3.12.21

The Worst Person in the World / Verdens verste menneske

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Šta osobu čini dobrom ili lošom? To je prilično arbitrarna stvar i u principu zavisi i od društvenih konvencija, odnosno očekivanja, ali i od individualnih preferencija, kako dotične osobe, tako i posmatrača.

Jedno je, međutim, jasno: gradnja karaktera je proces koji podrazumeva odrastanje i učenje o samom sebi, što opet podrazumeva i interakciju s drugim ljudima. A odrastanje i interakcija s drugim ljudima podrazumevaju različite stvari za različite generacije.

Svi filmovi norveškog reditelja Joakima Trira za koje je scenario napisao u saradnji s Eskilom Vogtom su u neku ruku filmovi o odrastanju, odnosno o prolasku kroz važne tranzicijske faze u životu. Tako se autorski dvojac u Trirovom prvencu ,,Reprise“ (2006) bavio prijateljstvom i rivalstvom mladih ljudi s literarnim ambicijama. Još uvek najbolji Trirov film ,,Oslo, August 31st“ (2011) prati jedan dan u životu lečenog narkomana dok je isti na odsustvu iz klinike za rehabilitaciju, a taj dan bi lako mogao biti ona prelomna tačka između dve faze života. Njihov internacionalni prvenac ,,Louder Than Bombs“ (2015) studira odnose u porodici između oca i dvojice sinova nakon smrti supruge, odnosno majke, pa ga možemo posmatrati i kao film o odrastanju odraslih i odraslijih. Konačno, Trirov izlet u okrilje žanrovskog filma ,,Thelma“ (2017) je psihološki horor koji prati mladu studentkinju u suočavanju s novom sredinom, ali i sa vlastitim težnjama.

Njihova najnovija saradnja na filmu naslovljena je ,,The Worst Person in the World“. Premijeru je imala ove godine u glavnom takmičarskom programu Kana, odakle se glavna glumica Renate Reinsve vratila s nagradom za najbolju. Od tada film kruži festivalima i oduševljava žirije, publiku i kritiku, a u našoj regiji je već ostavio traga na Paliću, gde je skupio i glavnu nagradu Zlatni toranj i nagradu kritike. Za sada poslednja stanica mu je Zagreb film festival, gde igra u paralelnom takmičarskom programu „Ponovo s nama“.

,,The Worst Person in the World“ prati prolongirano odrastanje protagonistkinje Juli (Reinsve) koja može, ali i ne mora da bude naslovna najgora osoba na svetu u periodu od četiri godine koje pokrivaju kasne dvadesetete do otprilike 30. rođendana. Ona je možda naslovni epitet zaslužila činjenicom da je vidimo na ekranu kako ostavlja dva svoja, po svemu sudeći, dobra ili „dobra“ dečka, srljajući iz veze u vezu. 

Juli ipak verovatno nije najgora osoba na svetu, samo je nestalna i traži se u vezama baš kao što se pre toga tražila u smislu svoje akademske i profesionalne karijere. Još u prologu saznajemo da je prvo studirala medicinu, da bi posle prešla na psihologiju („jer je um interesantniji od tela“), pa onda na fotografiju, da bi i od toga odustala i na kraju se zaposlila kao prodavačica u knjižari i pokušavala pisati kolumne u stilu osavremenjene #MeToo verzije ,,Sex and the City“.

Svog prvog dečka „na ekranu“ koji je bio njen model, ostavila je zbog drugog, osetno starijeg strip-crtača po imenu Aksel (Trirov regularni glumac Anders Danijelsen Li). I on bi, pak, mogao da nosi epitet najgore osobe na svetu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog ponekad latentnog, a ponekad otvorenog seksizma u svojim stripovima koji brani klasičnim argumentom da umetnik zadržava pravo na slobodu da nekog svojim delom i uvredi.

On prema njoj možda nije „loš čovek“, kamoli „najgori na svetu“, ali je razlika u godinama, generacijama i stavovima između njih evidentna. On je u fazi da želi stabilnost, zajednički život i porodicu, a ona se još nije ni pronašla, da ne govorimo o tome da se nije ostvarila. Uostalom, šta je ta tačka posle koje mlada osoba postaje odrasla? Roditeljstvo, karijera ili makar stalni posao koji podnosimo? Kredit za kuću i auto?

Čini se da Juli o tome baš i ne razmišlja i uživa u nestalnosti svog karaktera i svog života. Zato i ostavlja Aksela zbog momka koji je u sličnoj fazi kao i ona, Eivinda (Herbert Nordrum), a kojeg upoznaje na venčanju nepoznatih ljudi na koje je upala. I Eivind, pak, ima svoj emocionalni bagaž koji nosi, pa je pitanje je li baš to ono konačno rešenje kojem se nada.

,,The Worst Person in the World“ je delom studija milenijalske generacije, njenih životnih, emocionalnih navika, kao i ponašanja u različitim situacijama, ali, opet, nije samo to. Trir i Vogt studiraju i njen odnos sa drugim generacijama, pre svega s generacijom X koja joj je prethodila i njenom slobodom koja je zamenjena za udobnost od koje je ostalo samo pravo na provokativnost koje danas sredovečni ljudi prisvajaju.

Još više od toga, ,,The Worst Person in the World“ je primer temeljnog promišljanja i osavremenjivanja par žanrova za koje se čini da su u nova vremena uniformnosti maskirane u različitost i unikatnost ispali iz mode. Radi se tu o skoro pa jednakom omeru drame o vezama, romantične komedije i filma o (prolongiranom) odrastanju. Film je to interesantne strukture u dvanaest poglavlja s prologom i epilogom, ali su te vinjetice prilično glatko povezane tako da klize od jedne do druge nehajno poput svoje glavne junakinje. Kroz priču o Juli nas vodi glas naratorke kojeg Vogt i Trir koriste obilato, ali je takav literarni element ovde zapravo neophodan da bismo se kao gledaoci mogli orijentisati.

Iako se klasici žanra, odnosno žanrova, povremeno citiraju, a još češće dotiču (ima tu svega i svačega, od Vudija Alena do Nore Efron), Vogt i Trir se ipak trude da nas često iznenade skretanjem smera radnje i skretanjem fokusa, izmičući nam svakih nekoliko minuta tlo pod nogama i držeći nas tako zainteresovanim za dva sata priče koja može biti priča o svima nama. Neke od minijatura od kojih je film sačinjen graniče se s genijalnim, poput animirane sekvence tripa nakon gutanja ludih gljiva, žanr-scene jurnjave kroz grad u naručje drugome posle dugog dijaloga / dvostrukog monologa oko raskida, sekvence posete Akselovim prijateljima koji žive porodičnim životom ili kadra u teretani u kojem Juli dok vežba na televiziji gleda kako predstavnice nove generacije feministkinja „roštiljaju“ Aksela zbog mizoginije u njegovim stripovima.

U tome se Trir dosta oslanja na glavnu glumicu Renate Reinsve koja se s lakoćom i igrivošću probija kroz svoj vrlo atipičan filmski lik kojeg je teško uhvatiti „za glavu ili za rep“. Reinsve veliku pomoć ima i u prekaljenom Andersu Danielsenu Liju i u vrlo ležernom Herbertu Nordrumu, ali i u mnoštvu epizodista koji igraju u sinergiji s njom tako da sve pršti od hemije.

Uz ovakav opis, čini se da je „The Worst Person in the World“ savršen i revolucionaran novi film koji zaslužuje gotovo unisono slavljenje filmske kritike. Istina je da tu ima dosta toga novog i dosta toga dobrog i da je genralni utisak svež, ali to novo i to dobro se ponekad ne poklapaju, pa ima i nekih problema koji se ne mogu zanemariti.

Prvi od njih je upravo glavna junakinja, kako u smislu svoje svežine, tako i u smislu reprezentativnosti za svoju generaciju. I pored truda Trira i Vogta da je predstave kao organsku, ona i dalje deluje kao tipični primerak fantazije, filmske i uglavnom muške. Juli upada u trip „manic pixie dream girl“ o „kroćenju“ koje filmski autori fantaziraju otkako je filma kao umetnosti.

Drugi set problema je zapravo povezan sa samom junakinjom koja je, sudeći po postupcima, često čudna čudnosti radi, pa se taj utisak vrlo često preliva i na sam film i nešto pojedinačnih narativnih, stilskih i tehničkih rešenja u njemu. Tako naratorka postaje iritantna sveprisutnošću i sveznanjem, tako kamera i montaža u pojedinim kadrovima deluju napadno nervozno bez ikakvog opravdanja, a spektar ispranih boja koji film čini gotovo crno-belim uz napadne hladno-plave filtere naprosto nema smisla. Pa opet, ,,The Worst Person in the World“ je jedan od onih filmova koji ostavljaju utisak i potiču na razmišljanje, pa i na raspravu.


2.12.21

Happening / L'événement

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Kao vrsta, mi ljudi imamo tendenciju da stvari uzimamo zdravo za gotovo, posebno ako se radi o našim pravima i slobodama. Oni nam nisu pali s neba kao dar od nekog boga, već su na ovaj ili onaj način izborena, u ratovima i revolucijama, preko nasilnih ili nenasilnih protesta ili makar ekstenzivnim političkim radom u okvirima sistema.

Tek kada nam ih uskrate ili zaprete da će nam ih uskratiti iz nekih dogmatskih (ideoloških, religijskih ili „naučnih“ i „humanističkih“) razloga, shvatamo koliko su fragilna.

Drugi film u režiji Odri Divan, ovogodišnji venecijanski pobednik ,,Happening“ (,,L'evenement“), adaptacija je istoimenog autobiografskog romana francuske spisateljice Ani Erno iz 2000. godine, u kojem je opisala svoje iskustvo s abortusom početkom šezdesetih godina, dok je isti još bio ilegalan u Francuskoj.

Imajući u vidu politička kretanja u Teksasu i u Poljskoj, gde su sudovi postali instrument za sprovođenje crkvenih dogmi, možemo zaključiti da je ,,Happening“ film koji pogađa i problematizira aktuelni politički trenutak, što mu je već na premijeri u Veneciji donelo i glavnu nagradu i nagradu kritike. Kod nas u regionu, ,,Happening“ je zaigrao u glavnom takmičarskom programu Zagreb film festivala, gde se u izuzetno jakoj konkurenciji „takmičio“ protiv, između ostalih, i kanskog pobednika, filma ,,Titane“ Žulije Dukurno.

Filmova koji se bave pitanjem abortusa ima dosta, posebno među festivalskim naslovima, od ,,Vera Drake“ (2004) Majka Lija, preko ,,4 Months, 3 Weeks and 2 Days“ (2007) Kristijana Munđiua koji je u evropsku i svetsku orbitu izbacio ,,rumunski novi talas“... Pa do recentnog berlinskog naslova ,,Never Rarely Sometimes Always“ (2020) Elize Hitmen, i u tom svetlu ,,Happening se ne čini naročito novim“.

Njegova specifičnost, međutim, ne leži u samoj temi, koliko u vrlo nežnoj obradi iste, s fokusom na ličnu perspektivu, zbog čega režiserka glavnu tezu o pravu žene na izbor i odluku kada se radi o vlastitom telu i reproduktivnim funkcijama, gura suptilno i efikasno.

Godina je 1963. Seksualna revolucija se čini kao da je iza ugla. Sluša se rani rokenrol, ide se na igranke i oblači se slobodnije, čak i u dubokoj francuskoj provinciji. O seksu svi pričaju, ali kao da ga niko ne praktikuje: momci pokušavaju da zavedu devojke, one se trude da im to ne dozvole, pa se sve uglavnom svodi na flertovanje pod budnim okom mladih provincijalnih konzervativaca oba pola, ali uglavnom devojaka, koje su prve spremne da koleginicu za koju pomisle da je posrnula osramote kao drolju.

U tom svetu živi Ani (Anamarija Vartolomei), studentkinja književnosti koja ima ambicije da postane učiteljica. Ona je prva u svojoj familiji da ima priliku da studira: njeni otac i majka (neprepoznatljiva Sandrin Boner) su vlasnici prodavnice i bara u selu, a njoj je obrazovanje beg od takvog težačkog života koji podrazumeva udaju, decu i repetitivnost fizičkog posla. Tu priliku Ani izuzetno koristi. Među najboljima je u klasi, svojim prijateljicama Brižit (Luiz Ori-Dikero) i Elen (Luana Bajrami) rado priskače u pomoć, ali ne zaboravlja ni da se s njima zabavlja po igrankama, da deli fantazije o mladićima i da flertuje.

Ani je, međutim, u problemu. Menstruacija joj kasni već tri sedmice kad je upoznamo, što je plod veze na jednu noć s finim momkom iz Bordoa koji je došao u Angulem da poseti tetku. Ani, dakle, ima još devet sedmica da reši problem ili da se okane svojih snova o akademskoj karijeri. Abortus je ilegalan do te mere da osobe koje ga izvode i devojke koje ga traže završavaju u zatvoru (ako imaju sreće, alternativa su rizične procedure u kojima smrt nije nezamisliv ishod), a zatvorska kazna je zaprećena čak i pomagačima ili kontaktima.

O abortusu se čak i ne govori, više se šapuće na pola glasa, pa Ani okreću leđa i prijateljice. Ona nema mrežu kontakata da dođe do osoba koje u šupama, sobama i stanovima u buđavijim delovima grada izvode takve operacije. Njen doktor (Fabricio Ronđone, inače stalni glumac slavne belgijske braće i autora Darden) ima razumevanja za nju, ali joj legalno ne može pomoći. Drugi joj, umesto pilula za poticanje menstruacije, uvaljuje suplemente koji ojačavaju embrion, profesor se brine što je popustila sa zadacima na fakultetu, ali ne shvata tip problema u kojem se nalazi, a otac deteta svu odgovornost prepušta njoj samoj.

Kada se za pomoć obrati svom kolegi-zavodniku Žanu (Kejsi Motet-Klajn), on je oportuno „muva“, jer „ionako ne može drugi put zatrudneti kada je već trudna“. Vreme ističe, a dok dođe do žene koja izvodi ilegalne procedure (Ana Muglali, neprepoznatljiva po svemu osim po glasu), Ani će se namučiti, s neizvesnim rezultatom.

Ako je tema filma više puta ispričana priča, način na koji je predstavljena svakako nije toliko izrabljen. Odri Divan se tu unekoliko poziva na braću Darden i svoju junakinju, običnu devojku u jasno definisanoj situaciji u kojoj traži rešenja za svoje konkretne probleme, prati izbliza tako da mi vidimo samo njenu perspektivu koja je zapravo i jedina bitna. Tome u prilog govori i uzak format slike i veristička kamera iz ruke i prirodna paleta boja.

Pametnom postavkom scena i režijom, Divan uspeva da istovremeno bude prilično eksplicitna, ali ne i vulgarna. Do izražaja dolaze fotografija Lorana Tangija koja se oslanja na ekstremno plitak fokus i precizna montaža Žeraldin Manženo, dok minimalna, skoro pa atonalna klavirska muzika braće Jevgenija i Saše Galperina diktira trilersku napetost. Grafičnost kojoj pribegava na kraju je možda šokantna i svakako neprijatna, ali taj naturalistički „body horror“ ni u kojem smislu nije ni neočekivan ni neopravdan.

Odri Divan izuzetan posao radi i po pitanju kastinga, kombinujući mlade glumce i glumice s prekaljenim veteranima, . Ovakav tip uloge zaista može propelirati karijeru Anamarije Vartolomei koja je u svakom kadru dokazano ima onu „običnu“, nepretencioznu prezentnost i koja sjajno sarađuje s ostatkom ekipe.

Tako dobijamo neposrednost i urgentnost čak i u trenucima kada se kroz scenario koji je Divan napisala skupa sa Marsijom Romano sasvim očito provlači teza.

Što se same teze tiče, ona je sasvim na mestu u vremenu i u prostoru gde se ponovo otvara debata oko stvari za koje smo mislili da smo ih odavno ostavili iza sebe. Pitanje je, međutim, koliko će se od nje koja se ponekad probija u prvi plan primetiti, koliko je ,,Happening“ zapravo inteligentno i dobro urađen film na apsolutno svakom zanatskom nivou. Odnosno, nije li možda i ta fantastična zanatska obrada isključivo u funkciji te teze.


30.11.21

Lista - Novembar 2021.

 


Ukupno pogledano: 40 (svi dugometražni)
Prvi put pogledano: 37 (svi dugometražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Last Night in Soho
Najlošiji utisak: Monsieur / Gospodin

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.11. festival Hold Me Tight / Serre moi fort (Mathieu Amalric, 2021) - 6/10
01.11 festival Blood Kin / Lidi Krve (Miroslav Bambušek, 2021) - 6/10
01.11. festival How I Became a Partisan / Ako sam sa stala partizánkou (Vera Lacková, 2021) - 6/10
01.11. festival Rastorguev (Evgenia Ostanina, 2021) - ?/10
01.11. festival Preparations for Film T / Přípravy k filmu T (Milan Klepikov, 2021) - 4/10
02.11. festival You Are Ceauşescu to Me / Pentru mine tu esti Ceauşescu (Sebastian Mihăilescu, 2021) - 6/10
02.11. festival When You Are Close to Me / Quando tu sei vicino a me (Laura Viezzoli, 2021) - 6/10
04.11. festival Vortex / Au bord du monde (Gaspar Noé, 2021) - 6/10
04.11. festival Spencer (Pablo Larrain, 2021) - 8/10
11.11. festival Bergman Island (Mia Hansen-Love, 2021) - 8/10
11.11. kino Last Night in Soho (Edgar Wright, 2021) - 9/10
15.11. kino My Son (Christian Carion, 2021) - 7/10
15.11. festival The Restless / Less Intranquilles (Joachim Lafosse,2021) - 6/10
*15.11. festival Titane (Julia Ducournau, 2021) - 9/10
16.11. festival A Perfect Love Story Where Nothing Goes Wrong or Does It..? (Emina Kujundžić, 2021) - 6/10
16.11. festival I Don't Wanna Dance (Flynn von Kleist, 2021) - 5/10
18.11. festival Queen of Glory (Nana Mensah, 2021) - 5/10
18.11. video Passing (Rebecca Hall, 2021) - 8/10
18.11. video Finch (Miguel Sapochnik, 2021) - 5/10
19.11. festival Feathers (Omar El Zohairy, 2021) - 5/10
19.11. festival Perpetuity / Mindörökké (György Pálfi, 2021) - 6/10
20.11. kino Pig (Michael Saronski, 2021) - 9/10
20.11. kino Antlers (Scott Cooper, 2021) - 6/10
*20.11. festival Not So Friendly Neighborhood Affair / Deset u pola (Danis Tanović, 2021) - 5/10
22.11. festival Lamb (Valdimar Jóhannsson, 2021) - 8/10
23.11. festival The Diary of Vaino Vahing / Vaino Vahingu päevaraamat (Rainer Sarnet, 2021) - 8/10
23.11. festival Precious Ivie / Ivie wie Ivie (Sarah Blasskiewitz, 2021) - 5/10
24.11. festival The Box / La caja (Lorenzo Vigas, 2021) - 7/10
25.11. festival Happening / L'événement (Audrey Diwan, 2021) - 9/10
25.11. festival The Worst Person in the World / Verdens verste manneske (Joachim Trier, 2021) - 7/10
25.11. festival Homes / Majas (Laila Pakalnina, 2021) - 7/10
26.11. festival The Best of Salieri / The Best of Salieri ehk mina, Eesti režissöör (Manfred Vainokivi, 2021) - 4/10
*26.11. festival Petrov's Flu / Petrovy v grippe (Kiril Serebrennikov, 2021) - 9/10
27.11. festival Herd Immunity / Onbagandar (Adilkhan Yerzhanov, 2021) - 6/10
27.11. festival Out of This World / Shen Kong (Chen Guan, 2021) - 6/10
27.11. kino Eternals (Chloe Zhao, 2021) - 4/10
29.11. festival u.Q. (Ivar Murd, 2021) - 7/10
29.11. festival Unclenching the fists / Razzhimaya kulaki (Kira Kovalenko, 2021) - 5/10
29.11. festival Monsieur / Gospodin (Puriša Đorđević, 2021) - 3/10
29.11. festival The Great Movement / El gran movimento (Kiro Russo, 2021) - 6/10

29.11.21

Lamb

 kritika objavljena na XXZ



2021.

Režija: Valdimar Jóhannsson

Scenario: Valdimar Jóhannsson, Sjón

Uloge: Noomi Rapace, Hilmir Snaer Gudhnason, Björn Hlynur Haraldsson

 

Za svoju veličinu, Island ima izuzetno razvijenu kinematografiju i zastupljenost na filmskim festivalima. Islandska kinematografija dosta često pati od auto-egzotizacije koja je ponekad produkt snažne folklorne tradicije, a ponekad ekonomske strategije i u nekim drugim privrednim granama, pre svega turizmu. Iako polovina stanovništva te severne ostrvske zemlje živi u glavnom gradu Rejkjaviku, radnja isladnskih filmova se uglavnom odvija na selu ili na izolovanim farmama, a skoro svaki od njih skoro pa obavezno sadrži barem po jednog najčešće ćutljivog, stoički nastrojenog depresivnog bradonju obučenog u tradicionalni džemper.

Ko je pogledao bar nekoliko islandskih filmova, primetio je taj trend novopečenog kinematografskog folklora. Upravo će predstava o folkloru gledaoca navesti na krivi trag u filmu Lamb, rediteljskom prvencu majstora specijalnih efekata na radu u Hollywoodu Valdimara Jóhannssona. Lamb je premijerno prikazan u programu Un certain regard na festivalu u Cannesu, gde je pokupio nagradu za originalnost i Pseću Palmu, a zaigrao je i u takmičarskom programu Zagreb Film Festivala.

Za početak, Lamb je atmosferična horor-drama, a tek pred kraj postaje „creature feature“. Etiketa „folklornog“ koja mu se lepi ima više veze s kinematografskim, nego s pravim folklorom, a film se zapravo više bavi odnosima među ljudima pod pritiskom unutrašnjih i vanjskih faktora, nego ovcama i naslovnim jaganjcima. Jóhannsson je, pored toga što je majstor efekata, što u filmu dolazi do izražaja na jedan fini, suptilni, krajnje ne-hollywoodski način, reditelj školovan pod mentorstvom velikih autora poput Gusa Van Santa, Carlosa Reygadasa, Apichataponga Weeresethakula i Béle Tarra pod čijim je mentorstvom bio na postdiplomskim studijama u Sarajevu i koji je potpisan kao producent filma.

Postavka za Lamb je, međutim, depresivna kao kod Larsa von Triera. María i Ingvar (Gudhnason) su par koji uglavnom u tišini živi na izolovanoj farmi ovaca. Iako uglavnom ne razgovaraju, nešto ih očito tišti, što ćemo videti kada konačno progovore i prokomentarišu zanimljivost s radija da je putovanje kroz vreme teoretski moguće. On će lakonski odgovoriti da mu je i sadašnjost u redu, dok će ona izraziti želju da se s teoretskog pređe na praktično, ne zbog budućnosti, nego zbog prošlosti. Njihov život se menja kada na njihovoj farmi na svet dođe jedno posebno jagnje.

Jóhannsson je tu posebno lukav u poigravanju s našim očekivanjima i dotično jagnje neće prikazati celo u kadru do polovine filma, već nas navodi na jedan od tragova. María i Ingvar, naime, jagnje odvajaju od majke i uvode ga u svoju kuću, što ne mora biti naročito čudno jer farmeri imaju običaj da odgajaju i othranjuju slabašne primerke koje majke napuste. Davanje imena i neke druge personifikacijske prakse (spavanje u kolevci, recimo) već stvar podižu na novi, prilično začudan nivo, ali objašnjenje za to, od toga zašto je ovčica dobila ime Ada, pa do toga zašto je drže kao bebu možemo pretpostaviti.

Stvar postaje malo kompleksnija kada se u priči pojavi i drugi bradonja, Ingvarov brat Pétur (Haraldsson) koji se vraća odnekud, sudeći po odeći iz nekakve gradske avanture, posle dužeg vremena. Njegova reakcija („WTF?“) i sjajno pozicionirani kadar koji nam Adu prikazuje u punom obimu (suviše dragocen da bi se otkrio, ali svakako majstorija od kombinacije vizuelnih i specijalnih efekata na kojoj će se film dalje „voziti) otkriva nam o čemu se tu zapravo radi, dok reditelj svoj fokus pomera na pred-istoriju trojca i na izgradnju odnosa između Ade i „strica“ Pétura. Opet, priroda ili ono natprirodno će pre ili kasnije doći po svoje...

Mnoštvo faktora, psiholoških, socijalnih i inih u odnosu između ovo troje ljudi i jednog, recimo to tako, bića, meša se u atmosferu izuzetne neprijatnosti u kojoj se ono svakodnevno i ono bizarno smenjuju. Scnario koji potpisuje pisac i pesnik Sjón (po čijem delu i scenariju majstor modernog horora Robert Eggers snima svoj najnoviji film The Northman) dosta je štedljiv na dijalozima i objašnjenjima kroz njih, ali zato obiluje detaljima koje Valdimar Jóhannsson izvrsno pakuje u jedno celovito i potentno filmsko iskustvo.

Na glumačkom planu, sinergija između globalne zvezde Noomi Rapace (čije je znanje islandsog jezika dovoljno da prevari stranca) i dvojice islandskih glumaca, Gudhnasona (101 Rejkyavik, Woman at War) i Haraldssona (serija The Borgias) funkcioniše sjajno, premda su likovi uglavnom osmišljeni prilično rudimentarno. Na tehničkom planu se, naravno, ističu izuzetno vešti efekti, ali i dizajn zvuka koji potpisuje Björn Viktorsson, dok je mutnjikava fotografija u tamnim tonovima uglavnom podrazumevana za ovakav tip filma.

Lamb možda nije lak film za gledanje i možda se čak može nazvati i predvidljivim i u smiaslu crnila koje za sobom ostavlja i u smislu pojedinih dramaturških rešenja, ali je svakako nešto za šta treba izdvojiti malo vremena i pažnje. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog kraja koji je jedan od najefektnijih završetaka ove godine.


28.11.21

A Film a Week - Tereza37

 previously published on Cineuropa


Tereza37 could be considered the victim of circumstances since its once-delayed premiere, which took place in Motovun instead of the postponed Pula Film Festival. The film got some festival exposure, was complemented with various awards regionally and internationally, but the most of its festival activities were affected by the second and the third waves of the COVID-19 pandemic. Its domestic distribution was limited to art house venues that are still suffering from the blow they got from the pandemic. Maybe its status as the official Croatian submission for the 2022 Academy Awards will turn things around, but the chances are not great.

The title stands for the protagonist played by Lana Barić, who is also the screenwriter. We meet her on one particularly unpleasant morning, as she wakes up next to a puddle of blood on her bed: her fourth miscarriage. For sure, Tereza wants to have children, but even more than that, she is pressured by her unsupportive and frequently absent mariner husband Marko (Leon Lučev in another turn as the typical Balkan macho man), by her own family and by society as a whole. The order of things is pretty strict in the city of Split: a woman of a certain age should have children, especially if she has a job (Tereza works part-time at the local theatre) and if she is married.

Acting on the advice of her folksy gynaecologist (Arijana Čulina in yet another brilliant comedic turn), Tereza starts changing partners (as Nikola, Dragan Mićanović of Coriolanus, RocknRolla and Papillon fame has the most onscreen chemistry with Barić) while Marko is away, promptly discarding every single one of them when they fail to impregnate her. Acting on the obsessions of herself, her family and her environment, she gets closer and closer to dangerous territory.

Tereza37 is the new addition in a line of recent Croatian films centred around female protagonists that examine the patriarchy in the coastal region of Dalmatia. This trend started a few years ago with Hana Jušić’s Quit Staring at My Plate (2016) and continued with Jure Pavlović’s Mater (2019) and Andrea Štaka’s Mare (2020). One of the key ideas explored by this wave is the notion that tradition, patriarchy included, is not necessarily imposed by the male members of the family, since they tend to be absent or disinterested, but by the elder women who become its fieriest keepers. The key difference in Tereza37 is the setting: a city that is big enough to absorb the influences of modernity and to tempt our protagonist with them.

As the director, Danilo Šerbedžija, whose debut feature 72 Days (2010) was also the Croatian entry for the foreign-language Oscar, usually does well telling someone else’s story. The key factor for the film is its scriptwriter and star Lana Barić who knows the milieu, the mentality and the geography of the town very well, which is enough to elevate it from the status of mere location to that of character. In that department, Šerbedžija and Barić use the help of Split-born DoP Mirko Pivčević who tends to focus on the brutalist residential blocks on the hills above the city centre, the way the light plays with the white concrete and the anxiety that this kind of environment is prone to inducing, making Tereza37 quite a moody film.


27.11.21

Pig

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Vjerojatno ne postoji energičniji i nepredvidljiviji glumac danas nego što je to Nicolas Cage. Dijete iz hollywoodskog plemstva Coppola, Nicolas je još u mladosti promijenio svoje prezime kako bi se sam probijao kroz svoju karijeru i bio njen potpuni gospodar. Doduše, Cage nije izbjegavao suradnju sa svojim stricem Francisom Fordom Coppolom koji ga je na početku uvrstio u glumačku postavu svojih filmova Rumble Fish, The Cotton Club i Peggy Sue Got Married. Opet, Cagea su birali i drugi veliki redatelji, poput Normana Jewisona (Moonstruck) ili Davida Lyncha (Divlji u srcu), a za taj rani period karijere možda je najznakovitija sinergija sa braćom Coen na filmu Arizona Junior: i autorski dvojac i glumac našli su se u sličnim razvojnim fazama kao obećavajući i puni potencijala. Polovicom 90-ih, Cage je već bio zaradio svog prvog i za sada jedinog Oscara za ulogu u filmu Napuštajući Las Vegas pod redateljskom palicom Mikea Figgisa, da bi nakon toga karijeru uglavnom okretao u smjeru komercijalnih akcijskih naslova kao što su Hrid, Con Air – Opasan let i Čovjek bez lica, ali i nešto artističnijih trilera, poput Zmijskih očiju, 8mm ili Između života i smrti, a mjesta se našlo i za druge žanrove, poput drama i komedija. U novom mileniju se, pak, čini kao da je Cage prestao birati uloge i projekte, pa čak i paziti na raspored snimanja. Razlog tomu svakako mogu biti financijski problemi nastali uslijed osebujnog načina života koji podrazumijevaju brakove i razvode, ali i razne „skupljačke” hobije, od rijetkih izdanja stripova do nekretnina u okolici Los Angelesa, te sukobe sa zakonom po liniji pijanstva i nereda te vožnje u pijanom stanju. Cage, doduše, nikada nije izričito pao u nemilost „mainstream” hollywoodske kinematografije, ali je postao unekoliko rizičan glumac za suradnju, a dugovi koje je napravio diktirali su da mora nastaviti raditi i snimati. Gomilali su se tako projekti „za plaću”, neki od njih čak i kod nekada velikih autora poput Paula Schradera, prije nego li je ovaj ponovo vratio karijeru u više sfere, a Cage je dobio epitet glumca koji ne bira uloge. To je, pak, okrenuo u svoju korist, pa je nastavio raditi isto, ali s dozom autoironije, kao da ima aspiracije ka tituli kralja treša. U posljednjih nekoliko godina s Cageom u prvom planu jedino što možemo očekivati je – neočekivano, a glumac, igrao on u dobrom ili lošem filmu, svakako ga svojim prisustvom dodatno boji. Sjetimo se tu naslova kao što su Joe, Dog Eat Dog, Mandy, Mom and Dad, Between Worlds ili Color Out of Space. Nekada je, van svih očekivanja, Cage tu bio „najnormalniji na ekranu”, a nekada je imao eskapade epskih razmjera. Opet, sjetimo se da je čak i u najkomercijalnijoj etapi karijere odigrao jednu od uvrnutijih uloga, kod Wernera Herzoga u Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans.

Ovaj dugački uvod ne služi samo potpisniku ovih redaka da iskaže svoje poštovanje prema jednom od najinteresantnijih živućih glumaca, već i da istakne njegovo ključno prisustvo u predmetnom filmu, uratku Svinja koji je nakon premijere u Cannesu i kino- i video-distribucije po Sjevernoj Americi konačno zaigrao i u hrvatskim kinima. Ni redatelj-debitant u dugometražnom formatu, Michael Sarnoski, ni producentica i koscenaristica Vanessa Block, također debitantica, nisu ključni faktor u privlačenju publike i pozornosti festivalskih programera, koliko je to glumac s više od stotinu uloga u karijeri, ovoga puta u roli koja mu savršeno odgovara i u kojoj bismo teško zamislili nekog drugog. Block i Sarnoski, pak, snose dobar dio odgovornosti za to da Svinja bude dobar, dapače jedan od najboljih filmova ove godine, iako mu je premisu moguće svesti na parodičnu varijaciju na temu Johna Wicka, ali sa svinjom namjesto psa i Nicolasom Cageom (od kojeg se očekuju eskapade u tonu glasa i začudnost u dikciji) namjesto Keanua Reevesa i njegovih akcijsko-akrobatskih vještina.

Lik kojeg Cage igra, Rob, pustinjak je koji živi u kolibi u šumi u zaleđu Portlanda, najvećeg grada savezne države Oregon na američkoj zapadnoj obali. Rob živi u prirodi i od prirode, skupa sa svojom svinjom koja mu je jedini izvor prihoda: inteligentna životinja pomaže mu u pronalaženju tartufa koje on prodaje gizdavom mladom trgovcu Amiru (igra ga Alex Wolff) koji ga na tjednoj, dvotjednoj ili mjesečnoj bazi posjećuje u kolibi, vozeći se do tamo u sportskom automobilu iz kojeg odzvanja klasična glazba ili motivacijski govori o značaju iste za inteligenciju, sofistikaciju i prezentaciju. Kada ne traži tartufe i ne trguje s Amirom, Rob uglavnom kuha specijalitete od gljiva kojima časti sebe i svoju vjernu prijateljicu, ili se pokušava natjerati da posluša audio-traku s koje dopire ženski glas. Rob je očito psihički ranjen čovjek i to ima neke veze sa ženom s kazete, ali je makar našao svoj mir daleko od svijeta kao jedini način da s njim funkcionira.

Idila će biti naprasno prekinuta kada Rob bude napadnut kod kuće, a njegova svinja oteta od strane napadača koji očito rade za nekog moćnog. To će Roba natjerati da, skupa s Amirom, krene nazad u grad koji je petnaestak godina ranije napustio u potrazi za njom kao jedinim bićem do kojeg mu je u ovom trenutku stalo. Put će ih voditi kroz ponore podzemnih tučnjava koje evociraju Klub boraca i Odbjeglog Djanga, ali i kroz glamur portlandske restoranske scene, sve do moćnika Dariusa (Adam Arkin), Amirovog oca i kralja nabave rijetkih sastojaka za portlandske restorane. Pritom se ispostavlja da je Rob, u doba dok je bio „netko i nešto”, odnosno kuharska zvijezda Robin Felt, s Dariusom i Amirom povezan jednim ključnim trenutkom za prošlost obojice.

Svinja, dakle, ima još dodirnih točaka s originalnim Johnom Wickom, barem u tome da je restoranska scena u Portlandu jednako očuđena i kodirana kao i svijet plaćenih ubojica kroz koji se Wick probija. Ključna razlika je, međutim, u tome da Svinja nije akcijski film, već se ponajprije može opisati kao meditativni, inteligentni triler koji svoju snagu crpi iz izrazito teške atmosfere. Apsolutnoj linearnosti i predvidljivosti prosedea unatoč, scenarij Michaela Saronskog i Vanesse Block inteligentno je konstruiran kao tročinka s poglavljima naslovljenim po ingenioznim receptima visoke kuhinje u kojoj se polako i smireno otkrivaju detalji ruiniranosti glavnog lika. Također se otkrivaju i detalji o oštećenosti njegovog partnera u akciji (Amir je daleko od komičnog pomagača, iako isprva liči na taj tip lika), pa i glavnog antagonista. Svaki detalj je odmjeren i na mjestu, od lokacije Portlanda kao suvremene američke prijestolnice hipsteraja i čudnovatosti koji tamo poprimaju ekstremne razmjere, pa do detalja razvoja karaktera. Rob možda djeluje kao tipični pustinjak, polu-beskućnik i paranoik koji se odvojio od svijeta, slično kao veteran Will, protagonist još jednog portlandskog filma, Bez traga Debre Granik, ali on je daleko od stereotipa: čak i njegov solilokvij o zemljotresu koji će uništiti sve nije obična tirada, već prije metafora o svijetu koji žurno hita ka svom neumitnom kraju. Rob možda nije akcijski heroj, ali može proći kao nekakav zen-ratnik čije su oružje riječi, korištene rijetko, ali zato s oštrinom koja može povrijediti, možda i ubiti. Rob zna da je svijet restorana, gostiju, kritičara i snobizma lažan i ne libi se to reći onima koji kroz tu iluziju grade sebe i svoju osobnost. U konačnici, i svinja kao jedini zahvalan kompanjon, za njega je ta jedna osoba ili stvar do koje mu je stalo s dobrim razlogom i zbog koje je spreman promijeniti svoje principe po kojima operira. Svinja tako postaje i ostaje film o ogromnoj unutarnjoj boli i načinima nošenja s njom, a Amir, Darius i Rob samo su prividno na različitim stranama.

Svinja možda nije veliki film, ali spada u red onih malih koji ostaju stajati čvrsto i tako postaju monumentalni. Na svaku tehničku komponentu se pazilo, od glazbene podloge koja je sasvim u skladu s raspoloženjem koje film kreira, a opet je nenametljiva, preko detalja scene i kostima, pa do fotografije u mutnim, kišom natopljenim sivim tonovima, i ritmične montaže. Opet, ono što prvo upada u oči je gluma trojice ključnih glumaca. Adam Arkin je uglavnom imao iskustva na televiziji i sa epizodama na filmu, a ovdje ima jednu od koloritnijih epizoda svoje karijere. Alex Wolff je glumac širokog raspona, ali i s dozom diskrecije, koji sjajno funkcionira u interakciji s drugim glumcima. Nicolas Cage se pokazao kao pravi glumac oko kojeg se može izgraditi jedan ovakav dojmljiv i pamtljiv film. Nema tu njegovih pretjeranih kadenci u govoru, nema namjernog šmiranja i „trešerskog” glumatanja, već sve uglavnom ostaje u domenu mikro-glume, mimike, pojave i autoriteta s kojim preuzima ključne scene zbog kojih nas bez problema može uvjeriti u iskrenost svoga lika. Zbog toga je, između ostalog, Svinja jedan od filmova koji će obilježiti tekuću godinu.


26.11.21

Antlers

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Scott Cooper je svakako jedan od onih filmskih autora koji nekako nisu uspjeli doseći potencijal koji su pokazivali. S već pet filmova iza sebe, Cooper još uvijek nije dostigao letvicu koju je sam sebi visoko postavio s prvijencem Crazy Heart. Kao bivši glumac, odlično je razumio i vodio glumce, prije svega Jeffa Bridgesa u ulozi ostarjelog pjevača country muzike koji za tu ulogu nagrađen Oscarom. S druge strane, pak, ovaj je autor, koji se kao glumac nikada nije u potpunosti afirmirao, savršeno razumio i kako funkcionira scena i kako funkcionira starenje. Crazy Heart bio je jedan od onih ambicioznih, a nepretencioznih filmova koji su u konačnici zvučali mudro poput kakve country balade. Već sa sljedećim filmom, Out of the Furnace, Cooper je zagrizao više nego što je mogao sažvakati. U pitanju je film s ambicijama da bude ultimativni „backwoods noir”, odnosno ruralni triler, a koji se izgubio u predugačkoj i prekompliciranoj ekspoziciji i pozicioniranju dinamičkih akcenata na pogrešnim mjestima. Istini za volju, Cooper je opet pokazao talent i predanost u radu s glumcima, ali je Out of the Furnace na kraju ostao neujednačen film nalik na pokušaj ekranizacije rock-albuma na kojem ima više pjesama i koje nisu sve jednako kvalitetne ili podatne za takav transfer na drugi medij (na pamet padaju raniji radovi Brucea Springsteena, zbog miljea propalih industrijskih gradića, čeličana i ljudi s internim osjećajem za etiku). Gluma je, pak, bila jedini adut njegovog narednog filma, Black Mass gdje je Johnny Depp polučio bravuru u interpretaciji osebujnog mafijaša i policijskog suradnika Jamesa „Whiteya” Bulgera. Ova gangsterska krimi-drama po istinitim događajima u konačnici je bila suviše ravne pripovjedne linije, pa se ponajprije mogla nazvati utišanim derivatom Scorseseovih uradaka u registru mafijaške drame. Konačno, ni četvrti Cooperov film, vestern Hostiles, nije bio slab, ali je u najboljem slučaju bio korektan spoj različitih tendencija u žanru, od klasicizma, preko površnih politički korektnih intervencija iz ranih 90-ih, pa do inzistiranja na trendovskoj sumornoj atmosferi, čimu ni na koji način nije unaprijedio žanr.

S filmom Duhovi tame, originalnog naslova Antlers, Scott Cooper po prvi se puta našao na teritoriju horora, ali je na njega sa sobom donio nekoliko motiva s kojima je operirao u svojim prethodnim filmovima. Od Out of the Furnace posuđuje ruralni milje i usporeni tempo s prolongiranom ekspozicijom, a od Hostiles „token” tretman Indijanaca, odnosno američkih domorodaca, stavljajući u centar zapleta legendu o zloduhu Wendigu. On se pojavljuje kada se čovjek ogriješi o prirodu, pa tako nekog uzme „na pik”, onečovječi ga, proždere iznutra i ubije, ne bi li se oslobodio u svom pravom, monstruoznom obličju koje podrazumijeva i jelenske rogove iz originalnog naslova. Konstrukcija filma možda nije optimalna, socijalni aspekti filma možda nisu uvijek baš najsvrsishodnije ispripovjedani, ali Duhovi tame svakako imaju svojih aduta.

Negdje u vječito kišovitim šumama Oregona, američka Vlada planira ponovo otvoriti površinske i plitke rudnike ugljena. U jednom od njih, još uvijek napuštenom, koji se nalazi u blizini propalog gradića, narkoman Frank Weaver (igra ga Scott Haze) uspostavio je sa svojim kompanjonom „kuhinju” meta-amfetamina. Prilikom jednog od posjeta na koji Frank odlazi skupa s mlađim sinom Aidenom, otac začuje životinjsku buku u tami rudnika i odlazi ispitati što se događa. Tri tjedna nakon tog prologa, upoznajemo i našu protagonisticu, učiteljicu Juliu Meadows (Keri Russell), povratnicu u rodni gradić odakle je pobjegla zbog trauma koje joj je uzrokovao otac. I pored napora njenog brata, šerifa Paula (Jesse Plemons), sredina ju ne prihvata najbolje. U Julijinom razredu je i Frankov stariji sin Lucas (Jeremy T. Thomas), šutljivi dvanaestogodišnji dječarac, koji privuče njenu pozornost morbidnim crtežima i autobiografskom basnom koju je pripremio za sat posvećen folkloru i mitologiji. Sama istraumatizirana, ona prepoznaje traumu, u najmanju ruku zanemarenost, kod dječaka, pa odlučuje na svoju ruku istražiti njegov slučaj. U njenu istragu se postupno uključuju i drugi, ravnateljica škole (Amy Madigan) i Paul, a po gradu se počinju gomilati tijela zalutalih i nastradalih koja je, po svemu sudeći, napala velika životinja, ali s ljudskim ugrizom. Lokalni Indijanac (jedan od najpoznatijih domorodačkih glumaca, Graham Greene) ima teoriju da je Frank probudio zloduha i postao njegovom žrtvom, Julia ima poriv spasiti Lucasa, a on je istovremeno i svjestan opasnosti koja mu prijeti od oca, ali i od mlađeg brata, a opet prema njima osjeća lojalnost.

Cooper u Duhovima tame prvi puta nema neku izraženu filmsku zvijezdu u glumačkoj postavi, koja može sama ili u sinergiji s drugima načiniti razliku u filmu, ali to zapravo i nije toliko loša vijest. I Keri Russell i Jesse Plemons u sebi nose neku auru običnosti zbog koje ne odskaču od okolice svojim glamurom, a Cooper ih fino usmjerava. Svoje vještine u radu s glumcima režiser ovog puta demonstrira na mladom Jeremyju T. Thomasu kojem je ovo prva uloga u dugometražnom kino-filmu nakon po par njih na televiziji i u kratkim filmovima. Momčić svakako ima talenta i može ostvariti kontakt s gledateljem i senzibilizirati ga, pa će svakako biti zanimljivo gledati ga kako se glumački razvija, ako za to bude dobio još koju priliku.

Produkciju filma potpisuje Guillermo del Torro, što se osjeća i na dizajnu centralnog filmskog monstruma i na dizajnu lokacija i na postavci akcijskih „set piece” scena. Monstrum je isprva nevidljiv, nakon čega vidimo metamorfoze na Frankovom tijelu koje postaje još ispijenije, uz gubitak kose i vatru u utrobi, pa sve do otjelotvorenja džinovskog rogatog i bodljikavog monstruma koji također nosi vatru u sebi. Što se lokacija tiče, vanjske su na tragovima koje smo već viđali i po „backwods noirima” i po „šumskim” hororima, Julijina i Paulova kuća je realistično sumorna, dok je Frankova apsolutno zastrašujuća. Akcija je dovoljno krvava i grozna da može zadovoljiti i najprobirljivije poklonike horora kao žanra, scene su vješto izgrađene i vrlo vješto režirane. Nevolja je, međutim, u tome da one dolaze uglavnom prekasno, jer je Cooperov fokus do trećeg čina negdje drugdje: usmjeren je prema izgradnji glavnih likova i psihologije temeljno uništenog mjesta bez nade.

Cooper i njegovi koscenaristi C. Henry Chaisson i Nick Antosca (čija je kratka priča Tihi dječak i poslužila kao predložak) otvaraju nekoliko zanimljivih tema poput ekologije, ekonomije, njihovog međusobnog odnosa, eksploatacije i ekspanzije u okviru kolonizacije i industrijalizacije koja je rezultirala uništenjem, integracijom ili porobljavanjem domorodaca, te trauma u okviru familije i izbora između lojalnosti i spasenja, ali im ne polazi za rukom zadovoljavajuće ih produbiti. Priča o ponovnom iskapanju ugljena ostaje tek kao fusnota u dubokoj pozadini, pitanje Indijanaca je postavljeno plitko i stereotipno, čak i legenda u središtu priče djeluje generički, isto vrijedi i za siromaštvo, a nerazrađena Julijina trauma služi jedino kao točka na kojoj će ona prepoznati slične tendencije kod Lucasa i dobiti motivaciju da ga spasi. Zapravo, prije nego li žanrovski čisti horor „creature feature” vrste stupi na scenu, jedino što nas može uplašiti i protresti je pitanje što možemo učiniti ako su monstrumi u podrumu i na tavanu naši najbliži ili su makar to nekada bili. Duhovi tame tako postaju i ostaju još jedan od onih Cooperovih uradaka s prednostima i nedostacima koji dobacuju do nivoa korektnog, čiji su pojedini elementi daleko iznad toga, ali koji su u cijelosti ipak manje od jednostavnog zbroja tih elemenata.