15.5.25

The Ugly Stepsister / Den stygge stesosteren

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Ako bolje razmislimo, bajkoviti arhetipi su štetni jer nam, prvo, nameću nerealistične standarde, i, drugo, za njih nude nerealistična, instantna rešenja. Naravno, reći će neki, bajke ne bi trebalo shvatati doslovno, ali koliko će od njihovih poklonika kritički preispitati šablone koji su im servirani. Od bajki, možda su najveću štetu napravili Andersenovo Ružno pače i Pepeljuga Braće Grim. Obe bajke su povezane fokusom na fizičku lepotu koju vide kao rešenje za sve, kao i čvrstim uverenjem da se unutrašnja lepota (odnosno plemenitost) protagonista mora preslikati i na spoljašnost. To preslikavanje je i nagrada po sebi, ali i put prema materijalizaciji iste.

Kad smo kod Pepeljuge, u glavi nam je češće ona Diznijeva verzija gde se magičnom intervencijom sve srećno završi i za našu protagonistkinju, ali i za njene mučiteljice koje ipak dobiju iskupljenje. Verzija braće Grim je morbidnija i brutalnija, a kazna u njoj surovija, ide čak u smeru telesnog horora. Zbog toga se ideja da se Pepeljuga ispriča kao „body horror“ na tragu Kronenberga ne čini kao loša ideja, uspeh Korali Faržea i The Substance od Kana prošle godine do Oskara ove je samo potvrda za to, ali šta se tu može reći da je novo, a da je smisleno.

Norveška autorica Emili Blihfelt je rešila da u svemu tome promeni perspektivu, pa fokus s Pepeljuge skrene prema jednoj od njenih ljubomornih sestara. Tako smo dobili The Ugly Stepsister koji je nakon svetske premijere na Sandensu i evropske na Berlinalu zaigrao i u noćnom programu Crossing Europe festivala u austrijskom Lincu, odakle donosimo ovu kritiku.

Naslovna junakinja Elvira (Lea Miren) nije baš ružna kao grob, već je pre nezgrapna kakve tinejdžerke znaju da budu. Ona je starija kći udovice Rebeke (Ane Dal Torp) i ona sanja o bogatoj udaji za princa. Mlađa kći Alma (Flo Fagerli) suviše je mlada da bi takve snove makar i pokušala ostvariti. Njih tri upoznajemo na putu kočijom u stranu zemlju gde će se Rebeka udati za naočitog udovca Ota (Ralf Karlson).

U Otovom dvorcu dočekuje ih i njegova kći iz prvog braka Agnes (Tea Sofi Loh Nes), očita Pepeljuga u ovoj priči. Ona, međutim, nije baš tiha i smerna, već je u svojoj očitoj lepoti pomalo i ohola. Kada Oto iznenada umre, otkriva se da je brak iz interesa bio neka vrsta obostrane prevare: nijedno od dvoje supružnika zapravo nije imalo novca. Za Rebeku je, dakle, jedina slamka spasa bogato udati Elviru, a vest da princ Julian „raspisuje“ bal na kojem će izabrati svoju suprugu čini se kao prilika.

Dotle, međutim, treba nekako obespraviti i sakriti lepu i prirodno elegantnu Agnes, a Elviru treba nekako prolepšati. Treba joj skinuti protezu sa zuba, „ispraviti“ joj nos i doterati liniju, te naglasiti oči novim trepavicama. Imajmo u vidu da ovo nije vanvremenska bajka, već da je smeštena u nešto što jako nalikuje na XIX vek, a što opet ima svoje posledice. Tako se devojke smiruju opijumom, „operacija“ nosa se izvodi lomljenjem pomoću čekića i dleta, pa srastanjem u kalupu, a „liposukcija“ se vrši – pantljičarom.

Ako smo nedavno ponovili neulepšanu verziju braće Grim, mogli smo da očekujemo ponešto telesnog horora uglavnom u smislu sakaćenja, ali u svom čitanju Blihfelt odlazi par koraka dalje. Tako imamo prelome, opadanje kose, crve koji jedu leš, pantljičaru koja je ušla kao jajašce, zbog koje krče creva, i koja mora nekako da izađe – videćemo kako. Ono što treba naglasiti je da pristup Emili Blihfelt tim užasima telesnih deformacija nije samo maksimalistički, već je i pametan i zanatski precizno izveden, uz znalačko variranje uglova kamere (pohvala Marselu Ziskindu), praktičnih efekata, dizajna zvuka i preciznu montažu Olivije Nergord-Holm.

The Ugly Stepsister je, dakle, izuzetno ružan film, ali je to s jako dobrim razlogom. Ne radi se tu samo o kritici opsesije lepotom, odnosno fizičkim izgledom, u prošlosti. Ne, ta vremena i ti trendovi nisu prošli. Fizički izgled i društveni status su i dan-danas jedine monete koje se u pojedinim krugovima priznaju. Sad, što imamo odeću koja ogoljava umesto korseta i krinolina, Ozempik umesto pantljičare, anesteziju umesto opijuma, botokse, silikone i stručnije plastične operacije stvari čini humanijim na površini. Ali samo na površini.


No comments:

Post a Comment