kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Legenda kaže da je gitarista Robert Džonson
prodao dušu đavolu na lokalnom raskršću u zamenu za slavu, zbog
čega je bluz postao popularan, prvo među Afroamerikancima, pa onda
i šire, a Džonson je postao prva muzička zvezda. Istini za volju,
možda je upravo Džonson „osnovao“ „Klub 27“ kada je umro,
verovatno od sifilisa, daleke 1938. godine, ali je bluz sasvim
sigurno postojao i pre njega. Čarli Paton, „kum“ delta-bluza,
stariji je od njega, zapisi o samoj muzici datiraju još od
Građanskog rata u Americi, a „bluz“ kao termin za tugu se
upotrebljavao još od kraja XVIII veka.
Terminološki, folklorno i muzički, bluz je
neraskidivo povezan s crnim iskustvom, kako afričkim, tako i
karipsko-kreolskim i američko-robovskim. U verskom smislu, pandan mu
je jednako idiosinkratička vudu-doktrina, što nikako nije sedalo
dominantnom hrišćanstvu i propovednicima istog, pa otud i
„faustovska“ legenda iz prethodnog pasusa.
Varijacijom na nju upravo počinje film Sinners
Rajana Kuglera. Semi (muzičar Majls Katon u svojoj prvoj filmskoj
ulozi) dolazi u crkvicu s ožiljkom na vratu i licu, i sa skršenim
vratom gitare u ruci. Njegov otac, sveštenik, poziva ga da baci
gitaru (odnosno ono što je od nje ostalo), konačno se pokaje i
okane se „đavolje muzike“.
Radnja se onda seli dan ranije. Godina je 1932,
a mesto ruralni predeli države Misisipi duboko na Jugu. Semijevi
rođaci, blizanci Ilajdža zvani Smouk i Elias zvani Stek (obojicu
igra Majkl B. Džordan, Kuglerov stalni saradnik) su se upravo
vratili u svoje rodno mesto. Njih dvojica su se celog svog života
mučili, ali su preživeli: prvo nasilnog oca, onda traume Prvog
svetskog rata, pa na kraju i gangstersku „scenu“ Čikaga. Odatle
su se vratili s nešto novca sumnjivog porekla i s planom da od
rasiste Hogvuda (Dejvid Maldonado) kupe staru pilanu u kojoj će
otvoriti „džuk-bar“, noćni klub za crnu publiku sa sve živom
muzikom, pićem i kockom. Hogvud ih uverava da je „Klan“
raspušten na teritoriji i da neće biti problema, ali koliko mu se
može verovati?
Skuplja se ekipa: Semi će svirati svoju gitaru
i dovesti udatu devojku Perline (Džejmi Loson) koja će možda
zapevati. Stari Delta Slim (Delroj Lindo) će zauzeti poziciju
dežurnog pijaniste (i pijanca), debeli Kornbred (Omar Benson Miler)
će postati izbacivač, dok će kineski bračni par Čou držati
šank, a Smoukova supruga s kojom se upravo pomirio, vudu-veštica
Eni (Vunmi Mosaku), preuzeti kuhinju. I Stek ima svoju staru ljubav,
Meri (Hejli Stenfild), mulatkinju udatu za belca koja živi kao
belkinja, a i ona će se pojaviti makar kao posebna gošća.
Dok se svi boje „zemaljskih“ pojava kao što
su ljubomorni muževi, opaki čikaški mafijaši koji su ukapirali ko
ih je pokrao ili pripadnika navodno raspuštenog „Klana“ koji
spremaju zamku, dešava se nešto nezemaljsko. Bežeći od Indijanaca
koji ga jure, Remik (Džek O‘Konel) nalazi utočište kod Berta i
Džoan (muzičari Piter Drajmanis i Lola Kirk) koje prevari da ga
puste u kuću. A kada se svi troje pojave na vratima crnačkog kluba
pričajući priču o ljubavi prema muzici koja nadilazi podele i
tražeći da ih se pusti unutra, shvatićemo „koliko je sati“.
Kada neko u istom kontekstu pomenu prčvarnica i
vampiri, filmska asocijacija može biti samo jedna: From Dusk Till
Dawn Roberta Rodrigeza iz 1996. godine. A svi dobro znamo da je to
školski primer „treš-filma“. Kad smo kod toga, treba imati u
vidu da „treš“ može biti legendaran i kultni, ali je ipak
„treš“, što znači da ga se ne sme uzimati previše ozbiljno. S
tim u vezi, Rajan Kugler pokušava nešto što se čini nemogućim:
da napravi „treš-film“ kao nešto posve ozbiljno.
Možda mi Kuglera percipiramo pre svega kao
pouzdanog holivudskog igrača specijalizovanog da „crnačke“ teme
„pakuje“ za najširu moguću publiku, što je i učinio sa prvim
filmom o Adonisu Kridu (2015) u kojem je bazično ponovio originalni
Rocky film (Džon Avildsen, 1976), a još više s dve „marvelovštine“
o Crnom Panteru (2018, 2022). Ipak, ne treba zaboraviti da je on pre
toga bio „mlada nada“ američkog nezavisnog filma. Njegov
dugometražni prvenac Fruitvale Station (2013) bio je amblematičan
angažovani „indi“-film, a u njemu je skovano i kreativno
partnerstvo između Kuglera i glumca Majkla B. Džordana kojem je
upravo uloga u tom filmu lansirala karijeru do zvezdanih visina.
Iz te perspektive, na Sinners možemo gledati
kao na lični projekat nastao iz strasti kojim je Kugler preokrenuo
svoju poziciju u odnosu na Holivud. Naime, umesto da autor
„servisira“ studije, ovde su se oni „tukli“ međusobno za
distribucijska prava na njegov film. Pobednik u tom nadmetanju,
Warner, čak je bio spreman da zbog dobrobiti Kuglerovog filma
„žrtvuje“ film Mickey 17 „oskarovca“ Bonga Džun-hua i
prebaci ga u nešto lošiji martovski termin kako bi Sinners, iako
bez „plemenitog“ festivalskog porekla i sličnih ambicija, dobio
još mesec dana za post-produkciju. Time je prag isplativosti
podignut do neverovatnih visina (s budžetom od 90 miliona dolara,
potrebno je barem duplo toliko zarade da bi se studio „pokrio“),
pa je pitanje hoće li se taj poduhvat finansijski isplatiti.
Kvalitativno se već isplatio jer Sinners
uglavnom uspeva u svojoj nemogućoj misiji, a pritom deluje
spektakularno. Detalji perioda poput scenografije i kostima su
izvrsno pogođeni i vrhunski „uslikani“ kamerom Otom Durald
Akapo, dok je montaža Majkla P. Šouera fantastično ritmična,
naročito u centralnom delu filma tako da hvata maniju lude noći u
kojoj se zabava pretvara u borbu za preživljavanje. Međutim,
imajući u vidu da je Sinners takođe makar delimično i mjuzikl, i
to ne isključivo vezan za žanr bluza, već ga spaja s drugim
žanrovima, od irskog folka do fuzija u rok, hip-hop i elektroniku,
pa tako čini disertaciju, herojski posao je uradio kompozitor Ludvig
Jerenson.
Ništa manje briljantna nije ni Kuglerova
režija. Ne samo da precizno kanališe i na tačno određenim mestima
preokreće potrebnu atmosferu, već i svoj vrlo zahtevni scenario
čita izrazito samouvereno. Istina je da imamo priličnu inflaciju
likova sa svojim agendama, ali tako to često biva s filmovima
centriranim oko velike žurke. Kugler, međutim, svojim glumcima,
kako profesionalnim, tako i onim pokupljenim iz redova muzičara,
ostavlja prostora da svoje likove razviju i oživotvore do nivoa
sasvim ljudske opipljivosti. Majkl B. Džordan u dvostrukoj ulozi
možda predvodi ansambl i solidan je kao i obično, ali i drugi
itekako imaju prostora da se razmašu.
Naravno, nije Sinners film bez nedostataka.
Recimo, ekspozicija bi mogla biti i brža i ekonomičnija, čak bi se
komotno moglo „ošišati“ skoro celih prvih pola sata filma.
Dodatni argument za to što se sve tamo izrečeno i pokazano usput
pominje i kasnije u formi nekakvog podsetnika. Tako bi se vreme
trajanja s „naduvanih“ 130 minuta svelo na dosta zgodnijih 100.
Takođe, sekvenca usred odjavne špice koja nas šalje u budućnost
je ipak pomalo previše glomazna, a i takav trik je prikladniji za
„superherojštine“ nego za umetnički ambicioznije žanrovske
filmove.
Drugi će, pak, Kugleru zameriti to što nije
„gađao“ zicer koji mu se sam nameće, pa spojio „Klan“ i
vampire u istu kliku i tako zadao još snažniji udarac rasizmu nekad
i sad. To bi, međutim, bilo sasvim pogrešno a štos s pomalo
atipičnim vampirima ipak pravi distinkciju između mitskog i
običnog, prljavo-ljudskog zla. Opet, treba imati u vidu da se Kugler
ovde ne referira samo na Rodrigeza kojeg „uozbiljuje“, već se
poigrava i s opusom Kventina Tarantina (Django Unchained, ali i The
Hateful Eight), Demijana Šazela (Babylon), prvacima sve popularnijeg
„izdignutog“ žanrovskog pristupa, kao i s trendom ponovnog
otkrivanja mjuzikla i pisanja njegovog novog kanona. U tom smislu,
valja ponoviti da je Sinners izuzetno uspeo, vrlo dobar film.