kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Zabluda je da se serijska ubistva dešavaju negde drugde, daleko na
„trulom Zapadu“, skoro pa isključivo u samom srcu divljeg
kapitalizma, u dekadentnim Sjedinjenim Američkim Državama, kako to
tvrde razne totalitarne propagande.
Najglasnija u tom smislu bila je sovetska komunistička
propaganda, ali i SSSR je imao svog „konja za trku“ u domenu
serijskih ubistava (o onim masovnim, neserijskim koja su dolazila s
komandom državnog vrha izlišno je i govoriti) – Andreja Čikatila,
kojeg su partijske veze štitile od progona sve do raspada zemlje.
Svoje „kandidate“ imale su i ostale evropske nacije na istoku
i zapadu, čak i na socijaldemokratskom severu ili na mekom
socijalističkom jugoistoku, u Jugoslaviji (Metod Trobec i Vinko
Pintarić kao najpoznatiji), a fenomen je takođe prisutan i na svim
drugim kontinentima, čak i u vrlo tradicionalnim i
moralno-opresivnim društvima.
Iran tu nije nikakav izuzetak. Između 2000. i 2001. godine gradom
Mašadom (koji ima status svetilišta posvećenog imamu Rezi, osmom
od dvanaest kanonskih imama šiitskog islama) strah je širio
serijski ubica nazvan Pauk koji je napadao gradske prostitutke. Kada
je njegov identitet konačno utvrđen, ispostavilo se da se radi o
Saidu Haneiju, građevinskom radniku, veteranu Iračko-iranskog rata,
porodičnom i čak religioznom čoveku, koji je ubistva pravdao
božanskom misijom čišćenja svetog grada od poroka.
Slučaj ubice Pauka dobio je filmske tretmane, kako
dokumentarni u filmu ,,Along Came a Spider“ (Maziar Bahari, 2002),
tako i igrani kroz film ,,Killer Spider“ (Ebrahim Iradžzad, 2020).
A u Kanu, u maju ove godine, premijeru je imao i film ,,Holy Spider“
u režiji Alija Abasija koji stvarni slučaj verski motivisanih
serijskih ubistava, traljavost istrage i podeljenost društva koristi
kao predložak za fikcionalnu obradu. Abasi je inače skandinavski
(švedski i danski) režiser iranskog porekla, poznat po dva
prethodna filma, paranoidnom hororu na temu trudnoće ,,Shelley“
(2016), a naročito po svom drugom, fantastičnoj trolovskoj
ljubavnoj priči ,,Border“ (2018).
Sa ,,Holy Spider“, Abasi prvi put radi dve stvari. Prvo, vraća
se u Iran, makar tematski, ako već ne i fizički (film je snimljen u
Jordanu), donekle i stilski budući da kompletnu glumačku i manji
deo tehničke ekipe sačinjavaju Iranci. Drugo, Abasi ovde prvi put
optira za realistički stil, lišen bilo kakve fantastike, ali
svejedno vođen određenim žanrovskim okvirima.
Realistični stil možemo prepoznati od samog početka filma,
uvoda u kojem pratimo prostitutku Somajeh (Alis Rahimi) u njenim
večernjim rutinama priprema za odlazak na posao. Nakon što poljubi
dete pred spavanje, izađe na svoje regularno mesto i odradi par
klijenata, s akcentom na detalje poput „pozajmljivanja“ malo
bogataške kozmetike, ona će se naći u nebranom grožđu kada je
pokupi čovek na motoru. Taj čovek je upravo Said (Mehdi
Badžestani), njena poslednja mušterija, koji je brutalno ubija
davljenjem uz pomoć marame i njeno telo odlaže van grada.
Ona nipošto nije njegova prva žrtva, već osma od ukupno
šesnaest, tako da on već ima rutinu, kako u svojim noćnim pohodima
na motoru, tako i u održavanju fasade normalnog, skromnog porodičnog
života sa ženom Fatimom (Foruzan Džamšinedžad) i decom. Možda
Said neće ženi i kćerima pokazati da ga nešto muči, ali znakovi
nelagode su prisutni u njegovom odnosu sa sinom za čije nestašluke
koji uglavnom uključuju fudbalsku loptu ima manje strpljenja, ali ni
to nije neočekivano za oca. Said će se možda najviše otvoriti
svom ratnom drugu i šefu veteranskog udruženja Hadžiju (Firuz
Ageli).
Dok jedna radnja priče nastavlja da prati Saida u
njegovom pohodu i održavanju fasade normalnosti uz pokriće
religioznosti, druga linija u centar stavlja teheransku novinarku
Rahimi (Zar Amir Ebrahimi). I to od trenutka kada ona počinje da
vodi svoju istragu, zajedno sa kolegom Šarifijem (Araš Aštijani).
Njena pozicija je autsajderska, i privatno i profesionalno iz tek
ovlaš objašnjenih razloga koji otkrivaju mizoginiju kao modus
operandi iranskog društva, dok je njegova ipak malo bliže centru
istrage, i to zbog Saidovih „zodijakovskih“ poziva upućenih baš
njemu.
Dok policajci predvođeni kapetanom Rostamijem (Sina Parvaneh)
tapkaju u mestu, možda čak i namerno jer ubica radi njihov posao
„čišćenja ulica“, dvoje novinara čine sve da reše slučaj
ili mu makar daju dovoljno publiciteta da ne može biti tek tako
zataškan.
Potencijalni problem s Abasijevim vođenjem priče su njena
linearnost i „spojleričnost“, u čemu se gubi osnovna misterija
toga ko je ubica i zašto to čini. Slučaj je, doduše, vrlo dobro
dokumentovan i već je bio predmet drugih filmova, ali ,,Holy Spider“
svejedno nije doku-drama pa da može tek tako da otkrije identitet
ubice odmah. Gledalac će tako u svakom trenutku znati više od
likova uključenih u istragu, pa će se činiti da oni linearno kasne
za nama u publici, zbog čega se stvara rizik da film postane
nezanimljiv.
Sa svoje strane, međutim, glumci se trude da
fino podese emocionalni registar i doziraju aspekte unutrašnjeg
života likova. Neumerenost u izrazu, teatralnost i preterana
ekspresivnost inače znaju biti problem u iranskoj kinematografiji,
ali Abasi, režiser s danskom diplomom, to uspeva da drži pod
kontrolom i u žanrovskom ključu evropskog „noara“.
U tome mu dosta pomažu Nadim Karlsen sa fotografijom kamerom iz
ruke na širok format slike u kojima jordanske lokacije sasvim fino
igraju Iran s početka ovog veka, eklektična muzika Martina Dirkova
u kojoj se kombinuju neoklasika, elektronika i električna gitara
pomalo po uzoru na nedavno preminulog Vangelisa, kao i montaža
Olivije Nergard Holm i Hajedeh Safijari koja održava trilersku
napetost u visokom ritmu.
Abasija, međutim, više zanima nešto drugo što se nalazi u
pozadini radnje: onovremeno, ali i savremeno iransko društvo
obeleženo opresijom, korupcijom, siromaštvom, mizoginijom i verskim
fundamentalizmom, kao i konflikti različitih grupa. Uostalom,
biografski podatak da je autor, tada student tehničkih nauka,
emigrirao netom nakon Paukovog terora, nije tek puka koincidencija,
već ima značaj u smislu motivacije i inspiracije za ovaj film kao i
za autorov pripovedački pristup.
To će se ponajbolje otkriti na kraju, u završnoj
četvrtini filma u kojoj ćemo shvatiti da je Pauk tek jedan od
mnogih produkata svoje surove sredine u kojoj ljudski život vredi
malo i u kojoj se od ljudi stalno zahteva nekakva žrtva za viši
cilj. Takođe, na suđenju ćemo shvatiti da je slika sveta
protagonistkinje i antagoniste zapravo dosta slična, ma kako se na
prvi pogled činila različitom. Oni, jasno, nastupaju s dijametralno
suprotnih pozicija, ali i jedno i drugo vide zaveru konzervativnih
krugova koja se sprema, samo je on očekuje i priželjkuje, a ona je
se pribojava.
Iako otvoreno politički kraj popravlja utisak o filmu koji nam se
do tada činio izrazito linearnim i predvidljivim, premda zanatski
solidnim, dometi filma ,,Holy Spider“ ipak ostaju unekoliko
ograničeni tom ranom linearnošću. Opet, bespoštednost prikaza i
iskrenost motivacije za ovakav film se Abasiju ne mogu zameriti, tako
da ,,Holy Spider“ zaslužuje pažnju i poštovanje.