kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Iako Gaj Riči zapravo nikada nije pauzirao,
ovogodišnji učinak bismo mu mogli nazvati ni manje ni više nego
hiperaktivnim. Tek su četiri meseca prošla od izlaska Operation
Fortune: Ruse du Guerre, a britanski reditelj ima već drugi film ove
godine, The Covenant.
Doduše ponešto od toga bi moglo da se objasni
i distributerskim strategijama: Operation Fortune je bio najavljen za
prošlu godinu, ali je distribucija odložena na januar ove,
najverovatnije zbog osetljivosti trenutka, odnosno gorkog ukusa koji
bi ostavio film s negativcima iz redova ukrajinskih gangstera čija
distribucija kolidira s ruskom invazijom na pomenutu susednu zemlju.
The Covenant, pak, igra ili će igrati u bioskopima tek na nekim
teritorijama, osim Amerike i nekim čudom Rusije, tu su većinom
azijske zemlje, ali je brže-bolje izašao na internetu.
Jedna druga, čisto filmska stvar je ipak na
ovom mestu zanimljivija. Gaj Riči je već pokazao i dokazao da se
najbolje snalazi u okruženju stilizovano nasilnih i hiper-verbalnih
crnohumornih gangsterskih „screwball“ komedija s mnoštvom likova
s kakvima se zapravo i proslavio. Autor filmova Lock, Stock & Two
Smoking Barrels i Snatch je to potvrdio svojim povratkom žanru u The
Gentleman dobro primljenom od strane publike i kritike toliko da
„popravi“ činjenicu da u svoje vreme Revolver i Rocknrolla nisu
bili lepo sačekani od strane istih. Riči se, naime, iz petnih žila
trudi da se dokaže kao akcioni reditelj, a to je u poslednje vreme
postalo očito. Prvo su tu bila dva akcijom i CGI-jem neotpornim na
starenje nabijena dva Sherlocka Holmesa, pa onda zgodna varijacija na
temu klasičnih Bondova The Man from U.N.C.L.E, pa onda onaj nesrećni
King Arthur, pa kačenje na Diznijeve trendove igranih „rimejka“
animiranih filmova s Alladinom, pa rimejk francuskog originala Wrath
of Man i ranije ove godine moderna špijunska akcija Operation
Fortune.
U svima njima, Riči je ubacivao svoje potpisne
štoseve, bilo rasparčanu kompoziciju putem koje se izokola,
ljuštenjem slojeva, otkriva suština priče, bilo provokativni humor
izveden kroz verbalni ping-pong, a ponekad i oba. Onda kao nekakvo
čudo možemo uzeti da The Covenant praktično nema ništa od ta dva
navedena potpisna štosa: izlaganje je linearno i podeljeno na
klasične dramske činove, a humor nakon ekspozicije, gde je prisutan
u svojoj sirovoj, vojničkoj formi, isparava iz ostatka filma. The
Covenant je, dakle, prilično klasična ratna akcijada s elementima
drame centrirane oko duga i dužnosti.
Mesto radnje je Afganistan, a film počinje
objašnjenjem da je nakon početka američke intervencije 2001.
godine u narednih dvadesetak godina broj vojnika s 1.000 narastao na
100.000, a domaćeg osoblja koje s američkom vojskom sarađuje na
celih 50.000. Svima njima je za njihovu saradnju po potrebi obećana
američka useljenička viza za njih same i njihove porodice. Tako
nešto bi poslužilo kao odličan materijal za ozbiljnu političku
ratnu dramu, naročito na temu sudbina tih pomagača nakon američkog
povlačenja 2021. godine, ali The Covenant nije taj film.
Protagonista je narednik Džon Kinli (Džejk
Gilenhal), vođa tima vojnika kojima je zadatak da eleminišu
opasnost od improvizovanih eksplozivnih naprava, uglavnom
„policijskim“ zadacima koji se svode na kontrolu puteva i
pretresanje vozila ili na obijanje pragova u potrazi za radionicama u
kojima se te stvari prave. Već u prvoj sceni, dva Džonova vojnika i
lokalni prevodilac ginu kada zaustavljeni kamiondžija detonira bombu
skrivenu u svom vozilu. Zbog toga, Džon i ekipa dobijaju novog
prevodioca, Ahmeda (Dar Salim).
Ahmed je, pak, misteriozna figura. Kaže da je
po struci mehaničar, a da mu je prevodilački zadatak posao kao
svaki drugi, a glavna motivacija za njega je američka useljenička
viza. Ipak, otkrićemo da Ahmed poseduje određeni set veština koje
nisu mehaničke ni jezičke, od toga da zna šta se iza kojih
zatvorenih vrata krije, preko toga da može da nanjuši laž, pa do
toga da vrlo vešto barata s oružjem.
To će se pokazati korisnim kada Džonov tim
nabasa na ilegalnu radionicu u blizini napuštenog rudnika, pa tamo
upadne u zasedu. Veći deo tima ubrzo gine, a preživljavaju jedino
Džon koji ubrzo biva ranjen i Ahmed koji mora da ga u
neprijateljskom okruženju na negostoljubivom planinskom terenu tako
ranjenog dopremi do stotinjak kilometara udaljene baze. Zbog svog
podviga, Ahmed dobija status heroja, ali zbog toga njegova glava biva
ucenjena od strane Talibana, a Amerikanci od njega peru ruke na
birokratske vadeći se na birokratske štoseve.
Džon, pak, oseća dug i dužnost prema čoveku
koji mu je spasio život, pa pokušava da mu se oduži prvo
birokratskim pritiskom, pa onda naplatom starih dugova svom pukovniku
(Džoni Li Miler) i potezanjem veza kod svog prijatelja (Aleksander
Ludvig) koji ga upućuje na privatnu kompaniju vodi Parker (Entoni
Star). Džon će ipak morati da se i sam vrati u Afganistan (supruga
koju igra Emili Bičam ga u tome podržava, što joj je, čini se,
jedina uloga u filmu) i da sam stupi u akciju kako bi pronašao i
izvukao svog prijatelja.
Na stranu apolitičnost, odnosno nedovoljna
političnost i oklevanje da se problematizuje američka „izuzetnost“
(zbog koje njihova vojska može da interveniše po svetu i obećava
useljeničke vize, dok će se oko tih obećanja birokrati praviti
ludi), The Covenant deluje kao generički, zanatski solidno izvedeni,
ali zato ofrlje napisani ratni film. Naravno, prijateljstvo, dug i
dužnost da se dug vrati legitimne su filmske teme, ali i teme
diskursa oko rata i ratovanja, a The Covenant pritom nije komad
patriotskog guslanja, već decentno tretirana istinita priča, i to
je sve u redu.
Jednako tako, sasvim u redu je i Ričijeva
režija u smislu postavljanja scena i vođenja glumaca, odnosno one
dvojice koji u filmu imaju imalo supstancijalne uloge. Opet, i na tom
planu, The Covenant nije film od kojeg zastaje dah i koji će makar
na zanatskom i tehničkom nivou uneti revoluciju u žanr. Neki od
štoseva na koje se Riči oslanja prilično su standardni, od toga da
se serija događaja koje smo videli ponavlja kao ubrzana montažna
sekvenca iz drugog ugla kada se Džon toga konačno u snu seti, pa do
toga da, kako ulozi na kraju filma rastu, scene postaju sve
bombastičnije, akcija „napucanija“, a „slow motion“ kadrovi
još usporeniji za akcenat.
Dvojici glavnih glumaca se nema šta zameriti
jer oni svoj posao obavljaju odlično. Dar Salim je izvrstan kao
samozatajni i u sebe dovoljno sigurni Ahmed koji je spreman da se
upusti i u raspravu i u pucnjavu i koji je „kadar stići i uteći i
na strašnom mestu postojati“. Glumac je do sada igrao uglavnom u
skandinavskim filmovima i u njima je, naročito kod Tobijasa
Lindholma, pokazao zavidnu versatilnost, pa ga ovakva uloga može
lansirati na globalni nivo (kad već ona u seriji Game of Thrones
nije).
Nasuprot njemu, imamo Džejka Gilenhala koji,
čini se, kao i Riči, pokušava da okrene svoj profil od dramskih
prema ulogama u žanrovskim filmovima, pre svega akcionim i trilerima
(pre ove, poslednje tri uloge su mu bile u filmovima Spider-Man: Far
from Home, The Guilty i Ambulance), ali sa nekim dramskim
legitimitetom u pristupu glumi u filmovima tog tipa. To se čini kao
pametan izbor, a u ulozi Džona itekako ima „mesa“ za jakog
glumca, posebno u momentima u kojima dotični mora da igra
onesposobljenost na rubu smrti, ali opet ne možemo, a da se ne
setimo da je Gilenhal igrao u dosta kvalitetnijem i potentnijem
ratnom filmu – Jarhead.
Problem sa The Covenant pre svega leži u
manjkavom scenariju koji Riči potpisuje sa svojim čestim
saradnicima Marnom Dejvisom i Ajvanom Etkinsonom. Karakterizacija je
minimalna (neki bi rekli funkcionalna), dijalozi imaju tendenciju da
zvuče rogobatno, a tretman same izvorne priče nekonzistentan tako
da ide od faktografske hladnoće do mužjačke ratničke fantazije,
dok o tretmanu Afganistanaca koji u najboljem slučaju dobacuju do
nivoa u starim vesternima B-produkcije ne treba ni trošiti reči.
Dobra gluma, zanatski sigurna režija i unekoliko evokativne
fotografija i muzika stvari popravljaju, ali samo do nivoa
podnošljivog, ne i dobrog. Imao je Riči i većih promašaja, ali
The Covenant svakako ne spada u red njegovih boljih filmova.