23.8.15

The Lobster

kritika originalno objavljena na fak.hr
 

 2015.
režija: Yorgos Lanthimos
scenario: Yorgos Lanthimos, Efthymis Filippou
uloge: Colin Farrell, Lea Seydoux, Rachel Weisz, Ben Whishaw, John C. Riley, Olivia Colman, Angeliki Papoulia

Grčki bizarni val odavno je izašao iz okvira samo domaće kinematografije i postao fenomen na velikim filmskim festivalima. Yorgos Lanthinos je među najodgovornijima za to, a njegov film Dogtooth (2009.) svakako je jedan od prvih naslova koji će nam pasti na pamet kad govorimo o tom filmskom pokretu. Ove godine u Cannesu imali smo priliku vidjeti još jedan međunarodni proboj te škole filma i opet je Lanthinos bio u centru pažnje. Njegov novi film The Lobster je na engleskom jeziku, snimljen u Irskoj, u širokoj europskoj koprodukciji i s globalno poznatim glumačkim zvijezdama.
Naravno, zbog tih okolnosti, The Lobster je jedan od najiščekivanijih i najintrigantnijih naslova na ovogodišnjem festivalskom ciklusu. Iz Cannesa se vratio s dobrim kritikama i s tri nagrade, od kojih je najznačajnija nagrada žirija u glavnom programu, uz još “Pasju” i “Queer Palmu”. I zbog toga je hrvatska publika imala izuzetnu sreću da ga vidi relativno svježeg, i u Puli i na Motovunu. Ali, avaj, The Lobster je samo podgrijao očekivanja da bi nakon toga uslijedilo razočaranje, što dosta govori i o filmu i o maniru njegovog autora, ali više od svega govori u prilog tvrdnji da je ovogodišnja festivalska “berba” jedna od najslabijih u posljednjih nekoliko godina.
The Lobster sjajno počinje. Bazira se na bizarnoj, distopičnoj premisi po kojoj je život namijenjen isključivo za parove. U tom svijetu samci imaju 45 dana vremena u posebnom hotelu da se “upare”, po “gay” ili “straight” ključu (biseksualnost ne dolazi u obzir zbog praktičnih razloga). U suprotnom, bit će pretvoreni u životinju po vlastitom izboru i pušteni u prirodu. Naš junak David (Farrell) odabrao je naslovnog jastoga kao svoju životinju iz praktičnih razloga: jastozi mogu dugo živjeti i plodni su cijelo vrijeme, a on je oduvijek volio more. Istina, sva je prilika da će završiti na nečijem tanjuru, ali bez rizika nema dobitka.
Prvi dio filma smješten je u hotelu koji izgleda kao bizarni svijet koji je osmislio Terry Gilliam, a snimio ga Wes Anderson sa svojim statičnim kamerama, elaboriranim mizanscenima i savršenim simetrijama. U tom hotelu David broji dane i osjeća pritisak vremena, poštuje ili zaobilazi pravila koje mu je nametnula direktorica (Colman), druži se s drugim gostima (Whishaw, Riley) i pokušava “uloviti” odmetnute samce koji žive u obližnjoj šumi kako bi produžio svoj ljudski život za još koji dan. U večernjim satima sudjeluje u formalnim i neformalnim druženjima, čezne za ženskim društvom ili provodi vrijeme sa svojim psom, nekada bratom Bobom. A vrijeme neumitno teče…
Uslijed okolnosti koje ne bih otkrivao (a dovoljno su elaborirane, iznenađujuće, bizarne i nasilne), David je u jednom trenutku primoran napustiti hotel, odmetnuti se i pridružiti grupici samaca koje željeznom rukom vodi jedna mlada žena (Seydoux). Tu se njegove nevolje ne završavaju, jer je bazično jedan set pravila zamijenio drugim, jednako rigidnim, ali suprotnog usmjerenja. U grupi je svako sparivanje, osim za potrebe pojedinih misija, najstrože zabranjeno. David će se opet naći u problemu i biti otpadnik kada u grupu dovede kratkovidnu ženu (Weisz) i zbliži se s njom, ugrožavajući oboje.
The Lobster tu počinje s lutanjem i ponavljanjem, čak razvlačenjem i rastezanjem, što je šteta jer je premisa izuzetno pametna i zanimljiva, a “navlakuša” sjajno izvedena. Samo od dijela u hotelu bi se mogao sastaviti odličan kratkometražni ili srednjemetražni film, i to je Lanthinosov manir: njegovi filmovi po pravilu padaju u drugoj polovici. Od toga su patili i Dogtooth i naročito Alps (2011.). Ovdje je taj disparitet jako primjetan i to jako kvari utisak o filmu i zapravo potkopava inteligentno primjećenu premisu da je naš svijet naštiman za parove i nuklearne obitelji, a da su svi ostali nekakvi svojevoljni odmetnici i otpadnici koji su svjesno izabrali teži put. Fokus se u drugom dijelu mijenja na to kako je alternativa često jednako rigidna kao i “mainstream”, što je apsolutno točno, ali ne baš naročito originalno, kako u svijetu filma, tako i u realnosti. Dodatni problem s tim je i sve veća uloga Rachel Weisz za koju ona nema glumačke snage.
To, naravno, ne znači da The Lobster nema svoje momente čiste, pervezne i crnohumorne zabave koju dodatno pojačava sjajan stil. To naročito stoji u prvoj polovini filma. Gosti samačkog hotela izuzetno su uvrnuti likovi, a glumci su izuzetno raspoloženi. Colin Farrell apsolutno briljira u svojoj ulozi smušenog Davida, a ostali mu sjajno sekundiraju. John C. Riley i Ben Whishaw sjajno koriste svoje komičarske sposobnosti, a Angeliki Papoulia opet je uspjela ostvariti ulogu za pamćenje kao monstruozno hladna i bezosjećajna žena.
Tu onda dolazimo do jednog trenda kod ovogodišnjih mnogoiščekivanih filmova: autori imaju osjećaj za priču, bez problema je pronađu i postave, vode je jedno vrijeme ili ona vodi njih, ali nisu sposobni “zapakirati” je, završiti i zaokružiti. Opada li im sposobnost kontrole svog umjetničkog djela opada zbog pada pažnje? Razvlače li namjerno priču ne bi li se bolje uklopili u ciljani format trajanja? Ostanu li jednostavno bez ideje negdje u procesu? Moram priznati da me to pomalo frustrira. The Lobster nije ni izbliza toliko dobar film koliko može i mora biti i zaista mi je žao zbog toga.