2.12.17

The Basics of Killing / Družinica

drugi deo teksta pročitanog u emisiji Filmoskop HR3
Cvitkovičev film sa Burgerovim dijeli direktora fotografije (premda se Brdar ovdje poigrava sa kontrastima toplo-hladno) i kompozitora Avdića čije su gitarske solo dionice ipak za nijansu melodioznije, ali su mu ishodište i tok potpuno drugačiji. Dok se obitelj kod Burgera možda neće ni okupiti, kod Cvitkoviča joj prijeti raspad uslijed interpersonalnih trvenja i individualnih psiholoških mehanizama obrane koji su, opet, izazvani dijelom lošom srećom, dijelom iznuđenim izborima, a dijelom lošom socijalnom zaštitom i legalnim paradoksima u Sloveniji. Obitelj čine gimnazijski profesor Marko (Primož Vrhovec), inženjerka kemije zaposlena u nekakvom razvojnom odjelu tvrtke Dunja (autorova partnerica Irena Kovačević), te dvoje djece, školarac i potencijalni judo šampion Taras i djevojčica Mala predškolske dobi. Njihov život je isprva na svakom planu ugodan, dok ih ne sustigne loša sreća da oba roditelja ostanu bez posla u slično vrijeme, Marko zbog lažnih optužbi za seksualno uznemiravanje učenice koju je odbio, a Dunja zbog racionalizacije uslijed krize, a možda i zbog odbijanja svog šefa koji “šalje signale”. Isprva su oni vedrog duha, naći će nešto, bilo što, ali vrlo brzo će shvatiti da to nije baš moguće. Sol na ranu će im utrljati zakonsko rješenje donijeto kao mjera štednje, da se podaci o osobnim primanjima mijenjaju jednom godišnje, što će ih bar na neko duže vrijeme ostaviti bez prava na socijalnu pomoć, dječji doplatak, subvencioniranu prehranu... Njihove zalihe, ako su ih i imali, brzo su se otopile, isključuju se internet i struja zbog neplaćenih računa, oduzima se auto i ostala imovina, a gladna djeca iz poslovica i “plašilica” postaju realnost, kao i alkohol, depresija, verbalno i fizičko nasilje. Postavlja se pitanje kuda dalje - u prosjačenje, prostituciju, kriminal i ne-etično ponašanje zarađivanja novca tako što se u bijedu gura drugog.
Sličan prosede je dvije godine ranije imao film Inferno Vinka Möderndorfera, uz par drastičnih razlika u generalnoj izvedbi (Möderndorfer je čovjek teatra, pa namjerno igra na oštre kontraste) i klasnoj pozadini protagonista (Cvitkovičevi ne dolaze iz redova proleterijata), što ima svoj utjecaj i na realističnost filma (Cvitkovič kaže da je ideju dobio kada je u okviru socijalnog programa djeci iz socijalno ugroženih obitelji u ljetnim kampovima držao filmske radionice), kao i na njegovu stabilnost da se ne utapa u crnilu iz crne kronike, već da u fokusu drži odnose unutar obitelji i psihologiju svakog pojedinačnog lika. Cvitkovič u svom strukturiranom scenariju i u svojoj preciznoj režiji ne ukida nadu i ne gasi svjetlo na kraju tunela, makar ne potpuno, već nas sve vrijeme drži u relativnoj neizvjesnosti. Što ne znači da neće tu i tamo posegnuti za preočitom metaforom poput one u kojoj se pleše uz hit Buđav ‘lebac prije nego li se cijela katastrofa dogodi ili kada Marko kafanskim pijancima drži predavanje o Sokratu i od šankera traži svoj otrov. U konačnici, Sasvim obična obitelj je film trenutačnog i snažnog dojma, šok i izjava upozorenja da je pad iz komfora srednje klase na društveno dno strm i bolan i da fraza “obitelj na okupu” nije tako snažna kao “gladna djeca”.