kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Počnimo od kraja. Mission: Impossible serijal
se, izgleda, upravo završio nakon skoro trideset godina akcije, i to
s istim glumcem i istim likom u glavnoj ulozi, što ga čini
svojevrsnim fenomenom. Kažemo „izgleda“ jer je u Holivudu retko
kad nešto definitivno, a „šuškavom zovu“ milionske zarade je
teško odoleti.
Kada je priča počinjala te sada već davne
1996. godine, sa labavom adaptacijom serije iz 60-ih, Mission:
Impossible se činio kao savremenija alternativa poprilično
anahronom serijalu o Džejmsu Bondu koji je godinu dana ranije imao
„restart“ s Pirsom Brosnanom u ulozi britanskog tajnog agenta. Za
razliku od Golden Eye (1995), Mission: Impossible (Brajan de Palma)
je bolje shvatao svet i njegov momentum u tom trenutku, pa je umesto
„podgrevanja“ hladnoratovske priče ponudio visokotehnološku
akciju našeg junaka protiv oportunih negativaca, uz poseban bonus
toga da je Tom Kruz ipak svoje vratolomije obavljao sam, bez dublera.
Koncept juranjave po svetu i „akcijanja“ po najneverovatnijim
mestima je, pak, bio preuzet od „Bondova“ i izvedeno jednako
dobro, premda za nijansu hladnije i efikasnije, bez humornih
distrakcija.
Jedan od štoseva tih ranijih „Nemogućih
misija“ bio je i taj što je zapravo lik Itana Hanta u Kruzovoj
interpretaciji, uz prepoznatljivu muzičku temu, bio jedina
konstanta, dok su se reditelji i njihovi koncepti akcije smenjivali.
U slučaju „dvojke“ (2000), rediteljsku palicu je preuzeo Džon
Vu, a scenario je, priča se, bio građen oko akcionih „set pis“
scena koje je Vu prethodno razradio. To se videlo i u krajnjem
rezultatu da su od celog filma upamćena ostala dva spota: sastava
Limp Bizkit za pesmu Take a Look Around (s inkorporiranom muzičkom
temom franšize) i grupe Metallica za stvar I Disappear.
„Trojku“ (2006) je preuzeo Dž.Dž. Abrams,
tada producent i scenarista kojem je ovo bila prva filmska režija.
Koncept da hladni profesionalac Itan Hant dobije lični život i
verenicu, kao i stalnu ekipu osim Lutera (Ving Reimz) je film odvelo
u pravcu serijalizacije i franšiziranja, što je nastavljeno i u
četvrtom delu s podnaslovom Ghost Protocol (2011) u režiji Breda
Berda, inače sklonijem animaciji nego igranom filmu. Od petog, inače
prilično osvežavajuće ozbiljnog dela, Rogue Nation (2015),
nadalje, na Mission: Impossible i nije bilo moguće gledati na bilo
koji drugi način, nego kao na franšizu. Taj i naredna tri nastavka
potpisao je Kristofer Mekkvori koji je s Kruzom već bio uspostavio
još jednu akcionu franšizu – Jack Reacher.
Već se u „šestici“ podnaslova Fallout
(2018) video zamor na dva mesta, što u zapletu koji je postajao sve
neverovatniji, što na licu Toma Kruza, tada na pragu šezdesete
godine života, koji je i dalje sam izvodio svoje akrobacije.
„Sedmica“ i „Osmica“ najavljene su već iduće godine,
istovremeno. Da stvar bude čudnija, obe bez scenarija i sa ogromnim
budžetima, što je priličan presedan u modernom Holivudu opsednutom
kontrolom, ali izgleda da Kruz uživa neviđeni kredit. Greška s
Dead Reckoning: Part One je, pored „naduvanog“ trajanja od preko
160 minuta, stajala i u poslednjem delu naslova. Deo publike je
najavu „prvog dela“ iz naslova shvatio kao poruku da može
pričekati i na drugi, pa pogledati oba jedan za drugim.
To bi tek bila greška, budući da The Final
Reckoning traje celih 170 minuta, zbog čega bi cela akcija gledanja
oba dogurala do blizu šest sati gledanja. Pritom, za tako nečim
nema potrebe jer poslednji nastavak preko sat vremena na svom početku
troši ne samo na rekapitulaciju Dead Reckoning čiju priču o lovu
na Entitet, veštačku inteligenciju koja preti da uništi svet, nego
i na povezivanje s ostalim nastavcima u franšizi, pa i sa
originalom. The Final Reckoning, dakle, potpada pod trend „legacy“
nastavaka koji trenutno dominira Holivudom i njegovim franšizama.
Borba protiv Entiteta se, dakle, nastavlja. Na
kraju prošlog dela pronađen je i sastavljen „krstoliki“ ključ
koji otvara bravu na potopljenoj ruskoj podmornici Sevastopolj. U
međuvremenu, Entitet je ovladao šiframa nuklearnih programa
„manjih“ sila poput Izraela, Severne Koreje, Indije, Pakistana i
Francuske, a za tri dana će ovladati i onima koje pripadaju Velikoj
Britaniji, Kini, Rusiji i Americi, pa će pokrenuti nuklearni rat.
Situacija za ljudsku vrstu je porazna kako god okrenemo: ili će ih
Entitet uništiti, ili će velesile same uništiti Zemlju tako što
će pokrenuti preventivne i osvetničke udare.
Jedini spas je, dakle, Itan Hant i njegova ekipa
koja mora da pronađe i zarobi Entitetov izvorni kod. Za to im treba
modul sa Sevastopolja zvani Potkova, a koji je zapravo Zečija Šapa
iz trećeg dela, te „molver“ program koji je Luter razvio, a koji
je negativac iz prošlog filma, Gabrijel (Esai Morales), uspeo da
uzme od njega pre nego što ga je poslao u junačku smrt. Gabrijel,
bivši „sluga“ Entiteta, takođe ima svoj ugao, ali on je
različit od onog koji imaju Itan i kolege iz IMF-a. On, naime, misli
da može ovladati Entitetom, dok sudbina celog sveta zavisi od toga
da ga IMF nekako namami u klopku i zaustavi.
Dok ekipa, dakle, Grejs (Hejli Otvel iz prošlog
filma), Bendži (Sajmon Peg, redovni pomagač u prethodnih nekoliko
filmova), Pariz (Pom Klementief) i Degas (Greg Tarzan Dejvis), mora
da pronađe lokaciju Sevastopolja, za šta ih put vodi preko Ostrva
Svetog Matveja između Rusije i Aljaske, Hant mora na tajnoj misiji
koju mu je odobrila predsednica Erika Sloun (Anđela Baset, šefica
CIA-e iz nastavka Fallout) nekako dospeti do podmornice i izvući
modul. Sve dalje vodi do konačnog obračuna na farmi servera u
bunkeru u Južnoj Africi.
Priča je sama po sebi nebulozna i daleko preko
ruba „treša“, toliko da možemo pre da je očekujemo u nekakvoj
parodiji na temu špijunskih akcionih filmova nego zaista u nekom
ozbiljnom akcionom „špijuncu“. Ono što tek dodaje „so na
ranu“ su nebuloze i u pojedinostima tih pojedinačnih koraka da
prisebnom čoveku dođe da se zapita ko je to pisao (odgovor je
Kristofer Mekkvori i Erik Jendresen, kao i u slučaju Dead Reckoning)
i za koga. Odgovor na to drugo pitanje bi verovatno glasio: „za
debile“, a evo i zašto. Scenaristi upadaju u zamku da svoje
nebuloze objašnjavaju u nedogled i time još pumpaju vreme trajanja
dok su bistriji već na nekom od prethodnih nastavaka shvatili da tu
nema puno smisla i da ga ne treba tražiti, pod uslovom da je akcija
dobro osmišljena i izvedena. Opet, uz toliko objašnjavanje
gluposti, na tu akciju treba pričekati.
Istini za volju, i konkurentska Bond-franšiza
je znala da pati od nebuloza, ali ih je makar iznosila s jednom dozom
auto-ironije. Ovde umesto toga imamo nabijanje patetike i
Hantovog/Kruzovog „mesijanskog kompleksa“ kako on jedini može
spasiti svet, odnosno film kao umetnost od napada zloćudne veštačke
inteligencije. Poenta patetisanja je na jednom mestu još dodatno
pojačana humorom u pokušaju, kada Hant jednom izdajniku poruči da
„suviše visi na internetu“. Ta doza patetike i težine šteti i
onome po čemu je serijal bio najprepoznatljiviji – muzici,
prepoznatljiva tema jedva da se čuje, a umesto nje imamo epski
pretencioznu orkestraciju, sa sve „tuševima“ na udaraljkama i
fanfarama.
Zapravo, osim povezivanja franšize, u čemu ima
nekoliko lepih posveta, posebno prvom (i najboljem) delu – epizodu
će dobiti Rolf Sakson kao Vilijam Donlou, konstruktor ONOG sefa u
koji je Hant upao, a Brigs (Šej Vigem) će dobiti poveznicu s
Felpsom, izdajnikom iz prvogdela – čini se da su jedino čemu se
posvetila dužna pažnja dve kaskaderske sekvence. Jedna uključuje
ronjenje po Sevastopolju koji se pritom, valjda pod Kruzovom težinom,
prevrće kao da nije grdosija od podmornice, već potopljeni čamac.
Druga, pak, uključuje obračun između Itana i Gabrijela na
avionima-dvokrilcima, gde Kruz mora dvaput da se popne na avion u
letu, od čega jednom da pređe s jednog na drugi. Obe sekvence su
fizički impresivne, naročito druga, ali dok se Tom Kruz igra likova
iz filmova Džejmsa Kamerona ili poput Dragoljuba Aleksića
praktikuje „nevinost bez zaštite“, za neke druge, jednostavnije
scene kao da traži „poštedu“. Tako, na primer, finale jedne od
ranijih tuča Hanta protiv dvojice Gabrijelovih „gorila“ gledamo
kao Grejsinu reakciju.
Jasno, kao i prethodna dva nastavka, i The Final
Reckoning nije ništa drugo nego glumačko-kaskaderski ego-trip. Na
njega Tom Kruz kao jedna od poslednjih filmskih zvezda starog kova
ima pravo. Ali jesmo li mi dužni da taj ego-trip trpimo? Moramo li
uz njega da trpimo scenarističke nebuloze, patetisanje i
budalaštine? I, na kraju, moramo li to sve da trpimo u formatu od
skoro tri sata?