Die My Love

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Moglo bi se reći da je do sada škotska filmska autorica Lynne Ramsay imala impresivnu karijeru, malom broju dugometražnih naslova i vremenskim razmacima između njih unatoč. Prva dva filma, Lovac na štakore (1999) i Morvern Callar (2002), bile su psihološke drame začinjene socijalnim aspektima i tematikom odrastanja u slučaju prvog, te motivima prijateljstva i putovanja u slučaju drugog. Treći i četvrti film, pak, graničili su s remek-djelima. Moramo razgovarati o Kevinu (2011) sveobuhvatni je, ali mozaički izlomljeni portret masovnog ubojice – počinitelja školskog masakra, te njegove obitelji koja taj pokolj nije mogla spriječiti, iako je vidjela znakove upozorenja. Konačno, Iskupljenje u New Yorku (2017) mračan je triler spasenja i iskupljenja, ali i portret tog „profesionalnog spasitelja”, traumatiziranog ratnog veterana kojeg poremećaj vodi u sociopatiju. Bilo bi dosta bitno zamijetiti kako je u svojim filmovima Ramsay sklona psihologizaciji, i to na način da za mane svojih ne nužno pozitivnih likova pokazuje razumijevanje i suosjećanje, ali bez sažaljevanja i hinjene milosti. U pauzama između filmova, Ramsay je imala i par zvučnih propalih produkcija koje su preuzeli drugi autori, čime je zaradila epitet redateljice teške za suradnju. Dok je u slučaju prvog, a riječ je o filmu Ljupke kosti, vjerojatno bila u pravu prokazujući komercijalizaciju projekta i udaljavanje od literarnog izvornika, u slučaju drugog projekta, neovisnog feministički intoniranog vesterna Ubojita Jane (2015), teže je utvrditi što se doista ispod plašta „nepomirljivih kreativnih razlika” dešavalo i tko je tomu kriv, budući da se dokazi svode na „rekla-kazala” prepucavanje po medijima.

Najnoviji film Lynne Ramsay, Umri, ljubavi, premijeru je imao na ovogodišnjem Cannesu, gdje je, na iznenađenje mnogih, ostao kratkih rukava za nagrade. Jer riječ je o filmu koji govori o jednoj od trendovskijih tema ove godine – a to su izazovi materinstva, konkretnije post-partum, tj. postporođajna depresija. Pritom je riječ o adaptaciji prevođenog istoimenog romana argentinske spisateljice Ariane Harwitz, režirala ga je cijenjena autorica na koju je „došao red” za nagrade, a koja je pritom i na suradnju na scenariju pozvala dvoje stručnjaka za adaptaciju, Endu Walsha i Alice Birch. A glumica u glavnoj ulozi, Jennifer Lawrence, svojevrsna je povratnica u „mainstream arthouse” vode nakon pokušaja „oscarovske” i komercijalne karijere, kao i opravdanog odsustva zbog trudnoće i porodiljnog perioda, i pritom ima svoj „masterclass” u kojem daje cijelu sebe. Ali, jednom kada film pogledamo, po tko zna koji puta shvaćamo da stvari znaju izgledati bolje na papiru nego na ekranu, naročito na manjem ekranu u kućnim uvjetima (prije ulaska u regionalna kina, film se, naime, pojavio na platformi Mubi). Nema drugog načina kako se to može iskomunicirati, osim da nas je Umri, ljubavi razočarao, odnosno nije ispunio naša očekivanja. Za to je donekle kriva i sama Ramsay koja je ranije izjavljivala kako je njen film romantična komedija, ali vrlo mračna i uvrnuta, a dobili smo film koji se može okarakterizirati kao antiromansa bez trunke humora. Kasnije se, međutim, ograđivala od termina „post-partum depresija”, govoreći da film zapravo govori o tome kako dolazak djeteta mijenja, odnosno uništava dinamiku para u svakom smislu – partnerskom, romantičnom i seksualnom, što nije sasvim netočno, ali se opet može otpisati onom narodnom „nije šija, nego vrat”. Da vidimo o čemu se tu zapravo radi...

Grace (igra je Jennifer Lawrence) i Jackson (Robert Pattinson) mladi su par koji je naslijedio kuću njegovog strica negdje u ruralnim i izoliranim predjelima Amerike. O njihovim pozadinama ne znamo puno, osim da se on barem iz hobija bavi muzikom, a ona pisanjem, te da je on rodom iz tih krajeva, odnosno da njegovi roditelji Pam (Sissy Spacek) i Harry (Nick Nolte) žive u blizini. Problemi za njih počinju s Graceinom trudnoćom i eskaliraju s rođenjem njihovog sina. Jackson je uglavnom odsutan, a kada je prisutan – umoran je od svog posla i kućnih poslova. Grace, pak, stalno traži seks kao neku vrstu potvrde njegove vjernosti, budući da sumnja da ju vara. U gotovo potpunoj izolaciji, budući da i Pam brine svoje brige nakon Harryjeve demencije i smrti, Grace polako klizi u ludilo. Fantazira o tajnoj vezi s motociklistom (LaKeith Stanfield) koji prolazi pored njihove kuće. Burno reagira na Jacksona i njegove pokušaje da stvari riješi na svoj način (kao kada nabavi psa, iako je ona željela mačku kako bi se izborila s glodavcima u kući), a još burnije na primjedbe njegove šire obitelji, kruga prijatelja ili slučajnih prolaznika kako je sasvim normalno da se ne osjeća dobro u prvim mjesecima djetetova života. Jer s njom je, po njenim riječima, sve u redu, iako je očigledno da nije, barem zato što je usamljena, u stranom kraju bez ikoga svoga i u izolaciji s djetetom i kućom. Kako to obično biva, odatle put vodi jedino prema dolje...

Vjerojatno najbolji dojam u filmu ostavlja njegov prvi kadar, kada Grace i Jackson po prvi puta uđu u kuću, pregledaju je i tamo kuju planove za budućnost. Na režijskom i tehničkom planu, kadar je impozantan: kroz višestruko uokvirivanje, uspostavlja se više planova od kojih svaki ima svoju svrhu. Kamera Seamusa McGarveya koji je s autoricom surađivao na njenom filmu Moramo razgovarati o Kevinu, u toj sceni je potpuno statična, a format slike zastarjeli i uzak, 4:3, što samu „koreografiju” dodatno komplicira, a egzekuciju scene čini podvigom. Format slike inače nije nasumično odabran, njegov psihološki i dramaturški efekt je indukcija osjećaja tjeskobe kao dominantnog u filmu. To je dodatno akcentirano redateljičinim kadriranjem kojim dominiraju krupni planovi oboje protagonista, a naročito Grace čiju perspektivu skliznuća u svojevrsno izmijenjeno stanje svijesti zapravo gledamo. S time u vezi, izbor Jennifer Lawrence za noseću ulogu je ne samo logičan, već se i po više aspekata sam nameće. Prvi je poveznica koja će se na taj način uspostaviti s filmom Majka! Darrena Aronofskog iz 201.7 koji je možda u jednom drugom, potpuno metaforičkom ključu, ali se isto, makar na površinskom planu, dotiče tema roditeljstva, izolacije, zanemarenosti i raspada veze, i to također u ključu nekakvog košmarnog ludila, a u kojem je upravo Lawrence odigrala naslovnu ulogu. Drugi je činjenica da je Jennifer Lawrence glumica nevjerojatne energije, hrabrosti i istančanog instinkta, posebno ako treba izvoditi nekakva ludila, a ovdje u tome ide do kraja. Treći je aspekt možda trivijalan, a možda i eksploatatorski, budući da je glumica u snimanje ušla u ranoj fazi druge trudnoće, kada su joj sjećanja na najraniju dob starijeg sina bila još svježa, što su svakako stvari na kojima se može izgraditi lik.

To sve, međutim, može dovesti i do određenih nuspojava, od pretjeranog fokusa na glumicu i njenu vještinu improvizacije i snalaženja u nikad u pravoj mjeri napisanom scenariju - koji je ili nedovoljno, ili previše, ili jednostavno pogrešno napisan - pa do neujednačenosti u izvedbi između nje i glumačkog partnera. Robert Pattinson ni u kojem slučaju nije slab glumac, ali pokušavajući da prati manični tempo Jennifer Lawrence djeluje kao da šmira ili čak otvoreno glumata. LaKeith Stanfield funkcionira kao misteriozno prisustvo za koje nismo sigurni je li privid ili stvarni lik, Nick Nolte je potrošen na dvije-tri scene u kojima polukarikaturalno igra demenciju, a ni Sisi Spacek nije ostavljeno dovoljno prostora, premda samo njeno prisustvo intrigira. Problemi se dalje prenose i na montažu, gdje Toni Froschhammer pokušava primijeniti nešto umjereniju varijantu „isjeckane i izmješane” vremenske linije koja je u svom ekstremnom pojavnom obliku, na osnovu asocijacija, funkcionirala u spomenutom autoričinom filmu Moramo razgovarati o Kevinu; no ovdje ti lagani preskoci i snoviđenja koji razbijaju radnju koja je uglavnom linearna, ali to ne mora biti, djeluju kao pokušaji razdrmavanja inače repetitivnog i razvučenog filma. Te repeticije također imaju svoju funkciju – dočarati „beskrajni dan” kroz koji prolaze svježi roditelji. Ali sporost i pretpostavljena manija međusobno se znaju isključivati, pa se svejedno čini da je s dva sata trajanja film nepotrebno dug, kao i da se niz događaja koji scenaristički trio navodi u filmu, a pritom nije esencijalan za fabulu (ili ono što se fabulom ovdje može nazvati), umjetno „sabija” u mali vremenski raspon. Ali, možda je najgore od svega što je beba, kao i pas uostalom, u filmu prisutna na nivou rekvizita koji se „na daljinu” dovodi i „uključuje” kada je to za scenarij oportuno. To je ono što je Ramsay vjerojatno pokušala opravdati svojom izjavom o čemu je film zapravo. Tu je izjavu možda i naknadno složila kada je uvidjela da njen film ne govori baš o izazovima roditeljstva, kao i da se koncept roditeljstva i izolacije logički ne slažu čak ni za potrebe psihološkog eksperimenta. A možda Umri, ljubavi nije film za one koji su iskusili čari roditeljstva i sjećaju se i svojih i tuđih „fiks-ideja” i mehanizama preživljavanja na individualnom planu i u paru. I možda bi, s obzirom na eklektični soundtrack, film bolje prošao kao prolongirana serija video-spotova za razne alternativne izvođače...