30.6.22

Lista - Jun 2022.

 


Ukupno pogledano: 52 (43 dugometražna, 9 kratkometražnih)
Prvi put pogledano: 47 (38 dugometražnih, 9 kratkometražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Small, Slow, but Steady / Keiko me wa sumasete
Najlošiji utisak: Texas Chainsaw Massacre

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10


01.06. festival Everything Went Fine / Tout s'est bien passé (François Ozon, 2021) - 7/10
01.06. festival America Latina (Damiano D'Innocenzo, Fabio D'Innocenzo, 2021) - 8/10
02.06. kino Top Gun: Maverick (Joseph Kosinski, 2022) - 6/10
02.06. video George Carlin's American Dream (Judd Apatow, Michael Bonfiglio, 2022) - 7/10
**02.06. festival Goodbye, Jérôme! / Au revoir, Jérôme! (Chloé Farr, Gabrielle Selnet, Adam Sillard, 2022) - 7/10
**03.06. festival Lili Alone (Zou Jing, 2021) - 7/10
04.06. video Prisoners of the Ghostland (Sion Sono, 2021) - 5/10
05.06. video The Novice (Lauren Hadaway, 2021) - 7/10
*05.06. video 13: Game of Death / 13 game sayawng (Chookiat Sakveerakul, 2006) - 8/10
**06.06. festival Invisible Hands (Lia Sudermann, Simon Nagy, 2021) - 7/10
**06.06. festival In The Upper Room (Alexander Gratzer, 2022) - 7/10
**06.06. festival Bird in the Peninsula (Atsushi Wada, 2022) - 7/10
07.06. festival 40 Steps (Gad Aisen, Manor Birman, 2022) - 6/10
**07.06. festival Doom Cruise (Hannah Stragholz, Simon Steinhorst, 2021) - 6/10
07.06. video Studio 666 (B.J. McDonnell, 2022) - 5/10
08.06. video The Good Boss / El buen patrón (Fernando León de Aranoa, 2021) - 7/10
**08.06. festival Impossible Figures and Other Stories I (Marta Pajek, 2021) - 8/10
**08.06. festival Hollywood (Leni Gruber, Alex Reinberg, 2022) - 6/10
09.06. kino Last Looks (Tim Kirkby, 2021) - 6/10
09.06. kino Savages / Divljaci (Dario Lonjak, 2022) - 7/10
**10.06. festival Will My Parents Come to See Me (Mo Harawe, 2022) - 7/10
10.06. video Italian Studies (Adam Leon, 2021) - 6/10
11.06. video The Hating Game (Peter Hutchings, 2021) - 5/10
11.06. kino The Unbearable Weight of Massive Talent (Tom Gormican, 2022) - 5/10
12.06. festival The French Dispatch (Wes Anderson, 2021) - 6/10
14.06. video Marvelous and the Black Hole (Kate Tsang, 2021) - 6/10
14.06. kino The Kitchen Brigade / La brigade (Louis-Julien Petit, 2022) - 6/10
14.06. video The Sadness / Ku bei (Rob Jabbaz, 2021) - 7/10
15.06. video Deliver Us from Evil / Daman akeseo guhasoseo (Hong Won-chan, 2020) - 7/10
15.06. video Texas Chainsaw Massacre (David Blue Garcia, 2022) - 3/10
16.06. video Hustle (Jeremiah Zagar, 2022) - 7/10
*16.06. festival Roots / Koreni (Tea Lukač, 2021) - 7/10
*16.06. festival Looking for Horses / U potrazi za konjima (Stefan Pavlović, 2021) - 8/10
*16.06. festival Telenovela: Grey-scale in Color / Telenovela: En Grys y Multicolor / Telenovela: Sivo u koloru (Filip Martinović, 2021) - 6/10
17.06. video Barbarians (Charles Dorfman, 2021) - 5/10
20.06. festival The Accusation / Les choses humaines (Yvan Attal, 2021) - 7/10
20.06. video In Front of Your Face / Dangsin eolgul apeseo (Hong Sang-soo, 2021) - 4/10
21.06. festival Small, Slow But Steady / Keiko me wa sumasete (Sho Miyake, 2022) - 8/10
21.06. festival The Last Goze (Masaharu Takizawa, 2021) - 3/10
22.06. video Veneciafrenia (Alex de la Iglesia, 2021) - 5/10
*23.06. festival How to Save a Dead Friend (Marusya Siroechkovskaya, 2022) - 8/10
23.06. festival Without / Bez (Luka Papić, 2022) - 8/10
23.06. festival Lightyear (Angus MacLane, 2022) - 6/10
24.06. festival Stonesteps / Ishidan (Koichi Kawata, 2021) - 3/10
24.06. kino Minions: The Rise of Gru (Kyle Balda, Brad Ableson, Jonathan del Val, 2022) - 7/10
27.06. kino Kick and Scream / Baci se na pod (Nina Violić, 2022) - 8/10
29.06. festival Tove (Zaida Bergroth, 2020) - 7/10
29.06. festival A Bunch of Amateurs (Kim Hopkins, 2022) - 7/10
30.06. kino The Black Phone (Scott Derrickson, 2022) - 7/10
30.06. video Crimes of the Future (David Cronenberg, 2022) - 4/10
30.06. festival Mountains and Heaven in Between / Mizh nebom ta horamy (Dmytro Hreshko, 2022) - 7/10
30.06. kino Elvis (Baz Luhrmann, 2022) - 5/10

Lightyear

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


U tebi, a ti si, dakako, savremeno američko društvo, bore se dva vuka, odnosno dva duha. Jedan je onaj prometejski, istraživački, hrabar i neoprezan, nužan za pomeranje granica i osvajanje prostora. Drugi je onaj komunalni i kolektivni, nužan za očuvanje tih istih granica.

Ova konstatacija predstavlja moralnu kičmu najnovijeg Dizni-Piksarovog animiranog filma ,,Lightyear“, čiju režiju potpisuje Angus Maklejn.

Ali ,,Lightyear“ je i meta-film, i film visokog koncepta, i ,,svemirska opera“, i pomoćni edukativni materijal koji će klincima približiti osnove teorije relativiteta i teorije struna. I deo filmskog ,,univerzuma“ ,,Toy Story“ serijala, koji preti da se razvije u franšizni multiverzum, i ,,prequel“ i ,,spin-off“ i kolekcija referenci... Ovu zbrku bi možda najbolje bilo pojednostaviti jednim: ,,miks ,,Top Gun-Interstellar“, s vremenskom petljom nalik na ,,Back to the Future“ serijal“.

Objašnjenje počinje s uvodnom tekstualnom karticom, kako je 1995. godine dečak Endi dobio igračku astronauta Baza Lajtjira, koji je bio lik njegovog omiljenog filma. Ovo bi trebalo da bude taj film, što implicira da nemamo posla s Bazom kao igračkom, nego s njim kao filmskim likom, odnosno fiktivnom osobom.

Baza upoznajemo u kokpitu ogromne, okruglaste svemirske letelice u potrazi za novim, naseljivim svetom. On je hrabri pilot sklon monolozima maskiranim u vođenje dnevnika, a voditeljica misije koja ga obuzdava je Ališa Hotorn. Kada ugledaju jednu planetu koja ,,daje znake života“, njih dvoje odlučuju da prizemlje letelicu i ispitaju teren, u pratnji jednog regruta koji, čini se, služi da upadne u nevolju.

Naravno, tako nešto će se dogoditi, planeta će se pokazati kao izuzetno nestabilno mesto naseljeno neprijateljski nastrojenim biljkama-lijanama i insektima, a teren na koji se brod zvani „rotkva“ spustio, ispostaviće se kao još nestabilniji. Da stvar bude gora, u poduhvatu ispitivanja i pokušaju bega s planete, gorivna ćelija broda sastavljena od fuzijom stvorenog kristala biva oštećena, pa je celokupna posada broda prisiljena da na negostoljubivoj planeti pokrene koloniju.

Sad, kako je Baz svojom nekontrolisanom hrabrošću (ili bolje rečeno neopreznošću) glavni krivac za novonastalu situaciju, na sebe preuzima zadatak da obnovi kristal (tako što će pronaći formulu za njega), testira ga na probnim letovima i spasi situaciju tako da posada nastavi svoj svemirski put u potrazi za boljim mestom za život. I tu dolazimo do prvog obrata: ono što njemu na probnom letu oko zvezde u pokušaju da postigne hiper-brzinu deluje kao jedan radni dan, za one koji su ostali na planeti biće četiri godine.

Posle prvog neuspešnog pokušaja, Baz će dobiti psihološku pomoć u vidu robo-mačka Soksa (koji će svojom neodoljivošću postati novootkrivena zvezda filma), a mačak će se pokazati i kao vredni pomoćnik na zadacima. Neuspešnih pokušaja će, naravno, biti pregršt, toliko da svi oko njega stare, dok Baz ostaje mlad.

On, međutim, u pravu nevolju upadne kad Ališa (koja se u međuvremenu udala, odgojila dete i dobila unuku) umre u starosti, a na njeno mesto komandanta misije dođe Bernsajd, birokrata koji je odrastao na planeti, koji će program testiranja ukinnuti i umesto toga se fokusirati na štit koji bi bazu zaštitio od spoljnog sveta. Ludo hrabri Baz će, u društvu mačka Soksa, ignorisati naređenje i ukrasti letelicu za poslednji test ponukan time da je formula kristala konačno stabilna.

Ali, kada se vrati sa svog poslednjeg, uspešnog testa, ima šta da vidi: na planetu su u međuvremenu invaziju izvršili roboti-vanzemaljci čiji je komandant zloglasni Zurg. Baz je primoran da ode u ilegalu i osloni se na pomoć drugih ilegalaca koji su se sakrili od robotske invazije, Ališine unuke Izi, robijašice na odsluženju kazne Darbi Stil i preplašenog Moa Morisona koji je, izgleda, bio zalutao na obuku za svemirskog rendžera. Može li se gordi individualista kao što je Baz priviknuti na novu situaciju i sarađivati s drugima protiv još opasnijeg neprijatelja?

Od svojih početaka kao produkcijska kuća, Piksar nas je navikao na to da njihovi filmovi imaju jako izraženu edukacijsku i socijalno odgovornu misiju upakovanu na način da to bude prijemčivo ciljanoj mlađoj publici, a i da njihovim roditeljima to bude dovoljno zanimljivo ako treba i za više gledanja. I ,,Lightyear“ pokušava da ide tim stopama, ali količina franšiznog pristupa i pozivanja na druge filmove (osim ranije navedenih, tu su još sigurno i ,,Avatar“ (2009) Džejmsa Kamerona i ,,Star Wars: Return of the Jedi“ Džordža Lukasa iz 1983. i još poneki) tu bacaju određenu senku.

U tome se pomalo muti i edukativna i emocionalna i etička komponenta filmske priče. Sa edukativnom u smislu astro-fizičkih teorija koje se doimaju suviše naprednim za mlađu publiku stvar stoji još i najbolje, jer su pojednostavljene toliko da ih moguće prihvatiti bez dodatnih objašnjenja i uz otvaranje podnošljivo velikih rupa u priči.

Emocionalna komponenta, ona koja govori o prijateljstvu, ljubavi i sazrevanju potisnuta je u drugi-treći plan, toliko da se onaj skandal sa cenzurom u pojedinim zemljama zbog situacije u kojoj lezbejski par ima dete, čini ne samo naduvanim, nego i nepotrebnim. Etički aspekt u kojem se sudaraju individualizam i duh zajednice ostaje nedovoljno istražen, a poenta da je Baz ,,sam pao, sam se ubio“, odnosno da je sam zeznuo stvar, pa u pokušajima da popravi grešku samo pravi veću štetu, bolje će odraditi roditelje nego li decu u publici.

Imamo tu još jedan paradoks zvani Soks. Mačak je, naime, toliko sladak i simpatičan da će bez problema zaseniti našeg ,,drčnog“ protagonistu. To samo po sebi nije toliki problem za sam film, ali pomalo ruši logiku da bi dečaku Endiju, u toj konkurenciji, Baz bio i ostao omiljeni lik čiju bi igračku želeo.

Još jedan paradoks, koji će, doduše, samo odrasli primetiti takođe je vezan meta-nivo filma. Naime, ,,Lightyear“ kakav ga sada vidimo teško da bi bio moguć tokom devedesetih, jer se u priličnoj meri oslanja na filmske koncepte uspostavljene u novom milenijumu. Određeni nedostaci koje film pokazuje su, pak, posledica sinhronizacije (,,Lightyear“ igra samo u toj varijanti na većini teritorija), a ,,u prevodu“ se ne gubi samo glasovna gluma originalne postave (koja je, po mišljenju anglofonih kolega, jedna od najjačih karika filma), nego i humor, pre svega vojnički, koji nije baš u potpunosti prevodiv.

Opet, i pored toga, ,,Lightyear“ je više nego solidno izveden film, na način da će pre svega klincima koji ne postavljaju suvišna pitanja biti više nego zanimljiv da ih prikuje za sedište tokom svih 100 minuta, koliko traje. Akcija je spektakularna, režija promišljena (montažne sekvence su posebno atraktivne), a animacija je tehnički ispolirana. Pitanje je koliko će se utisak održati u nekom dužem vremenskom periodu, ali makar je robo-mačak Soks uspostavljen kao lik koji bi u budućnosti mogao nositi franšizu. Franšiziranja će svakako biti, a šuška se i o vesternu s kaubojem Vudijem, ali pitanje koje se posle Lightyeara nameće je ima li Piksar pod okriljem Diznija štofa za to.


28.6.22

Small, Slow But Steady / Keiko, me wo sumasete

 kritika objavljena na XXZ



2022.

režija: Sho Miyake

scenario: Sho Miyake, Masaaki Sakai (prema autobiografiji Keiko Ogasaware)

uloge: Yukino Kishii, Tomokazu Miura, Masaki Miura, Shinichiro Matsura, Hiroko Nakajima, Himi Sato, Nobuko Sendo


Small, Slow But Steady je biografski film u čijem centru stoji jedna izuzetna ličnost. U pitanju je Keiko Ogasawara, prva žena i uopšte prva osoba s hendikepom koja je dobila status profesionalca u boksu. Asocijacije koje nam mogu pasti na pamet, vezane bilo za biografske, bilo za sportske drame, ovde neće stajati. Small, Slow But Steady je film koji je veran svom naslovu i zbog toga prilično jedinstven u tretmanu tematike, čime ruši pretpostavljene klišee. Film je premijeru imao u sekciji Encounters na Berlinalu, a u regiji je zaigrao na glumačkom KRAFFT festivalu u Kranju.

Keiko (Kishii) je rođena kao potpuno gluva osoba, ali je svojim upornim radom uspela da se izbori za status profesionalne sportistkinje u boksu. Svoj prvi meč je dobila nokautom u prvoj rundi. To sve saznajemo na uvodnoj tekstualnoj kartici, što će nas navesti na trag da se reditelj Sho Miyake poigrava s alatima dokumentarne forme. To poigravanje se nastavlja i kasnije, budući da se u tišim trenucima treninga i priprema za meč, ali i kontemplativnim momentima u kojima je Keiko često sama na ekranu, film ponaša kao opservacioni dokumentarac.

Ali boks je tu samo jedan od aspekata borbe, i to onaj nešto manje važan. Jer zapravo život je borba, i to ona koja se ne odvija nužno u ringu i po pravilima, a svakome, pa i Keiko je najteža borba sa sobom. Osim svojih protivnica, ona mora pre toga savladati poteškoće uzrokovane hendikepom (jer ne može čuti ni sudije ni sekundante u uglu, pa mora čitati situaciju i imati još bolji pregled) i one vezane za motivaciju. Kako samo od boksa ne može čiveti, Keiko takođe radi kao čistačica u hotelu, pa je logično da joj se nameće filozofsko pitanje čemu sve to.

Nakon jedne dobijene borbe, njen trener (veteran Tomokazu Miyura) u intervjuu novinaru otkriva Keikinu suštinu: ona nije naročito jaka i brza, njen raspon ruku nije naročito veliki, njena tehnika nije savršena, ali je ona iskrena, srčana, vredna i nikada ne odustaje. Ali i trener se mora podati u svoje borbe, ne samo za Keiko koju su brojne teretane odbile zbog pola i naročito zbog hendikepa, nego i za svoju teretanu, najstariju u Tokiju, koja je pod pritiskom džentrifikacije, a i za svoje zdravlje koje ga napušta. Mogu li se oni skupa izboriti i prebroditi turbulentna vremena i unutrašnje sumnje?

Atmosferom, film neće podsetiti na Rockyja ili Raging Bull, pa čak ni na Million Dollar Baby kao etalon filma o ženskom boksu, već na radove Yasujiro Ozua i njegov transcedenti stil. Ekspozicija zauzima više od polovine filma, umesto konvencionalnog zapleta imamo konflikte, pre svega unutrašnje i njihovo prevazilaženje, dok pozadinom odjekuje jedna šira realnost koja uvek dodatno „boji“ film, a ponekad čak i direktno utiče na njegovu radnju. U tome se našlo mesta i za pandemiju (što je svakako intervencija u originalni tekst, objavljen početkom prošle decenije) koju Miyake i njegov ko-scenarista Masaaki Sakai tretiraju dosta inteligentno i intrigantno, kao dodatnu distrakciju koja remeti ionako ograničenu Keikinu komunikaciju sa spoljnim svetom.

Čini se da je komunikacija ono što stoji u centru filma i ono za šta Keiko stalno traži nove modalitete i njoj je posvećena dužna pažnja. Intrigantno, kada je ta komunikacija precizna kao kada Keiko komunicira s majkom ili bratom, ona je titlovana, ali kada je zatvorena (kao kada se Keiko nađe sa svojim prijateljicama u restoranu) ili kada je okljaštena (ljudi većinom ne poznaju znakovni jezik, a i čak kada se uče, početak je težak i pun grešaka), titlova nema.

Takođe, kada je mogućnost upotrebe dijaloga ograničena, a akcija u klasičnom smislu planski gurnuta u stranu, nešto drugo mora doći na to mesto. U ovom slučaju, to su misli i emocije naše protagonistkinje, njene dileme i njena rešenost. U tom svetlu, veliki je pritisak na glumici Yukino Kishii, ali ona se s njime nosi na zadivljujući način, uz strogo prisustvo i izraženu mikro-glumu.

Uz toplu, analognu fotografiju, meditativnu montažu i inteligentnu režiju, neće nam biti teško da se u potpunosti saživimo s njom i njenim borbama. Small, Slow But Steady je slika i prilika protagonistkinje, ali i kao film opravdava svoj naslov. I jedno i drugo su „tiha voda koja breg roni“, zbog čega ovaj mali, nepretenciozni film postaje velik i stoji čvrsto.


26.6.22

A Film a Week - The Last Goze

 previously published on Asian Movie Pulse


“Goze” is a term that stands for a woman, usually, but not necessarily blind, who works as a travelling musician and singer. The tradition dates at least back to the Edo period, and it was present in the rural areas from Kyushu island in the south to Yamagata and Fukushima prefectures in the north. It was active well into the second half of the 20th century when the last professional goze Haru Kobayashi retired from her work in 1978. “The Last Goze”, directed by Masaharu Takizawa, is a biopic about her, and too bad it is not a good movie.

The movie follows her from her birth, through her childhood and goze training and apprenticeships with different mentors, in the early adulthood and the beginning of her career as an independent artist, guild member and group leader. It starts with a warning printed on the screen, stating that the harsh language and actions are merely the reflection of the state of things back in the day, and it actually comes pretty handy.

Haru was born blind in the year of 1900, which was just the first tragedy in her life. She lost her father early on and she was raised by her grandparents. Back then, visual impairment was a severe limitation even to the women born in higher classes, so becoming a goze was pretty much her only option to make a living. In order to do so, she had to endure a strict training both at home, where her mother Tome (Hiroko Nakajima) undertook the role of an “ogre mother”, forcing little Haru (Non Kawakita) to learn sewing, to carry heavy burden and to walk almost barefoot in the cold, and on tour with her abusive first mentor, Madam Fuji (Shin Togashi). The things got a bit easier later on as she grew up (Miyu Yoshimoto takes up the role of Haru in her late teens and early adulthood) was picked up by the second mentor, Madam Sawa (Ayako Kobayashi), but the life of a goze is never an easy one, since a travelling musician has to endure a lot of hardships on the road, and also by the hands of the competition.

Largely all the problems in the film come from the script written by Takizawa with the help by Arei Kato and Isao Shiina. Firstly, the fact that it focuses only on Haru’s early age is a grave mistake, making it too reliant on the well-known clichés about the Japanese traditions and the life in rural parts of the before the WWII and before the modernization. In fact, Haru had an interesting life full of hardships also in her adulthood and old age (she lived to the age of 105, dying in the year of 2005, achieving the status of the national treasure before that), but the dying out of the tradition, which should be a central topic in the film about the last goze, is never addressed.

On top of that, their script is marred with the rigid dialogues, which results in rigid, declamatory and theatrical line delivery by the cast, and the over-abundant use of the narrator makes it feel like a literary adaptation, when it is, in fact, based on the semi-factual, semi-legendary, but actually well-known and publicized “wikipedian” bits and pieces from Haru’s life. Not everything that went in the acting department could be attributed to the script, some of it is the director’s fault. Takazawa does his best to mask the script’s faults by using the wider shots as much as possible, but the troubles become painfully visible in close-ups: being blind is not the same as having the eyes closed, which is the thing what the cast members playing the blind characters do most of the time.

Certainly, “The Last Goze” was seen as an important project aimed at preserving a piece of now-lost tradition. The appearance of the famous actors like Hiroyuki Watanabe, Ken Tanaka and others in bit roles signals it loudly. Some saving grace could be found in detailed production and costume design, as well as the use of the period-appropriate props, and generally in technical components like cinematography handled by Hideo Sasaki and Moritada Iju that shines especially in the open spaces, and the editing by Satoru Shiraishi that tries to establish some sense of rhythm in something very linear and flat-lined, but when the basis is crooked, there is not much to be done. Too bad.


23.6.22

Hustle

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Moram da priznam da sam u teoretskom sukobu Bena Stilera i Adama Sendlera bio na strani prvog.

Zašto, kada su oni praktično kao braća, makar što se tiče načina na koji grade karijere, uglavnom se fokusirajući na „tajpkast“ uloge na granici simulacije mentalnih poremećaja u komedijama „ćoravog“ tipa?

U krajnjoj liniji, tu foru sa braćom najbolje je uočio Noa Baumbah, dajući im uloge braće-luzera i rivala, i to u ozbiljnijem, dramsko-komičnom registru u filmu ,,The Meyerowitz Stories“ (2017).

Između njih su ipak postojale i finese u pristupu likovima, a kod Stilera se ipak osećala doza ironije i odmaka prema tim tipskim ulogama koje je igrao za honorare kada bi dobio priliku da se pozabavi malo ozbiljnijim komičarskim materijalom. Za to ne treba ići dalje od njegovog ,,Tropic Thunder“ (2008) da bi bilo posve jasno o čemu se tu radi.

Sendler je, pak, u principu ostajao zarobljeniji u tim tipskim ulogama, iako je i pokušavao da te okove pokida, makar sa ,,Punch-Drunk Love“ (Pol Tomas Anderson, 2002). Fakat je, međutim, da je on bolje iskoristio priliku za skok u dramski modus operandi koju mu je Baumbah pružio, pa je usledilo iznenađenje za najširu publiku u vidu njegove uloge kod braće Safdi u ,,Uncut Gems“ (2019).

Posle te uloge, čini se, više ništa neće biti isto za Sendlera, čak i kada bude primoran da se vraća kreveljenju za honorare. On je, naime, otkrio da je glumac, a ne samo komičar, iako mu gluma kao takva zapravo nije toliko predstavljala problem, koliko mu je problem bio „tajpkast“ i zabijanje u određene tipove uloga. I kao komičar, Sendler nije bez potencijala (premda, doduše, to na filmu nije baš često mogao da pokaže), a za to treba proveriti neke njegove ranije „stend-apove“. Kada, konačno, u taj miks glumačkog i komičarskog umeća dodamo i njegovu ljubav prema košarci, dobićemo ,,Hustle“, film u Sendlerovoj produkciji, a u režiji Džeremaje Zagara koji nam se upravo ukazao na Netfliksu.

Sećate li se one prispodobe o konju koji ima hiljadu mana, od kojih su neke čak krupne, ali je ipak dobar konj jer se na drugu stranu kantara mogu staviti i vrline? Takav će konj odneti prevagu nad onim koji ima samo jednu manu, doduše krucijalnu – tu da je loš. E, pa, Hustle je takav konj, odnosno film.

Prva rečenica koju čujemo u filmu glasi „Ćao, Lepi, kako je?“, dok Sendler u pratnji srpskog vodiča ide kroz vlažni podrum da pogleda novu košarkašku nadu, nekog Jovanovića kojeg igra niko drugi do NBA centra iz Dalas Meveriksa Bobija Marjanovića. Sendler, naime, igra košarkaškog skauta Stenlija Šugermana koji radi za NBA tim Filadelfija 76ers, i čiji je posao da iskopava talente po evropskim ligama. Jovanović i njegovi srpski ortaci mu, naravno, muljaju nešto, ali šta drugo možemo očekivati od „filmskih“ Srba?

Počeli smo, dakle, s jednim stereotipom i jednim lažnjakom. Štos sa stereotipima je taj da su u natpolovičnom broju slučajeva tačni (uostalom, da postoji savez za to „tante za kukuriku“ bi bio nacionalni sport u brojnim balkanskim državama), a lažnjak – taj da se glavni lik preziva Šugerman – ovde čak i ima smisla: on je sad taj koji traži.

Elem, Stenli je na pragu da uspe u životu, makar da osigura poziciju pomoćnog trenera i da se „skine“ sa stalnih putovanja po vremenskim razlikama, spavanja po hotelima i žderanja loše hrane, pa da može nešto vremena da provede i sa porodicom, ženom Terezom (Kvin Latifa) i kćerkom Aleks (Džordan Hal). Gazda kluba Reks Merik (Robert Dival) ga gotivi, gazdina kćerka Ket (Hajdi Gardner) poštuje njegovu ekspertizu, ali ga gazdin sin (Ben Foster) baš i ne „zarezuje“. A pride, ima i ideju da bi s klubom pokušao da igra „manibol“, odnosno da se u donošenju odluka oslanja isključivo na statistiku.

Kada gazda Reks umre, sin preuzima klub, a Stenli pada u nemilost, odnosno vraća se na staru poziciju skauta jer je junoša očito zeznuo nešto s dovođenjem perspektivnog, ali sebičnog Nemca Hasa. Stenlijev zadatak je da iskopa „kariku koja nedostaje“, što mu i uspeva na neočekivanom mestu, na basket-terenu u Španiji.

Mladić se zove Bo Kruz (Huanćo Ernangomes, NBA košarkaš, trenutno u timu Juta Džez), inače je građevinac i samohrani otac koji košarku „u sistemu“ nije igrao godinama, ali poseduje sve potrebne fizičke i poneki od psihičkih kvaliteta. U klubu nisu oduševljeni tako divljim izborom, pa novi gazda rešava da Stenliju i Bou postavi nogu u vidu mladog provokatora Kermita Viltsa (još jedna NBA zvezda, Entoni Edvards iz Minesote, na glumačkom zadatku) koji uspeva da dekoncentriše Boa na treningu-audiciji.

Ipak, Stenli je uveren u svoj uspeh toliko da je spreman da napusti sistem, uzme mladog i temperamentnog Španca pod svoj krov i lično preuzme njegov trening, kako bi ga spremio za test amatera pred draft. Šta mislite, gledaoci sa iskustvom, hoće li u tome uspeti i hoće li na putu dotle doći do još nekih peripetija?

Prvi od nedostataka koje ,,Hustle“ pokazuje je apsolutno evidentan manjak originalnosti: za svaki segment filma može se naći parnjak u nekom starijem i, na prvi pogled, boljem filmu. Tako imamo i ,,Trouble With the Curve“ (Robert Lorenc, 2012) i ,,Up in the Air“ (Džejson Rejtman, 2009), ponešto tragova iz ,,Jerry Maguirre“ (Kameron Krou, 1996), a o ,,Rocky“ serijalu i ,,Creed“ (Rajan Kugler, 2015) da i ne govorimo, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog silnih citata u montažnim sekvencama treninga pred zoru.

Nije naročito nov štos ni to da košarkaši igraju po filmovima, od onih bedastoća s najvišim NBA košarkašem svih vremena, Georgijem Murešanom, pa do igrano-animirane varijante oba ,,Space Jam“ filma. (Kao bonus, glavni producent filma, uz Sendlera je Lebron Džejms, a silni aktivni i bivši košarkaši igraju uloge u rasponu od kameo-pojavljivanja do onih integralnih za priču.) Drugi nedostatak, pak, preti da postane krucijalan, a to je nepoznavanje ili, bolje rečeno, negiranje poznavanja okruženja. Samu mehaniku pojedinog sporta film ne mora da poznaje niti da poštuje, premda poznavanje i poštovanje daje na autentičnosti.

Kulturu koja taj sport okružuje, načine na koji se poslovi vode i kako stvari funkcionišu u medijskoj prezentaciji tog sporta, međutim, film mora da pogodi. Upravo bajkovitost koju propoveda ,,Hustle“ (od trnja do zvezda, odnosno od basket-terena direktno u NBA, iako bi takav igrač mogao da se nada nekim Harlem Globtrotersima u najboljem slučaju, dok za NBA ipak treba igrati u Realu, Po Ortezu, Partizanu ili makar Megi) na nekoliko mesta preti da potopi film. Ali ga angažman svih uključenih i pozivanje na neke druge sportske drame čiju smo bajkovitost tolerisali, tu spasavaju.

Režija Džeremaje Zagara, rođenog u Filadelfiji i verovatno fana Siksersa, iznimno je inteligentna, posebno u onim čisto košarkaškim scenama u kojima odstupa od dogme sportskog prenosa, postavlja kameru na manje pozicija i snima iz blizine, tako da ,,Hustle“ podseća na košarkašku verziju Skorsezeovog ,,Raging Bull“ (1980). U tome demonstrira i sjajnu sinergiju s direktorom fotografije Zakom Maliganom čije snimanje na tri različite RED kamere rezultira unikatnom, toplo-zrnastom slikom na tragu „lažnih sedamdesetihih“ (eto još jedne posvete ,,Rocky“ počecima) u kojoj čak ni umetnuti snimci iz drona i sa mobilnog telefona ne štrče previše.

I glumački je skoro sve na mestu. Ben Foster jedini ostaje neiskorišćen u punoj meri, Kvin Latifa igra ulogu koja joj dobro stoji, a Robert Dival ima koloritnu počasnu epizodu. Vrlo dobro se snalaze i košarkaši, sadašnji i bivši, od Kenija Smita, sada TV voditelja, koji igra Leona, Stenlijevu „vezu“ s prvom ligom NBA-ja, preko Entonija Edvardsa koji potencira drskost, pa do Huanća Ernangomeza koji ima nezahvalan zadatak da njegov lik bude talentovaniji košarkaš nego on sam, ali koji ima prirodan glumački talenat da to izvede bez po muke.

A Sendler kao zvezda filma? On je odličan jer pruža celog sebe, od ljubavi prema košarci, preko dramskih dubina do komičarskog tajminga i kalibracije koliko daleko s nekim štosem treba da ide. Čak uspeva da isfura neke od svojih manirizama, recimo da isfura fizički hendikep (ovde je to ruka u gipsu) i da lagano sugeriše da je jadnik koji će nam se smiliti. Ali kao vezivno tkivo, on ,,Hustle“ drži na okupu, uvek iznad vode i sasvim blizu nivoa dobrog filma.

21.6.22

The Sadness / Ku bei

 kritika objavljena na XXZ



2021.

Scenario i režija: Rob Jabbaz

uloge: Berant Zhu, Regina Lei, Chen Ying-Ru, Wang Tzu-Chiang, Lan Wei-Hua, Ralf Chiu, Chou Chi-Min, Emerson Tsai


Jeste li, dragi čitaoci, primetili sličnosti između dramaturgija filmova katastrofe i zombi-horora? I u jednima, i u drugima, ulog je preživljavanje, najčešće goli život, a prosede se najčešće svodi na gomilanje opasnosti, pa dolazila ona od zombija, vanzemaljaca ili podivljale prirode. I jedan i drugi žanr se takođe mogu iskoristiti za povlačenje društveno-kritičkih paralela. U slučaju horor-filma The Sadness, dugometražnog prvenca kanadskog filmskog autora s tajvanskom adresom Roba Jabbaza, ova teza je dodatno pojačana nečim sa čime se svi možemo povezati preko svog nedavnog iskustva s pandemijom i reakcijama na nju.

Film počinje s mladim zaljubljeni parom, Jimom (Zhu) i Kat (Lei), koji se budi u svom malom tajpejskom stanu i sprema da započne novi radni dan. Odnos između njih dvoje je stabilan, iako ne nužno idealan, vidi se da su različitim životnim stadijima (ona radi, on „juri“ tezge), što implicira rasporede koji se ne mogu uvek uskladiti i otkriva određenu dozu sebičnosti i kod jednog i kod drugog, a što će sve biti izglađeno određenim dnevnim rutinama koje treba ispoštovati.

Da situacija nije baš normalna, podsećaju nas vesti s video-klipova u kojima se raspravlja o Alvin-virusu koji je, navodno, kombinacija gripa i besnila, koji „divlja“ već neko vreme, ali do sada nije uzeo nijednu smrtnu žrtvu, o kojem doktori, naravno, savetuju maksimalni oprez, a građani, recimo njihov komšija (Chiu) se toga uglavnom ne drže, te prizor koji Jim vidi s terase: staricu (Chou) koja stoji na svojoj mansardi u krvavoj haljini. Dalju potvrdu opasne situacije par će dobiti u toku vožnje na njen posao, svedočeći divljanju zaraženih pojedinaca na ulicama.

Bliski susret s pandemijom njemu će se dogoditi u fast-food zalogajnici na putu kući, gde će pomenuta starica napasti i zaraziti ostale, da bi se košmar nastavio i kod kuće, odakle on jedva uspeva da pobegne skuterom. Ona će se, pak, s pandemijom susresti na povratku kući u metrou, prethodno se jedva othrvavši nasrtajima neimenovanog starijeg, tada još nezaraženog, biznismena (Wang). Biznismen će, jednom kada se zarazi, postati centralni negativac filma, a žena koju Kat uspeva nekako spasiti od njega, Molly (Chen), postaće neko o kome ona vodi brigu. Priča dalje ide svojim tokom u smislu toga da će se razdvojeni ljubavnici pokušati spojiti, usput preživljavajući horde krvožednih, zaraženih zombija.

Štos je, međutim, u tome što ovi zombiji nisu ni spore, ni brze kreature bez mozga svedene na primarne nagone hranjenja u svrhu preživljavanja, već su više nalik na besne (u kliničkom smislu) zlice koje su sposobne za lukavstvo, potiskivanje svojih nagona na neko vreme u taktičke svrhe, te kreativni sadizam oličen u silovanjima, ubijanjima i kanibalizmu. Teza koju tu Jabbaz s pravom postavlja je to da nas zaraza ne čini monstrumima, već samo doprinosi tome da svoje monstruozne nagone čije je seme odavno posađeno (možda čak iskonsko za ljudsku vrstu) ispoljimo bez griže savesti i straha od odmazde sistema. Sistem je, pak, i sam „podivljao“ i srušio se, što čujemo i vidimo u dva ključna subverzivna momenta filma: kada lokalni „organ reda“ preti preko razglasa i kada jedan od predstavnika sile (vojne ili policijske) podivlja u direktnom televizijskom prenosu i napadne svog nadređenog, predsednika ili premijera.

Sve to je vrlo dobro i promišljeno koreografirano i režirano, uz trikove s ubrzavanjem i usporavanjem protoka vremena i obilato krvoliptanje koje je odrađeno po „starom sistemu“, praktičnim efektima umesto kompjuterskim, te ostale gadosti uz raskošnu upotrebu maske. Jabbaz će na par mesta znalački ubaciti omaže boljim delovima Yeon Sang-hoove „zombi“-trilogije, animiranom filmu Seoul Station i igranom Train to Busan, što nije nimalo slučajno, budući da se i sam prvotno bavio animacijom. Kanadsko-tajvanski reditelj čak odlazi tako daleko da uspeva da podvali i omaž samom sebi, tako što na televizijski ekran ubacuje svoj kratki animirani film Fiendish Funnies (2013). Kasting mladih i perspektivnih glumaca, uz par iskusnih i poznavaocima azijskih kinematografija prepoznatljivih, svakako mu ide na ruku, kao i orkestriranje tehničke ekipe iza kamere.

Sve bi, dakle, bilo divno i krasno da u priču ne ulaze dva faktora. Prvi od njih je nasleđen iz žanrovske odrednice filma kao krvavog horora o zombi-katastrofi, a to su određena dramaturška pravila da se moraju podizati ulozi i tenzije. Iako Jabbaz nije nužno „sprinter“ koji će iz najjačeg oružja zapucati na početku, ipak je „srednjeprugaš“ prisiljen da „trči maraton“, pa će se momentum svega, od napetosti, preko šoka do gadosti, istrošiti negde do dve trećine ili najkasnije tri četvrtine trajanja filma.

Drugi problem je takođe posledica prvog, jer onda kraj mora imati nekakvu jasnu poentu. Autor će usput poentirati „na malo“, u čemu će uspevati, ali neku širu, generalnu poentu na kraju ipak neće uspeti da napravi, barem ne dovoljno snažno i dovoljno jasno. Pritom, u vazduhu najviše ostaje da visi sam naslov filma koji se u ovom kontekstu čini generičkim za „uzdignuti horor“: mi možemo zamisliti da u korenu sve te monstruoznosti skrivene u nama stoji određena praznina, a u njenom korenu, pak, tuga, ali se ta tuga nijednom rečju u filmu ne spominje. Ipak, i pored toga The Sadness je jedan od zanimljivijih, hrabrijih i svakako krvavijih horora u poslednje vreme.


18.6.22

The Unbearable Weight of Massive Talent

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Krajem prošle godine, na istom ovom mjestu, mogli smo se podsjetiti glumačke veličine i versatilnosti Nicolasa Cagea, visina do kojih se zna vinuti ili ponora u koje zna upasti igrajući uloge koje, čini se, jedva da više i bira, svih njegovih pogodaka i promašaja kojima skupno može biti samo jedno: to da su neočekivani, ili ih mi makar ne očekujemo. Bilo je to u uvodu za kritički prikaz filma Svinja Michaela Sarnoskog, u kojem je Cage polučio izvrsnu ulogu, jednu od boljih u svojoj karijeri. Da, to je bila ona „dobra” uloga prošle godine, ali nije bila jedina. Nicolas Cage je odigrao i dvije bizarne (premda ne nužno loše) uloge u filmovima različitih stilova, žanrova, aspiracija, dometa, konačno i kvalitete: odigrao je lik koji ne govori i koji je potpisan samo kao Domar u poštenom B-filmu Kevina Lewisa pod nazivom Willy's Wonderland, te glavnu ulogu u bizarnom i kontroverznom američkom prvijencu japanskog žanr-autora Siona Sona, Prisoners of Ghostland. Iako se prošla godina s tri uloge može nazvati čak i „normalnom” u „nenormalnoj” karijeri Nicolasa Cagea, posebno u usporedbi s 2019. u kojoj je glumac imao šest premijera, uglavnom u B-filmskom registru, ona je svejedno znakovita u smislu toga da izgleda kao da se Cage trudi potvrditi trač o sebi kao glumcu koji ne bira uloge i koji bi se, za honorar, razumije se, pojavio i u školskoj predstavi i na privatnoj rođendanskoj zabavi. Upravo ta tvrdnja služi kao premisa akcijske meta-komedije Nepodnošljiva težina golemog talenta čiju režiju potpisuje Tom Gormican i koja je velikim dijelom snimljena u Hrvatskoj, preciznije u Dubrovniku koji glumi španjolski otok Mallorcu.

Gormican otvara film intrigantno: mladi par kod kuće gleda sada već „stari” film Con Air, s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, te komentira njegovo glumačko ostvarenje kao genijalno. U njihov životni prostor upadaju maskirani napadači koji odovode djevojku. Rez na sljedeću scenu: glumac Nick Cage (u interpretaciji Nicolasa Cagea) odlazi na razgovor s redateljem za ulogu koja mu može revitalizirati karijeru, budući da je razveden, nastanjen u hotelu i dužan na sve strane, zbog čega mu se „smiješe” jedino uloge u generičkim akcijskim B-filmovima za skromne honorare. Štos s tom ranom sekvencom u Gormicanom filmu je, pak, taj da redatelja s kojim se glumac sastaje igra David Gordon Green, upravo redatelj filma Joe u kojem je „u stvarnom životu” Cage odigrao jednu od svojih najboljih uloga, koja mu je donekle revitalizirala karijeru. Ulogu, pak, neće dobiti, što će ga dovesti do trenutka pijanstva i eskapade na kćerkinom rođendanu, i to pred bivšom ženom. Njegov agent Fink (Neil Patrick Harris) ipak ima rješenje koje se može ispostaviti spasonosnim: za pojavljivanje na privatnoj zabavi ekscentričnog španjolskog bogataša Javija Gutierreza (Pedro Pascal), Cage će dobiti milijun dolara kojima može podmiriti dugove i nakon toga se fokusirati na vlastiti oporavak i popravak odnosa sa svojim bližnjima. To bi bila razumna stvar, ali Nick također dolazi u paketu s „vragom na svom ramenu”, Nickyjem koji je ništa drugo do mlađa i nabrijanija verzija njega samog, i koji mu ne da mira...

Na Cageovu sreću, bogataš Gutierrez je filmofil čiji se ukus dosta poklapa s njegovim (što uključuje i preko jednog stoljeća star klasik Kabinet doktora Caligarija), ali je, pak, na nesreću, Javi pod istragom obavještajnih agencija koje sumnjaju da je upravo on vođa organiziranog kriminalnog klana koji stoji iza politički škakljive otmice djevojke iz uvodne scene, inače kćeri katalonskog predsjednika. Cagea zbog toga vrbuje dvojac agenata kako bi im zbog bliskosti s Gutierrezom pomogao u špijuniranju, tako da on mora izmisliti razlog zašto bi na njegovom posjedu ostao još nešto vremena. Prilika se pojavljuje u vidu Javijevog scenarija i Cageove ideje da njih dvojica ipak skupa napišu jedan svoj. Slijede trenuci zbližavanja dvojice prijatelja uz drogiranje i jurnjave automobilima, potom izdaje, prevrati i otkrića, s posve akcijskim finalom. Reference, naravno, „pršte na sve strane”: u točno određenim trenucima citiraju se i spominju ikoničke uloge u filmovima kao što su Napuštajući Las Vegas, Opčinjena Mjesecom ili Bez lica, podsjeća i na one kvalitetne koje su pomalo pale u zaborav, poput nastupa u Mandolini kapetana Corellija ili u Čuvajući Tess, kao i na neke od generičkijih, primjerice u „rimejku” Nestali u 60 sekundi. Otkriva se da Javi ima „svetište” Nicka Cagea napučeno memorabilijom iz njegovih filmova, citiraju se i replike iz Cageovih filmova u nešto izmijenjenom kontekstu, dok je dvostruka uloga koju Cage igra vrlo jasan namig prema filmu Adaptacija Spikea Jonzeeja (prema scenariju Charlieja Kaufmana) u kojem je glumac također igrao dvostruku ulogu, doduše u ključu fizički identičnih blizanaca.

Koncept meta-filma centriranog oko određenog lika i djela određenog glumca, imenovanog ili neimenovanog, nije naročito nov. Sjetimo se samo Posljednjeg akcijskog heroja, ili možda još otvorenije naslova Biti John Malkovich, pa i spomenute Adaptacije, ili Sedam psihopata u kojem vrlo lako možemo zamisliti Cagea na mjestu obojice protagonista. Također, i sama Cageova dosadašnja karijera kao da priziva vlastiti meta-film, a na taj poziv se Tom Gormican odazvao, navodno pišući scenarij skupa s Kevinom Ettenom bez Cageovog znanja koji je, navodno, ulogu u filmu i poziciju njegovog producenta prihvatio tek kada je isti pročitao. Stvar je, međutim, u tome što svaki od navedenih filmova funkcionira u određenom setu pravila koja je sam napisao. U usporedbi s njima, Gormicanov film, iako ima najviše sirovog materijala u smislu šarolikog izbora uloga koje je Nicolas Cage odigrao u svojoj karijeri i u smislu njegovog osebujnog privatnog života, djeluje dosta nevješto konstruiran i izveden. Scenarij je takav da služi tek kao kostur i „mehanička osnova” za guranje predvidljivog zapleta, pravolinijski unaprijed nagomilanih referenci koje služe kao osnovna „municija” za ubiranje humornih poena. Čak se i preokret od komedije prema akcijskom filmu s komičnim elementima može opisati kao inverzija onoga što je Martin McDonagh izveo u Sedam psihopata. U svemu tome likovi ostaju nedovoljno razvijeni, od središnjeg pa do onih rubnih, a za kretanje zapleta neophodnih. Cageov lik možemo shvatiti tek kao kolekciju referenci, tjelesnih i glasovnih tikova drugih likova koje je glumac u svojoj karijeri odigrao. S Javijem, Pedro Pascal ipak ne uspijeva realizirati svoj komičarski potencijal. Agenti ostaju sramotno nedorađeni, a Javijev rođak ispostavlja se kao kartonski zlikovac. Neil Patrick Harris reciklira svoju najpoznatiju televizijsku ulogu u tek nešto utišanom registru kao Fink. Interesantan je tek izbor glumačke kćeri Lily Sheen (roditelji su joj Michael Sheen i Kate Beckinsale) za ulogu Cageove kćeri. Glavna mana filma je, pak, režija, i to na nivou pojedinih scena, napose onih akcijskih, što se nekako može objasniti time da je dominantni izričaj u kojem Tom Gormican operira komedija, i to ona televizijskog prizvuka. Također, ni izbor Dubrovnika za lokaciju snimanja ne može se baš opravdati, budući da je grad „obezličen” (logično, „igra” jednu sasvim drugu lokaciju), a opet nije uvjerljiv da bi mogao proći kao španjolsko otočje.

Na koncu, pitanje koje možemo postaviti glasilo bi: „Čemu sve to?” Karijera Nicolasa Cagea će se po svoj prilici nastaviti nekim svojim tijekom, i u njoj će se i dalje smjenjivati pogoci i promašaji, iznimne, iznenađujuće i bizarne uloge koje će davati materijala za analizu, teoretiziranje ili za sprdnju, i u tom smislu Nepodnošljiva težina golemog talenta neće ništa promijeniti. Doduše, film možda možemo više cijeniti ako ga nazovemo pravim imenom: u pitanju je klasično servisiranje fanova napravljeno od strane redatelja iz redova njih samih i s blagoslovom glumca koji je za njihovu zabavu bio spreman rekreirati komadiće svojih uspjelijih ili osebujnijih uloga. Ali čak i u tom slučaju teško možemo reći da je Nepodnošljiva težina golemog talenta dobar film.