Rental Family

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Fascinacija Japanom često je bazirana na krajnje pojednostavljenim i često netočnim stereotipima, bilo da se tu radi o junačkoj povijesti, visokoj tehnologiji, fanovskoj kulturi ili bizarnostima koje, umjesto kao rubne pojave, zamišljamo kao nešto sveprisutno. Kod potonjeg, mislim da nijedan drugi narod ne bi smio imati pravo glasa, budući da svaki ima neki običaj ili praksu koja se nekom drugom može učiniti čudnom. Uzmimo, na primjer, balkanske narikače koje teatralno plaču i kukaju na sprovodima sebi nepoznatih ljudi po zadanom scenariju, a sve u svrhu predstave kako je pokojnik bio važan ili omiljen. U Japanu je, pak, sličan običaj proširen, produbljen i podignut na nivo biznisa poput neke vrste emocionalne prostitucije. Naime, postoje agencije koje „iznajmljuju” glumce koji će se pretvarati da su svojim klijentima ne samo ožalošćeni na sprovodima ili gosti na vjenčanjima, već i prijatelji. O tomu je Werner Herzog imao koju za reći u svojoj skriptiranoj doku-drami Family Romance, LLC (2019). Postojanje biznisa tog tipa inicijalna je točka i filma Rental Family japanske autorice Hikari.

Naš junak je Phillip (igra ga Brendan Fraser), američki glumac nižeg ešalona koji živi sam u Tokyu i izdržava se igranjem u reklamama i pojavljivanjem u zabavnim televizijskim emisijama nižeg reda. Pokušava se uklopiti u japansku kulturu, ali vidljivo odskače, posao mu ne dolazi redovito, a jedina zabava mu je, čini se, promatranje susjeda koji se doimaju sretniji od njega. Kao takav, postaje interesantan maloj agenciji za najam glumaca u svakodnevnim situacijama koju vodi Shinji (Takehiro Hira), i nakon prvotnog oklijevanja, prihvaća njihovu ponudu. On tako postaje „token Amerikanac”, ožalošćeni na sprovodima, prijatelj, poslovni partner i slično, dok emocionalno zahtjevnije uloge „igra” njegova kolegica Aiko (Mari Yamamoto). Dva će slučaja, međutim, početi utjecati na Phillipa na osobnom i emocionalnom nivou. U prvom, on igra novinara koji radi ekstenzivni intervju sa starim i cijenjenim, ali pomalo zaboravljenim glumcem Kikuom (Akira Emoto) kojeg polako načinje demencija i koji želi izvesti svoj posljednji podvig. U drugom slučaju, angažirala ga je samohrana majka Hitomi koju igra Shino Shinozaki kako bi njenoj kćeri Mii (Shannon Gorman) iz rasno mješovite veze glumio davno izgubljenog, pa ponovo nađenog oca. Hitomin motiv je da se Mia upiše u prestižnu školu koja bi joj uvelike trasirala karijerni put, a za to će imati više šansi ako na prijamnu komisiju ostavi pozitivan dojam curice iz mondene, multikulturalne obitelji. Pritom je svjesna emocionalnog rizika koji taj plan sa sobom nosi, uglavnom za Miu, dok s Phillipovim emocionalnom bagažom nije upoznata i ne zanima je. Da, svaka veza, naročito ona glumljena, ima svoj kraj, ali, čak ni uz profesionalnu distancu, glumac ne može zaboraviti da su objekti njegovog odigranog interesa ipak stvarni, živi ljudi.

Ta je rasprava o prirodi glumačkog posla, naročito ovako nestandardnog, svakako centralna tema filma. Jer, za razliku od konvencionalne glume u kazalištu, na filmu i televiziji, ovdje nema striktnog skripta ili redateljske vizije koju se mora slijediti. Čak i u slobodnijim formama glumačkog izričaja, poput „stand-up” komedije ili improvizacije, postoje neka pravila struke, dok je ovdje riječ o čistom pretvaranju da nekakav odnos postoji i da se on gradi, sve dok taj odnos baziran na lažima i pretvaranjima ne oživi. Na to se nadovezuje druga tema filma, a to je, na tragu još jednog „tokijskog” filma, Izgubljeni u prijevodu (Sofia Coppola, 2003), kriza identiteta, odnosno nepripadanja. Razlike u koncepciji protagonista tih dvaju filmova su razvidne, ali je zapravo osjećaj izgubljenosti kod obojice isti, kao i potreba da se nešto po tom pitanju učini. Za obije od tema kojima se Hikari u Rental Family bavi, ključan je izbor Brendana Frasera za noseću ulogu i simbolika koju taj izbor nosi. Fraser se, naime, nakon strelovitog uspona u mlađim danima, izgubio u vrtlogu depresije da bi nakon televizijskih, „treš”, promašenih ili malih uloga „iskupljenje” i renesansu polučio u filmu Kit (Darren Aronofski, 2023) u kojem je upravo njegova gluma bila jedina svijetla točka, ma koliko i ona, kao i Fraserova sudbina, bila predmetom redateljske eksploatacije. Ima i ovdje toga, makar u sugestiji „niskih grana” na koje je protagonist spao, ali je to u Hikarinom tretmanu ipak dosta čovječnije. Stoga Fraser može pokazati pravu širinu svog talenta, dubinu izričaja i identifikacije s likom kojeg igra. Druga tema koje se Hikari dotiče je sam Japan kao mjesto suprotnosti, gdje se sreću kontrasti: megalopolisi i priroda, konzervatizam i modernizam, pragmatizam i čudaštva, važnost predstave za druge i emocionalne potrebe za sebe. U tu svrhu, japanski dio glumačke postave odrađuje lavovski dio posla, ali se Hikari može osloniti i na činjenicu da namjerno bira snimanje urbanih i ruralnih lokacija po danu, podalje od turističkih stereotipa hramova, neona ili užurbanih željezničkih postaja. I inače režiran mekom rukom, Rental Family dostiže staromodnu sentimentalnost koja se ipak doima iskreno emotivnom, a ne manipulativno zašećerenom.