10.11.15

No Escape

piše: Tea Šegon
2015
scenario i režija: John Erick Dowdle
uloge: Lake Bell, Pierce Brosnan, Owen Wilson, Sterling Jerins, Mikayla Friend

Gledajući novo djelo John Ericka Dowdlea i uspoređujući ga s nekim prijašnjim radovima, sumnjala sam u zreli pristup gradnje napetosti, no prevarila sam se. No Escape me dobio i izgubio u vrlo kratkom vremenu. U jednom me trenutku doveo do ruba, na kojem sam zbog napetosti jednostavno htjela zaustaviti film, prošetati ulicom i promisliti o prioritetima vlastita života. Na kraju drugog trenutka htjela sam odustati od gledanja i više se nikada ne vratiti ovome filmu.

Film starta u avionu s idiličnim obiteljskim portretom. Saznajemo kako je razlog putovanja u ovu „No Name“ zemlju jugoistočne Azije (snimano je na Tajlandu) novi posao oca, Jack Dweyera (Owen Wilson). Jack je racionalna glava i korporativni djelatnik, dok je majka Annie (Lake Bell) kućanica i emotivna okosnica filma. Početak, naizgled, idealnog života koji slijedi prekinula je ljuta rulja žedna krvi i osvete. Nedostatak razloga za javna ubojstva, rušenje zgrada i beskompromisnog uništavanja čitava grada donosi napetost koju dosta dugo nisam osjetila gledajući neki film. Jedini spas iz gužve u „No Name“ zemlji jest krov hotela u kojem su se Dweyerovi smjestili, uz nadu da će ih neki helikopter ili američko veleposlanstvo spasiti prije nego je prekasno. Kako bi se spasili Jack doslovno prebacuje svoje vlastite kćeri preko krovova zgrada, što mi je sledilo krv u žilama.
Neki će reći da je scena smiješna, no trileri poput ovog moraju imati iracionalne scene iracionalnih strahova i najjednostavnijih rješenja. Iako, nekoliko scena jest zaista opsceno i naizgled smiješno, netom spomenuta definitivno nije jedna od njih. Ako ćemo o smiješnom, a ujedno i tužnom, onda treba spomenuti onu u kojoj Jack prekida poslovni sastanak na kojem nitko ne mari za vanjski svijet, a vani bukti rat uz zvukove eksplozija Molotovljevih koktela. Kontradiktornost ove situacije proizlazi iz kritike svijeta u kojem se nalazimo. Biznis prije svega, pa makar vani i sjekire padale!
Razočaranja, strahovi i neugodna iskustva koja proživljavaju djeca ove obitelji (Mikayla Friend i Sterling Jerins) smatram čak i boljom glumom od one njihovih odraslih kolega. Bell je većini poznata iz top serije How to make it in America i zaslužuje svaku pohvalu za briljantno odglumljenu ulogu. No iskreno, Wilsonovo je tumačenje Jacka jednostavno neuvjerljivo, nedostaje mu karizme, žara i te proklete želje za spas obitelji zbog koje bi u zatečenoj situaciji trebao reagirati. Reakcije su traljave i nesmislene, čak i kada oduzima život ljudskom biću radi egzistencije vlastite obitelji. Time nam je možda ostavljen prazni prostor u kojem ćemo sami upisati značenja ovome liku, ovisno o tome koliko poznajemo sebe i kako bi reagirali u situaciji u kojoj su se našli Dweyerovi.
Također, treba napomenuti da je uloga Hammonda koja je pripala Pierce Brosnanu od početka djelovala sumnjivo. Solo muškarac, obožavatelj karaoka, u svojim 50-ima, s mnoštvo ožiljaka koji je u „No Name“ zemlji kao kod kuće - something's gotta be strange! I gle čuda, naravno da se upravo on pokaže kao jedini mogući spas „naših“ Dweyerovih, i to ni manje ni više nego s izričitim britanskim stavom, točnije James Bond snagom i snalažljivošću koja me se nikako nije dojmila. Zna Brosnan to mnogo bolje i kvalitetnije!
Nisam fascinirana glumom, ali itekako jesam ovim malim pokušajem da se ocrni američka uloga u igrama multinacionalnih kompanija, neposrednih kolateralnih žrtava globalnog problema ekoloških zagađenja i trčanja za profitom. Amerika ima određenu perspektivu iz koje pristupa ovim problemima, no i dalje „pere ruke“ od istih. Koliko sam zadovoljna temom i konkluzijom, toliko me gluma razočarala i površnost gradnje karakternih osobina glavnih likova.
No, da ne pričam samo o razočaranosti, Dowle je donio nešto novo i uzbudljivo - bez određene političke namjere, političke stranke, mjesta radnje i vremena radnje ovaj je film uspio sa samo dvije informacije (ime tvrtke i njezine ideje o namjeni zemlje u kojoj radi) dovesti me do ruba ludila. Očito je manjak informacija ponekad dovoljan da stvori napetost koju svi volimo u trilerima. Prisjetimo se samo Dowdleovih filmova Devil (2010) ili Quarantine (2008).
Sve u svemu, jedan solidan napeti film za slobodno popodne nakon kojeg poželite ići okopavati vlastiti vrt kako bi smirili strasti nedo/rečenog.