Richard Jewell

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

U svom članku "Američka noćna mora: balada o Richardu Jewellu" napisanom za magazin Vanity Fair, Marie Brenner je izvela studiju slučaja zloupotrebe moći koje organi vlasti i mediji čine iz razloga kao što su intelektualna lijenost, predrasude, sujeta i želja da se slučaj čim prije "zapakira" i zatvori bez nužnog osjećaja za pravdu. Protagonist tog članka je slučajni junak koji je postao žrtvom kolopleta okolnosti. Richard Jewell, u to doba zaposlen kao redar na koncertima i proslavama u Centennial Parku u Atlanti gdje su se takve aktivnosti odvijale usporedno s Olimpijskim igrama, pronašao je sumnjivu ostavljenu torbu i o tome obavijestio policiju. Potom joj je asistirao u osiguravanju perimetra i intervenciji koja je završena s bilancom od jedne osobe stradala na licu mjesta, još jedne koja je kasnije podlegla povredama i još preko stotinu ozlijeđenih. Da nije bilo Jewella, direktno i indirektno stradalih bi zasigurno bilo još i više. Zbog svoje procjene i dosljednog praćenja procedure, Jewell je isprva slavljen kao heroj, da bi se nedugo zatim našao u situaciji da postane prvi osumnjičeni. Relativno je standardna procedura da se onoga koji je pronašao sumnjivu tvar diskretno ispita, ali je istraga vođena toliko neuredno da se Jewellovo ime brzo našlo u medijima koji su željeli profitirati. Također se i sam Jewell doista uklapao u profil osobe željne herojske slave, sposobne da sama sebi takvu mogućnost stvori: pretili je redar bio usamljenik koji je živio s majkom, a svoj jedini san o karijeri u policiji nikada nije ostvario. Takve priče o svakidašnjim, pristojnim, a duboko konzervativnim herojima koji ne samo da moraju reagirati u kriznim situacijama, već se nerijetko moraju boriti i protiv zlovoljne i inertne birokracije, kao i lažljivih liberalnih medija, očito služe kao inspiracija Clintu Eastwoodu u trenutnom stadiju karijere. Taj heroizam koji on podupire nekada je sasvim klasično intoniran kroz klasične "alfa-mužjačke" likove, kao u filmovima Američki snajper (2014) i 15 sati i 17 minuta za Pariz (2018). Ponekad su heroji diskretniji i samo rade svoj posao najbolje što mogu, kao u njegovom ponajboljem recentnom filmu Sully (2016) s kojim Richard Jewell dijeli i najviše sličnosti. Ponekad je, pak, riječ o anti-heroju, odnosno žrtvi čija su djelovanja uvjetovana nizom nesretnih okolnosti, što je bio slučaj sa filmom Mula (2018), što je i centralna teza novog filma. Dodatna komponenta koju valja uzeti u obzir je i Eastwoodova javna persona i gorljiva podrška politici Donalda Trumpa i općenito Republikanske stranke, te spremnost i voljnost da savršeno funkcionira u diskursu gdje za sve optužuje "duboku državu" i "lažljive medije" koji su neizlječivo zaraženi virusom liberalizma. Međutim, Eastwood je jedan od onih iznimnih autora koji istovremeno uspjevaju biti i direktni u targetiranju i dovoljno diskretni da njihova kritika ipak bude nijansirana, tako što čak i svoje junake portretiraju kao nesavršene i stoga unekoliko i same odgovorne za svoju sudbinu. Pitanje je, međutim, koliko mu je i u kojoj mjeri to uspjelo ovdje.

Prva instanca u kojoj Eastwood, ali i njegov scenarist Billy Ray (kojem je ovo treći i svakako najkvalitetniji film prošle godine, u konkurenciji novog Terminatora i Ang Leejevog akcijskog filma Blizanac), uspjevaju nijansirati, sam je Jewellov lik. Njega upoznajemo desetljeće prije Olimpijskih igara kao uredskog kurira i potrčka koji sanja o karijeri u policiji, upadljivo pristojnog mladog čovjeka čija je pristojnost čak pomalo čudna i iritantna, ali o njegovoj predanosti i posvećenosti detaljima ne postoji nikakva sumnja. Deset godina kasnije, on je zaposlen kao redar na lokalnom univerzitetskom kampusu i taj će posao izgubiti zbog svoje pretjerane zagriženosti, kojom ne samo da maltretira studente zbog najmanjih prekršaja, već i zbog toga što je u prošlosti imitirao policajca i kontrolirao promet na autocesti. On za svoju budućnost, pak, ne mora brinuti jer se s Olimpijskim igrama otvaraju brojne mogućnosti za posao redara. Međutim bombaški napad, njegova profesionalna povijest i osobni profil dovest će ga u nemilost upravo onih kojima se najviše divi, Federalnog istražnog biroa, poznatijeg kao FBI. U toj situaciji konstruirane i medijski podgrijavane istrage, na njegovoj strani će se naći samo njegova brižna i požrtvovana majka Bobi (izuzetna i za svoju sporednu ulogu za Oscara nominirana Kathy Bates) i Watson Bryant, odvjetnik iz ureda u kojem je radio, jedini koji ga je tamo gledao kao osobu, a ne samo kao tupavog debeljka (Sam Rockwell u standardno nadahnutoj interpretaciji). Tako detaljno orisan i osjenčan protagonist funkcionira i zbog izbora glumca za tu ulogu. Paul Walter Hauser po pravilu je dobivao uloge tupih, debelih pomagača pametnijih i zgodnijih filmskih negativaca, kao u filmovima Ja, Tonya (2017) i Crni član Ku Klux Klana (2018), ali mu Richard Jewell kao uloga i kao film svakako mogu obilježiti karijeru i pokrenuti ju dalje od okvira tipskog "castinga". Hauser za takvo što kao glumac svakako ima potencijala, njegova interpretacija Jewella je detaljna, nijansirana, često u zahtjevno visokom emocionalnom registru i nadasve humana. Osnovnu tezu njegovog lika da samo želi poštovanje od onih koje i sam nedvosmisleno poštuje bez problema ćemo "kupiti", i ona će služiti kao emocionalno težište filma.

Problematičan je, međutim, tretman negativaca u ovoj priči. Manji dio tog problema otpada na agenta Toma Shawa koji predstavlja FBI, a kojeg sasvim solidno igra Jon Hamm kao tvrdoglavog i taštog aparatčika riješenog da osumnjičenom Jewellu prišije nešto po svaku cijenu i da tako završi svoj posao koji je započeo prilično krupnom pogreškom u smislu odavanja detalja istrage novinama. Drugi i veći dio tog problema je portret medija kroz lik novinarke dnevnika Atlanta Journal-Constitution, Kathy Scruggs, koju igra Olivia Wilde. Naime, ona je portretirana kao beskrupulozna harpija spremna čak i da seksom plaća za povjerljive informacije kako bi bila za korak isped svojih kolega. Iz konteksta redakcije se možda može iščitati da je ona jedina, ili makar jedna o rijetkih žena u okruženju kojim dominiraju muškarci, ali teško da to može funkcionirati kao opravdanje za tako jednodimenzionalan filmski lik. Da stvar bude etički još upitnija, insinuacija o seksu kao moneti je posve netočna, Jewellova privatna tužba protiv Atlanta Journal-Constitutiona je odbačena jer novine tehnički nisu prekršile zakon pišući istinu da je on na meti FBI-jeve istrage, a Kathy Scruggs je, kao uostalom i Jewell, sada već odavno pokojna, pa se od prilično teških optužbi ne može ni obraniti. Takva manipulacija prijeti da film snimljena po istinitom događaju - gdje čak utvrđena istina nosi vodu na mlin Eastwoodove agende o prokazivanju birokracije i medija kao elitističkih i anti-narodnih elemenata - potpuno odvede u domenu pamfletskog. Manipulacija činjenicama, odnosno njihovo izbjegavanje, čini se još problematičnijim zato što je stvarni bombaš Eric Rudolph, koji se uklapa u profil domaćeg terorista desničarske orijentacije, iz filma uglavnom odsutan, odnosno sveden je na fusnotu.

Dodatna otežavajuća okolnost za Eastwooda je i njegova zanatski čvrsta, ali ni po čemu impozantna režija. Da, on je u stanju pronaći dobre i, što je važnije, odgovarajuće glumce, te održati tempo na solidnoj razini, ali veteran demonstrira da ga režija kao takva i bilo što što bi podsjećalo na stil ovdje ne zanimaju dalje od nužnog nivoa potrebnog kako bi ispričao priču. Navodno prirodna, a zapravo isprana shema boja koja uz škrto i loše osvjetljenje pokušava fingirati zagasitost i mračno raspoloženje, ovdje ispada kao anakronizam svoje vrste. Richard Jewell zbog toga deluje prilično staromodno, a opet ne dovoljno istinski starinski da bi se to podvuklo pod etiketu retro. Naprosto 90-te godine prošlog stoljeća ipak nisu dovoljno daleko u prošlosti da bi na taj način bile interesantne. Srećom, poslovično čangrizavi Eastwood uspješno će podvaliti poneki detalj, iz kojih god motiva, bilo da se sprda s masovnim ludilom koje je onih godina izazivala koreografija za pjesmu Macarena, ili da otkriva svoju pravu političku metu ubacujući ondašnjeg predsjednika Billa Clintona na televizijski ekran u drugom planu novinske redakcije. Ipak, u cjelini, Eastwood demonstrira da je njegovo vrijeme velikog režisera pri kraju, ako već nije prošlo, te da, iako mu ne manjka stava i želje da ga podijeli s publikom, ipak mu nedostaje energije i strasti prema filmskom izričaju da bi to učinio na interesantan način.