Lista - Februar 2025.

 

Ukupno pogledano: 79 (40 dugometražnih, 37 kratkometražnih, 2 srednjemetražna)
Prvi put pogledano: 76 (37 dugometražnih, 37 kratkometražnih, 2 srednjemetražna)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Fiume o morte!
Najlošiji utisak: Crow's Nest / Vranje gnijezdo

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.02. kino Wicked: Part I (Jon M. Chu, 2024) - 5/10
02.02. video Never Look Away (Lucy Lawless, 2024) - 6/10
03.02. festival Wondrous Is the Silence of My Master / Otapanje vladara (Ivan Salatić, 2025) - 8/10
03.02. festival Fiume o morte! (Igor Bezinović, 2025) - 8/10
04.02. video The Damned / I dannati (Roberto Minervini, 2024) - 7/10
04.02. video Fancy Dance (Erica Tremblay, 2023) - 7/10
05.02. festival Wind, Talk to Me / Vetre, pričaj sa mnom (Stefan Đorđević, 2025) - 7/10
05.02. video Concrete Utopia / Konkeuriteu yutopia (Eom Tae-hwa, 2023) - 7/10
06.02. video Vermiglio (Maura Delpero, 2024) - 8/10
06.02. kino Presence (Steven Soderbergh, 2024) - 7/10
06.02. video Christmas Eve in Miller's Point (Tyler Taormina, 2024) - 6/10
*07.02. video Twin Peaks: Fire Walk with Me (David Lynch, 1992) - 9/10
07.02. video Kill (Nikhil Nagesh Bhat, 2023) - 5/10
08.02. video Twin Peaks: The Missing Pieces (David Lynch, 2014) - 8/10
**08.02. kino The Bad Guys: Little Lies and Alibis (Liron Topaz, 2025) - 6/10
08.02. kino Dog Man (Peter Hastings, 2025) - 5/10
09.02. video Prison in the Andes / Penal Cordillera (Felipa Carmona, 2023) - 6/10
*10.02. TV In the Basement / Im Keller (Ulrich Seidl, 2014) - 9/10
**11.02. video My Coach / Moj trener (Tomislav Šoban, 2024) - 8/10
**11.02. video Pop Snappers / Pasje bombice (Matej Matijević, 2024) - 5/10
**11.02. video The Stranger / Stranac (Milorad Milatović, 2024) - 6/10
**11.02. video Beyond the Face / Onkraj obraza (Anja Resman, 2024) - 8/10
11.02. video Jump Out (Nika Šaravanja, 2024) - 6/10
**11.02. video The Sea in Between / Morje med nama (Lun Svenik, 2024) - 6/10
**11.02. video Three Birds / Tri tičice (Zarja Menart, 2024) - 8/10
11.02. video KIX (Dávid Mikulán, Bálint Révész, 2024) - 8/10
12.02. TV The Mole: Undercover in North Korea (Mads Brügger, 2020) - 7/10
*13.02. kino September 5 (Tim Fehlbaum, 2024) - 8/10
15.02. festival Hysteria (Mehmet Akif Büyükatalay, 2025) - 6/10
16.02. festival Where the Night Stands Still / Come la notte (Liryc Dela Cruz, 2025) - 6/10
18.02. festival Little Trouble Girls / Kaj ti je deklica? (Urška Djukić, 2025) - 8/10
18.02. festival We Believe in You / On vous croit (Charlotte Deville, Arnaud Dufeys, 2025) - 7/10
20.02. festival Sandbag Dam / Zečji nasip (Čejen Černić Čanak, 2025) - 8/10
20.02. video Broken Rage (Takeshi Kitano, 2024) - 7/10
20.02. video The Gorge (Scott Derrickson, 2025) - 6/10
21.02. festival The Incredible Snow Woman / L'incroyable femme des neiges (Sébastien Betbeder, 2025) - 6/10
23.02. festival 1001 Frames (Mehrnoush Alia, 2025) - 4/10
**24.02. video Pain / Bol (Ivan Faktor, 2024) - 6/10
**24.02. video I Haven't Stopped for the Whole Day / Cijeli dan nisam stala (Klara Berdais, 2024) - 7/10
**24.02. video Deep Tones / Duboki tonovi (Igor Ilić, 2024) - 6/10
**24.02. video The Seagull / Galeb (David Lušičić, 2024) - 8/10
***24.02. video The Genes of My Children / Geni moje djece (Vladimira Špindler, 2024) - 6/10
***24.02. video Grand Prize (Anja Koprivšek, 2024) - 5/10
**24.02. video A Place Where Speech is Silent / Mjesto gdje govor šuti (Mario Papić, 2024) - 6/10
**24.02. video Motel (Filip Mojzeš, 2023) - 6/10
**24.02. video Ode / Oda (Mia Maros Živković, 2024) - 5/10
**24.02. video Sleep Study / polisomnografija (David Gašo, 2024) - 4/10
**24.02. video In Transit / U tranzitu (Lucija Brkić, 2024) - 5/10
25.02. video The Ground Where We Stand / Zemlja za nas (Karla Crnčević, 2024) - 5/10
25.02. video Crow's Nest / Vranje gnijezdo (Bruno Marušić, 2024) - 3/10
25.02. video Woods Are Singing / Šume šume (Renata Poljak, 2024) - 7/10
25.02. video Hassan's Wars / Hassanovi ratovi (Robert Bubalo, 2024) - 6/10
25.02. video Krešo (Marina Musulin, Zoran Krema, 2024) - 5/10
25.02. video Memorija jedne generacije - Ratni radio Vukovar (Biljana Čakić, 2024) - 6/10
25.02. video Grandpa Guru (Silvio Mirošničenko, 2024) - 7/10
**26.02. video Reviving Granpa / Oživjeti djeda (Sandra Sterle, 2024) -  6/10
**26.02. video I Would Rather Be a Stone / Radije bih bila kamen (Ana Hušman, 2024) - 7/10
**26.02. video Zagrad (Neven Dužanec, 2024) - 5/10
**26.02. video Dragon Hunt / Lov na zmajice (Marko Gutić Mižimakov, 2024) - 6/10
**26.02. video Stitch the Ruin / Zašij ruševinu (Željka Blakšić, 2024) - 7/10
**26.02. video I Can Save Her (Petra Mrša, 2024) - 5/10
**26.02. video Memories in Polaroids / Sjećanja u polaroidima (Luka Duvančić, 2024) - 7/10
**26.02. video The Architecture of Healing: Sulphurouus Scapes (Nina Bačun, 2024) - 6/10
**26.02. video Teletext (Nela Gluhak, 2024) - 3/10
**26.02. video € 48.87 / 48,87 € (Franko Dujmić, 2024) - 8/10
**26.02. video Womanhouse / Žena kuća (Ivana Ognjanovac, 2024) - 5/10
27.02. kino The Monkey (Osgood Perkins, 2025) - 6/10
**27.02. video Adaptation 2.0 / Adaptacija 2.0 (Darko Bakliža, 2024) - 6/10
**27.02. video Žarko, You Will Spoil the Child! / Žarko, razmazit ćeš dite! (Veljko Popović, Milivoj Popović, 2024) - 7/10
**27.02. video Butterfly / Leptir (Sunčana Brkulj, 2024) - 6/10
**27.02. video Stuck / U škripcu (Svebor Kranjc, 2024) - 5/10
**27.02. video No Place / Nema mjesta (Jelena Oroz, 2024) - 5/!0
**27.02. video Tower / Toranj (Morana Marija Vulić, 2024) - 7/10
**27.02. video Defora (Bruna Ercegovac, 2024) - 7/10
**27.02. video Windows from the South / Prozori s južne strane (Eugen Bilankov, 2024) - 6/10
**27.02. video Moral Support / Moralna podrška (Vuk Jevremović, 2024) - 6/10
**27.02. video Stribor's Forest / Šuma Striborova (Ana Despot, 2024) - 7/10
28.02. video Day of the Fight (Jack Huston, 2023) - 7/10
28.02. video The Graduates (Hannah Peterson, 2023) - 7/10

Broken Rage

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Svašta je Takeši Kitano postigao za 78 godina života, pedesetak godina glumačke i 36 godina autorske karijere. Nesuđenog inženjera je srce vuklo kao komičarskom zanatu, odakle poreklo vuče i njegovo umetničko ime Bit Takeši i po čemu je najpoznatiji u svom rodnom Japanu. Usput se bavio glumom, slikarstvom, vodio TV emisije takmičarskog karaktera, pisao scenarije za video-igrice...

Globalno je, međutim, najpoznatiji po svojim filmovima. Prvo je uspostavio svoju osnovnu temu, jakuze, kao i precizan stil kojim je pričao priče iz tog sveta, sa širim i udaljenijim planovima, uz minimum dijaloga, ako to nisu duhovite dosetke. S premijerom filma Sonatine (1993) u Kanu je dobio pažnju međunarodne kritike i filmofilske publike, a za Fireworks (1997) Zlatnog lava u Veneciji. Onda je taj stil unekoliko subvertirao svojom velikom trilogijom Outrage koju sačinjavaju naslovni film iz 2010, Beyond Outrage iz 2012. i Outrage Coda iz 2017. godine. Pre dve godine snimio je i samurajski spektakl Kubi, a prošle je izveo pokaznu vežbu na temu „kako se našaliti na račun svog naručioca“ u svom možda oproštajnom filmu Broken Rage.

Naime, Amazon mu je naručio kratki gangsterski film u njegovom prepoznatljivom stilu i to je i dobio u prvoj polovini istog. Enigmatični i samotni plaćeni ubica Miš (sam Kitano, koristeći se personom Bita) dobija naređenja od svog „bosa“ Ema preko restorančića u svom komšiluku. Svoje misije obavlja jednostavno i elegantno, a dokaze o „narudžabama“ uklanja paleći ih u sudoperi svog samačkog stana. Svejedno, svom trudu uprkos, on pada u zamku koju mu postavljaju dvojica detektiva (Tadanobu Asano i Nao Omori) koji ga suočavaju s jedinim mogućim izborom: da se on za njihov račun infiltrira u mafijašku organizaciju kojom upravlja „bos“ Kaneširo (Šido Nakamura) i njegova „desna ruka“ Tomita (Hakurju).

Dok taj prvi deo priča tu tipičnu gangstersku priču kao potpuno ozbiljan, ali ipak elegantan triler u kojem je autor svejedno svestan generičnosti takve priče, drugi deo istu priču priča, ali kroz prizmu komedije i parodije. U suštini, tu imamo priličnu dozu „slepstika“ u kojoj su svi u najmanju ruku nespretni, a često su i budale. Primera radi, našeg će atentatora pri ulasku u kafić vratima udarati i gaziti raspomamljene žene koje na njega i ne obraćaju pažnju, on će uvek sedati na polomljenu stolicu, pištolj će vaditi s pogrešne strane, ubiće pogrešnog čoveka, a uništavajući izvršenu narudžbu će uspeti da zapali svoj stan, dok ga policija neće mučiti batinama, već prisiljavanjem da se nervira gledajući detektiva kako izvodi opasne trikove.

Iako su fotografija Takešija Hamade i montaža samog Kitana u istim ključevima u prvoj i u drugoj polovini filma, autor u funkciji glumca profitira igrajući obe svoje uobičajene persone, onu gangstersku i onu komičnu. Zapravo, najviše profitira od doziranog kontrasta koji uspostavlja među njima zbog toga što je „Bit Takeši“ kao glumac u savršenom dosluhu s Takešijem Kitanom rediteljem.

Tu, međutim, nije kraj njegovom zezanju koje nije samo na svoj račun i na račun svojih naručilaca koji su se drznuli da mu naruče stereotip, već pomalo i na račun nas gledalaca, pa ćemo dobiti i dva intermeca u kojima publika kroz „čet“ preko crnog ekrana upućuje komentare na račun Kitanovog autorskog rada. U završnoj sceni, međutim, Kitano nas podseća da sve to može još i luđe, pa neka mu opet neki Amazon samo naruči neki takav generički sadržaj!

Na kraju, Broken Rage je dobro zezanje i sa svojih tek nešto više od sat vremena trajanja ni u kojem slučaju nije dosadan ili predug. Opet, čemu sve to? Odnosno, jesmo li nakog odgledanog filma bogatiji za neko unikatno iskustvo? Nismo, ali nema ni veze: čak i ako nismo okoreli fanovi, možemo uživati u pošalici koju nam je Takeši Kitano servirao.

The Gorge

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Visoki koncepti mogu da posluže kao alibi da se ni priča, ni scenario ne razrađuju previše jer će se publika upecati baš na koncept. U slučaju filma The Gorge koji nam se upravo ukazao putem striming-servisa Apple TV+, koncept je takav da se spaja romantična komedija s akcionim SF-hororom. Kao kad bi se, recimo, spojili Sleepless in Seatle i The Thing, i to na području naslovne i nedostupne klisure. To svakako zvuči zanimljivo, za početak.

Scenarista Zak Din nam čak servira i ponešto od pozadinske priče, i to kroz žanrovski pismen dijalog. Klisura je primer tajnog partnerstva između Zapada i Istoka još od perioda s kraja Drugog svetskog rata. Svaka od strana patrolira svojom stranom reke, pojedinačni vojnici u svakoj od kula se smenjuju na godinu dana, a kontakt između strana je strogo zabranjen. Dno klisure ne može da se vidi od magle nezdrave i neprirodne boje, a iz te magle ponekad dolaze i čudovišna bića koja se kolokvijalno zovu „praznim ljudima“. Posao održavanje kule je, dakle, uglavnom „domarskog“ karaktera, ali ipak su potrebne i izuzetne vojničke veštine.

To je verovatno razlog zašto je u okviru svog ultra-tajnog projekta gospođa Bartolomju (jedna i jedina Sigurni Viver) angažovala Livaja (Majls Teler), snajperistu koji nema nikog svog i nikome neće nedostajati. Priču iz prethodnog pasusa on neće čuti od nje, već od svog prethodnika Džej Dija (Sope Dirisu) koji ju je, pak, čuo od svog prethodnika. S druge strane klanca, međutim, imamo Litvanku Darsu (Anja Tejlor-Džoj) koja je takođe snajperistkinja, a uskoro će ostati bez ikog svog jer je otac (Vilijam Hjuston) obaveštava da će izvršiti samoubistvo pre nego što ga rak poždere iznutra.

Tu na scenu stupa reditelj Skot Derikson (Doctor Strange, The Black Phone) koji kao da baš uživa u srednjem pasažu u kojem se kombinuju rutine samotnjačkog, disciplinom ispunjenog vojničkog života s ludilom izolacije i iskrice obostranog zavođenja. Te „iskrice“ ponekad mogu baš da „opale“ kao hici kojima se obe strane hvale svojim dostignućima, ali uglavnom su u pitanju sasvim normalne, rukom pisane poruke koje se čitaju pomoću dvogleda.

To se i dalje ne sme i imaće svoje posledice u tome da će dvoje „mladih i zaljubljenih“ prvo „probuditi“ klisuru, a onda će ih ona uvući u svoj košmar. To sve možda i deluje kao „spoiler“, ali i Din i Derikson su zapravo „skuvali“ jedan veći i servirali ga i puno ranije. Uostalom, sekunde kad se konspirativnim tonom priča o skrovitom mestu, jasno nam je da ćemo do njega i doći. Tada The Gorge, nažalost, postaje gledljiv, ali ni po čemu poseban natprirodno-akcioni film s jurnjavom i pucnjavom protiv interesantno zamišljenih, ali pomoću CGI-ja kreiranih monstruma koji, takođe u skladu s onim što obećava, vodi do samog srca „zavere“.

Srećom, to će tek neznatno pokvariti dobar utisak koji izvire iz koncepta kojeg je Din solidno osmislio, a Derikson izvrsno proveo, uz neizbežne akcione i romantične „set-pisove“. Herojski su se, pak, poneli glumci, odnosno dvoje glavnih, koji nešto ovako u suštini blesavo izvode s dubinskom emocijom. Naravno i Majls Teler i Anja Tejlor-Džoj su ozbiljni dramski glumci, osim toga što su jako „bankabilne“ zvezde i može se reći da zaista uživaju u pažnji koju im pruža reditelj, a na kraju i gledaoci.

Zahvaljujući fotografiji Dena Laustsena, film izgleda solidno (toliko da je šteta što neće igrati i na velikim ekranima), a zahvaljujući nesvakidašnjem misku starovremenskih šlagera, sovjetskih i post-sovjetskih obrada pank i novotalasnih klasika i pulsirajuće elektronske muzike Trenta Reznora i Atikusa Rosa dobro i zvuči. Na kraju, upada u paradoks da koncept svojom snagom prekriva priču i trasira je rigidno, ali je do tada u solidnoj meri zabavan.

September 5

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Za one koji ne znaju, 5. septembra 1972. godine, za vreme trajanja Olimpijskih Igrara u Minhenu, članovi palestinske terorističke skupine Crni Septembar napali su Olimpijsko selo, ciljajući posebno dva stana u kojima su bili izraelski sportisti i treneri. Na mestu su ubili jednu osobu, smrtno ranili drugu, a ostalih 11 uzeli kao taoce. Tražili su oslobađanje nekih 200 Palestinaca iz izraelskih zatvora pod pretnjom da će ubiti po jednog taoca svakih sat vremena. Reakcija nemačke policije bila je nespretna i zapravo kriva (budući da pripadnici iste nisu bili obučeni i opremljeni da se nose s takvim tipom pretnje), pregovori neuspešni, a sve se završilo kobno po otete sportiste i sportske radnike...

Izraelska premijerka Golda Meir je zahtevala osvetu i u tu svrhu oformila odred specijalaca koji će teroriste loviti po svetu, a Stiven Spilberg je o tome snimio svoj Munich (2005) u kojem se specijalci suočavaju sa svojim moralnim dilemama. September 5 Tima Felbauma (poznatog po smaračini Tides iz 2021. godine) funkcioniše kao nekakav „prikvel“ Spilbergovom filmu, budući da prati same događaje od jutra do duboke noći 5. septembra.

Uprkos tome što film poseduje privlačnost američke ozbiljne doku-drame i zvezdanu postavu otprilike na tom nivou (predvode je Džon Magaro, Ben Čaplin i Piter Sarsgard), zapravo se nije očekivalo da će odjeknuti dalje od festivalskog ciklusa pre obavezne kratke bioskopske distribucije, sletanja na „striming“ i televiziju, ali September 5 se pominje u sezoni nagrada. Bio je nominovan za Zlatni Globus u kategoriji drame, a trenutno ima nominaciju za Oskara za najbolji originalni scenario.

Taj scenario koji reditelj potpisuje zajedno s Moricom Binderom, a po priči Aleksa Dejvida, svakako je jedan od bitnijih aduta filma jer uspeva da uhvati ono što ga izdvaja od brojnih drugih filmova po istinitim događajima. Naime, Švajcarac Felbaum i Nemac Binder su i više nego svesni implikacija Olimpijade u Minhenu u kojoj su sportski rezultati (uključujući tu i rekorde plivača Marka Spica kao najpoznatije) najmanje bitni. Osim terorističkog napada i smetenog odgovora na njega, za Olimpijadu u Minhenu je posebno bio važan kontekst posleratne (Zapadne) Nemačke, njene obnove i izgradnje modernog, tolerantnog društva, pa je propust u obezbeđenju velikog događaja u kojem su (ponovo) stradali Jevreji ostavio poprilično vidljiv ožiljak. Za film je, međutim, posebno važan komad tehnološko-istorijske trivije vezan za dotičnu Olimpijadu: to je bio prvi događaj koji je uživo televizijski prenošen s kontinenta na kontinent putem satelitske veze.

E, zbog toga je perspektiva koju zauzima Felbaum posebna: mi sve te događaje visokog intenziteta gledamo iz „kontrolne sobe“ gde realizator Džefri Mejson (Magaro) mora da donosi odluke u sekundi, pritom se konsultujući sa svojim urednikom Marvinom Baderom (Čaplin) i šefom cele operacije prenosa Runom Oldričom (Sarsgard). Štos je u tome da su Mejson i ekipa ljudi ispred i iza kamere od novinara Pitera Dženingsa (Bendžamin Voker) nadalje, specijalisti za sportske prenose i studijske emisije na tu temu, potpuno nepripremljeni za izveštavanje o talačkoj krizi, dok šefovi, budući da imaju prelomnu vest, moraju ispregovarati s konkurentskim TV kompanijama o korišćenju satelitske veze. Na terenu se svašta dešava, od pokušaja da se idealno pozicionira kamera i prošvercuje traka za nju mimo policijskog kordona, pa do moralno-pragmatičnih odluka šta puštati u program, pošto i teroristi mogu da ga gledaju. Sve veću ulogu u tome prograsivno igra i Mariane Gebhard (Leoni Beneš) koja od prevoditeljke avanzuje do reporterke s lica mesta.

Scenario je, dakle, vrlo bistar da zauzme tu objektivnu, novinarsku, ali nikako apolitičnu ili etički fluidnu distancu, te da nas kao gledaoce povede iza scene samog prenosa tog događaja i prenosa događaja tog tipa uopšte. Njega prati Feldbaumova efikasna režija koja gađa i pogađa naturalistički ključ, od uverljive glume svih uključenih, preko verističke kamere iz ruke s oštrim švenkovima (direktor fotografije Markus Ferderer zaslužuje pohvale), pa do vrhunske montaže Hansjerga Vajsbriha u kojoj se stapaju novosnimljeni materijal i onaj postojeći, arhivski, koji se obilato koristi.

Rezultat svega toga je savršeno stilizovani triler koji sasvim neočekivano uspeva na polju na kojem su mnogi pali. September 5, naime, od istinitog, poznatog i uveliko publikovanog događaja, pravi film koji se gleda netremice, uz opcionalno grickanje noktiju od napetosti.

A Film a Week - Wind, Talk to Me / Vetre, pričaj sa mnom

 previously published on Cineuropa

Stefan Đorđević started his artistic path as a non-professional actor in Nikola Ležaić’s Tilva Rosh (2010), playing one of the leads. After that, he lensed, wrote and directed a number of shorts and music videos, often collaborating with his friends and family members. His debut feature, Wind, Talk to Me, has just premiered in the Tiger Competition of IFFR. This docu-fiction might be both Đorđević’s most complete and most personal film to date. And since its auteur and protagonist is dealing with his mother’s death, there was probably no other way around it.

However, Đorđević opens his movie in a semi-abstract way, with a naturally dim-lit close-up of his hand touching a tree and saying a prayer to the wind. He is actually on his way home to his native village, and the stop he has made with his car leads to an encounter with a police officer, from whom he receives a warning. He is obviously in distress, and this will be further compounded when he accidentally hits a stray dog with his car.

At home, his whole extended family has got together – his grandmother and grandfather, brother, aunt, cousin and nephews. Everybody misses his mother, Negrica, but they are all trying to keep their spirits up. He probably misses her the most, not just for personal reasons, but also because she was the protagonist of his unfinished documentary portrait project. And the late mum was quite a character: a free-spirited and free-minded woman who lived in a trailer outside the village, in the woods and on the shore of the lake. She lived her life according to her own rules and unorthodox beliefs.

Stefan’s plan is to move into the trailer, spend some time there and try to finish the film, somehow. Maybe the first step towards it would be healing and adopting the dog he injured. The family is willing to provide support and assistance with his endeavour, but his lashing out at them signals that his wounds might run even deeper than he originally thought.

Thus far, it all seems like a typical documentary self-portrait, laced with some older footage woven into the deeper layers of it that serves as a perfect way for viewers to understand the filmmaker’s bond with his mother and the emptiness that haunts him now that she is gone. But the way he “directs” his extended family members as supporting cast members opens another meta-layer, and because of this, Wind, Talk to Me plays out like a small, intimate, but also universal, fiction film.

The artistry continues on the craft level, as cinematographer Marko Brdar lends an outsider’s eye both to the family dynamics and to the ambience. Julij Zornik’s sound design subtly enhances the sounds of nature, while the moody, synth-powered score by Ivan Judaš highlights the emotion. The pacing set by the joint editing effort of Tomislav Stojanović and Dragan von Petrović is deliberately moderate and comes across as quite natural for the processes of grieving and moving on. In the end, Đorđević manages to make Wind, Talk to Me a captivating film, both about his mother and about himself coping with her passing.

A Film a Week - Fiume o Morte!

 previously published on Cineuropa

Rijeka is now the third-largest city in Croatia, a somewhat popular yet unorthodox tourist destination that combines a sun-and-sea appeal with a unique industrial and alternative cultural heritage. However, the fact that, during the 20th century, it existed within the framework of eight or nine different countries is something often neglected even by its most knowledgeable inhabitants. Some of those vignettes from history are quite unusual cases even by global historical standards.

One of those “governments” stands firmly in the centre of Igor Bezinović’s sophomore feature-length work, Fiume o morte!, which has just premiered in the Tiger Competition at IFFR. With it, the Rijeka-born filmmaker comes back to the ground he has already visited twice, with his short An Encounter (2009) back in 2010 and with his debut feature A Brief Excursion (2017) that screened in the Bright Future section.

The title is actually the battle cry of the “desperate” Italian soldiers lead by the controversial poet and war veteran Gabriele D’Annunzio, who took control over the city whose status was a matter of dispute between the kingdoms of Italy and Yugoslavia in the aftermath of the First World War. He ruled over it over the course of 16 months, between the end of 1919 and the beginning of 1921. His reign was quite eclectic and even esoteric, laced with numerous paradoxes between the proclaimed newly founded personal freedoms and the fact that it served as a sort of inspiration for another “warrior poet”, Benito Mussolini, to forge fascism. Needles to say, it attracted many colourful characters from all over the world, but mainly from Italy, before it was formally cancelled by the 1920 Treaty of Rapallo and actually, some months later, by the intervention of the regular Italian Army that granted the establishment of the independent city state which also did not last for very long, since fascist forces occupied it again in 1924.

Bezinović sets on a journey to reenact the details of D’Annunzio’s rule over the city, now largely forgotten. For that, he relied on rich archival material consisting of over 10,000 photos and some film footage from that period. However, Fiume or morte! is not a simple dramatic reconstruction of a historical period, as the filmmaker gets to the meta-level of explaining his creative process, especially the casting of non-professional actors to play the roles of D’Annunzio (seven of them and for various reasons, from their physical resemblance to their ability to speak proper Italian) and others (also picked for their specific abilities varying from martial arts practice, rock climbing and proficient swimming to the ability to speak the local “Fiumano” dialect) in order to replay some of the moments recorded on the photographs. Lastly, the filmmaker tries and manages to open a dialogue with our present times.

He does so by making interesting artistic choices, like highlighting discrepancies: the costumes designed by Tajči Čekada and Manuela Paladin are period-accurate, the production designers Antonio Spazzapan and Tizianna de Mario also try to reenact the period, while the locations cannot be stripped of their contemporary qualities. The same goes also for the mixture of historic and contemporary props that sometimes play to humorous effect. Evocatively lensed by Gregor Božič and smoothly edited by Hrvoslava Brkušić, Fiume o morte! is a slick piece of filmmaking that reminds us that, although the items of “legacy” of a certain period might not always be on display, the dark or crazy past is never too far away.

Presence

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U dugoj, plodnoj i nadasve raznolikoj autorskoj karijeri Stivena Soderberga koja podrazumeva barem po jedan film godišnje, uz ponešto rada i za televiziju, mogu se pronaći mnogi obrasci. Među njima ipak jedan dominira i možemo ga nazvati „jedan za publiku, jedan za sebe“. Soderberg je doista počeo kao „indi“ autor, ali su u Holivudu brzo shvatili da je itekako „bankabilan“, kako u smislu drama ili ozbiljnih trilera na velike teme koje su u datom trenutku u trendu, tako i u smislu „lakših nota“, kao što su žanrovski filmovi – akcije, trivijalniji trileri, komedije i mešavine istih. Kada snima „za sebe“, Soderberg, pak, najviše voli da eksperimentiše sa žanrovskim izražavanjem i sa dostignućima ne nužno skupe i profesionalne video-tehnologije, dakle foto-aparata i kamera na mobilnim telefonima.

Njegov najnoviji uradak, premijerno prikazan u noćnom programu Sandens festivala prošle godine, Presence, svakako je primer takvog filma iz Soderbergovog opusa. Za početak, hronološki dolazi nakon završetka trilogije o striperu „Magičnom Majku“, a zapravo nastavlja niz koji je autor uspostavio s Unsane (2018) i Kimi (2022) u smislu prostorno ograničenih filmova centriranih oko jedne fore. U ne nužno uspelom Unsane, to je bila estetika videa za prismotru pomoću koje pratimo mladu ženu zaključanu u ludnici protiv svoje volje, a u Kimi (samo-)nametnuta izolacija glavne junakinje koja dolazi u sukob s nadmoćnim protivnikom u tehno-trileru.

Sada naizgled imamo priču o duhovima na lokaciji „uklete kuće“, ali ispričanu upravo iz perspektive natprirodnog „prisustva“ iz naslova. Koncept nije nužno novi, budući da smo već gledali filmsku „pucačinu iz prvog lica“ Hardcore Henry (Ilja Najšuler, 2015), priču o duhovima većim delom iz prvog lica A Ghost Story (Dejvid Lauri, 2017), pa nedavno i „slešer“ iz perspektive koljača In a Violent Nature i kuću koja obavlja funkciju Foresta Gampa u Here. Ali imajući u vidu da se ovde radi o Soderbergu i vrlo pouzdanom scenaristi Dejvidu Kepu, jasno nam je da njih dvojica ovde imaju veće ambicije od reciklaže i preslagivanja filmskih „tropa“.

Uvodnom scenom u kojoj kamera prolazi kroz neosvetljene prostore u praznoj kući na sprat sve do pogleda kroz prozor u jednoj, ispostaviće se najznačajnijoj sobi se uspostavljaju pravila perspektive i estetike. Već u sledećoj vidimo agenticu za nekretnine (Džulija Foks) kako žuri unutra da se pripremi za sastanak s kupcima. Oni su porodica koju čine bračni par Rebeka (Lusi Liu) i Kris (Kris Saliven) s dvoje dece tinejdžerske dobi, Tajlerom (Edi Medej) i Kloi (Kalina Liang). Čini se da tu žustra karijeristkinja Rebeka vodi glavnu reč, da je Kris suviše mekan ili možda tup da bi je uspešno upozorio da se ne zaleće, a da je motiv za kupovinu možda preskupe kuće pripadnost školskom distriktu gde Tajler treba da nastavi svoju plivačku karijeru, dok Kloi tiho pati od za sada još neimenovane traume.

Čim se njih četvoro useli u kuću otkrivamo da savršena porodica, naime, nije ni izbliza toliko savršena kakvom se na prvi pogled čini. Rebeka ima neku frku na poslu koja će možda imati i finansijske i pravne posledice po oboje supružnika, pa Kris gleda da se, ako je ikako moguće, od toga zaštiti. Deca se ne slažu međusobno, jer prizemni sportista od brata sestru smatra cmizdravom ludačom, pritom je i naklonost roditelja podeljena, pa tako imamo situaciju da majka u svojoj favorizaciji „gura“ Tajlera, a otac štiti Kloi.

Natprirodno „prisustvo“ iz naslova je najjače upravo u Kloinoj sobi u kojoj najčešće i „boravi“ i čini se da je štiti od uticaja u kući dok se ona, saznajemo, oporavlja od smrti svoje najbolje prijateljice koja se navodno predozirala. Međutim, dolazak Tajlerovog druga Rajana (Vest Malholand) koji postaje i Kloina simpatija unosi nove tenzije. Posebno zato što je Rajan pomalo mračan lik, sin lokalnog farmaceuta i neka vrsta „dilera“ u školi...

Jasno, Presence nije baš klasičan horor, zapravo više funkcioniše kao porodična drama s natprirodnim elementima. Naravno, tu ima nešto „natprirodne intervencije“, pa čak i akcije u kratkim „rafalima“ kada stvari počinju da se pomeraju i tresu, a Kloi da se plaši. Ipak, čini se da je taj „kućni duh“ prema njoj blagonaklon i čak zaštitnički nastrojen, što je pomalo neočekivan štos, ali to ne vodi prema smirivanju tenzija, naprotiv. Ono što se isprva čini kao prednost takve postavke i njene dosledne dramaturške provedbe u čvrstom scenariju Dejvida Kepa će se do kraja pretvoriti u nedostatak jer se okreće na predvidljivost, očekivanu suspenziju neverice i „telefoniranje“ konačnog ishoda. Doduše, isto smo imali i prethodnoj saradnji dvojca na trileru Kimi.

Soderberg, sa svoje strane, na tu doslednost odgovara svojom u kojoj se drži zadatog stila, odnosno posmatranja iz te jedne i jedine izabrane perspektive koliko god je to moguće. To rezultira po pravilu dugim i neprekinutim scenama, čak sekvencama, sa samo tridesetak rezova za sat i po vremena trajanja, pa i određenom „traćenju vremena“ na hod, odnosno preletanje tog duha iz prostorije u prostoriju.

Reditelj je opet, pod uobičajenim pseudonimima, sam sebi montažer i direktor fotografije, pa održava kompletnu autorsku kontrolu nad time kako će film izgledati, usput se koristeći muzikom Zeka Rajana da „pumpa“ tenziju. Iznenađenje koje nam je priredio je, pak, to da, umesto mobilnog telefona kako se na prvi pogled čini, on snima foto-aparatom Sony Alpha9 III, i to u testnoj fazi proizvoda, u tajnosti i u kratkom vremenskom periodu.

Striktni koncept u neku ruku utiče i na glumce koji su po pravilu snimani iz daljine jer ih „prisustvo“ posmatra sa sigurne distance, pa onda ne mogu da se „razmašu“ kako bi to inače bio slučaj. Opet, takav pristup onda približavanja i retke rezove čini posebno značajnima, čime se prilično jasno naznačuje sled događaja. To postaje posebno problematično u scenama Rajanovih naoko nebuloznih monologa u krupnijim kadrovima, što može figurirati kao ušančivanje filma na jedinu moguću trasu, pa će na konačni sud uticati i to koliko se taj i takav jedini mogući kraj može „kupiti“.

Zbog toga, možda Presence kao film nije savršen, ali je zato kao dosledno izveden eksperiment prilično zanimljiv. Čak iako nije isprva bio ni originalan, a putem se potrošio i ušančio, doslednost eksperimenta začinjena s nešto pripovedačke veštine je ipak vrednost za sebe.

Vermiglio

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Prednost života u zabiti je predvidljivost – ništa se izvan zadatih okvira ne događa, a sve funkcioniše po ustaljenim pravilima i principima usađenim od rođenja. Nedostatak života u zabiti je, pak, svojevrsna učmalost i rigidnost. Objašnjenje i za jedno i za drugo je isto – ništa se nikad i ni po koju cenu ne menja. To, naravno ne znači da neke tajne nisu prisutne, samo su skrivene ili se o njima prosto ne razgovara jer nije uputno.

Sasvim obična priča u filmu Maure Delpero dogodila se u vrlo specifičnom kontekstu sela Vermilja duboko u italijanskim Alpima pred kraj Drugog svetskog rata. Ali mogla se dogoditi i na različitom udaljenom, ušuškanom, od sveta odsečenom mestu, ili, pak, na istom mestu oko nekog drugog rata ili ne-rata koji je taj kraj uglavnom zaobišao.

Naslovno selo u Vermigliju ima jednog sveštenika koji se brine za moral svoje pastve i jednog učitelja koji se brine za njeno obrazovanje. Učitelj u priči je Ćezare (Tomazo Ranjo), jedini je obrazovani čovek u selu i jedan od retkih koji je ikada kročio izvan njega. On je učitelj i svojoj sopstvenoj deci, buljuku njih, budući da je njegova žena Adele (Roberta Roveli) veći deo svog odraslog života provela trudna. Nije da njoj to naročito smeta ili da oko toga sme imati primedbi, a i pravila kuće se poštuju: deca pre zore pomuzu, a ona im skuva mleko za doručak. Ona, pak, nije tako tiha oko Ćezareovog „javnog“ hobija – skupljanja gramofonskih ploča, zdravorazumski navodeći da bi taj novac mogao biti potrošen racionalnije – na hranu ili na školovanje još jednog deteta.

Kad smo kod školovanja, za njega je predviđena kći Flavija koja će otići u internat u Trentu. Ada, nažalost, nije ta koja će ići u grad, iako je veliki svet u kojem će možda moći da istraži svoje „grešne misli“ dodatno podgrejane očevom tajnom kolekcijom zove, samo ona to još ne čuje. Najstariji Dino je, pak, izgubljen slučaj – on bolnu istinu o svojoj sudbini težaka utapa u vinu kad god mu se za to ukaže prilika. Ali naša junakinja je zapravo tiha i enigmatična Lučija (Martina Skrinci)...

Njen miran život će biti iz korena promenjen kada se u selu pojave dva dezertera iz friško kapitulirale italijanske vojske. Jedan je domaći, Atilio (Santiago Fondevila), a drugi njegov drug koji mu je navodno spasio život, stranac, Sicilijanac Pietro (Đuzepe De Domeniko). Upravo u njega će se Lučija zaljubiti, s njime zatrudneti, za njega se udati... Ali, to što Pietro nije čovek od puno reči (možda nikad nije ni bio, a možda je to posledica ratne traume) ne znači da nema svojih tajni. Njegov odlazak u posetu rodbini na Siciliji će otkriti jednu tajnu koja će potresti porodicu i zajednicu.

Vermiglio je film sporog tempa i zapravo niske događajnosti, sasvim nasuprot očekivanjima od filma koji se dešava za vreme rata. Dakle, bez velikog junaštva i velike politike. Zapravo, da nije odglumljen (savršeno diskretno) i „obučen“ u periodne kostime, tako hiper-realističan i naturalistički intoniran bi mogao da prođe kao opservacioni dokumentarac. Uostalom, u prvom činu u potpunosti, a i u ostalim dobrim delom Maura Delpero zapravo studira odnose snaga po pitanju autoriteta (prave moći uglavnom nema jer nema ni puno novca, pa su skoro svi ujedinjeni u siromaštvu) koje se niko ne usuđuje da propita. I direktor fotografije Mihail Krihman („uslikao“, između ostalog, i filmove Andreja Zvjaginjceva) to sve slika kao opservaciju, s fine distance, u kombinaciji širokog formata slike i prirodno hladnih boja, ali s prefinjenim osećajem za kompoziciju kadra koji ostavlja likovima dovoljno mesta da se u njemu kreću, a gledaocima da prate i otkrivaju detalje.

Jer Vermiglio je pun detalja od kojih neki možda i neće doći na „naplatu“ po standardima holivudskih i uopšte savremenih filmova s jasno istaknutom agendom. Maura Delpero radi suviše fino i diskretno, puštajući gledaocima da sami o svemu što su videli promisle. Ove kvalitete ozbiljne, ljudske i čovečne drame (kakvu smo, možda u izmenjenom obliku čuli kao priču „naših starih“) prepoznao je žiri u Veneciji i ovenčao film Velikom Nagradom žirija, a prepoznali su ih i žiranti Zlatnog Globusa gde je dospeo do nominacije. U slučaju Oskara, Vermiglio je dogurao do spiska od 15 naslova. Nama ostaje da se jednom ovako pomalo staromodnom filmu prepustimo, da se pronađemo u likovima i da pustimo da nas nosi.

A Film a Week - Wondrous Is the Silence of My Master / Otapanje vladara

 previously published on Cineuropa

Montenegro is the smallest country in the Balkans, but throughout its history, it has always been an oddity of sorts. Its rough terrain consisting of high mountains and plateaus prevented it from being fully conquered by the Ottomans in the late middle ages, while its tribally organised society, fuelled by the myths of its folks’ bravery, served as a prerequisite for the country to be the first in the area to gain independence from its occupiers. After that, it was constituted as a theocracy ruled by a bishop. Back in the 19th century, one of those bishops, Petar II Petrović Njegoš, was also a writer and philosopher, and one who still enjoys the status of a cult and national treasure.

On the surface, the second feature by Ivan Salatić (You Have the Night, 2018) seems like a piece of historical fiction based on well-known and publicised details of the later life of Njegoš. However, the Montenegrin auteur had something entirely different in mind. Wondrous Is the Silence of My Master just premiered in the Tiger Competition at IFFR.

The actual protagonist of the film is revealed in a lengthy introductory text card, explaining how the scribbles of Đuko, the guardsman of the legendary bishop-poet, were accidentally found at the fish market in the coastal town of Kotor. But before we even meet him (played by Luka Petrone) in person, Salatić serves us with a prologue showing us what life in 19th century Montenegro was. We meet Đuko on duty, refusing to let a young hero, who cut and brought the head of a Turkish invader, disturb the peace of his master who is busy reading. Đuko describes him as “the ruler among the barbarians and the barbarian among the rulers”.

However, the poet-bishop nicknamed Morlak (played by Croatian poet Marko Pogačar) is sick and wants to find a cure, so he sets on a journey to the south of Italy where he believes he will recuperate. He is accompanied by his daughter (Vanja Matić), Đuko and another guardsman named Božo (Vladimir Milošević). When they settle in a seaside villa next to Naples, Morlak engages in thought exchanges with the local, vibrant intellectual elite, which turns out to be quite a reality check for both himself and Đuko, who tries to protect him to the point of obsession. The appearance of their countryman who lives there will then ramp up Đuko’s jealousy…

Like in Salatić’s previous works, there is a bit of philosophical distance to be felt between the filmmaker and what he tries to show. This time, it is further powered by a time gap between the historical times and our contemporary moment, proving that the filmmaker is less interested in the biographical and historical facts about Njegoš/Morlak, and more curious about his society’s obsession with the myth around him, while that same society is still oblivious about the underlying patriarchy and rigid hierarchy as it was almost 200 years ago.

However, the filmmaker’s distance is not a stance of arrogance, as it is bridged with considerable artistic quality in every single aspect of the film, as is the case with Ivan Marković’s chiaroscuro cinematography, Jelena Maksimović’s fittingly meditative editing and the score composed by Toni Cutrone/Mai Mai Mai which is both abstract and varied. In the end, Wondrous Is the Silence of My Master plays out not just as a masterful piece of filmmaking, but also as quite an immersive experience.

Wicked: Part 1

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Film Čarobnjak iz Oza Victora Fleminga je kuriozitet i fenomen po mnogo osnova. Nije to bila prva adaptacija knjige Lymana Franka Bauma iz 1900. godine, budući da je dvije godine nakon objave romana upriličen mjuzikl na Broadwayu, da je prvi kratkometražni nijemi film zaigrao 1908, a dugometražni, također nijemi, 1925. godine. Flemingov Čarobnjak iz Oza je, međutim, bio do tada neviđeni igrano-filmski spektakl, mjuzikl po žanru, kompletno zvučni i u koloru, te začinjen revolucionarnim specijalnim efektima. Kao takav je bio najskuplji film svoga vremena, ali ni pored toga što je solidno prošao u kinima za vrijeme originalne turneje te 1939. godine, on nije pokrio budžet od preko 2,5 milijuna dolara, a profit je postigao tek sa re-izdanjem deset godina kasnije. Svoju slavu i status je film, međutim, stekao na novom mediju, televiziji, gdje je postao neupitni hit koji je makar jednom pogledao svatko u Americi, kao i mnogi izvan nje. Na koncu, uvršten na popis kulturne baštine i utjecao je na brojne filmske stvaraoce kasnije, ponajviše vjerovatno na Davida Lyncha, što je Alexandre O. Philippe podvukao u svom esejističkom dokumentarcu Lynch/Oz. Kako to obično biva, „franšiziranje” ne staje na jednoj knjizi, jednoj kazališnoj predstavi i jednom filmu: priče o Ozu su se naknadno pričale, prvo od strane Bauma, pa onda i od njegovih suradnika i nasljednika, mitologija se širila i povremeno transferirala na druge medije, s manje ili više uspjeha, tako da je postalo teško utvrditi što je tu „kanon”, a što predstavlja reviziju. Jedan od primjera je i knjiga smještena u svijet Oza, Zlica (objavljena 1995), koju je napisao Gregory Maguire, a u kojoj pratimo odnos između Zle Vještice od Zapada Elphabe i Dobre Vještice od Sjevera Glinde prije nego li je Dorothy riješila pratiti put od žute cigle i završila u Ozu skupa sa Strašilom, Limenim i lavom Leom. Roman je osam godina kasnije labavo adaptiran za broadwayske daske, a sada smo dobili i filmsku verziju Zlice koja je uglavnom oduševila publiku i kritku širom svijeta.

Elphaba je rođena u obitelji guvernera Munchkinlanda (Andy Nyman), ali je rođena sa – zelenom kožom zbog čega je se i rođeni otac plaši, smatra ju nakazom i prezire ju toliko da ju protjeruje u šumu da odrasta sa životinjama. Poodrasloj Elphbabi (ulogu preuzima Cynthia Erivo) zapravo je dodijeljena uloga paziteljice svojoj mlađoj sestri Nessarose (Marissa Bode) koja je paraplegičarka, a kojoj je otac namijenio studije magije na prestižnoj školi. Stjecajem okolnosti, dekanica škole Madam Morrible (Michelle Yeoh) prisustvuje Elphbabinom „ispadu” u kojem ona pokaže svoj talent za magiju, ali ne i mogućnost kontrole iste, pa joj dodijeli počasno mjesto u školi tako što natjera socijalnim situacijama doraslu, ali nametljivu i netalentiranu Galindu (Ariana Grande) da ju uzme kao svoju cimericu. U školi se dešavaju „specistički” incidenti usmjereni protiv govorećih životinja, uključujući i predanog profesora koji u Elphbabi vidi potencijal, Dr Dillamonda (glas Petera Dinklagea) koji je zapravo jarac. Sprema se čistka u kojoj će životinjama biti oduzeta moć govora, a one će biti smještene u kaveze. Za to vrijeme, Galinda spletkari protiv Elphbabe, riješava se udvarača Boqa (Ethan Slater) tako što ga preusmjerava na Nessu, a sama pokušava osvojiti princa Fiyera (Jonathan Bailey), dakle sve ono što pritupaste, popularne djevojke s manjem znanja, a viškom stava rade i u „ovozemaljskim” američkim srednjim školama i koledžima. Ipak, dvije cimerice ipak postaju prijateljice, prije svega zbog Elphbabine snage, mudrosti, odgovornosti i požrtvovanosti, toliko da čak i Galinda uviđa površnost svojih stavova pa i mijenja svoje ime u čast proteranog profesora koji ju je tako greškom zvao. Njihovo prijateljstvo će se opet naći na kušnji kada Čarobnjak (Jeff Goldblum) uputi poziv Elphbabi kao jako talentiranoj mladoj čarobnici da ga posjeti na njegovom dvoru u Smaragdnom Gradu. Na putovanju će joj se pridružiti i Glinda, ali nijedna od njh zapravo nije spremna za podvalu koju je čarobnjak smislio...

Etički gledano, Zlica govori sve same prave stvari, osuđuje diskriminaciju na osnovu boje kože ili vrste, a potiče različitost i toleranciju, favorizira mudrost u odnosu na površnost lijepe vanjštine, te prokazuje šarlatanstvo. Problem je, međutim, što smo sve to već i vidjeli i čuli nebrojeno puta, a ovdje to čak nije ni naročito inovativno ispričano. Zapravo, poprilično je grubo nabijena poanta izborom afroameričke glumice koja preko svojih distinktivnih crta lica mora nositi i zelenu masku, dok glumci drugih rasa dobivaju manje „monstruozan” tretman. Također, prokazivanje rasizma, mentaliteta rulje i šarlatanstva, te potkupljivosti i manipulativnosti nazovi-intelektualaca jedva je zavijena, glasna i polu-artikulirana kritika političke „filozofije” Donalda Trumpa, čega ni do sada nije manjkalo, niti će manjkati u hollywoodskim filmovima u godinama koje su pred nama. Ispravnost stava na stranu, on je do sada već toliko puta ponovljen da postaje naivno opće mjesto. Uostalom, do sada su se valjda i djeca određene dobi naučila da ne diskriminiraju na osnovu vanjskih značajki, zbog čega Zlica može biti edukativna samo onim mlađima. Njima, pak, nikako neće „sjesti” trajanje od preko dva i pol sata od čega većina otpada na prolongirane mjuzikl-sekvence koje nisu naročito pamtljive i na „filanje” priče s detaljima revizije „mitologije” Oza. One starije, pak, teško da će privući i pojava zvijezde njihove (ili možda malo starije) generacije Ariane Grande u jednoj od uloga. Glumica koja nikada nije izgradila odraslu filmsku karijeru (nakon one dječje) i koja figurira kao „poznata ličnost opće prakse” svakako ima želju za „plasmanom u višu ligu”, a pritom je navodno i poklonica kazališnog mjuzikla, u svojoj interpretciji ne odlazi dalje od općih mjesta, a čini se i imitacije Kristin Chenoweth koja je istu ulogu igrala na Broadwayu. Cynthia Erivo daleko je ozbiljnija glumica i, ispada, sasvim solidna pjevačica, pa nad svojom kolegicom dominira u svakoj sceni, a ostali jedva da imaju prostora pokazati nešto od svojih talenata s likovima koji služe kao dekoracija ili, u najboljem slučaju, „skretničari” zapleta. Kada na to dodamo i zanatsku nedoslijednost gdje se neke od tehničkih komponenti poput fotografije, scenografije i kostima koje su redom na visokom nivou podređuju efektima kod kojih specijalni stoje u koliziji s onim vizualnim, postaje nam jasno da ovaj mega-projekt nije imao jedinstvenu viziju, te da je redatelj Jon M. Chu (najpoznatiji po slučajnom hitu Crazy Rich Asians iz 2018. godine) tu zapravo puki izvršitelj zadataka koje mu postavljaju u studiju. Ono malo doista dobrog modelarskog rada i dizajna koji imitira stil mjuzikala iz davno prošlih vremena prekriveno s toliko računalnih intervencija da se samo možemo upitati koja je poanta toga, ili možda biti pomalo i zahvalni da Zlica nije završila kao potpuna „orgija” računalne grafike, što bio slučaj s prethodnim skupim „putovanjem u čarobnu zemlju Oz” na koje nas je prije 11 godina poveo Sam Raimi.

Na koncu, Zlica nosi nekoliko „hipoteka” koje bi i svaka za sebe bile teške za pojedinačni film. Osim Flemingovog klasika, tu je i činjenica da pokušava poantirati na istim mjestima kao i brojna druga umjetnička djela (a filmska još od vremena D.W. Griffitha prije više od 100 godina), pa do toga da je u pitanju klasični tip mjuzikla koji potpisniku ovih redaka dosta bolje leži uživo, u kazalištu, nego na filmu koji ima teorijsku mogućnost „premotavanja dosadnih dijelova” i „razmrdavanja” prostora, a inovacija ni u kojoj od navedenih komponenti nema. Najgora vijest je, međutim, da ovo nije završena priča, što smo, doduše, mogli znati još od početka i naslova koji nas upozorava da je ovo prvi dio. Na drugi nećemo morati dugo čekati, dolazi nam već za manje od godinu dana. Nevolja je u tome što smo za tih dva sata i četrdeset minuta koliko ovaj „prvi dio” traje mogli pogledati cijeli mjuzikl uživo. Dodatna nevolja je, pak, to što je prva polovica mjuzikla bila nekako „mesnatija” od druge, a što će se tek pokazati kada i drugi tom Zlice uđe u kino-dvorane.

The Brutalist

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možda mi ovde brutalizam kao arhitektonski stil asociramo sa socijalizmom kao društvenim uređenjem, ali sam stil je i nastao i „kršten“ je na Zapadu. Nastao je u Velikoj Britaniji 50-ih godina prošlog veka na temelju oživljavanja predratnih modernističkih tradicija, a nasuprot „nostalgičnom stilu“ sveže-poratnih 40-ih, a naziv mu nije vrednosti sud, već čisto tehnički – poreklo vodi od sirovog betona kao preferiranog građevinskog materijala. U bivšem istočnom bloku se primio deceniju kasnije, gde je instantno prihvaćen kao stil koji je izraz potreba i težnji socijalističkog modernog čoveka. U oba slučaja suština je ista: jednostavni ili složeni geometrijski oblici i insistiranje na pokazivanju funkcionalnosti i strukture nauštrb dekorativnih elemenata. A to što nije nužno dekorativan, nikako ne znači da ne može biti monumentalan.

Brejdi Korbet, izvorno glumac koji se već desetak godina probija kao reditelj, radi monumentalne filmove, što je potpuno atipično i za njegovo autorsko poreklo i za današnje vreme. Takvi su bili i The Childhood of a Leader (2015) i Vox Lux (2018) su bili takvi, a takav je i najnoviji The Brutalist. Sva tri u sebi, međutim, sadrže logičke, strukturne greške koje se vide u sudaru s onim što percipiramo kao realni svet, ali kod filmova, za razliku od građevina, to nije nužno problem. Genije je to što jeste uprkos greškama, ili baš zbog njih.

U The Childhood of the Leader greška u premisi je bila ta da diktatori, bilo „crnog“, bilo „crvenog“ političkog usmerenja ne vode poreklo iz redova aristokratije, već iz mase ili njenih nešto viših slojeva. U Vox Lux, pak, pretpostavka da pop-zvezde mogu dugo da traju, odnosno da se dugo održe na vrhu. Sa The Brutalist ta „strukturna greška“ nije posve očita, niti je ona za koju će se mnogi prvo uhvatiti. Recimo da bi film koji traje tri i po sata (a projekcija još dodatnih 15 minuta zbog savršeno tempirane i dobrodošle pauze tačno na polovini) mogao biti i nešto kraći (mogao bi, ali to nije poenta), niti da Korbet posve fiktivnu priču gradi kao istinitu, izmišljajući i izdašno deleći biografske detalje iz svoje „biblije likova“. Ne, štos je da je naslovni arhitekta-brutalista zapravo radikalni modernista koji, otkrićemo, skreće prema drugom pravcu, ali ostaje veran stilu.

Ali i to je zapravo detalj. Posebno kada se uzme u obzir da pred sobom imamo prirodnu progresiju velikog autora. Prvi film se, dakle, bavio detinjstvom budućeg vođe, a drugi ranom mladošću i sjebanim ranim zrelim godinama pop-zvezde. I u jednom i u drugom imamo vrlo jako prisustvo istorijskog konteksta – kraja Prvog svetskog rata i Versajske konferencije u prvom, odnosno pucnjave u školi Kolumbajn i 11. septembra u drugom. Po zakonu progresije, sada smo na teritoriji odraslog života protagoniste, a kontekst je posleratno izbeglištvo i migracije prema Americi, razvoj američkog predgrađa i definicija porodičnih vrednosti, a u nekoj manjoj meri i uspostava Izraela kao države. Opet, to su samo teme kojih se Korbet i njegova kreativna i životna partnerka, a ovde ko-scenaristkinja Mona Fastvold dotiču.

Korbet otvara film prologom koji je prvo smešten u Budimpeštu, gde Žofija (Rafi Kesidi) koja je nema mora da odogovara na pitanja u policiji o prirodi odnosa sa svojom rođakom na koju uopšte ne liči. Kako njih dve mogu da žive zajedno. Iz pisma te rođake Eržabet (prvo glas, a tek u drugoj polovini filma i stas Felisiti Džouns) svom mužu Laslu, pak, saznajemo da je Žofija njegova nećakinja, da su njih dve bile zajedno u logoru, dok je on bio u drugom, da zna da je živ i da ga podržava u njegovim težnjama da se domogne Amerike i rođaka Atile koji tamo živi.

Laslo (Adrien Brodi kojem su uloge logoraša suđene, setimo se samo The Pianist) je već na brodu prema Njujorku, a odatle nakon kraće pauze u autobusu prema Pensilvaniji koju nam Kobert reklamira isečcima iz filmskih žurnala kao mesto gde industrija i porodične vrednosti diktiraju miran i prosperitetan život. Laslo je, međutim, i fizički povređen osim toga što je istraumiran od ratnih strahota, a jedini „lek“ koji mu pomaže protiv bolova je heroin

Atila (Alesandro Nivola, odličan) je već dugo tamo i snašao se: oženjen je i zajedno sa suprugom drži mali salon nameštaja. Tamo ga zatiče vest i da su Eržabet i Žofija preživele koncentracioni logor. Laslo je inače arhitekta, školovan u Bauhausu i pre rata izuzetno cenjen, ali se njegove dizajnerske ideje čine suviše naprednima za konzervativno tržište. Šansa mu se otvara kada Atilina povremena mušterija Hari (Džo Alvin) ponudi njima dvojici da kabinet njegovog oca renoviraju u biblioteku kao iznenađenje, i to u kratkom roku. Kada tajkun Harison (Gaj Pirs, izuzetan) vidi skoro završen posao, reaguje impulsivno, isteruje „majstore“ i odbija da im plati.

To vodi i u sukob između Lasla i Atile, čiji će odnos definitvno pući nakon još jedne insinuacije. Nešto kasnije, Harison ipak uspeva da pronađe Lasla na gradilištu gde ovaj „fizikališe“ kada shvati da mu je Laslo napravio umetničko delo u kući. Kako uživa u društvu evropskog umetnika i „intelektualno stimulativnim“ razgovorima s njim, pozvaće ga u svoj „uži krug“ prijatelja i članova porodice na imanju u bogataškom predgrađu. Ponudiće mu i posao da dizajnira lokalni centar od nekoliko dvorana, pa i pomoć svog advokara da dovede suprugu i nećakinju.

Glavninu filma predstavlja rad na zgradi gde će Laslo shvatiti kako ga Amerikanci, uključujući i njegovog „mecenu“ gledaju i kako se tamo posluje. Dolazak Eržabet i Žofije tek privremeno može umiriti tenzije, jer Laslo je ipak pre svega umetnik, a Harison – „gazda“. U centru pažnje su odnosi među likovima, Laslovo razočaranje imigrantskim iskustvom uz svest da nema povratka u „stari svet“, a da se i odlazak u onaj „noviji“ – Izrael, može ispostaviti kao iluzija. Incidenti i svađe se ređaju do pred sam kraj na kojem imamo jednu misteriju i jedno otkriće koji nisu nužno povezani.

Istini za volju, to sve deluje kao premalo „mesa“ za film ovako epskog formata, ali Korbet ovde polako i metodično gradi svoje likove i odnose među njima kako bi se iz te perspektive dotakao prilično ozbiljnih životnih tema: jevrejskog identiteta, trauma Holokausta, imigracije i integracije, spremnosti društva da se menja, želje pojedinca da se prilagodi, umetnosti kao procesa, kapitala koji pritiska, iskrenog interesa za nešto... Neke od scena rutina i razgovora, naročito u prvoj polovini, mogle bi se malo i „premotati“ a da sadržaj kao takav ne pati, ali to očito nije autoru u mislima.

Ne, on je apsolutno svestan da gradi monumentalan film i nije ga briga hoće li putem izgubiti nestrpljive gledaoce. On im zauzvrat servira štimung i maksimalistički detaljnu gustu atmosferu nalik na stare, ali i na nešto mlađe majstore. Mogu se tu osetiti odbljesci Kopole, dosta Pola Tomasa Andersona, ponešto Lasla Nemeta, kao i emulacije Kjubrika, Hanekea, fon Trira i ostalih kojima je Kobert pribegavao u svojim prethodnim filmovima.

U svemu tome, The Brutalist nije nimalo sirov i „brutalistički“, već krajnje dorađen i to na onaj starinski, zanatski način. Korbetov stalni direktor fotografije Lol Krouli snima u antiknom analognom VistaVision formatu i u opipljivo toplim bojama, muzika Danijela Blumberga pogađa neke od tonova There Will Be Blood, a na tom tragu su i glumci koji redom ostvaruju ponajbolje uloge svoje karijere (čini se da je Gaj Pirs imao u vidu baš Danijela Deja Luisa), kao i montažer David Jančo čija je prednost bila i razumevanje onog dela dijaloga koji je bio na mađarskom jeziku.

Na kraju, pred sobom imamo najveći film ove oskarovske sezone. Pitanje je, međutim, koliko će njegova staromodna monumentalnost rezonirati s Akademijinom glasačkom bazom, posebno u svetlu kontroverze oko korišćenja veštačke inteligencije. Ali svejedno ostaje to da je The Brutalist jedan od onih filmova kakve retko viđamo.

Flight Risk

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

To što ga je Donald Tramp imenovao za svog „specijalnog ambasadora u Holivudu“, zajedno sa Silvesterom Staloneom i Džonom Vojtom, ključna je potvrda da je Mel Gibson definitivno „prezupčio“. Dobro, jasno nam je to bilo iz njegovih javnih i naročito privatnih nastupa od pre 20-ak godina, pa i iz nivoa filmova u kojima je dobijao uloge, uz izuzetak slučajeva kad bi mu stare kolege i prijatelji činili uslugu. Od akcionog heroja, postao je tipičan izbor za ludaka, od čega bi često radio svoj krajnje zabavan glumački šou.

Kao reditelj, pak, Gibson je držao priličan nivo čak i posle žestokog pada u nemilost Holivuda, često žrtvujući kvantitet naslova kako njihov kvalitet ne bi padao. Čak iako opravdamo Apocalypto kao već ugovoreni mega-projekat u trenutku kada je Gibson pao u nemilost, Hacksaw Ridge je nastao u doba kad su svi već zaboravili na njega, da bi požnjeo velike simpatije publike i kritike krunisane s dva Oskara uz još četiri nominacije.

Devet godina kasnije, Gibson je opet u rediteljskoj fotelji, ali Flight Risk dolazi kao višestruko neprijatno iznenađenje. Prvo, januarski termin nam jasno govori da se radi o „đubretu“ koje se baca posle praznika, a pre reprize nominovanih za Oskare. Drugo, potvrdu za to imamo i u vidu „kralja januarskog smeća“, Marka Volberga, kao prvopotpisanog glumca. Treće, radi se o generičkom akcionom filmu nastalom spajanjem par premisa, što je svakako ispod nivoa projekata na koje nas je Gibson kao reditelj navikao.

Vinston (Toufer Grejs) je begunac od zakona koji se skriva u motelu negde duboko u divljini Aljaske. Tamo ga, nakon prvog polu-komičnog prepada, pronalazi tim saveznih šerifa predvođen Medlin (Mišel Dokeri), pa se ispostavlja da cvikeraš nije nikakav Unabomber, već mafijaški računovođa spreman na pregovore, pa i na izdaju svog šefa kako bi spasio svoju kožu. Nakon nekoliko dana pregovora, konačno mu je odobren status zaštićenog svedoka, pa njih dvoje mogu na put za Njujork gde će Vinston svedočiti protiv mafijaša Moretija.

Ali, pošto se skrivao u nedođiji na Aljasci a ne na nekom finom mestu, tako i pojam „privatni avion“ tamo znači nešto posve drugo u odnosu na ono što je Vinston zamišljao. U ovom slučaju, to je nekakva „Cesna“ koja će ih poput nekog bazičnog, raspalog avio-taksija dofurati do Enkoridža kao prve civilizacije. I ona dolazi u paketu se pilotom Derilom (Volberg) koji se drži i ponaša kao seljačina.

Kada se ispostavi da Deril baš nije onaj za kojeg se izdaje, već mafijaški atentator, a Medlin ga „provali“, kreće borba u avionu na visini od par hiljada metara iznad aljaskih planinčina. Čak i kad Medlin uspe da savlada i priveže Derila, ona mora nekako da pilotira avionom, što ne zna, pa mora ili da brzo nauči, ili da nađe nekoga ko će je kroz proces voditi. Uz to, ona mora da otkrije ko je izdao njenu operaciju mafijašima.

Ako uzmemo u obzir da će se Deril u tačno tempiranim trenucima buditi i odvezivati, onda će nam biti jasno da ovde u vazduhu pre imamo klasičan primer „dramaturgije preživljavanja“. Nevolja je u tome što ćemo već nakon prvog preokreta, negde na trećini filma, moći sa sigurnošću da pretpostavimo šta će se i kojim redom dešavati u narednih sat vremena. Pošto nam je jasno da je Deril kukavni računovođa prilično ograničenih sposobnosti za akciju, a da kraj filma provodi kao polu-mrtva žrtva koju treba spasiti, imajmo u vidu da se ovde nećemo nagledati neke osmišljene akcije.

Najdalje što su Gibson na autopilotu i polu-amater Džered Rozenberg na poziciji scenariste mogli otići bilo je zatrpavanje filma neimpozantnom kompjuterskom grafikom i možda jedan do kraja uspeo štos, onaj kada se otkrije da je Derilov kačket obložen tupeom. Glumci se, pak, trude da film drže nekako iznad vode, u čemu svakako prednjači Mark Volberg u retkoj prilici da igra zlicu (zapravo, po prvi put od 1996. i filma Fear), dok je Toufer Grejs solidan kao logorejični zatvorenik sve dok isti ne bude onesposobljen, a Mišel Dokeri pokušava da pronađe etički i emotivni centar filma kao Medlin. To sve, međutim, dovoljno tek za jedva gledljiv film kojem je pre mesto na kablovskoj, a svakako ispod nivoa onoga što bismo očekivali od Mela Gibsona.