Showing posts with label zrinko ogresta. Show all posts
Showing posts with label zrinko ogresta. Show all posts

15.8.21

A Film a Week - A Blue Flower / Plavi cvijet

 previously published on Cineuropa

Family relations tend to be toxic or at best constrained in the region of the Balkans and former Yugoslavia. Croatian veteran filmmaker Zrinko Ogresta digs deep into family-related anxieties and microaggressions between three different generations of women in his newest film A Blue Flower. The film had its premiere in the official competition of the Moscow International Film Festival earlier this year, while its national premiere took place at the Pula Film Festival, where it won the Grand Golden Arena award in the Croatian Competition.

Everything seems to be dark and gloomy for the protagonist, named Mirjana (played by stage actress Vanja Ćirić, who had little film experience prior to this film). She is a single mother in her forties, stuck in a dead-end factory job and in an affair with her married boss Jakov (Alen Liverić of No One’s Son fame). Her ex-husband Vlado (Nikša Butijer, glimpsed in almost every Croatian film from the last few years) has begun a new life in Germany, but wants to stay in touch with Mirjana and their teenage daughter Veronika (newcomer Tea Harčević), who wants little contact with her mother and none at all with her father.

However, the real challenge is the visit of Mirjana’s mother Violeta (Anja Šovagović-Despot, adding another diva performance to her impressive list of credits on film and in theatre) who comes to town for a medical examination and stays with Mirjana for a couple of days. The two women spend their time engaged in a kind of banter that appears unpleasant and on the verge of fighting, but they actually care about each other and are almost unable to express it. Shocking news is about to make Mirjana re-think her ways, the patterns she took from her mother and that she is now passing down to her own daughter, and all those things said and unsaid, done and not done, that life consists of.

Every step of A Blue Flower is carefully thought-out and executed by Ogresta and his crew. Casting choices are interesting, sometimes going quite against the usual type for the actors, while Vanja Ćirić as the lead expresses the fatigue of a drab, dead-end life packed in pure ordinariness, without even a hint of “misery porn.” Ogresta is also a master of visual storytelling and his precise approach leaves no room for error: every frame is composed exactly the way it should be, is as long as it has to be, shot from a carefully chosen angle and cut at the exactly right place. Ogresta also keeps other details under his strict control, making the most of the indoors and outdoors location of Zagreb socialist apartment blocks (kudos to Maja Merlić’s production design), transferring some typical sense of claustrophobia from the environment onto the characters. The progressive rock-sounding score by Dino Osmanagić and Kristijan Koščica is also spot on, and the same goes to Branko Linta’s cinematography and the editing handled by Tomislav Pavlic.

No matter how seamless the execution in the way it transfers thoughts and emotions to cinema, the origins of film as a stage play still show, especially in the dialogues loaded with some kind of symbolism. This is not too surprising, since screenwriter Ivor Martinić is predominantly a stage writer and this is his first feature film script. One thing is certain: both him and Ogresta care a lot about their characters, and together with the efforts by the cast members, it shows. A Blue Flower is quite a delicate one.



18.3.16

S one strane / On the Other Side

kritika  originalno objavljena  na Monitoru
2016.
režija: Zrinko Ogresta
scenario: Zrinko Ogresta, Mate Matišić
uloge: Ksenija Marinković, Lazar Ristovski, Tihana Lazović, Toni Šestan, Robert Budak, Tena Jeić Gajski, Alen Liverić

Da je u ovo vreme neki drugi autor izbacio ovakav film u hrvatskoj, celokupna kultur-politička scena bi ga optužila za dodvoravanje susedima i podrivanje vrednosti Domovinskog rata. Zato što ne gusla i ne talambasa. Zato što ne nastavlja sa novom mitologijom. Zato što govori o ljudima čiji su životi tim prokletim ratom oštećeni, čije su snažne veze prekinute i ne mogu biti tek tako nastavljenje. Zato što govori o borbi za oprost. Zato što je ljudski.

Ogresta problema u svojoj biografiji nema, ličnoj i profesionalnoj. Svoje svetonazorske i političke stavove ne krije, ali ih ne gura pod nos drugima. Zabeleženo je gde je bio i šta je radio 90-ih, i u to vreme je imao reputaciju i državotvornog reditelja (zbog nekih reklamnih spotova), ali i jugonostalgičara (zbog filma Isprani koji je zasnovan na poetici srpskog Crnog talasa). U svojoj daljoj karijeri i kada se bavio ratom i njegovim posledicama, kao u Crvenoj prašini, tu nije bilo mitologizacije – Ogresta se bavio ljudima u vremenu i njihovim snalaženjem u turbulentnim socijalnim okolnostima, zvali ih mi ratom, poratnim periodom, tranzicijom ili kako god. S one strane, nagrađen specijalnim priznanjem Label Europa Cinemas u Berlinu i trima nagradama u regionalnoj konkurenciji na upravo završenom Festu (najbolji film, režija i nagrada kritike Nebojša Đukelić) najbolji je i najkompletniji Ogrestin film do sada.
Priča prati Vesnu (Marinković), patronažnu medicinsku sestru u Zagrebu. Njen posao nije lak, ali ona ga obavlja savesno i odgovorno. Nije lak ni njen život, kao samohrana majka podigla je dvoje dece, sin Vlado (Budak) je uspešan poduzetnik, oženjen i otac jednog deteta, a kćerka Jadranka (Lazović) sveže diplomirana pravnica koja čeka svoje prvo zaposlenje i pred udajom je za momka koji možda nije “najbolja partija”, ali je voli i dobra je osoba.
Iz njihove nekad prijatnije, nekad teže kolotečine će ih “drmnuti” telefonski poziv na Vesnin mobitel. Sa druge strane je Žarko (Ristovski), Vesnin (bivši) muž i Vladin i Jadrankin otac koji je iz njihovog života nestao pre 20 godina. Žarko nije jedan od onih tipova koji napuste svoju familiju, nego oficir JNA koji je ostao “s one strane” i čak “dopao” Haaga i odslužio zatvorsku kaznu. Familija je pre rata, reklo bi se, skladno živela u Sisku, ali su se stvari promenile.
Za decu je otac samo svojevrsni uteg i izvor potencijalnih problema, Jadranka ga jedva poznaje i ime oca ratnog zločinca nije baš poželjno za posao u državnoj službi, a Vlado ga krivi ne samo zato što ih je napustio, nego i zbog smrti svog brata blizanca Zorana, za vreme rata i pod (u filmu) ne baš jasnim okolnostima. Opet, za Vesnu on nije samo ono što se o njemu govori i piše, nego njen muž sa kojim je u ljubavi i skladnom braku provela najbolje godine i izrodila troje dece. Njih dvoje će otpočeti komunikaciju.
Naravno, standardna je to dilema je li ljubav, pa makar iz prošlosti, jača od rata, ma kako on u prošlosti bio. Standardna je i dilema o lojalnosti, da li osobama do kojih nam je stalo ili do nekih kategorija poput naroda i zemlje sa kojima se može manipulirati ili do vrhunskih humanih ideala poput istine i pravde. U centru toga stoji Vesna, osoba koja se namučila kroz život i koja sad mora da donese odluku da li da obnovi kontakt sa mužem ili ne. Prvo telefonski, a onda možda i uživo. Ipak taj rat niko od njih nije birao i završio se pre dovoljno godina. Pitanje je mogu li oni jedni drugima oprostiti krive odluke. I mogu li prave...
Ksenija Marinković koja je u ulozi Vesne prisutna kroz ceo film apsolutno je sjajna iz scene u scenu. Svom liku pristupa sa integritetom, odmereno i emotivno. Kao njen partner, Lazar Ristovski je na ekranu prisutan možda nekih 10-15 minuta i po pravilu igra na svoj šarm, ali njegov lik svejedno nije konstrukcija, već pokazuje osobine ljudskosti. Odnos između njih dvoje i komadići informacija su pravilno tempirani.
Pored toga, film ima sjajan audio-vizuelni identitet, Ogresta sjajno postavlja kadrove, a fotografija Branka Linte kojom preovlađuju isprani i hladni tonovi je impresivna u predstavljanju sivkaste životne svakodnevice, kao i zvučna shema u kojoj kontrastiraju monotoni zvuci okoline (žmigavci, škripa lifta) sa naglim zvonima i melodijom na mobilnom telefonu. Na taj način Ogresta precizno ocrtava psihologiju svojih protagonista.
S one strane je film o suočavanju sa prošlošću, svojom i tuđom, i o praštanju, bez patetike i popovanja, sa uvažavanjem svih činjenica i pravom na izdvojeno mišljenje. Njegova čovečnost je za svaku pohvalu. I već to ga čini filmom vrednim gledanja. Međutim, to nije sve. Onaj obrat na kraju i upitnik koji se pojavljuje na licima gledalaca ga već čini izuzetnim filmom koji udara u stomak i ostavlja bez daha. Malo li je za niti 90 minuta filma?

23.11.14

Projekcije / Projections


2013.
režija: Zrinko Ogresta
scenario: Lada Kaštelan (prema svojoj drami 2:20)
uloge: Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Polona Juh, Ksenija Pajić, Ksenija Marinković, Luka Petrušić, Jasna Bilušić, Vladimir Jurc

U hrvatskoj kinematografiji već nekoliko godina tinja svetonazorski sukob između repertoarskih filmova i umetničkih. Jedni iza sebe imaju brojke, kakve takve, iako, zanimljivo, hrvatska publika izbegava domaće filmove generalno. Drugi iza sebe imaju nagrade nekih žirija i pozitivne kritike u novinama. Jedni su populistički i prvoloptaški, drugi umetnički, zatvoreni i nekomunikativni. Povremeno se pojavi poneki film koji je iznad tog sukoba, relativno cenjen i kod kritike i kod publike, ali to je retkost. Projekcije nisu takav film, one su primer eksperimenta koji čak i nema naročite pretenzije na publiku. Zapravo, činjenica da sam ih našao na DVD-u u lokalnoj biblioteci je skoro pa čudo.
Sve vezano za ovaj film je nesvakidašnje. Radnje gorovo da nema, film je statičan i dijaloški. Ceo se dešava u jednoj ni po čemu posebnoj podrumskoj sali (osim što se iz neke susedne dvorane čuje opersko pevanje). Likovi su uglavnom psihološke struke (psihijatri, terapeuti, defektolozi, medicinsko osoblje) i učesnici su nekakve grupne terapije, u biti dugotrajne edukacije iz oblasti integrativne terapije (nekakav new age, prodavanje magle i sve u svemu kurčeva rabota). Neki od njih su tu zato što žarko žele, dok drugi samo žele potvrdu o stručnom usavršavanju. Saznajemo da terapija traje već neko vreme po ustaljenom programu.
Likovi su razni. Simona (Miholjević) je psihijatrica koja sve posmatra kroz prizmu svojih odnosa sa ocem. Bojan (Navojec) je defektolog, alkoholičar sa stvarnim ili izmišljenim PTSP-om, paranoidnim ispadima i lagano nacionalističkim težnjama maskiranim u arogantni i zajedljivi zagrebački humor. Njih dvoje i imaju kakvu-takvu karakterizaciju. Od ostalih, tu je barem jedan lik viška o kojem saznajemo minimalno i još jedan o kome saznajemo ponešto, ali se na ovoj seansi ne pojavljuje. Tu je i organizatorka / sekretarica / prevoditeljica Nataša (Juh), jedna bogatašica, supruga uticajnog kardiologa (Pajić), dvoje predstavnika “radničke klase”, doktorica u državnoj bolnici koja govori loš engleski (Marinković) i gay prosvetni radnik koji figurira kao njen i ne samo njen paž (Petrušić). Poslednja se pojavljuje kanadska starleta hrvatskog porekla koja uživa da priča o sebi (Bilušić). Terapiju vodi cenjeni američki psihijatar i naučnik (Jurc), ali ni njegova reputacija na globalnom nivou nije baš neka i za očekivati je da ga razotkriju kao šarlatana ili prodavca magle. Jasno je da među njima postoje sukobi od ranije, nešto od toga i saznajemo u dijalogu, ali Projekcije se bavi jednom neprekinutom seansom, bez odlaska u prošlost.
Sto će reći, koncept u maniru klasičnog teatra, ljudi u prostoriji i udri u priču. Ono što je zanimljivo i eksperimentalno je realizacija. Do pred kraj filma imamo samo subjektivne kadrove (pogled iz perspektive nekog od učesnika) prekinute jedino statičnim kadrovima nadzorne kamere. Imamo i onu klasičnu altmanovsku foru da pričaju svi u glas. Na samom kraju filma se subjektivni kadrovi napuštaju, pa imamo klasičnu kadar-sekvencu sa kamerom iz ruke.
Problem je u realizaciji te ideje. Odnosno, subjektivni kadrovi kao takvi ograničavaju režiju na prost izbor čiji će pogled kamera pratiti u datom trenutku. Uglavnom je to pogled govornika, ali to nije čvrsto pravilo, slučajno ćemo videti i nekog kako govori, ponekad. Drugo, ti kadrovi su malo suviše ravni, pravilni i upeglani, kao da posmatrač drveno pilji u situaciju. Kretnje su retke, treptanja ili naginjanja pogleda kao da nema. Problem je i u tome što ovaj pristup iziskuje zanimljivije likove i njihovu detaljniju karakterizaciju, ali scenario ne ide duboko čak ni u govorkanja jednih likova o drugima, što bi ovde bilo najelegantnije rešenje, a opet verno eksperimentu. Glumci su na visini zadatka, ali slaba je to uteha. Osnovni problem je, pak, što je ovo film ni o čemu, bez radnje, teme ili stava. Na sreću ne traje dugo.
Zrinko Ogresta je autor sa puno kreativne energije. U svom prvencu Fragmenti (1991) snimljenom za bioskope, ali u nedoba se poigravao sa izlomljenom strukturom priče pre nego što je Tarantino postavio standarde u tom domenu. Crvena prašina (1999) je bio prvi hrvatski film koji je o ratu govorio na drugačiji način od uvreženog pristupa i koji je rat posmatrao iz perspektive zagrebačke periferije i prekompozicije bogatstva, te jedan od prvih hrvatskih filmova prikazanih u srpskim bioskopima. Pohvalno je da mu je do eksperimenta čak i duboko u šestoj deceniji života. Samo što ovaj eksperiment zvani Projekcije nije najuspeliji ni najkomunikativniji.