Stana Hurleya bi i slabiji glumac od Michaela Keatona odigrao i u snu, ali upravo on daje jednu ironičnu i autoironičnu notu kojom je obeležena njegova glumačka renesansa od Birdmana napred. Sa druge strane, Taylor Kitsch ne radi posao kao glavni negativac. Njegovu terensku snalažljivost nekako možemo progutati, ali za psihopatske motive svog lika je naprosto suviše mlak.

U konačnici, American Assassin spada u klasu “meat and potatoes” trilera za ugodno gledanje i blaženi zaborav. Ambicije za franšizu se čine nerealnima naročito kada film nema skoro nikakav identitet (Mission: Impossible i Bourne filmovi su imali ono nešto, o Bond serijalu da i ne govorimo), ali finansijski rezultati nam sugeriraju da bi i do toga moglo doći. Mada, ako fali karaktera u prvom filmu, kako će to tek izgledati sa nekim nastavkom?

15.10.17

A Film a Week - The Maus


Sometimes all you need for an efficient, lean and mean horror flick are: a forest setting, a broken car, a terrified woman and a reckless man. The monsters and/or psychos will emerge somewhere somehow, but the real sense of terror comes from being lost and having almost no control over the events that will follow. Gerardo Herrero Peredo’s debut feature The Maus, having its European premiere in Sitges International Fantastic Film Festival of Catalonia, exploits the very same fear and comfortably lives on it. Up to a point.

It opens with a young woman Selma (Bosnian actress Alma Terzić of Snow and In the Land of Blood and Honey) clinging to her talisman and praying to Allah. When the scope widens, we can see that the car belonging to or rented by her German boyfriend Alex (August Wittgenstein) is stuck on the road in deep forest. It is somewhere in eastern Bosnia and Selma has every reason to be scared: from the rational point of view, the wooded area is still full of landmines, and from the personal side, she is still traumatized from the war in the 90‘s she survived losing her family in Srebrenica genocide. They both have no idea where they are and where they should go.

The real trouble follows soon in the form of the two forest workers, Vuk (Aleksandar Seksan) and Miloš (Sanjin Milavić), kinda offering help, but being rude and unpleasant to Alex and Selma. After an accidental mine explosion, she gets hurt and two of them run out of options. The men that are supposed to help them are not just rude, they are also local Bosnian Serbs, which puts Selma in paranoid mode while she is slipping in and out of horrific nightmares of ethnic violence.

It works well because Herrero is using a lot of cinematic technique and nightmare logic to throw us a curveball after curveball, so The Maus is genuinely unpredictable. Hand-held camera flying around the characters in quick, but smooth movements depraves us of any idea where are they at the moment and where are they going, denying us any sort of mental map of the place. Also, for a decent period of time we are wondering what is Selma’s bad dream and what is reality.

The lead actors are proving themselves to be a good casting choices. Alma Terzić is gentle and scarred and determined at the same time, while August Wittgenstein shows enough of the casual cockiness for the type of the character he is playing. Vuk and Miloš are pretty poorly written caricatures and the actors are doing enough to get the paycheck, but not more than that.

The real problem, however, shows up around the midpoint when all the dream-reality dichotomy wears out its welcome and culminates with the random, “anything goes” solutions to end the conflict. More to the point, we are not at the end yet, and plot twists are getting more and more insane and even dubious from the ethical standpoint. First-timer to feature-length films, Herrero obviously wants to put the Bosnian context to a use, but clearly does not know a lot about the region (not a single take was filmed there), its history, its traumas or its folklore.

It is good when the characters do not know where they are, it is even acceptable to keep the viewers in the same type of dark from time to time. But if it is the case with the director, that is not going to end well. Herrero had enough ideas for a short to mid-length film and he is clearly technically accomplished to pull it of, but a feature, even though it is a simple “slasher in the woods” trope, has proven to be too much for him.

14.10.17

Trieste, Yugoslavia / Trst, Jugoslavija

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na trećem programu Hrvatskog Radija

Mladima, pa i onima na pragu sredovječnosti u Hrvatskoj i Sloveniji, o ostatku bivše nam države da ne govorimo, Trst uglavnom ne znači previše. Van nekih čisto osobnih uspomena koje imamo ili nemamo, Trst je europski grad kao i svaki drugi, jedan od mnogo u globaliziranom svijetu. Te generacije će se možda maglovito sjećati storija svojih roditelja o Trstu, možda ponekog izleta sa dominantnim konzumerističkim predznakom, dok će još mlađima čak i to biti nepoznanica. Međutim, za neke starije generacije, Trst je značio puno više od toga. Lako je to podvesti pod kulturu šverca i ranog konzumerizma, govoriti o “jeansu” ili auto-dijelovima ili snobizmu ispijanja originalnih talijanskih espressa i capucina bez nekog naročitog povoda, ali Trst je dobrom broju Jugoslavena bio prvi prozor u zapadni svijet. Još i prije “zlatnog doba” kupovine na tržnici Ponte Rosso, putevi povijesti jugoslavenskih naroda i Talijana su se na nerijetko epski način križali upravo u Trstu koji je bio jedna od fokalnih točaka ranog, predratnog antifašističkog otpora kroz organizaciju TIGR, kao i točka konačne pobjede partizanskih boraca u Drugom svjetskom ratu. Koliko zbog činjenice da se Jugoslavija vrlo rano izvukla iz željeznog zagrljaja Sovjetskog Saveza, toliko i zbog raznih bilateralnih ugovora, granica između Jugoslavije i Italije je bila najmekša i najotvorenija od svih granica između kapitalističkih i komunističkih zemalja. Pogranična trgovina je otpočela već 50-ih godina, da bi se digla na internacionalni nivo i uspostavila kao kulturni fenomen 60-ih, a svoj puni obim doživjela 70-ih i 80-ih. Trgovinsku razmjenu je, očekivano, slijedila i kulturna. Talijanski i prije svega tršćanski autor Alessio Bozzer pozabavio se tim fenomenom u svom dokumentarnom filmu Trst, Jugoslavija, u Hrvatskoj premijerno prikazanim na Liburnia Film Festivalu, a onda prisutnim i u kino distribuciji.
U razgovorima sa svojim sugovornicima s obiju strane granice (ovo je jedan od onih takozvanih “talking heads” dokumentaraca), Bozzer je pokušao da pokrije sve aspekte fenomena kupovine u Trstu, što je to značilo za jugoslavenske kupce, a što za talijanske prodavače, a u središtu zbivanja nalazi se, naravno, tržnica Ponte Rosso na kojoj su se u neka relativno davna vremena kupovale one sablasne lutke za vrh ormara, a nešto kasnije “jeans”, kava, banane. Bozzer je razgovore vodio sa povijesničarima-amaterima, fotografima, arhivarima, potomcima prodavača, vlasnicima, odnosno nasljednicima modnog imperija “Riffle” koji je proizvodio najjeftiniji talijanski “jeans”, carinicima i policajcima s obiju strana, jugoslavenskim kondukterima u vlakovima i šoferima autobusa koji su dovozili kupce, te s brojnim javnim ličnostima različitih profila uglavnom iz Slovenije i Hrvatske koje su govorile o svojim sjećanjima na Trst i značaj kupljene odjeće ili popijene kave u Trstu za ugled među vršnjacima i kolegama. Tako ćemo se naslušati carinsko-policijskih anegdota o uhvaćenim švercerima, o Riffle trapericama i njihovoj stripovskoj etiketi, o problemima oko zamjene novca i posla koji se iz toga razvio, o parkingu, pakiranju, obaveznom “trontanju” kupljenom robom tako da bi oni koji su u radnju ušli kao mršavi iz nje izašli kao debeli ne bi li prevarili carinike, te o ostalim sastavnim dijelovima folklorne memorije zvane “kupovina u Trstu”.
Neke od tih prispodoba su interesantnije i generalno uspjelije od drugih, međutim većina njih ostaje na nivou onoga što smo već imali prilike čuti od starijih generacija, sami iskusiti ako smo pripadnici istih ili makar pročitati u Leksikonu Yu mitologije ili na kakvom nostalgičnom internetskom portalu. Osnovni problem filma je, uz njegov klasičan, čak pomalo bezličan stil u kojem se sugovornici izmjenjuju s arhivskim fotografijama i materijalom s televizije, i format filma, odnosno njegovo trajanje od svega 65 minuta što je Bozzeru dovoljno tek da uglavnom zagrebe po površini cijelog fenomena. Potencijalno zanimljivi politički, ekonomski i momenti kulturne razmjene su praktički “pretrčani” u kratkim epizodama zasnovanim na općim mjestima (zanimljiv aspekt odalaska u Trst u kino zbog svježijeg filmskog repertoara, recimo, zauzima možda minutu-dvije filma), a za dubinu se čini kako nema ni vremena ni volje. Ono što je, međutim, čudno je to da kako film odmiče, tako se gubi talijanska perspektiva koja bi mogla biti zanimljiva i jednoj i drugoj publici (Tršćanima kao kuriozitet iz bliže povijesti, Talijanima van Trsta kao jedna nova dimenzija njihove diverzificirane zemlje, a bivšim Jugoslavenima kao jedan sasvim novi kut gledanja na dio njihove mitologije), pa Trst, Jugoslavija postaje više jugoslavenski nego talijanski dokumentarac. Nešto informativne i edukativne vrijednosti film svejedno zadržava, ali to nije ni izbliza dovoljno da bi ga učinilo izuzetnim.

 

11.10.17

Hounds of Love

kritika originalno objavljena na DOP-u
Nazovimo to našom morbidnom opsesijom, ali mi fakat nemamo nikakvih problema da svakodnevno konzumiramo nasilje bilo koje vrste, samo dok smo na zdravoj distanci. Ne zasipaju nas mediji takvim sadržajem apsolutno bez razloga, već im to izričito tražimo. Ratove, ubistva, nasilne proteste, terorističke napade, školske tuče, pljačke, jurnjave po autocesti, daj šta daš. Zato valjda postoje i ti silni “true crime” kanali na televiziji i zato je ekranizovana fikcija, filmska kako i televizijska, fokusirana na vojsku, policajce, kriminalce, leteće super-junake koji se bore protiv letećih super-zlikovaca dok se u nekom drugom filmu uloge ne zamene.


Vrhunac tog nasilja sa ekrana su “moralno upitni sadržaji” koje svejedno gledamo iako, naravno, ne opravdavamo. Filmovi o serijskim ubicama su primer za to, čak bi bili idealan da nisu izašli iz mode. Mehanika je jasna, tip koji je imao teško detinjstvo otima, muči i ubija (najčešće) žene, pritom igrajući nekakvu igru intelekta sa policijom koja ga juri i na koncu hvata, ali ne pre nego li je ovaj belac u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama već prolio dovoljno nevine krvi. To sve znamo i svejedno gledamo. Kao, uostalom, još jedan žanr koji je već iscrpljen, ali se čini da se vraća u modu, u svom efektu šoka i okupiranja pažnje još manje suptilan od “serial killer flicka”. Taj žanr se prikladno zove “torture porn”, dakle imenom koje objašnjava mehanizme kako nas “hvata”.
Čemu ovaj poduži uvod, još za film koji realno ima sasvim malo veze sa svim navedenim. Razlog je jednostavan, australski psihološki triler sa elementima socijalne drame i izletima u vode atmosferičnog horora Hounds of Love je na vrlo sličan način neprijatan kao dva navedena žanra i zapravo je teško naći uverljivo objašnjenje zašto bismo ga pod bilo kojim okolnostima gledali. Tema sredovečnog bračnog para sa margine društva koji otima devojčice i devojke na kojima se fizički i seksualno iživljava, pa ih ubija i metodično zakopava u šumi, nije naročito ugodna, bilo da je reč o fikciji, stvarnom zločinu ili sivoj zoni reimaginacije i kompozita negde između ta dva pola.

Međutim, Hounds of Love je film koji nas hvata i ne pušta, ma koliko to što vidimo nama bilo poznato iz različitih izvora. Jedan od razloga za to je atmosferičnost već od samog početka, od uvodnog voajerskog kadra kamere u pokretu preko igrališta za odbojku gde se tinejdžerke zabavljaju. Osećaj koji se stvara je zagušujući, vruć i lepljiv kao bilo koje godišnje doba u Australiji, a šljakersko-klošarska predgrađa Pertha i vreme radnje, sredina prema kraju 80-ih sa svom tom eksplozijom kiča, nikako ne doprinose relaksaciji. Ograde su možda pofarbane u belo, susedi se možda pozdravljaju na cesti, ali niko ne zna šta se skriva iza zatvorenih vrata niti kome pripadaju krici koji se čuju usled slabe izolacije.

Drugi razlog za tu magnetičnost možemo naći u umetničkoj viziji i zanatskom umeću autora debitanta u dugometražnom formatu Bena Younga. Osim što fino balansira između stvarnih slučajeva koji su potresli Australiju i umetničke slobode, Young ima sjajno oko i uho za detalj, što se vidi po scenografiji, kostimu, rekvizitima (koji svi deluju svakodnevno rabljeno, čak i obrabljeno) i izboru pesama koje se tu i tamo čuju umesto retro-elektronskog pulsirajućeg soundtracka. Takođe, Younga valja pohvaliti i za nesvakidašnje, prilično životne i detaljne likove (koji pritom ne otkrivaju svoje karte prerano), odbijanje da krivce i žrtve vidi isključivo u tim ulogama, a ne u nekom širem socijalnom i psihološkom kontekstu, te za upravljanje pričom i njenim ritmom i dinamikom u dodatno mučnom sporom tempu.
Konačno, valja reći koju i o glumcima. Mlada Ashleigh Cummings sjajno kanalizira prvo svu aroganciju i bunt svoje tinejdžerke Vicky, potpuno normalne pojave za njenu dob, pa zatim strah jednom kada shvati da se našla u nemogućoj situaciji, a na koncu snalažljivost u emocionalnoj manipulaciji kao jedinom mogućem mehanizmu da se izvuče iz nje, kao i volju za preživljavanjem. Takođe, otmičari, bračni par Evelyn i John White (igraju ih Emma Booth i Stephen Curry) nisu monolitni u svojoj naravi i u svojim zločinačkim poduhvatima, ma koliko rana montažna sekvenca govorila tome u prilog. Oni jesu uigran tim u nekim od situacija, ali njihov odnos je daleko od idiličnog, jer oboje, suprotno predstavama o serijskim ubicama kao osobama izuzetne inteligencije i apsolutno nikakve empatije, imaju svaki svoje probleme. Evelyn tako pati za svojom oduzetom decom, a John je u realnom svetu, van svog psihopatskog hobija, sasvim nemoćan. Takođe, on je dominantan partner u tom odnosu, ali pitanje je dana kada će ona shvatiti da u toj pogodbi ona nije dobila ništa osim možda “krova nad glavom i hrane na stolu”, kako sama kaže, a za šta mora trpeti posebno emocionalno zlostavljanje.

Je li Hounds of Love najsnažniji psihološki triler koji ćete ikada pogledati? Ne znam. Najoriginalniji nije svakako. Ni najneprijatniji, ni najšokantniji. Možda je najljudskiji. Svakako je dobro osmišljen i urađen. Ali ne odgovara, čak i ne pokušava odgovoriti na ono pitanje zašto smo uvek spremni da pogledamo ljudsku patnju, pa ma kako dozirana ona bilo. Preporuka svakako, za one sa jačim stomakom.

9.10.17

The Hero

kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
režija: Brett Haley
scenario: Brett Haley, Marc Basch
uloge: Sam Elliot, Laura Prepon, Krysten Ritter, Nick Offerman, Katherine Ross

Ovo zvuči bolno poznato. Ostareli glumac Lee Hayden (Elliot), nekada filmska i televizijska zvezda u žanru westerna, sada živi na svojoj staroj slavi i povremenim tezgama kao glasovni glumac za reklame i džinglove, dok većinu svog slobodnog vremena provodi pijući alkohol i pušeći travu sa svojim nekadašnjim glumačkim partnerom, a sada dilerom (Offerman). Familiju je zeznuo, sa bivšom ženom (Ross) je još i u pristojnim odnosima, dok mu kćerka (Ritter) ne može oprostiti što nije bio prisutan u njenom odrastanju.


Kada mu lekari postave dijagnozu prilično terminalnog raka, Lee će shvatiti da je uludo potrošio svoje vreme na zemlji, pa će morati na ovaj ili onaj način da se pomiri sa svojom smrtnošću, pa onda i sa svojim najbližima. On možda pokušava da oživi trenutke slave gledajući naslovni film koji je označavao njen vrhunac, ali bi želeo još jednu ulogu po kojoj će ga pamtiti i koja će mu biti testamentarna. Pomoć za svoj životni poduhvat će dobiti sa neočekivanog mesta, od ne baš slavne komičarke Charlotte (Prepon) sa kojom deli dilera, koja će mu pomoći da se suoči sa samim sobom i sa kojom će dobiti šansu možda za poslednju ljubav u životu.
Naravno, to je sve kliše do klišea, od ostarelog glumca, preko loših odnosa sa kćeri, pa do spoznaje o raku kao trenutku odluke i ljubavi koja ne poznaje granice u godinama. Čak je i premijera na Sundance festivalu i pozitivni odium koji je tu nastao takođe svojevrstan kliše, ovaj film se naprosto uklapa u žanr indie-drame koji se tamo forsira iz sve snage. Naravno da će kao slučajno naleteti na kćerku, da će ona pitati otkud on tu, da neće znati čime se ona trenutno bavi. Naravno da ćemo dobiti pod-zaplet sa nekim njegovim ekscesom koji će postati senzacija na internetu i usmeriti medijsku pažnju na njega. Naravno da je Charlotte više kolekcija ideja, malo mračniji, skoro sredovečni “twist” na klasik “manic pixie dream girl”, nego što je zapravo osoba.

Doduše, Laura Prepon (That 70’s Show u mladosti i silne epizodne uloge u indie filmovima i na televiziji posle toga) je igra tako što se poigrava sa svojom personom ekstremno cool ženske i to je oku ugodno, ali nemojmo zaboraviti da je u osnovi svega očita konstrukcija. Slično važi i za dilera, nekadašnjeg glumca koji je mnogo brže potonuo u opskurnost kojeg sasvim sigurno igra Nick Offerman. Bivša žena i kćerka su, međutim, jedva napisani likovi.
Ali ništa od toga nije presudno za ovaj film i za našu percepciju njega. U centru pažnje stoji Sam Elliot koji igra nešto između samog sebe (Katherine Ross koja mu igra bivšu ženu mu je zapravo supruga, a i zaista često radi reklame) i svoje medijske persone glumca od jedne uloge, večitog epizodiste i (urbanog) kauboja koji zrači sigurnošću u sebe i samouverenošću. Važni su njegovi brkovi i njegov glas, bas-bariton sa jednom notom fine ironije koja se može iščitati iz svakog njegovog pitanja i odgovora. Važna je ležernost sa kojom nastupa. Važne su i te reklame koje radi jer to je lice i to je glas od kojeg biste kupili novi Dodge Ram ili sos za roštilj. Važni su njegovi kaubojski snovi u kojima on tako star može da odjaše u suton.

Sam Elliot je retko kad imao glavne ili noseće uloge u filmovima, i u njima je još ređe pokazivao svoju ljudskost i ranjivost iza lakonskih odgovora i trenirano cool stava. The Hero je film koji ga ceni kao glumca i pruža mu šansu da zablista koju Elliot koristi iz sve snage, odlično se zabavljajući i demonstrirajući svoj raspon. Očito je takođe da ga Brett Haley izrazito ceni kao glumca i da veruje u njega praktično gradeći film oko njega.

U Haleyevom prethodnom filmu koji je služio kao “star vehicle” za još jednu potcenjenu karakternu glumicu starije generacije (Blythe Danner), I’ll See You in My Dreams, Elliot je imao ulogu njenog zavodnika i ultra-cool ljubavnika koja mu je stajala kao salivena. Haley je rešio da stvar, barem što se Elliota tiče, podigne na novi nivo i to radi i deluje organski, bez obzira na prilično ustajala opšta mesta. Uostalom, i I’ll See You in My Dreams je bio sastavljen od uglavnom oprobanih elemenata, pa je bio i više nego dobar film. Iako drugačiji i linearniji, The Hero nije ništa lošiji od toga.