15.11.15

Zvizdan / The High Sun

piše: Tea Šegon
2015
scenario i režija: Dalibor Matanić
uloge: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Stipe Radoja, Slavko Sobin
Iskreno, priznajem da cijenim hrvatski film, ali tek s ovim filmom mogu reći da ga izrazito volim. U ovo čudno vrijeme, kada se određena netrepeljivost prema različitom šulja i pokazuje zube, u ovo vrijeme kada je očito bitno s kim si pio, jeo, i da prostiš, pišao u vjetar 91' - u ovo vrijeme ja sam izrazito svjesna da je ljubav, samo ljubav, zbilja jedini univerzalni jezik koji nadilazi sve ostalo u ovim našim malim životima. Ovo nije priča o zabranjenim ljubavima, ovo je priča o realnim ljubavima rođenim na i pored imaginarnih granica.

 Tri priče, koje zajedno čine omnibus s jednom zajedničkom temom i istim glumcima, stvara kompletan doživljaj onoga što možemo sa sigurnošću reći da da bi upoznao ljude promatraj čemu se vesele, gledaj kome se vesele, promatraj što ih rastužuje, saznaj koga vole i da l' ikoga mrze. Da bi upoznao ljude, ne trebaju ti informacije o njihovim godinama, niti njihova nacionalnost i njihova prezimena. Da bi upoznao ljude samo ih saslušaj, samo ih iskreno pogledaj. A za mladu glumačku postavu ovoga filma imam samo riječi hvale, i nisam jedina, znam da vas još ima. Uspjeli su prenijeti emocije svih obitelji, svih veza i svih odnosa na koje sam naišla tijekom svog života, da bi im neki veliki američki blockbuster glumci mogli zavidjeti. Kemija koju su na sceni u svojim trojnim ulogama stvorili Lazović i Marković u svakome će probuditi one najskrivenije osjećaje. Pripremite se na mnogo suza i smijeha, kontradiktornih osjećaja koje će u vama izazvati odlična glumačka ekipa pod vodstvom genijalnog redatelja.
Prva priča kreće s Jelenom i Ivanom - djecom dvaju sela Dalmatinske Zagore, ne-tako-davne 91' godine, čiju idilu prekida brujanje vojnih automobila. Vrckava i mlada Jelena, koju odgajaju majka i stariji brat (glava kuće) „pretpostavlja“ se odgovornom i temperamentnom glazbeniku Ivanu. (Pre)daju se jedan drugome i u ono vrijeme kada je bilo najvažnije čiji si sin, a čije dite. Jelenina i Ivanova priča je priča o nevinoj, mladoj, iskrenoj i naivnoj ljubavi koja nije umirala ni onda kada je odgovor bio na pitanje „čiji si?“ ujedno bio i najvrjedniji štit, i to onakav koji ti je svatko s puškom mogao u svakom trenutku probušiti.
 Druga priča je priča o Nataši i Anti. Mjesto radnje ostaje isto, vrijeme deset godina kasnije, Nataša i majka Zorica se vraćaju ruševinama rodnoga kraja. Ante je mladić koji nije imao prilike pobjeći od ratnih užasa, no svoje ožiljke čuva za sebe i po selu obavlja sitne popravke kako bi preživio. Određena energija kruži kućom dok Ante obavlja ono za što je plaćen u Natašinom domu. Takva energija sveprisutne tuge i mržnje koja se širi iz Natašina ponašanja - naime u ratu su joj ubili brata. Gubitak voljene osobe najsnažniji je pokretač za devijaciju i bijeg od normi i pravila ponašanja koja joj društvo nalaže. Nataša postaje emocionalno hendikepirana, no nakon nekoliko izmijenjenih dodira i pogleda iznimne fizičke privlačnosti, grižnja savjesti, mržnja i odbojnost prema onom Drugom u Nataši nanovo poprimaju ljudski oblik. Kroz svoje nedostatke ona jest i uvijek će biti ljudsko biće.
  Treća priča je "točka na i" pouke Zvizdana - priča o roditeljskoj ljubavi. Marijina i Lukina je priča koja govori o onome kako naši roditelji oduvijek znaju što je najbolje za nas. Odgoj i okruženje u kojem odrastamo su bitni faktori u našim samoidentifikacijama, ono su od čega ćemo krenuti i u odgoju vlastite djece. Ovo je ujedno priča o mladosti koja često nema nade u bolje sutra. Ovo je priča o usponima i padovima svih onih čiji su roditelji često griješili. Marija i Luka su dvoje mladih roditelja i sretan završetak ovog omnibusa - sretan završetak kojeg imamo prilike prepoznati u njihovom djetetu. Djeca su "tabula rasa" društva, ona su metafora za bolje sutra. Njihov plavokosi sin - čiji će odgoj biti lišen svake mržnje, rasizma i nacionalizma u okolini boljeg sutra - stoji kao manifesto svim ratnim i poslijeratnim zabranjenim ljubavima, i svoj ratnoj i poslijeratnoj djeci.
Prisjećajući se nekih Matanićevih ranijih djela, sigurna sam da je Zvizdan njegovo najzrelije djelo u kojem je uspio u emocionalno presnažne i prekratke 123 minute oslikati svu istinitost mistične balkanske priče i njezinih aktera - dvije nacionalnosti na jednom prostoru s nemilim brojem granica, kako geografskih tako i onih najstrašnijih i najbolnijih granica - granica i ograničenjima u ljudskim srcima i umovima. Pejzaži, boje, svaki kadar i dijalog preslika su odlika duha vremena i geografskih karakteristika koji utječu na (samo)identifikaciju ljudi s ovih prostora.
  Glavni akteri ovoga filma nisu ljudi koji će promijeniti svijet, oni su samo ljudi - živopisni ljudi od krvi i mesa koji mijenjaju svoje živote malim djelima revolta, bunta i marginalnog ponašanja. Mijenjaju svoje živote i živote onih oko sebe ljubavlju. Oni su ljudi koji žele živjeti životom po svom - ne razmišljajući o tome „što će selo reći“. Generalno gledajući, ovo je tema primjenjiva na sve geografske lokacije, sve ljude i na svakoga tko se susreo sa strahotama rata. Ovi su likovi, likovi svih kutova zemlje u kojima marginalci ne slušaju "Zakone Oca".