A Film a Week - Active Vocabulary

 previously published on Cineuropa

Preparations for war do not begin on the frontlines, or even at military training facilities. No, the narrative is laid out in the media for adults, and even at school for children. It seems unethical, and it is even forbidden outright in advanced Western democratic societies (although a teacher is allowed to intervene when students start expressing extremist or totalitarian worldviews), but it is a common practice in societies with lower democratic standards. Sometimes, the indoctrination is subtler, but in the case of Russia, it is completely obvious and very extreme. We were able to see it in this year’s hit documentary Mr. Nobody Against Putin, co-directed by David Borenstein and Pavel Talankin. The latter is a former teacher but also the film’s primary subject, narrator and cinematographer, who shared his experiences of the soul-crushing system of propaganda and recruitment of young people for cannon fodder.

The winner of DOK Leipzig’s German Documentary Competition, Yulia Lokshina’s Active Vocabulary, deals with the similar experiences of another teacher from Russia who had to leave her country, her position and her family behind in order to seek political asylum abroad. Back in 2022, Maria “Masha” Kalinitschewa was recorded by a student in her small English-language class of four when she shared her thoughts on the war in Ukraine, labelling it unjust and potentially disastrous both for Ukraine and for Russia. The candid mobile-phone recording reached the students’ parents, but also Masha’s colleagues and superiors. Threats were made against her, and she and her mother were even investigated by the FSB for scrawling anti-war graffiti on a wall in their village in the Russian Far East. Masha managed to escape to Germany, where she, with her new class of Berlin kids, wants to make a re-enactment of the incident that forced her to leave her home country.

But this is just one of the plot lines in Lokshina’s self-produced, micro-budget documentary essay laced with a few experimental touches. The Russian-born, German-based filmmaker also narrates her own experiences with the Russian school system and migration to another country at primary-school age, a specific ban that effectively outlawed political indoctrination in West German schools in the 1970s and is still in effect post-reunification, and a seemingly unrelated 2021 incident in which a group of female activists tried to stop a New Moscow construction project in a wooded area close to the Russian capital.

It seems that the topics Lokshina deals with have little in common with each other, apart from creating a consensus that today’s Russia is a totalitarian place where the orders from above show little concern for the ideals of justice, common sense, ecology, and individual and collective well-being. However, the essayist approach allows for these kinds of analogies, loose metaphors and abrupt jumps between topics. The use of JS Bach’s suites as the musical background is effective, as is the simple, hand-held camerawork by Nina Wesemann, while the satellite still photos and archival footage previously obtained by Lokshina herself are deftly edited into the material by the filmmaker and Maya Klar. The standout aspect is, however, the 3D animation by Felix Klee that exposes Russian delusions of grandeur with a model of the “monster school” that is being built in New Moscow, lending it an X-ray-like quality. In the end, Active Vocabulary emerges as an on-point, engaging and thought-provoking documentary.

The Smashing Machine

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Braća Safdie, Benny i Josh, slavu su stekli radeći uglavnom skupa u okvirima američke neovisne kinematografije. Kao i njihovi kolege i suvremenici poput, primjerice, Seana Bakera ili Ramina Bahranija, oni su u svojim filmovima secirali marginu i povremeno njenu interakciju sa srednjom strujom američkog društva. Pri tome su se često oslanjali na naturščike, autentične pripadnike miljea, ili na mlade i neafirmirane glumce, snimajući gotovo dokumentaristički na autentičnim lokacijama. Stariji Josh je režirao filmove i sam, dok je mlađi Benny do sada radio isključivo u paru s bratom, barem kada je dugi metar u pitanju. No u zajedničkim je projektima, osim uloga koscenarista i koredatelja, često bio i glumac, a kao glumac je surađivao i s drugim redateljima, recimo Paulom Thomasom Andersonom na filmu Licorice Pizza i Christopherom Nolanom na Oppenheimeru. Ove su se godine braća kreativno razdvojila, ali kuriozitet je da su obojica za samostalne projekte izabrala sportske biografske drame centrirane oko neopjevanih američkih sportskih heroja. Doduše, sportovi kojima se u svojim filmovima bave ne mogu biti različitiji – zajedničko im je to da su u pitanju individualni sportovi i da su oba nekomercijalna, odnosno da su takvi bili u doba kada su njihovi junaci njima vladali. Dok čekamo premijeru Joshovog filma Marty Supreme, fikcionaliziranog portreta stolnotenisača Martina Reismana zakazanu za Božić, na kino-program nam je došao Bennyjev uradak Smashing Machine: Život u ringu, o pioniru borilačkog sporta MMA, Marku Kerru. MMA je akronim za „mixed martial arts”, odnosno miješane borilačke vještine. Teoretska ideja iza te borilačke discipline bila je da se utvrdi u međusobnim srazovima boraca koja je borilačka tehnika bolja. Ideja je u različitim oblicima bila prisutna od početka XX. stoljeća; na dalekom istoku su se povremeno susretali borci različitih stilova, što je i inspiriralo Brucea Leeja da osmisli hibridnu borilačku vještinu, a u Brazilu su se održavali „vale tudo” turniri u kojima su snage međusobno odmjeravali majstori džuda, brazilskog džiu-džitsua, zapadnog i brazilskog „luta livre” hrvanja, tajlandskog boksa i kapoere. Međutim, tek 90-ih godina se MMA sintetizirao kao borilački sport, doduše međusobno razdijeljen u različite promocije sa svojim pravilima. U to vrijeme, čak ni prostor za borbu nije bio unificiran (boksački ring ili žičani kavez oktogonalnog tlocrta), a i pravila su varirala od organizacije do organizacije. Postepeno je došlo do unifikacije pravila borbe u smislu toga koji su udarci i koji zahvati dozvoljeni, a MMA, i posebno njegova najveća, brazilsko-američka promocija UFC, postao je unosan sportski biznis koji svojim borcima nudi bogate ugovore i premije u stotinama tisuća dolara.
Kada su se tim borbama bavili Mark Kerr ili njegove kolege i prijatelji Mark Coleman i Bas Rutten, tomu nije bilo tako. Da, prvaci su mogli živjeti samo od borbe, ali daleko od luksuza u kojima su uživale zvijezde američkog nogometa, košarke, bejzbola, pa čak i tenisači, golferi i profesionalni boksači. Kerr dolazi iz svijeta hrvanja slobodnim stilom, što je trenirao u školi i na koledžu, u tome se natjecao i čak bio blizu kvalifikacija za Olimpijske igre 1996. godine u Atlanti. U MMA je ušao po ugledu na cimera i kolegu Pata Mileticha, te prijatelja i sparing-partnera Marka Colemana, a put do UFC-a je vodio preko Brazila i „vale tudo” natjecanja. Kerrov stil borbe svodio se na rušenje protivnika u parter, pozicioniranje iznad njega i udarce dok je ovaj na tlu, uz povremeno korištenje poluga i gušenja, dok su mu izrazitiji udarači mogli predstavljati problem. U dva navrata 1997. godine, Kerr je postao prvak UFC-a u teškoj kategoriji, da bi nakon toga prešao u japansku promociju Pride koja je u to vrijeme nudila bolje honorare i u kojoj će početkom sljedećeg, 21. stoljeća slavu steći i Mirko Cro Cop Filipović. Safdiejev film prati Marka Kerra u šampionskom periodu od 1997-2000. godine. U filmu ga igra Dwayne The Rock Johnson, inače također hrvač po profesionalno-sportskom porijeklu.
Kerra upoznajemo pred turnir u Birminghamu u saveznoj državi Alabami, na kojem je osvojio svoju prvu UFC titulu. Slušamo ga kako daje intervju, a slušamo i što o njemu govori njegov prijatelj Mark Coleman (glumi ga Ryan Bader, još uvijek aktivni MMA borac) i kakve mu prijateljske savjete dijeli. Upoznajemo i Kerrovu djevojku Dawn (Emily Blunt) koja ga bodri s tribina. Kerr u mečevima pobjeđuje, ali „štetu” od ozljeda koje je zadobio moraju mu sanirati liječnici koji ga „hrane” analgeticima koji stvaraju ovisnost. Kada je na vrhu, Kerr svojoj djevojci priznaje da se osjeća kao bog, i da nema jače opijenosti od te. Novinarima, pak, priznaje da ne zna kako poraz izgleda, a mi s pozicije gledatelja to možemo pročitati i kao da se svog prvog (pravog) poraza plaši. Prvi poraz, iako to na kraju nije tako zavedeno zbog kršenja novih pravila, doći će od ukrajinskog borca i izrazitog udarača Igora Vovčančina (Oleksandr Usik, inače aktualni apsolutni svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji) i od tada nadalje Kerr mora voditi bitke za oporavak i iskupljenje. Mora se izboriti s ovisnošću, što i čini u klinici za rehabilitaciju, te se vratiti na put treninga s legendom sporta Basom Ruttenom (igra samog sebe). Međutim, bitke u ringu, oktogonu, na iscrpljujućim treninzima, pa čak ni u klinici za rehabilitaciju nisu ništa u usporedbi s bitkom koju ima kod kuće s Dawn. Kako Kerr sam kaže i svojim ponašanjem pokazuje, njegovi protivnici mu jesu rivali, ali ne i neprijatelji, naprotiv, jer će nakon borbe poraženi prvi čestitati pobjedniku. Međutim, toksična veza je jedno sasvim drugačije bojno polje jer pravila nema, a „protivnik” je mnogo spretniji u domeni pasivne agresije nego što je to pritupasti, djetinjasti sportaš. Sa svoje strane, Kerr bi trenirao i borio se za odličja, a Dawn bi se zabavljala i radila na iluziji da se ona brine za njega. U stvarnosti, ona ne može ili ne želi pratiti režime njegovih treninga, prehrane ili čak trezvenog života; u njenoj viziji on morao biti zahvalni nježni div. Kako u njihovom kodeksu fizička sila protiv „protivnika različite kategorije” nije dozvoljena, oko njih često stradaju predmeti, pa i oni sa sentimentalnom vrijednošću.
Koristeći se scenografijom Jamesa Chinlunda i kostimima Heidi Bivens, Benny Safdie kreira atmosferu karakterističnu za razdoblje prijelaza milenija, posebno iz perspektive određenog soja ljudi koji svoju socijalnu mobilnost nisu ostvarili obrazovanjem ili kontinuiranim, a u slučaju Dawn niti bilo kakvim radom, a koji opet nisu primorani baviti se kriminalom ili izrabljivati sustav kako bi preživjeli. Uz to, glazba kojom dominiraju čak i koju deceniju starije „power-pop” balade, upotpunjava sliku tog praznog, neukusnog kiča iz predgrađa naseljenog ljudima koji nemaju bog zna što ponuditi osim samih sebe i svojih skromnih uvida. Te detalje direktor fotografije Maceo Bishop sjajno hvata i prebacuje na 16-milimetarsku vrpcu specifično toplog kolorita i granulacije, dok Benny Safdie s pozicije redatelja i montažera stvara ugođaj autentičnog opservacijskog dokumentarca. Intrigantno izabrani glumci i naturščici kreiraju iluziju autentičnosti, dodatnu pojačanu snimanjem iz ruke i oštrim švenkovima u scenama smještenim u privatno okruženje, dok se u scenama mečeva isto postiže fingiranjem estetike direktnog prijenosa, ali negdje na razmeđi poluprofesionalnog i doista profesionalnog, a svakako ne onog vrhunske televizijske produkcije.
Dok neprofesionalni glumci igraju likove koje su možda ili čak vjerojatno upoznali, i to čine s puno poštovanja, bez karikiranja ili vlastitih manirizama, dvoje prvopotpisanih profesionalaca ima intrigantnije zadatke. Dwayne Johnson, iako je kao američki profesionalni hrvač (kečer) zapravo prije kombinacija glumca i akrobata negoli sportaš, ovdje igra izrazito kontra svog uobičajenog akcijsko-komičnog tipa. Sa svojom rijetkom, ako ne i prvom uopće, dramskom ulogom on uspijeva uhvatiti suštinu fokusiranog sportaša i čovjeka ograničenih kapaciteta kada je vođenje vlastitog života u pitanju, pritom se povremeno služeći i imitacijom. S druge strane, glumica svakako većeg raspona, Emily Blunt, prisiljena je igrati lik koji je istovremeno i isprazan i manipulativan, pri čemu u kombinaciju dodaje i zavodljivost kao vjerojatno jedino opravdanje zašto bi netko Dawn i njene ispade trpio na duže staze. Rezultat je lik koji bi mogao nositi crni pojas u „pasivno-agresivnom karateu”, da parafraziramo Davida O. Russella i antologijsku naraciju o liku koji igra Jennifer Lawrence u filmu Američke varalice. Zapravo, možda bi bilo zabavno vidjeti i „meč” između Dawn Staples i antijunakinje tog filma, Rosalyn Rosenfeld.
Ono što je problem sa Smashing Machine: Životom u ringu je, čini se, odsustvo bilo kakve konzekventnosti, što ima smisla kada smo u društvu relativno tupih i ispraznih likova, ali i napetosti. U prethodnim filmovima koje je režirao skupa s bratom, naročito u posljednja dva, Paklena noć (2017.) i Uncut Gems (2019.), napetost se nekako podrazumijevala, ako ni zbog čega drugog, onda zbog cajtnota u kojeg su protagonisti zapali, a kroz njihove složene situacije mogla se prozboriti koja i o trenutačnom stanju društva. Ovdje napetosti nema jer imamo određeni relativno dugi vremenski period u kojem se protagonist mora hrvati s rivalima doslovce, a metaforički sa svojim demonima i u vezi, dok je ishod u svakom slučaju poznat, bilo iz sportskih rezultata, bilo s Wikipedije, bilo iz podrazumijevane dramaturgije jedne sportske karijere koju sačinjavaju uspon, pad, možda povratak, a na kraju svakako povlačenje u mirovinu. Safdieju onda nije ostalo ništa drugo nego da te izazove pokuša prikazati što autentičnije; pri tome mu međutim nije išlo prilog to što već postoji dokumentarac s istim naslovom i na istu temu, sniman baš u vrijeme kada su se portretirani događaji odvijali i prikazan prije 23 godine. U usporedbi s dokumentarcem, Safdiejeva igrano-filmska verzija djeluje kao remake, a pitanje koje se nameće je – čemu sve to?

Young Mothers / Jeunes meres

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Braću Darden ne treba posebno predstavljati. Naprotiv, za svaki njihov film ćemo znati da je njihov još u prvom minutu gledanja. Prepoznaćemo stil: kamera iz ruke koja prati protagonistu ili protagonistkinju, često s leđa, odsustvo muzike osim one koja dopire iz njihovog ambijenta, socijalna tematika smeštena na marginu društva i moralna dilema u središtu. Nema kod njih lutanja, vreme radnje je „sada“, a mesto „ovde“, dakle gradovi u Belgiji oko Liježa, skoro sve je naturalistički intonirano i autentično.

U Kanu, pak, tek nisu stranci. Jedni su od retkih s dve Zlatne palme, uz pregršt drugih nagrada. Zapravo, ako su snimili film, sva je prilika da će zaigrati u glavnoj takmičarskoj konkurenciji najprestižnijeg svetskog festivala i da će tamo uzeti nagradu, makar neku „utešnu“. U slučaju njihovog najnovijeg, ovogodišnjeg filma Young Mothers, nagrada je pala za scenario.

U centru pažnje imamo socijalnu ustanovu, sklonište za trudnice u visokoj trudnoći i sveže majke tinejdžerske dobi. Pod mentorstvom direktorke Beti (Selma Alaui), tim psihologa, bolničara i edukatora radi da ih pripremi na budući život. Čini se da im je s Naimom (Samia Hilmi uspelo): ona je spremna da se otisne u samostalni život i da nastavi školovanje za kondukterku. U ustanovi su ostale naše četiri protagonistkinje koja imaju svoje životne priče...

Žesika (Babet Verbek) upoznajemo u visokoj trudnoći i rešenu da ne ponovi grešku svoje majke Morgan (India Er, francuska glumica i najpoznatije ime u postavi) i ostavi svoju bebu. Jednom kada se mala Alba rodi, ona više nije tako sigurna, ali svoju majku Žesika prati i pored njene zabrane da to čini kako bi saznala šta ju je motivisalo da se odrekne deteta kad već nije prekinula trudnoću. Problema s majkom ima i, čini se, najzrelija devojka u grupi, Arien (Žanaina Aloj). Njena majka Natali (Kristel Kornil) je alkoholičarka preke naravi i s upitnim ukusom za muškarce koja je zamislila da će oformljenje nove porodične zajednice s kćerkom i unukom poslužiti kao životni reset. Arien, pak, želi da svoju kći Lili prepusti sistemu za usvajanje kako bi ona sama nastavila školovanje.

Perla (Lusi Laruel) ima sestru na koju može da se osloni, ali ona je pre svega vezana za svog dečka Robina (Ginter Dure), toliko da se čini da je rodila sina samo kako bi ga vezala za sebe. Jednom kada je dečko otkači, ona će morati da ponovo presloži svoj život. U poređenju s njima, čini se da je Žili (Elsa Uben) spremna da nastavi s porodičnim životom. S dečkom Dilanom (Žef Jakobs) planira venčanje, on ima posao, a ona socijalu i plan za školovanje, mala Mia može u jaslice, a i spremaju se da iznajme svoj stan. Ali oboje su bivši narkomani, a opasnost da ponovo posrnu i upropaste još jedan život je prilično velika.

Na funkciji direktora fotografije imamo Benoa Dervoa, po treći uzastopni put, a pre toga je s braćom sarađivao kao snimatelj. Montaža je opet poverena Mari-Elen Dozo, još jednoj stalnoj saradnici Dardenovih. Teme su opet socijalne, s margine, s vrlo mladim ljudima, zapravo decom, u centru zbivanja. Čak je i glumačka postava sačinjena od neprofesionalnih ili manje poznatih glumaca tipično „dardenovska“ stvar.

Očekivani stil i supstanca su, dakle, tu, ali Young Mothers ipak odstupa od svih filmova braće Darden do sada. Štos je u tome što umesto jednog ili par protagonista sada imamo njih četiri koje moraju deliti vreme na ekranu i za to vreme nam ukratko ispričati svoju priču. To u praksi znači da se od gledaoca ne očekuje da se nužno postavi u cipele jedne, druge ili svih i promišlja o etičkim dilemama koje njih more, ali i da njihove priče moraju biti bazičnije, ponekad čak i do nivoa predvidljivosti ili, pak, završavanja svih njih relativnim „hepiendom“, onoliko koliko to situacija dozvoljava, makar da ne bismo posumnjali da su Žan-Pjer i Luk Darden izgubili veru u ljude, kao što smo to mogli na kraju njihovog prethodnog filma Tori & Lokita (2022).

Ne znači to, naravno, da Young Mothers nije snažan i emotivno nabijen film, ali tu snagu on crpi iz proste činjenice da pred sobom imamo decu koja su rodila decu, za šta nisu „opremljena“ ni materijalno, ni emocionalno, ni u smislu znanja i zrelosti, bez obzira što jesu fizički. Na racio braća Darden apeluju priznajući da sistem, i pored plemenitih namera svojih zaposlenika, ne može baš sve da reši. Rezultat na kraju je dosta dobar film koji ipak nije epohalan i koji se kvalitativno smešta u sredinu opusa braće Darden.

A Film a Week - Elephants & Squirrels

 previously published on Cineuropa

Between 1883 and 1913, Swiss cousins and nature explorers Paul and Fritz Sarasin travelled to and through the country then known as Ceylon and now as Sri Lanka to conduct their research into the area’s natural history. On their travels, they amassed a huge collection of artefacts varying from tools and sacred artworks to human and animal remains, and brought it to Switzerland where it was scattered between various museums. Up until recently, the collection was the subject of a dispute between the two countries.

In his debut feature-length documentary, the Swiss artist with a background in theatre, commercials and music videos Gregor Brändli follows the Sri Lankan artist Deneth Piumakshi Veda Arachchige and her efforts to make the restitution of these stolen goods happen. Named after two of the more bizarre items in the Sarasins’ collection – a taxidermy piece with two giant squirrels and an elephant foetus taken from the belly of its murdered mother – Elephants & Squirrels premiered in DOK Leipzig’s International Documentary Competition where it won the Silver Dove for Best Feature Film by an Emerging Filmmaker. Its next stop is the IDFA’s Best of Fests section.

In the documentary, Deneth re-traces and repeats the Sarasins’ travels, which also take in her tribe and her hometown where she interviews the activists in question: the chieftain, the radio show host, the widow and the son of the local museum custodian, who are pushing for the restitution of the stolen goods. In Switzerland, she encounters the museum curators and politicians who aren’t against the restitution itself but who find excuses as to why it hasn’t yet happened. Through her exhibitions and participation in panels on (post-)colonial topics, she asks the question of who the bodies, the sacred objects and the art belong to, as well as highlighting the patronising attitudes and racism of the past which also resonate in the present.

Deneth and Brändli’s collaboration is smooth because it unfolds on honest grounds of common understanding. Jonas Jäggy’s cinematography is spiced up by footage from various sources, deftly incorporated into the material by the filmmaker himself. Blending upbeat piano notes with tenser wind instruments, Yanik Soland’s music sets the mood and the dynamic of the audience’s expected emotional response.

The film’s runtime of close to two hours might sound a tad excessive, but the situation presented in the documentary is complex and presented from various angles, with equal respect for each and a clear intention to understand. This can be observed in the lack of contrast between the expected warmth in colour and tone between the sets in Sri Lanka and those filmed in Swiss museums, which would look cold and full of bureaucratic distance in any other film. But Elephants & Squirrels isn’t a piece of agenda cinema powered by righteous anti-colonial anger. Instead, it might serve as a guide as to how disputes and toxic misconceptions of the past could be resolved in the present day.

A Big Bold Beautiful Journey

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Dosta je toga nepoznatog i skrivenog oko američkog neovisnog filmaša Kogonade, budući da je sam čvrsti pobornik teorije da samo i jedino djelo ima pravo govoriti o svom autoru. Internetski izvori uglavnom se slažu da je rođen u Seulu, u Južnoj Koreji, kao Park Joong Eun, da je u Ameriku došao u djetinjstvu, te da je odrastao na Srednjem Zapadu, u saveznoj državi Indijani i u velegradu Chicagu. Godinu rođenja je već malo teže naći, jedini podatak dostupan na internetu čini se izmišljenim, a po njemu je Kogonada rođen 1.1.1950. godine, što bi značilo da je u filmsku umjetnost ušao kao penzioner i rekreativac. Ono što se zna jest da je prije toga imao karijeru u akademskim krugovima, da je oženjen i da ima obitelj. Filmom se počeo baviti kao kritičar, teoretičar i esejist, ali u video-formi. Prvi objavljeni video datira iz siječnja 2012. godine i za temu ima ulogu subjektivnih kadrova u tv-seriji Breaking Bad. U svom esejističkom opusu Kogonada se bavio i talijanskim neorealizmom, poetikom Wesa Andersona, prikazivanjem očiju kod Hitchcocka i ruku kod Bressona, Linklaterovim tretmanom vremena, ogledalima kod Bergmana, dizajnom zvuka kod Aronofskog, te različitim autorima francuskog Novog vala, kao i u više navrata svojim idolom i najvećim uzorom Ozuom. Čak je i umjetničko ime Kogonada izabrao u čast Ozua i njegovog scenarista Kogo Node. Bilo kako bilo, svojim esejima Kogonada je privukao pozornost prvo sineastičkih publikacija, poput Sight and Sounda i The Criterion Collectiona, koji su mu počeli naručivati tekstove, a potom i korporacija koje su ga angažirale za namjenske filmove. Priliku za režiju svog dugometražnog prvijenca Kogonada je iskoristio 2017. godine s filmom Columbus. Film je imao premijeru na Sundance Film Festivalu, nakon čega je uslijedila duga turneja po festivalima, između ostalog i nagrada u Ljubljani na festivalu LIFFE. Igranim prvijencem je Kogonada nastavio s tematikom koju je ubacivao i u eseje, preokupacijama dihotomijom usamljenosti i povezanosti među ljudima, te mjestima koja igraju aktivnu ulogu u spajanju i razdvajanju. Junaci filma Columbus, Jin i Casey, „zapeli” su u naslovnom gradu u saveznoj državi Indijani poznatom po modernističkoj arhitekturi. Jinov otac, arhitekt, završio je u tamošnjoj bolnici s minimalnim šansama za oporavak, pa je Jinov život „na pauzi”. U sličnoj situaciji je i Casey, inače ljubiteljica modernističke arhitekture, koja je prekinula studije da bi pomogla svojoj majci u oporavku, ali je svejedno zadržala posao u sveučilišnoj knjižnici. Riječ je o iskrenom autorskom filmu koji se nije priklanjao ustaljenim konvencijama romanse, filmova o prolongiranom odrastanju ili apologiji popravljanja obiteljskih odnosa.

Uslijedio je film After Yang koji je na festivalskoj turneji proveo dvije godine, od premijere u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled 2021. godine, preko Sundance Film Festivala, gdje je osvojio Nagradu 'Alfred P. Sloan', te obilja festivala naredne godine, do premijere 4K verzije 2023. u Šangaju. U pitanju je, uvjetno rečeno, znanstveno-fantastična drama gdje iznenadno otkazivanje „obiteljskog androida” stavlja rasno miješanu obitelj, koju sačinjavaju bračni par i njihova iz inozemstva usvojena kći, pred nove izazove. Premisa je, dakle, da naslovni Yang android ima unaprijed učitano kulturno naslijeđe i zadatak uspostavljanja veze između roditelja i djeteta, i to u ulozi starijeg brata, odnosno sina. Kogonada se, dakle, opet bavi odnosima među ljudima, emocionalnim povezivanjem i borbom protiv usamljenosti, te u tome opet pokazuje suverenost u scenariju, režiji i montaži, s usmjerenjem na atmosferu i unutarnje svjetove svojih junaka, i opet polučuje izvanredan film. Dodatak je, međutim, nešto zvučnija glumačka postava predvođena Colinom Farrellom u ulozi oca.

Suradnju s tim glumcem Kogonada je ponovio u svom trećem dugometražnom filmu Veliko hrabro predivno putovanje, ujedno i prvom koji je ostvaren u okviru studijskog sistema, te prvom koji ima redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj. U usporedbi s prethodna dva, riječ je o ipak konvencionalnijem filmu s još izraženije zvjezdanom postavom (Farrellova partnerica je Margot Robbie), ali konvencije kojima se Kogonada priklanja su ipak na tragu suvremenih filmskih autora s izraženim potpisom, kao što su Spike Jonze, Charlie Kaufman i Michel Gondry, s dodatkom surealizma dvojca The Daniels. Teme veza među ljudima, emocionalne prtljage koja nas oblikuje i, shodno tome, oklijevanja da se prepustimo nekom drugom, kao i „pomjereni”, blago fantazijski pristup, također su nešto što možemo asocirati sa spomenutim trojcem. Kogonada, međutim, ovog puta nije sam napisao scenarij za film (to je učinio Seth Reiss, humorist, pisac skečeva i koscenarist ne sasvim uspjele satire Meni), a nije ga ni sam montirao, već su to učinili Jonathan Alberts i Susan E. Kim koji prije toga nisu surađivali ni međusobno, ni s redateljem. Rezultat toga je ponešto neujednačen film koji svakako nije izuzetan kao dva prethodna, ali je svejedno daleko od lošeg. Međutim, pogrešno postavljen marketing kojim se publici film reklamira kao romantična komedija podiže šanse za razočaranje.

U centru zbivanja imamo potencijalni par koji čine David (Farrell) i Sarah (Robbie). Njih dvoje su se upoznali na vjenčanju zajedničkih prijatelja, a iako žive u istom gradu, premda u različitim dijelovima, nisu se sreli ranije. Da stvar bude čudnija, oboje su na vjenčanje doputovali automobilima iste marke i modela koji se više ne proizvode, unajmljenim iz iste agencije koja na neki način glumi „sudbinski casting-servis” kojim upravljaju službenica (igra ju Phoebe Waller-Bridge) i mehaničar (Kevin Kline). Njihov inicijalni kontakt dovoljan je da oboma podigne očekivanja u igri zavođenja. David se trudi biti simpatičan i duhovit kako bi ju osvojio, a Sarah tvrdi da, iako ne štedi sebe u vezama, ona u njima povrjeđuje muškarce. U trenutku možda krive procjene da će se igra nastaviti, David odbija njezin poziv na ples, prethodno izbjegavši odgovor na njezinu prosidbu koja je vjerojatno bila šala nakon što se on predstavio kao nepopravljivi romantik koji sanja o braku i obitelji. „Drugu priliku”, međutim, oboje dobivaju sutradan, i to posredstvom intervencije GPS sustava u Davidovom automobilu (glas Jodie Turner-Smith, glumice koja je igrala majku u After Yang) koji ga prvo uputi na skretanje s ceste do Burger Kingove zalogajnice gdje Sarah također pauzira, a onda ga uvjeri da bude kavalir i nađe se svojoj poznanici u nevolji kada joj se pokvari auto. Pod vodstvom navigacijskog sustava, njih dvoje skupa kreću na naslovno veliko, hrabro i predivno putovanje.

Samo putovanje vodi kroz točke na kojima David i Sarah moraju proći kroz vrata kojima tamo inače nije mjesto na takvim mjestima. Vrata na šumskom proplanku vode u svjetionik koji je David nedavno posjetio, a vrata usred polja do muzeja koji je Sarah u nekom periodu svog života redovito posjećivala. Neka druga vrata će ih odvesti u Davidovu srednju školu baš na dan incidenta koji mu je ostavio traumu, u bolnicu gdje se Sarah mora suočiti sa situacijom u kojoj samoj sebi zamjera i zbog koje sama drži da je loša osoba, u kafe u kojem su oboje ranije na krivi način i iz krivih razloga ostavili svoje partnere, te po još jedan put u njihove roditeljske domove. U tim situacijama se, po Kogonadinom receptu, ali i po receptu spomenutih Jonzeja, Kaufmana i Gondryja, moraju suočiti sa samima sobom, traumama koje ih tjeraju da rade greške koje će ih kasnije oblikovati i naučiti kako ne biti tako loši u vezama. Neke od situacija su otvoreno surealne, kao u srednjoj školi u kojoj četrdesetogodišnja Sarah prati petnaestogodišnjeg Davida i spašava ga od ponovne sramote u izvedbi školske predstave mjuzikla How to Succeed in Business Without Even Trying, ili kada David kao neznanac u bolničkoj čekaonici savjetuje, tješi i ohrabruje svog vlastitog oca u situaciji kada mu se sin, odnosno sam David, tek rodio, i to sa srčanom manom. Na kraju će odrasli, iskusni David preuzeti ulogu svog oca i mladoj, neiskusnoj verziji sebe davati očinske savjete, a Sarah će, kao djevojčica koja se pretvara da je odrasla, od svoje majke koju je rano izgubila tražiti savjet kako s muškarcima. Ovakvim arbitrarnim držanjem ili nedržanjem pravila, Kogonada i Reiss nam demonstriraju tautologiju da čvrstih pravila u međuljudskim odnosima nema jer je svako iskustvo individualno, baš kao i reakcija na njega, ali da ipak postoje neka pravila empatije ili prosto pristojnosti koja moramo osjećati i kojih se valja držati. Opet, Veliko hrabro predivno putovanje više podsjeća na misaone eksperimente o ljudskoj prirodi u filmovima o uglavnom privilegiranim likovima koji su privilegirani makar utoliko što nemaju egzistencijalnih problema, nego imaju priliku istraživati sami sebe, svoje želje i potrebe. U tom smislu, trebalo bi nam već od početka biti jasno da nećemo dobiti klasičnu romantičnu komediju u kojoj nam je cilj identifikacija s likovima, pa onda i ne smeta što su i David i Sarah arhetipovi, šifre ili čak „tabula rasa” likovi u koje i glumci i gledatelji mogu učitati ponešto svoje. S time u vezi, i Colin Farrell i Margot Robbie kao dvoje univerzalno simpatičnih i prijatnih ljudi, i povrh toga sposobnih glumaca koji se mogu razigrati za zajedničku interakciju, filmu predstavljaju „dar s neba”. Istina je da „veliko, hrabro i predivno putovanje” na koje se David i Sarah upućuju nije baš ni veliko, ni hrabro, a o tome koliko je predivno mogu suditi samo filmski likovi, ali nam je uz dvoje glumaca koji imaju slobode tumačiti svoje likove po svome nahođenju to filmsko putovanje ugodno. Istina, s njime Kogonada ne ide u esejističke dubine ispitivanja ljudskih emocija kao u svoja dva ranija filma, ali ni ovaj eksperiment nije sasvim neuspio. Naprotiv, riječ je o gledljivom i u najmanju ruku solidnom filmu.

A House of Dynamite

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Alfonso Kuaron. Martin Skorseze. Dejvid Finčer. Ketrin Bigelou. Za Netfliks, to su imena koja znače prestiž. Zbog toga se angažuju i zato je za produkciju njihovih filmova opravdano izdvojiti pozamašna finansijska sredstva koja verovatno ne bi dobili od konvencionalnih, starih filmskih studija, a kamoli od nezavisnih.

Ove godine Bigelou donosi prestiž Netfliksu novim filmom „A House of Dynamite“, čija je striming premijera tempirana za rani start sezone nagrada. 

Dosadašnja trajektorija to potvrđuje: premijera u Veneciji (doduše, bez osvojenih nagrada), vrlo limitirana bioskopska distribucija i konačno dolazak u domove svih nas putem globalne mreže. Mada, već s uvodnom karticom čini se da je ovo film koji nam i te kako može presesti.

Na kartici piše da je na kraju Hladnog rata došlo do sporazuma da bi količine nuklearnog oružja po svetu trebalo smanjiti radi sigurnosti, ali da je to vreme sada prošlo. Tačan i precizan kontekst nije teško pogoditi – za to je dovoljno pogledati vesti iz sveta.

Elem, premisa je ta da je nepoznata strana sila ispalila interkontinentalnu balističku raketu sa nuklearnom bojevom glavom u pravcu nekog od centralnih gradova u Sjedinjenim Američkim Državama. Ne zna se ni ko, ni odakle tačno jer su sateliti za osmatranje izgleda bili ometani. Sumnja se na Severnu Koreju koja za to, kako verujemo, nije još razvila tehnologiju; na Rusiju koja sve negira, ali je spremna da situaciju iskoristi - ili čak na Kinu. 

Trebalo bi utvrditi činjenice, pa na pretnju odgovoriti. Kada pokušaj presretanja projektila u letu ne uspe, na snazi je moralna dilema. Treba doneti odluku da li pokrenuti scenario odmazde i lansirati projektile i, ako da, koliko jak odgovor mora da bude.

Situaciju prvo posmatramo iz takozvane „Situacione sobe“ u Beloj kući, te iz ugla kvalifikovane službenice Olivije Voker (Rebeka Ferguson). Ona je tog jutra ostavila kući muža i bolesnog sina misleći da će tog petka samo izvoditi simulaciju nuklearne pretnje i odgovora na nju. Ipak, pretnja je stvarna. 

Olivija pokušava da ostvari kontakt sa drugim vojnim i političkim službama dok se panika polako uvlači u redove njenih kolega koji su za ovakve situacije obučavani u teoriji, ali ne i u praksi. Paralelno, odvija se neuspeli pokušaj presretanja koje treba da izvede major Danijel Gozales (Entoni Ramos). Kada ne uspe, stiže naređenje za evakuaciju ključnih profesionalaca u supertajni bunker. 

Vojni „jastreb“ general Entoni Brejdi (Trejsi Lets) traži snažan nuklearni odgovor, ali mlađi savetnik za nacionalnu bezbednosti Džejk Berington (Gabrijel Baso) pokušava da proveri obaveštajne podatke i, s odobrenjem predsednika, direktno upita strane državnike. Njih dvojica nose drugi „krug“ priče smeštene u isti vremenski okvir od dvadesetak minuta, ali rastegnute na po 35 u svakoj „repeticiji“. 

U trećem krugu konačno vidimo i predsednika (Idris Elba), kojeg smo do sada samo čuli, te koji se savetuje sa ministrom odbrane (Džered Haris) i vojnim pomoćnikom Rivsom (Džona Hauer-King) pre nego što donese sudbonosnu odluku.

Prva asocijacija bi mogla da bude „Dr. Strangelove“ (Stenli Kjubrik, 1964), samo što u „A House of Dynamite“ nemamo parodiju u kojoj su vojna lica sa visokim činovima zapravo seksualno frustrirane kukavice i siledžije. To nas onda dovodi do jednog drugog filma iz iste godine – „Fail Safe“ Sidnija Lumeta, čiji je ton ozbiljan i iskren u obradi teme nuklearne pretnje Americi i moralne dileme po pitanju odgovora na opasnost.

Oba navedena filma su, međutim, bila zasnovana na prepostavci da je lansiranje nuklearke prema Americi nekakva greška, što kod Bigelou nije slučaj. To nas dovodi i do jednog drugog, malo mlađeg žanrovskog kalupa kojeg dobro poznajemo: filma katastrofe. 

Ovaj žanr popularan devedesetih i dvehiljaditih (ovde su najočitije reference filmovi „Deep Impact“ [1998] i „The Peacemaker“ [1997] Mimi Lader) sada se smatra pomalo trivijalnim. Međutim, Bigelou i njen scenarista Noa Openhajm, inače generalni direktor televizije NBC, primarno producent i povremeno scenarista nekoliko distopijskih filmova, kao i psihološke biografske drame „Jackie“ (Pablo Larain, 2016), to maskiraju na nekoliko načina.

Prvi je svakako detaljistički ulazak u procedure i vojni, politički i bezbednjački žargon. Bigelou je to već radila u filmovima čija se radnja odvijala u okviru miljea vojnih procedura - oskarovskom „The Hurt Locker“ (2009) i doku-drami „Zero Dark Thirty“ (2012) o akciji lova na Osamu Bin Ladena. U tome se očigledno odlično snalazi, ali teret hipotetičke situacije u sadašnjosti ipak je malo teži od dokumentovanih postupaka, procedura i prosedea iz bliže prošlosti.

Druga pogođena stvar je izbor glumaca. Idris Elba, koji je ranije ove godine odigrao britanskog premijera u „Heads of State“ Ilje Najšulera, sada na spisak dodaje i američkog predsednika, čime odaje signale u kojem bi smeru voleo da mu karijera krene dalje, ali i potvrđuje da je njegovo prisustvo na ekranu jedinstveno i nezamenjivo. 

Rebeka Ferguson je očekivano dobra; Greta Li ima upečatljivu minijaturu kao stručnjakinja za pitanja Koreje; Gabrijel Baso dokazuje se kao glumac na kojeg se može računati u velikim i ozbiljnim produkcijama, dok Džered Haris demonstrira sigurnost jednog prekaljenog veterana. Međutim, svojevrsni „MVP“ filma je Trejsi Lets, glumac koji se u pozorištu snalazi još bolje nego na filmu i kojem leže izuzetno dramatične uloge.

Konačno, tu je i uvođenje „hiperlink“ strukture sa kojom Bigelou takođe ima iskustva, makar kada je reč o filmu „Detroit“ (2017) u kojem se pozabavila stvarnim događajima nereda u naslovnoj prestonici američke auto-industrije 1967. godine iz više uglova i prateći nekoliko (grupa) protagonista. Ovde je na to dodala i krugove, odnosno repeticije istih događaja i komunikacija iz uglova više nadležnih službi i osoba. 

Ovakvim pristupom ciljala je, pretpostavljamo, da pojača utisak o ozbiljnosti situacije i šmek filmova-simulacija koji se u poslednje vreme pojavljuju u dokumentarnom rodu (recimo, „War Game“ [2024] Džesija Mosa i Tonija Gerbera). Međutim, taj štos nije baš uspeo, budući da se repeticije osećaju, a da i te kako fali akcije po kojoj je režiserka najpoznatija.

To posebno stoji za medij „malog ekrana“ i kućne uslove gledanja kako će većina gledalaca i pogledati film. Ipak, „A House of Dynamite“ nije film za „drugi ekran“ i nešto što se gleda dok se slaže veš, kuva ručak i/li „fejsbuči“. Naprosto, zahteva angažman koji, pak, ište bioskopsku salu i socijalni momenat grupe ljudi u kojoj ne poznaje svako svakog da bi efekat bio maksimalan.

Iako je Bigelou i ranije sarađivala sa strimerima: „Detroit“ je najviše ljudi i videlo preko Hulua, s tim što je bila u pitanju samo distribucija, ne i celokupna produkcija. No, čini se da to nije pravi medij za njen detaljni, precizni pristup. Takođe je fakat da publika od nje uvek očekuje akciju i kroz nju provučenu psihologiju profesionalaca, najčešće muškaraca, na ivici nervnog sloma u igri na život i smrt. U njenom poslednjem filmu, pak, dobila ju je tek na kašičicu.

„A House of Dynamite“ ne doseže visine njenih najboljih naslova kao što su „Point Break“ (1991) i „Strange Days“ (1995), kao ni njenih nagrađivanih filmova iz ovog milenijuma. To, naravno, ne znači da je ovo loš film, naprotiv. Uostalom, biti u donjoj polovini opusa autorke njenog kalibra i dalje može da znači biti u gornjoj kvalitativnoj polovini kinematografije, ili čak pri vrhu „letine“.

The Long Walk

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Možda je repertoarsko kino kao institucija u krizi, ali jedan žanr uporno istraje i privlači publiku u relativno konstantnim brojevima i širom demografskih skupina. U pitanju je horor u čijem znaku prolazi druga polovica ljeta ove 2025. godine. Od polovice kolovoza, na repertoaru smo imali „elevated” naslove kao što su Zajedno Michaela Shanksa, Vrati mi je braće Philippou i Trenutak nestajanja Zacha Creggera, klasičan žanrovski primjerak kao što je Drakula: Vječna ljubav Luca Bessona ili četvrti nastavak franšize Prizivanje u režiji Michaeal Chavesa. U skorije vrijeme očekujemo i drugo poglavlje u novom čitanju franšize Stranci, a tu je i Chuckov život po motivima proze Stephena Kinga. Dotični naslov u režiji Mikea Flanagana iz prošle je godine, no mi ga gledamo ove, a ove smo pak godine već imali dugometražni film po Kingovom predlošku, Majmun u režiji Osgooda Perkinsa. Do kraja godine ćemo, nadajmo se, dobiti rimejk Trkača koji potpisuje Edgar Wright, također prema Kingu, a još jedna nam je adaptacija Stephene Kinga relativno nedavno ušla u distribuciju. Radi se o prilagodbi romana Dugi hod čiju režiju potpisuje Francis Lawrence, a scenarij JT Mollner, ali u pitanju nije horor, već prije mračni distopijski triler.
Priča o romanu je zanimljiva utoliko što je to, navodno, prvi roman koji je Stephen King napisao, još tijekom studija, ali ne i prvi koji je objavio. Dugi hod je izdan nakon što je King već počeo graditi reputaciju „kralja strave” i filmičnog pisca, 1979. godine, i to pod pseudonimom Richard Bachman pod kojim je objavljivao svoju „spekulativnu fikciju” i društvenu kritiku ukalupljenu u distopiju. Roman je imao reputaciju nefilmičnog, odnosno teškog za adaptaciju. Na njemu su „zube lomili” George A. Romero krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, a Frank Darabont, James Vanderbilt i André Overdal u novom mileniju, da bi ju na koncu izveo Francis Lawrence. U osnovi romana stoji ideja pogodnija za kakvu pripovijetku ili novelu: u distopijskoj Americi - koja je nakon neimenovanog rata skrenula u fašističku distopiju u kojoj ekonomija ne funkcionira - najveća zabava je naslovna manifestacija u kojoj sudjeluje sto mladića, odnosno po dvojica iz svake države koji se dobrovoljno prijavljuju. Oni moraju konstantno hodati brzinom od četiri milje na sat, kraj tog hodanja nije fiksiran, a pobjednik može biti samo jedan. Pobjeda donosi veliku novčanu nagradu i jednu želju koju enigmatični Bojnik, autor i voditelj igre, mora ispuniti. Ispadanje iz igre, bilo nakon tri upozorenja koja se, doduše, mogu očistiti hodanjem u tempu, bilo nakon odustajanja ili pokušaja bijega, rezultira smrću natjecatelja. Interpretatori iz perioda prvog izdanja romana, u njemu su vidjeli alegoriju na katastrofalni rat u Vijetnamu, naročito „spektakl” novačenja koje je prenošeno na televiziji, kao što današnji interpretatori neće odoljeti a da ne povuku paralelu između sadržaja na filmu s trenutačnim procesima u američkom društvu koje karakteriziraju kao fašizaciju. Pa ipak, svjedoci onih vremena mogli bi reći koju na temu sličnosti i razlika ondašnjih i sadašnjih prilika.
Međutim, od trenutka pisanja romana, preko njegovog prvog izdanja do današnjih dana dogodila su se neka književna i filmska djela, neka od njih baš Kingova, neke adaptacije njegove proze i neka djela očito inspirirana Kingom. Za početak, Kingov koncept distopije kruha i igara ne odudara toliko od onog plesnog maratona u „povijesnoj distopiji” romana I konje ubijaju, zar ne? koju je Horace McCoy napisao 1935. Ples u zatvorenom prostoru i hod pustim prostranstvima zasigurno nisu isto, ali suština je ista. U međuvremenu je Sydney Pollack adaptirao McCoyev roman u ikonički film Novog Hollywooda, pa ostaje pitanje koliko je to utjecalo na revizije teksta koje je King možda vršio. Kasnije su se dogodili filmovi Trkač (1987.) Paula Michaela Glasera, baš prema Kingovom predlošku u kojem je pisac reciklirao motiv nasilnog showa u distopijskoj stvarnosti, ali i neki drugi filmovi bazirani na sličnom konceptu, primjerice Rollerball (1975.) Normana Jewisona ili Pozdrav Juggera (1985.) Davida Webba Peoplesa, gdje je cijeli svijet opsjednut nasilnom igrom koja postaje jedini smisao. Opet, možda je najjači utjecaj novijeg datuma: serijal omladinskih romana Igre gladi Suzanne Collins i njihovih filmskih adaptacija, koje sve osim prve kao redatelj potpisuje upravo Francis Lawrence. Kao i u Kingovom romanu, tako je i kod Collins koncept da upravne jedinice, savezne države, odnosno okruzi, daju po dvoje predstavnika za nasilni, smrtonosni show u kojem pobjednik može biti samo jedan, dok se cijela nacija zabavlja gledajući ga i možda bodreći svoje favorite. U prilog Suzanne Collins možemo reći i to da se ona nije ustručavala da prilično direktne imenuje koncept prisutan još od Starog Rima, tako što je zemlju na mjestu postapokaliptične Amerike nazvala Panem, dok su „circensem” upravo igre kao jedino sredstvo socijalne mobilnosti očajnom pučanstvu.
Scenarij za Dugi hod je, dakle, morao pretrpjeti i nešto izmjena kako bi se malo više razlikovao od Igara gladi koje su vjerojatno inspiraciju povukle i od Kingova romana, pa je tako broj sudionika prepolovljen. Imamo, dakle, po jednog hodača iz svake države. Također, našeg protagonista ne ispraća i ne dočekuje djevojka, već majka koju dosta snažno igra Judy Greer. Nadalje, brzina je spuštena na onu bližu normalnom ljudskom, a ne atletskom brzom hodu, na tri milje na sat. Smrtna kazna je ostala, baš kao i figura Bojnika kojeg u gotovo karikaturalnoj maniri igra Mark Hamill. Isto tako, osnovni likovi su ostali isti. Protagonist je Raymond Garraty (igra ga Cooper Hoffman, sin pokojnog glumca Phillipa Seymoura Hoffmana), momak koji ne izgleda spremniji od ostalih, ali koji za pothvat, čini se, ima jači motiv od njih. To nije novac, već ispravljanje nepravde i pokušaj promjene svijeta. On se brzo sprijateljuje s Peteom McVriesom (David Jonsson), momkom fizički spremnijim i sa stavom nekoga tko nema što izgubiti. Dvojcu se ubrzo priključuju religiozni Art Baker (Tut Nyout) i brbljivi sveznadar Hank Olson (Ben Wang), te formiraju grupu. Možda najozbiljniji konkurenti su im hladni i misteriozni Stebbins (Garrett Wareing) koji djeluje kao da sve zna o hodu i da je za njega posebno trenirao, psihotični Gary Barkovitch (Charlie Plummer), te šutljivi Collie Parker (Joshua Odjick). Iz romana su zadržani i „kroničar” Harkness, maloljetni Curley, Ewing i Rank, a zadržane su i njihove po već nečemu specifične smrti, dok ostali u određenim trenucima ginu kao na tekućoj traci. Članovi grupe se pomažu međusobno, ali dijele i svoje tajne i želje, čime se formira jezgro pobune protiv Bojnika i protiv nepravednog svijeta, čemu se priključuju i drugi hodači. Geste otpora, međutim, mogu biti samo simbolične budući da su sudionici okruženi naoružanim vojnicima u oklopljenim vozilima.
Film svakako pogađa trenutak, kako iz domicilnog, američkog, kuta gledanja, tako i iz nama bližeg regionalnog. Nije teško povući paralele između Trumpove ideologije i one koju Bojnik ponavlja, ali šetnje devastiranim pustopoljinama vizualno podsjećaju na nedavne pješačke i biciklističke protestne maratone po Srbiji, čiji predsjednik sve otvorenije zavodi diktaturu i prijeti građanima. Ali to i dalje ne znači da se materijal uglavnom nepogodan za adaptaciju može lako pretočiti u film neupitne kvalitete. Film je, naime, ograničen mjestom radnje i istim likovima koje se napušta samo u par „flashback” epizoda iz Raymondovog života prije hoda, dok medij literature ostavlja više prostora za skretanja u unutarnje svjetove likova. Različit je i tretman dijaloga u dva medija; u romanu on služi za relaksaciju i razbijanje blokova opisa i naracije, dok na filmu, gdje je osnovno „pogonsko gorivo”, oslanjanje samo na njega može postati zamorno. Scenarij JT Mollnera daleko je od idealnog, čak se može reći da ostaje suviše vjeran izvorniku, ali Francis Lawrence situaciju donekle uspješno razigrava opservacijama okolice i izgradnjom odnosa među likovima koje možemo opisati kao savezništva i prijateljstva. U tom smislu, pravo je osvježenje gledati mlade, talentirane i još uvijek ne toliko profilirane glumce koji se mogu lakše stopiti s likovima koje igraju. Pa opet, i u vizualnom portretiranju likova se ponekad poseže za stereotipima, a najeklatantniji primjer je lik Barkovitcha koji kao da je vizualno modeliran po Kurtu Cobainu. Vizualne intervencije u okolicu koja je prikazana gotovo karikaturalno pustom i propalom atraktivne su, ali je jasno da komuniciraju sa sadašnjim trenutkom kao neka vrsta „strašila” kako budućnost može izgledati ako američko društvo nastavi slijediti Trumpa. Pritom jedna intervencija djeluje posebno nemotivirano i neutemeljeno: tko bi, primjerice, i zašto zapalio automobil u „nigdjezemskoj” baš prije nego što će tu proći kolona hodača, osim da bi to izgledalo atraktivno u kadru. Poanta je da Mollner i Lawrence ne uspijevaju otkloniti nedostatke i proizvoljnosti iz romana, ili da to možda i ne žele, iako za to imaju prostora u filmu dugom preko 100 minuta. Nedostataka svakako ima, čini se da King nije detaljno razrađivao svoj distopijski „svijet”, pa je tako ostavio neimenovani rat, neimenovani autoritarni režim, ekonomsku krizu nepoznate mehanike, pa prijezir novog režima prema „starom svijetu” i njegovim reliktima djeluje krajnje provizorno. Naravno, King nije mogao znati ili slutiti promjene, primjerice u političkoj ekonomiji američkog ratovanja, ali s ove distance Dugi hod ostavlja dojam ranog, nedovoljno ispoliranog rada. Mollner i Lawrence su imali priliku „dopisati” ga i time stvoriti snažnije djelo, a ostaje pitanje zašto to nisu i učinili.