First Man

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Svemirska utrka između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza bilo je jedno od bojnih polja na kojima se vodio Hladni rat, ali je ovo natjecanje u znanosti i visokim tehnologijama imalo i jednu civilizacijsku i univerzalno humanističku ravan, za razliku od recimo utrke u (nuklearnom) naoružavanju i napretka tehnologije namjenjene svakodnevnoj upotrebi. Iako zdrav razum nalaže da su pobjednici u toj utrci ipak bili Sovjeti (Sputnik kao prvi satelit, Gagarin kao prvi čovjek u svemiru, a i dan-danas je jedino mjesto na kojem se van Zemlje boravi ruska svemirska stanica Mir), Amerikanci su svoju pobjedu proglasili spuštanjem ljudske posade na Mjesec 20. 7. 1969. godine i činjnicom da su Neil Armstrong i Edwin “Buzz” Aldrin bili prvi ljudi koji su hodali površinom Zemljinog satelita, te uspješnim spuštanjem još pet američkih posada početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.

Kako je to obično slučaj, istina je jedno, a narativ sasvim drugo. Tu, naravno, ne mislim na šarlatanske pokušaje diskreditacije Apollo programa (od kojih je ona sa Kubrickom kao redateljem lažiranog slijetanja na Mjesec još i najsimpatičnija), već na činjenicu da je istraživanje nakon tih slijetanja usporilo u svom tempu. U iščekivanju možebitnog spuštanja ljudske posade na Mars ili uspjeha SETI programa, možemo samo sa sjetom konstatirati da je ta metaforička posljednja granica kojom se svemir naziva još uvijek uglavnom nepromijenjena i nepomjerena. Pobjednički narativ je, dakle, postavljen i usvojen (s razlogom, dakako, ipak je riječ o povijesnom, civilizacijskom uspjehu), ali se sa filmskog stanovišta nameće pitanje kako mu pristupiti, odnosno na koji način nanovo ispričati toliko puta ispričanu priču sa poznatim krajem. Redatelj Damien Chezelle i scenarist Josh Singer su sa filmom Prvi čovjek na tom polju polučili izvanredan uspjeh fokusirajući se na jedan, do sada ne toliko obrađen aspekt, onaj osobni Armstrongov, a pritom ne zaboravljajući ni na druga dva: nacionalni, to jest geopolitički, kao i najširi, znanstveni, filozofski i civilizacijski.

Riječ je, dakle, o prije svega intimističkom filmu koji pokušava dočarati kakve je sve žrtve Neil Armstrong podnio ne bi li, više igrom okolnosti nego li vlastitim inzistiranjem, postao prvi čovjek na Mjesecu, te kako se osjećao u toku svojih dvadesetak minuta boravka na Mjesečevoj površini. U Prvom čovjeku nije se našlo mjesta za osobni i patriotski trijumfalizam koji je obilježio film The Right Stuff Phillipa Kaufmana ili, u nešto drugačijem obliku, Apollo 13 Rona Howarda, kao ni za ispitivanje društveno-političkog aspekta američkog svemirskog programa kao u recentnom naslovu Hidden Figures Theodora Melfija. U sceni šetnje po Mjesecu zabijanje zastave ne zauzima centralno mjesto, a poznate riječi o malom koraku za čovjeka, a velikom za čovječanstvo izgovorene su gotovo nehajno. To, naravno, ne znači da se tih aspekata Singer i Chazelle nisu dotakli, makar ovlaš, ali je dominantni ton filma ipak bitno drugačiji, mračniji, gotovo fatalistički. U tome su se obojica, sasvim atipično, u konačnici našli na svom terenu: scenarist Spotlighta i The Post, Singer je adaptirao biografsku knjigu Jamesa R. Hansena baziranu na intervjuima koje je potonji imao s ostarjelim i iz javnog života povučenim Armstrongom, uglavnom se držeći napisanog (uz poneku autorsku slobodu radi dramskog efekta), pritom pažljivo birajući kut iz kojeg će pripovjedati, a Chazelle koji po prvi puta radi po tuđem scenariju uspjeva istovremeno tehnicirati i ostvariti visceralan ugođaj, što mu je u značajno manjoj mjeri polazilo za rukom u Whiplashu i La La Landu.

Tehničku ispoliranost i visceralni ugođaj imamo priliku vidjeti već u prvoj sceni u kojoj upoznajemo Armstronga kao probnog pilota na letjelici X-15 u trenutku iznimnog stresa prilikom pokušaja ulaska u atmosferu. Kamera Linusa Sandgrena je nestabilna, drmusava, najčešće iz prvog lica i uperena u pravcu instrumenata, ali je ono što vidimo kada kamera napusti kokpit u jednakoj mjeri zadivljujuće koliko je i zastrašujuće. U toj sceni se upoznajemo i s dvije osobine koje su za Armstronga značajne – sposobnošću da pod pritiskom ostane hladne glave i donese pravu odluku, kao i hrabrošću da ide tamo kamo nitko prije njega nije išao. Nakon scene spuštanja na Zemlju i susreta sa tamo stacioniranom posadom, Armstronga ćemo upoznati i kod kuće, kao oca umiruće djevojčice Karen, dakle čovjeka koji nosi značajan emocionalan teret u sebi, potiskuje ga i pokušava se izliječiti angažmanom na poslu, dakle van doma gdje je skoro sve prepušteno njegovoj ženi Janet u vrlo dobroj interpretaciji Claire Foy. Na ovom mjestu valja reći da Armstronga igra Ryan Gosling, zvijezda Chazelleovog La La Landa, versatilni glumac i trenutno najveći majstor podglumljivanja radi postizanja emocionalnog efekta. On se pokazao kao pravi izbor, njegova uloga je sjajno i precizno dozirana i spada među najbolje u dosadašnjoj karijeri, ponajviše na tragu njegova ranog filma The Believer, bez forsirane bezizražajnosti koju su mu redatleji ponekad nametali. Takav emocionalno zakopčani Neil Armstrong ipak osjeća puno toga i na nj najveći efekat ima smrt koja kao da plete mrežu oko njega. Karenina je samo prva u nizu, nakon koje osjeća potrebu za novim početkom, odnosno prelaskom u NASA-u i radom na projektima Gemini i kasnije Apollo. Druga je stradanje njegovog kolege Elliotta (Patrick Fugit) sa kojim se instantno povezao po civilnoj liniji odmah na razgovoru za posao (njih dvojica su bili inženjeri, rijetka civilna lica u NASA-i kojom su dominirala lica sa vojnom pozadinom) na pilotskoj misiji nakon koje shvata koliki rizik sa sobom nosi svemirski program. Treća je pogibija trojice astronauta prilikom požara u kabini rakete prilikom zemaljskog testiranja misije Apollo 1, među kojima je bio i njegov prijatelj i prvi susjed Ed (Jason Clarke), kao i kolege Gus Grissom (Shea Whigham) i Roger Chaffee (Cory Michael Smith), pogibija koja bez uvijanja oslikava koliko je su uspjeh i neuspjeh, život i smrt kategorije koje određuje slučaj.

Armstrongov lakonski stoicizam s kojim reagira na sve, od profesionalnih izazova do osobnih trauma dijelom je empirijski opravdan (saznajemo da je bio u ratu), a dijelom je društvena norma koja se podrazumjevala za onovremene muškarce, posebno one koji pomiču granice poznatog svijeta. Njega ne vodi nužno luđačka hrabrost kakvu očekujemo od portreta astronauta u popularnoj kulturi, on je zapravo više štreberski tip, hladnokrvni inženjer koji ne stremi slavi, već obavlja svoj posao, svoju misiju i svoje poslanje koje ga šalje tamo gdje nitko nije bio prije njega, kroz oluju izazova, bolne neuspjehe (koji su, znanost nalaže, neophodni da bi se konačni uspjeh ostvario) i internalizirane emocionalne turbulencije. U tom smislu značajan je lik Janet koja nije svedena na šablonu žene astronauta, iako kroz veći dio filma smiruje njihove živahne sinove, zabrinuto sluša žive prijenose komunikacije između svog muža i komandnog centra ili hoda po NASA-inim hodnicima, već je postavljena sasvim blizu centra oluje koja se odvija u Neilovoj glavi i duši, istovremeno natjerana da igra pasivnu, nasmješenu ulogu sve-američke domaćice i idealne žene idealnog heroja. U tom smislu je njena velika pobjeda natjerati nekomunikativnog Neila da sinovima objasni kako postoji šansa da se sa misije neće vratiti. 

Veliki dio emocionalnog dojma koji Prvi čovjek ostavlja otpada na način na koji je sve to snimljeno. Linus Sandgren se uglavnom drži kamere iz ruke, koja je, doduše, odveć drmusava čak i kad za to nema potrebe. Prvih nekoliko puta je efektno scene stresa kod kuće snimati na isti način kao da se radi o rizičnim letačkim misijama, jer ostavljaju sličan dojam tjeskobe, klaustrofobije i emocionalne zaključanosti, ali jednom kad shvatimo poantu, inzistiranje na tome gubi smisao. Indikativna su poigravanja s formatima, od zrnastih snimki na 16 mm traci, preko toplog dojma i vjernosti periodu 60-ih godina koji se portretira na snimkama na filmu od 35 mm, pa sve do punog sjaja raskošnih 70 mm snimki prilagođenig IMAX formatu u finalu filma, tokom šetnje po Mjesecu. Također, efektan je i kontrast između različitih osvjetljenja, od mekog do dramatičnog, pomoću kojih Sandgren i Chazelle vješto sugeriraju emocionalna stanja likova. U kombinaciji s elektronskom muzikom neoklasičnog štiha koju je napisao Justin Hurwitz, muzikom koja često počinje s pulsiranjem, a završava s orkestracijom i glatkom montažom Toma Crossa (sva trojica su Chezelleovi provjereni suradnici), Prvi čovjek je film visokog dometa koji važnoj temi prilazi na uvjerljivo prizemljen način.

Film, naravno, ima i svojih nedostataka. Trajanje od 150 minuta i povremena repetitivnost u scenama iz kućnog i predgradskog života se osjete, ali to nije nužno loša stvar i ima svoju dramaturšku funkciju da pokaže kako je put američkog svemirskog programa od ideje do Mjeseca bio dug i zahtjevan. Političke prepreke i prijem svemirskog programa od strane javnosti tek su ovlaš dotaknute teme koje, iako daju nešto dodatne dubine pozadini slike, nemaju dramaturškog upliva na razvoj događaja. U tom smislu, odluka da se film završi Kennedyjevim govorom je ispravna, jer o Apollo projektu govori i s nacionalnog i s civilizacijskog nivoa. Međutim, slobode koje Singer uzima u adaptaciji materijala pomalo razbijaju predstavu koju sam Singer gradi o Armstrongovom karakteru, poput njegove navodno zanesenjačke opčinjenosti Mjesecom, vidljivu kroz inzistiranje na jednom predratnom šlageru, ili sentimentalne manipulacije s kćerinom narukvicom na Mjesecu koja doduše zatvara krug Armstrongovog emocionalnog progresa. Kao problem se, u inače vrlo svedenom i preciznom scenariju, može pokazati i manjak razvoja likova Neilovih kolega-astronauta, uključujući i poginule. Iznimke su jedino Deke Slayton (Kyle Chandler) koji je kao komandant programa praktički sveprisutan, kao i Buzz Aldrin (Corey Stall) koji pokazuje nešto svoje osobnosti, i to ne baš ugodne, potpuno suprotne Armstrongovoj skromnosti i povučenosti, što filmu povremeno daje relaksirajuću, komičnu notu. Drugi primjetan problem su i pojedine scene koje ne vode praktički nikuda, a režirane su kao potencijalno jako bitne. Međutim, ako ne uzimamo baš sve pod povećalo, možemo zaključiti da je First Man izuzetno uspio film, ujedno i starog i novog kova koji se može smatrati ranim favoritom u predstojećoj oscarovskoj utrci.