Highest 2 Lowest

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Od sredine 80-ih do kraja 90-ih godina prošlog stoljeća Spike Lee se etablirao kao filmski glasnogovornik „crne Amerike”, prenoseći u svoje uratke vlastitu viziju afroameričkog iskustva bez kompromisa. On je možda i prvi od afroameričkih filmaša preskočio imaginarnu ogradu između čisto „crnačkih” filmova, odnosno filmova za skoro isključivo afroameričku publiku, i filmova za uglavnom bjelačku „mainstream” publiku, festivale i akademiju. To je, čini se, činio bez kompromisa, prenoseći crno iskustvo uvelike obojano institucionalnim rasizmom na filmsko platno, sve strane tog iskustva, kako ružne, tako i one ljepše. Počevši od dugometražnog debija Ona to mora imati iz 1986., preko nešto lakše Školske omamljenosti iz1988., ikoničkog Učini pravu stvar iz 1989., romansom ispunjenog Još boljeg bluesa iz 1990., za raspravu podatne Groznice džungle iz 1991., vješto izvedenog biopika na temu kontroverzne političke figure Malcom X (1992.) i autobiografskog Crooklyna (1994.), pa sve do vješto upakiranog didakticizma u Ukrcaj se na autobus (1996.), Pobjedniku (1998.) i Prevarenom (2000.), Lee je imao niz vrlo relevantnih filmova koji su temu obrađivali iz različitih uglova. U međuvremenu, eksperimentirao je sa žanrovskim filmom u Sitnim dilerima (1995.), čime je možda inspirirao Davida Simona za serije The Corner i Žica, otkrio „žicu” za dokumentarce s 4 djevojčice (1997.), dozvolio sebi jedan, uvjetno govoreći, promašaj s Djevojkom broj 6 (1996.) i uhvatio duh ne nužno crnog New Yorka u Ljetu kada je ubijao Sam (1999.). U međuvremenu je režirao desetke glazbenih spotova, ponešto kratkih filmova i uzimao učešća na kolektivnim projektima. U novom mileniju je nastavio eksperimentirati s raznim formatima, ali je u dugometražnom igranom filmu gubio konzistenciju: bilo je tu izvrsnih naslova poput 25. sata iz 2002., dobrih poput Insajdera (2006.), ali i promašenih poput Ona me mrzi (2004.) i nategnutih kao Čudo kod Sv. Ane (2008.). Iduće decenije odao se poroku „štancanja”, s lošim do osrednjim, ali makar originalnim filmom Red Hook Summer (2012.), jednim nepotrebnim i jednim bizarnim rimejkom – Oldboy (2013.) i Da Sweet Blood of Jesus (2014.), te slučajnim uspjehom s kaotičnim politički intoniranim mjuziklom Chi-Raq (2015.) i nadom za povratak na staze stare slave s političkim trilerom po istinitim događajima Crni član Lu Klux Klana (2018). Ali, izgleda da je Leeju ipak više bilo do javnog istupanja protiv nepravde, pa makar i licemjerno kao kada je primio Oscara za životno djelo dok je pozivao na bojkot ceremonije zbog suviše „bijelih” nominiranih. Također je kritizirao kolege filmaše koji nisu bili „na liniji” s njim, od Clinta Eastwooda, preko Quentina Tarantina do Stevea McQueena. Priliku da kaže za što se sve točno zalaže dobio je s filmom Da 5 Bloods koji je trebao biti prikazan u Cannesu izvan konkurencije zbog Leejeva predsjedavanja žirijem 2020. godine, kada je festival bio otkazan zbog pandemije. U tom filmu je svoja uvjerenja i opažanja o Americi u prošlosti i sadašnjosti, o rasnim odnosima i kolonijalizmu, „spakirao” u neartikuliranu „salatu” riječi i povika.
Možemo reći da je Spike Lee varirao u kvaliteti svojih uradaka kroz karijeru, ali da je ostao dosljedan nekim stvarima, od političkih stavova u kojima je pomirio afroamerički nacionalizam i neomarksizam, pa do učestalih suradnji s određenim glumcima kao što su to Delroy Lindo i Denzel Washington. S obojicom je do sada surađivao četiri puta. A u svojoj petoj suradnji s Denzelom Washingtonom, Spike Lee je pokazao da je dosljedan i u svojim ambicijama da se uvrsti u panteon najvećih ne samo američkih, nego i svjetskih filmskih stvaralaca. Highest 2 Lowest nam se nakon premijere u Cannesu i distribucije u izabranim američkim kinima ukazao globalno preko streaming servisa Apple TV+. U pitanju je rimejk klasika Između neba i pakla Akire Kurosawe iz 1963. godine, koji je adaptacija kriminalističkog romana Evana Huntera poznatog još pod pseudonimom Ed McBain.
Zaplet filma prati moralnu dilemu glazbenog mogula Davida Kinga (tumači ga Denzel Washington) u situaciji u kojoj shvati da oteti mladić nije njegov sin Trey (Aubrey Joseph), već sin njegovog šofera i prijatelja Paula (Jeffrey Wright), te najbolji prijatelj njegova sina, Kyle (Elijah Wright). Do tada David slovi za „najbolje uho u industriji”, čovjeka kojem je poslanstvo čuvati autentičnu afroameričku kulturu od zaborava. On je bogataš čija vila u Brooklynu, ukrašena umjetninama poput Basquiatovih, ima preko Brooklynskog mosta pogled na Manhattan, te, uvjetno rečeno, human čovjek koji svog šofera, inače udovca, tretira kao bliskog prijatelja i pomaže i njemu i njegovom sinu financijski, naročito otkad su ostali bez supruge, odnosno majke. Međutim, otkupnina od 17,5 milijuna dolara koju otmičar zahtijeva može pokvariti ne samo njihov odnos i moralnu sliku koju mogul ima o sebi, već i Kingovu reputaciju u vremenu društvenih mreža. Iako policija garantira da će pronaći počinitelja i vratiti Kingov novac kada ovaj plati otkup, njegova situacija na poslu se komplicira pa King mora sam, odnosno uz pomoć Paula, dovesti istragu do kraja.
Jasne su Leejeve ambicije: da s adaptacijom Kurosawe ponovi ono što je japanski velikan činio sa zapadnim književnim djelima, od Shakespearea preko ruskih klasika do američkih „krimića”, odnosno da temeljno prebaci obrise radnje u potpuno novi, sebi inherentan kontekst. Ne bi, uostalom, to ni bila prva adaptacija velikog japanskog redatelja, činili su to već Sergio Leone i George Lucas, da nabrojimo samo one najpoznatije. Pitanje je, međutim, koliko je smisleno prevoditi Kurosawinu i McBainovu krimi-priču, baziranu na razlikama u klasnoj pripadnosti, u svijet nalik na onaj u seriji Empire čiji je kreator Leejev svojevrsni „nasljednik” na poziciji pretendenta na mjesto ultimativnog tumača „crnog iskustva” na filmu, Lee Daniels. I, doista, na početku filma sve djeluje televizijski i nespretno, s gotovo pastelnim bojama kojima inače izvrsni direktor fotografije Matthew Libatique pokušava dočarati atmosferu luksuza u kojoj King živi, orkestracijom Howarda Drossina kojom se skoro otvoreno diktiraju emocije, pa ona umjesto na stare filmove više podsjeća na televizijske sapunice, te Leejevom lijenom, 'pješačkom' režijom. Njome dominiraju plan-kontraplan kadriranje u dijaloškim scenama, sklonost ka bacanju „kosti” glumcima kako bi se oni sami razigrali i digresije u vidu Leejevih navijačkih sklonosti ka New York Knicksima, pa tako bivši košarkaši Rick Fox i Rod Strickland igraju dvojicu trenera obojice sinova u nepotrebno dugoj sceni. Ni scenarij početnika Alana Foxa, inače glumca s ne baš impresivnom karijerom, tu ne pomaže, a neki detalji u karakterizaciji likova (primjerice, jedini bijeli policajac na slučaju toliko je karikaturalno osoran prema Davidu, a naročito prema siromašnijem Paulu, da je to gotovo parodično) te mehanici radnje, naročito njene poslovne i medijske strane, graniče s naivnim.
Od polovice filma i prijelomne scene s jurnjavom u vlaku, pa kasnije i potjere policijskim vozilima po ulicama na kojima se istovremeno odvija i portorikanska fešta, odnosno parada, stvari se donekle popravljaju jer Lee u fokus stavlja ono što je njemu kao autoru važno. To su grad New York, ne samo kao melting pot različitih kultura, već i kao mjesto gdje se sanjaju veliki snovi, gdje svira afroamerička glazba od jazza i soula do hip-hopa i modernog popa, te je uvijek aktualan sukob između „stare i nove škole” koji kulminira rap-bitkom između Davida i otmičara kojeg igra muzičar Rakim Mayers poznatiji kao A$AP Rocky. U tom sukobu do izražaja dolazi gluma Denzela Washingtona u širokim, gotovo hvalisavim zamasima. Sve to ne znači da će Spike Lee uspjeti spasiti stvar samim time što fokus s kopiranja Kurosawina filma prebacuje na svoj prirodni okoliš, te da neće na kraju dodati i cijelu jednu antiklimaktičku sekvencu viška. Pritom se cijela etička dilema filma i klasna potka brzo pospremaju i arhiviraju pod „nikom ništa” pa, unatoč gotovo unisonom pljeskanju američke kritike, možemo mirne duše zaključiti da je Spike Lee opet mnogo htio, mnogo započeo, pa se putem izgubio. To što na momente zablista samo su odbljesci nekada potentnog autora koji se očajnički upinje da ostane relevantan, dok mu kritika čini medvjeđu uslugu nekritički ga hvaleći.