kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Razlog zašto predavanja o opasnostima alkohola i droge namjenjena školarcima i mladeži ne uspijevaju u svom cilju prevencije konzumacije tih opojnih sredstava, osim u tome što su ona sama po sebi dosadna i ispunjena popujućim tonom, leži i u tome što zapravo iskrivljavaju istinu. Ona se, naime, fokusiraju isključivo na negativne posljedice konzumacije istih, a da bi zastaršili osobu koja o njima nema pojma. A znatiželjna mlada osoba će se po logici stvari upitati zašto bi se netko pri zdravoj pameti u takvo što upustio, pa onda i probati. Jer alkohol i lake droge (budimo iskreni, većina ionako ostaje samo na njima) imaju tu magičnu moć da nam izmjene svijest i spuste inhibicije. Kod alkohola u pitanju je euforija, a kod marihuane nekakav unutarnji mir. Izmjenjena svijest, naravno, dovodi i do ideja koje nam se danom trenutku čine dubokoumnima ili makar smislenima, dok kajanje dolazi s „mamurlukom” nakon „spuštanja”, i tu je alkohol potencijalno opasniji od kanabisa i derivata jer poziva na akciju, dok „trava” zabija. I od jednog i od drugog smo zapravo glupi i „ludi”, ali nam je svejedno prijatno što smo takvi, sve dok ne upadnemo u manju ili veću nezgodu ili nevolju, što se također događa.
Za razliku od socijalnog rada i prevencije koji u svom praćenju znanosti mogu biti suhoparni i dosadni, umjetnost taj luksuz nema. Film, primjerice, mora pratiti određene zakonitosti dramaturgije. Tako je nastala „stoner” komedija čiji likovi obilato konzumiraju marihuanu, pa tako glupi, ludi i zbunjeni od nje dobivaju ideje i upadaju u situacije izvan njihove kontrole. Opus, odnosno rutine Cheecha Marina i Tommyja Chonga, Beavis i Buthead, Harold i Kumar, Seth Rogen i družina glumaca oko njega, Dude, Where Is My Car?, i još je sijaset primjera koje smo svi gledali, a nekima se čak i smijali. Naravno, osim u svom izravnom obliku, „stoner” komedija se može spajati i s drugim žanrovima, a za to je najpodatniji film noar, kao kod braće Coen u The Big Lebowski, ili u čitanju Thomasa Pynchona od strane Paula Thomasa Andersona, više u Inherent Vice negoli u One Battle After Another, jer će naši „napušeni” anti-junaci upasti u nevolje koje mogu biti povezane s kriminalnim podzemljem pukom zabavom. Čak i kada junaci pojedinih krimi-komedija sami ne konzumiraju marihuanu, odjeci „stoner” komedija se mogu prepoznati unutar njihovih zapleta. Zlobnici bi rekli zato što njihovi scenaristi i redatelji vjerovatno i sami imaju iskustva s „travom”, ali suzdržimo se od daljnjih špekulacija. Uostalom, Ethan Coen i dalje „jaše na tom valu”, skupa sa svojom suprugom Triciom Cooke, a njihov dodatak žanrovskom amalgamu je ženski kut gledanja na te napušene nevjerojatne zaplete koji znaju sadržavati zločinačke urote, što svakako razbija monolitnost do sada pomenutih autora i uradaka centriranih oko muških protagonista. Nova „stoner” komedija sa izrazito ženskom perspektivom dolazi nam od Dylan Meyer, američke glumice, scenaristice i producentice kojoj su The Wrong Girls dugometražni redateljski prvijenac.
Radnja prati dvije cimerice u Los Angelesu, Frankie (Meyeričina životna partnerica Kristen Stewart) i Molly (proslavljena indie-glumica Alia Shawkat). One žive od povrmenih i loše plaćenih poslića i od jedne do druge napušene seanse, reklo bi se besciljno, dok im je vrhunac odgovornosti briga za dvije mačke. Sa stanarinom, naravno, kasne pa im čak i krajnje blagonakloni gazda prijeti izbacivanjem. Od njih dvije, Frankie je impulzivnija i zapravo pogonjena ogorčenjem zbog raskida sa svojim posljednjim dečkom koji je našao curu koja sliči na nju, ali je akademski i poslovno uspješnija, dok Molly u poređenju s njom djeluje kao glas razuma ili makar kao netko tko jako cijeni svoj mir i dokolicu. Zaplet počinje kada Frankie zabunom od kriminalca prerušenog u metalca (LaKeith Stanfield) dobije eksperimentalni halucinogen koji, skupa s Molly, ubrzo konzumira i skuje plan da ostatak prodaju kako bi pokrile dugove. Ispostavlja se da to nije nova droga na tržištu, već predmet znanstvenog eksperimenta i nadmetanja između američke znanstvene zajednice i danskog podzemlja. Efekti droge su i stjecanje telepatskih sposobnosti, sposobnosti razumijevanja danskog jezika, te komunikacije s mačkama (glasove im posuđuju Seth Rogen i Kumar Nanjiani), ali i stanje svijesti potpuno odvojeno od realnosti koje ih okružuje.
U filmu nije teško prepoznati utjecaje raznih filmova i autora, od neizbežne braće Coen i Ethanova samostalnog opusa, preko Hala Hartleya do klasika čiste „stoner” komedije i „pomerenijih” samosvjesnih krimi-komedija i mješavina komedija zabune i „capera” kakve je znao pisati Shane Black. Čini se da su ambicije Dylan Meyer čak i veće od toga da napravi samo zabavan film, da želi komentirati stanje američkog društva pritisnutog nestalnošću poslova i manjkom dugoročne perspektive za mlađu populaciju. Čini se da autorica želi zaći na teritoriju amblematičnih indie-filmaša, ali to nije naročito lako ako se film oslanja na sulud zaplet i vrlo specifične humorne gegove od kojih neće svi „raditi” jednako dobro čak ni publiku kojoj nisu nepoznata magnovenja u isparenjima marihuane. Neki od štoseva, poput nerazlikovanja Nizozemaca i Danaca (smisla ima samo na engleskom jeziku zbog sličnog zvučanja prisvojnih pridjeva Dutch i Danish), govorećih mačaka koje djeluju trezvenije od svojih vlasnica i ničim objašnjenog obožavanja Celine Dion, suviše se troše da bi ostali atraktivni. Drugi su, pak, prilično podigrani i djeluju kao suho zlato za razumijevanje toga kako funkcionira mozak konzumenta marihuane. U red takvih spada i sumnja koja se u gledatelju javlja da su cimerice i prijateljice i prije mogle komunicirati gotovo telepatski, kroz iskašljavanje dima, te posebno reakcije na Frankieine ideje koje ima Molly u neponovljivom tumačenju Alie Shawkat.
Opet, glavni adut filma je svakako Kristen Stewart, i to ne samo zbog svoje povezanosti s autoricom, već prije svega zbog glumičine posvećenosti širenju vlastitog raspona. Stewart je, naime, glumica s kontinuitetom uloga još od djetinjstva i rane mladosti, o čemu svjedoči i jedna od ranijih uloga u filmu Panic Room (2002) Davida Finchera. Međutim, ona je kao tinejdžerica upala u opasnost da joj jedna uloga, ona Belle Swan u Sumrak sagi, definira daljnji tijek karijere, iako je za vrijeme snimanja te tinejdžerske vampirske u romanse u pet nastavaka igrala i u drugim filmovima. Zbog toga je nakon konca Sage radila sve kako bi se od Belle odmakla što je dalje moguće. Neko vrijeme je izbjegavala Hollywood, igrala je samo u neovisnim filmovima i odlazila u Francusku kako bi surađivala s Olivierom Assayasom i time učvrstila reputaciju ozbiljne glumice. Nakon toga, igrala je povijesne ličnosti poput glumice Jean Seberg ili princeze Diane u filmu Spencer (Pablo Larrain, 2021), a oprobala se i u režiji i u kratkom i u dugom metru, potonje s debijem The Chronology of Water. Nisu ju zaobišli ni film noar u svojem uvrnutijem registru i s nevjerojatnim zapletom kao što je to bio Love Lies Bleeding (tu čak imamo i drogu u obliku steroida, a uvrnutost filma čak usmjerava pojedine aspekte glume prema komediji), te ni špijunska krimi-komedija American Ultra. Uloge u ta dva filma su bile ključne za pripremu da se iznese jedan ovakav film, a Kristen Stewart suvereno nosi i ovaj, kao i svaki drugi film u kojem igra, bez obzira što je indie okruženje prirodnije za njenu kolegicu Aliu Shawkat. The Wrong Girls možda nije revolucionaran kakvim želi biti, ali svejedno služi svrsi kao zabavan film.

No comments:
Post a Comment