The Final Lap / Poslednji krug momci

 kritika je pročitana kao deo većeg teksta u emisiji Filmoskop na HR3

- prvi deo -

Višemjesečni protesti koji su spontano započeli nakon pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu stalno rastu, poprimaju nove forme i nedvojbeno imaju utjecaja na događanja u Srbiji, i to prije na nekom svakodnevnom nego na nivou visoke politike. Ni kulturni život nije izuzet od toga: kazališta su u trenutku pisanja ovog teksta u štrajku, a nema ni podataka o novom izdanju najveće beogradske filmske manifestacije, Festa. Tradicionalno, Fest se održava nakon Berlinalea, krajem veljače i početkom ožujka, ali o ovogodišnjem izdanju nema informacija, ni programskih, ali niti terminskih. U zvaničnim objašnjenjima protesti se, naravno, ne spominju, već se ističe kako je programskom direktoru Jugoslavu Panteliću istekao mandat, kao i većini članova upravnog odbora koji se, pak, od prošle godine nije sastao kako bi popunio redove i izabrao novo rukovodstvo. Čuju se glasine kako se Fest definitivno prebacuje u drugi termin, ali ni one nisu unisone: negdje se nagađa sa svibanjskim terminom, pred Cannes, ili, pak, s rujanskim nakon Venecije i Toronta, a usporedo sa San Sebastianom. Izostanak Festa u tradicionalnom terminu ove godine poslužio je potpisniku ovih redaka kao provokacija za misaoni eksperiment da li bi za tri filma iz recentne srbijanske produkcije teorijski bilo mjesta u nekoj varijanti te manifestacije.

Sve počinje s iznenadnim napadom disleksije. Vaš je kritičar, naime, krivo pročitao naziv filma Poslednji krug momci kao Poslednji krug u Monci, krivo predviđajući da se tu radi o „remake”-varijanti kultne gangsterske drame iz 1989. godine po scenariju muzičara Dušana Prelevića-Preleta i u režiji Aleksandra Boškovića, s Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi. Povoda za pogrešku je bilo jer još od 90-ih godina se šuškalo o mogućem nastavku (relativno otvoreni kraj je ostavljao tu mogućnost). Sa svoje strane, srbijanska kinematografija je ušla u fazu nekakve reciklaže i prenamjene ideja iz kultnih starih filmova, pa smo tako, primjerice, jesenas dobili film Prva klasa – Pun gas Vladimira-Miće Popovića. On kultnu Nacionalnu klasu Gorana Markovića iz 1979. godine preoblači u ruho satkano od Južnog vetra i sportsko-trkačke drame američkog stila. 

Pogrešno čitanje naslova od strane potencijalne publike bilo je nešto na što je i računao autor Ilija Stojimirović. Naime, u meta-filmskim momentima vraća se na to: naslov komentiraju komičar Dragoljub Ljubičić Mićko i komičar i muzičar Prljavi inspektor Blaža, redajući zatim sprdnje na temu izmijenjenih naslova domaćih i stranih filmova. Radnja filma odvija se na tri nivoa. Kao narativni okvir služi intervju novinarke (glumi je Anđelka Prpić) vodi s ekipom „najuspješnijeg srpskog filma svih vremena” nakon rasprodane projekcije na festivalu u Pekingu koja dolazi pri kraju uspješne svjetske turneje. Druga dva nivoa se odvijaju paralelno u „flashbacku”: jedan od njih prati kontroverzne događaje oko beogradske premijere (kojoj, primjerice, prisustvuju i poznati glumci, recimo Goran Sultanović i Tanja Bošković, koji igraju fikcionalizirane verzije samih sebe), a drugi sam naslovni film. A on je od „trash”-akcijske sorte u kojoj se trojica tajnih agenata iz Amerike, Europe i Rusije bore protiv iskonske mistične prijetnje. 

Domete filmova ovog tipa teško je procijeniti jer je teško znati što je autor zapravo htio postići osim rafalnog ispaljivanja humorističnih štoseva, spajanja nespojivog u farsu i ispaljivanja otrovnih satiričnih strelica prema različitim metama. Štosevi sami za sebe najčešće nisu naročito smiješni, improvizacije nisu tempirane i usuglašene glumački, a dosta humora je teško prevodivo jer je ili internog porijekla ili je njegovo razumijevanje uvjetovano poznavanjem prilika iz srbijanskog kulturno-zabavnog života. U konačnici, ovakav film teško da bi mogao zaigrati na smotri poput Festa čak, ali bi svoje „prirodno stanište” mogao naći na jednom festivalu u Hrvatskoj – Trash Film Festivalu u Varaždinu.

- nastaviće se -

Broken Rage

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Svašta je Takeši Kitano postigao za 78 godina života, pedesetak godina glumačke i 36 godina autorske karijere. Nesuđenog inženjera je srce vuklo kao komičarskom zanatu, odakle poreklo vuče i njegovo umetničko ime Bit Takeši i po čemu je najpoznatiji u svom rodnom Japanu. Usput se bavio glumom, slikarstvom, vodio TV emisije takmičarskog karaktera, pisao scenarije za video-igrice...

Globalno je, međutim, najpoznatiji po svojim filmovima. Prvo je uspostavio svoju osnovnu temu, jakuze, kao i precizan stil kojim je pričao priče iz tog sveta, sa širim i udaljenijim planovima, uz minimum dijaloga, ako to nisu duhovite dosetke. S premijerom filma Sonatine (1993) u Kanu je dobio pažnju međunarodne kritike i filmofilske publike, a za Fireworks (1997) Zlatnog lava u Veneciji. Onda je taj stil unekoliko subvertirao svojom velikom trilogijom Outrage koju sačinjavaju naslovni film iz 2010, Beyond Outrage iz 2012. i Outrage Coda iz 2017. godine. Pre dve godine snimio je i samurajski spektakl Kubi, a prošle je izveo pokaznu vežbu na temu „kako se našaliti na račun svog naručioca“ u svom možda oproštajnom filmu Broken Rage.

Naime, Amazon mu je naručio kratki gangsterski film u njegovom prepoznatljivom stilu i to je i dobio u prvoj polovini istog. Enigmatični i samotni plaćeni ubica Miš (sam Kitano, koristeći se personom Bita) dobija naređenja od svog „bosa“ Ema preko restorančića u svom komšiluku. Svoje misije obavlja jednostavno i elegantno, a dokaze o „narudžabama“ uklanja paleći ih u sudoperi svog samačkog stana. Svejedno, svom trudu uprkos, on pada u zamku koju mu postavljaju dvojica detektiva (Tadanobu Asano i Nao Omori) koji ga suočavaju s jedinim mogućim izborom: da se on za njihov račun infiltrira u mafijašku organizaciju kojom upravlja „bos“ Kaneširo (Šido Nakamura) i njegova „desna ruka“ Tomita (Hakurju).

Dok taj prvi deo priča tu tipičnu gangstersku priču kao potpuno ozbiljan, ali ipak elegantan triler u kojem je autor svejedno svestan generičnosti takve priče, drugi deo istu priču priča, ali kroz prizmu komedije i parodije. U suštini, tu imamo priličnu dozu „slepstika“ u kojoj su svi u najmanju ruku nespretni, a često su i budale. Primera radi, našeg će atentatora pri ulasku u kafić vratima udarati i gaziti raspomamljene žene koje na njega i ne obraćaju pažnju, on će uvek sedati na polomljenu stolicu, pištolj će vaditi s pogrešne strane, ubiće pogrešnog čoveka, a uništavajući izvršenu narudžbu će uspeti da zapali svoj stan, dok ga policija neće mučiti batinama, već prisiljavanjem da se nervira gledajući detektiva kako izvodi opasne trikove.

Iako su fotografija Takešija Hamade i montaža samog Kitana u istim ključevima u prvoj i u drugoj polovini filma, autor u funkciji glumca profitira igrajući obe svoje uobičajene persone, onu gangstersku i onu komičnu. Zapravo, najviše profitira od doziranog kontrasta koji uspostavlja među njima zbog toga što je „Bit Takeši“ kao glumac u savršenom dosluhu s Takešijem Kitanom rediteljem.

Tu, međutim, nije kraj njegovom zezanju koje nije samo na svoj račun i na račun svojih naručilaca koji su se drznuli da mu naruče stereotip, već pomalo i na račun nas gledalaca, pa ćemo dobiti i dva intermeca u kojima publika kroz „čet“ preko crnog ekrana upućuje komentare na račun Kitanovog autorskog rada. U završnoj sceni, međutim, Kitano nas podseća da sve to može još i luđe, pa neka mu opet neki Amazon samo naruči neki takav generički sadržaj!

Na kraju, Broken Rage je dobro zezanje i sa svojih tek nešto više od sat vremena trajanja ni u kojem slučaju nije dosadan ili predug. Opet, čemu sve to? Odnosno, jesmo li nakog odgledanog filma bogatiji za neko unikatno iskustvo? Nismo, ali nema ni veze: čak i ako nismo okoreli fanovi, možemo uživati u pošalici koju nam je Takeši Kitano servirao.

Final Cut / Coupez!

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Može se činiti kontroverznom odluka da najveći svjetski filmski festival, onaj u Cannesu, otvori uradak iz trivijalnog žanra zombi-parodije, pa makar njegov autor bio u francuskim i globalnim okvirima cijenjeni filmaš Michel Hazanavicius. Kontroverza bi bila još i veća zbog činjenice da je dotična zombi-parodija zapravo remake jednog drugog uratka iz tog žanra, dobro popraćene festivalske senzacije stare tek nekoliko godina. Ali, kontroverza je izbila oko nečeg što s filmom, filmskom i festivalskom scenom nema (ili makar ne bi trebalo imati) nikakve veze – oko originalnog naslova. Ukrajinske filmske institucije su, naime, senzibilizirale globalnu filmsku javnost da je dotični originalni naslov Z comme Z (prevedeno na hrvatski: Z kao Z) nepoćudan jer podsjeća na simboliku ruske agresije na Ukrajinu, budući da se latinično slovo Z (inače oznaka za zapadni vojni okrug Ruske Federacije) koristi kao njen predominantni simbol. Pritom je zaboravljeno da je Z samo slovo u abecedi koje također može biti naslov filma Coste-Gavrasa, te subžanrovska ili produkcijska oznaka, bilo kao zombi-film, bilo kao treš produkcija bez budžeta, često i bez zanatskih vještina, ali s dozom entuzijazma. Ukrajinskim filmskim institucijama promakla je i potencijalno moćna simbolika da su „orci“ koji njihovu zemlju napadaju možda ipak zombiji, masa bez mozga i instrumenti tuđe (zle) volje. To možda i ne bi bilo tako čudno da na čelu napadnute države ne stoji bivši televizijski komičar, jamačno upoznat s filmskim i televizijskim „tropama“, a da konfuzija bude još i veća, spomenuti se Volodimir Zelenski video-vezom obratio publici na otvorenju festivala.

Bilo kako bilo, naslov filma je promijenjen u Coupez! (na hrvatskom: Rez!), originalni naslov Z ostao je naslov „filma u filmu“, pa je tako film ipak otvorio festival te od svoje premijere dijeli publiku i kritiku, a njegova percepcija umnogome ovisi o iskustvu s japanskim originalom Kamera o tomeru na!, (hrvatski prijevod: Ne isključuj kameru!). To ostvarenje u režiji Shinichira Uede je od premijere krajem 2017. nekoliko godina pohodilo velike i male filmske festivale, steklo kultni status i zaradilo 25 milijuna dolara na uloženih svega 25 tisuća. Riječ je o trodijelnoj cjelini čija je prva trećina jedan, čini se, neprekinuti kadar sa snimanja zombi-treš-filma koje biva poremećeno napadom „pravih“ zombija. Druga trećina, pak, služi kao prednastavak i tematizira proces predprodukcije uratka koji smo imali prilike vidjeti, a treća se opet vraća na snimanje, ali iz behind the scenes perspektive. Sama ideja i struktura, pak, nisu originalni, već se tematikom i strukturom pozivaju na dramu Noises Off Michaela Frayna i njezinu filmsku adaptaciju koju je 1992. polučio Peter Bogdanovich, s time da je okruženje izmješteno iz kazališta u svijet filma najniže produkcije. Uedein film je dobio i dva prilično nepotrebna nastavka: srednjemetražni iz 2019., smješten u Hollywood, i kratkometražni iz naredne godine smješten na Internet kao neka vrsta odgovora na pandemiju covida-19. Michel Hazanavicius u svojem se remakeu skoro u potpunosti drži japanskog originala, dodajući mu tek na par mjesta po jedan dodatni meta-nivo. Dok nijedan od japanskih filmova iz serijala nije prikazan u Hrvatskoj, Hazanaviciusov je uradak zaigrao u neovisnim i gradskim kinima iz Art-kino mreže.

U prvom dijelu Hazanaviciusova filma redatelj (glumi ga Romain Duris) snima ekstravagantni niskobudžetni zombi-horor film u jednom kadru, s glumcima koje igraju Finnegan Oldfield i Matilda Lutz, s kojima je u lošim odnosima. Na snimanju se pojavljuju pravi zombiji koji polako inficiraju članove ekipe zaključno sa samim redateljem, pa se glumci, skupa sa šminkericom (Bérénice Bejo) moraju probijati kroz zombi-apokalipsu, sve do otvorenog kraja s krvavim pentagramom na pločniku, kad kreće odjavna špica. Čudno je, pak, to da svi likovi imaju japanska imena kojima se oslovljavaju, a da nitko od njih nije japanskog ili nekog drugog istočnoazijskog porijekla. Za taj dodatni meta-nivo dobit ćemo objašnjenje u drugom dijelu filma, u kojem Hazanavicius mijenja stil od jednog kadra ka standardno raskadriranom. Taj drugi dio prati muke redatelja-najamnika Remija - koji dolazi iz miljea reklama i namjenskih videa i vodi se sintagmom „brzo, jeftino i prosječno“ – prilikom predprodukcije i snimanja remake-varijante japanske niskobudžetne horor-ekstravagance, posebno probleme s producenticom originala (Yoshiko Takehara reprizira ulogu iz originala). To je prvi od dva dodatna meta-momenta, a uz pomoć jedne neukusne šale, koja služi kao katalizator, objašnjava se otkud likovima japanska imena u francuskom filmu. Drugi meta-moment je to da Remijevu suprugu Nadiju igra Hazanaviciusova supruga Bérénice Bejo, tumačeći lik glumice sklone prevelikom uživljavanju u ulogu, te da je motivacija oboma, a prije svega Remiju, to da želi impresionirati svoju kćer, zaluđenicu art-filmom Romy. Romy pak igra Simone Hazanavicius, kći redatelja filma Hazanavociusa i glavne glumice Bejo, i to predstavlja krajnji vanjski okvir ove meta-slagalice. Finale filma je sam proces snimanja polusatne kadar-scene, viđen iz perspektive Remija i njegove ekipe, klasično raskadriran i režiran, zbog čega nam neki začudni momenti iz prve trećine postaju bjelodano jasni, tj. otkriva se zašto su takvi.

Kao autor, u ovoj šumi slojeva, meta-nivoa i referenci, Hazanavicius se snalazi kao u svom prirodnom okruženju, što i nije naročito čudno, budući da je cijeli svoj autorski vijek proveo u okruženju meta-filma i/ili parodije. Hazanavicius se globalno proslavio Oscarom za najbolji film nagrađenim uratkom Umjetnik iz 2011. godine, koji je također meta-film, doduše u ozbiljnom, otmjenom i čak pijetetnom ključu pohvale povijesnom periodu nijemog filma, snimljen kao, najvećim dijelom – nijemi film. Bez meta- i parodijskog nivoa, Hazanavicius se spotakao na svom sljedećem internacionalnom projektu, ratnoj drami Potraga iz 2014., ali se na 'pravi' trag vratio 2017. s filmom Neustrašivi. On je tematizirao filmsko stvaralaštvo Jean-Luca Godarda u doba uspona francuskog novog vala, a na istom tragu ostao je i s uratkom Zaboravljeni princ iz 2020. na temu bajki, pričanja, ali i izlaženja iz bajkovitih svjetova uslijed odrastanja, što također podrazumijeva određeni meta-nivo. Ne bi trebalo zaboraviti ni to da je autorov dugometražni prvijenac, krimi-komedija Moji prijatelji iz 1999. također u suštini bila meta-film s filmskim glumcem i producentom kao protagonistima. Uostalom, u nacionalnim okvirima Hazanavicius je slavu stekao oživljavanjem filmskog serijala OSS 117, ali u ključu parodije na klasične Bond-filmove, odnosno režijom prva dva od, za sada, tri filma tog serijala - Kairo: Gnijezdo špijuna (2006) i Izgubljeni u Riju (2009). Vještinom probijanja kroz podatke, reference i faktore Hazanavicius podsjeća na kakvog vrsnog slalomaša, a svoj stil upotpunjuje izuzetnim osjećajem za izbor glumaca. Ne radi se tu samo o castingu vlastite supruge, i inače filmske glumice zvjezdanog statusa i neupitnog integriteta, ili kćeri, već i o izboru glumaca, poznatih ili manje poznatih, u ostalim ulogama, manjim ili većim, a svakako integralnih za snimanje filma kao glavnu temu. S time u vezi, s ovim inače vještim i dosta solidnim filmom, pojavljuju se dva problema. Onaj etički nas tjera da se zapitamo koliko je ispravno 'ponavljati' niskobudžetni film sa značajno višim financijskim sredstvima, zbog čega, čak i kada je u pitanju iskrena 'oda', ona zvuči lažno. Drugo pitanje je, pak, svrsishodnost tako vjerne kopije, zbog čega, u konačnici, film Rez!, ma koliko solidan bio, teško možemo nazvati potrebnim.

Po tamburi

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Stanislav Tomić

scenario: Stanislav Tomić, Mario Marko Krce

uloge: Momčilo Otašević, Tijana Pečenčić, Stjepan Perić, Nikola Kojo, Branko Uvodić, Hrvoje Barišić, Neven Aljinović-Tot, Andrei Meircure, Primož Petkovšek, Nives Ivanković, Milivoj Beader, Borko Perić, Areta Ćurković, Hristina Popović, Damir Martinović – Mrle, Zoran Prodanović – Prlja, Dubravko Mataković

Ako ste se ikada pitali kako bi izgledao kultni film The Warriors Waltera Hilla ako bi slučajno naslovni banditi zapravo bili tamburška banda, a morali bi da se vrate ne od Bronxa do Brooklyna, nego od nekud u Slavoniji do svog (fiktivnog) Velikog Sela, onda je Po tamburi, najnoviji film Stanislava Tomića, nešto što morate pogledati. Ako, pak, niste, onda ga svejedno možete pogledati, ako ni zbog čega drugog, a onda da se uverite kako je spoj osnovnih premisa postavljen na suviše klimavim nogama i sa prilično suludim rezonima.

Neke od stvari su prenete skoro pa »jedan na jedan«, poput zapleta odiseje, uključenja radija, s time da na toj poziciji imamo časnu sestru (Ćurković) i bivšeg televizijskog voditelja Branka Uvodića (koji igra samog sebe), opsesije železničkim prevozom, pa do ringišpila na kraju. Neke su i nadodate za začin, uključujući i celu tu šemu emisije Lijepom našom, i pravu pravcatu cigansku svadbu koja, doduše, malo predugo traje, ali uvodi možda i najinteresantniji lik mlade (Pečenčić) i dovodi je u vezu sa vođom naših tamburaša, Labudom (Otašević). Naši junaci su kvintet amatera koji prolazi i kroz krizu benda (a kako drugačije), a »negativci« su uglavnom profesionalci različitih profila, od pravih zlikovaca, preko ludih Australaca i hiper-seksualiziranih tamburašica do jednog profi-benda s rokerskim nastupom i jednog punokrvno-ubilačkog »redneck« sastava.

Rezultat svega je parodija, ali onako do kosti. Iako se zna sa čime se i iz kojih pobuda zeza, ceo taj pristup zna biti dosta rizičan u smislu odnosa pogodaka i promašaja u okviru pokušaja koje Tomić i Krce gomilaju jedan za drugim u maničnom tempu. Režija na nivou pojedinačnih scena zna biti i solidna, Krce kao direktor fotografije fino hvata tu nebulozno-stripovsku atmosferu koju je kao scenarista sa Tomićem zamislio. Međutim, u gomili likova na malom prostoru, kao i glumaca različitih profila i senzibiliteta koji ih igraju, čini se da upravo oni ostaju najviše oštećeni jer ne mogu da do kraja pokažu šta znaju i umeju. U tome, pak, oni neprofesionalni (a poznati iz drugih razloga) prolaze dosta bolje jer se od njih više očekuje poza nego prava gluma. Muzika kao kombinacija tamburašenja, elektronike, roka, ekstremnog metala i čega sve još ispostavlja se kao adut filma.

Na kraju krajeva, možda je suština toga što Tomiću i Krceu komedija kao žanr ne leži (prethodni film Lavina je prošao poprilično katastrofalno i kod kritike i kod publike), iako je forsiraju. Smisla za humor imaju, ali taj humor je pomalo i interan, a samim time dosta često samo njima razumljiv, a »na van« se utapa u očekivanim gegovima, psovkama i prostačkim vicevima sa seksualnim aluzijama. Možda bi i bilo vreme da se okušaju u nekom drugom žanru i iznenade nas, baš kao što su sa svojim ne uvek smislenim, ali zato prilično spektakularnim prvencem Josef u kojem su ludilo i klanica Prvog svetskog rata ispripovedani iz vizure jedne uniforme i jedne pločice s imenom. Po tamburi ostaje uglavnom propuštena šansa, ali, s pozitivne strane gledano, makar ne opterećuje gledaoca.

Willy’s Wonderland

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Kevin Lewis

scenario: G.O. Parsons

uloge: Nicolas Cage, Emily Tosta, Beth Grant, Ric Reitz, Chris Warner

Mnogo se ljudi nameće za legitimnu titulu kralja filmskog treša, ali samo jedan je može izboriti i nositi. Nicolas Cage. Kada hoće, on može biti i ozbiljan glumac čiji će rad legitimno skupljati nagrade (Leaving Las Vegas mu je doneo Oscara), a jednako tako se njegov potencijal za komediju, parodiju, strah ili pojačani emocionalni registar može upregnuti u svrhu kvalitetnih filmova, od Raising Arizona i Wild at Heart do Lord of War. Sa svojim glumatanjem, urlanjem i katastrofalnim izgovaranjem rečenica, najređe je zapravo onaj najnormalniji u (ludom i uvrnutom) filmu, što je bio slučaj s Dog Eat Dog Paula Schradera.

Utisak je zapravo da Cage uloge ne bira, a ne biraju ni one njega, nego jedni na druge naleću, pa kako ispadne. Razloga za to može biti milion, od kockarskih dugova i kradljivih menadžera iz prošlosti, pa do Cageovog sklopa ličnosti po kojem je svaki pošten posao dobar posao, nevezano za visinu honorara i gustinu rasporeda snimanja. U poslednje vreme Cage igra uvrnute, ali pamtljive uloge u filmovima koji mogu biti sami po sebi loši ili dobri, ali su za njegovo prisustvo svakako pojačani. U poslednje vreme ga nije nešto bilo, korona je isprekidala njegov ritam snimanja, ali sada se vratio ne bi li se izborio s animatroničkim robotima koje su zli duhovi zaposeli u napuštenom restoranu u zabitom teksaškom gradiću. Willy’s Wonderland je totalna trash posveta suludim, tupavim i jeftinim hororima iz 80-ih.

Cage igra tipski lik »neznanca bez imena i prošlosti« kojeg upoznajemo u trenutku kada vozi (možda ukradeni) sportski auto po zabitim putevima Teksasa pre nego što naleti na zamku s ekserima. »Sreća u nesreći« je to da relativno brzo naleti lokalac koji vozi kamionet vučne službe (Warner). »Kvar« je veliki i skup, »stranac« nema gotovine, a u zabitom gradiću ne radi nijedan jedini bankomat. Ipak, on svoj dug može odraditi tako što će počistiti naslovni zatvoreni lokal u toku jedne noći...

E, sad, naravno da propali porodični restoran / igraonica sa jezivim retro animatroničkim lutkama lasice Willyja i njegove družine nije baš ono za šta se izdaje. Lutke imaju ubilačke namere, a o njihovom poreklu se raspredaju lokalne legende. Naš čovek je prepušten sam sebi, a to što ne govori ni u kojem slučaju ne znači da je »mutav«. Naprotiv, uz konzervu energetskog napitka i partiju flipera na svakih sat vremena, on je zapravo mašina za ubijanje. To, međutim, ne znaju lokalni klinci predvođeni buntovnom devojkom Liv (Tosta) koji imaju plan da mu dođu u spas a da posle spale restoran. Kao najveći problem će im se možda ispostaviti Livina pomajka, šerifica Lund (Beth Grant čije su glumačke kvalifikacije svakako na nekoliko puta višem nivou od ovakvih uloga), rešena da održi status quo u gradiću.

Willy’s Wonderland »skače na glavu« u more klišea iz horor-filmova 80-ih, što nije nužno loša stvar. Problem je, međutim, to što nije jasno da li neiskusni scenarista, zapravo glumac nižeg ešalona i filmofil G.O. Parsons i treš reditelj Kevin Lewis (koji je pre ovog filma bio na pauzi od 14 godina) imaju ikakav otklon od njih. Zapravo, ne znamo je li Willy’s Wonderland parodija, karbon-kopija retro-slešera (priča izgleda kao prepisana pa dorađena varijanta igrice Five Nights at Freddy’s ubačena u svet filma The Funhouse Tobea Hoopera) ili hibrid ta dva. Tome ne pomaže ni Lewisova relativno trapava režija, insistiranje na ručnoj kameri i brzim rezovima u tučama nejasne koreografije. Odnos do klišea isto tako može biti problematičan, pre svega kada je reč o glupavim tinejdžerima koji ginu kao mačke na prometnoj cesti (jedan par čak zbog svoje napaljenosti, sa čime se Wes Craven sprdao još u svom prelomnom meta-hororu Scream), dok su muzika na sintisajzerima i dizajn dobro pogođeni detalji.

Glavni adut filma je svakako Nicolas Cage koji je ujedno potpisan i kao jedan od producenata, što ostavlja prostora za nadu da je on ovu ulogu Domara (da, lik je zaista tako potpisan na odjavnoj špici) ipak sam izabrao. Glavna fora je u tome da on ovde ne može da posegne za svojim uobičajenim oružjem, što će reći namernim, trešerskim preglumljivanjem i eskapadama sa glasom jer njegov lik, je li, ne govori. Cage do sada uglavnom nije imao prilike da igra te »strong and silent« tipove, a ovde mu ta nedoumica između parodije i ozbiljnosti (on je svakako »deadpan« u svom pristupu) ide u prilog. Zalizana kosa, brada, naočare za sunce, uska »korporativna« majica i farmerke su svakako odradile svoje u »karakterizaciji« lika.

Kada se sve sabere i oduzme, Willy’s Wonderland ima svoje prednosti i nedostatke, često u istim stavkama. Naravno, ovakvi filmovi su beskrajno predvidljivi, ali to znači i da se mogu gledati opušteno i »s pola mozga«. Treba se samo prepustiti trešu i shvatiti sve kao zezanje. A fanovima treš-opusa Nicolasa Cagea će ovo dobro leći.

Freaky

 kritika objavljena na XXZ

2020.

režija: Christopher Landon

scenario: Christopher Landon, Michael Kennedy

uloge: Vince Vaughn, Kathryn Newton, Celeste O’Connor, Misha Osherovich, Emily Holder, Nicholas Stargel, Kelly Lamor Wilson, Mitchell Hoog, Uriah Shelton, Dana Drori, Katie Finneran

Kako smo završili prošlu godinu u smislu kritika filmova, žanrovski i veselo, tako ćemo započeti novu, sa jednom post-modernom horor-komedijom, umerenom parodijom i riznicom referenci na kultne filmove od 70-ih do 90-ih godina prošlog veka. Prvo i osnovno, treba imati puno petlje da bi se smućkao derivativni »high concept« sastavljen od Freaky Friday (zamena tela) i Friday the 13th (slešer) i onda film prosto nazvati Freaky. Ali ako neko to može, onda to može »high concept« žanrovski štreber Christopher Landon, najpoznatiji po režiji Groundhog Day-slešer serijala Happy Death Day, ali i po scenarijima za filmove kao što su Disturbia i Viral.

Landon film otvara retro-fontom kojim potpisuje dan i datum, sreda jedanaesti. Ne treba biti doktor matematike da bi se sračunalo šta sledi za dva dana. Prvi deo uvodne sekvence, međutim, referenca je na visoko-referencijalni, samosvesni horor, Scream. Četvoro tinejdžera tulumari u praznoj viletini, pričajući »strašne priče pored vatre«, od kojih se dobar deo njih odnosi na »gerijatrijskog serijskog ubicu«, maskiranog i aktivnog od 70-ih, što je jasna asocijacija na Carpenterov Halloween serijal kojim je praktično izmišljen slešer kao pod-žanr. Zabavu im, međutim, prekida dotični maskirani ubica a la Jason (Friday the 13th), B-filmska varijanta Halloweenovog Michaela Myersa, koji ih tiho, efikasno i semi-kreativno tamani pre nego što ukrade astečki bodež koji će se ispostaviti kao pokretač glavnog zapleta filma.

Rez na sledeći dan i na našu heroinu Millie (Newton), slešer-heroinu starog kova, tihu, povučenu, nevinu i sa traumom gubitka u bliskoj prošlosti. Nakon jutarnje rutine sa zaštitničkom majkom i starijom sestrom policajkom, nalazi se sa svojim najbližim prijateljima (O’Connor, Osherovich) i odlazi u školu gde se mora nositi sa »hororom« nepopularnosti i neuzvraćenom simpatijom prema školskoj sportskoj zvezdi Bookeru (Shelton). Pravi horor za nju nastaje kada se nađe oči u oči s manijakom iz prethodne sekvence (Vaughn) i on je probode astečkim nožem u rame, ali se rana pojavljuje i njemu i to na istom mestu.

Ujutru ih oboje očekuje iznenađenje: zamenili su tela, pa se sada psihopata iz urbanih legendi nalazi u telu Millie, što mu omogućava da se ponaša kao »vuk u jagnjećoj koži« i da svoje žrtve efikasno mami, a nežna i dobra Millie se budi u nezgrapnom telu dvometraša. Njih dvoje imaju 24 časa da zamene tela, a pitanje je žele li oboje baš isto. Sledi komična avantura sa ponešto horor-elemenata, ali i sa obiljem referenci i »uskršnjih jaja« iz sveta filma, sa akcentom na kinematografiju 80-ih, i to ne samo njenu horor-stranu.

Osnovni štos za zamenom tela je literarni standard još od Twainovog Kraljevića i prosjaka, u filmu je korišćen nebrojeno puta, ali je njegova Freaky Friday inkarnacija ovde istaknuta pre svega naslovom, ali i spletom referenci koje nisu odmah uočljive, iako ih nije teško mentalnom gimnastikom izvesti iz onoga što vidimo na ekranu. Recimo u pomenutoj »family friendly« komediji su igrale Lindsay Lohan i Jamie Lee Curtis, zvezda Halloween serijala čiji je lik postao uzor za konzervativnu »finalku«, dok je Lindsay Lohan od svojih kasnih tinejdžerskih dana bila sinonim za skandale. Ako te reference razvijemo malo dalje, jasno nam je da Millie u svom telu počinje kao Jamie Lee Curtis-tip »finalke«, dok je ponašanje tog istog tela kada njime upravlja psihopata više na liniji Lindsay Lohan, što donosi određeni tip pažnje i popularnosti od strane okruženja, ali to takođe funkcioniše kao komentar i na filmske i na kulturne i na standarde ponašanja u prošlosti i u sadašnjosti.

Drugi koloplet referenci vezan je za Vincea Vaughna u ulozi poremećenog manijaka. Vaughn je inače karijeru izgradio na komedijama gde je pažljivo gradio personu nespretnog i nesuptilnog dobrice oko svog prirodno gabaritnog tela. Ovde je u komičnim momentima očekivano briljantan, a snebivanje u stilu seoske mlade kada tim telom upravlja duša Millie su zlata vredni, kao i do perfekcije izgrađena referenca na originalni Back to The Future i pretnju incesta u njemu. Ono što se, međutim, lako zaboravlja je to da je jedna od prvih visokoprofilnih Vaughnovih uloga bila uloga Normana Batesa u novoj verziji Psiha u režiji Gusa Van Santa, a lik Normana Batesa kao psihopate s nožem stoji u temeljima slešera. Vaughn je nedavno pokušao da napravi restart svoje karijere upravo u pravcu uloga u akcionim i trieleroidnim dramama kod S. Craiga Zahlera (Brawl in the Cell Block 99, Dragged Across Concrete), koristeći svoje krupno telo u više pretećem, a manje komičnom kontekstu. Naravno da je Vaughn kao glumac za tri klase iznad od onih koji su igrali slešerske negativce, a čiji je zadatak bio jednostavno da budu preteći svojom po pravilu maskiranom pojavom, bez reči, ali ovde demonstrira raskoš svog talenta i kao komičar i kao pretnja.

Naravno da Landon tu i tamo preteruje, pa svoje štoseve ponekad ubacuje i nemotivisano (primera radi, u nekom trenutku će se gotovo iznenada pojaviti i kuka iz I Know What You Did Last Summer, dok je »homecoming« kao mesto konačnog obračuna takođe oprobani standard američkog horora), ali ponekad je to toliko blesavo da je prosto zabavno, kao recimo štos da policajci pucaju u vazduh čak i u zatvorenoj prostoriji (referenca na generalne 80-te) i tako stvaraju bespotrebnu paniku. Takođe ne može se reći da uspeva u ozbiljnim namerama da se pozabavi razlikama između rodnih uloga, ali to mu verovatno i nije bila namena. Freaky je možda malo pretrpan i odveć kitnjast u smislu mreže referenci, ali je više nego dobar i zabavan film za bioskopsko, ali i za kućno gledanje.

Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga

kritika objavljena na XXZ

2020.

režija: David Dobkin

scenario: Will Ferrell, Andrew Steele

uloge: Will Ferrell, Rachel McAdams, Dan Stevens, Pierce Brosnan, Melissanthi Mahut, Mikael Presbrandt, Demi Lovato

U godini koja je sasekla celokupnu svetsku "event" industriju, od masovki poput Oktoberfesta ili prvenstva Evrope u fudbalu, do relativno malo posećenih filmskih festivala, jedna od žrtava je bila i Pesma Evrovizije. Mnogima ta parada kiča neće ni najmanje nedostajati, ali makar bi bilo pošteno reći da se u određenim pre svega evropskim srednjeklasnim krugovima to takmičenje gotovo religiozno prati i da je u pitanju tema koja dominira javnim diskursom po nekoliko dana ili nedelja, bez obzira što pobednici retko kad kapitaliziraju tih svojih pet minuta slave. Sa druge strane, neki širi socijalni uticaj ovog takmičenja ne može se tek tako zanemariti, bilo da je reč o njegovoj ulozi u normalizaciji pogleda na gay kulturu ili uticaju na televizijske forme van (kontinentalne) Evrope i poplavu muzičkih i talent-emisija iz "reality show" spektra.

Druga bitna žrtva 2020. godine, o kojoj će itekako biti reči i narednih godina jer neke stvari tek dolaze na naplatu, je i kino-kultura. Čini se da su zbog toga kratkoročno profitirale "streaming" platforme, čemu kao primer može poslužiti i komedija Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga, ali ključna reč tu je "kratkoročno". Naprosto, dok se jači filmski naslovi čuvaju u bunkeru (pitanje je dokle će i to moći), na video-platformama se održava privid protočnosti (premda se zastoj u produkciji počinje osećati) i stvara iluzija hitičnosti čak i nečega što bi, po svoj prilici, prošlo nezapaženo ili tek prosečno u bioskopima. The Story of Fire Saga je primer i za potonje.

Koncept filma u režiji Davida Dobkina (Wedding Crashers) zapravo je krajnje jednostavan i predvidljiv: priča naših smešnih i nespretnih autsajdera preko trnja do zvezda ispunjena melodramom, začinjena romantičnom komedijom u pokušaju da napravi satiru svog okruženja i ubere lake parodijske poene. Problem je, međutim, mehanika svega toga koja se svodi na pokušaje, pogreške i slučajne uspehe, pa su ikakva koherentnost i potencijalno dubinski uvidi žrtvovani zaradi malo jeftinog smeha.

Otkako je u detinjstvu video ABBA-in nastup na Evroviziji sa pesmom Waterloo, Lars želi samo jedno: da pobedi na dotičnom takmičenju. Isti san ima i kao odrastao, iako se nije maknuo od svog ribarskog sela na Islandu, čak ni od kuće svoga oca Ericka (Brosnan) koji od njega ima još i manje vere od ostatka suseljana koji makar slušaju njegove nastupe u lokalnoj krčmi. Tog i takvog odraslog Larsa igra Will Ferrell u svom standardnom maniru šmokljavog, neodraslog beta-muškarca.

Srećom, jedna osoba veruje u njega, a to je njegova kreativna partnerka Sigrit (McAdams) koja prema njemu gaji i romantična osećanja. Oni će se nizom srećnih okolnosti uvrstiti na nacionalno takmičenje unapred namešteno za pop-zvezdu Katianu (Lovato), pa će, iako kao očiti gubitnici usled peripetija proći i na glavnu evropsku smotru. Na površinu isplivavaju kreativne razlike, ljubomora, vrtlog slave i ne baš čiste namere ruske zvezde Aleksandra (Stevens) i grčke dive Mite (Mahut), uz poslovične nesreće sa koreografijama i rekvizitama. Hoće li se Lars i Sigrit održati iznad vode, i kao par i kao izvođači ili će se ceo svet smejati njima i Islandu?

Odgovor na ovo pitanje nije ni toliko bitan, a i znamo ga iz iskustva sa komedijama ovog tipa. Problem je drugde: tretman likova, tretman okruženja, u konačnici i tretman humora. Dok nas Dobkin po scenariju koji je Ferrell napisao skupa sa Andrewom Steelom (veteran komičarske emisije Saturday Night Live) još nekako i vodi iza scene Evrovizije, pa tu vidimo gužvu producenata, tehničkog osoblja, žurke na kojima se u cameo-ulogama pojavljuju i face poput Conchite Wurst, Loreen, Aleksandra Ribaka i Nette, oni ipak ne uspevaju da dokuče zašto je Pesma Evrovizije toliko popularna i značajna u Evropi i van nje. Kao i takmičenje, tako i Island postaje predmet sprdnje kao sredina nastanjena čudacima koji su možda svi verovatno u rodu. Po takvim šalama, kao i onim seksualnog karaktera, o veličini penisa, seksualnoj orijentaciji i slično, se udara iz sve snage, ali to retko pali.

Sa sigurnošću možemo tvrditi da se sa svojom rutinom nesigurnog šmokljana poprilično ispucao, pa nema mnogo toga novog za ponuditi, tako da Lars u njegovoj interpretaciji postaje i opterećenje za film jer guši druge likove i glumce. Pierce Brosnan sa time još i nekako izlazi na kraj u ulozi njegovog oca, ali irski glumac i bivši Bond je veličina za sebe i u godinama je kada se može zezati na račun svoje starosti i ogorčenosti. Paradoksalno, najveća žrtva ovog koncepta je drugopotpisana, glavna glumica Rachel McAdams kojoj komedija, bez prefiksa "romantična", stoji još i bolje od one sa prefiksom, što je potvrdila pre dve godine sa filmom Game Night. Njeno ležerno i generalno prijatno prisustvo je uglavnom zasenčeno Ferrellovim eskapadama.

Naravno, melodrama i romansa nisu dovoljno izgrađene, likovi su tek ugrubo skicirani i teško je zamisliti da postoje van konteksta filma. Dodatno, utisak je da ima previše "garnirunga" koji pokušava da zamaskira šupljikavost osnovne priče, ali postaje balast za film koji se vuče nekih pola sata duže nego što bi to bilo optimalno. Procenat uspelih štoseva i šala je ispod polovine i opada prema kraju. Nešto iskupljenja možemo naći u interno-muzičkim štosevima (beloruski metal bend kao dubler za finski Lordi), pa i u spotovima Fire Sage, kako se zove Larsov i Sigritin sastav. U svakom slučaju, na ovakvu sušu u ponudi filmova, Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga može proći za jedno gledanje iz radoznalosti.

The Dead Don't Die

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i na portalu Analitika

Drugi put u toku jedne godine imam poriv da već u prvoj rečenici filmske kritike opsujem nekog. Neću to uraditi, ipak su ovo pristojne i poštene filmske novine, ali mi svejedno teško pada to što bi meta moje psovke bio autor kojeg izuzetno poštujem i čiju većinu filmova čak iracionalno volim.

Još od prvih glasina nadao sam se najboljem, a pribojavao najgoreg. Potonje se i dogodilo: novi film Džima Džarmuša, satirična zombi komedija sa meta-momentima „The Dead Don't Die“ potpuni je promašaj.

Film ima mnogo problema. Između ostalog, inflaciju dobrih glumaca koji igraju slabe likove, lenjo i loše napisane pseudohumorne replike, političku agendu koju Džarmuš gura svim silama, lopatom nabacane reference na žanrovske klasike i njihovog tvorca Džordža Romera i sasvim detinjasto razbijanje „četvrtog zida“.

„The Dead Don't Die“ je bez konkurencije najgori film koji je Džarmuš snimio u karijeri koja traje više od 30 godina. Miljama je daleko od filmova kao što su „Stranger Than Paradise“ (1984), „Mystery Train“ (1989) i „Night on Earth“ (1991). Da stvar bude gora, Džarmuš se odnosom života, smrti i civilizacije ekstenzivno bavio u skoro svim autorskim delima, ali ranije je uspevao da pronađe ključ, ostane originalan i bude dubinski human.

Setimo se samo filmova „Dead Man“ (1995), „Ghost Dog: The Way of the Samurai“ (1999) i „Only Lovers Left Alive“ (2013)... Nažalost, šta je Džarmušu uspelo sa britanskim romantičarem na Divljem Zapadu, plaćenim ubicom koji u Njujorku živi po samurajskom bušido kodeksu i dekadentnim vampirskim parom koji deli večnost, nije mu pošlo za rukom sa zombijima. Ali, krenimo redom.

Mesto radnje je Sentervil, sedište ruralnog američkog okruga sa manje od hiljadu živih duša. U njemu red drže tri policajca, šef Klif Robertson (protraćeni Bil Marej), Roni Piterson (pogrešno izabrani Adam Drajver) i nervozna Mindi Morison (Kloe Sevinji, bez zamerki, ali i bez pravog zadatka). Čini se da je najveći problem u selu kada Skitnica Bob (Tom Vejts) ukrade kokošku rasistički nastrojenom farmeru Frenku (Stiv Bušemi). No, prava apokalipsa dolazi tek nakon što mrtvi počnu da ustaju iz grobova.

Razlog je, kaže nam Džarmuš, uništavanje eko-sistema vađenje nafte iz škriljaca i činjenica da su ljudi „prodali dušu vragu za Gejmboj konzolu“, kako tvrdi Bob. Mrtvi ustaju iz grobova (tu imamo i Igija Popa u raskopčanoj košulji), napadaju ljude i traže omiljene stvari uspevajući da izgovore samo njihove nazive. „Šardone“, „ajfon“ i tako dalje, svako prema sopstvenim željama.

Ova slika potpuno je na Romerovoj liniji o zombijima konzumeristima. Ako to nije dovoljno slepima da vide i gluvima da čuju o čemu se tu radi, Džarmuš će uvesti još i kultni automobil „Pontiac LeMans“ i nazvati ga kroz usta jednog od likova „romerovskim“. Eto, sad znamo, a Romero se okreće u grobu.

Kao ni policajci, tako ni lokalni meštani, a ni turisti-hipsteri iz Klivlenda (predvođeni Selenom Gomez) nisu spremni za ono što ih čeka. Konobarica u gostionici (Ester Balint, „Stranger Than Paradise“), vlasnik gvožđare (Deni Glover, „Lethal Weapon“), vlasnik lokalnog motela (veteran nezavisnih horora Leri Fesenden), pa čak i radnik na benzinskoj pumpi (Kejleb Lendri Džouns) koji je makar fan stripova i filmova i stoga upućen u zombi triviju - ubrzo će postati hrana.

Izuzetak je možda samo Zelda Vinston, pogrebnica poreklom iz Škotske koja poput samuraja vešto vitla katanama i moli se velikom zlatnom Budi. Ona je ujedno i najuspeliji, pa čak i najdžarmuševskiji lik zahvaljujući poslovično nadahnutoj interpretaciji Tilde Svinton. No, ona ne može sama da nosi film, posebno imajući u vidu ograničenu minutažu zbog brojnosti likova.

Primera radi, u inflaciji se gube i Džarmušovi veterani, reper RZA i Kerol Kejn, inače simpatična Rosi Perez, pa čak i režiserova supruga Sara Drajver. Najviše prostora, skoro dovoljno dobija Bil Marej, ali sav njegov komičarski talenat odlazi u rastur. Verovatno je Džarmušov cilj bio da šef Klif bude „deadpan“ komični lik, onaj koji sa istim izrazom lica ispaljuje urnebesno smešne replike. Nego, problem je u tome što te replike jednostavno to nisu, pa izgovorene sa ozbiljnim izrazom lica i ravnim glasom ostaju, prosto i jednostavno - ravne.

Još jedan veliki promašaj na polju humora je meta nivo koji ide do tolikih granica očitosti, da imamo replike tipa „Džim mi je rekao“ i „Tako piše u scenariju“ ili „Ovo je tema filma“, misleći na tematsku kantri pesmu Sturdžila Simpsona koja je simpatična, ali loše tempirana. Simpson ima i jednu od boljih epizoda kao zombi sa gitarom, pa eto i malo poena za humor.

Jedan od meta-momenata vezan je i za komentar da se „ovo neće dobro svršiti“, imajući u vidu sudbinu filmskih likova i celog sveta. Gorka ironija u svemu tome je da se taj komentar može savršeno odnositi i na film koji će svakako biti jedno od najvećih razočaranja godine i u kojem nema čak ni dovoljno stila da prekrije banalnost supstance i ošljarenje u njenom transferu do nas kao gledalaca. Ako je žanrovsko dostignuće to da umesto krvi i creva imamo crni prah i dim, onda svaka čast!

„The Dead Don't Die“ je mrtvorođenče koje nikada i nije imalo šansu da preživi. Potencijalnih razloga je mnogo, od toga da Džarmušu očito ne leže zombiji kao filmski standard (njegovi najuspeliji likovi bili su elitni i unikatni, živi mrtvaci su ipak masa i tu važe druga pravila), do toga da je veliki autor možda zašao u godine kada inspiracije zna da usfali, a proizvodnja filmova po svaku cenu služi da mu održi sliku o sebi kao o aktivnom stvaraocu.

Zapravo, „The Dead Don't Die“ deluje kao film koji nije radio Džarmuš. Više liči na delo nekakvog netalentovanog studenta koji se preko veze upisao na neku provincijalnu akademiju i sa znanjem od deset filmova, što Džarmušovih, što onih iz zombi žanra, pokušao da rekreira kako bi to izgledalo kada bi veliki Džim snimio zombi komediju sa političkom oštricom.

Sigurno postoje i gori i besmisleniji i štetniji načini da ubijete 104 minuta života od gledanja lošeg, tek na momente iskričavog i zabavnog filma, ali da li je to zaista vredno rizika?

The Last Serb in Croatia / Posljednji Srbin u Hrvatskoj

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Što se skriva iza provokativnog naslova filma Predraga Ličine Posljednji Srbin u Hrvatskoj? Odgovor da to nije društveno angažirana drama ili pak dokumentarac nam je jasan ako imalo pratimo medije, od uličnih plakata do društvenih mreža. Riječ o prvoj pravoj i punokrvnoj zombi komediji u Hrvata, makar kada se radi o dugometražnom formatu, a i u Srba, uzevši u obzir da se radi o koprodukciji, te da srpska zombijada s početka desetljeća Zona mrtvih ni u kojem slučaju nije nosila odrednicu komedije. Iščekivanja u repertoarsko-komercijalnom smislu su visoka, potpomognuta intenzivnom, a opet nekako veselom i igrivom marketinškom kampanjom, film je u kino-distribuciji ne samo u Hrvatskoj, nego i Bosni i Hercegovini i Srbiji (uz uspješnu festivalsku premijeru na beogradskom FEST-u), najavljen je i u Sloveniji, za očekivati je da se priključe Crna Gora i Makedonija, što skoro zaokružuje regiju bivše Jugoslavije.

Vrijeme radnje je bliska budućnost, sedam godina nakon bankrota Hrvatske koja upadljivo sliči današnjoj. Jedina razlika su klasne razlike dovedene do ekstrema, tako da manjina uživa u mondenom životu u luksuznim vilama, restauriranim automobilskim klasicima, skupim restoranima i još skupljim ljetovanjima, gdje primjerice za tjedan dana na otoku Vir treba izdvojiti tridesetak tisuća eura, dok je većina svedena na preturanje po smeću i prosjačenje za goli život. Također, pitka voda, "Čista hrvatska", je luksuz i, kako ćemo ubrzo otkriti, nepokretni pokretač radnje. Našeg nevoljkog junaka Miću (Krešimir Mikić) upoznajemo na vrhu hijerarhijske ljestvice, dokonog i uobraženog, kako uživa u svom životu i sa strahom i prezirom gleda na "paćenike", kako se skoro službeno pripadnici nižih slojeva nazivaju. Međutim, nakon posjete kinu gdje je sa svojom jednokratnom pratiljom pogledao najnoviji nastavak svog omiljenog serijala Nemoguća zadaća o nacionalnoj super-heroini Hrvojki Horvat koja se od stoljeća sedmog bori protiv čega god, a za nacionalnu čast i ponos, naoružana samo arhaičnom retorikom, mačem i štitom, obučena kao kakva etno-varijacija na temu Wonder Woman i vođena glasom svog nadređenog Čelnika, njegov život će se iz korijena promijeniti, a da toga u prvo vrijeme neće biti niti svjestan. Bliski susret njegove pratilje sa "paćenicima" rezultirat će ugrizom koji će ju zaraziti, što će pokušati prenijeti na njega, bez rezultata, iako se svijet oko njega ruši.

Prije nego što nastavimo pratiti našeg junaka, nekoliko digresija molim, jer i prosede filma njima obiluje. Uzrok izbijanja zombi epidemije je međunarodna urota neimenovanih centara moći smještenih na svemirskoj stanici, a u centru svega stoji čista hrvatska voda na koju je multinacionalna kompanija koja upravlja svijetom bacila oko. U toj i takvoj izoliranoj, električnom ogradom i mornaricom od svijeta odsječenoj Hrvatskoj, jedino sredstvo komunikacije je čini se ultra-popularna radio stanica i njen spiker DJ Mrkva (Rene Bitorajac). Osim njega i njegove emisije jedino što spaja elitu i puk upravo je serijal o Hrvojki i njen citatni pozdrav "Zora puca! - Bit će dana!"

Nakon što se Mićo bježeći od zombija nađe u bolnici, upoznajemo i ostatak družine: dva gay bolničara (Bojan Navojec i Nikša Butijer) kojima skoro na čelu piše "topovsko meso", bijesnog ustašofilskog skinheada Maksa (Dado Ćosić), misterioznu poslovnu ženu Vesnu (Tihana Lazović sa crvenom perikom na glavi), te osobu iza lika Hrvojke Horvat, glumicu Franku (Hristina Popović) toliko ubijenu u pojam svojom loše napisanom ulogom da je sklona pretjerivanju s alkoholom i drogom do kliničke smrti i nazad. Vođena idejom s radija, ta se skupina uputi na selo, igrom slučaja nastanjeno srpskom manjinom, gdje ih čeka otkriće: Srbi su nekako imuni na zombi-virus, što je i razlog Mićine otpornosti, dok se Maks za kojeg otkrivamo da je "nečiste krvi", nacističkim tetovažama unatoč, mijenja od "zombificiranog" do normalnog stanja i nazad. Uz pomoć jedine preostale lokalne familije koju sačinjavaju baka koja je preživela i "'41. i '95." pa joj zombi-apokalipsa ne može ništa, njen prostodušni, rakiji skloni unuk Dejan (Dušan Bućan) i njegova na brzu zaradu podešena vamp-žena Jelena (Marina Redžepović), oni će se uputiti dalje u Bosnu, u izbjeglički kamp kojim upravlja slovenski par doktora Jana (Judita Franković) i Adnan Zdovc (Tvrtko Jurić), gdje će Vesna pokazati svoje pravo lice. U međuvremenu u Švedskoj tim za intervenciju sačinjen od doktora Rostocka (Siniša Popović), američkog generala Turchinsona (Sergej Trifunović), lakog na (nuklearnom) obaraču, i aktivistice za ljudska prava Francesce Gamibini de la Norde (pop-folk zvijezda Severina) pokušava naći rješenje za zaustavljanje epidemije u procesu gdje svatko vuče na svoju stranu...

Jasno, elaborirana radnja s manje ili više digresija unekoliko se podrazumjeva po pravilima žanra, ali ona je ovdje samo kostur na koji se lijepe političke i pop-kulturne reference na život u takozvanoj "jugosferi", s jasnom poantom da je u službenom diskursu na snazi narcisoidno inzistiranje na minimalnim razlikama. U to se uklapa i urotnička retorika o tome da ovim teritorijem zapravo iz sjene upravlja netko iz daljine, vjerojatno sa Zapada, bogat i moćan, kao i najnovija antiglobalistička tlapnja o dragocjenosti čiste vode što opet Balkan nekako vraća s periferije u fokus svjetske politike. Iz priloženog se čini da Ličina taj diskurs prihvaća bez jasne ironijske ograde, a razlog može biti i taj da mu je zgodan za kozmologiju partikularnog svijeta koji je izgradio, kao i taj da mu je on svojim senzibilitetom sklon. Međutim, dolje na Zemlji, odnosno u zemlji, imamo gomilu manje ili više dalekosežnih referenci na naš svakodnevni život, od pitanja iseljavanja iz Hrvatske i ograđivanja kao mjere zaštite od izbjegličkog vala (scenarij je započet prije izbjegličke krize, čime je uspjeh ove reference još i veći), pa do nezalječenih rana iz prošlih ratova i narodne muzike (premda tu Ličina poznavaocima alternativne scene namiguje koristeći zezatorsku pjesmu Masovna sa'rana izvođača koji se predstavlja kao Horor Biške kojeg nije teško povezati sa novosadskom alternativnom scenom oko parodijskih sastava Pero Defformero i Horor Piknik). Sličan muzički namig je u druge svrhe upotrebljen na bosanskoj granici, pa će svakome tko je gledao film Srđana Dragojevića Lepa sela lepo gore biti jasno, čim čuje Indexe i Bacila je sve niz rijeku, da će susret završiti obračunom. Za neke druge štoseve, pak, nije uvijek vidljivo kamo vode i može se pretpostaviti da im je podrijetlo u internim pošalicama (kao štos sa Velikom Slovenijom), ili se jednostavno gube uslijed inflacije, što u krajnjoj liniji utječe i na ritam filma koji postaje okvir za rapidno ispaljivanje štoseva, pa pri kraju dolazi do pada u tempu. Može se naslutiti zašto je tome tako, s obzirom da je period razvoja projekta bio duži nego što je to za ovakve filmove standardno čak i u regionalnim uvjetima, kao i da je proračun filma daleko od impresivnog, a dodavanje štoseva je svakako jeftinije od nabrijavanja akcije s kojom, usput, domaći redatelji uglavnom nemaju dovoljno iskustva. U tom smislu, verbalna razigranost i ciljanje hrvatske post-tranzicijske realnosti, skupa sa neriješenim traumama iz bliže i dalje prošlosti, služi svrsi koliko je to moguće, a veliki broj poznatih glumaca, hrvatskih kao i srbijanskih, uglavnom u opuštenom raspoloženju čine film još ugodnijim gledalačkim iskustvom. Manjak Ličininog iskustva (ovo mu je prvijenac u dugometražnom formatu, nakon pregršt video-spotova, reklama, kratkih filmova i rada za televiziju) ili jasne vizije što se može učiniti s određenom količinom novca vidljiv je i u odsustvu jasnog redateljskog stila, raspetog između budžeta dostatnog za trash film i ambicija da Posljednji Srbin u Hrvatskoj bude ipak više od toga. Vizualno su obilato korišteni "drone" kadrovi i osvježavajuće jednostavni efekti šminke koji su dojmljivi sami po sebi, ali djeluju kao da dolaze iz različitih filmova. Tako Posljednji Srbin u Hrvatskoj ostaje negdje između različitih žanrovskih i stilskih odrednica, između žanrovskog filma i lagane satirične komedije, između namjernog "treša" i standardnog repertoarskog kino-filma, Možda bi bio čvršći kada bi se opredjelio za jedno (osobno bih navijao za više žanra i "treša", više jeftinih efekata, prljavštine i krvi), a drugo ostavio u pozadini, ali onda ne bi zahvaćao široko koliko zahvaća. Ovako, film u konačnici ostaje negdje između želja i vjerojatnih uzora (američke fantastične i horor-komedije sa zombijima odnosno zapadnoeuropske te skandinavske žanrovske produkcije) i hrvatske i regionalne realnosti.

The Books of Knjige: Cases of Justice / The Books of Knjige: Slučajevi pravde

kritika originalno objavljena na Monitoru:

2017.

Režija: Zoran Marković

Scenario: Aleksandar Radunović

Uloge: Nikola Pejaković, Nebojša Glogovac, Stefan Bundalo, Veselin Gajović, Goran Vujović, Zoran Marković, Aleksandar Radunović, Izudin Bajrović, Zoran Kesić

Ako se o nečemu ne može govoriti u apsolutima, to je humor. Humor zavisi od konteksta i isključivo od konteksta. Svaka država, regija, grad i kvart imaju svoje specifične štoseve koji van tog okvira znaju biti teško prevodivi. Zato je komediju koja će istovremeno biti komunikativna sa vanjskim svetom, a opet obojena lokalnim koloritom izuzetno teško napisati, pa onda i režirati.

Opet, u relativno širokom kontekstu bivše nam države smejali smo se nekim istim stvarima od Vardara do Triglava. Zapravo, iste su se stvari vrtele na televiziji. Uvozne, najčešće britanske serije kao što su Mućke, Alo Alo i Monty Python odgojile su generacije i generacije ljudi i zapravo ih još uvek odgajaju. Što se domaćih proizvoda tiče, od „light“ varijanti poput Pozorišta u kući do malo specifičnijih, uvrnutijih i zahtevnijh stvari kao što je Top-lista nadrealista, to nisu bile puke kopije zapadnih matrica, već su svoj kultni status zasluženo osvojili.

I zapravo, najgora stvar kod raspada države i rata koji je usledio bio je prekid komunikacije i sužavanje konteksta, pa su mnoge knjige, muzika, filmovi i serije ostali zarobljeni u jednoj, dve ili tri od novonastalih država. Teško da je neko u Beogradu uspeo upratiti Pervana ili Malnarov Nightmare Stage, kao što do Zagreba nisu dobacili novosadski Foliranti ili crnogorski show The Books of Knjige. A to je šteta, posebno kada je o The Books of Knjige reč jer se tu radi o vrlo neobičnom apsurdističkom humoru koji je univerzalno razumljiv, odnosno nerazumljiv, zapakiranom u kratke, ali potentne skečeve. Da ne kvarim užitak, potražite ih na internetu, dostupni su besplatno.

Iskreno, moram priznati da sam bio skeptičan kada sam čuo da snimaju film. Dobro, na „štap i kanap“ produkciju i nedostatak sredstava smo navikli u ovom delu sveta, kao na iscrpljujuće dugi period produkcije, ali to ovde nije centralni problem. Suština stvari je da humor kratke forme najčešće nije moguće preneti na duže formate. Ako ne zapne u priči i scenariju, zapeće u režiji i ritmu jer je logika potpuno drugačija. I to se, na moju veliku žalost, dogodilo sa Slučajevima pravde.

Što je zapravo šteta, jer početak filma puno obećava: robijaš Labrador (Pejaković) izlazi iz zatvora sa čvrstom željom da se osveti prepotentnom inspektoru Mačeku koji ga je strpao iza rešetaka i preoteo mu ženu. Ni Maček ni njegov tupi pomoćnik Rajko nisu baš „čisti u glavi“, ali su često jedini na koje šef može da se osloni, posebno u trenutku kada opasni šverceri uvode nove tablete na tržište narkotika, kada se događaju misteriozna ubistva i bizarni slučajevi spaljivanja ruku kod policajaca. Kako će se sve to rasplesti?

Problem je u tome što, jednom kada nas autorski dvojac Marković-Radunović upozna sa likovima, okruženjem i pričom, kao da ne zna kuda dalje. Jasno, priča je samo vezivno tkivo između humornih momenata, ali ritam je tu zapravo problematičan i film kao da se raspada nakon pola sata i potrošenih ponajboljih štoseva. Ne znači da štoseva neće biti i dalje u toku radnje i da oni neće biti smešni tu i tamo, ali dolazi i do ponavljanja i do promene u stilu humora koji od finog i intelektualnog apsurda polako klizi u provokativni i nepristojni „gross-out“ seksualne tematike sa ne tako zabavnim mizoginim tendencijama i u „slapstick“ radi „slapsticka“.

Možda je to filmičnija varijanta humora i svakako otvara prostor za zabavne cameo-uloge poznatih faca kao što su Nebojša Glogovac i srpski komičar Zoran Kesić (politički „talk-show“ 24 minuta) i možda donekle razigrava postavu sastavljenu uglavnom od standardnih aktera iz serije skečeva ovog puta pojačanu za briljantnog Nikolu Pejakovića, ali to nisu The Books of Knjige u svom punom sjaju. U pokušaju da ostanu isti, a drugačiji (što je hrabra odluka), Slučajevi pravde često žrtvuju svoj The Books of Knjige identitet, a ne uspevaju da ga pokriju novim, filmskim.

Ostavljam mogućnost da kritika „greši“ i da će publika biti zadovoljna viđenim, film je tek imao internacionalnu premijeru u Sarajevu i na početku je festivalskog ciklusa. Ko zna, možda budemo imali i nastavak. Mada, ostajem u uverenju da su originalni skečevi kvalitetniji i reprezentativniji za ono što The Books of Knjige jesu.  

The Greasy Strangler

2016.

režija: Jim Hosking

scenario: Toby Harvard, Jim Hosking

uloge: Michael St. Michaels, Sky Elobar, Elizabeth De Razzo, Gil Gex, Joe David Walters

Kako uopšte opisati nešto toliko uvrnuto i iščašeno kao što je to The Greasy Strangler? U pitanju je debitantsko ostvarenje autora nekoliko zapaženih kratkih filmova Jima Hoskinga, ali taj podatak će malo kome nešto značiti. Žanrovska odrednica horor-komedija takođe navodi na krivi trag, jer film nije ni u natruhama strašan, niti smešan, pre bi se reklo da je gadan i zbunjujući, sa tek laganim daškom parodije.

U svakom slučaju, nakon premijere na Sundance festivalu, The Greasy Strangler je podigao prilično prašine i pošteno zgranuo publiku i kritiku. Pomislite na kralja trasha Johna Watersa sa dodatkom najnihilističnijeg Harmony Korinea (Trash Humpers) i nepatvorenog besmisla Jareda Hessa (Napoleon Dynamite). Zvuči obećavajuće? Pa, kako se uzme.

U pitanju je jedan od onih namerno ružnih i namerno glupih filmova sa namerno odvratnim likovima i njihovim postupcima i sa pričom koja služi kao nekakva kičma na koju se kače gadosti i gluposti koje su same sebi cilj. Otac Big Ronnie (St. Michaels) i sin mu Brayden (Elobar) žive zajedno i izdržavaju se lopovskim pešačkim turama u kojima vode naivce po slučajno izabranim objektima i pričaju im očito lažne legende iz disko ere. Otac je dominantniji i probitačniji, više ludak, sin je kompletni gubitnik sa proređenom kosom i bapskim cvikerima. Njihov dogovor je da sin kod oca živi besplatno dokle god mu sprema masnu hranu. Njihov odnos će doći u iskušenje kada se između njih pojavi žena, Janet (De Razzo), dovoljno glupa ili nehajna da bi pala na obojicu i do kraja filma se dvoumila. Plus, kod sina polako sazreva ideja da bi otac mogao biti naslovni Masni Davitelj, serijski ubica koji hara okolinom i za sobom ostavlja prljave tragove.

Golotinja bez razloga. Veliki, obešeni penis. Mali penis. Vagina zarasla u šumu od dlaka. Prdenje. Masna hrana. Ljudi uvaljani u mast. Disko muzika i jeftina elektronika. Oči koje ispadaju. Dijalozi koji se svode na prepucavanje “bullshit artist” - “bullshit artist”. Lagana sprdnja sa hendikepom. Čovek sa prasećim nosom. “Hootie Tootie Disco Cutie”. Čisto da znate s čim imate posla.

Sad, sve što vidimo je nadrealno, začudno i povremeno smešno. Oni koji vole taj tip humora će uživati. Ostali, tu i tamo. Ima tu suviše ponavljanja i variranja jednih te istih štoseva, poput bizarne odeće, uvek istih prepirki itd. U svakom slučaju, film nije lako odgledati u komadu, a možda bi bio probavljiviji kao serija skečeva i internih štoseva.

Ponavljanja su prisutna i u čisto rediteljskim odlukama poput kadriranja. Ponavljaju se plan-kontraplan srednje krupni kadrovi naglašene ružnoće, jedni te isti statični polu-totali i totali koji izgube na šarmu jednom kad shvatimo čemu služe i spori zoomovi koji kontrastiraju trashu kao dominantnoj estetici i služe kao polu-ironična ograda od izgleda koji Hosking inače fura.

Pitanje svih pitanja, barem meni, je: čemu sve to? Waters je radio slične i čudnije stvari mnogo ranije, pa je i efekat bio snažniji, a kada je bizarluk iz njegovih filmova ispuzao na površinu i u stvarnom svetu, Waters se okrenuo parodiji i auto-parodiji. Sumnjam da je to Hoskingu bila namera, ili moj smrtni intelekt ne može ukačiti šta on to tačno parodira. Sa druge strane, teško da je u pitanju nekakvo iživljavanje ili šok radi šoka, nagledali smo se šokantnijih i gadnijih prizora i Hosking to sigurno zna.

A možda je samo lupetao ono što mu je prvo padalo na pamet? Opet, čemu sve to?

Tschick

2016.
režija: Fatih Akin
scenario: Hark Bohm, Lars Hubrich (po romanu Wolfganga Herrndorfa)
uloge: Tristan Göbel, Anand Batbileg, Nicole Merceds Müller, Aniya Wendel, Anja Schneider, Uwe Bohm

Fatih Akin je autorsko ime koje se vezuje uz identitetska pitanja. Svi njegovi filmovi se na ovaj ili onaj način bave identitetom, njegovom podvojenošću između otadžbine i domovine, naroda i nacije, tradicije i modernosti, njegovim razvojem, izgradnjom, izborom... Opet, on nije jedan od onih nasmrt ozbiljnih, dosadnih predavača, on ume biti čovečno dramatičan, čak i sklon zezanju ne bi li nas uverio da je naša prva i osnovna pripadnost ona koju osećamo prema ljudskoj vrsti, a da je ostalo tek stvar izbora ili dogovora.
Tschick je u velikoj meri odstupanje od Akinove dosadašnje karijere. Migrantski milje pojedinih i pitanje identiteta su samo usputne stvari, dok je tema zapravo odrastanje i traženje kroz gluposti koje uz to ide. Takođe, Tschick se ne može smatrati njegovim ličnim filmom, scenario nije napisao, za to su se pobrinuli prekaljeni glumac i povremeni autor Hark Bohm i debitant Lars Hubrich. Scenario takođe nije originalni, nego je adaptiran od tinejdžerskog romana prerano preminulog Wolfganga Herrndorfa. A to pomalo liči na tezgu.
U pitanju je klasični narativ o odrastanju spojen sa “road moviejem” u kojem će naši mladi junaci naučiti važne životne lekcije dok se vozikaju po cesti u potrazi za nečim. Međutim, ova priča je već na samom početku škakljivija od standarda na tu temu. Naš narator Maik (Göbel) nije baš običan dečarac, iako je stidljiv i smotan sa curama, kao i svaki četrnaestogodišnjak koji gleda svoje raskrupnjale kolege iz razreda i shvata da su mu pizdarije i humor jedina slamka spasa. Već sa domaćim zadatkom u kojem se bavi svojom pijanom, ali dragom majkom (Schneider) uspeva da zaradi nadimak Psiho.
Međutim, splet događaja koji uključuje razrednu lepoticu koja ga ne primećuje (Wendel) i slučajno zbližavanje sa još jednim otpadnikom, našim naslovnim junakom (Batbileg) neizgovorljivog ruskog prezimena, poslaće ga na put kroz sela i pustopoljine na istoku Nemačke (u kojoj su prisutni tragovi pokojnog DDR-a) u ukradenoj Ladi Nivi. Dakle, dva maloletnika u ukradenom autu sreću razne čudne ljude od plemstva na biciklima religioznih seljana, smotanih policajaca do mlade beskućnice Ise (Müller) koja će im se i pridružiti. Pritom njihovo zamišljeno putovanje vodi van granica zemlje, u Vlašku za koju makar Maik smatra da je imaginarna, a Tschick tvrdi da njegova familija delom potiče od tamo (drugi delovi familije su takođe egzotični, Nemci s Volge i jevrejski cigani, uz predominantan azijski izgled).
Čak i uz te povremene egzibicije, čini se da Akin svejedno odrađuje film upitnog kvaliteta za potrebe štanca, moguće čak i za televiziju. Prosto, osnova je toliko standardna i priča prolazi kroz skoro svaki kliše na putu, iako do samog kraja nema ozbiljne pretnje ni na vidiku. Međutim, Tschick je toliko preteran film, postupci likova su toliko ekstremni, pijana majka je tu samo početak, a zaljubljivanje smotanog dečka iz dobre kuće u klošarku koja se dere i psuje čak nije ni kraj, dodatno podvučeni lagano stripovskom estetikom, da je jasno da se Akin očito zeza, a možda čak i otvoreno parodira ukalupljeni žanr.
Koliko me utisak vara, prosudite sami. Jedno je sigurno, tako uvrnut i pun nepoštovanja prema institucijama (poput roditelja, kuće, škole) i uvreženim konceptima (poput religije, duha zakona i normalnosti uopšte), Tschick nijednog trenutka nije dosadan. Prosto, toliko je blesav i preteran.

The Accountant

kritika originalno objavljena na Monitoru

2016.

režija: Gavin O’Connor

scenario: Bill Dubuque

uloge: Ben Affleck, Anna Kendrick, J.K. Simmons, Jon Bernthal, Cynthia Addai-Robinson, Jeffrey Tambor, John Lithgow, Jean Smart, Andy Umberger, Alison Wright

Film o računovođi... Dakle, vreme je za malo zanimljive matematike. Prisetite se svojih školskih dana i dokaza da je kvadratni koren broja 2 iracionalan broj. Taj dokaz je jedan od briljantnijih primera polaska od suprotne pretpostavke. Istu ćemo stvar napraviti i ovde, obećavam samo bez formula i školskog gradiva. Pođimo od pretpostavke da je The Accountant loš film, u šta nije nimalo teško poverovati.

 Počnimo sa scenariom koji deluje kao da ga je pisala retardirana osoba koja je otišla na kurs dramaturgije i odatle popamtila par šablona, recimo da likovi moraju imati nekakvu pozadinsku priču, pa kakvu god, da krajeve priče treba povezati, a ono ranije podigrano naplatiti, pa kako god, te da za dinamiku treba povremeno ubacivati obrate, što neverovatnije to bolje. To što sve to nema smisla, u celini i u pojedinostima, nema nikakve veze sa zdravom pameću je sasvim drugi par rukava.

Neka je režija tek korektno nemaštovita, zna se kako se rade akcione scene danas (blizina i shaky-cam da zaboli glava od nepreglednosti), kako se ide na dramske momente, kako se izvlače emocije, kako se otkriva pozadina likova (u malim dozama, ali zato često) i kako složiti bleskastu ljubavnu priču. Naravno, i koliko se trajanje može izvući iz količine materijala u scenariju.

Valja i izabrati glumce, što više prepoznatljivih njuški, to bolje. Za protagonistu valja uzeti sposobnog glumca kojem je nalepljena nova etiketa akcijaša, recimo novog Batmana. Neka J.K. Simmons igra staro, pasivno-agresivno džangrizalo sa nešto moći koje našeg junaka lovi. Neka junakova potencijalna devojka bude slatka na onaj nespretan način, recimo kao Anna Kendrick u svojim boljim ulogama. Neka ga tu i John Lithgow u svojoj tipičnoj ulozi podmuklog ljigavca koji se pravi fini. Neka bude tu i glumica u usponu koja će konačno dobiti malo više prostora u studijskom filmu. I još par njuški koje smo već videli negde, u nekom filmu ili seriji, a kojima se nećemo setiti imena baš odmah.

 The Accountant makar na prvi pogled ispunjava sve uslove. Casting je oproban i većina glumaca u podeli igra uloge koje im sasvim dobro stoje i koje su već igrali i varirali nekoliko puta. Scenario je na sve strane, flashback momenti za pozadinsku priču se dele na dve grupe, one toliko puta viđene i one potpuno besmislene koji ruše bilo kakav logički kontinuitet. Obrati i “velika otkrića” se daju nanjušiti daleko unpred. Ima akcije, nespretne ljubavi, “deadpan” i “geekovskog” humora. Čak je i premisa naizgled običnog čoveka koji slučajno nabasa na dobro čuvanu tajnu, pa mora spasavati živu glavu prilično stara i nebrojeno puta trošena. Dakle, znamo za koga navijamo i do koje mere, otprilike kako će se sve završiti i većinu toga između.

Ali jedan je faktor koji smo prevideli: The Accountant je zabavan film, vraški zabavan. Uprkos svemu tome ili baš zbog toga. Naslovni računovođa nije dosadan lik, pored toga što može smuljati poreznu prijavu i svojim forenzičko-matematičkim metodama može naći “curenje” novca staro nekoliko decenija, on je ujedno i mašina za ubijanje golim rukama, priručnim predmetima, ali i snajperskom puškom, usput je autističan i ima pomoć od ženske sa stripovskim britanskim akcentom. Kako ga ne voleti?

The Accountant je ponosan na svoju glupost i svoj besmisao. Tu nema maski i muljanja, to je film koji jednostavno preteruje u svemu i postaje trash. Čak i kada bi sve to bilo potpuno slučajno, ovaj film bi vrlo brzo postao vaše grešno zadovoljstvo koje ne propuštate u noćnom terminu na televiziji, a možda i budući kultni klasik. Ali The Accountant je i više od toga.

Po svojoj strukturi, ako izbacimo par stvari koje obesmišljavaju svaku unutarnju logiku, The Accountant je super-herojski film, prvi u franšizi, takozvani “origins story”. I to je tačno jer je naš autistični računovođa sposoban da ubije svakog ko mu stoji na putu super-heroj, ne različit od nekog Marvelovog lika ili Jasona Bournea. Međutim, u praksi je The Accountant parodija svega toga, i to vrlo vešto izvedena i diskretna, nešto formalno isto, a suštinski potpuno drugačije.

 Zašto bi inače film sasvim obične stvari poput dečije pesmice predstavljao kao nešto sasvim novo i neviđeno? Zašto bi trošio štos iz prastare serije The Saint, samo sa matematičarima kao pseudonimima i vukao nas za nos sve vreme kao da je teško prepoznati ta imena kao očite pseudonime? Zašto bi toliko namigivao i “telefonirao” otkrića? Zašto bi petljao klupko koje ne može raspetljati? Zašto bi izbegavao da pomene termin “autizam” kada ga već nedvosmisleno prikazuje? Zašto bi povrh svega flashback smestio u 1989. godinu, istu onu u kojoj je Rain Man pokupio 4 Oscara?

Ne, The Accountant nije loš film, čak ni nevešto i nepažljivo izveden. Namerno je takav kakav je, lud, uvrnut i nelogičan. Scenarista nije ni retardiran, ni neobrazovan, nego je namerno pisao takav film, doduše uz nekoliko preigravanja i iskliznuća. Uostalom, njegov prethodni film The Judge je patio od potpuno druge vrste problema, previše priča, likova i slepih creva u kojima završavaju, ali su mu dijalozi bili iskričavi. Reditelj Gavin O’Connor se opet previše oslanja na “flashback” scene i za njih daje preočite okidače, ali one, za razliku od rediteljevog prethodnog uratka Jane Got a Gun, ne razbijaju ritam filma, čak pomažu da se podigne tempo. Glumci rade ono što najbolje umeju i zapravo se igrajući tako skrojene likove ludo zabavljaju.

 Sve mi to deluje kao luda žurka na račun studija, a jedino čega se bojim je da će sve biti shvaćeno preozbiljno, da će film puno zaraditi i dobiti obavezan nastavak. To bi bio, čini se, nepremostiv problem.