May December

 kritika objavljena na XXZ

2023.

režija: Todd Haynes

scenario: Samy Burch, Alex Mechanik

uloge: Natalie Portman, Julianne Moore, Charles Melton, Gabriel Chung, Elizabeth Yu, D.W. Moffett, Cory Michael Smith

Todd Haynes, barem u javnosti, svoj rad predstavlja kao interpretatorski, a svoje filmove kao interpretacije. Ponekad su u pitanju meta-filmska čitanja klasičnih žanrova, ponekad filmsko-istorijskih perioda, ponekad su kaleidoskopski portreti pop-kulturnih fenomena, a ponekad adaptacije literarnih predložaka. U svemu tome, Haynes je majstor zanata i promišljeni intelektualac za izrazitim okom za detalje kojima posvećuje puno pažnje, ali isto tako može biti i hladni kalkulant. To, naravno, ne znači da Haynes nije makar na početku svoje karijere znao da bude hrabar, radikalan, provokativan i čak transgresivan, ali sva je prilika da je od toga sve lakše odustajao gradeći karijeru i podižući profil.

Njegov najnoviji film May December je premijeru, kao i mnogi autorovi naslovi, imao u Cannesu, a na podužoj festivalskoj turneji zaustavio se i na Black Nights festivalu u Tallinnu. Film se trenutno nalazi u bioskopskoj distribuciji na nekoliko pažljivo odabranih teritorija (jer sezona nagrada se bliži), dok će najšira publika dobiti prilike da ga vidi na Netflixu. Bioskopsko ili festivalsko gledanje su svakako preporuka, budući da se dosta od Haynesovog tehniciranja može izgubiti u prevodu na male ekrane i zvučnike, a količina i kvalitet tema i ideja koje Haynes postavlja i uspeva da razradi zaslužuje možda i više od jednog gledanja.

Za početak recimo da je u pitanju ubedljiva melodrama nabijena „suspense“-napetošću psihološkog trilera, meta-film o glumi i pripremi za ulogu, te satira medijske kulture i društva spektakla kroz prizmu fikcionalizovane interpretacije jednog stvarnog događaja koji je potresao američku tabloidnu i „true crime“ pričama sklonu javnost. U centru svega toga, pak, imamo odnose unutar porodice i između porodice i zajednice, kao i odnos dveju žena koje tu imaju dve funkcije.

U uvodnim kadrovima filma, Elizabeth Barry (Portman) se prijavljuje u mali butični hotel u lepom, ali vidljivo provincijalnom gradu Savannah, savezna država Georgia. Ona je tu došla poslom i ostaće jedno duže vreme. Par scena kasnije, saznaćemo i kako i zašto, ali pre toga upoznajemo drugu protagonistkinju Gracie (Moore), i to na svom terenu i u svom prirodnom okruženju. Gracie je uzorna domaćica koja drži sva četiri ugla kuće i ima status nacionalnog blaga u svom predgradskom komšiluku. U datom trenutku, ona zajedno s mužem Joeom (Melton) priređuje roštilj-zabavu, stresirajući se oko toga ima li dovoljno viršli (ima), koliko je Joe popio dok je pekao (uzeo je drugo pivo), hoće li se desiti katastrofa sa sinovljevim društvom koje bleji na krovu kuće (neće), te kakva im to „hollywoodska ćurka“ dolazi u posetu.

Ta „ćurka“ je Elizabeth, glumica koja se nada da će razmrdati svoju karijeru zarobljenoj u naivnoj porodičnoj televizijskoj seriji ulogom u hrabrom „indie“ filmu po istinitim događajima i stvarnim likovima. Glavni lik tog filma je upravo Gracie čiju će ulogu preuzeti Elizabeth, a stvarni događaj je početak njene i Joeove romanse koja je imala tabloidnu razradu i sudski epilog. Naime, tada udata trideset-i-nešto godina stara Gracie je zavela Joea, trinaestogodišnjeg prijatelja svog sina, zbog čega je osuđena za silovanje, ali su njih dvoje ostali zajedno i dobili troje dece od kojih je najstarija kći već otišla na studije, a mlađi blizanci se spremaju da učine isto nakon svršetka srednje škole. Valja napomenuti da Joe sada ima godina koliko je ona imala onomad, te da su on i Elizabeth generacija, dok Gracie oboma može figurirati kao majčinska ili makar mentorska figura.

Idila koja se sugeriše u odnosima zapravo vrlo brzo počinje da pokazuje određene pukotine. Slučaj izmeta poslatog poštom na kućnu adresu se otpisuje kao praksa koja se proredila u poslednje vreme: par je ipak bio provlačen po tabloidima, pa je količina prezira i mržnje jednog dela javnosti očekivana. Opet, fasada njihovog savršenog predgradskog života puca i drugim mestima. Iako Gracie ima status „dobrog duha“, njen „biznis“ sa tortama je zapravo dobrotvorna shema komšija kako bi ona bila dovoljno zauzeta da ne padne u rastrojstvo koje šminkanje i joga ne mogu da poprave, a i Joe počinje da pokazuje znake „odrastanja“ koje sticajem okolnosti morao da preskoči. Pojava Elizabeth koja se za ulogu Gracie sprema detaljno, uključujući tu ne samo mimikriju kuvanja i šminkanja ili njene specifične govorne sheme s puno uzdahivanja, dramskim pauzama i šuškanjem, nego i intervjue s njenim bivšim šefom, bivšim mužem (Moffett) i njihovim sinom (Smith), kao i sa drugim svedocima događaja.

Sam slučaj na kojem je film baziran američkoj publici je dosta poznatiji nego onoj inostranoj, što Haynes dodatno podvlači citatom fotografije s naslovnice časopisa iz 90-ih godina. Srećom, predznanje nije preduslov, budući da i scenaristički dvojac i sam Haynes uzimaju dovoljno slobode u narativnoj interpretaciji događaja, filigranski pletući mrežu detalja oko svake teme koje se film dotiče. Ono što drugde može delovati inflatorno, ovde je zapravo izuzetno skladno i sa smislom ukomponovano (obratite posebnu pažnju na „sapuničastu“ muziku Marcela Zarvosa), stilski doterano (pohvale direktoru fotografije Christopheru Blauveltu) i, izlišno je posebno naglašavati, fantastično odglumljeno.

Todd Haynes svakako zna sa glumcima, a kad uzmemo u obzir da sa Julianne Moore već ima određenu „kilometražu“, jasno nam je da je ona očekivano dobra u svojoj ulozi. Sa druge strane, „kameleonski tip“ glumice Natalie Portman igra „kameleonski tip“ glumice, a da to pritom taj lik nije ona sama, pa je rezultat njena možda i najbolja uloga u karijeri. Ne zaostaju ni savršeno izabrani glumci u ostalim ulogama predvođeni Charlesom Meltonom koji dodatno upotpunjavaju sliku „sudara svetova“ i borbe za kontrolu između dve žene u prilično toksičnom okruženju koje samo čeka da se neko oklizne.

May December ipak nije film bez mane, a većina njih se okvirno može trasirati do svog izvora u Haynesovoj potpisnoj promišljenoj hladnoći. On to, doduše, pokušava zamaskirati pre svega kroz fotografiju u toplim tonovima, ali i dalje se iz gledalačke pozicije ne možemo oteti dojmu da njemu do svojih likova intimno nije stalo. Druga zamerka bi bio kliše da glumac mora biti proizvod „method“ škole kako bi se uopšte uživeo u lik do kraja, ali bez toga ionako ne bi bilo filma. Opet, reditelj se savršeno poziva na uzore od Bergmana (Persona je tu vrlo jasna referenca) do De Palme iz Hitchcockovske faze, pa i samog Hitchcocka i demonstrira prodornost u komentaru ljudske psihe i ljudskog društva, što već dugo nije radio. To gledaoce dovodi u poziciju da, makar na čistom hipotetičkom, cerebralnom nivou razmišljaju kako bi se poneli da se nađu „u koži“ likova, pa je na kraju May December vrlo dobar film, podatan za gledanje i analizu.

A Film a Week - Pelikan Blue / Kék Pelikan

 previously published on Cineuropa

“The smell of freedom in the air...” In an Eastern European context, that phrase clearly conjures up the late 1980s and early 1990s, when the boxed-in communist states began to open up to the West’s capitalist goods and its way of life, which also brought freedom to travel, regarded as an essential element to enable young people to get acquainted with the big, wide world beyond the borders of their state. But what can a young person dying to live life to the fullest do if financial resources are scarce?

Working from an idea by Son of Saul producer Gábor Sipos and Gábor Szentpáli, and using audio interviews from the 2010s as his basis, filmmaker and animator László Csaki has composed a unique animated documentary that could serve as one of the answers to the above question. Pelikan Blue opened the Critics’ Picks Competition at the Black Nights Film Festival and feels ready to take the film-festival world by storm.

In some fast-paced narration that we hear over the imagery, deriving from different approaches to animation and even comprising some short bursts of filmed archival material, the narrator gives us a brief background story before introducing us to the three leading characters, young men named Ákos, Petya and Laci. They wanted to travel to the West but had no money, so they had to hustle a bit. An opportunity presented itself in the guise of the lo-tech way in which Hungarian Railways dealt with their international tickets: they were all hand-written on paper, with the titular carbon paper used to make copies, and were protected only by stamps. Led by Akos’s analytical, scientific mind, the guys came up with a scheme involving imported bleach, indigo paper and copied stamps to forge the international railway tickets.

Their first trip to Scandinavia went without a hitch, so they kept on indulging in trips all over Western Europe in the early 1990s. But word of their adventures got out and, pressured by their friend Rozi, who had his own list of clients, and spurred on by Petya’s urge to help a girl he liked, their operation first became a clandestine “service” for friends, and then a large-scale and somewhat lucrative scheme that attracted the attention of both the ticket inspectors and the police.

Combining a documentary foundation, an animated approach and a certain reliance on the tenets of a fiction film, Csaki takes the best of all three worlds and combines them with ease in order to tell a magnificent, nostalgic and heart-warming story, while jumping between the two timelines – one from the 1980s and 1990s, and another from the 2010s – leaves enough space for thought and reflection. Since the fast-paced narration serves as the primary means for plot delivery, animation was pretty much the only way to go. Blending the simple 2D foundation with some figurine animation and even filmed archival material suits the purpose very well, while the animation team’s attention to period details, such as the changes in fashion and scenery in the transitional times, is simply stellar. The passing of time is further commented on through the soundtrack, which emphasises it by using different genres of popular music that emerged over the 1990s.

Stitched together masterfully by Daniel Szabó and compressed to a pleasant running time of under 80 minutes, Pelikan Blue is the type of film that leaves a permanent smile on the viewer’s face. It has the power to make us believe that, not that long ago, the world was a far better place.

Killers of the Flower Moon

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Interesantno je da Martin Scorsese do sada još nije snimio film koji bismo mogli žanrovski okarakterizirati kao vestern, premda je elemente istog znao inkorporirati u neke svoje projekte. Scorsese se, pak, oprobao u većini zamislivih filmskih rodova i žanrova: u svojoj karijeri ima jedan animirani film, pregršt dokumentarnih (naročito muzičkih, pa čak i koncertnih), atipično realistički mjuzikl, poneku atipičnu komediju, jednu realističku dramu i kostimiranu melodramu, ponešto filmova na granici između misterije i „mekšeg” horora, par trilera i tako dalje. Filmove po kojima Scorsesea biramo pamtiti, međutim, možemo svrstati u tri kategorije. S jedne strane, tu su mračne psihološke drame sa snažnim likovima u središtu, u koje mogu biti umetnuti elementi trilera, biografske ili sportske drame (Taksist, Razjareni bik), posebno voljeni kako od strane kritike, tako i od strane publike. S druge, pak, meditacije o vjeri - kršćanstvu, budizmu, pa čak i njihovom burnom susretu (Posljednje Kristovo iskušenje, Kundun i dosta slabiji uradak Tišina) za koje nam je jasno da ih je autor snimao prije svega za sebe. Podžanr u kojem se Scorsese najbolje snalazio i u kojem je ostavio dubok trag gangsterske su drame, od niskobudžetnih Ulica zla iz 1973. koje su se „gangsterajem” bavile na najnižem nivou uličnih baraba i zgubidana, preko Dobrih momaka kojima je objasnio „političku ekonomiju” organiziranog kriminala, Casina u kojem je tematizirao proces legalizacije nelegalno stečenog novca, Bandi New Yorka kao svojevrsnog prednastavka u kojem se tvrdi da je organizirani kriminal u Americi postojao od samih njenih početaka, te hongkonškim izvornikom i istinitim pričama inspiriranih Pokojnih do, na koncu, filma Irac koji, primarno se baveći problematikom lojalnosti i starenja, priča priču o isprepletenosti organiziranog kriminala i unutarnje, a ponekad i vanjske politike u Americi. Poseban je pak slučaj film Vuk s Wall Streeta, u kojem su kriminalne prakse potpuno legalizirane i čak se smatraju motorom ekonomije.

Spajajući svoj „potpisni” žanr, koji po pravilu funkcionira po dramaturškoj mehanici uspona i pada, s onim u kojem se još nikad nije okušao, te koristeći se izvornom nefikcijskom knjigom Davida Granna, Scorsese je ove godine polučio uradak Ubojice cvjetnog mjeseca, premijerno prikazan ljetos na Cannesu. Usprkos trajanju od skoro tri i pol sata i rizično velikom budžetu, sva je prilika da će film solidno proći i na kino blagajnama i u sezoni nagrada jer je njegova kampanja snažna i glasna, i u njoj se naglašava trenutno vrlo trendovski antikolonijalni diskurs, postavlja pitanje američke (bjelačke) krivice i ističe kritika kapitalizma koja je, doduše, bila prisutna i u skoro svim Scorseseovim „mafijaškim” filmovima. Vesterna, pak, u bilo kom obliku, osim čisto dekorativnom, ima vrlo malo... Međutim, ton kojim Scorsese započinje svoj najnoviji film je dosta drugačiji od onoga na što smo od njega navikli. Prvi kadar nije vožnja kranom ili far-šinama, a u prvoj sceni smjenjuju se statični kadrovi u kojima se obredno zakapa lula mira, a poglavica na domorodačkom jeziku objašnjava zašto je tomu tako. Ova jaka i invertirana simbolička gesta (jer se ratne sjekire zakapaju, a lule mira puše) zapravo je opraštanje od starih običaja, budući da je plemenska zemlja sada integrirana u američki sustav, pa će se, rezervatskoj autonomiji unatoč, mlade generacije učiti tuđem engleskom jeziku i tuđim bjelačkim običajima. Odmah nakon scene obraćanja poglavice grupi okupljenih kojom dominiraju žene, djeca i starci, vidimo drugu, manju grupu mlađih muškaraca kako u polju čekaju nešto. To nešto je nafta koja počne šikljati iz rupe u zemlji. To kapitalno otkriće, saznajemo u sljedećoj sekvenci na tragu namjenskog, informativnog nijemog filma, učinilo je narod Osage najbogatijim na svijetu po glavi stanovnika, što je u oštrom kontrastu s njihovim ranijim siromašnim životom na neplodnoj zemlji. Stoga su odabrani članovi plemena brzo prihvatili nov način života, s kućama i poslugom, luksuznim automobilima i šoferima. Njihov teritorij na sjeveru savezne države Oklahoma postao je mjesto na koje su počeli dolaziti poslovni ljudi, radnici, avanturisti i kriminalci. S njima, došao je i zločin, brojne nerazjašnjene smrti i vrlo sumnjiva samoubojstva domorodaca, bez ikakve istrage ili osude, imajući u vidu nezainteresiranost bjelačke policije i bjelačkog sudstva. Dodatna začkoljica u tome je, saznajemo posredno iz razgovora jedne od protagonistica filma, Molly Kyle (glumi je Lilly Gladstone), da Indijanci, iako su vlasnici bogatstva, nemaju zakonsko pravo slobodno upravljati njime, već su, kao „nesposobni” dužni to činiti uz pomoć bjelačkih skrbnika, najčešće odvjetnika nižeg ešalona. Također, imajući u vidu nasljedne i ine bolesti koje domoroce kose u ranijoj dobi negoli bijelce, nasljeđivanje zemlje i naftnih tantijema putem braka djeluje kao sjajna financijska prilika za bijele došljake.

U takvu situaciju dolazi naš drugi protagonist, Ernest Burkhart (Leonardo DiCaprio), veteran Prvog svjetskog rata koji je kao kuhar u pješadiji ipak vidio nešto krvoprolića i zaradio rupturu crijeva, zbog čega ne može raditi teške fizičke poslove. On dolazi na ranč kod svog bogatog ujaka Williama Halea zvanog Kralj (Robert De Niro). Potonji je status i nadimak stekao vještim balansiranjem između bijelaca i domorodaca, te talentom za politiku pomoću kojeg je izgradio poslovni imperij bez nafte na svojoj zemlji. Ernesta na ranču čeka stariji brat Byron koji, za razliku od prostodušnog momka, djeluje hladnije i proračunatije, pa već ima status ujakovog glavnog pomagača. Ernest počinje raditi kao vozač i taksist, a na tom poslu upoznaje i Molly. Kako je ona, zajedno s majkom i tri sestre, vlasnica naftonosne zemlje, i kako svih pet žena pati od neke potencijalno smrtonosne bolesti (Molly od dijabetesa, što je u ono doba bilo jednako smrtnoj presudi čak i u sredinama s boljom medicinskom infrastrukturom), brak s njom koji mu sugerira ujak izgleda kao investicija u bezbrižnu budućnost. Uvjet za to je, naravno, da Molly sama naslijedi sve od majke, a smrt najmlađe sestre Minnie već izgleda kao korak u pravom smjeru. Majka je i sama stara, pa svi, uključujući i nju samu i njene kćeri, samo čekaju njenu smrt. Najstarija sestra Anna zbog svoje će svadljivosti i sklonosti alkoholu i sama prije ili kasnije upasti u nevolju, a Kraljev obiteljski klan ima konkurenciju i u Billu Smithu, još jednom „skvo-mužu” (pogrdni termin za bijelce koji se radi nasljedstva žene Indijankama), koji je nakon Minnie oženio drugu sestru Retu.

Ernest, jednostavan i ne baš bistar muškarac mora se odlučiti kome će biti lojalan. Ujaku, koji ga je uveo u svoje poslove, ili supruzi koju je zavolio, njenoj obitelji i plemenskom savjetu. Pritom, otvoreni sukob još uvijek ne postoji, ali se u okrugu događaju pljačke i ubojstva u kojima Kralj zasigurno ima prste, a možda ih ima i Ernest. Dok Ernest predstavlja našu točku gledišta, a Kralj figurira kao lutkar koji iza kulisa pokreće radnju, Molly predstavlja emocionalno i moralno središte filma. Iako je bolesna i fizički slaba, ona ipak svojom nepokolebljivom voljom pokreće niz događaja. Najvažniji od njih je dolazak Istražnog Biroa (preteča FBI-ja), oličenog u detektivu Tomu Whiteu (Jesse Plemons) i njegovom timu, sa zadatkom da se serija zločina rasvijetli. U pozadini događaja saznajemo ponešto i o rasnim nemirima u Tulsi u istoj saveznoj državi, o dolasku Klana u te krajeve, te o tome da Osage-Indijanci, iako su bili nominalno bogati, to bogatstvo nisu mogli pretvoriti u nekakvu društvenu moć, budući da su ovisili o bijelim liječnicima, odvjetnicima, sucima, policiji i političarima.

Ubojice cvjetnog mjeseca možda je i najjasnije dramaturški strukturiran film od svih Scorseseovih epopeja kakve uglavnom snima u poznoj etapi svoje karijere. Funkcionira zapravo kao klasična tročinka, s neizbježnim digresijama. Ipak, epski format se itekako osjeti, kako u prvoj trećini, koja funkcionira kao ekspozicija u kojoj se uvode likovi i postavljaju njihovi odnosi, tako i u onoj drugoj, podijeljenoj na dvije paralelne radnje, jednu gangstersku i jednu obiteljsku dramu, dok bi treći čin sveopćeg sukoba po više linija, obogaćen izabranim detaljima iz ekspozicije i zapleta, mogao funkcionirati kao samostalni uradak. To je zapravo i bio prvotni plan kad je DiCaprio predložio Scorseseu Grannovu knjigu za adaptaciju. Izvorna ideja je bila fokusirati se na istragu „proto-federalaca” i slučaj niza ubojstava, na tragu knjige, pretvoriti je u napeti triler, ali je plan putem, odnosno Scorseseovim otkrićem kulture naroda Osage, dubine i socijalnih implikacija problema, promijenjen. Nameće se pitanje koliko je to bila dobra odluka, iz niza razloga, prvenstveno čisto filmskih, jer važnost teme i opravdanost inzistiranja na antikolonijalnom diskursu nitko ne dovodi u pitanje. Naime, Scorsese ne može bez svojih digresija, ali one ovdje ne idu u smjeru nečega što je ključno za likove koji u principu ostaju tipski, već su to uglavnom prolongirane etno-antropološke vinjete koje se mogu tumačiti i kao nekakva benevolentna egzotizacija, budući da ključne odluke donose i ključne akcije poduzimaju likovi koji su bijelci. Drugo, iako je Molly etičko i emocionalno središte filma, a Lilly Gladstone igra ju iz sveg srca, ona je dobar dio vremena svedena na pasivni lik, što je autorova stara boljka – on dosta često ne zna što bi sa ženskim likovima koji nisu naprosto ekstenzije muških (izuzetak predstavljaju filmovi Alice više ne stanuje ovdje, New York, New York i Doba nevinosti, gdje su ženski likovi noseći ili makar ravnopravni muškima). Nadalje, možda možemo razumjeti i prihvatiti da Scorsese želi s Ubojicama cvjetnog mjeseca odaslati poruku, ili krik za Indijancima i njihovom sudbom, ali scenarij i režija ne ostavljaju nam ni najmanju sumnju tko dobar dio ubojstava čini i zašto, pa film ne funkcionira kao triler ili krimi-drama, što bi želio biti.

Konačno, i možda kapitalno: koja je poanta u centru priče imati lik koji je definiran svojom glupošću, što dovodi do toga da će se između dva pogrešna izbora on odlučiti za oba, a da se ta glupost kao takva nigdje ne adresira. Takvi likovi-budalaši funkcioniraju, primjerice, kod braće Coen, ali tamo je njihova tupost adresirana i akcentirana. Moguće da je u pitanju još jedan komentar na temu toga da za uspjeh u kapitalizmu nije potrebna neka naročita pamet (jer nju nema niti Kralj), već samo volja, sila, beskrupuloznost ili psihopatija. Pritom se pomalja zanimljiva dimenzija Ernestove moralne ambivalentnosti, primjerice da on iskreno voli svoju ženu dok organizira ubojstva njenih bližnjih, te da se iskreno brine za nju dok joj, vjerujući drugima, svjesno škodi, ali se ta dimenzija ne ispituje podrobnije. Na koncu, i to što su scene često dijaloške i što ih dijele dva Scorseseova omiljena „kućna glumca”, možemo uzeti kao dvosjekli mač u kojem je Leonardo DiCaprio na gubitničkoj strani. Naime, on se jako trudi udahnuti nekakav život Ernestu, ali mu ne ide s tom jednom te istom bolnom (ili tupom) grimasom na licu, dok ga Robert De Niro, lagano podglumljujući, „tuče” u svakoj sceni (u jednoj bizarnoj čak i fizički, ali to je nešto sasvim drugo). Opet, to ne znači da se u Ubojicama cvjetnog mjeseca ne može uživati kroz veći dio filma i u većini aspekata. Osim poigravanja s drugim filmskim formama (dokumentarni i namjenski film), Scorseseova režija je svedenija i manje razmetljiva nego inače, a montažerka Thelma Schoonmaker uspijeva učiniti autorovo pripovijedanje jasnim i lako pratljivim. Vizualno, film odlično izgleda, što zbog raskošnog dizajna, što zbog snimateljskog rada Rodriga Prieta koji sa Scorseseom surađuje četvrti put uzastopce na igranom filmu, dok izbor glazbe Robbieja Robertsona, još jednog autorovog stalnog suradnika, nakon izuzetne uvodne „fusion” pjesme, kreće u akustičnijem smjeru na tragu bluesa i američkog folka, kako bjelačkog, tako i indijanskog. Kada se na koncu sve sabere i oduzme, Ubojice cvjetnog mjeseca nisu loš film i u filmografijama nekih drugih autora ovakav bi uradak stajao pri vrhu, dok smo od Scorsesea navikli na bolje.

Priscilla

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Iskreno rečeno, nisam fan Sofije Kopole i praktično od početka ne razumem famu koja se oko nje podiže. O značenjima koja se iz autobiografskih crtica dosta često učitavaju njenim stilski ispoliranim, ali sadržinski praznjikavim filmovima da i ne govorimo.

Jedno od popularnih viđenja njenog opusa je to da su svi njeni filmovi zapravo filmovi o nekoj vrsti zarobljeništva. U tiranskoj porodici (The Virgin Suicides). U krizi identiteta (Lost in Translation). U zlatnom kavezu (Marie Antoinette). U rascepu između različitih društvenih uloga (Somewhere). U paralelnom svetu imaginarnih života drugih, onih slavnih (The Bling Ring). U prostoru i vremenu (The Beguilled). A obilje autobiografskih elemenata golica maštu površnih gledatelja i kritičara da pomisle da se možda filmska autorica i sama oseća zarobljenom, možda baš zbog slavnog prezimena i očekivanja koja se pred njom postavljaju.

Možda je jedini izuzetak u karijeri Sofije Kopole njen poslednji, najlaganiji, najkompletniji i, čini se, najiskreniji film On the Rocks u kome je autorica konačno uspela održati stil i ispuniti ga supstancom (makar „dignutom“ iz centralnog dela opusa Vudija Alena), integritetom, stavom i iskrenim opaskama o generacijskom jazu koji pogađa i njujoršku višu srednju klasu. Činilo se tu da Kopola ima i šta da kaže i da zna kako to da kaže, pa je film ostavljao jak trenutni utisak, ali s tendencijom brzog „isparavanja“ iz sećanja.

Sada pred sobom, međutim, imamo povratak na staro i na „kanonsku“ Sofiju Kopolu koja bira heroinu iz stvarnog života i „sestrinski“ se identifikuje s njom. Ta heroina je Prisila Presli, supruga Elvisa Preslija i „kraljica rokenrola“, a paralela koja se sama nameće je jedna druga kraljica iz galerije Kopolinih heroina, Marija Antoaneta, pa se preklapa motiv zlatnog kaveza. Doduše, stvarni život se pobrinuo za nešto drugačiji zaplet i rasplet, pa Prisila nije završila obezglavljena u naletu narodnog krvožednog besa, nego se razvela i razvila sasvim solidnu poslovnu karijeru. Drugi film koji takođe treba imati u memoriji pre gledanja Priscille je Lurmanov Elvis čijoj mjuzikl-bajkovitosti i hrabro, a bez previše dokaza, izrečenim tezama Priscilla može poslužiti kao korektiv neke vrste.

Radnja filma razvučena je na 14 godina, od upoznavanja sanjive četrnaestogodišnje devojčice s idolom njene generacije pa do razvoda mlade žene zarobljene u zatvorenom i konstruisanom svetu od ruiniranog muža koji je u međuvremenu i sam postao svoj zatvorenik. Prisila i Elvis su se upoznali u Nemačkoj gde je on služio vojsku (ili se makar pretvarao da to čini u još jednom od PR-trikova), a ona je bila stacionirana sa svojom porodicom. Elvis je generalno želeo društvo devojaka iz Amerike, pa je angažovao drugog vojnika, Terija Vesta, zaduženog za organizaciju zabave u vojnoj bazi i njegovu ženu Kerol da mu biraju društvo. Isprva iznenađen Prisilinom mladošću (i zrelošću za te godine), Elvis se ponaša kao savršena kombinacija romantika i džentlmena, održavajući njihovu vezu isprva uglavnom platonskom.

Dok se njeni roditelji boje njegove slave i starosti (Elvis je od Prisile bio stariji punih 10 godina, što je poprilično velika stvar kada devojka još nije ni završila osnovnu školu), kao i toga da njihova kći ne skrene s pravog puta (škola i sve u tom stilu), Elvis ima načina da im se umili i da ih uveri da će se on lično pobrinuti da sve bude u redu jer su njegove namere prema Prisili časne. Iako je rastanak u Nemačkoj i duga pauza u komunikaciji njoj teže pala nego njemu, ona će oberučke prihvatiti njegovu ponudu da ga poseti na ranču Grejslend kod Memfisa i zapravo upozna svet u kojem se on kreće.

Ono što sledi dalje je selidba kod njega i ubacivanje u atipičnu ulogu koja joj je u toj podeli karata dodeljena. Bez obzira na njene želje, on je bio taj koji je sve kontrolisao. Seksa nije bilo (njenim potrebama uprkos), ali je bilo droge, izbora haljina i šminke (Elvis je imao čvrste stavove o ženskoj modi), njegovih opsesivnih faza koje su svi morali da slede, napisa u novinama o vezama sa glumačkim i muzičkim zvezdama poput En Margaret i Nensi Sinatre, drugih i sve žešćih nervoznih ispada, članova porodice zaduženih za pojedine sektore Elvisove poslovne imperije i konstantnog prisustva njegove isključivo muške „svite“ koja ga je pratila u stopu i s kojom se zabavljao. Prisilina uloga u tom svetu bila je da „održava vatru na ognjištu“ i sve vreme bude Elvisu na raspolaganju za razgovor ili za već neku drugu vrstu podrške.

Modernim rečnikom, ono što je ona preživela naziva se „gruming“, odnosno pripremanje mlade (ženske) osobe od strane starije (muške) na određene zadatke koje će ona izvršavati. „Gruming“ kao takav je forma psihološkog i emocionalnog zlostavljanja koje neretko ima i fizičku ili seksualnu komponentu. Moramo se složiti da je cela situacija oko Elvisa i njegovog okruženja od početka bila veštačka i neprirodna, konstruisana i kontrolisana iz jednog ili više izvora (kao glavni sumnjivac tu se nameće menadžer pukovnik Tom Parker kojeg, zanimljivo, u filmu niti vidimo, niti čujemo, ali zato saznajemo šta je on odlučio, rekao ili naredio), ali je pitanje koliko je Kopolina vizije toga istinita i u skladu s izvornom autobiografskom knjigom Elvis i ja koju je napisala sama Prisila Presli. Sudeći prema njenoj kasnijoj karijeri uglavnom vezanoj za upravljanje Elvisovim nasledstvom i nasleđem, kao i prema novinskim napisima u kojoj autorka knjige kritikuje režiserku i za pogrešno čitanje i za još štošta, o filmu Priscilla i njegovoj „ispravnosti“ će se još raspravljati.

Mnogo veći problem su, pak, neke druge, čisto filmske stvari koje Priscillu čine neprijatnim gledalačkim iskustvom, i to one dosadne sorte. Naravno, tu imamo petljanje s muzikom koja je malo Elvisova, a malo više nije i koja je dosta često izmiksana i premoderna u odnosu na ono što imamo prilike da vidimo na ekranu. Imamo i poigravanje s kolor-shemom u fotografiji Filipa Le Sura (snimio i poslednja dva autoričina filma) koje dosta brže izgubi značenje nego što ga uspostavi, te pokušaje da montažerke Sare Flek da ceo film malo odlepi od repetitivnosti na kojoj Kopola insistira, pokušavajući da baš kroz to „nabije“ poentu o Prisili Presli kao zarobljenoj i sistematski zlostavljanoj devojci / ženi, ako ničim drugim, onda dosadom i pretnjom da će biti proglašena za višak u životu čoveka kojeg voli.

I to je šteta, pre svega za glumce koji ovde izvode herojske poduhvate. Kejli Speni koja je do sada imala priliku da igra samo epizodne uloge ovde, najčešće u krupnim planovima, igra glavnu junakinju od doba kada je ona zanesena devojčica do perioda kada je razočarana žena, pritom prelazeći kroz svu silu emocija i transformacija. Ona zapravo komanduje na ekranu i našu pažnju usmerava na sebe. Od nje nešto iskusniji glumac Džejkob Elordi ulozi Elvisa Preslija prilazi na jedan nov način, bez imitacije i, što je najvažnije, nije mu problem prepustiti vođenje koleginici dok igra dominantnijeg partnera koji zapravo kontroliše vezu.

I u smislu režije, Sofia Kopola ima osećaja za dosetku i to joj povremeno polazi za rukom da pokaže, možda je najuspeliji momenat Prisilin izgled kada se vrati iz prve posete Grejslendu i reakcija njenih roditelja na promenu. Ali sve je toliko podređeno poentiranju do te mere da u blizu dva sata trajanja postaje skoro neizdrživo naporno, posebno ako smo poentu već mogli da shvatimo negde do polovine filma.

Lista - Novembar 2023.

 

Ukupno pogledano: 39 (38 dugometražnih, 1 kratkometražni)
Prvi put pogledano: 37 (36 dugometražnih, 1 kratkometražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Forever Hold Your Peace / Živi i zdravi
Najlošiji utisak: What Remains

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

02.11. video Pain Hustlers (David Yates, 2023) - 5/10
02.11. video The Royal Hotel (Kitty Green, 2023) - 7/10
06.11. festival Sweet Sorrow / Sunce mamino (Kosta Đorđević, 2023) - 8/10
**07.11. festival Strange Way of Life / Extrana forma di vida (Pedro Almodóvar, 2023) - 6/10
07.11. festival Upon Entry / La llegada (Alejandro Rojas, Juan Sebastián Vasquez, 2022) - 7/10
08.11. festival Radical (Christopher Zalla, 2023) - 5/10
09.11. kino Five Nights at Freddy's (Emma Tammi, 2023) - 4/10
09.11. video Haunted Mansion (Justin Simien, 2023) - 4/10
*09.11. festival Stepne (Maryna Vrona, 2023) - 6/10
10.11. festival 20,000 Species of Bees / 20.000 especies de abejas (Estibaliz Urresola Solaguren, 2023) - 5/10
10.11. festival Solitude / Einvera (Ninna Pálmadóttir, 2023) - 7/10
11.11. festival Ama Gloria (Marie Amachoukeli-Barsacq, 2023) - 6/10
13.11. festival How to Have Sex (Molly Manning Walker, 2023) - 6/10
13.11. festival What Remains (Ran Huang, 2022) - 3/10
14.11. festival Power / Moc (Mátyás Prikler, 2023) - 7/10
14.11. festival Patient No. 1 / Patsient #1 (Rizo Gigineishvili, 2023) - 7/10
14.11. festival Oxygen Station / Kisnyeva stantsiia (Ivan Tymchenko, 2023) - 7/10
15.11. festival Unmoored (Caroline Ingvarsson, 2023) - 5/10
15.11. festival Pelikan Blue / Kék Pelikan (László Csáki, 2023) - 8/10
15.11. festival The Teacher's Lounge / Das Lehrerzimmer (Ilker Çatak, 2023) - 7/10
15.11. festival Consent / Le consetement (Vanessa Filho, 2023) - 5/10
16.11. festival Once Again (for the very first time) (Boaz Yakin, 2023) - 4/10
16.11. festival Forever Hold Your Peace / Živi i zdravi (Ivan Marinović, 2023) - 9/10
16.11. festival Housekeeping for Beginners / Domakinstvo za početnici (Goran Stolevski, 2023) - 6/10
16.11. festival All of Us Strangers (Andrew Haigh, 2023) - 8/10
16.11. festival The Milky Way (Maya Kenig, 2023) - 7/10
17.11. festival Light Falls (Phedon Papamichael, 2023) - 4/10
17.11. festival Endless Summer Syndrome / Le syndrome de l'été sans fin (Kaveh Daneshmand, 2023) - 8/10
17.11. festival Cat Call / Cicaverzum (Rozália Szeleczki, 2023) - 5/10
20.11. festival Giant's Kettle / Hiidenkirnu (Markku Hakala, Mari Käki, 2023) - 7/10
20.11. festival The Promised Land / Bastarden (Nikolaj Arcel, 2023) - 8/10
22.11. video Dos estaciones (Juan Pablo González, 2022) - 7/10
23.11. festival Supermarket (Nemanja Bečanović, 2023) - 8/10
23.11. festival Priscilla (Sofia Coppola, 2023) - 6/10
25.11. kino Napoleon (Ridley Scott, 2023) - 5/10
25.11. kino Killers of the Flower Moon (Martin Scorsese, 2023) - 6/10
27.11. festival May December (Todd Haynes, 2023) - 8/10
*29.11. video Leningrad Cowboys Go to America (Aki Kaurismäki, 1989) - 8/10
30.11. festival Working Class Goes to Hell / Radnička klasa ide u pakao (Mladen Đorđević, 2023) - 7/10

Supermarket

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Anegdota o tome kako je neko ostao zaključan, pa je morao da prenoći u radnji, robnoj kući ili tržnom centru je mali milion. Poenta im je, doduše, ista: ako neko krivicom trgovačkog objekta ostane zaključan posle zatvaranja (a krivica je, podrazumeva se, njihova jer je na njima da se pobrinu da su „isterali“ sve), on ima pravo da koristi sve što tamo nalazi kako bi sebi osigurao relativno udobno preživljavanje do jutra. Navodno je to negde čak i zakonski uređeno, ali ono u etičkom smislu najvažnije, granica između udobnog preživljavanja i prilike za bahaćenje, nigde nije definisano.

Verovatno je taj misaoni eksperiment bio jedan od faktora uzetih u obzir u postavci i kreaciji filma Supermarket Nemanje Bečanovića. Film je nedavno imao svetsku premijeru na festivalu Black Nights u Talinu, i to u konkurenciji Rebels With a Cause posvećenoj uvrnutijim, zahtevnijim i eksperimentalnijim filmovima od onoga što podrazumevamo pod tipičnim festivalskim „arthausom“.

Film se otvara serijom kadrova polica i frižidera s asortimanom jednog neimenovanog supermarketa i info-karticom koja nas upoznaje s vremenom i činjenicom da je supermarket zatvoren. To što je zatvoren, međutim, nikako ne znači da je prazan: jedan čovek (Bojan Žirović) je tu ostao i zanoćio. Njegovo ponašanje, pak, govori o tome da on pre koristi priliku za bahaćenje nego što samo preživljava noć. On, naime, uzima i probava različitu hranu i poslastice u minijaturnim količinama, potom vraćajući pakovanja u što originalnije stanje. Isprobava i neprehrambene proizvode, dok iz tračerskog časopisa predano iseca slike starlete Mimi (Ana Pejović) i lepi ih u svoju kolekcionarsku svesku.

Unosi datuma u svesci nam otkrivaju, ako već do tada nismo posumnjali, a mogli smo makar kroz njegove kompulsivno-opsesivne rituale, da naš čovek tu nije ni slučajno, a ni prvi puta, već da u supermarketu (praktično) živi. Međutim, ono što ovu noć čini specifičnom u odnosu na neke druge je to da on tamo verovatno nije sam, te da mu taj neko drugi šalje signale koji se mogu protumačiti kao preteći. Kada se drugi čovek (Branimir Popović) pojavi obučen u zaštitno odelo i kada po prvi put čujemo izgovorenu reč, gledalačka igra pogađanja se preusmerava sa uljeza u supermarketu na svet oko njega ili njih i razloge zašto je / su baš tu.

Bečanović, međutim, nije zainteresovan da nam na pitanja ponudi konkretne odgovore, već samo aluzije koje opet rađaju nova pitanja. To može da bude frustrirajuće, naročito za nepripremljenog gledaoca, ali suština priče sa Supermarketom je ta da film ipak savršeno „vozi“ i „tripuje“, dok komentariše svet koji nas okružuje na svakako nešto višem filozofskom nivou od banalnih konstatacija koje nam se često serviraju kao mudrost. Uostalom, pitanja su važnija od odgovora, pa na kraju nije bitan ni ključ za tumačenje filma i sveta jer svaki od njih (devijacija, simulacija, post-apokalipsa, rijaliti šou, na koncu i projekcija) može biti makar delimično pravi, ali nijedan ne mora biti.

Struktura u tri dela od kojih prva dva funkcionišu kao samostalni kratki filmovi, a treći je dodatno fragmentiran mu ide u prilog, kao i kompaktno trajanje od 75 minuta, jer bi sve preko toga zapravo testiralo gledalačko strpljenje. Takođe, neka od rešenja koja Bečanović u višestrukoj funkciji (osim što je potpisan kao scenarista i reditelj, on je još i montažer i producent filma, a prisutan je i u nekim „tajnim“ funkcijama) inovativna su, a vode poreklo od čistog eksperimenta sa opremom i formatima. Za pohvalu su i pesma i kompletan video-spot koji je umetnut u film, a koji bi mogao da stoji i kao samostalno umetničko delo.

Gluma u filmu bi mogla da se okvalifikuje i kao pomalo rigidna, ali i postavka i hladno-sterilno okruženje to tako zahtevaju. A kada se film stilski razigra, gledaoci mogu da primete i versatilnost i preciznost snimateljskog rada Dušana Grubina.

Od prošlog filma Nemanje Bečanovića prošlo je već 12 godina, i to nam ponešto govori i o Supermarketu i o njegovom autoru. O filmu najpre to da je nastao uz puno ličnog angažmana, odnosno da je isti projekat stvaralčke strasti i kontinuiranog rada. O Bečanoviću, pak, da voli da se igra i eksperimentiše više nego da ulazi u kompromise s tuđim očekivanjima. A kad film „vozi“, onda nam ne smeta ni to što je „čudan“ i tripozan.

The Promised Land / Bastarden

 kritika objavljena na XXZ

2023.

režija: Nikolaj Arcel

scenario: Nikolaj Arcel, Anders Thomas Jansen (prema knjizi Ide Jansen)

uloge: Mads Mikkelsen, Simon Bennebjerg, Amanda Collin, Kristine Kujath Thorp, Morten Hee Andersen, Melina Hagberg, Laura Bilgrau Eskild-Jensen

Trio je opet na okupu, doduše pozicije su im malo izmenjene, ali tako to ponekad biva. Mads Mikkelsen je opet „frontmen“, dok su u pozadini Nikolaj Arcel i Anders Thomas Jansen malo zamenili mesta, pa Arcel (The Royal Affair) režira, a Jansen (Riders of Justice) nastupa s pozicije njegovog ko-scenariste. Poslednji put trio je zablistao sa Riders of Justice, ali sada moderni triler baziran na etičkom i misaonom eksperimentu ustupa mesto epskoj istorijskoj drami s dozom westerna. U slučaju The Promised Land, zvučna premijera u Veneciji i Mikkelsenova nominacija za nagradu EFA mogu poslužiti i kao još jedan nepobitni dokaz o snazi, robusnosti i versatilnosti savremene danske kinematografije.

Naslove, internacionalni na engleskom i danski original koji ne treba posebno prevoditi zbog prepoznatljivog korena, treba uzeti dvojako. Internacionalni je, ispostaviće se, delom čista ironija, a delom potpuno iskren, jer napredak u smislu civilizacije ne dolazi sam od sebe, nego ga šire ljudi sa vizijom poput one da se posadi krompir na divlje i jalovo močvarno zemljište Jutlanda u Danskoj. Original je, pak, otkriće o pozadini našeg metodičnog i stoičkog protagoniste u tipu pionira i graničara iz američke western mitologije koje će nam pomoći da tu njegovu misiju i viziju razumemo.

Protagonista je Ludvig Kahlen (Mikkelsen), penzionisani vojni kapetan skromnog porekla koji je čin zaradio radom i borbom. On, međutim, želi da zaradi ugled i priznanje drugim sredstvima, pa dolazi na dvor s predlogom da o svom trošku, od skromne penzije, pokuša da kultiviše navodno neukrotivo i divlje tlo Jutlanda, a od „sponzorstva“ samo traži dopuštenje da nastupa kao zvanični predstavnik Krune. Predlog je, čini se, potpuno lud i nerazuman, ali zapravo nikog, osim Kahlena, ništa ne košta. Ako ne uspe, nikom ništa, ali i ako uspe kralj i dvor će dobijeni prestiž platiti tek naseljavanjem kolonista.

Kahlen je možda u računicu uzeo težak rad i jednu gladnu godinu, uz nadu da će možda naći neku dobru dušu koja će mu za skromnu nadnicu pomoći na polju i sa kućom naziva jako pompeznog u poređenju s mestom gde se gradi, možda je imao u vidu i nešto vremesnkih nepogoda, ali svakako nije računao na prepreke ljudskog faktora. U planu su mu se na nagovor lokalnog sveštenika pridružili dvoje odbeglih kmetova, Johannes (Andersen) i Ann Barbara (Collin). Problem mogu predstavljati nomadi Tateri koji obitavaju u obližnjoj šumi i čekaju priliku za pljačku ili još jedna dodatna gladna usta sintske devojčice Anmai Mus koja im se pridružuje nakon što je nomadi oteraju.

Međutim, prava opasnost vreba od lokalnog velikaša De Schinkela (Bennebjerg) koji zemlju prisvaja iako nema nameru s njom išta da radi, a koji je u kraju jedini plemić i, u funkciji sudije, jedina vlast. On je zavidni zlobnik koji je sve što ima nasledio od oca i kome je jedino stalo da impresionira očeve prijatelje i kolege, pa mu dođoš koji je primio njegove odbegle kmetove nikako ne odgovara. Dok se Kahlen poziva na ovlašćenja od kralja, De Schinkel na sve moguće načine pokušava da ga ponizi i sabotira, na šta njegova dalja rođaka i verenica čije veze sežu do norveškog dvora Edel Helene (Kujath Thorp) ne reaguje blagonaklono. Paralelno s prljavim ratom čija je prva žrtva Johannes kreću i romantični zapleti.

Reference na koje se autorski dvojac poziva su brojne, ali lako uočljive. Ima tu tragova epskih romantičnih drama Davida Leana, te odjeka Kubrickovog Barryja Lyndona, ali The Promised Land se zapravo najviše oslanja na dva tipa westerna, kako onaj klasicistički u kome se tačno zna ko je tu dobar, a ko zao, tako i revizionistički, makar po tome da se jasno osuđuje klasizam i rasizam. Uostalom, i motivi granice i pionirskog samoodricanja radi širenja civilizacije tipični su za western mitologiju. Naravno, taj „staromodni“ štih itekako ima svoje zamke, od simplifikacija i klišea, pa do očekivanih praznih hodova u zapletu koje ti klišei impliciraju, ali to zapravo ne smeta toliko iz nekoliko razloga koji se mogu svesti na izvrsnost realizacije.

Na prvom mestu, tu je postavka likova. Iako se možda čini da je Kahlen klasičan pionirski, stoički tip, on ipak nije junak bez mane. Naprotiv, njegova motivacija su taština, kompleksi i latentni snobizam. Isto tako, ženski likovi nisu nimalo pasivni, već imaju i temperament i proračunatost. Nasuprot njima, glavni negativac deluje kao da je došao direktno iz stripa ili crtanog filma, ali tu na scenu stupa savršeno odabrani glumac dečačkog lica koji jedan tip okreće u pravcu drugog – nekakvog oholog princa. Na tako interesantno napisane likove dodaju se i njihovi odnosi, dva ljubavna trougla, odnosno četvorougao naklonosti i rivalstva, sa dodatkom izvesne porodične dinamike oko beskrajno simpatičnog „divljeg“ deteta. Rezultat svega toga je gluma koja pršti od hemije koja je takođe i plod rediteljeve kombinacije poverenja i diskretnog usmeravanja.

Na kraju, ne treba zanemariti ni komponentu spektakla koja ovde nije data u nekakvom vulgarnom obliku, već kroz spoj impozantno lepe, ali surove prirode i ljudskih intervencija u smeru pripitomljavanja iste. Arcel se tu majstorski služi doziranim totalima direktora fotografije Rasmusa Vidbaeka, a ovaj se pak sjajno služi prirodnim, realističnim svetlom ili makar simulacijom istog. Tako dobijamo film starog kova kakvi se danas retko snimaju, ali tim spojem epske istorijske drame, spektakla i pažljivom upotrebom postulata drugih žanrova The Promised Land deluje kao film koji može preokrenuti trendove.