A Film a Week - Where the Road Leads / Ovuda će proći put

 previously published on Cineuropa

When it comes to the western as a genre, in both its classical and its “neo” incarnations, it is less about the macro location and more about the micro one. A movie does not have to be set in the American West to be a western, but it does have to get the genre tropes right, even if it is set, for instance, in a very rural part of South-Eastern Serbia in an unspecified period between the 1980s and the 2020s. In that regard, the premiere of Where the Road Leads at Slamdance should serve as confirmation that newcomer Nina Ognjanović has mostly done things right with her modestly budgeted, but stunning, graduation work.

Dawn is breaking, and Jana (Jana Bjelica, glimpsed in Oleg Novković’s The Living Man) runs up and down dusty paths amidst a hilly landscape. She gets home, overhears a conversation that sounds cryptic, signalling it might turn out to be important, and gets her bag, but she does not change out of her simple, white dress. In another of the village houses, one that serves as an improvised tavern, innkeeper Ruža (Branislava Stefanović) and her grumpy husband (legendary actor Svetozar Cvetković) are having trouble serving the already drunk brothers Petar (Ninoslav Ćulum) and Pavle (Vladimir Maksimović), so they send their pre-teen grandson Mirko (Demijan Kostić, adorable) to get the local law enforcer Đura (Igor Filipović), who has just gone for a shave and to get his latest fill of rumours at the barber’s house. However, he is being served by the barber’s young, insecure son (Pavle Čemerikić, of Stitches and The White Fortress fame).

The thing is, Petar and Pavle are threatening to kill the new guy who arrived the day before, talking the talk, like all of the previous new guys did, and the villagers half-believe their threats. The only one who is genuinely scared about such an outcome is Jana, and for good reason: the man in question (played by Zlatan Vidović, very active on the big and the small screen recently) may very well serve as her ticket out of the despair of spending her whole life in the secluded village. Halfway through, however, the filmmaker surprises the audience with a flashback to the day before in order to explain the title (a new highway is being built in the vicinity), the background of the stranger who came to the village, his connections with it through his great aunt Rajka (Eva Ras) and the nature of the potential conflict, or at least the misunderstanding with the locals.

This kind of time-hopping structure proves to be a clever move, as Ognjanović uses the first half to establish the nature of this place where time appears to be standing still, and its inhabitants, through a number of nicely downplayed design details (kudos to Neva Joksimović on the production design and Martina Malobović on the costumes), and the second half to explain the mystery of the two worlds colliding. By using locations in the real-life remote village of Topli Do and giving a good sense of the local geography (with the help of cinematographer Vladislav Andrejević, who puts the earthy greys, browns and rusty reds to good use), placing a great deal of trust in her actors, infusing proceedings with tension through the string-heavy score by Ana Krstajić, and instructing editor Rastko Ubović to maintain the pace and to keep the running time to the low 80 minutes, Ognjanović manages to tell this timeless story with elegance. The end result is a stunning, stylish and sure-handed debut that gets all of the western and backwoods-noir tropes absolutely right.

The Whale

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Probao je u svojoj karijeri Daren Aronofski svašta, u svakom smislu. Budžetski, radio je i sa minimalnim i sa maksimalnim sredstvima, od artističkog prvenca Pi (1998), pa do „blokbastera“ Noah (2014), ali se pokazalo da se najbolje snalazi na prelazu između situirane „indi“ i „niže A“ produkcije. Govorio je o opsesiji i zavisnosti, legendama, Bogu, prirodi, psihologiji, umetnosti, nastupu, tremi, ličnostima i likovima. Uglavnom je igrao na šok i prvi utisak kako bi time „otvorio“ gledaoca za svoju „mudrost“ koju će izreći. Samo, ta bi mudrost u principu bila banalna, pa bi šok-taktika postala i ostala sama sebi svrha, zbog čega Aronofskog možemo tumačiti kao manipulativnog i pretencioznog autora koji nam nepozvan popuje.

Pi, nakon vrlo dobrog prvog utiska, na svako sledeće gledanje pada da bi na kraju ostao tek interesantnan debitantski film. Requiem for a Dream (2000) tako ponosno zauzima svoje mesto u „prevarantskom panteonu“ s prelaza milenijuma (zajedno s Finčerovim Fight Club i Mendesovim American Beauty) kao film koji nam sa stilom (vidi montažu! sidi kameru! slušaj muziku!) podvaljuje najbanalnije uvide o opasnostima konzumerizma, pa bila tu reč o drogi ili televiziji. The Fountain (2006) je toliko nekoherentan film da ga niko živi, verovatno ni sam Aronofski, nije shvatio.

The Wrestler (2008) je sasvim moguće izuzetak, lišen mudrovanja i pretencioznosti, baziran na starenju kao faktoru promena odnosa između ličnosti i uloge koju ona igra, a pritom je glumački savršeno izveden, pa maskira potencijalne nedostatke kafanskog filozofiranja. Aronofski je pokušao da ponovi formulu, ali u drugačijem miljeu sa Black Swan (2010), oslanjajući se na atmosferu „Stambene trilogije“ Romana Polanskog i, opet zahvaljujući inspirisanim glumcima (odnosno glumicama), zamalo uspeo da nam podvali ideju da gledamo nešto više od filma o tremi.

Noah je bio preopterećen film, natrpan autorovim tumačenjima Biblije i Talmuda, osavremenjenim za eko-ugao i manipulisanim tako da se iz metaforične priče izvuče opipljiv spektakl. Na kraju krajeva, verovatno je mother! (201) njegov najuspeliji film jer u njemu daje koncentrovanog sebe, bez trunke foliranja: otvoreno je pretenciozan, jakom simbolikom gotovo „trešerski“ sakriva banalnost, sve pakuje u logiku vrlo lucidnog košmara, prave glumce bira i upotrebljava baš kako treba i sve vreme drži maničan tempo kojim nas „dribla“.

Jedan od najiščekivanijih filmova prošle godine, The Whale, svoju je festivalsku i inu putanju otvorio ovacijama u Veneciji. Povratnik Brendan Frejzer (to je još jedan od trikova Aronofskog, da izabere glumca kojem će prirediti „kambek“) važi za jednog od favorita u predstojećoj sezoni nagrada. Aronofski nam se pritom reklamira kao „najprizemljeniji“ još od The Wrestler, ali to opet ne znači da tu prizemljenost valja apriorno prihvatiti kao humanost.

„Naslovni“ junak je užasavajuće debeli profesor engleskog jezika Čarli (Brendan Frejzer u uverljivo izgledajućem, ali svejedno groteskno elaboriranom gumenom odelu) koji drži kurseve pisanja eseja preko interneta. Čarli živi u malom stanu u neimenovanom gradu u državi Ajdaho, razveden je i pati za pokojnim partnerom, što može biti razlog za njegovu depresiju i „dijetu“ koju sačinjavaju naručene pice, slatkiši, brza hrana i gazirani sokovi. Od prijatelja mu je ostala jedino Liz (Hong Čau, letos viđena u The Menu), medicinska sestra i, kako ćemo otkriti, sestra njegovog bivšeg partnera Alana.

Kada nakon predavanja (za koje, zgodno, ima isključenu kameru) Čarlija upoznamo u domaćem okruženju, on je u svom najranjivijem izdanju. Masturbiranje na gej-pornić umalo rezultira srčanim udarom, ali se, srećom, na vratima njegovog doma ukaže putujući propovednik Tomas (Taj Simpkins) koji mu ponudi da pozove pomoć. Čarli ne želi u bolnicu, pa neznanca zamoli za drugu uslugu: da mu pročita esej o Mobi Diku kojeg Čarli čuva pored kreveta, makar još jednom, u slučaju da umre.

Ipak mu (još) nije vreme za to, ali taj će rasplet sasvim sigurno do kraja filma uslediti. To nam je jasno od sekunde kad se pojavi Liz i Tomasu, očajnički željnom da spasi Čarlijevu dušu, kaže da ovaj neće doživeti vikend ako nešto radikalno ne promeni. Čarli, pak, ima misiju da se pomiri sa svojom kćerkom Eli (Sejdi Sink iz serije Stranger Things), tinejdžerkom besnom na ceo svet i neobično okrutnom prema svojim roditeljima i vršnjacima koja svome ocu zamera što je napustio familiju zbog svog tadašnjeg studenta Alana. U svrhu zbližavanja, on joj želi pomoći da položi maturu i obećava joj da će naslediti novac koji je on uštedeo, a razvoj situacije pratimo u pet dana, od ponedeljka do petka.

Ako vam, dragi čitaoci, ovakav opis zvuči kao komad filmovanog teatra, u kompletu sa jednom lokacijom i pet činova, sasvim ste u pravu. U pitanju je zaista filmovani teatar, prema drami Semjuela D. Hantera koji je takođe napisao i scenario. Na to još treba dodati i glumački stil „nadglumljivanja“, odnosno nadvikivanja svih sporednih likova koji bi na ovaj ili onaj način vršili uticaj na Čarlija i pomogli mu ili mu naudili, naudili mu kroz pomoć ili mu pomogli kroz muke koje će mu prirediti, a i metaforičke „čehovljevske puške“ koje će svakako „opaliti“.

Pohvalno je donekle to da Čarli nije sasvim pasivan, odnosno da nije tek „glupa masa“ koju drugi mogu oblikovati po svom nahođenju, već da on ima svoju volju, ma koliko se to demonstriralo kao nedostatak iste, odnosno kao volja da se jedino suprotstavi onima oko sebe koji urgiraju da on nešto učini za svoje umiruće telo (Liz) ili za grešnu dušu (Tomas). Sasvim druga stvar, međutim, je to kako je tretirana njegova debljina od strane autorskog dvojca, dakle i Hantera kao pisca i Aronofskog kao reditelja. A ta debljina je tretirana kao simptom duševne boli, ali i nešto odvratno, šokantno i gadno.

Aronofski je, dakle, pobrkao prizemljenost s humanošću. On pokušava da nas zgadi i da nas šokira debljinom svog protagoniste, sve fingirajući neko razumevanje i ljudskost, usmeravajući nas kao gledaoce da Čarlija kao osobu žalimo, ili da nam se zgadi njegova fizička pojava. Ili da nas makar šokira kao što šokira „antički hor“ epizodnih likova koji se od onih sporednih razlikuju po tome što neće fizički ući u mali stan.

Pritom morbidna debljina na filmu, a ni u životu ne bi trebala biti ni na koji način šokantna, makar u Americi odakle nam dolaze filmovi kao što je What’s Eating Gilbert Grape? (1993), Fast Food Nation (2006) ili dokumentarci poput Super Size Me (2004) i gde se može očekivati prizor morbidno debele osobe koja pati od nekog poremećaja u ishrani s ovakvim ili onakvim hormonalnim ili psihološkim uzrokom. I tim ljudima je potrebno razumevanje i lečenje, a ne sažaljenje i paradiranje.

Kod Aronofskog, pak, imamo čistu eksploataciju usmerenu na to da od publike „izmuze“ fingirane emocije. Tome služi i uski format slike (4:3) i insistiranje na muljavo-tamnim bojama u fotografiji inače pouzdanog Metjua Libatika, a i orkestralni „saundtrek“ koji sav „puca“ u širokim potezima gudala. U svemu tome se gubi i ono malo ljudskosti koju su film i njegov autor mogli da zadrže.

U teoriji, najvećom žrtvom toga bi mogao da postane Brendan Frejzer koji nakon nekoliko godina odsustva iz Holivuda usled traumatičnih životnih događaja, depresije, a možda i zakulisnih igara, ponovo igra veliku ulogu i to u jednom sasvim drugom ključu od onog na koji smo od njega kao komičara i „polu-akcijaša“ navikli. Frejzer je i ranije igrao dramske uloge i relativno im je vičan, a ovde se jako trudi da sačuva ono malo ljudskosti u liku Čarlija, bez obzira što je protagonista tretiran kao prizma tuđih uticaja i strašilo za publiku koja će, na kraju filma, biti zahvalna što nije u njegovoj poziciji. Ali ni festivalska, ni bioskopska publika, a ni dodeljivači nagrada nisu imuni na manipulacije, pa čak ni na eksploataciju nečije nesreće, u šta se The Whale može svrstati. U tom smislu je Frejzerova uloga tek „mamac za nagrade“, što će se verovatno ispostaviti kao uspešan taktički potez šibica Darena Aronofskog.

Godland / Vanskabte land / Voladha Land

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U našoj slici o Islandu preklapa se ono iskonsko i sirovo (netaknuta, često ekstremna, a svakako ekstremno škrta priroda) sa onim savremenim i rafiniranim (napredno društveno uređenje usmereno ka sreći svojih stanovnika). Međutim, između ta dva pola puno je nijansi, paradoksa i komplikovane istorije o kojima ne razmišljamo tako često.

Primera radi, islandski jezik najstariji je kodifikovan u tom obliku od svih u svojoj jezičkoj grupi, ali je sam Island (za sada) najmlađa nezavisna i suverena država u makro-regiji Severne Evrope. Od svoje nezavisnosti, Island je finansijski bogata država, a pre toga je bio jedna od svetskih najsiromašnijih kolonija. Kao kolonija, Island je specifičan i po tome što na njemu nikada nije bilo domorodaca, već su ostrvo naselili vikinški istraživači, moreplovci i doseljenici. Opet, odnos između bivše kolonije i zemlje koja je bila kolonijalni gospodar u prošlosti i dalje je komplikovan, iako to baš nije transparentno.

Treći film islandskog reditelja s danskom diplomom i adresom Hlinura Palmasona, Godland, priča jednu crticu iz tog komplikovanog odnosa iz kolonijalnog doba. Inače, prvi Palmasonov dugometražni film Winter Brothers (2017) bio je danski i po jeziku i po „setingu“, drugi A White, White Day (2019) po oba kriterijuma je bio islandski. Godland, u kojem je ujedinio glumce iz oba svoja prethodna dugometražna filma, koprodukcioni je, dvojezičan, smešten uglavnom na island, ali ispripovedan iz perspektive danskog sveštenika, misionara i fotografa iz prve polovine XIX veka.

On, Lukas (Eliot Kroset Hove, zvezda Palmasonovog prvog filam) je poslat tamo s misijom da dođe do danske naseobine i tamo podigne crkvu, usput fotografišući svoje saputnike, meštane na cilju i krajolik. Čim dođe na kopno, dobiće vodiča Ragnara (Ingvar Egert Sigurdson, zvezda autorovog drugog uratka) koji ne govori danskim jezikom i generalno je nepoverljiv prema novim kolonistima, ali i prevodioca (Hilmar Gudjonson) koji će balansirati između njih dvojice, budući da ni Lukas nije baš oduševljen Islandom, grubim Islanđanima i činjenicom da je poslat među koloniste. Sam put preko kopna do naseobine biće težak, a Lukas će se svojim krivim odlukama koje će ga umalo stati života pobrinuti da bude još teži.

Jednom kada dođe do naseobine, brigu o njemu preuzeće Karl (Jakob Lohman, viđen u filmovima kao što su Enforcement i Riders of Justice iz 2020. godine) i njegove dve kćeri, starija Ana (Viktorija Karmen Sone) i mlađa Ida (Ida Mekin Hlinsdotir). Dok se sa mladom i zaigranom Idom Lukas povezuje na prijateljskim osnovama, između njega i Ane polako tinja strast potpirena obostranim interesima da se, kako znaju i umeju, izvuku s tog, od boga zaboravljenog, mesta. Ali može li tvrdoglavi, nadmeni i arogantni Lukas igrati pametno i može li se Ana, ma koliko snažna i snalažljiva bila kao ličnost, izboriti sa svojom sredinom?

Prva stvar koja je za analizu je naslov, odnosno naslovi. Engleski naslov pod kojim je film igrao po međunarodnim festivalima može se prevesti kao „božja zemlja“ i shvatiti krajnje ironično dok su islandski i danski originalni naslovi međusobno na istoj „liniji“, doduše potpuno suprotnoj od englesko-međunarodne: s tih jezika naslov se može prevesti kao „loša“ ili „deformisana zemlja“, što je svakako bliže Lukasovoj perspektivi situacije u kojoj se našao. Zajedno, pak, tvore finu dihotomiju.

Druga stvar za razmatranje je uvodna tekstualna kartica u kojoj se govori o sedam kolodijskih (ranih) fotografija koje je navodno snimio danski sveštenik, a koje su pronađene na jugoistočnoj obali Islanda. Ta kartica takođe najavljuje film kao fikcionalizovanu priču upravo o njima i tako stvara tipski okvir za film „po istinitom događaju“ koji ima slobodu da se udaljava od „istine“, ako se makar nominalno drži „događaja“. Palmason nam je tu, međutim, pripremio štos: fotografije nisu pronađene jer nikada nisu ni postojale, on ih je izmislio da sebi postavi okvir i posloži motivaciju likova. Doduše, fotografije jesu zaista snimljene na taj starinski način, a jedna od njih je poslužila i za poster.

Takvi štosevi ne bi smeli da nas začude ako iole poznajemo Palmasonov dosadašnji opus jer su i Winter Brothers i A White, White Day bili neobični filmovi s pomalo skrivenom autorovom agendom koju bi isti polako otvarao prema kraju. Prvi je egzistirao u svetu koji možemo opisati kao postapokaliptičnu blisku budućnost ili makar distorziranu, propadajuću, apokaliptičnu sadašnjost u skoro potpuno muškom okruženju izolovanog rudnika krečnjaka, a fokus mu je bio na odnosima izvitoperenim usled izolacije. Drugi je, pak, imao produženu ekspoziciju s eksplozivnim trilerskim raspletom, a bio je smešten u svet koji je istovremeno i realističniji (sličniji našem) i više unutrašnji, iz perspektive protagoniste.

Ne treba da nas čudi ni to što tehnički trikovi kojim se Palmason služi imaju itekako dramaturšku funkciju (uski format 4:3 sa zaobljenim uglovima ne samo da simulira format starih fotografija, već i Lukasovu suženu, egocentričnu perspektivu. U oba svoja prethodna filma autor je upotrebljavao slčne, ingeniozne i sasvim opravdane trikove, pritom nas uveravajući da on zna šta s njima želi da postigne čak i kad mi nismo sigurni da shvatamo.

Slično pokušava, pa čak donekle i uspeva, i ovde, dajući sasvim ličnu ocenu kolonizacije kao dvostruke patnje, i za kolonizatora i za kolonizovanog (ma koliko taj kolonizovani i sam u svojoj prošlosti bio kolonizator), te života kao stalne patnje koja može biti prekinuta nasilno, ali ne na onaj romantično-avanturistički način, već naprotiv, sasvim obično i tupo. Opet, trajanje filma od skoro dva i po sata i taktika anesteziranja gledaoca neprijatno sporim tempom kako ono malo kratkih šokova pri sredini i pri završnici bolje „upalili“ ponekad su velika, čak nepremostiva prepreka za pravi efekat. Godland je tako film koji sigurno ostavlja neki utisak, ali taj će utisak biti difuzan i slaba nagrada za pretrpljeno.

Lista - Januar 2023

 

ukupno pogledano: 90 (31 dugometražni, 1 srednjemetražni, 68 kratkometražnih)
prvi put pogledano: 87 (30 dugometražnih, 1 srednjemetražni, 66 kratkometražnih)
najbolji utisak (prvi put pogledano): Where the Road Leads / Ovuda će proći put
najlošiji utisak: The Whale

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Naslov na originalnom jeziku (Reditelj, godina) - ocena/10

01.01. video Soft & Quiet (Beth de Araújo, 2022) - 4/10
02.01. video Mad Heidi (Johannes Hartmann, Sandro Klopfstein, 2022) - 7/10
03.01. video All Quiet on the Western Front / Im Westen nichts Neues (Edward Berger, 2022) - 7/10
03.01. video The Eternal Daughter (Joanna Hogg, 2022) - 7/10
*03.01. video Before Sunrise (Richard Linklater, 1995) - 10/10
04.01. video Wildhood (Bretten Hannam, 2021) - 6/10
05.01. video Pipeline / Paipeulain (Yoo Ha, 2021) - 5/10
05.01. video East of the Mountains (S.J. Chiro, 2021) - 7/10
06.01. video Something in the Dirt (Justin Benson, Aaron Moorhead, 2022) - 6/10
07.01. kino Call Jane (Phyllis Nagy, 2022) - 6/10
**11.01. festival Sometimes They Sing (Maya Yoncali, Andy McCredie, 2021) - 6/10
**11.01. festival Newcomers / Nieuwkomers (Camille Ghekiere, 2021) - 6/10
**11.01. festival Return to Moria (Javier Toscano, 2023) - 4/10
**11.01. festival Portrait of Omar at 23 (Aman Wadhan, 2020) - 4/10
**11.01. festival Path (Pradip Kurbah, 2021) - 7/10
**11.01. festival Swedish Just Right / Lagom Svensk (Jamil Walli, 2022) - 6/10
**11.01. festival Mother of Freedom (Feline Gerhardt, Julius Schmitt, 2020) - 5/10
11.01. festival Mentawai - Souls of the Forest (Joachim Peters, 2023) - 5/10
11.01. festival On the Other Side / Del altro lago (Iván Guarnizo, 2021) - 6/10
12.01. festival Edna (Eryk Rocha, 2021) - 7/10
12.01. festival Ninosca - The Woman and the Immigrant's Song (Peter Torbiornsson, 2020) - 6/10
**12.01. festival Dajla - Cinema and Oblivion (Arturo Duenas Herrero, 2020) - 7/10
12.01. festival Amazonian Cosmos (Daniel Schweizer, 2020) - 6/10
12.01. kino Cricket & Antoinette / Cvrčak i mravica (Luka Rukavina, 2023) - 7/10
12.01. video White Noise (Noah Baumbach, 2022) - 5/10
12.01. kino Operation Fortune: Ruse de guerre (Guy Ritchie, 2023) - 7/10
16.01. video Seoul Vibe / Seouldaeakjeon (Moon Hyun-sung, 2022) - 6/10
17.01. video Blood Relatives (Noah Segan, 2022) - 7/10
**18.01. festival Aqualia (Vladislav Knežević, 2021) - 4/10
**18.01. festival I'm Calling Your Father / Kje mu se javam na tatko ti (Leon Ristov, 2020) - 5/10
**18.01. festival Tina's Problem (Radovan Petrović, 2021) - 6/10
**18.01. festival Why Don't You Dance / Zašto ne zaplešete (Isidora Ratković, 2021) - 6/10
**18.01. festival Every Artist by Themselves, Never Quite Together / Svaki je umjetnik za sebe, svi zajedno nikad (Jelena Blagović, 2021) - 6/10
**18.01. festival Hooked (Aleksandar Nikolić, Fotina Papatheodorou, 2021) - 8/10
**18.01. festival Sugar People / Šekerni luge (Suzana Dinevski, 2021) - 8/10
**18.01. festival Blue (Marina Marinsky, 2021) - 5/10
**18.01. festival 9th Session (Mislav Muretić, 2021) - 5/10
**18.01. festival The Young Man Who Was Also Fire / Biri i zjarrtë (Martin Oliveros Heinze, 2021) - 5/10
**18.01. festival Short Exercise on Truth (Zuko Garagić, 2021) - 4/10
**18.01. festival The Ordinary Eli / Običnata Eli (Lavinija Sofronievska, 2021) - 7/10
**18.01. festival Real News (Luka Popadić, 2021) - 6/10
**18.01. festival River / Luma (Eleanor Mortimer, Liridon Mustafaj, 2021) - 5/10
19.01. video The Pale Blue Eye (Scott Cooper, 2022) - 6/10
19.01. video The Stranger (Thomas M. Wright, 2022) - 8/10
**19.01. festival Sea by the River and River by the Sea (Sovran Nrecaj, 2021) - 8/10
**19.01. festival Secondhand (Radhamonini Prasad, 2021) - 4/10
**19.01. festival Body Parts / Delovi tela (Svetislav Dragomirović, 2021) - 3/10
**19.01. festival Flowers of the Water / Cvekinje na vodata (Tanja Balac, 2021) - 5/10
**(*)19.01. festival Displaced / Pa vend (Samir Karahoda, 2021) - 9/10
**19.01. festival Cefalea (Kim Hye-jin, 2021) - 5/10
**19.01. festival Happy New Year 1982 / Gezuar vitin e ri 1982 (Sokol Keraj, 2021) - 4/10
**(*)19.01. festival Let There Be Colour / Neka je šareno (Ado Hasanović, 2020) - 6/10
**19.01. festival 45'' (Lucija Oroz, 2021) - 6/10
**19.01. festival Elena (Birute Sodeikaite, 2021) - 7/10
**19.01. festival How I Beat Glue and Bronze / Kako sam pobedio lepak i bronzu (Vladimir Vulević, 2020) - 8/10
**19.01. festival Nenad (Mladen Bundalo, 2021) - 8/10
**19.01. festival God Bless / Pomoz Bog (Zvonimir Grujić, 2020) - 6/10
20.01. festival Have You Seen This Woman? / Da li ste videli ovu ženu? (Matija Glušćević, Dušan Zorić, 2022) - 7/10
20.01. video The Cars We Drove Into Capitalism (Georgi Bogdanov, Boris Missirkov, 2021) - 7/10
21.01. video Four Seasons in a Day (Annabel Verbeke, 2021) - 7/10
**21.01. video Bonding Humanity (Perheps Manifesto) [Nina Bačun, 2022] - 6/10
**21.01. video Real Cinderella / Prava Pepeljuga (Sara Božanić, 2022) - 6/10
**21.01. video Eeva (Lucija Mrzljak, Morten Tšinakov, 2022) - 7/10
**22.01. video 11 (Vuk Jevremović, 2022) - 9/10
**22.01. video Salute to the Sun / Pozdrav suncu (Darko Masnec, 2022) - 6/10
**22.01. video Letters from the Edge of the Forest / Pisma na kraju šume (Jelena Oroz, 2022) - 7/10
**22.01. video The Collector / Sakupljač (Danijel Žeželj, 2022) - 6/10
**22.01. video The Journey / Putovanje (Mirela Ivanković Bielen, 2022) - 7/10
**22.01. video Saturation / Zasićenje (Lucija Buzančić, 2022) - 5/10
**22.01. video Remember How I Used to Ride a White Horse / Sjeti se kako sam jahala bijelog konja (Ivana Bošnjak Volda, Thomas Johnson Volda, 2022) - 6/10
**22.01. video Holy Men / Sveti ljudi (David Lovrić, 2022) - 7/10
**22.01. video Sphere / Sfera (Manuel Šumberac, 2022) - 6/10
**22.01. video Pink Stories / Roze priče (Ivana Ognjanovac, Mare Šuljak, 2021) - 5/10
23.01. video Nuovo Cinema Buie (Alessio Bozzer, 2022) - 6/10
23.01. video Mlungu - The White King / Mlungu: Bijeli kralj (David Lušičić, 2022) - 6/10
23.01. video A Wander into the Ocean / Lutajući oceanom (Toma Zidić, 2022) - 7/10
24.01. festival Where the Road Leads / Ovuda će proći put (Nina Ognjanović, 2023) - 8/10
**25.01. video Babajanja (Ante Zlatko Stolica, 2022) - 8/10
**25.01. video Dear Grandpa, for You from Mia, a Letter / Dragi dida, za tebe od Mie, pismo (Mia Martinović, 2022) - 6/10
**25.01. video Do You Get It Now? / Jel kužiš sad? (Lucija Brkić, 2022) - 5/10
**25.01. video A Grave in the Rainforest / Grob u prašumi (Kim Kukuruzović, 2022) - 5/10
***25.01. video The Flag / Zastava (Filip Filković Philatz, 2021) - 6/10
**25.01. video Book of Memories / Knjiga uspomena (Maja Miloš, 2022) - ?/10
**25.01. video Mediteraneo (Jakov Torić, 2022) - 6/10
**25.01. video Kunac (Michele Bulešić, 2022) - 5/10
**25.01. video Beetroot Soup / Juha od cikle (Eva Marija Jurešić, 2022) - 7/10
**25.01. video Swan Song / Labuđi pjev (Ramona Boban-Vlahović, 2022) - 6/10
**25.01. video Prepositions and Experiments / Prijedlozi i pokušaji (Neža Knez, 2022) - 4/10
26.01. video Godland / Vanskabte land /Voladha Land (Hlynur Pálmason, 2022) - 7/10
26.01. kino The Whale (Darren Aronofsky, 2022) - 4/10

A Film a Week - Cricket & Antoinette / Cvrčak i mravica

 previously published on Cineuropa

We all know the tale of the cricket and the ants, and the moral of the story: a fun-loving, lazy cricket gets punished for his lack of organisation, preparation and hard work once the winter comes. That kind of moral, which champions only one type of behaviour and the character traits it entails, while disparaging the other possibilities, could easily serve to create divisions and an atmosphere of intolerance within society. It is evident that the fable told by both Aesop and de La Fontaine needed a sort of overhaul to fit the needs of the more complex contemporary world. That task was undertaken by a group of Croatian creatives at the Diedra animation studio, and the result is the first Croatian feature-length 3D animated film, Cricket & Antoinette, which has gone straight into theatrical distribution domestically, while the global release will follow later this year.

The foundations for the new reading of the old tale were laid by Darko Bakliža in his 1999 stage play for children, and this was adapted into a script by Luka Rukavina, who also directed the film, and Rona Žulj. It tells the story of a cricket musician and band frontman, Ket, and the ant princess Antoinette. While he is a typical fun-loving and creative cricket, she is more easy-going and less well organised than the rest of her ant colony, which adheres to strict rules. After a chance encounter between the two at the Roachella music festival, a strange affection ensues. Ket follows her home, only to get in trouble with the law at the ant colony, and Antoinette saves him out of gratitude. She then feels the urge to warn the crickets and the other bugs at the festival of the upcoming winter, which they all see as a myth and so pay little attention to her words. Maybe it would be easier if she could sing it to them. But can an ant sing? Can crickets accept the concept of preparation? Could these two different worlds come together, especially when certain forces want to keep them apart?

The story has a universal appeal and is suitable for family audiences, mainly children and their parents. Although it is his first work in the field of feature-length animation, Rukavina has previously gained a lot of experience with both animation (as a dubbing director for the Croatian releases of major animated flicks) and its target audience (as a director of numerous short documentaries for children and youth TV programmes), so he keeps the key ingredients well balanced. The dialogue is quick and snappy, an element of relaxation comes in the form of the songs composed by Gordan Muratović (better known as accomplished pop musician Coco Mosquito), which are quite catchy and are slickly blended into the sound design by Vjeran Šalomon (who also wrote the score), and the visual design features made up of richly textured objects (with some use of macro photographs for the backgrounds) and models in enhanced, but still natural-looking, colours really fit the bill. Technically speaking, Cricket & Antoinette might not be a shining example of the most modern 3D animation (since the project spent quite a long stretch of time at various developmental and production stages), but it is still groundbreaking in the national context, and its retro and slightly naive style serves as a perfect vessel to deliver this new moral of the old story to the widest possible audience.

A Film a Week - Seoul Vibe / Seouldaejakjeon

 previously published on Asian Movie Pulse

“Seoul Vibe”, the newest film directed by Moon Hyun-sung (whose previous works include 2012 period sports drama “As One” and 2017 even more period crime-mystery “The King’s Case Note”), certainly promises a lot of fun. It is a period piece set in the politically interesting times in recent history, and an action comedy with a lot of car chases. Regarding those things, it is a bit of pity that it came to us via Netflix, meaning only on the small screens, since a movie theatre feels like a natural setting for watching such a flick.

We meet our protagonists, Dong-wook (Yoo Ah-in, the star of Lee Chang-dong’s masterpiece “Burning”) and Joon-gi (Ong Seong-wu) at the end of their mission in Saudi Arabia where they were tasked by their Korean boss with transporting guns and ammo across the desert in the back of a pick-up truck. After the job accomplished and paid, they return back to Seoul with a dream of taking a part in the famous Daytona race in the United States. Back in Seoul, the landscape they used to know does not exist anymore: it’s 1988, the military dictatorship is overthrown and the Summer Olympics are about to get underway. Unfortunately for them, it also means that their neighbourhood has been demolished in the process of the preparations for the biggest sporting event in the country and in the world. Luckily, their garage hideout is intact, so the dream can go on.

However, the ambitious prosecutor Ahn (Oh Jung-se, glimpsed in “The Call” and “Swing Kids”) has plans of his own for the extended crew that also includes the aspiring DJ Woo-sam (Go Kyung-pyo, “Decision to Leave”), the cabbie Bok-nam (Lee Kyoo-hyung) and Don-wook’s motorbike-riding kid sister Yoon-hee (Park Ju-hyun) and knows enough about their illegal activities to lock them up or to get their US visas denied. So he enlists them to infiltrate into a loan-sharking criminal clan lead by Director Lee (Kim Seong-gyoon, recently glimpsed in “Sinkhole”), but the goal of their investigation is the dictatorship’s slash fund, while the general’s wife Kang In-sook (Moon So-ri of “The Handmaiden” fame) is the missing link (and the film’s main villain) herself. But first, the crew has to pass the driving test…

To say that “Seoul Vibe” is a loud film would be an understatement. It actually screams on the most of the fields: the action is breath-taking, the twists are sharp, the comedy is broad, the visual design is striking, so are the visual effects and practical stunts, and, on top of that, the whole thing is dipped in funk and hip-hop soundtrack by Nene Kang and DJ Soulscape. Actually, it could serve as the Korean mainstream cinema answer to the contemporary Hollywood car-chase action franchises like “Fast and Furious” and “Need for Speed”, with an addition of retro-styling, retro-cars and 80s pastel colour scheme.

However, the trouble is that it contains too much of everything. The presence of too many characters hampers their development and sentences the actors to broad-stroke acting, resulting in only the villainess Kang being the memorable one. Too many twists and turns result in convoluted plot and, combined with overly elaborate action sequences, in the runtime of 140 minutes that certainly takes its toll. Although Moon’s directing is pretty sure-handed and the craft components are solid throughout, there is only that much that could be done with Shin Sua’s script, and it is especially obvious without the packed movie theatre magic.

There were two ways out of it. One could be streamlining of the plot in order for the runtime to be kept under or around two-hour-mark. The second is a further development of the material for another format, namely the mini-series that would actually suit the distribution channel. Still, “Seoul Vibe” is far from a bad effort, but it is also far from a perfect one.

The Stranger

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Sa usponom interneta, kao globalno društvo nismo postigli ništa veću transparentnost, već, naprotiv, još više šuma u komunikaciji gde se nešto potencijalno bitno, ako nije dovoljno marketinški istaknuto, može izgubiti pod „bukom“ nebitnog, a marketinškim tehnikama propeliranog.

Slučaj o kojem je ovde reč opet dolazi iz Netfliksove „kuhinje“. U pitanju je film The Stranger, triler po žanru, australijske produkcije i u režiji Tomasa M. Rajta. Ovi podaci možda ne znače puno, premda Rajtovo ime nije nepoznato – u pitanju je bivši glumac s nekoliko zapaženih uloga i na velikom i na malom ekranu, ali zato glumačka postava koju predvode Džoel Edžerton i Šon Haris, kao i zvučna festivalska premijera u Kanu bi svakako morali biti garancija određenog kvaliteta i interesa koji film teoretski pobuđuje kod publike. Netfliks je film otkupio odmah nakon festivalske premijere, pustio ga na još par festivala i onda tiho i bez ikakvog marketinga pustio u distribuciju prošlog oktobra.

Samo je spoj okolnosti koji bismo mogli nazvati srećom u nesreći (odnosno inertni januarski bioskopski i ništa bolji „virtuelni“ repertoar) uticao na to da dužnu pažnju posvetimo i ovom naslovu. Jer mogli smo i da ga propustimo, a to bi bila šteta.

Dva čoveka, Pol (Stiv Muzakis) i Henri (Haris) upoznaju se na dugolinijskom autobusu negde u središnjoj pustinji Australije. Obojica deluju kao „karijerni gubitnici“, Pol čak i pomalo sumnjivo u svom insistiranju na razgovoru, a Henri pomalo umorno, uz defanzivnu taktiku stoičkog držanja i lakonskog odgovaranja. Deluje kao da je Pol u nekakvim nedefinisanim problemima, pa mu Henri tom prilikom priskače u pomoć konkretno, s nekom manjom sumom novca. Osećajući, naizgled, potrebu da se oduži svom prijatelju u nevolji, Pol pokušava da ga uvede u svoju „mutnu“ organizaciju i, u tu svrhu, upoznaje ga svojim prijateljem Markom (Edžerton) koji „preuzima“ brigu o Henriju.

Tu stvari postaju malo zakučaste. Prvo, jer Henri kaže da nema problem s kriminalom, ali ima s nasiljem, navodno zbog toga što je u prošlosti robijao zbog napada. Drugo, jer organizacija predvođena sirovim kriminalcem Džonom (Alan Djuks) od svojih članova traži apsolutnu iskrenost o prošlosti kako bi im, preko svojih veza u policiji, mogla stvoriti novi, čisti identitet. I treće, iako se Henri i Mark sprijateljuju, čini se potpuno iskreno, i jedan i drugi kriju neke svoje tajne, jedan od drugog, od celog sveta, pa i sami od sebe, što se na Henriju manifestuje konstantnim „vrdanjem“, a na Marku nečim nalik na post-traumatski stres praćen noćnim morama i ekstremno zaštitničkim odnosom prema sinu kojeg viđa vikendima.

Uporedo sa time, pratimo i veliku policijsku istragu koju predvodi inspektorka Rajlet (Džejda Alberts), a čiji je predmet osam godina star slučaj nestanka, potencijalne otmice i ubistva dečaka. Za istragu se čini da je usmerena baš na Henrija. Sa druge strane, Mark je svakako policajac na tajnoj misiji, pa se postavlja pitanje je li i on deo te istrage...

U vremenu kada je svaka komedija „urnebesno smešna“, svaki horor „ledi krv u žilama“, a svaki triler „menja pravila igre“, uputno je suzdržati se od takvih kvalifikacija kad god je to moguće. S tim u vezi, čak i da ne „menja pravila igre“, The Stranger je izuzetno vešto zapleten i gustom atmosferom natopljen triler koji je svakako inovativan barem u tome što beži od ustaljenih mehanika nekog tipičnog krimi-procedurala, ali i od potpune konfuzije u kojima kvalifikaciju „ništa nije onako kakvim se čini“ možemo prevesti i kao „sve je moguće“ i „nikada nismo sigurni šta se dešava“.

Naravno, trebaće nam vremena da pohvatamo ko je tu ko i ko ima kakav ugao, ali „vožnja“ koju nam priređuje Rajt kao scenarista i reditelj filma je sigurna i uzbudljiva, iako u njoj nema nikakvih „eksplozija“ akcije, potezanja oružja, pa čak ni nadmudrivanja s formalnih pozicija koje likovi okupiraju. Rajt se zapravo mogo više fokusira na psihologiju svojih likova i to čini prilično filigranskim okom za detalje. Tu nema slučajnosti čak ni u eksternom dizajnu likova (obojica centralnih imaju vrlo slične frizure i brade, a otkad se upoznaju i sprijatelje, Henri čak počinje da vezuje kosu u rep kao Mark, što govori o „imitaciji do identifikacije“ po Frojdovom nauku „učenja po modelu“), a i svaka reč koju bilo ko od njih izgovori ima tačno određeno značenje, kako doslovno, tako i preneseno. Opet, na kraju krajeva, ovo nije ni film o prijateljstvu koje je nemoguće zbog one krilatice „družba je družba, ali služba je služba“, ali je svakako o odnosu dvojice muškaraca koji je diktiran više njihovim agendama nego iskrenim afinitetima.

Tako postavljen, film jako zavisi od glumaca, njihove interpretacije likova, njihovih transformacija i kanalisanja emocija likova na način da se gledaocu otkrije samo onoliko koliko je to neophodno kako bi isti ostao zainteresovan za film do samog kraja. Od Džoela Edžertona se takva preciznost može i očekivati, ipak je u pitanju provereni glumac koji se ispraksovao na ulogama muškaraca pod (neizdrživim) pritiskom. Sa druge strane, ekspresivnost Šona Harisa nikada nije tako ubedljivo upotrebljena kao u ovom filmu, počevši od mumlavog glasa, pa do pogleda u prazno koji ovde itekako imaju svoj smisao. Važnije od svega, dvojica glumaca izvrsno igraju jedan s drugim, što im nije prvi put, ali je prvi put baš to krucijalno za film.

Sve to je dodatno istaknuto Rajtovom režijom koja odlazi dalje od uobičajene prakse da bivši glumac briljira samo u režiranju glumaca. Rajt se vrlo dobro služi aspektima poput napete muzike Olivera Koutsa, fotografije Sema Čiplina uglavnom u tamnim tonovima, te sugestivne montaže Sajmnona Ndžua i time kontroliše dotok informacija do nas i usmerava našu pažnju u željenom smeru.

To sve postaje neobično važno kada u jednačinu dodamo da je The Stranger (čiju sreću kvari jedino generički naslov) zapravo nije originalna priča, nego adaptacija ne-fikcijske knjige u čijem centru stoji jedna od najopsežnijih i kasnije najbolje publikovanih tajnih policijskih operacija u Australiji. Naravno, Rajt je sve to temeljno fikcionalizovao, dosta dalje od proste promene imena i pojedinih biografskih podataka likovima, toliko da nam se čini da gledamo nešto sasvim originalno. The Stranger je upravo to, originalan, inovativan i emocijama nabijen triler kakvog ćemo retko videti van festivala.