El Conde

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Augusto Pinochet rođen je 1915. godine u gradu Valparaisu u Čileu, u obitelji potomaka francusko-bretanjskih imigranata. Pohađao je katoličku školu i sjemenište u rodnom gradu, ali je izabrao vojni poziv. Studirao je na vojnoj akademiji u Santiagu, usavršavao se u Ekvadoru i napredovao u karijeri do mjesta načelnika glavnog stožera 1972. godine. Godinu dana kasnije iskoristio je priliku i poveo puč protiv legitimno izabranog, socijalistički nastrojenog predsjednika Čilea, Salvadora Allendea, te preuzeo vlast u zemlji - prvih osam godina kao predstavnik vojnog režima poznatog po teroru nad političkim neistomišljenicima i sindikatima, a narednih devet kao predsjednik po novom ustavu koji je sam režim usvojio. Na ekonomskom planu vodio je neoliberalne politike takozvane „Čikaške škole”, koje su pogodovale bogatijim slojevima društva: posjednicima, industrijalcima, Katoličkoj crkvi i stranom kapitalu, prisvajajući u tom procesu značajno bogatstvo sebi i svojoj obitelji. S mjesta predsjednika odstupio je nakon neuspjeha da se proglasi doživotnim predsjednikom na referendumu 1988. godine. Kandidat kojeg je podržavao sljedeće je godine izgubio na predsjedničkim izborima; nakog toga se „generalissimus” vratio prvo na „rezervni položaj” glavnog komandanta oružanih snaga, pa onda i na ono senatorsko koje mu je garantiralo imunitet od kaznenog progona za sustavno kršenje ljudskih prava, kao i po pitanju korupcije. Umro je 2006. godine, u dubokoj starosti i neosuđen, a štovatelji lika i djela mu i dan-danas ispred imena dodaju prefiks „don”.

S izuzetkom dva filma, prvijenca Fuga (2006) i uratka Ema (2019), Augusto Pinochet, njegov režim i duga sjena koju isti i danas baca na Čile, integralni su dio tematskih preokupacija u čileanskom djelu filmografije Pabla Larraina. U trilogiji koju sačinjavaju naslovi Tony Manero (2008), Post Mortem (2010) i No (2012), Larrain se direktno bavi događanjima s ruba vojne hunte i njenog terora, te kampanjom da ju se zamijeni civilnim režimom. U narednom filmu El Club (2015), otvoreno se referira na Pinocheta i njegov režim, zamjerajući svojoj pravoj filmskoj „meti”, crkvi, asocijaciju s njim. U uratku Neruda (2016), pak, uvodi Pinocheta kao lik, doduše sasvim epizodni: budući krvožedni diktator u filmu je tek „talentirani učenik” čiji je trud zamijetio pjesnikov progonitelj i nemezis Pelochennau. Ali, možemo li, čak i u opusu Pabla Larraina, krvožednog diktatora zamisliti kao jedno drugo biće, u ovom slučaju natprirodno? Ako smo ikada željeli povući paralelu između Pinocheta i vampira, Pablo Larrain je to učinio za nas u filmu El Conde koji je svjetsku premijeru imao mjesec dana prije „okrugle” pedesete obljetnice državnog udara u Čilea.

Kako nas upozorava bajkoviti naratorski glas Stelle Gonet, na engleskom jeziku i s leksikom tipičnim za više britanske slojeve, diktator nije umro, jer to tehnički i ne može, već se samo povukao na svoje imanje, sasvim moguće nekadašnju vojnu bazu, u Patagoniji. On je, naime, vampir star 250 godina koji je svoje atipične sklonosti prema ljudskoj krvi otkrio u predvečerje Francuske revolucije, dok je bio tek mladi vojnik. Nakon preživljavanja pokušaja „upokojenja” i svjedočenja smaknuću njegove muze, kraljice Marie Antoinette, čiju je glavu kao relikviju uzeo i sačuvao, lažirao je svoju sahranu i lutao svijetom u vojnim pohodima uvijek na strani reakcije. Na koncu se skrasio tek u Čileu, gdje je čekao i dočekao priliku da vlast osvoji. Nakon gubitka iste, pao je u depresiju i počeo kopniti, odnosno postiti od krvi u želji za vlastitom smrću. Ali netko, sasvim moguće baš on, leti noću nebom iznad čileanskih gradova, napada mlade žene i čupa im srca iz grudi. Prema Larrainu i suscenaristu mu Guillermu Calderónu, koji s redateljem surađuje od filma El Club, krv naime tek održava u životu, dok još pulsirajuće srce samljeveno u blenderu zapravo podmlađuje vampira i vraća mu volju za životom. Na imanje koje „kapetan-general” (kako mu glasi čin) ili „Grof”, kako se voli sam nazivati, dijeli sa svojom smrtnom suprugom Lucijom (Gloria Münchmeyer) i vjernim slugom, također vampirom, „bijelim” Rusom Fjodorom (Larrainov stalni glumac Alfredo Castro), dolazi petero Pinochetove (još jedan Larrainov česti suradnik, Jaime Vadell) smrtne i blazirane djece. Ona žele utvrditi što se događa i možda od očeve demencije spasiti bogatstvo koje je akumulirao. U tu svrhu jedna od kćeri dovodi računovotkinju i egzorcistkinju Carmen (Paula Luchsinger) čiji su ciljevi prvo „istjerati” demona iz oca koji kontemplira vampirsko samoubojstvo, pa onda ispitati gdje se nalazi novac koji je Pinochet pod tuđim imenima uplaćivao po „offshore” bankama po svijetu. Kuća i obitelj su puni tajni koje se polako otkrivaju. Tako saznajemo za Lucijinu vezu s Fjodorom, za neskrivene simpatije koje general osjeća prema novoj gošći još od njihovog prvog razgovora na francuskom jeziku, te da je Carmen, kao časna sestra, zapravo na specijalnom zadatku za Crkvu koja je također zainteresirana za Pinochetov imetak. Ova apsurdno komična, trilerski napeta i na trenutke strašna situacija doći će do razrješenja kada se Stella Gonet, osim glasom, pojavi i stasom, i to kao gospođa znakovitog imena Margaret koja je s Pinochetom, ispada, povezana ne samo političko-prijateljski, već i obiteljski.

Od svih žanrova kojima se Larrain i Calderón poigravaju, El Conde je najmanje horor, a neki će čak reći da u tom žanru ne funkcionira, uglavnom se pozivajući na arbitrarno držanje načela iz vampirskih filmova, literature i folklora. Primjera radi, vampiri se ovdje ne skrivaju od Sunca, glogov kolac funkcionira, ali križevi i češnjak ne, ogledala nisu u igri. Pa ipak, uz pomoć direktora fotografije Edwarda Lachmana koji snima u blijedo-sivim tonovima na tragu klasičnih Universalovih filmovima o čudovištima iz prve polovice prošlog stoljeća, te kadriranjem u zatvorenim prostorima, Larrain uspijeva „uhvatiti” gotičku atmosferu. Ta je atmosfera dodatno pojačanu izborom Paule Luchsinger za ulogu Carmen, budući da bi glumica svojom fizionomijom savršeno pasala u opus Carla Theodora Dreyera. Relativno uspjele elemente horor-komedije, pa i akcijskog horora, možemo naći u scenama u kojima vampiri koriste svoje moći na nevinim žrtvama, ili u kojima se bore jedni protiv drugih. Od krimi-trilera posuđen je motiv istrage koji zapravo više služi da gledatelje podsjeti na zvjerstva i kleptokraciju Pinochetovog režima, te mehanika zapleta u srednjem djelu filma, odnosno motiv imanja s kućom i okućnicom u kojem su se našle različite zainteresirane strane koje i same kriju svoje tajne.

El Conde ipak najbolje funkcionira kao komedija, i to u različitim tipovima žanra, od hororičnog do obiteljsko-farsičnog, što glumački ansambl objeručke prihvaća, kreirajući svoje likove kao lagano karikaturalne plitkoumne materijaliste, nesposobjakoviće, poltrone sklone podilaženju, parazite ili psihopate. U slučaju naslovnog junaka, Larrainova osuda postaje bolno jasna: Pinochet ni kao mitsko biće, vampir, ne može biti ništa impozantno. Upravo suprotno, u njemu šuplje odzvanja ono sitno-ljudsko, njegov oportunizam, materijalizam i snobizam. Iako iz opisa film djeluje kao materijal od jedne šale koji bi se teško mogao razvući na trajanje od blizu dva sata, El Conde je zapravo sveobuhvatna i višeznačna satira. Ona čak ni ne cilja samog Pinocheta kao takvog: on je samo mali čovjek koji je oportunim ponašanjem stekao ogromnu moć, pa ovdje služi kao Larrainu vrlo blizak primjer. No njegova je prava meta fašizam u najširem mogućem shvaćanju tog pojma. Kao što vampiri ne mogu tek tako umrijeti, tako ni fašizam nije i ne može tek tako umrijeti, već će se reinkarnirati s novom reakcionarnom retorikom i akcijom. Nije slučajno u filmu apostrofirana Margaret Thatcher koja je s Pinochetom prijateljevala, štitila ga i s njime koalirala protiv drugih fašista – argentinskih generala – u toku rata na Falklandskim otocima, ali daleko od toga da je ona bila jedini primjerak svoje vrste. Drugi, poput Ronalda Reagana, Richarda Nixona ili Henryija Kissingera možda nisu spomenuti imenom, ali ne bismo se smjeli začuditi ni da ih je Larrain prikazao kako izlaze iz ljesova i lete prema Santiagu ili nekom drugom žarištu kako bi podržali svoje prijatelje, pulene i metaforičku djecu.