kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Život ponekad krajnje ironično imitira film.
Tako smo nedavno dobili pomalo ispravljenu verziju misije iz filma
Top Gun: Maverick kada su američki bombarderi B-2 s velike visine
pogodili iranska nuklearna postrojenja. Ispravka propagande junačenja
od strane reditelja Džozefa Kosinskog i producenta Džerija
Brukhajmera se sastojala u tome da za vratolomnim junačenjem poput
niskog uletanja u klance nije bilo potrebe kada je tehnologija već
toliko superiorna da se sve može odraditi s bezbedne distance.
Kosinski i Brukhajmer su se opet okupili, ovog
puta da nam „objasne“ i izreklamiraju Formuli 1. Sa sobom su
skupili još i Breda Pita kao glavnog glumca i producenta, i Luisa
Hemiltona kao producenta i kameo-glumca. Otkupljena su prava na logo
i grafike, a cilj je svakako bio napraviti ultimativni ili makar
žestoko promotivni film o Formuli 1. F1: The Movie pretenduje na to,
ali koliko tako nešto zapravo može ostvriti imajući u vidu da
Kosinski, Brukhajmer i Pit o Formuli imaju pojma otprilike koliko i
Hamilton o filmu.
Konkurencija za „ultimativni F1 film“ je
ipak žestoka jer nema Formula 1 status „kraljice“ moto-sportova
bezveze. Istina, Moto GP je dinamičniji, Nascar je incidentniji,
Gran Turismo adrenalinskiji, Indy „trkačkiji“, WRC zahteva
oštrije vozačke, a trke izdržljivosti poput Le Mana, Dajtone i
sličnih istesanije psiho-fizičke veštine. Opet, Formula 1 je
najglamuroznija i takva je bila od svog uspostavljanja 1950. godine.
„Svoj“ prvi film dobila je u „rodnoj“
Italiji već 1951. Bila je to melodrama The Last Meeting Đanija
Franćolinija. Svoj obol je dao i majstor jeftinog spektakla Rodžer
Korman s filmom The Young Racers (1963), ali je zapravo prvi
„ozbiljan“ film o Formuli 1 režirao Džon Frankenhajmer. Grand
Prix (1966) bio je sportska drama stare škole koja je imala solidan,
ali ne i fenomenalan uspeh i kod publike i po pitanju nagrada.
U međuvremenu se Formula 1 razvijala u više
pravaca i prolazila kroz više faza, filmska umetnost to uglavnom
nije pratila, osim u italijanskoj B-produkciji i kroz dokumentarce. A
onda se pojavio Rush (Ron Hauard, 2013) koji je rekreirao stvarnu
priču o rivalstvu Džejmsa Hanta i Nikija Laude u sezoni 1976, i to
kao adrenalinom nabijen akcioni spektakl. Ako postoji igrani film
koji je uhvatio suštinu Formule 1 i njenog evropskog glamura, onda
je to upravo bio taj.
Istini za volju, oko „cirkusa“ Formule 1 se
u nekom periodu 90-ih motao i Silvester Stalone u želji da svoju
glumačku karijeru od uloga u akcionim filmovima skrene malo prema
ozbiljnijem registru sportskih drama. Čini se da produkcija nije
uspela da otkupi prava, pa je milje prebačen u Indy Car, i na kraju
smo dobili popriličan „treš“ Driven (Reni Harlin, 2001) u kojem
je Stalone odigrao trkačku varijaciju na temu Mikija Goldmila, a Kip
Pardju varijantu mladog Rokija Balboe u filmu koji se može opisati
kao kombinacija neuverljive melodrame i prvog Rocky-filma, samo na
točkovima.
Ponešto od tog „DNK“ se može trasirati i u
F1. Naš protagonista Soni Hejs (Pit), doduše, nije bivši šampion,
nego bivši „talenat“ koji se trkao sa Senom, Prostom, Menselom i
Šumaherom, ali je propustio svoje šanse zbog „lude glave“. Od
tada se uglavnom kockao, ženio i razvodio, trkajući se u različitim
serijama i pobeđujući po jednu trku pre nego što pređe na novi
izazov. Nakon što sa svojim timom, ali zapravo isključivo
zahvaljujući sebi i svojim riskantnim manevrima pobedi u Dajtoni,
Sonija pronalazi bivši timski kolega iz Formule, Ruben Servantes
(Havijer Bardem) i daje mu ponudu koja se ne odbija.
Ruben je sada, naime, vlasnik tima Apeks koji u
dve i po godine nije osvojio niti jedan bod u trkama. Upravni odbor
predvođen ljigavim Piterom Beningom (Tobijas Menzies) mu duva za
vratom preteći da će tim prodati, prvi vozač mu ja dao otkaz, pa
je ostao samo na novajliji Džošui Pirsu (Demson Idris) koji ima
talenta, ali ne i iskustva. Usput, čini se da sa strogom majkom
(Sara Najls) i menadžerom (Samson Kejo) on više razmišlja o javnoj
pojavi i novom ugovoru nego o ispunjavanju postojećeg. Sa Sonijem u
kokpitu, momak se možda može nečemu i naučiti. Usput, ni bolid ne
valja jer tehnička direktorka Kejt MekKena (Keri Kondon) više brine
za bezbednost nego za trkanje, a i sportski direktor Kaspar Smolinski
(Kim Bodina) koji se hvali konstruktorskim titulama za Ferari je tamo
bio samo mehaničar na zadnjoj dizalici.
Situacija je, dakle, očajna, a ni Soni nije baš
naročiti timski igrač, već je pre nadobudni vođa ekipe koji za
tako nešto nema ingerencije. Doduše, ima ideje i načina da ih
ostvari kroz rizične i čak prljave manevre na stazi kojima zbunjuje
konkurenciju. Takođe, bacio je oko na Kejt, što sve zajedno zvuči
kao recept za katastrofu. Hoće li naši simpatični luzeri pronaći
put iskupljenja i konačno ostvariti kakav-takav uspeh?
F1 stilski uspeva da „skine“ izgled prenosa
trke u sekvencama na stazi i pored nje, za šta pre svega treba
zahvaliti direktoru fotografije Klaudiju Mirandi i montažeru Stivenu
Mirioneu. Obojica su već sarađivali s Kosinskim, rediteljem čija
karijera uključuje i reklame i video-spotove, ali i ekstremno skupe
filmske spektakle. Miranda i Mirione znaju šta se od njih traži i
to isporučuju: Miranda se oslanja na širokougaone objektive koji
mute konture na rubovima kadra čime se sugeriše ekstremna brzina,
dok Mirione sasvim zgodno ubacuje brze rezove na reakcije inženjera
i vodećih ljudi tima u garažama i pit-lajnu.
Van staze, stvar filmski funkcioniše zbog jasno
profilisanih likova i glumaca koji ih igraju. Pitu odlično stoji lik
vagabunde i šereta poput Sonija, dok Idris igra varijaciju na temu
Luisa Hemiltona s početka karijere, dakle nadobudnog „tokeničnog“
junoše koji bi rado bio i šampion i mega-zvezda. Hemilton će,
doduše, imati i kameo-pojavljivanje samog sebe pri kraju filma kako
upućuje oštar i prekoran pogled našim anti-junacima. Havijer
Bardem glumata tačno onoliko koliko je to potrebno da bi dočarao
lik ocvalog plejboja, Kim Bodina ubira humorne poene na nedostatku
smisla za humor svog lika, Menzies uverljivo igra ljigavca, dok Keri
Kondon unosi pregršt emocija kao Kejt koja nije samo inteligentna,
nego je i topla ispod hladne, liderske fasade. Prava snaga glume se,
međutim, vidi u sinergiji, pre svega Pita kao neupitnog protagoniste
s ostalima, naročito s Bardemom i Kondon, gde se on prilagođava
njima barem koliko i oni njemu.
Međutim, ni jaka gluma, ni snimanje s kamerom
montiranom na vrh bolida, ni uverljivi efekti udesa i posledica po
isti, a ni frljanje s imenima bivših i sadašnjih vozača i
tehničkim pojmovima, ne mogu da sakriju koliko priča zapravo nema
smisla i koliko je nemoguća i u sadašnjim, a i u nekim prošlim
vremenima Formule 1. Naprosto, u pitanju je vrlo tehnički i
tehnološki napredan i precizan sport koji je, usput, i biznis koji
se indeksira u desetinama i stotinama miliona, ako ne i u
milijardama, pa tamo „druge šanse“ za likove poput Sonija nisu
realne, a verovatno ni moguće. Kako novac i inžinjerski
„fajn-tjuning“ igraju presudnu ulogu u Formuli, malo toga zapravo
zavisi od vozača, pa će trkačko umeće ili taktičko dovijanje
rezultirati možda s par bodova, ali ne i sa pobedama. Uostalom,
setimo se tih nekih pravih autsajdera, tih Minardija, Fors Indija,
Maruša i sličnih: oni su učestvovali, možda ponekad otkrivali
perspektivne vozače, ali ti bi vozači prelazili u jače timove već
sledeće sezone.
Možda je štos u tome što Amerikanci koji su
radili ovaj film zapravo ne kapiraju i nikada nisu kapirali Formulu
1. Koreni auto-sporta u Evropi i Americi su drugačiji, u Evropi je
to uvek bila aristokratska zabava, u Americi su prvi trkači bili
šverceri alkohola za vreme prohibicije iz čega je kasnije nastao
Nascar, a za njima su došli pronalazači iz ličnih garaža, odakle
poreklo vode pravolinijske „dreg“ trke i napadi na svetske
rekorde u brzinama na zemlji. Amerikanci su, doduše, imali dva
šampiona, Fila Hila i Marija Andretija, ali su razni drugi ipak
ostavili veći trag u sportu.
Možda je i štos u tome da izmišljene priče
nikada ne mogu biti toliko snažne i arhetipske kao one koje su se
zapravo dogodile. A njih u Formuli 1 nije manjkalo, naročito onih o
rivalstvima i tragedijama. O mentorstvima i iskupljenjima ipak nešto
manje. Ali, koji je smisao rekreirati Rush i samo ga prebaciti u
vreme, na primer, Sene i Prosta, Šumahera i Hila, Hemiltona i
Alonsa?
A možda autorski tima iza F1 samo osluškuju
puls toga kuda bi Formula 1 htela da ide u budućnosti i kuda ide u
sadašnjosti. Jer, možemo se s nostalgijom prisećati zlatnih dana
Monte Karla, Monce, Silverstona ili Hokenhajma ili tinejdžerskih
ekskurzija makar do Hungaroringa, ali trendovi sadašnjosti
favorizuju Singapur, Las Vegas, Abu Dabi ili Baku. F1 ih dosta verno
hvata, svidelo se to nama ili ne.