15.1.21

Freaky

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Christopher Landon

scenario: Christopher Landon, Michael Kennedy

uloge: Vince Vaughn, Kathryn Newton, Celeste O’Connor, Misha Osherovich, Emily Holder, Nicholas Stargel, Kelly Lamor Wilson, Mitchell Hoog, Uriah Shelton, Dana Drori, Katie Finneran


Kako smo završili prošlu godinu u smislu kritika filmova, žanrovski i veselo, tako ćemo započeti novu, sa jednom post-modernom horor-komedijom, umerenom parodijom i riznicom referenci na kultne filmove od 70-ih do 90-ih godina prošlog veka. Prvo i osnovno, treba imati puno petlje da bi se smućkao derivativni »high concept« sastavljen od Freaky Friday (zamena tela) i Friday the 13th (slešer) i onda film prosto nazvati Freaky. Ali ako neko to može, onda to može »high concept« žanrovski štreber Christopher Landon, najpoznatiji po režiji Groundhog Day-slešer serijala Happy Death Day, ali i po scenarijima za filmove kao što su Disturbia i Viral.


Landon film otvara retro-fontom kojim potpisuje dan i datum, sreda jedanaesti. Ne treba biti doktor matematike da bi se sračunalo šta sledi za dva dana. Prvi deo uvodne sekvence, međutim, referenca je na visoko-referencijalni, samosvesni horor, Scream. Četvoro tinejdžera tulumari u praznoj viletini, pričajući »strašne priče pored vatre«, od kojih se dobar deo njih odnosi na »gerijatrijskog serijskog ubicu«, maskiranog i aktivnog od 70-ih, što je jasna asocijacija na Carpenterov Halloween serijal kojim je praktično izmišljen slešer kao pod-žanr. Zabavu im, međutim, prekida dotični maskirani ubica a la Jason (Friday the 13th), B-filmska varijanta Halloweenovog Michaela Myersa, koji ih tiho, efikasno i semi-kreativno tamani pre nego što ukrade astečki bodež koji će se ispostaviti kao pokretač glavnog zapleta filma.


Rez na sledeći dan i na našu heroinu Millie (Newton), slešer-heroinu starog kova, tihu, povučenu, nevinu i sa traumom gubitka u bliskoj prošlosti. Nakon jutarnje rutine sa zaštitničkom majkom i starijom sestrom policajkom, nalazi se sa svojim najbližim prijateljima (O’Connor, Osherovich) i odlazi u školu gde se mora nositi sa »hororom« nepopularnosti i neuzvraćenom simpatijom prema školskoj sportskoj zvezdi Bookeru (Shelton). Pravi horor za nju nastaje kada se nađe oči u oči s manijakom iz prethodne sekvence (Vaughn) i on je probode astečkim nožem u rame, ali se rana pojavljuje i njemu i to na istom mestu.


Ujutru ih oboje očekuje iznenađenje: zamenili su tela, pa se sada psihopata iz urbanih legendi nalazi u telu Millie, što mu omogućava da se ponaša kao »vuk u jagnjećoj koži« i da svoje žrtve efikasno mami, a nežna i dobra Millie se budi u nezgrapnom telu dvometraša. Njih dvoje imaju 24 časa da zamene tela, a pitanje je žele li oboje baš isto. Sledi komična avantura sa ponešto horor-elemenata, ali i sa obiljem referenci i »uskršnjih jaja« iz sveta filma, sa akcentom na kinematografiju 80-ih, i to ne samo njenu horor-stranu.


Osnovni štos za zamenom tela je literarni standard još od Twainovog Kraljevića i prosjaka, u filmu je korišćen nebrojeno puta, ali je njegova Freaky Friday inkarnacija ovde istaknuta pre svega naslovom, ali i spletom referenci koje nisu odmah uočljive, iako ih nije teško mentalnom gimnastikom izvesti iz onoga što vidimo na ekranu. Recimo u pomenutoj »family friendly« komediji su igrale Lindsay Lohan i Jamie Lee Curtis, zvezda Halloween serijala čiji je lik postao uzor za konzervativnu »finalku«, dok je Lindsay Lohan od svojih kasnih tinejdžerskih dana bila sinonim za skandale. Ako te reference razvijemo malo dalje, jasno nam je da Millie u svom telu počinje kao Jamie Lee Curtis-tip »finalke«, dok je ponašanje tog istog tela kada njime upravlja psihopata više na liniji Lindsay Lohan, što donosi određeni tip pažnje i popularnosti od strane okruženja, ali to takođe funkcioniše kao komentar i na filmske i na kulturne i na standarde ponašanja u prošlosti i u sadašnjosti.


Drugi koloplet referenci vezan je za Vincea Vaughna u ulozi poremećenog manijaka. Vaughn je inače karijeru izgradio na komedijama gde je pažljivo gradio personu nespretnog i nesuptilnog dobrice oko svog prirodno gabaritnog tela. Ovde je u komičnim momentima očekivano briljantan, a snebivanje u stilu seoske mlade kada tim telom upravlja duša Millie su zlata vredni, kao i do perfekcije izgrađena referenca na originalni Back to The Future i pretnju incesta u njemu. Ono što se, međutim, lako zaboravlja je to da je jedna od prvih visokoprofilnih Vaughnovih uloga bila uloga Normana Batesa u novoj verziji Psiha u režiji Gusa Van Santa, a lik Normana Batesa kao psihopate s nožem stoji u temeljima slešera. Vaughn je nedavno pokušao da napravi restart svoje karijere upravo u pravcu uloga u akcionim i trieleroidnim dramama kod S. Craiga Zahlera (Brawl in the Cell Block 99, Dragged Across Concrete), koristeći svoje krupno telo u više pretećem, a manje komičnom kontekstu. Naravno da je Vaughn kao glumac za tri klase iznad od onih koji su igrali slešerske negativce, a čiji je zadatak bio jednostavno da budu preteći svojom po pravilu maskiranom pojavom, bez reči, ali ovde demonstrira raskoš svog talenta i kao komičar i kao pretnja.


Naravno da Landon tu i tamo preteruje, pa svoje štoseve ponekad ubacuje i nemotivisano (primera radi, u nekom trenutku će se gotovo iznenada pojaviti i kuka iz I Know What You Did Last Summer, dok je »homecoming« kao mesto konačnog obračuna takođe oprobani standard američkog horora), ali ponekad je to toliko blesavo da je prosto zabavno, kao recimo štos da policajci pucaju u vazduh čak i u zatvorenoj prostoriji (referenca na generalne 80-te) i tako stvaraju bespotrebnu paniku. Takođe ne može se reći da uspeva u ozbiljnim namerama da se pozabavi razlikama između rodnih uloga, ali to mu verovatno i nije bila namena. Freaky je možda malo pretrpan i odveć kitnjast u smislu mreže referenci, ali je više nego dobar i zabavan film za bioskopsko, ali i za kućno gledanje.

No comments:

Post a Comment