28.10.17

Wind River

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop HR3

 Iako je hrvatski prijevod naslova Tragovi u snijegu posve legitiman jer se oslanja na osnovnu mehaniku riješavnja zločina koji stoji u središtu zapleta filma, engleski original Wind River je ipak bolja polazna točka za analizu filma. U pitanju je toponim, rijetko naseljeni indijanski rezervat u američkoj saveznoj državi Wyoming od kojeg je centralna vlast, čini se, odavno digla ruke. Geografski pojmovi, stvarni, “dosoljeni” ili izmišljeni vrlo često imaju izrazitu simboličku moć, kao Chinatown ili Twin Peaks, a to je gotovo sigurno i bila namjera Taylora Sheridana, nekadašnjeg uglavnom televizijskog glumca, a sada scenarista (Sicario, Hell or High Water) u kojeg Hollywood polaže velike nade i koji, nakon opskurnog horora Vile (2011) sada režira jedan od filmova o kojima ćemo vjerojatno još slušati u nastupajućoj sezoni nagrada. Uostalom, Sheridan sa upadljivom simbolikom i otvara film: nakon pjesme recitirane u “voice over” naraciji koja prati panično bježanje mlade Indijanke po zasnježenom i zeleđenom polju, upoznajemo se sa protagonistom, Coryjem Lambertom kojeg igra Jeremy Renner, zaposlenikom Uprave za lov i ribolov koji potpuno kamufliran puca na vukove koji su napali ovce negdje u sličnom snježnom pejzažu. On, kako će i sam reći u jednoj snažno intoniranoj replici, lovi grabežljivce i njegova ekspertiza bit će potrebna u rasvjetljavanju zločina koji će sam otkriti tragajući za pumom koja je ubila junicu njegovog bivšeg punca. Žrtva zločina, silovanja i ubojstva, je Natalie Hanson, Indijanka iz prve scene, za koju saznajemo da je bila najbolja prijateljica Coryjeve kćeri nastradale koju godinu prije na sličan način. Osim njega, za istragu je po službenoj dužnosti zainteresiran šef plemenske policije Ben (Graham Greene) koji se snalazi sa minimalnim sredstvima i ljudstvom koje pokriva ogroman teritorij, potom žrtvini roditelji (oca s pravim omjerom ljutnje i melankolije igra Gil Birmingham) te neiskusna agentica FBI-ja (federalci su inače nadležni za ubojstva u rezervatima koji su federalni teritorij) Jane Banner (Elizabeth Olsen).
Wind River zapravo vrlo dobro funkcionira kao komad žanra, odnosno kao proceduralni triler, što je zasluga Sheridanovog u tom smislu vrlo pametno konstruiranog scenarija koji svojeg protagonista ne vidi kao nekakvog super-detektiva, već uspjeh istrage počiva na njegovoj lovačkoj ekspertizi, spletu okolnosti, kao i činjenici da se zlikovci, kao uostalom ni većina silovatelja i ubojica, ne mogu pohvaliti naročitom inteligencijom i smislom za strateško planiranje. Čak i sporan, neobičan uvod u konačni obračun kroz “flashback” scenu samog zločina nije toliko radikalan potez u žanru trilera, posebice ruralnog, i ovdje ima donekle smisla, premda u vrlo kratkom razdoblju Sheridan, upitno je koliko je to potrebno, koncentrira grafičko nasilje. Ono što se također mora pohvaliti je i redateljev osjećaj za tempo, dinamiku i atmosferu, posebno podvučenu odličnom fotografijom Bena Richardsona i ponekad predominantnom muzičkom pratnjom Nicka Cavea i Warrena Ellisa koji su pisali muziku i za Hell or High Water. Također, kao autor koji je počeo kao glumac, Sheridan dobro zna kad glumcima treba ostaviti slobode, što čini obilato, a oni to koriste ostvarujući upečatljive uloge tamo gdje ima materijala za to.
 U svojoj prvoj “ozbiljnoj” režiji Sheridan, dakle, prolazi na zanatskom testu napravivši solidan žanrovski film. Problem se, već po treći put, skriva u Sheridanu kao scenaristu kojeg Hollywood drži za novu veliku nadu, a u Tragovima u snijegu on uspjeva ponoviti greške iz oba svoja prethodna scenarija. Iz Sicarija, tu su pasivni ženski likovi. Jasno, Clarice iz Kad jaganjci utihnu je očito služila kao inspiracija za tako što, i solidan je potez što u oba filma Sharidan bježi od klišeja romanse između likova, premda Jane osim svoje naivnosti malo što može ponuditi gledaocima, o nekakvoj emotivnoj težini je izlišno govoriti. Međutim, ono što je u Sicariju tek nagovjestio, a u Hell or High Water podigao na novu razinu, ovdje dovodi do iritantnog maksimuma. Riječ je o nepotrebnom objašnjavanju dijalogom onoga što bi nam bilo jasno već iz viđenog na ekranu, a uz to Sheridan dosta često govori kroz svoje likove, odnosno koristi ih za “ispaljivanje” svojih stavova. U prethodnom filmu je to bilo zamaskirano humorom i ograničeno uglavnom na epizodne likove kao nekakav mitski “chorus”, dok ovdje to, među ostalima, čini glavni lik. Pritom su replike toliko nabijene simbolikom i bivaju izrečene sa filozofskom ozbiljnošću, pa umjesto da zvuče mudro ostaju na nivou mudrijašenja. Ne samo da to otvara probleme tamo gdje ih ne bi bilo kada bi Sheridan malo “spustio loptu” i odbacio navode o sebi kao o novom dramaturškom geniju, nego se moramo zapitati zašto je Cory uopće napisan kao bijelac, premda bi se logičnije činilo da je Indijanac, i to iz istog rezervata s obzirom na to koliko je uključen u tu kulturu i koliko o njoj sve zna. U vođenju tuđih bitaka na rubu manipulacije (“stvarni događaji” najavljeni na uvodnoj kartici teksta prisutni su jedino pred odjavnu špicu, sve između je fikcija), Sheridan podsjeća na Quentina Tarantina iz tri svoja posljednja filma, samo bez njegove vizije i autorske hrabrosti. Opet, nisu to loši filmovi, ali nisu ni onoliko dobri koliko njihov scenarist smatra da jesu, a filmski “establishment” od Hollywooda do Cannesa i Karlovyh Vary mu to potvrđuje nagradama i nominacijama.