21.10.17

It

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop HR3

Prva stvar koja pada na pamet kad je riječ o posljednjoj ekranizaciji romana Ono Stephena Kinga su rekordi. Marketinška kampanja je očito urodila plodom, pa je film imao rekordno otvorenje u američkim kinima za mjesec rujan i također je potukao rekorde za žanr horora. Sa takvim rezultatom (financijski uspjeh su pratile i izuzetno pozitivno nastrojene kritike relevantnih anglofonih medija), čak ni teorije koje su počele kružiti u filmskoj industriji oko premijere filma ne djeluju više kao nemogući scenariji. Naime, predviđa se da će balon super-herojskih “blockbustera” pući vjerojatno vrlo uskoro, pa bi filmska industrija spas mogla potražiti i pronaći u okviru horora kao najvitalnijeg i najisplativijeg žanra danas. Brojke govore tome u prilog: horori rijetko kad ne isplate uloženo, a nije nezabilježeno da udesetorostruče ili udvadesetorostruče zaradom svoj proračun, pogodni su za nastavke, imaju vjernu publiku, pa čak i svoju mrežu festivala, a naslovi poput Get Out, novog pred-nastavka franšize Anabelle i Ita, to potvrđuju.
Ono, dakle, svakako dolazi u pravo vrijeme i ima jasnu računicu. Ekranizacija je to “magnum opus” romana autora koji nosi epitet majstora strave, i svojevrsni “remake” kultne serije iz 1990-ih koja je za cijelu jednu generaciju bila sinonim za strah. Riječ je o pažljivo osmišljenom filmu u kojemu čak i momenti prepada kao najstariji trik u knjizi horor filma bivaju strašni jer su dovoljno izgrađeni i precizno tempirani. To nije začuđujuće jer režiju potpisuje Andrés Muschietti koji je svoje zanatske sposobnosti već demonstrirao u filmu Mama iz 2013. godine. Uradak je koncipiran tako da će svakako dobiti nastavak, jer vremenski odvojene paralelne narative odvaja u dva filma, a ni franšizu ne bi trebalo otpisati, bilo da će sam King uzeti učešća u daljem pisanju, ili će ga armija scenarista “dopisivati”. Također, pomjeranje ranije linije radnje iz 50-ih u 80-te godine prošlog stoljeća nije samo inteligentna kalkulacija sa osuvremenjivanjem i “namještanjem” nastavka na vrijeme sadašnje, nego i kalkulacija sa popularnošću prošlogodišnje televizijske teen-horor serije Stranger Things s kojom It kao da dijeli svijet i jednog glumca, Finna Wolfharda, koji igra naratora Ritchieja Toziera, odnosno piščev alter-ego.
Iako kvalitetan film, Ono nije bez nedostatka. Ekipa od šest momaka i jedne cure bolje funkcionira kao grupni lik nego što svaki ponaosob. “Vođa” Billy (igra ga ponajbolji glumac svoje generacije, Jaeden Lieberher) i cura Beverly (ulogu tumači najveće otkriće filma, Sophia Lillis) imaju više ličnosti, dok su ostali svedeni na osobinu ili dvije, odnosno strah ili dva. Ritchie stalno ispaljuje loše šale da bi maskirao strah, Eddie je hipohondar koji se ne smije suprotstaviti svojoj dominantnoj majci, Mike je jedini mladi Afroamerikanac u gradu na udaru rasističkih bandi, Ben je stereotipni debeljko i “novi klinac”, dok se Stanley patološki plaši prezira svog oca rabina i bar micve koja mu se bliži. Isto se može primjeniti i na tabor siledžija sa kojima naši junaci imaju posla, čiji je vođa Henry (igra ga Nicholas Hamilton) profiliraniji i motiviraniji od ostatka klike koja je skoro pa zamjenjiva. Odrasli su uglavnom odsutni ili služe klincima kao izvor straha i frustracije, a jedina konstanta je natprirodni i simbolički potentni klaun Pennywise (Bill Skarsgaard) kao manifestacija straha, inače centralne teme romana i filmsko-televizijskih ekranizacija, te pojam na koji se odnosi naslov, zamjenica srednjeg roda u engleskom jeziku.
Pitanje kakav je Skarsgaard kao Pennywise svakako će biti jedno od prvih vezanih za film i jedna od točaka usporedbi sa serijom koju je kao klaun nosio Tim Curry sa svojom uživljeno-teatralnom interpretacijom. Skarsgaard je drugačiji, doziraniji, realističniji i u tome strašniji. Možda on također brblja, prijeti, straši, upotrebljava metafore kao i Curry, ali njegovo nasilje je kraće, na mahove, eksplozivnije i stoga efektnije. Je li, međutim, Pennywise, ma kako strašan bio sa svojim beskonačnim zubima ili makar samim svojim prisustvom, dovoljan razlog za 135 minuta filma u kojem dosta otpada na prazan hod? Odgovor je negativan, naročito kad imamo anti-klimaks u završnici i “kad se male ruke slože” poantu. To se vrijeme, pak, ne troši za razvijanje likova, već za profiliranje mjesta radnje, fiktivnog gradića Derryja u saveznoj državi Maine, te njegove atmosfere zla među ljudima koje se svakih 27 godina manifestira pojavljivanjem klauna koji odvodi djecu da “plutaju” s njim, kao i za citate i posvete kultnim filmovima iz 80-ih, što je sve divno i krasno, ali postaje zamorno bez nekakve operacionalizacije. Dio tog problema je nasljeđen iz romana-izvornika, kao i iz cjelokupnog Kingovog djela. Stephen King je, naime, toliko kvantitativno plodan pisac da mu se može prilijepiti etiketa štancera. Može se reći da je u kraćoj formi, kratkim pričama i novelama, koncentriraniji i da mu one bolje leže. Drugi problem koji se preslikava na film također ima veze sa Kingovim odbijanjem da se drži onoga u čemu je najbolji, a to je portret sasvim prirodnog i sasvim ljudskog zla koje se skriva iza fasade normalnog, pa stoga poseže za paranormalnim kao metaforom koja često biva suviše očita. Stoga Pennywise kao adut za prepad nikada ne dostiže onaj nivo straha kakav su siledžije i psihopati u nastajanju, hipohondrične majke, nasilni i posesivni očevi, kao i oni nezainteresirani i oni koji stvaraju pritisak svojoj djeci, pa i surovost života kao takvog koji se često svodi na moto “ubij ili budi ubijen”. Dok je “prirodnog” Kinga vrlo lako pročitati i ekranizirati (Iskupljenje u Shawshanku, Misery ili klasik o odrastanju Stand by Me), za onog “natprirodnog” i metaforičnog je potreban filmski autor s vizijom spreman na rizike koji se ponekad isplate, a ponekad ne. Potreban je netko kao Carpenter (Christine), Cronenberg (The Dead Zone), Kubrick (The Shining) ili, možda najbolji primjer, De Palma (Carrie). Tim scenarista koji sačinjavaju iskusni Cary Fukunaga, Gary Dauberman i relativni novajlija Chase Palmer, te redatelj-zanatlija Andrés Muschietti ipak nemaju onu žicu genija, pa mogu doseći do dobrog ili vrlo dobrog filma, ali ne i do odličnog, što je ocjena kojom se Ono može opisati.