kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Kaige Chen jedan od najznačajnijih filmskih stvaralaca kontinentalne
Kine. Njegov prvenac Žuta zemlja iz 1984. godine smatra se
jednim od prvih filmova takozvane Pete generacije, filmskog pokreta
nastalog nakon Kulturne revolucije koji je izveo kineski film iz
domaćih okvira nametnutih soc-realističkom dogmom. Filmovi autora
Pete generacije igrali su po prestižnim svjetskim festivalima,
osvajali nagrade (sam Chen je za trosatnu dramu Zbogom, moja
konkubino koja se dodiruje početka Kulturne revolucije i odnosa
njenih lidera prema umjetnosti dobio Zlatnu palmu) i nominacije za
Oscare, nametnuvši se kao jedan od trendova u “arthouse”
segmentu filmskog tržišta. Riječ je o filmovima koji se nisu
ustručavali biti društveno-kritični, iako nisu uvijek bili
otvoreno politični, a također se nisu bojali eksperimentalnosti i
artističnosti. Među autorima tog pokreta našli su se i oni čija
se imena mogu smatrati nosećim stupovima kineske kinematografije:
Yimou Zhang, Junzhao Zhang, Zhuangzhuang Tien i drugi, dok je glumica
koja je u većini takvih filmova igrala, Gong Li, postala zaštitno
lice pokreta.
Chen je u dva navrata boravio na Zapadu, prvo kao teoretičar i
gostujući profesor na Newyorškoj filmskoj akademiji krajem 80-ih,
kasnije i kao redatelj filma Killing me Softly (2002) koji je
podbacio i kod kritike i kod publike, a međuvremenu je, ranih i
srednjih 90-ih, zajedno sa svojim kolegama snimao filmove u
hongkonškoj produkciji čiji se uspjesi smatraju vrhuncem Pete
generacije. Chenova karijera je nakon povijesne drame Car i
ubojica (1998) krenula nizbrdo u smislu gubitka relevantnosti kod
publike i kritike i utopila se u nizu kostimiranih (melo)drama,
fantazijskih i borilačkih “wuxia” akcionih avantura uz tek
poneki izlet u realizam i relevantne teme, te učešće na skupnim
projektima Deset minuta stariji: Truba i Svakom svoj film.
Na tragu sadašnjeg toka njegove karijere ostaje i Legenda o
konkubini, film koji u sebi kombinira sastavne elemente Chenove
poetike: povijest, spektakl i melodramu uz akcent na raskošnu
scenografiju, kostime, te računarski urađene specijalne efekte.
Okvir je, međutim, nešto drugačiji jer je uz sve to Legenda o
konkubini prije svega svojevrsna detektivska priča.
Naslov, odnosno srpski i hrvatski prijevod istog navode gledaoca na
pomalo krivi trag. Naravno, konkubine su bolja asocijacija na Staru
Kinu od mačke-demona kako stoji u originalnom naslovu, ali konkubina
u filmu koju igra tajvnasko-francuska glumica Sandrine Pinna nije čak
ni nepokretni pokretač radnje, već prije žrtvovani pijun jer je
njena smrt bila dio političkih previranja. Vrijeme radnje je pozno
doba Tang dinastije i zaplet počinje neočekivanom i ne nužno
prirodnom smrću cara nakon sedam dana nespavanja. Prijeteća poruka
kaže da je carević-nasljednik sljedeći na popisu, dok zla sudbina
čeka i zapovjednika carske straže i njegovu familiju. Jedino što
povezuje te slučajeve je prisustvo mačke, što će otkriti dvojica
naših protagonista, dvorski pisar sa pjesničkim ambicijama Bai
Letian (Xuan Huang) i japanski budistički monah Kukai (Shota
Sometani) čija je misija domoći se hrama tantričkog budizma u
tadašnjoj kineskoj prijestolnici Chang’anu i odatle svete spise
vratiti u Japan. Misterija ih, uz pomoć mačke natprirodnih
sposobnosti koje podrazumjevaju i moć govora, vodi trideset godina u
prošlost, u doba pobune protiv ondašnjeg cara i njegove omiljene
konkubine Yang.
Ako oduzmemo fantazijske elemente poput govorećih i za masakr čete
carskih stražara sposobnih mačaka i svemoćnih iluzionista, Legenda
o konkubini može se nazvati povijesnim filmom. Bai Letian je
zapravo znani pjesnik Bai Juyi, pjesnik kojeg smatra svojim uzorom Li
Bai jedan je od temelja kulture iz perioda dinastije Tang, monah
Kukai je stvarna povijesna ličnost, budistički učenjak i kasnije
osnivač Shingon škole budizma u Japanu, pobuna u filmu je čuveni
An Lushanov ustanak, a određenu ulogu u tim događajima imala je i
jedna od čuvene četiri kineske ljepotice, Yang Guifei, careva
konkubina egzotičnog izgleda i vjerojatno centralnoazijskog
porijekla. S preglednošću radnje ima problema kao i u brojnim
naslovima istočnoazijske produkcije, ali će nam protagonisti svoja
saznanja po nekoliko puta rekapitulirati. Nevezano za slobodu u
portretu likova i očito fiktivni detektivski zaplet koji film čini
egzotičnim ekvivalentom nekolicini filmovanih verzija prvog
Doyleovog romana o Sherlocku Holmesu, Baskervillskog psa,
Legenda o konkubini je ipak dosta utemeljenija u povijesnim
činjenicama nego kineski, hongkonški i tajvnaski filmovi sličnog
tipa, a razlog za to može biti i činjenica da je kao izvorni
materijal poslužio doduše fantazijski roman, ali napisan u Japanu,
dakle sa određenom distancom.
U izvornom romanu valja tražiti i razlog za to da je film
kinesko-japanska koprodukcija, da se u njemu čuju oba jezika i da se
ta dva tržišta uzimaju kao ključna za distribuciju filma. Iz
Japana dolaze i specijalni efekti koji su primjetno bolje urađeni
nego što smo na to navikli u filmovima kineske produkcije. Chen se
upravo na efektima nekoliko puta opekao u prošlosti, ovdje to nije
slučaj, premda njihova predominantnost utječe na percepciju cijelog
filma koji zbog njih djeluje umjetno, kao i detaljna fizička replika
starog Chang’ana, današnjeg Xi’ana, pa tako u nekolicini ranijih
scena grad djeluje kao divovski zabavni park, a naši protagonisti
kao zadivljeni turisti u njemu. Uzevši u obzir koliko je film
koštao, ne čudi da je Chen naglasak stavio na ono čime može
impresionirati publiku i čime se izdiže iznad konkurencije,
prvenstveno kod kuće. U europskom kontekstu, film koji je do sada
zaigrao tek u Srbiji (na beogradskom FEST-u) i u Hrvatskoj,
vjerojatno će važiti za tek jedan od brojnih, gotovo generičkih
azijskih spektakala.
No comments:
Post a Comment