12.5.18

Lean on Pete

tekst pročitan u emisiji Filmoskop na HR3
Najnovijem filmu Andrewa Haigha pod imenom Moj prijatelj Pete teško je prići iz bilo kog ugla. Za standarde filmova pod-žanra “o djeci i životinjama” suviše je realističan i ni izbliza sentimentalan kao što takvi filmovi znaju biti. Kao film ceste, opet, ne funkcionira jer mu je potrebna skoro polovica trajanja da se na cestu otputi. Opet, nije ni to ni djelo teškog socijalnog realizma jer se njegov autor patnjama svoga protagonista ne bavi dubinski niti prvenstveno ispituje društveni milje koji je tu patnju prouzročio, pa dobivamo dojam da se naš mladi protagonist zlopati uglavnom zbog loše sreće s kojom se rodio i zato što je svijet sam po sebi dosta surovije mjesto nego što smo to spremni priznati. Također, to nije niti film o odrastanju, čak ni onom naglom, jer “ad hoc” obitelj koju pored našeg protagonista Charleya čine još njegov mentor, zlosretni vlasnik trkaćih konja Del Montgomery (u očekivano maestralnoj i do dna iskrenoj interpretaciji Stevea Buscemija) i jahačica Bonnie (igra ju Chloë Sevigny) biva rasturena u jednom trenutku, a sam Charley nema dovoljno vremena i sigurnosti misliti o onome što muči njegove vršnjake (o prvim ljubavnim vezama, sportskim i akademskim uspjesima, te gdje će ići na studij) jer mora zarađivati za život i prevaliti par tisuća kilometara od Portlanda (savezna država Oregon) bježeći od socijalnih službi ne bi li stigao do svoje tete u državi Wyoming. Čak ni naslovni junak, isluženi trkaći konj Pouzdani Pete, neće stići do kraja filma, čak ni kao duh u Charleyevim mislima, premda se on, izmučen i nesiguran čak i kad je na sigurnom, žali da mu dolazi u san. Opet, Haighov film nije začudan, naprotiv, vrlo je konzervativan u svojoj formi i čak se može podvesti pod sindrom koji hvata europske stvaraoce jednom kada se domognu Amerike. Kao i mnogi prije njega, Haigh je opčinjen širinom američkog prostranstva, što implicira neograničene mogućnosti, a s druge strane je začuđen i povrijeđen time kako ta zemlja mogućnosti pušta svojim najranjivijim slojevima da kroz pukotine u sustavu propadnu na samo dno. Opet, kod Haigha je to samo dio mozaika, jer je Moj prijatelj Pete prije svega adaptacija romana, pomalo pikarskog štiha i epizodičnog u strukturi, i to, izmjenama u scenariju unatoč, prilično literarna u smislu toka priče, što će se pokazati kao najslabija točka filma.
 Kada upoznamo Charleyja kojeg Charlie Plummer igra s ležernošću naturščika i sa zvjezdanim potencijalom mladog Rivera Phoenixa, on nam se čini kao običan momak s običnim životom koji svakog jutra trči ne bi li ostao u formi i možda se priključio nekoj školskoj sportskoj momčadi. Čak se i scena u kojoj mu za generaciju starija ženska osoba servira doručak može tumačiti ili kao prizor obiteljske idile ili kao nešto iz žanra “kitchen sink” drama. Ubrzo, međutim, doznajemo da mu ta žena nije majka, čak ni maćeha, već očeva kolegica s posla, da su njih dvojica praktički tek došli u grad na, čini se, neprekidnom potucanju od nemila do nedraga, te da je otac pijanac i serijski zavodnik koji možda voli svog sina, ali se o njemu svakako ne brine dovoljno kvalitetno. Istini za volju, ne brine se ni o sebi jer je pitanje dana kada će ga sreća napustiti, odnosno kada će spavati sa ženom pogrešnog čovjeka čije će ga batine koštati života. Momka će trčanje dovesti i do Dela i njegovih konja, pa će mu Del ponuditi posao svog pomoćnika i skromnu dnevnicu od 25 dolara, te ga naučiti kako se treniraju sprinterski konji, kako se pazi na njih i kako njihove karijere nisu naročito duge, pa se za njih ne treba vezivati. Ta će spoznaja doći kasno jer je Charley već izabrao Petea za svog ljubimca kojem je sudbina (prodaja u Meksiko gdje se konji mogu legalno klati i konzumirati kao meso) već zacrtana. Del možda nije loš čovjek, ali svakako čini loše stvari da bi preživio u surovom svijetu provincijskih hipodroma i utrka na rančevima za bijedan novac. On svoje konje ne štedi i oni mu vrijede onda kada donose novac, za sebe kaže da više nema nazad, a da nikome drugom ne želi svoju sudbinu.
Bez oca, bez novca i bez plana, Charley odlučuje da makar pokuša spasiti svog prijatelja tako što će ga ukrasti, zajedno sa Delovim kamionetom i prikolicom. Ideja je jedino stići do tete Margy (indie glumica Alison Elliott), a ostanak bez goriva, bez novca i bez hrane kao tek prvi od problema na tom putu. Na svom putu Charley će upoznati i brojne druge nesretnike, ratne veterane, beskućnike, alkoholičare i ljude bez šansi, a u svima njima će možda vidjeti i dio sebe.
Naravno, što funkcionira u romanu ne mora nužno funkcionirati u filmu. Recimo, kada mladić pripovjeda konju o svojoj prošlosti, o majci koja ga je napustila, o kampiranju s tetom ili o osjećaju sramote koji je zbog svog siromaštva imao pred svojim bolje situiranim školskim drugovima na nekoj od prethodnih stanica u životu, to ima istu funkciju u romanu i u filmu – da nam približi njegovu pozadinu, ali u kadru djeluje mnogo nezgrapnije negoli na papiru. Konačno, i trajanje filma od dva sata i izrazito epizodična struktura u priličnoj mjeri testiraju naše gledalačko strpljenje količinom “muka po Charleyu” koju moramo podnijeti, a ni nešto “mekši” kraj na rubu patetike nas neće relaksirati. Andrew Haigh se s materijalom ove vrste očito ne snalazi jer je njegova autorska pozadina drugačija. U svojim ranijim, britanskim filmovima Haigh je više studirao odnose u vezama i među ljudima, bilo u gay ključu kao u Vikendu ili u heteroseksualnom, u okolnostima dugovječnog braka koji biva uzdrman vijestima iz prošlosti u 45 godina. Takav pristup je održao i po dolasku u Ameriku, radeći na televizijskoj seriji i filmu Looking, situiranim u gay zajednici San Francisca. Nešto od tog pristupa ćemo vidjeti i u filmu Moj prijatelj Pete. Haigh izrazito voli i poštuje svoje likove i stalo mu je do njih, pa ih možemo zamisliti kako postoje u realnom svijetu i prije i poslije nego što je djelić njihovog života uhvaćen na filmu. To naročito vrijedi za epizodne likove koji ovdje nisu svedeni samo na aparat zapleta, čak i kad zaplet okreću u jednom ili drugom pravcu. Taj pristup je zahtjevan, ali i zahvalan za glumce sa kojima Haigh perfektno radi i omogućava im uloge u rangu najboljih u njihovim karijerama. Po tim ulogama Charlieja Plummera (koji je ovaj film snimio prije nego što smo ga imali prilike vidjeti u ostvarenju Sav novac svijeta Ridleya Scotta), Stevea Buscemija i ostalih ćemo najbolje i u najboljem svjetlu pamtiti ovaj neujednačen film.