Megalopolis

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Francis Ford Coppola je filmsku umjetnost zadužio višestruko, i kao producent i kao „glava” hollywoodske „plemenitaške” loze, ali najviše kao redatelj nekolicine ozbiljnih remek-djela, kao što prva dijela Kuma, Prisluškivanje i Apokalipsa sada. Za potonji je, kao što je filmofilima već poznato, Coppola prošao kroz produkcijski pakao koji je uključivao probijanje proračuna i rokova uslijed nepredviđenih okolnosti poput oluje koja je uništila „set” i oduzimanje posuđenih helikoptera od strane filipinskih vlasti, kako bi sudjelovali u gušenju stvarne pobune. Sve to je dokumentirala njegova supruga Eleanor u svom filmu Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse (1991). Na kraju je Coppola završio film i izašao pred javnost na filmskom festivalu u Cannesu 1979. godine, uspjesi filma s protokom vremena samo su se akumulirali, pojavile su se njegove nove verzije te je zadobio status jednog od najboljih, ako ne i najboljeg ratnog filma svih vremena. Traumatična produkcija dobila je, međutim, i drugi epilog po kojem je nekada pouzdani „timski igrač” Coppola, čovjek koji je lansirao karijeru Georgea Lucasa i dobitnik Oscara za scenarij filma Patton (1970.) Franklina J. Schaffnera, dobio epitet svojeglavog autora koji nije uvijek spreman za suradnju, a sklon je forsiranju svojih ideja.
Uspjeh Apokalipse sada nije ublažio Coppolin karakter, naprotiv, a uslijedio je bolni poraz u vidu kraha mjuzikla One from the Heart (1981.), filma za koji se tvrdi da je, skupa s Ciminovim Vratima raja (1980.) „sahranio” Novi Hollywood. Coppola je svoj skupi, spektakularni mjuzikl sam producirao i financirao, te je zbog njega završio u dugovima iz kojih se „čupao” narednih 16 godina, sve do filma Čudotvorac (1997). Taj period izrodio je iznuđeni, ali zapravo nimalo slabi treći nastavak Kuma (1989.), ponajbolju ekranizaciju romana Dracula Brama Stokera (1992.), te pregršt solidnih filmova, ali i par ozbiljnih promašaja kao što su Tucker: Čovjek i njegov san (1988.) i Jack (1996). Prošli milenij Coppola je završio učešćem na jednoj od kultnih katastrofa imena Supernova (2000.), ali bez dugova i obaveza. Nadalje je slavni autor sam birao i razvijao projekte, polako i staloženo. Mladost bez mladosti (2007) bila je osebujna, uvrnuta bajka koja je spajala ljubavnu priču, misteriju, fantaziju, pa čak i „mekšu” znanstvenu fantastiku. Tetro (2009) bila je solidna obiteljska saga kojoj je uskraćena širina distribucije dostojna renomea njezina autora. Horor Twixt imao je dvije verzije, zvaničnu i „sahranjenu” iz 2011. i uglavnom neprikazanu autorsku iz 2022. godine, dok su tinejdžersku dramu o odrastanju Distant Vision iz 2015. godine vidjeli samo rijetki, i to uglavnom pukom srećom, budući da film zapravo i nije imao distribuciju. Francis Ford Coppola u međuvremenu je razvio sklonost i ukus za druge stvari, naime, postao je vinogradar i vinar, što mu je zapravo donosilo prihode koje je mogao ulagati u filmove.
Jedan od njegovih dugo vremena nerealiziranih projekata bio je i Megalopolis, koji je u različitim stadijima razvoja proveo više od četiri decenije, mijenjajući koncepte. Inicijalna ideja o preispitivanju stanja suvremene Amerike kroz vizuru Rimske Republike datira iz 1977. godine. Coppola je narednih šest godina istraživao i skupljao ideje koje je oblikovao u prvu verziju scenarija. Tada već duboko u dugovima, nije se mogao posvetiti realizaciji projekta, pa se zanosio idejama čak i o širem konceptu: Megalopolis je jedno vrijeme figurirao i kao projekt za operu. Nekoliko puta je birao glumačku i tehničku ekipu, produkcija bi obično zastajala na izboru lokacija (alterirali su se New York i Rim), ili na čitaćim probama. Bez financiranja iz drugih izvora, Coppola je u realizaciju projekta konačno krenuo sam 2019. godine, ali je još jednom zaustavljen – zbog pandemije. Dvije godine kasnije, kako bi mogao pratiti tempo financiranja, Coppola je prodao dio svog vinskog biznisa i osigurao budžet od 120 milijuna dolara. Snimanje je, navodno, završeno i prije roka, ali svejedno su ga pratile glasine o redateljevim svađama s glumcima i otpuštanju tehničke ekipe. Film je konačno prikazan u Cannesu proljetos, a prve glasine s premijere najavljivale su katastrofu kakvu samo Francis Ford Coppola može zakuhati.
Okosnicu priče čini sukob genijalnog arhitekta i „nobelovca” nagrađenog za pronalazak čudotvornog materijala megalona, Cesara Katiline (Adam Driver) te gradonačelnika Novog Rima Franka Cicerona (Giancarlo Esposito). Novi Rim je, naravno, New York, a Američka Republika je hibrid suvremene Amerike i Rimske Republike, dok je vrijeme radnje bliska budućnost. Ciceron nije popularan gradonačelnik, figurira kao korupcionaš, a Katilina također nije bez formalne i neformalne moći. Formalne kao šef „zavoda za dizajn”, para-tijela vlasti zaduženog za urbanizam preko kojeg gura izgradnju svog novog utopijskog grada, a neformalne kao nećak najbogatijeg građanina, bankara Hamiltona Krasa III (Jon Voight), ujedno i Ciceronovog glavnog sponzora. Sukob između Katiline i Cicerona datira i od ranije, budući da je s pozicije gradskog tužitelja Ciceron Katilinu gonio za ubojstvo znanstvenikove supruge koja je nestala bez traga. Sukob se dalje produbljuje kada se Ciceronova kći Julia (Nathalie Emanuel) zainteresira za Katilinu, a onda i s njim otpočne vezu. To Katilini donosi novog političkog neprijatelja, Krasovog unuka Klaudija Pulchera (Shia LaBeouf), nesretno zaljubljenog u Juliju, koji ga napada s pozicija političkog populizma. Sukob kulminira na Krasovoj svadbi s Katilininom bivšom ljubavnicom, televizijskom voditeljicom Wow Platinum (Aubrey Plaza), zalazi u još sijaset rukavaca po salonima, uredima, ulicama i bakanalijama, dok se drže govori, odapinju strijele (ponekad i doslovno), padaju prijetnje i citati književnika i filozofa. Gledateljeva točka gledišta u svemu tome je Katilinin vozač, asistent i svojevrsni kroničar Fundi Romaine (Laurence Fishburne) koji figurira i kao narator ove, kako je redatelj naziva, „poučne priče”.
Ambicije se Coppoli svakako ne mogu zanijekati, baš kao ni hrabrost da se upusti u realizaciju istih bez zadrške, ali malo je reći da je Megalopolis kaos u kojem se tek ponekad naiđe na obrise nekakve logike, makar u internom smislu. Primjera radi i naslovni materijal, megalon, u Coppolinoj mašti funkcionira krajnje proizvoljno, i za regeneraciju i za teleportaciju i za vječnu izdržljivost građevina u novom utopijskom gradu. O projektiranoj veličini naslovnog grada ne dobivamo ni najblažu predstavu, mada to nije ni bitno jer je on zapravo metafora o sukobu starog i novog. Spominje se na par mjesta i stari sovjetski „nuklearni satelit” koji će se navodno srušiti, prvo iznad Labradora, onda iznad Novog Rima, bez opipljivih konzekvenci. Klaudije je očita aluzija na lik i djelo Donalda Trumpa, i jednako tako lik naknadno ubačen kako bi kroz njega Coppola iskazao svoj stav o bivšem američkom predsjedniku s populističko-diktatorskim ambicijama. Isto tako, Wow Platinum komentar je na trenutno stanje medijske kulture u društvu spektakla. Talia Shire i Kathryn Hunter igraju Katilininu majku, odnosno Ciceronovu ženu, a funkcije tih likova pokušaj su pomirenja zavađenih familija radi zajedničke svijetle budućnosti. Osim analogije Amerike sa Starim Rimom (već rabljena u drugoj trilogiji Zvjezdanih ratova Georgea Lucasa), možda je najsolidnija i najvidljivija referenca roman Veličanstveni izvor rusko-američke filozofkinje, književnice i ideologinje libertarijanizma Ayn Rand, budući da su projekt i stajališta Cesara Katiline na tragu onih koje je imao glavni lik romana Howard Roark. Imenima likova unatoč, od „katilinske urote”, povijesnog događaja iz perioda Rimske Republike, u filmu ne vidimo dalje od nekih općih mjesta. Glavni problem je, međutim, što se ništa od toga zapravo ne spaja u neku koherentnu priču „s glavom i repom”, već sve djeluje kao nepovezano naklapanje starog čovjeka načetog demencijom (ili pod utjecajem psiho-aktivnih medikamenata) koji frivolno skače s teme na temu, nikad ne završivši ono što je započeo, stalno započinjući nešto novo i digresivno, i vraćajući se na ono prethodno u trenucima koje nije moguće ni pogoditi. Vide se tu i proračunska ograničenja u vidu naivnih vizualnih efekata i kompjutorske grafike, ali i ona kreativna u vidu nekonzistentne, vrlo vjerojatno iznuđene montaže koju potpisuju čak trojica montažera koji su, čini se, radili odvojeno, svaki za sebe, a ne u timu. Zbog toga možda pojedine scene ili u najboljem slučaju sekvence imaju nekakav svoj ritam, ali to se za cjelinu nikako ne može reći. Sve se zapravo gubi u inflaciji što likova čija bi „biblija” po dužini mogla konkurirati i onoj crkvenoj, što događaja sa i bez posljedica koji ne konvergiraju u zaokruženi narativ, što tema o kojima bi Francis Ford Coppola rekao nešto svoje usput citirajući rimske oratore, Ralpha Walda Emersona, Williama Shakespeare i koga sve ne. To međutim ne znači da se u Megalopolisu nema u čemu uživati, makar na trenutke. Masovne scene su orgijastično raskošne, dizajn filma je upadljiv i lijepo snimljen od strane rumunjskog direktora fotografije Mihaija Malaimarea mlađeg, dok se glazba Osvalda Golijova savršeno uklapa u Coppolinu megalomansku viziju.

Čini se da ni glumci - čija se postava tokom decenija, a naročito posljednjih godina mijenjala - nisu s autorom dijelili viziju kako bi Megalopolis trebao izgledati i što bi trebao predstavljati. Upravo zbog tih čestih promjena stječe se dojam da je glumačka postava zapravo jedan kompozit i kompromis u kojem se može naći nekoliko izvrsnih, ali i promašenih rješenja, dok se za većinu glumaca u epizodnim ulogama čini da su potraćeni na tek ovlaš napisane likove u rukavcima koji ne vode nikamo. U red pozitivnih iznenađenja svakako možemo ubrojiti Aubrey Plazu koja svoj skandalozni lik Wow Platinum metaforički proždire i u njemu uživa.

Funkcionalan je i izbor Shije LaBoeufa za ulogu Klaudija, ali on je nekako i očekivan, uzevši u obzir neugodnu auru koju glumac „ponosno” nosi. Pozitivno iznenađenje je i Nathalie Emanuel, glumica čiji je najznačajnija filmska reference do sada bilo pojavljivanje u franšizi Brzi i žestoki, a koja ovdje udahnjuje život prilično eterično napisanom liku Julije. Sa svoje strane Giancarlo Esposito se u ulozi Cicerona snalazi koliko može: on je već ulogama na televiziji i epizodama na filmu dokazao raskoš i raspon svoga talenta te navijestio da bi mogao zablistati i u velikoj filmskoj ulozi, ali ovdje je ograničen likom generičnog korumpiranog političara, te činjenicom da su većina njegovih replika zapravo govori. S druge strane, Jon Voight igra na kartu vulgarnosti njegovog bogataša Krasa, ali je nekako anemičan. Kapitalan promašaj je izbor Adama Drivera za ulogu Cesara Katiline. On je s jedne strane očekivan, jer se glumca koji se proslavio ulogama čudaka „opće prakse” u posljednje vrijeme stavlja u uloge ambicioznih vizionara (poput Enza Ferrarija kod Michaela Manna ili Maurizija Guccija kod Ridleyja Scotta), ali s njime različiti redatelji čine istu pogrešku budući da glumcu bolje leže uloge čudaka nešto nižeg profila. Spomenute Talia Shire i Kathryn Hunter, ali i Jason Schwartzman, Grace VanderWaal, James Remar, Dustin Hoffman i mnogi drugi ne uspijevaju doći do izražaja sa svojim zapravo „potrošnim” likovima.
Na koncu, kaos Megalopolisa će vjerojatno rezultirati katastrofom, ponekad raskošnom, očaravajuće lijepom i dekadentno atraktivnom, ali zapravo očekivanom za tvrdoglavog autora koji je pritom i ostario i popustila mu je koncentracija. Trajanje od blizu dva i pol sata zapravo se čini kratkim kada saberemo što je sve autor u svoj testamentarni film natrpao, ali se film u kinu zapravo čini i dosta dužim. To smo, doduše, i mogli očekivati od Coppole, naročito onog u XXI. stoljeću, u kojem mu je s vinskim projektima išlo daleko bolje nego s filmskim. Ponekad želja, ambicija i stav velikog autora (inače zaslužen i legitiman) nisu dovoljne za uspjeh...