The Wrong Girls

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Razlog zašto predavanja o opasnostima alkohola i droge namjenjena školarcima i mladeži ne uspijevaju u svom cilju prevencije konzumacije tih opojnih sredstava, osim u tome što su ona sama po sebi dosadna i ispunjena popujućim tonom, leži i u tome što zapravo iskrivljavaju istinu. Ona se, naime, fokusiraju isključivo na negativne posljedice konzumacije istih, a da bi zastaršili osobu koja o njima nema pojma. A znatiželjna mlada osoba će se po logici stvari upitati zašto bi se netko pri zdravoj pameti u takvo što upustio, pa onda i probati. Jer alkohol i lake droge (budimo iskreni, većina ionako ostaje samo na njima) imaju tu magičnu moć da nam izmjene svijest i spuste inhibicije. Kod alkohola u pitanju je euforija, a kod marihuane nekakav unutarnji mir. Izmjenjena svijest, naravno, dovodi i do ideja koje nam se danom trenutku čine dubokoumnima ili makar smislenima, dok kajanje dolazi s „mamurlukom” nakon „spuštanja”, i tu je alkohol potencijalno opasniji od kanabisa i derivata jer poziva na akciju, dok „trava” zabija. I od jednog i od drugog smo zapravo glupi i „ludi”, ali nam je svejedno prijatno što smo takvi, sve dok ne upadnemo u manju ili veću nezgodu ili nevolju, što se također događa.

Za razliku od socijalnog rada i prevencije koji u svom praćenju znanosti mogu biti suhoparni i dosadni, umjetnost taj luksuz nema. Film, primjerice, mora pratiti određene zakonitosti dramaturgije. Tako je nastala „stoner” komedija čiji likovi obilato konzumiraju marihuanu, pa tako glupi, ludi i zbunjeni od nje dobivaju ideje i upadaju u situacije izvan njihove kontrole. Opus, odnosno rutine Cheecha Marina i Tommyja Chonga, Beavis i Buthead, Harold i Kumar, Seth Rogen i družina glumaca oko njega, Dude, Where Is My Car?, i još je sijaset primjera koje smo svi gledali, a nekima se čak i smijali. Naravno, osim u svom izravnom obliku, „stoner” komedija se može spajati i s drugim žanrovima, a za to je najpodatniji film noar, kao kod braće Coen u The Big Lebowski, ili u čitanju Thomasa Pynchona od strane Paula Thomasa Andersona, više u Inherent Vice negoli u One Battle After Another, jer će naši „napušeni” anti-junaci upasti u nevolje koje mogu biti povezane s kriminalnim podzemljem pukom zabavom. Čak i kada junaci pojedinih krimi-komedija sami ne konzumiraju marihuanu, odjeci „stoner” komedija se mogu prepoznati unutar njihovih zapleta. Zlobnici bi rekli zato što njihovi scenaristi i redatelji vjerovatno i sami imaju iskustva s „travom”, ali suzdržimo se od daljnjih špekulacija. Uostalom, Ethan Coen i dalje „jaše na tom valu”, skupa sa svojom suprugom Triciom Cooke, a njihov dodatak žanrovskom amalgamu je ženski kut gledanja na te napušene nevjerojatne zaplete koji znaju sadržavati zločinačke urote, što svakako razbija monolitnost do sada pomenutih autora i uradaka centriranih oko muških protagonista. Nova „stoner” komedija sa izrazito ženskom perspektivom dolazi nam od Dylan Meyer, američke glumice, scenaristice i producentice kojoj su The Wrong Girls dugometražni redateljski prvijenac.

Radnja prati dvije cimerice u Los Angelesu, Frankie (Meyeričina životna partnerica Kristen Stewart) i Molly (proslavljena indie-glumica Alia Shawkat). One žive od povrmenih i loše plaćenih poslića i od jedne do druge napušene seanse, reklo bi se besciljno, dok im je vrhunac odgovornosti briga za dvije mačke. Sa stanarinom, naravno, kasne pa im čak i krajnje blagonakloni gazda prijeti izbacivanjem. Od njih dvije, Frankie je impulzivnija i zapravo pogonjena ogorčenjem zbog raskida sa svojim posljednjim dečkom koji je našao curu koja sliči na nju, ali je akademski i poslovno uspješnija, dok Molly u poređenju s njom djeluje kao glas razuma ili makar kao netko tko jako cijeni svoj mir i dokolicu. Zaplet počinje kada Frankie zabunom od kriminalca prerušenog u metalca (LaKeith Stanfield) dobije eksperimentalni halucinogen koji, skupa s Molly, ubrzo konzumira i skuje plan da ostatak prodaju kako bi pokrile dugove. Ispostavlja se da to nije nova droga na tržištu, već predmet znanstvenog eksperimenta i nadmetanja između američke znanstvene zajednice i danskog podzemlja. Efekti droge su i stjecanje telepatskih sposobnosti, sposobnosti razumijevanja danskog jezika, te komunikacije s mačkama (glasove im posuđuju Seth Rogen i Kumar Nanjiani), ali i stanje svijesti potpuno odvojeno od realnosti koje ih okružuje.

U filmu nije teško prepoznati utjecaje raznih filmova i autora, od neizbežne braće Coen i Ethanova samostalnog opusa, preko Hala Hartleya do klasika čiste „stoner” komedije i „pomerenijih” samosvjesnih krimi-komedija i mješavina komedija zabune i „capera” kakve je znao pisati Shane Black. Čini se da su ambicije Dylan Meyer čak i veće od toga da napravi samo zabavan film, da želi komentirati stanje američkog društva pritisnutog nestalnošću poslova i manjkom dugoročne perspektive za mlađu populaciju. Čini se da autorica želi zaći na teritoriju amblematičnih indie-filmaša, ali to nije naročito lako ako se film oslanja na sulud zaplet i vrlo specifične humorne gegove od kojih neće svi „raditi” jednako dobro čak ni publiku kojoj nisu nepoznata magnovenja u isparenjima marihuane. Neki od štoseva, poput nerazlikovanja Nizozemaca i Danaca (smisla ima samo na engleskom jeziku zbog sličnog zvučanja prisvojnih pridjeva Dutch i Danish), govorećih mačaka koje djeluju trezvenije od svojih vlasnica i ničim objašnjenog obožavanja Celine Dion, suviše se troše da bi ostali atraktivni. Drugi su, pak, prilično podigrani i djeluju kao suho zlato za razumijevanje toga kako funkcionira mozak konzumenta marihuane. U red takvih spada i sumnja koja se u gledatelju javlja da su cimerice i prijateljice i prije mogle komunicirati gotovo telepatski, kroz iskašljavanje dima, te posebno reakcije na Frankieine ideje koje ima Molly u neponovljivom tumačenju Alie Shawkat.

Opet, glavni adut filma je svakako Kristen Stewart, i to ne samo zbog svoje povezanosti s autoricom, već prije svega zbog glumičine posvećenosti širenju vlastitog raspona. Stewart je, naime, glumica s kontinuitetom uloga još od djetinjstva i rane mladosti, o čemu svjedoči i jedna od ranijih uloga u filmu Panic Room (2002) Davida Finchera. Međutim, ona je kao tinejdžerica upala u opasnost da joj jedna uloga, ona Belle Swan u Sumrak sagi, definira daljnji tijek karijere, iako je za vrijeme snimanja te tinejdžerske vampirske u romanse u pet nastavaka igrala i u drugim filmovima. Zbog toga je nakon konca Sage radila sve kako bi se od Belle odmakla što je dalje moguće. Neko vrijeme je izbjegavala Hollywood, igrala je samo u neovisnim filmovima i odlazila u Francusku kako bi surađivala s Olivierom Assayasom i time učvrstila reputaciju ozbiljne glumice. Nakon toga, igrala je povijesne ličnosti poput glumice Jean Seberg ili princeze Diane u filmu Spencer (Pablo Larrain, 2021), a oprobala se i u režiji i u kratkom i u dugom metru, potonje s debijem The Chronology of Water. Nisu ju zaobišli ni film noar u svojem uvrnutijem registru i s nevjerojatnim zapletom kao što je to bio Love Lies Bleeding (tu čak imamo i drogu u obliku steroida, a uvrnutost filma čak usmjerava pojedine aspekte glume prema komediji), te ni špijunska krimi-komedija American Ultra. Uloge u ta dva filma su bile ključne za pripremu da se iznese jedan ovakav film, a Kristen Stewart suvereno nosi i ovaj, kao i svaki drugi film u kojem igra, bez obzira što je indie okruženje prirodnije za njenu kolegicu Aliu Shawkat. The Wrong Girls možda nije revolucionaran kakvim želi biti, ali svejedno služi svrsi kao zabavan film.