28 Years Later: The Bone Temple

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možda je najveći uspeh scenariste Aleksa Garlanda u filmu 28 Years Later taj da je reditelju Deniju Bojlu onemogućio da kroz njega protrči time što je izabrao umereniji tempo i precizno tempirao akcione scene. Ulogu u tome igrala je i činjenica da je nastavak već bio napisan, odobren i blizu procesa snimanja pod dirigentskom palicom Nije Da Koste. Nastavak s podnaslovom The Bone Temple ukazao nam se u ne baš zahvalnom i atraktivnom januarskom terminu, što se moglo protumačiti i kao znak za uzbunu ili makar određeno podozrenje.

Podsetimo, klinac Džimi (Roko Hejns) iz uvoda u prethodni film pojavio se kao odrasli vođa bande (Džek O‘Konel) na kraju istog da bi makar privremeno spasio mladog protagonistu Spajka (Alfi Vilijams) od jurišajućih zombija. Ubrzo se ispostavlja da Džimijeva banda nije samo skupina lutajućih preživelih, očvrslih i istreniranih za tamanjenje zombija, već da se tu radi o kultu ličnosti i satanističkom kultu.

Ovo prvo je bilo jasno već po izgledu: Džimijevi pratioci se oblače kao on (u slične trenerke) i nose neke grozne plave perike da bi izgledali kao on, a dodatno je pojačano i time da su svi usvojili njegovo ime kao svoje. Druga, satanistička, dimenzija konstruisana je oko Džimijeve poslednje uspomene iz detinjstva koja je u njegovoj glavi izokrenuta: njegov otac, „Stari Nik“, poveo je horde zla kako bi uspostavio pakao na zemlji, a njegovo poslanstvo je da mu služi tako što će mu slati nove duše kojima će prethodno učiniti „milosrđe i dobročinstvo“ kroz grozno mučenje. U tome mu pomažu njegovi „apostoli“, zvani Prsti kojih mora biti tačno sedam kako bi mu držali krunu. Ser Lord Džimi Kristal (vidljivo modeliran prema palom britanskom „selebritiju“ Džimiju Savilu koji je nakon smrti obeležen kao zlostavljač i pedofil) svoju „religiju“ improvizuje usput, koristeći se „ikonografijom“ Teletabisa kao delom rituala i frazom „šta kažete na to“ umesto „amin“.

Za Spajka to znači da je njegovo „preživljavanje“ iz prvog dela samo privremeno, jer za opstanak mora da se izbori (noževima, na smrt) s jednim od Prstiju. Iako će i taj duel preživeti više slučajno nego zahvaljujući svojim sposobnostima i beskrupuloznosti, i dalje je daleko od opasnosti. Možda ima sreće utoliko što jedna od članica bande, Džimi Ink (Erin Kelimen), ima milosti za njega utoliko što će ga, koliko god je u mogućnosti, „pokriti“ i zaštititi od ostalih.

U međuvremenu, u naslovnom hramu od kostiju, doktor Ian Kelson (Ralf Fajns) meditira o životu, smrti i miru dok sluša Duran Duran na starim pločama preko gramofona na navijanje i pokušava da dublje prodre u suštinu bolesti, u čemu mu „pomaže“ divovski alfa-zombi kojem je dao ime Samson (Ki Luis-Peri), i kojeg je prethodno „navukao“ na morfin. Kelson je mišljenja, i to ne sasvim bezveze, da bolest ima nekoliko komponenti, među kojima je i psihička, odnosno da je „uspavanu“ ljudskost možda moguće „probuditi“ i u zombijima.

Već od naslova možemo pretpostaviti da će se Kelson i Spajk, odnosno njihove priče, ponovo sresti. To će se dogoditi kada Ink na izviđačkoj misiji ugleda strukturu i Kelsona s kožom narandžastom od joda, pa za njega pretpostavi da je „Stari Nik“ o kojem Džimi toliko priča. Susret dvojice muškaraca s različitim koncepcijama života i smrti (ateizam nasuprot satanizmu) preko nadmudrivanja vodi do neminovnog sukoba.

U 28 Years Later mogli smo da učitamo ekonomsku krizu, porast autoritarizma, Bregzit i koronu, a to su za nas radili i Garland i Bojl kroz arhivske snimke i „rovovsku poeziju“ iz Prvog svetskog rata. U The Bone Temple, na kraju imamo i kameo Kilijana Marfija čiji lik u svojstvu oca i učitelja istorije svojoj kćeri govori o geopolitičkoj situaciji u Evropi pred Drugi svetski rat. Ni jedan ni drugi film, međutim, nisu samo metafore nekih prošlih i budućih vremena, već su više od toga meditacije o ljudskosti, ljudskoj vrsti i njenim naporima da uspostavi kakav-takav poredak, čak i kad onaj prethodni polako bledi iz sećanja. Tu bi za oba filma logična referenca bila serija Mad Max, iako ovaj Garlandov i Bojlov „restart“ nije ni izbliza toliko detaljan i raskošan kao Milerov.

U tom smislu, značajan Garlandov doprinos je stvaranje zaokruženog „alternativnog sveta“ u kojem je preskočena eksplozija interneta kao platforme kojom se neograničeno mogu širiti laži i gluposti, ali u kojem su masovne histerije i psihoze (različitih tipova) i dalje ne samo moguće, već i učestale. U svojim scenarističkim namerama Garland nije nimalo suptilan, ali to u ovom i ovakvom filmu ne predstavlja problem, naprotiv.

Istina je da će se problemi pojaviti drugde, makar u svetlu toga da je The Bone Temple vrlo očit nastavak, pa čak i „most“ u novog trilogiji. (Nakon test-projekcije filma fokus-publici influensera, nastavak je odobren, Garland ga piše, a možda će se Bojl vratiti u režisersku stolicu.) Ima, dakle, tu ponešto razvlačenja minutaže i gubitka momentuma dok se prolazi kroz očekivane „kapije“ na ovako zacrtanoj slalomskoj pruzi.

Drugi potencijalni nedostatak je taj što Nia Da Kosta svakako nije toliko etablirana autorica kao što je to Deni Bojl, pa u „njegovom svetu“ pokušava da pronađe svoj glas i stil, što joj ne polazi za rukom baš uvek. Ima tu i imitacija putem drmusave kamere, ali i pokušaja uspostavljanja nečeg sasvim svog, što joj najbolje uspeva u muzičkom ulošku kulminacije (uz pesmu The Number of The Beast sastava Iron Maiden) gde Fajns ima svoj pirotehničko-plesni šou od kojeg bi mogao da se sastavi kompletan spot. Promena glavnine tehničke ekipe na pozicijama direktora fotografije, montažera i kompozitora svakako omogućava Da Kosti da potraži svoja rešenja i svoj izraz.

Opet, 28 Years Later je tako intoniran da od The Bone Temple očekujemo neka velika otkrića koja ovde izostaju ili se za naš ukus čine suviše banalnima, što je možda poenta sama za sebe: nema neke velike mudrosti, ljudi preživljavaju kako znaju i umeju i u tom preživljavanju pokekad pokušavaju da pronađu smisao, a ponekad i da mu ga sami daju. Neki će reći da je to šteta makar zato što od glume Ralfa Fajnsa ne dobijamo onoliko grandioznosti koliko smo očekivali, ali on je ovde zapravo tačno onoliko dobar i veličanstven koliko treba da bude. Na kraju, ovakav nastavak jako podiže očekivanja pred finale.

A Film a Week - China See / Kinu jura

 previously published on Asian Movie Pulse

While team sports, and especially fandom around them, tend to be influenced by their “native” culture and to project it further, the individual ones are usually simpler to decode because they exist everywhere in the same shape. Among them, martial arts tend to transcend the cultures most often and most fluidly, serve as a bridge between them and an accelerator of societal pluralism. Remember the karate craze in the West decades ago and closely observe the ongoing hype around kickboxing in Japan, for instance.

At first glance, the cultures of Lithuania and Taiwan could not be more apart, and Poland and Czech Republic don’t seem like proper “bridges” between them, so Jurgis Matulevičius’ “China Sea” seems like a very exotic co-production. But the fact that it came on top of the Critics’ Picks competition programme at Tallinn Black Nights Film Festival surely means something.

Our protagonist Osvald (Marius Repsys) used to be a kickboxing champion who enjoyed most when he fought in the Far East. But after an incident, a bar fight in which he (probably accidentally) hit a woman who happened to be at the place, he got banned from federation and from fighting for life. His therapy and (sincere?) apology don’t help, so he is disgraced, with almost no friends and support. He lives in a room above the titular Taiwanese restaurant owned by his friend Ju-Long (Jag Huang of “Life of Pi” fame) and his family, the only place in the world he feels understood and accepted.

Osvald tries to improve his life any way he can. His old coach lets him clandestinely work with the club’s new prospect Angela, but that would also go south when she loses her first fight and her parents find out what is the reputation of one of the men in her corner. At therapy, he meets Skaiste (Severija Janušauskaite), a trophy girlfriend of a brutal Russian gangster nicknamed Tourist (Vaidotas Martinaitis), and sets on rescuing her. Also, since Ju-Long owes money to the gangsters due to his gambling habit, and Osvald, as a former champion, has some “street credit” with them, he tries to save his only friend by balancing between the parties. In situation like this, the question is not whether his life will come down, but when and with how much bang…

China Sea sports the gloomy aura of an Eastern European psychological drama based in a social realist codes of grey skies, drab buildings, depleted factories in town suburbs and the constant snowing. Even its genre “flavouring” is not particularly Oriental, but its noir elements combine flavours from the Continental Europe, Scandinavia and the post-Soviet countries, with a touch of movies that incorporate the Russian Mafia tropes, such as David Cronenberg’s “Eastern Promises”. All of that makes “China Sea” a quintessentially Lithuanian product, dealing with quintessentially Lithuanian problems of the formally, but not actually, completed transition from the East to the West, and the positioning in the new world of uncertainty when and where will the new Cold War between the West and the Russia heat up to the blazing temperatures.

So, what is the Taiwanese angle to the whole thing? The Taiwanese family (we also have Lu Yi-ching as the mother and Sonia Yuan as the sister) could be comfortably switched for a, for instance, Thai (on the grounds of kickboxing, the national sport there), Vietnamese (present in the Eastern Europe even before the fall of communism), or, simply, Chinese one. However, in the terms of dramaturgy, they are not just clichés, “token Asians”, or even means to secure a co-production, but an integral part of Matulevičius’ vision and Saule Bliuvaite’s (of last year’s Locarno laureate “Toxic” fame) script. The connection between Osvald and Ju-Long seems organic and genuine (also thanks to the actors’ efforts), as they both feel out of their place and out of their life, trapped somewhere where the chances of survival are low and of success even lower, where neither the weather nor the people are nice.

In the end, “China Sea” might not be for everybody’s taste because it demands tuning in to a very specific frequency that does not rely much on genre postulates (it is not a martial arts movie with training sequences, the only one, actually resembling a news story, is seen at the opening and serves to provide the context), but on a singular vision. It is very bleak and offers no chance for redemption, so it cannot be used as a motivational quote or a cautionary tale. But there is something inherently humane in it, something that can pack a punch to the liver and to the plexus, a flying knee landing directly on the chin to knock one down and out. And if we can handle the pain, we also learn to appreciate it, because it makes us stronger and wiser. Ultimately, “China Sea” shares the mission with the Shaolin monks and Samurai warriors. What can be more Asian than that, at least in the movies?