24.2.18

I, Tonya

kritika originalno pročitana u Filmoskopu na HR3

Tonya Harding je prva u Sjedinjenim Američkim Državama, a druga na svijetu uspešno izvela trostruki aksl, skok koji se smatra najkompliciranijim u ženskom umjetničkom klizanju. Ilustracije radi, do dana današnjeg taj skok je na zvaničnom natjecanju izvelo ukupno 8 klizačica. To, međutim, nije bio potreban i dovoljan razlog da ona dobije svoju filmsku biografiju. Uostalom, rekord ili kamen-međaš u jednom elitističkom sportu kao osnova za biografiju bio bi nepobitni dokaz da je filmska industrija ostala bez ideja i bez priča. Tonyin vrlo atletski stil klizanja, ekscentrično odjevanje i razbijanje klišeja nježnih princeza i balerina na ledu možda bi zasluženo donijeli medijsku pozornost i filmovanu romantiziranu biografiju, ali ni to ovdje nije slučaj. Razlog zbog kojeg se Tonyu Harding pamti je drugačije prirode: jedan ružni incident, fizički napad na njenu kolegicu i konkurenticu Nancy Kerrigan za koji Tonya nije bila osobno odgovorna, ali joj je to presjeklo karijeru, uništilo snove o sportskoj slavi i u konačnici obilježilo cijeli život. Pasionirani ljubitelji umjetničkog klizanja će ju pamtiti po sportskim uspesima (i tome da nije zablistala na najvažnijim natjecanjima poput Olimpijskih igara), ali je za američku javnost ona prvo bila dežurni sportski krivac prve polovice 1994. godine (sa tog neslavnog trona ju je skinuo O.J. Simpson), da bi zatim postala sinonim za ružno lice natjecateljskog duha i na koncu “ubod” otrcane medijske šale.
Film Craiga Gillespieja Ja, Tonya je istovremeno i pokušaj njene rehabilitacije u javnosti i pogled u naličje sporta u kojem je gracioznost prvi prioritet, ali i studija slučaja kako pojedinac koji se ne uklapa u zadanu sliku na kraju završava na dnu. Tonya Harding je možda u nekom trenutku bila najbolja u tome što je radila, ali je bez obzira na to bila bez šansi da za svoj talent i trud dobije odgovarajuće priznanje zbog toga što nije dolazila iz poželjnog miljea. Nasilje u obitelji i kasnije u braku joj svakako nisu bili od pomoći. Tonya Harding, iako i sama, pod navodnicima, kriva po osnovama neuglađenosti i eksplozivne naravi, žrtva je cijelog društva koje ju je odbacilo. Uostalom, Gillespiejeva poanta izrečena kroz usta Margot Robbie u ulozi Tonye Harding je da Amerika treba svoje heroje kojima će se diviti, ali i zlikovce koje će mrziti. Potpisnik ovih redova bi tu tvrdnju podigao na viši nivo: u tom smislu se cjelokupno ljudsko društvo ne razlikuje puno od američkog.
Gillespie, međutim, ne propovjeda i ne maše “teškom rukom”, već film, naprotiv, otvara “mockumentary” snimkama različitih formata i kvaliteta na kojima se predstavljaju “personae dramatis” incidenta, Tonyine karijere i života: sama Tonya, njena majka LaVona (Allison Janney), muž Jeff Gillooly (Sebastian Stan), njegov priglupi prijatelj Shawn (Paul Walter Hauser) koji je i organizirao napad na Nancy Kerrigan, te tabloidno-sportski novinar Martin Maddox (cameo uloga u kojoj briljira Bobby Cannavale) koji je o incidentu izvještavao. Svi oni su dani u svojim “prirodnim okruženjima”, Tonya i Jeff u skromnim kuhinjama, LaVona na kauču, sa papigom na ramenu i sa cigaretom u ustima, Martin u redakciji, i svi se oni trude opravdati sebe i preusmjeriti odgovornost na drugoga. Čak i Tonya koja “nikad nema sreće”. Takav maštovit postupak djeluje kao nešto što Gillespieju, autoru nekoliko otkačenih komedija i pomalo beskrvnih sportskih “feel good” filmova, ne bi palo na pamet, ali on ga koristi do maksimuma ne samo na početku filma, već i kada je potrebno odvojiti cjeline i ponovno ubrzati posustali tempo. Ono što slijedi je dva sata “Goodfellas na ledu”, manično, crnohumorno ili otrežnjujuće mračno filmsko iskustvo. U prvoj polovici filma koja se bavi Tonyinim usponom usprkos svim preprekama, usprkos siromaštva odakle potiče, usprkos nasilnogj majci i nasilnom mužu, usprkos slici koju klizačka federacija želi gajiti o klizačicama, redateljev pristup potpuno funkcionira. Gillespie nam daje Tonyu u cjelosti, ranjivu, determiniranu, povrijeđenu, poniženu, ponosnu i uvijek drugačiju, Tonyu koju sa uživanjem, talentom, znanjem i elanom igra Margot Robbie, jedna od rijetkih glumica koja bi prihvatila toliki izazov i na njemu gradila dalji tok svoje karijere. Redatelj nam podastire i LaVonu kao zlu majku iz horora čije manirizme Allison Janney, poznatija po ulogama nešto uglađenijih, ali svejedno jezikavih žena, pretvara u mješanicu stripovski smiješnog i prijeteći nasilnog negativca. Slično važi i za Jeffa u čiji lik Sebastian Stan ulazi kameleonski i bez rezerve, s tim da je doziraniji i manje epski razmahan od Janney, dok Shawn kao lik pokazuje potencijal da bude jedan od epskijih glupaka u filmskoj povijesti. U kombinaciji sa furioznim tempom, događaji na ekranu i njihova vizualna i ina pozadina (milje radničke sirotinje i polu-kriminalnog gubitništva) djeluju humorno čak i kad su izrazito nasilni, iz jednostavnog razloga što se izbrusi nasilja pojavljuju mimo svih očekivanja i bez razloga, pa je smijeh instinktivni obrambeni mehanizam. Kako vrijeme prolazi, jasno nam je da nisu u pitanju začudni momenti, već obrasci ponašanja, pa se humor efektno transformira u neprijatnost. Također, ismijavajući kompletno Tonyino okruženje uz možda izuzetak tek lagano blazirane instruktorice i kasnije trenerice Diane Rawlinson (odmjereno ostvarenje Julianne Nicholson), Gillespie i scenarist Steve Rogers nijednog trenutka se ne podsmjehuju Tonyi i ne ubiraju lake poene klasizmom. Zapravo, jedini minorni problem prve polovice filma je izbor muzičke podloge sačinjene od klasičnih rok numera koje u sebi nose preočitu simboliku. Jasno, to je Tonyina muzika, ona bi ju na nastupima koristila namjesto klasike, ali je ipak izbor samih pjesama mogao biti manje “šaka u oko”.
Druga polovica filma je, ipak, za nijansu ili dvije problematičnija. Radi se tu o klasičnoj “sprinterskoj logici” i percepciji da je većina dobrog materijala već potrošena u furioznom tempu, pa se može samo reciklirati. Radnja se usporava i fokus je na incidentu, onome što mu je neposredno prethodilo i njegovim neposrednim posljedicama. Montažerka Tatiana S. Riegel se vraški trudi da se pad u tempu ne osjeti, ali i ona ima svoje granice, baš kao i direktor fotografije Nicolas Karakatsanis koji se trudi izvući maksimum atraktivnosti iz klizačkih scena (za pohvalu je i ekipa koja je radila efekte koji su neprimjetni, a prijeko potrebni). Margot Robbie ima “govor za Oscara” (ili makar nominaciju) u sudnici, ali je on manje katarzičan, a mnogo više u duhu standardnog Hollywooda. Uostalom, ona je već ranije u filmu imala briljantnijih, luđih, hrabrijih i ležernijih momenata, a ova promjena tona koja se nastavlja didaktično intoniranom naracijom na kraju filma ipak utječe na dojam o njenoj ulozi, iako za to nije kriva ona koliko scenarist i redatelj. U konačnici, Ja, Tonya daleko je od slabog filma, zapravo je vrlo dobar, i kao takav se može pokazati presudnim za karijere redatelja koji se konačno uzdigao iznad prosjeka, glavne glumice koja je od svog internacionalnog proboja u Vuku s Wall Streeta pokazivala potencijal i aspiracije za glumu na vrhunskom nivou, kao i za daljnju javnu percepciju svoje unekoliko tragične junakinje.