kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Lusil Hadžihalilović se često dovodi u kontekst takozvanog Novog francuskog ekstremnog filma, ne uvek iz pravih razloga. Vremenski, njeno stvaralaštvo koincidira s pokretom koji je u punom zamahu bio na početku našeg veka, a uz to je i supruga, a povremeno i kreativna partnerka „zaštitnog lica“ pokreta, Gaspara Noea. Opet, njeni filmovi su svakako neobični i provokativni, ali ni izbliza eksplicitni ili nasilni kao kod Noea, Maurija i Bustilja, Aleksandra Aže ili čak Kler Deni. Razlog tome je što se u svojim filmovima Lusil Hadžihalilović u principu bavila unutrašnjim svetovima svojih junaka i junakinja, njihovim emocijama, kao i konceptima metamorfoze i evolucije, idući od individualnog prema opštem.
Njen najnoviji film, The Ice Tower, možda je i najkomunikativniji od njenih uradaka do sada. U pitanju je vrlo labava adaptacija Andersenove bajke Snežna kraljica, i to preslikana na dva nivoa. Takođe, ovo je njen prvi film koji je premijeru imao na Berlinalu (uz osvojenog Srebrnog medveda za posebno umetničko dostignuće). Mi smo imali prilike da ga pogledamo na filmskom festivalu Crossing Europe u austrijskom Lincu.
Radeći po scenariju koji je napisala zajedno s Džefom Koksom i Alante Kavaite (s kojima je radila i na svojim prethodnim dugometražnim filmovima Evolution i Earwig), autorka otvara film naracijom o snežnoj kraljici i njenom dvorcu, praćenom kaleidoskopskim slikama koje kao da su snimljene kroz prizmu ledenih kristala. Potom upoznajemo našu junakinju Žanu (Klara Pasini u debitantskoj ulozi u dugom metru), šesnaestogodišnju devojku koja odrasta u sirotištu negde duboko u francuskim Alpima početkom 70-ih godina prošlog veka. Samo sirotište nije stereotipna mučionice, već više nalikuje na komunu u kojoj vlada dosada, a Žana tamo prihvata ulogu „starije sestre“ koja mlađoj devojčici čita bajku za laku noć i daje joj „magičnu“ perlu sa svoje narukvice za sreću.
Svejedno, ona želi svoj život i na tom putu je prva stanica obližnji gradić i klizalište u njegovom centru. Sudeći po nevoljama po putu, čini se da te perle na nju nemaju nekog efekta. Pa ipak, nekako uspeva da se domogne grada i spasi od potencijalno opasnog muškarca koji ju je povezao. Na klizalištu fascinirano posmatra pomalo oholu nešto stariju devojku Bjanku koja odbija da joj pomogne da pronađe prenoćište, pa umesto toga upada u podrum zgrade.
Ispostavlja se da je Žana prenoćila na filmskom setu, i to baš onom gde reditelj Dino (Gaspar Noe) snima adaptaciju Snežne kraljice s kapricioznom divom Kristinom (Marion Kotijar) u glavnoj ulozi. Našavši na ulici izgubljenu Bjankinu torbicu i ličnu kartu, Žana preuzima njen identitet i uspeva da se „umulja“ u ekipu kao statistkinja. Kako vreme prolazi, ona se povezuje s Kristinom i napreduje u hijerarhiji do „dublerke“ za „do-glavnu“ glumicu Kloe.
Ali Kristina nije samo kapriciozna, već i duboko istraumirana osoba koja u sebi nosi i nekakvu patologiju, a koja izlazi na videlo možda i zbog identifikacije s ulogom koju igra. Ona na set često poziva svog „prijatelja i doktora“ Maksa (Avgust Dil) kojeg upošljava da, pored toga što se brine za dotok droge, pomogne i Žani. Odnos između njih dve počinje da liči na odnos između kraljice i devojčice Gerde u Andersenovoj bajci.
Imamo, dakle, bajku koja se s izvornog, literarnog nivoa preslikava na film, a i na život upletenih u njegovu produkciju. U čitanju Lusil Hadžihalilović, ta bajka je još i mračnija i hladnija nego u Andersenovom originalu (a ni tamo nije baš nevina), a „pogonsko gorivo“ za nju čine ne samo tužne ljudske sudbine, već i neprijatne, snažne, ali utišane emocije. To se oslikava na precizno dizajniranoj scenografiji Hulije Irabarije u kojoj se ukrštaju lepota i relativna praznina, a koje su elegantno snimljene kroz objektiv direktora fotografije Žonatana Rikebura u po pravilu škrtom osvetljenju.
Problem donekle može predstavljati za režiserku tipičan spori tempo za koji i ovde optira, a zbog kojeg dosta toga ostaje u elpisama koje je teško spojiti na osnovu ostavljenih „podataka“. Zbog toga možemo steći utisak da je film sadržajno siromašan, baziran tek na podigranim, ali ne i razrađenim i do kraja iskomuniciranim idejama. Time se dodatno utvrđuje uverenje da Lusil Hadžihalilović po pravilu snima vizuelno fascinantne, ali pomalo isprazne filmove.
Slamku spasa, međutim, ovde predstavljaju glumice. Dok je relativno nepoznata i nadolazeća Klara Pasini gotovo idealni izbor za ranjivu devojku traumatične prošlosti koja se naizgled pojavljuje niotkuda sa željom da izgradi život za sebe, Marion Kotijar je isto to u višestrukoj ulozi, odnosno ulozi na više nivoa koju ovde igra. Naravno, ona se možda čini kao anti-intuitivni izbor za snežnu kraljicu (čak se poentira na tome s plavom perikom koju u ulozi u filmu u filmu nosi), ali je zato dovoljno versatilna da odigra izmučenu glumicu koja i u stvarnom životu mora da glumi divu kako bi sakrila svoju ranjivost i patologiju.
Na kraju, The Ice Tower će možda odbiti gledaoce koji dolaze s predubeđenjima kako filmska bajka mora da izgleda i da se preslikava na život. Ali će zato svojim uspelijim komponentama nagraditi one druge.