25.7.17

Happy Hunting

2017.
scenario i režija: Joe Dietsch, Lucian Gibson
uloge: Martin Dingle Wall, Ken Lally, Garry Sturm, Connor Williams, Kenny Wormald, Jeremy Lawson, C.J. Barker, Sherry Leigh

Ima nečeg frustrirajućeg u gledanju filmova koji imaju potencijal, ali im tako malo fali da ga dostignu. Happy Hunting je jedan od takvih filmova, beskompromisno “grindhouse” stila, iz glave i iz pera autora-debitanata, vruće i lepljive atmosfere pograničnog, propalog gradića u pustinji, ali u suštini pogrešne strukture, sa predugačkom ekspozicijom koja zauzima gotovo pola filma i oštrim skretanjem na sredini koji rupe u kontinuitetu pokušava da prevlada objašnjavanjem očiglednog.

Naravno, motiv lova na ljude nije ništa novo u filmovima. Naprotiv, može se nazvati izrabljenim. Međutim, Happy Hunting makar zna da uvede svog protagonistu Warrena (Dinge Wall) kao isluženog, sumnjivog lika koji bez alkohola čak ne može ni da otvori oči, o kontroli ruku da i ne govorimo, što je portretirano lelujavim, zamućenim, neoštrim kadrovima koji vrlo dobro simuliraju njegovo stanje uma. On će primiti telefonski poziv koji će ga poslati na prilično nejasnu misiju preko granice. Nakon što njegov pokušaj uvaljivanja njesra droge završi kao krvoproliće, on mora da pobegne ili makar da se sakrije i sačeka na dodatne informacije, što će i učiniti u narečenom gradiću.

Štos je, međutim, u tome što je dotično mesto nekada bilo lovački raj sa bizonima, belorepim jelenima i koječime, ali kako su životinje izlovljene, tako se i kompanija koja je grad i osnovala povukla, a ostale su samo tipične njuške za ovakav tip filma: ludaci, glupaci, nasilnici i “trailer trash”. U orkestraciji gradskog šerifa (Sturm), grad ipak drži do lovačke tradicije i makar jednom godišnje organizuje lovački festival. A naš će anti-junak posle susreta sa navodno dobrohotnim anti-alkoholičarem (Lally), naravno, postati lovina na festivalu, zajedno sa krimosima koji su ga sustigli i dvojicom iz redova “gradskog ološa”. Treba, dakle, preživeti oružje od najprimitivnijeg do najmodernijeg, vruće pustinjsko sunce i hladne noći. Drugi, zanimljiviji set problema je alkoholna kriza koja ga udara punom žestinom...

Naravno, autorski dvojac “jaše” po tome više nego što bi bilo zdravo, pa često dolazi do nepotrebne moralizacije i popovanja. Slamka spasa, međutim, dolazi iz neočekivanog pravca: ma koliko lov na ljude kao koncept bio izrabljen, on pruža šanse za zanimljive intervencije glede lovačkih taktika, kao i onih za preživljavanje. I to rezultira sjajnim, atraktivnim i krvavim ubistvima, bilo konvencionalnim oružjem, bilo kao čista improvizacija. Tempo ritmično varira od strpljivih “čekalica” do izbruha nasilja i jurnjave.


Problem je, međutim, što spoj ruralnog trilera s početka i lovačkog “splattera” u drugoj polovini deluje prilično grubo i ne funkcioniše. Happy Hunting tako deluje kao dva filma u jednom, što je štos koji tek retkima uspeva. Dietsch i Gibson nisu Tarantino i Rodriguez, pa nemamo novi From Dusk Till Dawn. Happy Hunting je relativno zabavan, ali ne bi bilo realno tvrditi da je ne znam kako dobar film.