The Lighthouse

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možda zvuči neverovatno, ali... U Kanu, gde je film premijerno prikazan u okviru programskog sklopa „Petnaest dana autora“, neke kolege su nekoliko sati po kiši čekali u redovima da na kraju ne bi ušli na projekciju, neki od njih i tri puta. Potpisnik ovih redova prvi put na Viennalu nije uspeo da uđe na projekciju u najvećem gradskom bioskopu. A u istoriji Zagreb film festivala novinarima je prvi put tražena rezervacija za ranu, jutarnju projekciju.

Kakav je to film? Zašto budi toliki interes publike, gde god bivao prikazivan? „The Lighthouse“. Najiščekivaniji film godine. Novo, drugo dugometražno ostvarenje Roberta Egersa, jednog od najveštijih, najubedljivijih i najintrigantnijih režisera svoje generacije.

Nakon što se u filmu „The Witch“ (2015) posvetio ženi i njenoj telesnosti pod restrikcijama religijskih dogmi, Egers se okrenuo muškarcima i njihovoj psihi na udaru u neobičnim okolnostima izolacije.

Dva muškarca, „stari vuk“ Tom Vejk (Vilem Dafo) i njegov novi pomoćnik Efraim Vinslou (Robert Patinson) dolaze da odrade smenu od četiri sedmice na svetioniku na maloj hridi poprilično udaljenoj od obale savezne države Mejn. Vreme radnje je 1895. godina (otprilike), ali ne bi se mnogo toga promenilo i da se dešava deset godina ranije ili kasnije.

Imena ulaze u priču znatno kasnije: Tom oslovljava Efraima „momče“ i tera ga da dan-noć obavlja pomoćne, domarske poslove na svetioniku i oko njega. U maniru pravog šefa iz pakla, ignoriše pravila službe. Ne dozvoljava mladom kolegi ni da primiriše prostoriji sa lampom, a u zajedničkim trenucima guši ga lažnim ili u najmanju ruku preteranim mornarskim pričama ili gasovima koje pod uticajem alkohola stalno ispušta.

Efraim je, pak, tih i povučen mladić koji bi rado poštovao pravila, završio smenu i zaradio finu obećanu platu. On je, čini se, čovek bez prošlosti i bez budućnosti, zaglavljen u večitoj sadašnjosti od jednog zahtevnog posla do drugog. Ovaj na svetioniku došao mu je s „goničem robova“ od nadređenog, iscrpljujućim fizičkim radom (treba tegliti ugalj za sirenu i petrolej za lampe, očistiti cisternu, održavati propalu građevinu, prati podove - i sve to i po vetru i kiši), jednim galebom posebno nezgodne naravi i noćnim morama u kojim se javljaju morske sirene i čudovišta s pipcima.

Smena protiče u normalnom, napornom ritmu, ali kada umesto broda s posadom koja će ih odmeniti stigne oluja, situacija postaje nepodnošljiva. Sa konačno potrošenom zalihom hrane, pića i strpljenja, situacija se drastično pogoršava. Zatvoreni muškarci gube pojam o vremenu i njihova percepcija realnosti postaje krajnje nepouzdana. Priče koje pričaju i razgovori koje vode ne moraju nužno da budu utemeljeni na istini, često ih sekunde dele od prijateljskog razgovora do sukoba koji može postati fizički. Pitanje je ko će tu koga (prvi) izludeti...

Sveden samo na radnju i ovako opisan, „The Lighthouse“ možda podseća na neku od epizoda kultne serije „The Twilight Zone“ s primesama Stivena Kinga i nekoliko štoseva „ukradenih“ od Stenlija Kjubrika („The Shining“, 1980), ali Egers je suviše inteligentan i pedantan režiser da bi to uradio.

Ima tu i drugih stvari i referenci, od literarnih (kasno-romantičarski američki horor oličen u Edgaru Alanu Pou, prstohvat Hauarda Filipsa Lavkrafta, asocijacije na Ernesta Hemingveja i Hermana Melvila, odnosno njihove potpisne romane „Starac i more“ i „Mobi Dik“), do filmskih (pomenuti Kjubrik, ali i Ingmar Bergman, majstori nemačkog ekspresionizma, pre svega Murnau, pulp kinematografija iz posleratnog perioda, kanadski filmaš Gaj Medin i celi heterogeni pokret za povratak analogne kinematografije), ali i Egersovih izvornih ideja.

Tehnički posmatran, „The Lighthouse“ je savršeno promišljen film. Egers se, kao i u ostvarenju „The Witch“, fokusirao na paradigmu, ali je posle uspeha prvenca pribavio značajnija finansijska sredstva. To je rezultiralo odlukom da film snimi analogno, na 35-milimetarsku traku, u ekstremno uskom 6:5 aspektu slike koji je jedno kraće vreme bio standard u kinematografiji. To je apsolutno jasna asocijacija na dvadesete godine prošlog veka, čemu Egers uveliko prilagođava i režiju (pre svega kadriranje) i ideje o montaži.

U tom smislu su prilično značajni rad direktora fotografije Jarina Blaškea i montaža Luiz Ford, koji su sarađivali sa Egersom i u filmu „The Witch“. Čak su i savremeniji elementi, poput telesnog horora, savršeno uklopljeni u tu starovremensku paradigmu. Druga kategorija vrlo bitna za ovaj film jeste ona zvučna, odnosno spoj tona kojim dominira zvuk sirene i muzike koju Mark Korven gradi oko toga, diktirajući teskobu i jezu koja svakog trenutka može eksplodirati u nasilje, a vrlo često to i čini.

Priča o skliznuću u ludilo ne bi bila ni izbliza toliko uverljiva da uloge nisu poverene tako snažnim, ekspresivnim glumcima. Vilem Dafo je status velikog glumca odavno zaslužio igrajući izuzetno kompleksne likove, tako da mu uloga starog svetioničara i nije toliko veliki zalogaj. Opet, savršen je taj njegov ples na rubu karikature i klišea, pri čemu se granica ipak ne prelazi.

Robert Patinson godinama nije onaj svetlucavi vampir iz „Twilight“ sage (ta uloga mu je, kao i njegovoj partnerki Kristen Stjuart, pre bila eksces nego nešto po čemu ga valja pamtiti i procenjivati mu karijeru), već savršeno kompetentan arthaus glumac koji pažljivo bira projekte i zahtevne uloge, od Kronenbergovih ostvarenja „Cosmopolis“ (2012) i „Maps to the Stars“ (2014), preko „Good Time“ (2017) braće Safdi do „High Life“ (2018) heroine novog francuskog ekstremnog filma Kler Deni. Ovde ima zadatak da kanališe energiju od utišane do eksplozivne, što čini sa izuzetnim uspehom, a pritom je često sam u kadru. Oba glumca imaju sasvim solidne šanse u predstojećoj sezoni nagrada, makar za nominacije.

Na kraju, „The Lighthouse“ je film koji zaslužuje više gledanja i podrobniju analizu, iako se na prvu loptu može učiniti kao savršeno istehnicirani način da se ispriča mnogo puta ispričana priča. Egers je donekle i imao tu nameru i ta detaljistička razrada bazične priče jeste sastavni deo njegovog stila i autorske poetike.

Opet, uprkos glumi, zanatskoj veštini i fokusu na psihu, „The Lighthouse“ nije toliko delotvoran kao „The Witch“, iako taj standard svakako nije baš tako lako dostići. U svakom slučaju, reč je o jednom od filmova koji će obeležiti ovu godinu.

Girl With No Mouth / Peri

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Can Evrenol

scenario: Can Evrenol, Kutlay Ucun

uloge: Elif Sevinç, Denizhan Akbaba, Özgür Civelek, Kaan Alpdayi, Sermet Yesil, Mehmet Yilmaz Ak

Devojčica Perihan (Sevinç) mora da živi po tri pravila. Prvo, svoj ranac mora uvek da nosi sa sobom. Drugo, ne sme da pređe reku. I treće, ako vidi nekoga ko nije njen otac (Yesil), mora da beži koliko je noge nose. Zvuči jezivo, ali u svetu u kojem ona živi, gde je svetski rat dobio nuklearnu dimenziju, nju i njoj sličnu decu progoni organizacija znana kao Korporacija. Razlog tome - njen hendikep: ona zaista nema usta.

Turski reditelj Can Evrenol je trenutno jedno od najsvežijih imena u svetu horor-filma. Slavu je stekao već svojim prvencem Baskin (2015), do balčaka prljavim i krvavim "splatter" filmom u kojem grupa sirovih turskih policajaca upada u napuštenu zgradu, pa u zamku tamo obitavajućeg entiteta, da bi na kraju upali i u vremensku petlju. Njegov drugi film, Housewife (2017), bio je vrhunski primer neo-giallo žanra i funkcionisao je savršeno kao posveta ikoničkom italijanskom autoru Luciju Fulciju, sa sve lošim engleskim na kojem glumci izgovaraju rečenice, pomalo pomerenom sinhronizacijom i sintisajzerskom muzičkom pratnjom, te je funkcionisao kao jedan od retkih uspelih primera filma-košmara u kojem autor sve vreme drži kontrolu čak i kad gledaoca "baca" čas na jednu, čas na drugu stranu.

Sada se, nakon što je prokazao "muške" i "ženske" iskonske strahove u prva dva filma, Evrenol bavi decom, ali je suviše pametan autor da bi išao na lagane šok-poene i decu ubacivao u blender nasilja i brutalnosti. S tim u vezi je Evrenol promenio žanrovsku matricu, a film okrenuo u smeru distopijske avanture sa jasnim junacima i zlikovcima, ali je svejedno zadržao ponešto od svoje horor-poetike: urgentnost, napetost, pa čak i estetiku zahvaljujući retko dobrim, doziranim CGI efektima koji deluju skoro kao pravi protetički rad.

Naravno, Perihan - ovde je i ime unekoliko žanrovska odrednica jer se prevodi kao vilinska princeza - će upasti u nevolje odmah na početku kada njen dom poseti njen rođeni stric (Yilmaz Ak), inače lojalni vojnik Korporacije koji ju je, navodno, skrivao. Sada kada je rat navodno gotov (scenario je tu namerno i efektno neodređen po pitanju toga ko je u ratu učestvovao, ko je pobedio i oko čega se vodio), on želi da preko nje dobije poene kod svojih šefova. Devojčica bez ustiju će morati preko reke, gde će upasti u zamku, odakle će je, pak, spasiti dečak bez očiju koji se predstavlja kao Kapetan (Akbaba) i dovesti je u svoju kliku gusara koju pored njega sačinjavaju debeljko bez nosa Yusuf (Civelek) i Jazavac (Alpdayi) koji nema uši. Njihovi hendikepi će se pokazati ključnima za avanturu, jer "kad se male ruke slože..."

Girl With No Mouth na narativnom i estetskom planu operiše u određenim žanrovskim kanonima što avanturističkog filma o deci na zadatku (Evrenol je posle projekcije istakao uticaj knjige i filma Stand By Me), što postapokaliptičnog filma ceste (Mad Max kao centralna referenca) i funkcioniše vrlo dobro kao posveta i jednom i drugom. Lagani nedostatak je to što svoje uzore ipak ne dostiže, ali tu nema ničeg kardinalnog, naprotiv. Čini se da je Evrenol itekako svestan svojih ograničenja, kako autorskih, tako i budžetskih, i da je sposoban da to okrene u svoju korist i napravi jasan, solidan i ugodan film kojem čak ni didaktičnost koja se podrazumeva imajući u vidu ciljanu publiku ne može puno naškoditi. Girl With No Mouth je izvrstan primer kako film za nešto veću decu treba da izgleda i kako ga je moguće napraviti i van hollywoodske mašinerije.

A Film a Week - Repossession

previously published on Asian Movie Pulse

Goh Ming Siu is a seasoned TV writer and director with dozens of credits to his name in his own country of Singapore. "Repossession", a film whose ambiguity in the title is its finest asset, is his feature debut. The film premiered at Cinequest Film Festival and we were able to catch it at Five Flavours Film Festival.

When we meet our protagonist, the middle-aged executive Jim (Gerald Chew, glimpsed in Boo Jungfeng's "Apprentice"), one might argue that his life is about to fall into a downward spiral. After decades of career, he is being fired from work. Or, more precisely, asked to leave because it would look better in his resume. Jim, however, is used to a bourgeois life style (hence his apartment and car) and is too much of an ego-maniac to come clean to his wife Linda (Amy Cheng of "Crazy Rich Asians" fame), his daughter and his friends, so he schemes every way he can to keep the facade: he puts a risky, but profitable investment portfolio, he moonlights as an Uber (or some such) driver, but his quest for a proper work that would fulfil him gets more and more futile.

For sure, Jim wrestles with his ego, but other things, possibly from out of this material world come to the play. While the creditors are about to repossess the material goods attached to his name, something spiritual goes on to do so with his loved ones. Are those just hallucinations or memories from the past in which Jim has picked up some bad karma or is he, his life and his family really under the threat?

The premise itself is interesting enough with the echoes of Stephen King novellas and a socially aware edge to it. The title also is brilliant in his ambiguity between the literal, material meaning and the metaphorical, fantastic one. The trouble is that Goh struggles to realize the complete potential for a feature film, even though "Repossession" would make a killer short if all the unnecessary repetitions ended up on the cutting room floor or the computer's recycle bin.

It is partly due to the screenplay he co-wrote with the actor Scott C. Hillyard (also known as Scott Chong) that is riddled with so much repetitions and does not get the film into action that is promised until much too late. The other trouble is Goh's directing style that never exceeds the basic television level and remains bland all the way. Budget is certainly an issue, but the formula is even a bigger one: it is pretty certain that Goh does not know when and how to position a special effects-laced action scene every now and then just to pick up the pace and reward the viewer for the patience and it is questionable if he is able to set and direct one.

This way, "Repossession" is much more of a tease than a full-blown horror movie or at least a chilling, atmospheric one. Neither it works as a socially aware drama where the genre influence is just an added layer of metaphor because it drawn too roughly and basically.

The acting is also sub-par, but it is hardly the actors' fault. Sure, both Gerald Chew and Amy Cheng are more active on television than in cinema, but they have demonstrated before that, with a proper text and leadership, they could do better. The trouble here is the lack of debt of Goh's vision, so everything that comes out of the actors' mouth sounds fake and way too rigid. On the other hand, well-controlled mostly hand-held camerawork by Woon Seong Chow and the editing by Gregory Tay, especially later on when it relies on jump cuts in horror-ish scenes, make "Repossession" at least a watchable viewing experience. An underwhelming one, but at least not terrible.

A Hidden Life

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Izgleda da je Terens Malik promenio metodologiju rada iz korena. Između filmova više ne pravi pauze duge od pet (razmak između njegovog prvog ostvarenja „Badlands“ i drugog „Days of Heaven“) do 20 godina (period koji je protekao između njegovog drugog i trećeg filma „The Thin Red Line“). Od drame „The Tree of Life“ (2011), izbacuje novi film na godinu ili dve, a ti naslovi temama, kvalitetom, pa i autorovom posvećenošću, mnogo variraju. Toliko, da se zapitamo što ga tera na toliku hiperprodukciju i zašto baš sada mora da ispriča svaku priču koju je držao u sebi.

Uglavnom su to ljubavne priče, poput ostvarenja „To the Wonder“ (2012) i „Song to Song“ (2017), kojima dominiraju autobiografski motivi pomešani sa Malikovim potpisnim autorskim pristupom, naracijom u šapatima umesto dijaloga, upotrebom klasične ali i popularne muzike, efektnom fotografijom oskarovca Emanuela Lubeckog i raskrojenim narativom koji je pun religijske, new age i ezoterične simbolike.

Ponajbolji film u toj fazi jeste „Knight of Cups“ (2015), verovatno zbog univerzalne premise da se svako u nekom periodu života traži kroz druge osobe, potencijalne ljubavne partnere, a ne kroz sopstvenu suštinu. Takođe, kroz dva dokumentarca „Voyage of Time“ podnaslovljena „Life's Journey“ i „IMAX Experience“, američki autor počastio nas je impresivnim vizualima i pojačanom naracijom u elipsama, ali makar se njegov osnovni cilj ispitivanja tehnoloških dostignuća savremene kinematografije može smatrati jasnim i ispravnim.

U suštini, teško da je bilo što moglo da nas pripremi na Malikov poslednji film kojim se, makar na prvi pogled, vraća preokupacijama iz prethodne faze karijere. „A Hidden Life“, koji smo ulovili na Vienalu, jeste priča (uslovno rečeno) o austrijskom hrišćanskom pacifisti i antifašisti Francu Jegeršteteru koji se pozivao na prigovor savesti, odbio da se zakune na vernost Adolfu Hitleru i zbog toga skončao pod oštricom giljotine u zatvoru. Tema je, dakle, istorijska, a pristup univerzalno humanistički, nalik onom koji je Malik primenio u jednom od prethodnih filmova „The New World“ (2005).

Obilje impresivnih pejzaža ulovljenih kroz objektiv Jerga Vidmera (fotografija možda i liči na nešto što bi Lubecki radio, ali odaje ga manjak lens flare egzibicija) i poetska naracija (doduše prizemljenija i vremenski ograničenija) jesu i dalje tu, ali je efekat koji malikovski stil postiže drugačiji i iskreniji. Čini se da je „A Hidden Life“ njegov najrealističniji i stoga najpitkiji film u novom milenijumu.

Za to ima više razloga. Jasna i univerzalna priča o čoveku koji odbija da bude deo mašinerije zla, ma kako ga to dovodilo u neprilike sa okolinom svakako je jedan od faktora. Drugi razlog je pohvala čvrstini uverenja, nalik na žitija svetaca i stradalnika. Ovde funkcioniše mnogo bolje nego u „The Silence“ (2016), filmu Malikovog vršnjaka Martina Skorsezea.

Treći faktor je dojam autentičnosti. Iako se dijalozi (a i monolozi) odvijaju na engleskom, jezik je prirodno akcentovan od originalno germanofone glumačke postave koju čine Avgust Dil, Valeri Pakner, Franc Rogovski, Jirgen Proknov, multilingvalni Matias Šenaerts, te dva nedavno preminula glumca Bruno Ganc i Mihael Nikvist. Jasno je da oni igraju role na stranom jeziku, ali Malikov tekst je naprosto takav da to ne predstavlja neki naročiti faktor. Glumci jednostavno izgovaraju najdublje misli, bez primalnih reakcija.

„A Hidden Life“ je izuzetno efektan film, čak do te mere da se trajanje od skoro tri sata gotovo ne oseća. Ne oseća se čak ni paradoks da je protok vremena nestabilan, a da većina filmskog vremena otpada na repeticije ne samo prizora, već i ideja, pre svega junakovog samopreispitivanja i preispitivanja od drugih likova na temu čini li on svojim nečinjenjem, odnosno odbijanjem da čini zlo i svesnom žrtvom, ikakvu razliku.

To, naravno, ne znači da skraćivanje repeticija ili produbljivanje istorijskog, filozofskog ili teološkog konteksta ovde ne bi bilo delotvorno. Ali, sama snaga teme, apsolutna uverenost autora i njegovo nesumnjivo majstorstvo čine svoje. Isto se može reći i za kontekst najvećeg austrijskog filmskog festivala koji svakako dodaje na ugođaju.

A Film a Week - The Last Stitch

previously published on Asian Movie Pulse

If you are interested in traditional Chinese tailoring known as Cheongsam, then "The Last Stitch", directed by Alfred Sung is probably the right film for you. But there is more to it than the simply told story of the trade: Sung masterfully weaves the threads of the family history and the history of migration of the Chinese diaspora in the 20th century. The film is being shown at Reel Asian Film Festival.

Sung comes from the background of traditional Cheongsam tailoring, both of his parents, father Tommy and mother Connie are the masters of the trade, operating a small workshop in the basement of their suburban Toronto house. Their retirement age is nearing and they are concerned if the family trade is going to be passed onto the new generation, their sons Alfred and Simon who are developing their own careers in other trades. Needless to say, the whole Cheongsam trade is slowly dying out under the pressure of modern times and the influences of the western culture.

The story, however, chronologically starts a continent away from Toronto. Both Tommy and Connie were born in mainland China before the communists came to power, so they had to move and search for better prospects in Hong Kong, where Tommy inherited his father's shop in the Repulse Bay neighbourhood. This is where Tommy and Simon were born, but the whole family had to move once again, this time to Canada, when Hong Kong came back under the Chinese jurisdiction. The family business goes well, but the trends in fashion and the ones in life can be unpredictable.

We also learn from the film that Alfred has been an amateur filmmaker from the young age, filming the material from his home and neighbourhood for his own pleasure. "The Last Stitch" relies heavily on that type of material, filmed on home-level of equipment, but Sung is clever enough to include the other cinematographers and camera operators for the newly filmed material and also to spice things up with the additional material such as the photos from the family albums.

Sung comes from a various professional background. He was working as a news researcher on television and was a published writer with several books under his belt. Two of them were the graphic novels about his family. "The Last Stitch" is actually the logical step in his career towards filmmaking, even though most of his directorial job was done with the choice of the story and adopting the approach of a careful listener and restrained narrator.

The end result is a competent documentary that might not be lavish in style, but is easy enough to follow and it lets its elements to connect to a bigger kind of story. Most of all, it feels warm and deeply personal.

Lista - Novembar 2019.

Ukupno pogledano: 71 (42 dugometražna, 29 kratkometražnih)
Prvi put pogledano: 67 (39 dugometražnih, 28 kratkometražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): First Love / Hatsukoi
Najlošiji utisak: Stupid Young Heart / Hölmö nuori sydän

*ponovno gledanje
**kratkometražni
**(*)ponovno gledanje - kratkometražni
***srednjemetražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.11. festival Around the World When You Are My Age / A Volta ao Mundo Quando Tinhas 30 Anos (Aya Koretzky, 2018) - 8/10
01.11. festival Giraffe (Anna Sofie Hartmann, 2019) - 4/10
01.11. festival Bora - Stories of Wind / Bora - Geschichten eines Windes (Bernhard Pötscher, 2019) - 5/10
*01.11. video The Blair Witch Project (Daniel Myrick, Eduardo Sanchez, 1999) - 7/10
01.11. festival Technoboss (Joao Nicolau, 2019) - 9/10
*01.11. festival Zombi Child (Bertrand Bonello, 2019) - 7/10
02.11. festival Homeward / Evge (Nariman Aliev, 2019) - 5/10
02.11. festival Fire Will Come / O que arde (Oliver Laxe, 2019) - 8/10
03.11. festival My Father Is My Mother's Brother / Tato - mamyn brat (Vadym Ilkov, 2018) - 7/10
04.11. festival Moments of Resistance / Widerstandsmomente (Jo Schmeiser, 2019) - 6/10
04.11. festival First Love / Hatsukoi (Takashi Miike, 2019) - 9/10
05.11. festival Johanna Dohnal - Visionary of Feminism / Die Dohnall (Sabine Derflinger, 2019) - 6/10
07.11. festival This Movie Is a Gift / Dieser Film ist ein Geschenk (Anja Salomonowitz, 2019) - 7/10
07.11. video John Wick: Chapter 3 - Parabellum (Chad Stahelski, 2019) - 7/10
08.11. kino Where'd You Go, Bernadette (Richard Linklater, 2019) - 8/10
09.11. festival Ivana the Terrible / Ivana cea Groaznica / Ivana Grozna (Ivana Mladenović, 2019) - 5/10
09.11. festival A Girl Missing / Yokogao (Koji Fukada, 2019) - 7/10
**10.11. festival Faces (Nikon Romanchenko, 2014) - 7/10
**10.11. festival Diorama (Tetiana Kornieieva, Zoya Laktionova, 2014) - 8/10
**10.11. festival In Joy (Maryna Roschyna, 2017) - 8/10
**10.11. festival Documenting CXEMA (Yerema&Himey, 2019) - 8/10
**10.11. festival Deep Love (Mykyta Lyskov, 2019) - 8/10
**10.11. festival Weightlifter (Dmytro Sukholytkyi-Sobchuk, 2018) - 7/10
**10.11. festival The Secret The Boy and The Girl (Oksana Kazmina, 2019) - 6/10
**10.11. festival Without You / Sensiz (Nariman Aliev, 2015) - 7/10
**10.11. festival The Fall of Lenin (Svitlana Shymko, 2017) - 8/10
**10.11. festival Mia Donna (Pavlo Ostrykov, 2018) - 9/10
11.11. kino Judy (Rupert Goold, 2019) - 7/10
11.11. festival Beware of Children / Barn (Dag Johan Haugerud, 2019) - 5/10
11.11. festival Patrick / De Patrick (Tim Mielants, 2019) - 7/10
11.11. festival The Last Stitch (Alfred Sung, 2019) - 6/10
12.11. festival Stupid Young Heart / Hölmö nuori sydän (Selma Vilhunen, 2018) - 2/10
12.11. festival La belle époque (Guillaume Canet, 2019) - 7/10
13.11. festival Afterlife / Hiernamaals (Willem Bosch, 2019) - 5/10
15.11. festival Queen of Hearts / Dronningen (May El-Toukhi, 2019) - 6/10
18.11. festival Don't Forget to Breathe / Ne pozabi dihati (Martin Turk, 2019) - 5/10
19.11. festival The August Virgin / La virgen de agosto (Jonás Trueba, 2019) - 9/10
20.11. festival Monos (Alejandro Landes, 2019) - 7/10
21.11. festival Repossession (Goh Ming Siu, Scott C. Hillyard, 2019) - 4/10
21.11. festival Jojo Rabbit (Taika Waititi, 2019) - 7/10
**21.11. festival Cycling the Frame (Cynthia Beatt, 1988) - 7/10
**21.11. festival BerlinBerlin (Hartmut Jahn, Rainer Konstantin, 1989) - ?/10
**21.11. festival Back to Berlin (Renaud Drovin, 2012) - 7/10
**21.11. festival Austauch (Egon Bunne, 1982) - 8/10
**21.11. festival The Land Over There (Arne Kohlweyer, 2019) - 9/10
**21.11. festival The Other Side (Ellie Land, 2007) - 8/10
**21.11. festival White Hole (John Smith, 2014) - 7/10
**21.11. festival Machosm (Joel Novoa, 2013) - 7/10
**21.11. festival The Men Behind the Wall (Ines Moldavsky, 2018) - 7/10
**21.11. festival Loving South (Oliver Rendón, 2017) - 8/10
**21.11. festival Surpriseville (Tim Travers Hawkins, 2010) - 7/10
**21.11. festival Contact (Samyr Siriani, 2019) - 7/10
**21.11. festival Before Our Eyes (Frans Huhta, 2017) - ?/10
**21.11. festival Waste No.2 Wreck (Jan Ijäs, 2016) - 7/10
**21.11. festival Everything Alright (Borbála Nagy, 2018) - 7/10
**21.11. festival The European Dream: Serbia (Jaime Alekos, 2018) - ?/10
**(*)21.11. festival Untravel (Ana Nedeljković, Nikola Majdak Jr, 2018) - 8/10
**21.11. festival 99 Walls (Martin Bureau, 2017) - 8/10
**21.11. festival Leninopad (Anna Jermolaewa, 2017) - 6/10
22.11. festival Now Is Everything (Valentina De Amicis, Riccardo Spinotti, 2019) - 3/10
22.11. festival Dust and Ashes (Park Hee-kwon, 2019) - 3/10
22.11. festival Advantages of Travelling by Train / Ventajas de viajar en tren (Aritz Moreno, 2019) - 5/10
23.11. kino Gemini Man (Ang Lee, 2019) - 5/10
24.11. festival The King's Letters (Jo Chul-hyun, 2019) - 6/10
25.11. festival A Dog's Death / La muerte de un perro (Matías Ganz, 2019) - 7/10
25.11. festival Wonderful Woman (Jeon Kyu-hwan, 2019) - 8/10
*25.11. festival Cat Sticks (Ronny Sen, 2019) - 9/10
25.11. festival Kontora (Anshul Chauhan, 2019) - 5/10
26.11. festival Darkness / Buio (Emanuela Rossi, 2019) - 5/10
26.11. festival Gutterbee (Urlich Thomsen, 2019) - 5/10
27.11. festival Once Upon a Time in Sad Hill (Rax Rinnekangas, 2019) - 3/10

Gemini Man

kritika pročitana u emisiji Filmoskop

Da je Blizanca potpisao nekakav poluanonimni redatelj akcijskih filmova, o njemu ne bi bilo potrošeno puno riječi. Naprosto, radi se o klasičnom akcijsko-špijunskom filmu po generičkom scenariju sprimjesama znanstvene fantastike, kakvi su svoj vrhunac doživjeli u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća. Čak se i ideja o sučeljavanju živog čovjeka i njegovog klona tajno razvijenog od strane Vladinih tajnih agencija, može datirati u taj period povijesti. Zapravo, u nešto izmijenjenom obliku i u komičnom ključu čak i u prethodno desetljeće, u nastavak Zemeckisovog Povratka u budućnost. Ono što je zanimljivo, možda čak i začudno, jest da se režije Blizanca latio Ang Lee, redatelj visokog statusa, s dvije nagrade Oscar u svom džepu i autor velikog talenta i širokog dijapazona interesa. Ključno pitanje je, dakle, što mu je to trebalo jer u samom tkivu Blizanca nema ničeg ni izbliza dovoljno interesantnog i provokativnog, prije se može reći da je kao projekt uklet.

Najprije, scenarij po originalnoj ideji i priči Darrena Lemkea (filmovi Shazam!, Goosebumps i njegov nastavak) i Davida Benioffa (filmovi 25. sat i Troja, serija Igra prijestolja) doživio je u dužem vremenskom periodu brojne korekcije i spisateljske "ruke", a zadnju inačicu ispolirao je Billy Ray (filmovi Igre gladi i Kapetan Phillips). Ni ime glavnog producenta Jerryja Bruckheimera ne ulijeva puno povjerenja, znajući njegovu ideološku orijentaciju - desničarski hvalospjevi američkoj vojsci, ali i stilske preferencije bliske estetici video-spota. I sama priča o tajnom operativcu Henryju Broganu (Will Smith) koji se nakon klimavo, ali ipak uspješno obavljenog zadatka (atentata) za potrebe tajne službe povlači u penziju na svoje zabačeno imanje u Georgiji, e da bi otkrio da njegova meta nije bio terorist, već znanstvenik, i tako na svoj trag privukao odred Vladinih plaćenih ubojica, a među njima i kloniranu dvostruko mlađu verziju sebe (opet Smith), daleko je od originalne i nove. Čak se i dekoracija poput prijateljski nastrojene mlade kolegice koja je poslana da ga špijunira (igra ju Mary Elizabeth Winstead, znana po ulogama sličnih senzibiliteta u ne-akcijskim neovisnim filmovima) i starog prijatelja i ratnog kolege, pilota Barona (Benedict Wong), podrazumijeva, kao i jurnjava diljem svijeta na koju otpada dvije trećine ovog dvosatnog filma (jurnjava od Cartaghene u Kolumbiji, preko Budimpešte, natrag do Georgije, gdje se odvija konačni obračun između Brogana i bivših mu šefova, film je sniman na pravim lokacijama, ali svejedno ne izgleda kao razglednica). Neku osobitu dodanu vrijednost ne predstavlja ni Clive Owen u ulozi glavnog negativca i mozga operacije kloniranja Claya Verisa.

Istini za volju, pojedine scene su dinamično osmišljene i sjajno režirane, s boljom redateljskom kontrolom nego što je to standard u suvremenom američkom akcijskom filmu. To se posebno odnosi na susret i jurnjavu između Brogana i njegovog klona jednostavno nazvanog Junior, koja se odvija pješice po krovovima, u napuštenoj derutnoj vili, a na kraju i na motociklima, kao i ideju da se ovo prijevozno sredstvo upotrebi i u svojstvu oružja na kraju prolongirane sekvence. Lee pokazuje izvrsne redateljske instinkte te kombinira američki i azijski stil kada je u pitanju akcija i tučnjava, odnosno kombinira kraće kadrove kamerom iz ruke i blizine i nešto duže kadrove u srednjim i širim planovima gdje do izražaja dolazi koreografija, kao i neprekinute vrtoglave vožnje, pa čak i subjektivne kadrove u akcijskim scenama na tragu video-igrica. To i ne čudi od redatelja koji u svojoj karijeri ima i remek-djelo "wuxia" žanra, film Tigar i zmaj, te vizualno impozantne filmove kao što su revizionistički vestern Zajaši s vragom, gay romansa vestern ikonografije Planina Brokeback, špijunsko-ratna noir romansa Požuda, oprez, te raskošno dizajnirane drame smještene u određeni period povijesti, kao što su adaptacija romana Jane Austin Razum i osjećaji, Ledena oluja i Svi na Woodstock. Lee se čak može pohvaliti i punokrvnim stripovskim akcijskim spektaklom u vidu Hulka (2003). U konačnici, iako se ne može nazvati striktno žanrovskim redateljem, Lee ni u kojem slučaju ne bježi od žanra, odnosno od žanrova. Jedna se tendencija, međutim, može zamijetiti u trenutnoj fazi Leejeve karijere - sklonost ispitivanju granica dostignuća suvremene filmske tehnologije, što počinje s filmom Pijev život (2012) za koji je dobio svog drugog Oscara za režiju. Tu se prvi put bavio 3D tehnologijom i to na način da oko tehnološkog dostignuća nije gradio priču, već ga je koristio kao sredstvo za kreaciju spektakla u inspirativnoj "high concept" nadahnjujućoj drami i avanturi po istinitom događaju o dječaku koji skupa sa tigrom putuje preko oceana na improviziranoj splavi. Leejevo "tehniciranje" dobilo je još apstraktniju dimenziju s filmom Billy Lynn's Long Halftime Walk. Film je, naime, snimljen u impozantnoj 4K rezoluciji slike i u tehnici koja hvata 120 sličica u sekundi, što je pet puta više od uobičajene i standardne za film. Nažalost, s regularnom projekcijskom opremom ta se moderna tehnička dostignuća ne mogu prikazati, a pitanje je i koliko bi to instrumentu ljudskog oka bilo vidljivo i u savršenim projekcijskim uvjetima kakve je Lee zamislio. Tehniciranje tog nivoa se, u krajnjoj liniji, može ocijeniti i nepotrebnim, imajući u vidu da je u tom filmu prije svega bila riječ o intimnoj drami o vojnom invalidu koji, suočen s time za koga se i za šta borio (za taj famozni "američki način života", za to što on predstavlja i kako se manifestira), ulazi u proces samo-preispitivanja.

S Blizancem na tehničkom planu Ang Lee još više povećava ulog, kombinirajući prethodna dva filma: visoku rezoluciju sa 120 sličica po sekundi, te obilje digitalne, kompjutorske animacije u punokrvnom akcijskom spektaklu. Pritom Will Smith u ulozi mlađeg sebe nije jednostavno podmlađen šminkom, niti posve digitalno animiran, već je sve scene odradio sam u studiju pomoću "motion capture" tehnologije. Čini se da se Lee ovoga puta "preigrao" i da se kocka nije isplatila, barem ne u uvjetima regularne kino-projekcije u lokalnoj multipleks ili gradskoj kino-dvorani u Hrvatskoj. Naime, elaborirana shema za pomlađivanje Smitha djeluje grublje i umjetnije nego što bi to bio slučaj čak i da je u film ubačen kompletno digitalno, dok se prednosti rezolucije i broja sličica po sekundi ne mogu ni vidjeti, niti kao "ispravljena" ili "izglačana" stvarnost o kojoj pišu američki kolege koji su film imali prilike vidjeti u za to predviđenim dvoranama. Ali barem je misterij zašto je Lee pristao na ovakav projekt riješen: vodio se idejom da je generički akcijski film idealan poligon za ispitivanje najnovijih tehnoloških inovacija u filmskoj umjetnosti. Ima smisla, ali smo mi "s jeftinijim ulaznicama" i ovog puta ostali uskraćeni za ono što se gubi u prijevodu, odnosno što je dostupno samo u najbolje opremljenim kino-dvoranama na svijetu. No, nepravedno bi bilo reći da je, i pored toga što služi samo kao sredstvo, Blizanac posve loš film. Nije, umjereno je zabavan iako posve predvidljiv, pregledan, jasan, u pojedinim scenama čak i izuzetno napet. Osvježavajuće je vidjeti Willa Smitha ponovo u ulozi akcijskog junaka, Mary Elizabeth Winstead je vrlo dobra glumica i njeno prisustvo na ekranu stvara izuzetno ugodan ugođaj, kao i prisustvo Benedicta Wonga. Lee i scenaristi donijeli su još jednu pravilnu odluku da ne opterećuju scenarij s previše detalja oko samog postupka kloniranja i implikacijama istog (barem ne više nego što je neophodno). Blizanac je, u konačnici, usprkos velikog budžeta, tipski B film koji pomiče granice filmske tehnike, ali ne i umjetnosti. Impresija koju ostavlja možda nije dugog vijeka, ali film makar nije dosadan i naporan.