17.6.17

Alien: Covenant

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovdea  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
 Originalni Alien Ridleya Scotta jedan je od onih prijelomnih filmova u povijesti koji su uspješno spojili nekoliko postojećih koncepata u nešto sasvim novo. Znanstvena fantstika kao metafora straha od neizvjesnosti života i horor kao strah od neizvjesnosti smrti u komornom okruženju nekolicine likova i na lokaciji izraubanog svemirskog broda djelovali su elegantno, konzistentno i upečatljivo. Međutim, tek je nastavak Aliens Jamesa Camerona koji sa originalom dijeli tek glavnu junakinju Ripley i Gigerovog monstruma, sada u množini, odredio tijek kojim će se Alien filmovi kretati. Namjesto znanstveno-fantastičnog „slashera“ u klaustrofobičnoj atmosferi, dobili smo širi izbor lokacija kolonije na granici poznatog svemira, uradak koji je kao žanrovsku odrednicu dobio i onu akcijskog filma i trilera, te teme materinstva i stvaranja života koje će se u daljim nastavcima preokrenuti na silovanje i impregnaciju. U tom radikalnom raskoraku koji je drugi dio napravio u odnosu na original leži i ključ problematike Alien svijeta i Alien serijala: ne reciklira se više osnovna mehanika priče o tome da monstrum tamani članove posade jednog po jednog, već samo njeni određeni elementi, pa tako uvijek imamo situaciju da će likovi učiniti grešku i pokupiti ili oživeti tuđinca ili više njih, barem jedan lik koji će počiniti izdaju, određeni broj likova koji će poslužiti kao „topovsko meso“ bez obzira na svoj profesionalni status, korporativne zakulisne igre, akcijsku završnicu i kraj koji dosta često to i nije.
 Šteta je da su nastavci koji su uslijedili bili ispod očekivanog nivoa, treći je Alien bio vidno slabiji od prva dva, a sa četvrtim, podnaslovljenim Uskrsnuće činilo se da je serijal pred gašenjem. Pokušaj kapitaliziranja na ideji preuzetoj iz video-igrica, dva filma Alien protiv Predatora, ne smatraju se dijelom serijala i neka tako i ostane. Prometej, zamišljen kao temeljni re-boot franšize i pred-nastavak koji će se baviti podrijetlom aliena kao bića, ali i ljudi kao vrste, izgubio se u metafizičkim temama, religijskoj simbolici i nesuptilnoj anti-darvinističkoj agendi koju je Ridley Scott, ponovo u redatljeskom stolcu, nesuptilno gurao, a publika i kritika su ga dočekali „na nož“ uprkos briljantnim vizualima i tehnički besprekornoj režiji. Glavni razlog tome je bilo relativno odsustvo monstruma koji je mudro bio izostavljen i iz naslova. Jedno se vrijeme raspravljalo o ideji da Neill Blomkamp preuzme kormilo i snimi nastavak sa Ripley koji će franšizu vratiti pravi smjer brišući slabije nastavke iz pamćenja, ali su studijski direktori ponovo ukazali poverenje Ridleyu Scottu u pokušaju da sa novim pred-nastavkom podnaslova Savez pomiri put kojim je krenuo s Prometejem i izvorni Alien film.
U svojoj namjeri, Ridley Scott i Savez u najvećoj mjeri uspjevaju: smješten deset godina nakon događaja u Prometeju, a kakvih 20 od događaja u prvom Alienu i lociran na istom planetu gdje su Dr Shaw, android David i ostatak posade naišli na tragove drevne civilizacije koja je stvorila ljudsku, Savez efikasno i efektivno popunjava rupe u priči. Drugi aspekt je „servisiranje publike“, odnosno podastiranje sadržaja koje ona želi, pa tako imamo napete akcijske scene, prijetnju monstruma koja konstantno visi u zraku, krvavo nasilje koje nije za djecu i općenito sve one standarde klasičnih Alien filmova, dok ni (malobrojni) fanovi Prometeja neće biti razočarani impresivnim vizualima i „filozofskim“ aspektima podrijetla vrsta koje je taj pred-nastavak pokrenuo. Sa Savezom Alien se franšiza koliko je mogla približila odrednici „gothic“ i u tome nema ničeg lošeg. Čak i poneki glumci u dugačkoj podjeli od toga profitiraju, ponajviše povratnik Michael Fassbender u dvostrukoj ulozi Davida i njegove modernije, servilnije i manje ljudske inačice Waltera, a homoerotična scena u kojoj jedan zavodi drugog pomoću glazbe na ručno izrađenoj flauti jedna je od interesantnijih, višeznačnijih i sarakastičnijih u novijoj povijesti Hollywooda.

Savez, međutim, upada u drugi tip problema. Tu čak možemo otpisati one koje se smatraju setom pravila franšize, poput uglavnom plošne karakterizacije likova i njihove prekobrojnosti pa s njima ne možemo uspostaviti ikakav odnos prije nego li poginu, te zbrzanih akcionih sekvenci prema kraju i samog kraja koji se prodaje pod iznenađujući, a zapravo je predvidljiv poklonicima franšize i žanra, te poznavaocima prakse otvaranja prostora za novi nastavak. Premda, plošnost likova, zapravo svih izuzev Davida i Waltera, a najviše glavne junakinje Daniels koju igra Katherine Waterson koja se od zbunjene i ožalošćene udovice prema kraju naglo pretvara u akcionu heroinu nalik na Ripley, frustrirajuća je jer je u početku bilo potencijala za mnogo više. Naime, naslovni svemirski brod je kolonistički i njegovu posadu uglavnom čine bračni parovi koji se spremaju započeti novi, pionirski život daleko od Zemlje. Tako James Franco u ulozi prvog kapetana gine odmah na početku i prisutan je u jednoj „flashback“ sceni, što se može okarakterizirati i kao njegov i Scottov smisao za humor, ali i kao poigravanje sa idejom da će se glumac već nekako vratiti u nekom narednom nastavku, a ni situacija sa novim, „ničim izazvanim“ kapetanom Oramom kojeg igra Billy Crudup i koji se na novoj poziciji ne snalazi, na kraju ne vodi ničemu smislenom. Međutim, pravi problem je što je Savez preambiciozan za svoje dobro, pa Scott i njegovi scenaristi John Logan i Dante Harper film zatrpavaju kompleksnim idejama koje ne znaju razraditi kako treba. Savez se bavi stvaranjem, božanskim i ljudskim, odnosom umjetne inteligencije i one prirodne, ulogom vjere i religije u oblikovanju ljudske svijesti, i na dramaturškom planu je i nesuptilan i nedorečen toliko da se imamo pravo zapitati reklamira li to Scott na ovom mjestu i novu inačicu filma Blade Runner koja će izaći kasnije ove godine, a kojoj je on producent. Također, kao i svaki pred-nastavak, tako i Savez proizvodi logičku rupu između sebe i originalnog filma, jednostavno zato što se vizije budućnosti, naročito njeni vizualni i tehnološki aspekti razlikuju u znanstvenoj fantastici s kraja 70-ih godina i onoj nastaloj u sadašnje vrijeme, no taj je problem u kodu pred-nastavaka kao takvih.
Savez, međutim, uspjeva u svojoj izvornoj namjeri da spoji dvije linije priče i da uglavnom bude napet, zabavan i vizualno impresivan film. Još važniji uspjeh je to što u paru s njim Prometej dobiva svoj smisao, novi smisao u cijeloj franšizi koji nam je možda promakao u trenutku kada se isti pojavio. Ako je i to bila Scottova čvrsta namjera, možemo mu samo čestitati i izraziti želju da sljedeći nastavak bude još koherentniji i da se u njemu autor ne hvata kompleksnih ideja koje ne može zaokružiti.