3.6.23

Indigo Crystal / Indigo Kristal

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Pored distribucijskih koincidencija i države porijekla, jedino što je zajedničko Kovačićevom i Mihailovićevom filmu je to da su im počeci „jači“ od krajeva. Indigo kristal je, primjerice, temeljno suvremen uradak koji se bavi društvenom stvarnošću, odnosno jednim njenim dijelom – kriminalnom i kriminogenom marginom, i to na način da društvena kritika nije nikad otvoreno dnevno-politička. Glamura nema, a ionako neglamurozno okruženje provinicijalnog grada Šapca i njegove blokovske četvrti Bara dodatno je „brutalizirano“ crno-bijelom fotografijom u kojoj se našlo mjesta i za oštre kontraste, ali i za nijanse sive koje njome dominiraju. Naslov koji korijene vuče iz New Age terminologije i vjerovanja kako će se u drugoj polovici XX. i prvoj XXI. stoljeća na svijetu pojaviti tri sukcesivne generacije posebne djece (indigo, kristalne i zvjezdane/dugine) koje će porušiti stari i iz temelja izgraditi novi, bolji svijet, pompozan je i zapravo nema nikakve opipljive veze s filmom (one simboličke, pak, nategnute su do pucanja). Film, doduše, govori o smjeni generacija „izvođača radova“ u provincijalnom kriminalnom miljeu (dok organizatori i naručioci ostaju isti i povezani kako u legalnim, tako i u ilegalnim aktivnostima), koristeći se glavnim antijunakom Vukom kao fokalnom točkom. Postavka priče je zasnovana na žanrovskim standardima: na početku filma, Vuk izlazi iz zatvora nakon odsluženja višegodišnje kazne i vraća se u matično susjedstvo s čvrstom namjerom da živi pošteno, ali ga legalna sfera društva odbija zbog njegove prošlosti. On se također vraća starim navikama konzumacije opijata i starom društvu koje je pretrpjelo određene, ali zapravo nesuštinske promjene. Njegov prijatelj Godži postao je interventni policajac koji sada operira s obje strane zakona, drugi prijatelj Mare, koji se kriminalom bavio više iz hobija, sada drži kafić u kojem se okuplja društvena i kriminalna elita, a četvrti član ekipe Toške izvršio je samoubojstvo. Vuk na sebe uzima zadatak da urazumi Tošketovog mlađeg brata Šoneta, koji se sada predstavlja kao Zizi i ima svoju ekipu gladnih i divljih klinaca koji ne prežu ni od čega, a konce cijelog biznisa drži bosanski kriminalac Kuridža, povezan s korumpiranim policajcima i sucima. Možda je slamka spasa za Vuka Maretova sestra Maja, a četiri dana u starom kraju mogu se ispostaviti kao dovoljna da on, ne svojim izborom, ponovo završi iza brave.

Priča o porijeklu filma i njegovom uspjehu u srbijanskim kinima, gdje je već skupio preko 100.000 gledatelja, svakako je zanimljiva. U pitanju je Mihailovićev diplomski rad, a njegov potencijal prepoznali su glumac Miodrag Radonjić i redatelj Miloš Avramović koji su iza njega stali kao producenti. Ne treba čuditi da su baš njih dvojica taj potencijal prepoznala: Radonjić je odigrao bitnu sporednu ulogu, a Avramović je režirao Južni vetar, koji je zapravo uspostavio suvremenu poetiku krimi-margine u srbijanskom filmu. Osim okruženja blokovske periferije, još jedna poveznica između dva filma je i glazbena podloga sačinjena od domaćih hitova „trap“ i „drill“ muzike, odnosno elektroniziranih derivata gangsterskog „rapa“, što unosi još jednu dozu realističnosti. Vizualno, pak, Mihailović se najviše poziva na Mržnju Mathieu Kassovitza, uz začin Trainspottinga Dannyja Boylea. Indigo kristal je izuzetno solidno režiran film u kojem Mihailović pokazuje određenu pripovjednu vještinu praćenja više likova na malom prostoru, a u određenim aspektima i sjajno odglumljen film u kojem briljiraju glumci mlađe generacije. Radonjić sada ima daleko zahtjevniji dramski zadatak nego u Južnom vetru, a izvrsno mu pariraju i Miloš Petrović Trojpec kao Godži, Nina Janković kao Maja i nekadašnje „čudo od djeteta“ Denis Murić (Ničije dete, Agape), koji još uvijek može odigrati uloge emocionalno nabijenih, „nabrijanih“ klinaca. Problem je, međutim, odsustvo snažnijih glumačkih imena u ulogama starije garde kriminalnog miljea, dok je Gorica Popović svedena na polukomičnu ulogu Vukove bake (odsustvo roditelja kod svih nosećih likova veoma je znakovito). Scenaristički, Mihailović demonstrira dobro uho time što suvremeni ulični žargon uklapa u vrlo fluidne dijaloge, ali pokazuje i određeno neiskustvo u ishitrenom i blago proizvoljnom raspletu priče i ponavljanju očitih poanti, što kroz simboliku, što korištenjem instrumenta naratora. Indigo kristal, dakle, nije savršen film ali zaslužuje određene pohvale i otkriva potencijal Luke Mihailovića da izraste u pažnje vrijednog autora.


2.6.23

Vera

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Vera nam donosi „istinitu“ priču o malo poznatoj povijesnoj ličnosti, Veri Pešić, koja je pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata za tuđ i za svoj račun igrala višestruku špijunsku igru između Kraljevine Jugoslavije, Ujedinjenog Kraljevstva i njemačkog Reicha. Ono „istinita“ je s razlogom u navodnicima, jer Kovačić i njegove suscenaristice Kristina Đuković i Danka Milošević zapravo oko prave Vere, vjerojatno sasvim marginalne u povijesnom smislu, pokušavaju konstruirati mit o nekakvoj srbijanskoj Mata Hari. I, što je još etički upitnije od toga, napraviti reviziju povijesnog pamćenja kako bi slika prošlosti bolje odgovarala sadašnjim mitomanskim koncepcijama odomaćenim u srbijanskoj politici i u društvu. Kovačićev film zapravo „miri“ više nepomirljivih strana iz Drugog svjetskog rata, poput partizana, ravnogorskih četnika, nedićevaca, četnika Koste Pećanca, a u određenom opsegu čak i nacističkih okupatora, dok krivicu svaljuje na „vjerolomne“ Engleze, napose na njihovog vojnog atašea koji je pritom i gej, dodajući tako „dobru mjeru“ homofobije. Film u konačnici ide toliko daleko da od samog zločinca i kvislinga Pećanca pravi nekakav tragičan lik, možda čak otvarajući vrata za buduću rehabilitaciju dotičnog.

Vera Pešić kao ličnost i njena nevješta konverzija u filmski lik zapravo su izvorni problem filma. Nije dovoljno u scenariju natuknuti jeftinu referencu na Jamesa Bonda (u jednom trenutku ona se predstavlja kao „Pešić, Vera Pešić“) ili nakalemiti akcijsku završnicu da bi se od materijala za tabloide, ili možda neku kostimiranu televizijsku melodramu, mogao napraviti uvjerljiv špijunski film. Motivacija glavne junakinje je upadljivo plošno odrađena, kao i njena pozicija u špijunsko-političkim igrama, pa samim tim teško nam ju je „kupiti“ bilo kao heroinu, bilo kao ženu koja sama „pliva“ u muškom svijetu. Prostora za razvoj Vere kao filmskog lika je bilo, ali Kovačić nije bio dovoljno maštovit da scenarij nadogradi na bilo koji način osim inzistiranjem na krupnim kadrovima; u njima je teret igranja emocija ili sakrivanja istih pao na Jovanu Stojiljković i njen ipak limitirani opseg. Drugi likovi nisu bili te sreće i zapravo su u inflaciji slično minornih povijesnih ličnosti svedeni na manje ili više uspjele karikature po jedne crte ličnosti. To su na primjer hladnoća kod Verine njemačke veze, doktora Krausa, odnosno prepredenost, bahatost, divljaštvo kod drugih likova. Iznimku jedino predstavlja Nikola Kojo u ulozi poslanika Dinića, ali to je prije plod njegove uvježbane improvizacije nego dobro napisanog lika i redateljskog vođenja. U obranu Kovačića, valja reći da redatelj tu i tamo demonstrira vizualnu raskoš, bilo da se radi o vanjskim totalima ili scenama interijerskog glamura, ali Vera je suviše statičan, dijaloški film da bi tako nešto činilo veliku razliku. Kao selektor materijala u montaži, Kovačić polučuje samo polovičan uspjeh, odnosno to čini u prvoj polovici filma u kojoj uvodi bitnije likove, dok se u drugoj, obremenjena likovima, njihovim podzapletima i odnosima, Vera kao film doslovno raspada.

1.6.23

Robinson Crusoe Is a Dick

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Naslovi i njihovo navođenje... S vremena na vreme javi se slučaj nalik na The life and strange surprising adventures of Robinson Crusoe who lived for twenty and eight years all alone on an inhabited island and said it was his, da sad ne navodimo i flamanski originalni naslov filma Benjamina Debosera nastao u uslovima skoro pa kućne produkcije. Srećom po nas, ekipa je na plakatu za film odštampala i alternativni naslov: Robinson Crusoe Is a Dick, koji su prihvatili i preveli na Subversive Festivalu u Zagrebu gde je ovaj belgijski film (inače premijerno prikazan ranije ove godine u Roterdamu) imao svoju regionalnu premijeru.

Kao što je iz oba naslova moguće pretpostaviti, reč je o novom čitanju čuvenog romana Danijela Defoa koji je svima nama bio deo obavezne školske lektire. Uticajni roman je bio predmetom više ekranizacija, još od najranijih dana nemog filma pa do današnjeg vremena, a i jednako često je služio kao inspiracija za druge, originalne filmove koji su varirali centralnu temu Defoovog romana: preživljavanje na pustom ostrvu.

Ta osnovna tema romana, snaga ljudskog i možda čak božanskog (hrišćanskog) duha koja je dovoljno jaka da prevlada nedaće, odnosno sile prirode u svom nepatvorenom obliku, toliko je snažna da je sada već vekovima istiskivala svaku mogućnost drugačijeg čitanja. Robinzon Kruso, dakle, nije samo manifest civilizacije, nego i manifest kolonijalizma u njegovom najsirovijem obliku u kojem beli čovek s puškom u ruci tu istu „civilizaciju“ nasilno izvozi devičanski divljim predelima ovog našeg sveta.

To novo čitanje i problematizacija Defoovog romana postala je legitimna i u akademskim krugovima popularna u novije doba i u okviru sve šire i intenzivnije rasprave o nasleđu kolonijalizma. Toga se možemo latiti na neke zatvorene, jalove i dosadne načine, recimo kroz akademske rasprave ili pisanje peticija da se Robinzon Kruso ukine ili makar protera iz školske lektire, ali Deboser je za svoj film svakako izabrao praktičniji, razigraniji i interesantniji pristup. Čak ima i neke pravde u tome da jedan ovakav film dolazi upravo iz Belgije, zemlje čija kolonijalna istorija možda nije bila raširena po celom svetu kao što je to bio slučaj sa španskom, portugalskom, holandskom, francuskom i britanskom, ali je zato bila još krvavija i brutalnija tamo gde su Belgijanci ostavili trag – u Kongu.

Počnimo tu od glumačke podele. Jedino troje bitnih likova, dakle Robinzona Krusoa, „divljaka“ Petka kojeg je ovaj „spasio“ i obučio za svog roba i engleskog kapetana koji dolazi da ih spasi igraju – žene. I to ne samo žene, nego žene afričkog porekla. Pritom, jedna od glumica, Berenis Leming koja igra Petka, ima i hendikep, odnosno gluvonema je. Ostatak glumačke postave, odnosno statista sa zadatkom koji igraju gusare sačinjava rasno, etnički i rodno šarolika sama filmska ekipa koja relativno verno oslikava savremeno belgijsko i evropsko društvo. Takav izbor glumaca, odnosno glumica, nam bez nepotrebnih objašnjenja plastično pokazuje i dokazuje da se diskriminacija nikada ne odvija samo po jednom kriterijumu, pa bila to rasa, pol ili prisustvo hendikepa, već se odvija po svim tim linijama podele istovremeno.

Nadalje, Deboser bira da svoj dugometražni igrani prvenac snimi analogno, i to na traku od 16mm vrlo specifične granulacije i topline, pritom u nešto užem formatu slike 5:3. U paru s muzikom koja kombinuje sintetizovane fanfare i udaraljke, a koju zajedničkim snagama potpisuju glavna glumica Oriana Ikomo i Gizem Karaosmanoglu, generalni stil filma može se opisati kao retro, ali s nagalašenim kontrastima između ironiziranog spektakla i omaža nezavisnim i radikalnim autorima iz prošlosti.

Opet, ne može sve funkcionisati, a razlog tome je samo tkivo romana koje zapravo i nije baš pogodno za filmsku adaptaciju. U tom smislu, Deboser i ko-scenaristkinja Elizabet Mor posežu za intervencijama u tekstu, što nas dovodi i do laganog rasplinjavanja i lutanja čak i u vrlo kompaktnom formatu od 73 minuta. Dobar deo toga otpada na vrlo kreativni „intermeco“ o odlutalom nebinarnom predstavniku kozjeg roda Điju i matičnom krdu koje je Đio ostavio za sobom, što bi bio predmet interesentnog kratkog filma, ali ipak odudara od celine. I pored toga, ovaj originalni pokušaj čitanja klasičnog romana izuzetno je interesantan i, što je za festival najvažnije, subverzivan.


31.5.23

Lista - Maj 2023.

 


Ukupno pogledano: 39 (svi dugometražni)
Prvi put pogledano: 38
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Sisu
Najlošiji utisak: Vera


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na engleskom / Originalni naslov (reditelj, godina) - ocena/10

04.05. video Paris Memories / Revoir Paris (Alice Winocour, 2022) - 9/10
04.05. festival Luxembourg, Luxembourg (Antonio Lukich, 2022) - 7/10
07.04. festival On the Adamant / Sur Adamant (Nicolas Philibert, 2023) - 6/10
08.04. festival The Mountains / Bjergene (Christian Einshoj, 2023) - 8/10
08.04. festival Irati (Paul Urkijo Alijo, 2022) - 7/10
08.04. festival The Beach of Enchaquirados / La Playa de los Enchaquirados (Iván Mora Manzano, 2021) - 5/10
08.04. festival Dry Ground Burning / Mato Seco am Chamas (Adirley Queirós, Joana Pimenta, 2022) - 7/10
08.04. festival Walk Up / Tab (Hong Sang-soo, 2022) - 5/10
10.05. festival Seven Winters in Tehran / Sieben Winter in Teheran (Steffi Niederzoll, 2023) - 7/10
11.05. festival Sisu (Jalmari Helander, 2022) - 9/10
11.05. festival Metronom (Alexandru Belc, 2022) - 9/10
11.05. festival Motherland (Hanna Badziaka, Alexander Mikhalkovich, 2023) - 7/10
12.05. festival There Is a Stone / Ishi ga aru (Tatsunari Ota, 2022) - ?/10
13.05. kino John Wick Chapter 4 (Chad Stahelski, 2023) - 6/10
15.05. festival The Store / Butiken (Ami-Ro Sköld, 2022) - 5/10
16.05. festival 1948 - Remember, Remember Not (Neta Shoshani, 2023) - 5/10
16.05. festival Piaffe (Ann Oren, 2022) - 6/10
*17.05. festival Tommy Guns / Naçao Valente (Carlos Conceiçao, 2022) - 7/10
17.05. festival When the Wawes are Gone / Kapag wala nang mga alon (Lav Diaz, 2022) - 4/10
18.05. video The Covenant (Guy Ritchie, 2023) - 6/10
19.05. festival The Child Within Me (Eti Aneta Segev, Yaniv Amoday, 2023) - 7/10
20.05. video I'm Totally Fine (Brandon Dermer, 2022) - 6/10
20.05. kino Erotikon (Gustav Machatý, 1929) - 7/10
21.05. video Nanny (Nikyatu Jusu, 2022) - 4/10
22.05. festival Nobody's Hero / Viens, je t'emmene (Alain Guiraudie, 2022) - 7/10
23.05. festival My Project X (Limor Pinhasov, 2023) - 7/10
23.05. video I Love My Dad (James Morosini, 2022) - 6/10
24.05. video Linoleum (Colin West, 2022) - 9/10
25.05. festival The Life and Strange Surprising Adventures of Robinson Crusoe Who Lived for 28 Years All Alone on an Inhabited Island and Claimed It Was His / Het leven en de vreemde verrassende avonturen van Robinson Crusoe die acht en twintig jaar helemaal alleen op een bewoond eiland leefde en zai dat het van hem was (Benjamin Deboosere, 2023) - 7/10
26.05. video We're All Going to the World's Fair (Jane Schoenbrun, 2021) - 4/10
27.05. video Tolyatti Adrift (Laura Sisteró, 2022) - 7/10
27.05. video Hello! Jun'ichi / Haro! Jun'ichi (Katsuhito Ishii, Kanoko Kawaguchi, Atsushi Yoshioka, 2014) - 3/10
27.05. kino Vera (Nedeljko Kovačić, 2022) - 3/10
27.05. kino Indigo Crystal / Indigo Kristal (Luka Mihailović, 2023) - 7/10
28.05. festival Invoked / Prizvan i pozvan (Luka Papić, Srđa Vučo, 2023) - 8/10
29.05. kino To Catch a Killer / Misanthrope (Damiän Szifron, 2023) - 5/10
29.05. video Another World / Un autre monde (Stéphane Brizé, 2021) - 7/10
30.05. video You Are Not My Mother (Kate Dolan, 2021) - 7/10
30.05. video Kompromat (Jerome Salle, 2022) - 6/10

30.5.23

Nobody‘s Hero / Viens je t‘emmene

kritika objavljena na XXZ



2022.

režija: Alain Guiraudie

scenario: Alain Guiraudie, Laurent Lunetta

uloge: Jean-Charles Clichet, Noémie Lvovsky, Ilies Kadri, Michel Masiero, Doria Tillier, Renaud Rutten, Philippe Fretun, Farida Rahouadj, Miveck Packa


Vest da je regionalna vlada Alpsko-ronske pokrajine u Francuskoj drastično smanjila budžet koji izdvaja za festival kratkometražnog filma u Clermont-Ferrandu, jednog od najstarijih, najprestižnijih i najznačajnijih u svojoj kategoriji, glasno je odjeknula filmsko-festivalskim krugovima prošle nedelje. Ironija sudbine se pobrinula da to kolidira s regionalnom premijerom filma Nobody‘s Hero Alaina Guiraudieja čija je radnja smeštena upravo u navedeni alpski gradić, inače prestižnu, buržoasku ski-destinaciju, na Subversive Festivalu u Zagrebu. Iako se to može nazvati slučajnošću, činjenica da je prestižni filmski časopis Cahiers du cinema film uvrstio u svoj prošlogodišnji „top 10“ i nazvao ga subverzivnim remek-delom ipak u teoriji nešto znači, čak i kada u tvrdnju uračunamo preterivanje u veličanju predstavnika nacionalne kinematografije.

Vreme radnje je praznično, a može se pretpostaviti da se radi o sredini prošle decenije kada su Evropu potresali serijski teroristički napadi Islamske Države po različitim lokacijama. I u Clermont-Ferrandu se dogodio napad, i to baš na Badnje veče i lokalno stanovništvo je uplašeno i potreseno. Dvojicu terorista su odmah uhapsili, ali treći je pobegao i možda smera da nastavi sa svojim aktivnostima. Naš „ničiji junak“, kukavni softverski inženjer koji, čini se, i nema privatni život, Médéric (Clichet), međutim, ima svojih briga: želi da otpočne romansu sa starijom prostitutkom Isadorom (Lvovsky) u koju se, sva je prilika, zaljubio do ušiju. Osećaji su, izgleda, obostrani, a njen muž Gerard (Rutten) nema ništa protiv njenog „zanata“ i hobija, ali ne trpi intimizaciju s mušterijama i na to zna da odgovori fizički žestoko, i na štetu svoje žene, i na štetu njenih klijenata. Médérica, međutim, proganja njegova koleginica s posla Florence (Tillier), a on, smotan kakav je, ne zna kako da je efikasno odbije, a da je ne uvredi.

Njegov život, međutim, postaje nalik na čekaonicu na prometnoj železničkoj stanici kada u njega uđe arapski beskućnik Selim (Kadri). Posle prvog nesporazuma i Médéricove skoro pa instinktivne „građanske“ reakcije da pozove policiju jer Selim liči na foto-robot osumnjičenog teroriste, momak se praktično useljava kod njega u stan, na strah i neodobravanje nekih od komšija. Selimov motiv, po svoj prilici, nije samo besplatni topli dom, već i određeni interes koji on gaji prema svom domaćinu. Opet, momak je magnet za žene, kako mladu recepcionarku u švalerskom hotelu Charlene (Packa) koja kao maloletna ne bi smela da radi na takvom mestu, tako i samu Isadoru koja čvrsto veruje u isceliteljsku i oslobađajuću moć seksa, naročito seksa s njom. Selimov jezik koji radi brže od pameti, recimo izjavom da je džihad za njega borba protiv kapitalizma, promptno ga vodi u nevolju s lokalnim sekularnim, a opet pomalo kriminogenim Arapima koji u njemu vide potencijalnog radikala koji će njih same dovesti pod policijsku sumnju...

U ovoj tipično francuskoj „farsi iz spavaće sobe“ priča svakako nije jači adut. Čak bi se moglo reći da je njena lica, koliko god da ih ima na broju, zapravo i traže. Srećom, likovi ne moraju da traže pisca, odnosno pisce (reditelju tu u pomoć priskače Laurent Lunetta na poziciji ko-scenariste). Kao autor, Guiraudie itekako zna šta radi i zašto to radi, a već nas je svojim ranijim filmovima, posebno uratkom, gej-trilerom Stranger by the Lake (2013) navikao da će priču skrenuti u manje očekivanom pravcu, odnosno pravcima. Zbog toga Nobody‘s Hero nije priča o društvenim trvenjima, nasilju i strahu koji svakako potresaju i razjedaju francusko društvo, već se svega toga dotiče izokola, kroz crtice o ljudima i njihovim međusobnim nesporazumima i nerazumevanjima koji su, opet, tipično ljudski i ne nužno francuski.

Filmovi ovog tipa dosta zavise od glumačke podele, a reditelj na tom mestu pogađa pre svega s Clichetom koji vrlo uspešno igra kliše odraslog „nerda“ koji i dalje razmišlja po nekim rigidnim algoritmima i dečije se naivno dovija kako bi ispunio neke svoje želje. Ostatak ansambla ima ograničenije zadatke, ali, primera radi, versatilna Noémie Lvovsky igra jednu od mesnatijih uloga svoje karijere, dok ostali s manjim ili većim odmakom upotpunjavaju pejzaž koji autor ima u glavi. Uz lokacije koje retko imamo prilike da vidimo u filmu, pa i francuskom, sjajno uhvaćene kroz objektiv Hélene Louvart, Nobody‘s Hero je sasvim solidan i interesantan film koji uspeva da nas iznenadi. Ipak, zanatski solidna, ali nedovoljno odlučna montaža bez pravog osećaja za ritam čini da trajanje filma od 100 minuta deluje krajnje arbitrarno, odnosno da bi moglo biti i kraće i duže, zbog čega ipak nije baš materijal za top-liste.


28.5.23

A Film a Week - The Child Within Me

 previously published on Cineuropa


Every music scene, whether in terms of location or style, has its own phenomena. Even though the Israeli guitar-based pop and rock scene is not as present or as recognised on the global stage as some other types of music coming from the country, it doesn’t mean that it doesn’t have its heroes, stars and legends. Yehuda Poliker is certainly one of them, and he is the focus of the documentary The Child Within Me, directed by Eti Aneta Segev and Yaniv Amoday, which has just premiered in the Music section of Docaviv.

The opening of the film, with black-and-white shots from backstage areas morphing into full colour once the star starts playing, is typical and even verges dangerously on the stereotypical when Poliker starts explaining how he becomes another person when he performs. Also, the title, which comes straight out of Poliker’s own mouth as an answer to the question of what keeps him going on stage, could have entailed a diversion into saccharine territory, but Segev and Amoday are more ambitious than that, and they are deft enough in covering their tracks. By the end of the film, the viewer will understand that the child within Poliker, as well as Poliker, the adult, are pretty complex.

The main framework of the doc, also shot in crisp black and white by Itzik Portal, is an extended interview with Poliker conducted by Segev herself from the special vantage point of being his one-time collaborator and his friend ever since. Poliker is a strong presence, a big man with a round face, an undercut and a “man bun” of hair as well as piercingly bright eyes, but he still seems friendly to the interviewer and, by extension, to the audience. The conversation moves organically and fluidly from one topic to another and is illustrated by a variety of archival material, such as home photos and videos, as well as clips from recorded live shows and TV appearances.

The first half is focused on Poliker’s developmental path in music, from taking a guitar in his hands for the first time in naval school to dropping out of school, playing in various bands, meeting Yaakov Gilad (with whom he would collaborate for the lengthiest part of his career), joining the band Benzene and going solo after the break-up of the group. This last move, and changing his music style from a blend of strictly rock influences to an intriguing mix of rock and traditional Greek music, opens up a number of new topics: his close-knit Greek-Jewish family and his parents, who were both Holocaust survivors and settlers in Israel; living with and being immersed in different cultures; his left-leaning world-view; his homosexuality and two-phase coming out (first to his family, and then, after his parents’ death, publicly); and eventually, the inspiration that led him to try painting, focusing on the eye-shaped patterns around him.

The topics that come up in conversation are both numerous and complex, which exposes the film to certain risks: the audience may get lost in them, or the movie may give the impression that it is only superficially touching on them during its 90-minute running time. Luckily, the directorial duo relies heavily on editor Shira Arad, whose work on selecting the material earned her a co-screenwriting credit and who blends the pieces into a smooth whole with a strong sense of continuity. In the end, The Child Within Me serves as a concentrated guide to an amazing music career and the complex, remarkable person that is Yehuda Poliker.


25.5.23

The Covenant

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Iako Gaj Riči zapravo nikada nije pauzirao, ovogodišnji učinak bismo mu mogli nazvati ni manje ni više nego hiperaktivnim. Tek su četiri meseca prošla od izlaska Operation Fortune: Ruse du Guerre, a britanski reditelj ima već drugi film ove godine, The Covenant.

Doduše ponešto od toga bi moglo da se objasni i distributerskim strategijama: Operation Fortune je bio najavljen za prošlu godinu, ali je distribucija odložena na januar ove, najverovatnije zbog osetljivosti trenutka, odnosno gorkog ukusa koji bi ostavio film s negativcima iz redova ukrajinskih gangstera čija distribucija kolidira s ruskom invazijom na pomenutu susednu zemlju. The Covenant, pak, igra ili će igrati u bioskopima tek na nekim teritorijama, osim Amerike i nekim čudom Rusije, tu su većinom azijske zemlje, ali je brže-bolje izašao na internetu.

Jedna druga, čisto filmska stvar je ipak na ovom mestu zanimljivija. Gaj Riči je već pokazao i dokazao da se najbolje snalazi u okruženju stilizovano nasilnih i hiper-verbalnih crnohumornih gangsterskih „screwball“ komedija s mnoštvom likova s kakvima se zapravo i proslavio. Autor filmova Lock, Stock & Two Smoking Barrels i Snatch je to potvrdio svojim povratkom žanru u The Gentleman dobro primljenom od strane publike i kritike toliko da „popravi“ činjenicu da u svoje vreme Revolver i Rocknrolla nisu bili lepo sačekani od strane istih. Riči se, naime, iz petnih žila trudi da se dokaže kao akcioni reditelj, a to je u poslednje vreme postalo očito. Prvo su tu bila dva akcijom i CGI-jem neotpornim na starenje nabijena dva Sherlocka Holmesa, pa onda zgodna varijacija na temu klasičnih Bondova The Man from U.N.C.L.E, pa onda onaj nesrećni King Arthur, pa kačenje na Diznijeve trendove igranih „rimejka“ animiranih filmova s Alladinom, pa rimejk francuskog originala Wrath of Man i ranije ove godine moderna špijunska akcija Operation Fortune.

U svima njima, Riči je ubacivao svoje potpisne štoseve, bilo rasparčanu kompoziciju putem koje se izokola, ljuštenjem slojeva, otkriva suština priče, bilo provokativni humor izveden kroz verbalni ping-pong, a ponekad i oba. Onda kao nekakvo čudo možemo uzeti da The Covenant praktično nema ništa od ta dva navedena potpisna štosa: izlaganje je linearno i podeljeno na klasične dramske činove, a humor nakon ekspozicije, gde je prisutan u svojoj sirovoj, vojničkoj formi, isparava iz ostatka filma. The Covenant je, dakle, prilično klasična ratna akcijada s elementima drame centrirane oko duga i dužnosti.

Mesto radnje je Afganistan, a film počinje objašnjenjem da je nakon početka američke intervencije 2001. godine u narednih dvadesetak godina broj vojnika s 1.000 narastao na 100.000, a domaćeg osoblja koje s američkom vojskom sarađuje na celih 50.000. Svima njima je za njihovu saradnju po potrebi obećana američka useljenička viza za njih same i njihove porodice. Tako nešto bi poslužilo kao odličan materijal za ozbiljnu političku ratnu dramu, naročito na temu sudbina tih pomagača nakon američkog povlačenja 2021. godine, ali The Covenant nije taj film.

Protagonista je narednik Džon Kinli (Džejk Gilenhal), vođa tima vojnika kojima je zadatak da eleminišu opasnost od improvizovanih eksplozivnih naprava, uglavnom „policijskim“ zadacima koji se svode na kontrolu puteva i pretresanje vozila ili na obijanje pragova u potrazi za radionicama u kojima se te stvari prave. Već u prvoj sceni, dva Džonova vojnika i lokalni prevodilac ginu kada zaustavljeni kamiondžija detonira bombu skrivenu u svom vozilu. Zbog toga, Džon i ekipa dobijaju novog prevodioca, Ahmeda (Dar Salim).

Ahmed je, pak, misteriozna figura. Kaže da je po struci mehaničar, a da mu je prevodilački zadatak posao kao svaki drugi, a glavna motivacija za njega je američka useljenička viza. Ipak, otkrićemo da Ahmed poseduje određeni set veština koje nisu mehaničke ni jezičke, od toga da zna šta se iza kojih zatvorenih vrata krije, preko toga da može da nanjuši laž, pa do toga da vrlo vešto barata s oružjem.

To će se pokazati korisnim kada Džonov tim nabasa na ilegalnu radionicu u blizini napuštenog rudnika, pa tamo upadne u zasedu. Veći deo tima ubrzo gine, a preživljavaju jedino Džon koji ubrzo biva ranjen i Ahmed koji mora da ga u neprijateljskom okruženju na negostoljubivom planinskom terenu tako ranjenog dopremi do stotinjak kilometara udaljene baze. Zbog svog podviga, Ahmed dobija status heroja, ali zbog toga njegova glava biva ucenjena od strane Talibana, a Amerikanci od njega peru ruke na birokratske vadeći se na birokratske štoseve.

Džon, pak, oseća dug i dužnost prema čoveku koji mu je spasio život, pa pokušava da mu se oduži prvo birokratskim pritiskom, pa onda naplatom starih dugova svom pukovniku (Džoni Li Miler) i potezanjem veza kod svog prijatelja (Aleksander Ludvig) koji ga upućuje na privatnu kompaniju vodi Parker (Entoni Star). Džon će ipak morati da se i sam vrati u Afganistan (supruga koju igra Emili Bičam ga u tome podržava, što joj je, čini se, jedina uloga u filmu) i da sam stupi u akciju kako bi pronašao i izvukao svog prijatelja.

Na stranu apolitičnost, odnosno nedovoljna političnost i oklevanje da se problematizuje američka „izuzetnost“ (zbog koje njihova vojska može da interveniše po svetu i obećava useljeničke vize, dok će se oko tih obećanja birokrati praviti ludi), The Covenant deluje kao generički, zanatski solidno izvedeni, ali zato ofrlje napisani ratni film. Naravno, prijateljstvo, dug i dužnost da se dug vrati legitimne su filmske teme, ali i teme diskursa oko rata i ratovanja, a The Covenant pritom nije komad patriotskog guslanja, već decentno tretirana istinita priča, i to je sve u redu.

Jednako tako, sasvim u redu je i Ričijeva režija u smislu postavljanja scena i vođenja glumaca, odnosno one dvojice koji u filmu imaju imalo supstancijalne uloge. Opet, i na tom planu, The Covenant nije film od kojeg zastaje dah i koji će makar na zanatskom i tehničkom nivou uneti revoluciju u žanr. Neki od štoseva na koje se Riči oslanja prilično su standardni, od toga da se serija događaja koje smo videli ponavlja kao ubrzana montažna sekvenca iz drugog ugla kada se Džon toga konačno u snu seti, pa do toga da, kako ulozi na kraju filma rastu, scene postaju sve bombastičnije, akcija „napucanija“, a „slow motion“ kadrovi još usporeniji za akcenat.

Dvojici glavnih glumaca se nema šta zameriti jer oni svoj posao obavljaju odlično. Dar Salim je izvrstan kao samozatajni i u sebe dovoljno sigurni Ahmed koji je spreman da se upusti i u raspravu i u pucnjavu i koji je „kadar stići i uteći i na strašnom mestu postojati“. Glumac je do sada igrao uglavnom u skandinavskim filmovima i u njima je, naročito kod Tobijasa Lindholma, pokazao zavidnu versatilnost, pa ga ovakva uloga može lansirati na globalni nivo (kad već ona u seriji Game of Thrones nije).

Nasuprot njemu, imamo Džejka Gilenhala koji, čini se, kao i Riči, pokušava da okrene svoj profil od dramskih prema ulogama u žanrovskim filmovima, pre svega akcionim i trilerima (pre ove, poslednje tri uloge su mu bile u filmovima Spider-Man: Far from Home, The Guilty i Ambulance), ali sa nekim dramskim legitimitetom u pristupu glumi u filmovima tog tipa. To se čini kao pametan izbor, a u ulozi Džona itekako ima „mesa“ za jakog glumca, posebno u momentima u kojima dotični mora da igra onesposobljenost na rubu smrti, ali opet ne možemo, a da se ne setimo da je Gilenhal igrao u dosta kvalitetnijem i potentnijem ratnom filmu – Jarhead.

Problem sa The Covenant pre svega leži u manjkavom scenariju koji Riči potpisuje sa svojim čestim saradnicima Marnom Dejvisom i Ajvanom Etkinsonom. Karakterizacija je minimalna (neki bi rekli funkcionalna), dijalozi imaju tendenciju da zvuče rogobatno, a tretman same izvorne priče nekonzistentan tako da ide od faktografske hladnoće do mužjačke ratničke fantazije, dok o tretmanu Afganistanaca koji u najboljem slučaju dobacuju do nivoa u starim vesternima B-produkcije ne treba ni trošiti reči. Dobra gluma, zanatski sigurna režija i unekoliko evokativne fotografija i muzika stvari popravljaju, ali samo do nivoa podnošljivog, ne i dobrog. Imao je Riči i većih promašaja, ali The Covenant svakako ne spada u red njegovih boljih filmova.