No Other Choice / Eojjeolsuga eobsda

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kao što nas obično laže da imamo izbora, tako nas kapitalistički sistem, odnosno njegovi predstavnici i „serviseri“, povremeno ubeđuju kako ga nemamo. Odnosno, kako ga oni nemaju, ili kako ga, eto, baš u tom-i-tom slučaju nisu imali. Suštinski, većina nas zaista nema izbora: moramo da radimo da bi preiveli i možda eventualno živeli. Ali isto tako u jednoj ključnoj stvari, nevezanoj za sistem, uvek imamo izbor: hoćemo li biti ljudi ili zveri.

Doći ćemo i do toga i u najnovijem filmu južnokorejskog reditelja Parka Čan-vuka, No Other Choice, inače adaptaciji horor-triler romana The Ax američkog pisca Donalda Vestlejka. Ovo je druga adaptacija tog romana, prethodnu je snimio grčko-francuski reditelj Kosta Gavras. Upravo njemu je Park posvetio film, što je i logično: ipak je Gavras majstor filmova na političke i etičke teme, a No Other Choice je upravo jedan od njih, iako zapakovan u crnu komediju.

Park otvara film u izrazito ironičnom tonu: gledamo idealni dan idealne južnokorejske porodice iz više srednje klase i sve „puca“ od glumjene sreće, kao u reklami za, recimo, omekšivač. Otac Man-su (Li Bjung-han, negativac Frontmen u seriji Squid Game) je tehnolog u fabrici papira, majka Mi-ri je domaćica koja na svaki način gleda da mu ugodi i da mu bude na usluzi, njih dvoje su i plesni partneri i uigrani tim. Sin je pomalo odsutan duhom, kao i svaki zdravi tinejdžer, a kći je talentovana violončelistkinja. Sliku upotpunjavaju još dva psa.

Ta idealna slika će se raspršiti kao mehurić od sapunice kada Man-su dobije otkaz na svom poslu, dok mu se novi američki vlasnici pravdaju kako „nisu imali izbora“ jer su morali da saseku troškove. On je rešen da ostane u istom biznisu, ali kriza je u celoj industriji, pa kad potroši otpremninu, mora da nađe bilo kakav posao, recimo u skladištu. Mi-ri isto nalazi posao kao dentalna higijeničarka kod mladog i zgodnog zubara Oh Đin-hoa (Ju Jeon-seok), što je Man-suu udar na ego, pa pokušava da se vrati u svoje matično zanimanje i rang plate kako zna i ume. Usput, preti im i bankrot, gubitak kuće ili prodaja iste iritantnim komšijama.

Godinu dana kasnije, ponižen i poražen, Man-su dolazi na ideju da je jedini način da dobije posao, jednom kada se isti pojavi, recimo u jedinoj presotaloj fabrici papira. Za tako nešto, on mora da eliminiše svu konkurenciju koja na papiru ima bolje kvalifikacije od njega. I to mora da učini doslovno, pa bili ti ljudi vrlo slični njemu po životnim prilikama (što bi u neka normalnija vremena uzrokovalo solidarnost), ili, pak, potpuno različiti i sa različitim iskustvima (iz kojih bi takođe moglo da se nauči nešto). Man su na početku okleva, ali...

Da odmah prekinemo neizvesnost i odgovorimo na pitanje je li No Other Choche bolji od „Parazita“ (Parasite, Bong Džun-ho, 2019), budući da se poređenje između ta dva filma samo od sebe nameće imajući u vidu tematiku i lagano satirični pristup istoj? Kratak odgovor bi bio: ne, nije bolji. Jer nije baš toliko slojevit, a i čini se da je pomalo predugačak, premda su digresije kojima se minutaža razvlači skroz na svom mestu.

Dobro, a kako se onda drži u Parkovoj filmografiji, je li tu makar pri vrhu. Sad, kada je neko snimio „Osvetničku trilogiju“ (Sympathy for Mr Vengeance, Old Boy, Lady Vengeance) i Decision to Leave, taj vrh je poprilično visoko, pa No Other Choice ne može da ga dostigne. Opet, ovo je u svom besu i pravedničkom gnevu možda i najličniji Parkov film, film iza kojeg njegov reditelj najviše može da stane, posebno u ovim vremenima kada se sigurnost na poslu čini kao nedosanjani san.

Prethodna dva pasusa, molim vas, uzmite s rezervom i nemojte iz njih izvlačiti zaključak da No Other Choice ne valja, ili da je okej, ali ne i dobar. Naprotiv, dobar je to film, čak i vrlo dobar, ali ima tu nesreću da ga se uglavnom poredi s remek-delima, što ipak nije pošteno. Ima tu i nešto slojevitosti, naročito u motivaciji likova. Man-suova ljubomora čija je meta Mi-ri, ali i ljubomora pojedinih njegovih kolega prema njihovim suprugama, jasan je izraz nemoći; Man-su takođe nije bez razloga vezan za kuću u kojoj živi, ne samo da se naradio da bi mogao da je kupi, nego je to i kuća njegove porodice koju je ista već jednom bila gubila, te jedino mesto gde je on imao osećaj doma i pripadnosti. Balans između lokalnog konteksta i korporativne kulture u Južnoj Koreji i neke šire, globalne slike takođe je izvrsno pogođen, a Park demonstrira i sjajan osećaj za tempiranje humora, drame, preokreta ili eskalacije haosa i nasilja.

Naravno, za tako nešto treba pohvaliti glumce i ekipu. Retko kad scenario koji je potpisalo ovoliko „ruku“ (četvoro ljudi) ima ovoliko smisla i deluje ovako kompaktno. Glumci su, sa svoje strane, odlično raspoloženi, i to ne samo glavni, već i sporedni i epizodni koji koriste malo vremena na ekranu da zablistaju što mogu više, ali ne na neki vulgaran i sebičan način, već uživajući u svojevrsnoj među-igri. Tehnička ekipa je sa svoje strane pouzdana, ali ipak najviše pohvala treba sačuvati za Parka i njegovu vrlo inspirisanu i igrivu režiju.

Šlag na torti predstavlja utisak da, što je haos oko glavnog (anti-)junaka koji on najčešće sam kreira veći, to je Parkova režija razigranija u ideji, a precizna u izvedbi. Haos treba znati kontrolisati i Park to čini izvrsno i memorabilno, bilo da na, naizgled, nelogičnom mestu ubacuje daleki total snimljen teleobjektivom, da okreće na „slepstik“ fizičku komediju ili na brutalnost koja nam mora poslužiti kao opomena.

Konačno, Park dokazuje da je znanje jedina kategorija koja se ne može uništiti, oduzeti ili tek tako osporiti. Imajući to u vidu, on je zasigurno svestan da publiku prvo treba zaintrigirati: humorom, napetošću i akcijom, pa je onda lakše plasirati joj politički stav. Zbog toga No Other Choice nikada nije dosadan film, dosta često pogađa blizu mesta gde nas boli najviše i nijednog trenutka ne preti da se pretvori u tiradu. Zapravo, možda je i ona posveta notorno „težinjavom“ Gavrasu ironični prijateljski savet na temu kako se radi anti-kapitalistički film za XXI vek. U tom smislu, situacija s kraja (koju neću da pretvorim u „spoiler“) je vrlo jasan signal odakle će opasnost početi da nam preti...

A Film a Week - Elena's Shift

 previously published on Cineuropa

The financial crisis of 2008 hit differently from country to country, and lasted for varying amounts of time, but the common denominator in every one of those countries was that it exposed the internal corruption that plagued each of them. Greece was hit particularly hard: the crisis there lasted longer than in other nations countries, and unfortunately, it was the workers and the immigrants who paid the highest price for it.

Based on a true story, the debut feature by acclaimed Greek visual artist Stefanos Tsivopoulos, Elena’s Shift, is set at the tail end of the crisis, in 2013. It was presented last year at Tallinn Black Nights’ market as a work in progress, and it has just premiered in the festival’s First Feature Competition.

The title character (played by German-Romanian actress Maria Dragus, seen in a number of movies from The White Ribbon to R.M.N.) is a Romanian single mother living in Greece with her young son Luca (Filippos Sklikas) and working as a cleaner in the same company where her own mother, Ada (Rodica Lazar), used to work. When we meet her, she is trying to obtain Greek citizenship despite not actually needing to, but she fails in spite of her decent command of the language, and her understanding of the culture and society, because she has no Greek friends, as she spends most of her time with her family and with her colleagues, who are also predominantly immigrants. One of them, Maia (Macrina Balardeanu), keeps inviting her to try her luck in Germany, but both Luca and Ada are against the move.

The situation for Elena becomes even more complicated when she is informed that her contract will be cut short and will not be extended. Since she does not recall signing this type of contract, she turns to the trade union, where she meets lawyer Yota (Penelope Tsilika, glimpsed in Little England and Crimes of the Future), who provides a spark that lights her fire – in both an activist and a romantic sense. But can the two get along in a dog-eat-dog world where everybody is focused on prioritising their own interests?

In not wanting to burden the audience with the excessive legal or economic details of Elena’s woes, Tsivopoulos creates a different set of problems. In such a reading and re-telling of her situation, Elena’s troubles, desires and general predicament simply seem too vague and generic, so any real emotional impact in the third act falls flat. Style-wise, Elena’s Shift also falls in line with contemporary social-realist works, with shaky hand-held camerawork by Konstantinos Koukoulios that regularly utilises shallow focus, and slightly abrupt editing by Stamos Dimitropoulos. In this way, the authentic vibe of the under-furnished homes and busy metropolitan streets is conveyed without any flashy moves or by forcing us to wallow in misery.

However, the film’s greatest assets are its lead actresses, and Tsivopoulos knows it, so he usually frames them in close-up and in a series of reverse shots. This is especially the case for Maria Dragus, who is extremely dedicated to her role here, and the rest of the cast, especially Penelope Tsilika and Rodica Lazar, do their best to support her, but the trouble is that the script is simply too vague, so they need to improvise. The end result is satisfactory, but nothing more than that.

Highest 2 Lowest

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Od sredine 80-ih do kraja 90-ih godina prošlog stoljeća Spike Lee se etablirao kao filmski glasnogovornik „crne Amerike”, prenoseći u svoje uratke vlastitu viziju afroameričkog iskustva bez kompromisa. On je možda i prvi od afroameričkih filmaša preskočio imaginarnu ogradu između čisto „crnačkih” filmova, odnosno filmova za skoro isključivo afroameričku publiku, i filmova za uglavnom bjelačku „mainstream” publiku, festivale i akademiju. To je, čini se, činio bez kompromisa, prenoseći crno iskustvo uvelike obojano institucionalnim rasizmom na filmsko platno, sve strane tog iskustva, kako ružne, tako i one ljepše. Počevši od dugometražnog debija Ona to mora imati iz 1986., preko nešto lakše Školske omamljenosti iz1988., ikoničkog Učini pravu stvar iz 1989., romansom ispunjenog Još boljeg bluesa iz 1990., za raspravu podatne Groznice džungle iz 1991., vješto izvedenog biopika na temu kontroverzne političke figure Malcom X (1992.) i autobiografskog Crooklyna (1994.), pa sve do vješto upakiranog didakticizma u Ukrcaj se na autobus (1996.), Pobjedniku (1998.) i Prevarenom (2000.), Lee je imao niz vrlo relevantnih filmova koji su temu obrađivali iz različitih uglova. U međuvremenu, eksperimentirao je sa žanrovskim filmom u Sitnim dilerima (1995.), čime je možda inspirirao Davida Simona za serije The Corner i Žica, otkrio „žicu” za dokumentarce s 4 djevojčice (1997.), dozvolio sebi jedan, uvjetno govoreći, promašaj s Djevojkom broj 6 (1996.) i uhvatio duh ne nužno crnog New Yorka u Ljetu kada je ubijao Sam (1999.). U međuvremenu je režirao desetke glazbenih spotova, ponešto kratkih filmova i uzimao učešća na kolektivnim projektima. U novom mileniju je nastavio eksperimentirati s raznim formatima, ali je u dugometražnom igranom filmu gubio konzistenciju: bilo je tu izvrsnih naslova poput 25. sata iz 2002., dobrih poput Insajdera (2006.), ali i promašenih poput Ona me mrzi (2004.) i nategnutih kao Čudo kod Sv. Ane (2008.). Iduće decenije odao se poroku „štancanja”, s lošim do osrednjim, ali makar originalnim filmom Red Hook Summer (2012.), jednim nepotrebnim i jednim bizarnim rimejkom – Oldboy (2013.) i Da Sweet Blood of Jesus (2014.), te slučajnim uspjehom s kaotičnim politički intoniranim mjuziklom Chi-Raq (2015.) i nadom za povratak na staze stare slave s političkim trilerom po istinitim događajima Crni član Lu Klux Klana (2018). Ali, izgleda da je Leeju ipak više bilo do javnog istupanja protiv nepravde, pa makar i licemjerno kao kada je primio Oscara za životno djelo dok je pozivao na bojkot ceremonije zbog suviše „bijelih” nominiranih. Također je kritizirao kolege filmaše koji nisu bili „na liniji” s njim, od Clinta Eastwooda, preko Quentina Tarantina do Stevea McQueena. Priliku da kaže za što se sve točno zalaže dobio je s filmom Da 5 Bloods koji je trebao biti prikazan u Cannesu izvan konkurencije zbog Leejeva predsjedavanja žirijem 2020. godine, kada je festival bio otkazan zbog pandemije. U tom filmu je svoja uvjerenja i opažanja o Americi u prošlosti i sadašnjosti, o rasnim odnosima i kolonijalizmu, „spakirao” u neartikuliranu „salatu” riječi i povika.
Možemo reći da je Spike Lee varirao u kvaliteti svojih uradaka kroz karijeru, ali da je ostao dosljedan nekim stvarima, od političkih stavova u kojima je pomirio afroamerički nacionalizam i neomarksizam, pa do učestalih suradnji s određenim glumcima kao što su to Delroy Lindo i Denzel Washington. S obojicom je do sada surađivao četiri puta. A u svojoj petoj suradnji s Denzelom Washingtonom, Spike Lee je pokazao da je dosljedan i u svojim ambicijama da se uvrsti u panteon najvećih ne samo američkih, nego i svjetskih filmskih stvaralaca. Highest 2 Lowest nam se nakon premijere u Cannesu i distribucije u izabranim američkim kinima ukazao globalno preko streaming servisa Apple TV+. U pitanju je rimejk klasika Između neba i pakla Akire Kurosawe iz 1963. godine, koji je adaptacija kriminalističkog romana Evana Huntera poznatog još pod pseudonimom Ed McBain.
Zaplet filma prati moralnu dilemu glazbenog mogula Davida Kinga (tumači ga Denzel Washington) u situaciji u kojoj shvati da oteti mladić nije njegov sin Trey (Aubrey Joseph), već sin njegovog šofera i prijatelja Paula (Jeffrey Wright), te najbolji prijatelj njegova sina, Kyle (Elijah Wright). Do tada David slovi za „najbolje uho u industriji”, čovjeka kojem je poslanstvo čuvati autentičnu afroameričku kulturu od zaborava. On je bogataš čija vila u Brooklynu, ukrašena umjetninama poput Basquiatovih, ima preko Brooklynskog mosta pogled na Manhattan, te, uvjetno rečeno, human čovjek koji svog šofera, inače udovca, tretira kao bliskog prijatelja i pomaže i njemu i njegovom sinu financijski, naročito otkad su ostali bez supruge, odnosno majke. Međutim, otkupnina od 17,5 milijuna dolara koju otmičar zahtijeva može pokvariti ne samo njihov odnos i moralnu sliku koju mogul ima o sebi, već i Kingovu reputaciju u vremenu društvenih mreža. Iako policija garantira da će pronaći počinitelja i vratiti Kingov novac kada ovaj plati otkup, njegova situacija na poslu se komplicira pa King mora sam, odnosno uz pomoć Paula, dovesti istragu do kraja.
Jasne su Leejeve ambicije: da s adaptacijom Kurosawe ponovi ono što je japanski velikan činio sa zapadnim književnim djelima, od Shakespearea preko ruskih klasika do američkih „krimića”, odnosno da temeljno prebaci obrise radnje u potpuno novi, sebi inherentan kontekst. Ne bi, uostalom, to ni bila prva adaptacija velikog japanskog redatelja, činili su to već Sergio Leone i George Lucas, da nabrojimo samo one najpoznatije. Pitanje je, međutim, koliko je smisleno prevoditi Kurosawinu i McBainovu krimi-priču, baziranu na razlikama u klasnoj pripadnosti, u svijet nalik na onaj u seriji Empire čiji je kreator Leejev svojevrsni „nasljednik” na poziciji pretendenta na mjesto ultimativnog tumača „crnog iskustva” na filmu, Lee Daniels. I, doista, na početku filma sve djeluje televizijski i nespretno, s gotovo pastelnim bojama kojima inače izvrsni direktor fotografije Matthew Libatique pokušava dočarati atmosferu luksuza u kojoj King živi, orkestracijom Howarda Drossina kojom se skoro otvoreno diktiraju emocije, pa ona umjesto na stare filmove više podsjeća na televizijske sapunice, te Leejevom lijenom, 'pješačkom' režijom. Njome dominiraju plan-kontraplan kadriranje u dijaloškim scenama, sklonost ka bacanju „kosti” glumcima kako bi se oni sami razigrali i digresije u vidu Leejevih navijačkih sklonosti ka New York Knicksima, pa tako bivši košarkaši Rick Fox i Rod Strickland igraju dvojicu trenera obojice sinova u nepotrebno dugoj sceni. Ni scenarij početnika Alana Foxa, inače glumca s ne baš impresivnom karijerom, tu ne pomaže, a neki detalji u karakterizaciji likova (primjerice, jedini bijeli policajac na slučaju toliko je karikaturalno osoran prema Davidu, a naročito prema siromašnijem Paulu, da je to gotovo parodično) te mehanici radnje, naročito njene poslovne i medijske strane, graniče s naivnim.
Od polovice filma i prijelomne scene s jurnjavom u vlaku, pa kasnije i potjere policijskim vozilima po ulicama na kojima se istovremeno odvija i portorikanska fešta, odnosno parada, stvari se donekle popravljaju jer Lee u fokus stavlja ono što je njemu kao autoru važno. To su grad New York, ne samo kao melting pot različitih kultura, već i kao mjesto gdje se sanjaju veliki snovi, gdje svira afroamerička glazba od jazza i soula do hip-hopa i modernog popa, te je uvijek aktualan sukob između „stare i nove škole” koji kulminira rap-bitkom između Davida i otmičara kojeg igra muzičar Rakim Mayers poznatiji kao A$AP Rocky. U tom sukobu do izražaja dolazi gluma Denzela Washingtona u širokim, gotovo hvalisavim zamasima. Sve to ne znači da će Spike Lee uspjeti spasiti stvar samim time što fokus s kopiranja Kurosawina filma prebacuje na svoj prirodni okoliš, te da neće na kraju dodati i cijelu jednu antiklimaktičku sekvencu viška. Pritom se cijela etička dilema filma i klasna potka brzo pospremaju i arhiviraju pod „nikom ništa” pa, unatoč gotovo unisonom pljeskanju američke kritike, možemo mirne duše zaključiti da je Spike Lee opet mnogo htio, mnogo započeo, pa se putem izgubio. To što na momente zablista samo su odbljesci nekada potentnog autora koji se očajnički upinje da ostane relevantan, dok mu kritika čini medvjeđu uslugu nekritički ga hvaleći.

Couture

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Razloga da pratimo filmove Alis Vinokur ima više. Jedan od njih je da je tokom svoje karijere ona, kao saradnica za scenario Vuka Perišića ostavila traga i kod nas u regiji s filmovima Obični ljudi i Izgubljena država. Drugi je da ona, kada sama režira svoje scenarije, po pravilu stvara duboke, psihološki dorađene i dobre filmove.

Možda je debi Augustine, kostimirani biopik o ocu medicinske hipnoze Šarkou i njegovoj naslovnoj pacijentkinji, bio tek solidan, ali je zato Disorder (na nekim tržištima Maryland) bio sasvim blizu remek-dela na tragu najboljih filmova Ketrin Bigelou. Vrlo dobra je bila i Proxima, o ženi-majci-astrunautkinji i silama koje je, fizički i metaforički, vuku gore ili dole. Blizu odličnog dobacio je i njen idući film, Paris Memories, uredno prikazan i pohvaljen na ovim stranicama.

Alis Vinokur, dakle, ima novi film naziva Couture, premijerno prikazan u Torontu, pa onda u San Sebastijanu i Talinu gde je i nama pao pod lupu. Imajući u vidu njenu impresivnu karijeru, očekivanja su bila podignuta, ali možda je izbor Anđeline Džoli za glavnu ulogu „ofirao“ i izvesne komercijalne ambicije. Međutim, koliko je uopšte uputno snimati filmove locirane u svetu mode nakon Altmanove Visoke mode, a koliko tek ima smisla nadograđivati i osavremenjivati ga.

U pitanju je „hiperlink“ film u kojem se putevi triju žena različitih godina i statusa ukrštaju tokom „Fešn Vik“ manifestacije u Parizu. Maksin Voker (Džoli) dolazi kao neka vrsta zvezde i artističkog eksperimenta, budući da je inače režiserka horor-filmova, a njen posao bi bio da režira kratki film na vampirsku temu za otvaranje manifestacije, kao i režija prve revije. Ada (Anjier Anei, inače zaista manekenka) je angažovana da bude glavna zvezda revije i novo zaštitno lice modne kuće, ali pritisak koji to podrazumeva možda nije nešto što ova mlada i naivna devojka iz Najrobija želi za sebe. Sa treće strane, tu imamo i šminkerku Anžel (Ela Rumf) koja svoju prekarnu poziciju „od tezge do tezge“ pokušava da nadvlada koristeći je kao inspiraciju za pisanje priča. Pola priče dobija i šnajderka Kristin koja po prvi puta samostalno šije haljinu koju će glavna zvezda nositi na reviji.

Od svih priča, naravno da najviše prostora zauzima i najviše pažnje dobija ona s Maksin u centru pažnje, a Anđelina Džoli je u njoj uparena sa još dvojicom francuskih glumaca s jakom reputacijom. S Vensanom Lindonom kao hirurgom američka zvezda mora da verbalno i intelektualno „sparinguje“, dok joj Luj Garel koji joj igra direktora fotografije u nekom trenutku služi i kao partner jedne druge vrste. Holivudska glumica ovde traži i dobija šansu da glumi na svom drugom jeziku koji je naučila kod kuće i u okruženju iz kojeg je došla njena majka, oberučke je prihvata, pa ne bi smelo da začudi ako bi se u kampanji za film predstavljala kao Anželina Žoli i govorila na tečnom francuskom s jedva primetnim američkim akcentom.

Druga stvar je, međutim, poveznica između zapleta filma i privatnog života glumice. Maksin, naime, dok je sveže razvedena (ček), sa smanjenim prilivom novca zbog čega ne odbija tezge, te dok se s bivšim mužem svađa oko dobrobiti svoje kćeri (to valjda svi razvedeni rade, tako da – ček), a dok se takođe sprema i za svoj novi film, baš u Parizu dobija dijagnozu raka dojke (ne baš tako direktno, ali generalno – ček), pa postaje opsednuta svojim grudima kao ogledalom svoje ženstvenosti (dupli ček). Da nije par detalja koje ukazuju, recimo, na karijerni tok režiserke, neko bi pomislio da je Endži napisala sama sebi ulogu za potrebu terapije koju ni nakon 11 godina od Maleficent (koji se u psihoanalitičkom ključu može tumačiti baš na taj način) nije završila.

To što ta priča dominira u smislu razgranotsti, vremena na ekranu i pažnje koju joj autorka posvećuje znači da će možda druge dve patiti. Za priču o šminkerki Anžel je šteta i zbog Ele Rumf koja nema toliko prilike da dođe do izražaja i zbog teme prekarnog rada u glamuroznoj industriji o čemu treba progovoriti. Priča o Adi je, pak, suviše zasnovana na opštim mestima, pa Alis Vinokur tu ne dodaje ništa posebno novo. Srećom, Anđelina Džoli je zapravo vrlo dobra glumica i, još više od toga, sposobna je da fiksira gledalačku pažnju svojom (pre)naglašenom ženstvenošću, pa Couture nikako nije kazna za oči, uši, mozak, intelekt i psihu.

Međutim, pitanje je koliko nam je još jedan film o svetu visoke mode za koji se podrazumeva da je stresan skoro isto kao svet ratova i vojski bio potreban. Jer svakako ne ide u veće zvezdane visine i veće širine od Altmanovog, a ne ponire zaista ni u psihološke dubine kao što je to bio slučaj s ranijim radovima ekstremno talentovane i precizne Alis Vinokur. Opet, to što je njen najslabiji nikako ne znači da je Couture loš film. Nije, naprotiv. Ali nešto mnogo bolji od pristojnog teško može da bude.

Sisu: Road to Revenge / Sisu 2

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Da se podsetimo, „sisu“ je neprevodiva reč na finskom jeziku koja se može opisati kao hrabrost, odlučnost i svesno preuzimanje rizika na sebe kada se situacija čini beznadežnom. Sisu je takođe i naslov filma Jalmarija Helandera iz 2022. godine koji je, mimo svih očekivanja, postao globalni hit. U njemu smo pratili Jormu Tomilu u ulozi krupnog, ćutljivog bradonje Atamija Korpija i u postupku tamanjenja Nemaca po Laplandu 1944. godine. Sada imamo nastavak u kojem reditelj i glumac repriziraju saradnju, a kad god imamo planirani i još izdašnije nastavak originala koji se uspeo do statusa kulta postavlja se i pitanje koji tip nastavka ćemo ovde imati.

Jezikom franšiznih referenci, Sisu: Road to Revenge je prema originalu ono što je Evil Dead 2: Dead by Dawn u odnosu na originalni Evil Dead. Odnosno, prevedeno na jezik običnog sveta, dobili smo „isto to, samo malo drugačije“, možda čak i malo brže, jače, energičnije i zanatski zahtevnije. Upravo pred ulazak u globalnu bioskopsku distribuciju koja počinje u Evropi, film je prikazan u svojstvu posebne projekcije na festivalu Black Nights u Talinu. Lokacija za gledanje ovog i ovakvog filma teško da bi mogla da bude bolje odabrana, budući da se u ovom filmu finski heroj suprotstavlja ruskim zlikovcima.

Rat je, dakle, gotov, a nova granica između Sovjetskog Saveza i Finske je povučena tako da je Atamijeva kuća u Kareliji ostala relativno duboko na sovjetskoj strani. Zato on u teškom kamionu i u pratnji samo svog dosta pitomog psa odlazi da je uzme, razmontira, dasku po dasku namontira na kamion i preseli negde na teritoriju sadašnje Finske. Njegov dolazak, međutim, nikako nije prošao nezapaženo jer ipak je on pobio preko trista „crvenoarmejaca“, pa neimenovani oficir KGB-a (Ričard Brejk) iz sibirskog zatovra vadi prognanog ratnog zločinca Igora Draganova (Stiven Lang), istog onog koji mu je pobio porodicu, da mu, u zamenu za sopstvenu slobodu, „stane na rep“. Dosta priče, pripremite se za akciju u kojoj jednog čoveka love motorima, avionima, transporterima, tenkovima i čak vozom.

Jedna od Helanderovih referenci za prethodni film je svakako bio Mad Max serijal Džordža Milera, a to postaje još očitije u nastavku koji svojom dinamikom i nepatvorenom cirkuskom otkačenošću podseća na direktno Fury Road. Akcija u njemu je, u odnosu na original, još za par nijansi luđa i neobuzdanija, s rezultatima koji možda gađaju spektakl, ali svakako dobijaju njegovu B-filmsku verziju u kojoj je smeh u publici jednako bitan koliko i napetost. A kako biste vi reagovali na to da čovek pokušava da istovremeno pobegne od aviona iz kojeg mitraljezom pucaju na njega i pokušava da istom namesti zamku? Ili kada čovek sam sebi namesti eksploziju ne bi li se s ukradenim tenkom katapultirao preko granice?

Svi ti ekstremno komplikovani kaskaderski „stantovi“ itekako imaju svoju svrhu, baš kao i praktični efekti maske i šminke, nasuprot digitalnom pipkanju. Ako ništa drugo, oni podsećaju na stara vremena kada je akcionog filma bilo i više i kada je on bio nesputaniji, manje opterećen politikom i političkom korektnošću. S time u vezi, poslednja „Snowpiercer“ sekvenca u vozu deluje pomalo kao izdaja iz prostog razloga što je režirana na moderan način, uz drmusanje kamere i kratke rezove.

Opet, Sisu: Road to Revenge je strašno zabavan, lagan film s minimalnom pričom i puno entuzijazma i zanatske pismenosti u koju je sad dodato i nešto više novca. Ali, štos je da se, osim u smislu izbora negativaca i njihovog ponašanja (sada je razlika između njihovog brbljanja i Atamijeve tišine još upečatljivija), ovaj nastavak ni na koji način ne prevazilazi prethodnika koji je makar mogao da igra na kartu iznenađenja. Super je što se Lang, Brejk i Tomila zabavljaju igrajući u filmu i što i mi možemo gledajući ih, ali će za treći deo, ako ga bude, a sva je prilika da hoće, Helander morati da smisli nešto kako bi nas iznenadio.

Lista - Novembar 2025.

 

Ukupno pogledano: 41 (40 dugometražnih, 1 kratkometražni)

Prvi put pogledano: 41 (40 dugometražnih, 1 kratkometražni)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Stranger

Najlošiji utisak: Sisa

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

darum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.11. video A House of Dynamite (Kathryn Bigelow, 2025) - 7/10
01.11. kino A Big Bold Beautiful Journey (Kogonada, 2025) - 7/10
04.11. festival Elephants & Squirrels (Gregor Brändli, 2025) - 6/10
04.11. festival Active Vocabulary (Yulia Lokshina, 2025) - 7/10
05.11. festival Melt (Nikolaus Geyrhalter, 2025) - 5/10
06.11. video Young Mothers / Jeunes meres (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne, 2025) - 7/10
06.11. festival The Thing to Be Done / Ono što treba činiti (Srđan Kovačević, 2025) - 8/10
08.11. festival The System / Xing gui (Peter Yung, 1979) - 7/10
08.11. festival The Smashing Machine (Benny Safdie, 2025) - 6/10
10.11. festival Ida Who Sang So Badly Even the Dead Rose Up and Joined Her in Song / Ida, ki je pela tako grdo, da so še mrtvi vstali od mrtvih in zapeli z njo (Ester Ivakič, 2025) - 7/10
12.11. festival Greetings from Mars / Grüsse vom Mars (Sarah Winkenstette, 2024) - 7/10
12.11. festival Adam's Sake / L'intéret d'Adam (Laura Wandel, 2025) - 8/10
12.11. festival Undercover / La infiltrada (Arantxa Echevarría, 2024) - 7/10
13.11. festival 3670 (Park Joon-ho, 2025) - 5/10
13.11. festival Sentimental Value / Affeksjonsverdi (Joachim Trier, 2025) - 7/10
13.11. kino Predator: Badlands (Dan Trachtenberg, 2025) - 6/10
13.11. festival Solomamma (Janicke Askevold, 2025) - 7/10
14.11. festival Pixie. A New Beginning / Skrzat. Nowy poczatek (Krzysztof Komander, 2025) - 6/10
14.11. festival My Father's Shadow (Akinola Davies, 2025) - 6/10
14.11. festival A Poet / Un Poeta (Simón Mesa Soto, 2025) - 5/10
**16.11. festival Arrythmia / Arütmia (Maria Reinup, 2025) - 7/10 
17.11. festival Elena's Shift (Stefanos Tsivopoulos, 2025) - 6/10
17.11. festival Hungarian Wedding / Magyar Menyegző (Csaba Káel, 2025) - 6/10
18.11. festival The Stories (Abu Bakr Shawky, 2025) - 6/10
18.11. festival Interior (Pascal Schuh, 2025) - 9/10
18.11. festival Veins / Nervures (Raymond Saint-Jean, 2025) - 5/10
19.11. festival Oh, What Happy Days! (Homayoun Ghanizadeh, 2025) - 7/10
20.11. festival The Stranger / L'étranger (François Ozon, 2025) - 9/10
20.11. festival Pillion (Harry Lighton, 2025) - 5/10
20.11. festival No Comment / Ingen kommentar (Petter Naess, 2025) - 6/10
21.11. festival Urchin (Harris Dickinson, 2025) - 7/10
21.11. festival Sunday Ninth / Zondag de negenste (Kat Steppe, 2025) - 7/10
23.11. festival On a String (Isabel Hagen, 2025) - 8/10
24.11. festival The Moon Is a Father of Mine (George Ovashvili, 2025) - 4/10
24.11. festival Think of England (Richard Hawkins, 2025) - 6/10
26.11. festival Sisa (Jun Robles Lana, 2025) - 3/10
26.11. festival China Sea / Kinu jura (Jurgis Matulevičius, 2025) - 8/10
26.11. festival The History of Sound (Oliver Hermanus, 2025) - 5/10
27.11. festival Sisu: Road to Revenge (Jalmari Helander, 2025) - 7/10
27.11. festival Couture (Alice Winocour, 2025) - 6/10
29.11. video Highest 2 Lowest (Spike Lee, 2025) - 5/10

A Film a Week - Pixie. The New Beginning / Skrzat. Nowy poczatek

 previously published on Cineuropa

We might pretend it’s not true, but children can be cruel and manipulative. They can inflict a lot of pain, and even torture, on peers of theirs who do not fit in with the group. Being the new kid somewhere and not meeting the unwritten “standards” of the environment can sometimes constitute an almost hopeless situation. This is the case for the protagonist of Krzysztof Komander’s feature-length directorial debut, Pixie. The New Beginning. This film, clearly targeting younger audiences, premiered in Locarno Kids, enjoyed a decent run while in domestic distribution in Poland and competed at Schlingel before playing in the Zagreb Film Festival’s KinoKino sidebar.

Despite being 11 years old, Hania (Amelia Golda) still believes in pixies, the mythical creatures that her mother (Agata Turkot, in flashbacks) taught her about, and she is more than willing to express and defend her beliefs. Unfortunately, she is the new kid in a provincial school, and her peers are way less naive than her, so she ends up at the bottom of the bullying “food chain”. To make things worse, her single father (Arkadiusz Jakubik, from I’m a Killer and Clergy) has too much work as a professional fireman to cater to his daughter’s emotional needs.

In a deal struck between the dad and the class’s teacher (Anna Smolowik), Hania is introduced to the teacher’s son and another bullied “bottom feeder”, Michał (Maksymilian Zieliński), who is a science nerd. After a bit of a rocky start, the two arrange a deal: he will “invent” a pixie detector so that she can prove herself right, and the rest of the class wrong, regarding the existence of these creatures. In a stroke of pure luck, the two stumble upon a nervous and mischievous male pixie called Sindri (voiced by Borys Szyc), who says he is willing to reveal himself to the world if the duo can complete a series of tasks…

Of course, the whole pixie thing is just a metaphor for clinging to something from a past that seems less traumatic than a present marked by grief. Even younger children, if they have some movie-watching experience, can guess this pretty early on, and this jeopardises the rest of the movie, in a way. Komander has complete creative control of the filmmaking process as the director, screenwriter and editor, with the latter being his primary profession. The trouble is that he lacks a pair of fresh eyes to trim off some of the unnecessary repetitions and reduce the running time, which comes close to 100 minutes.

The problem is that the repetitions are not fully used to develop the two leading children’s characters beyond the level of archetypes with a couple of specific characteristics each, so the talented but inexperienced actors are cornered into giving one-note performances. The adults in the cast have more leeway to vary their characters, but they are usually used for the purposes of some gentle humour or releasing the pressure, since the altercations between the children are presented in an almost naturalistic way.

Although Wojciech Frycz’s score highlights the predictability of the plot and the points Komander wants to make, the rest of the technical aspects serve as a glue, of sorts. This is especially true for Natalia Anna Matejka’s lively production design and Dzvinka Kukul’s costumes, as captured by cinematographer Piotr Dudak’s kinetic camerawork. All things considered, Pixie. The New Beginning might fall apart under the scrutiny of an analytical adult viewer, but it possesses enough warmth and emotion to please its primary target audience and to convey a positive message.