1.11.26

A Film a Week - Štriguni

 previously published on Cineuropa


The fact that the plural form of the term for a dark, undead supernatural force (for example, a demon, phantom, vampire or witch) has been used as the title of Aldo Tardozzi’s long-awaited sophomore feature, Štriguni, signals that the filmmaker intended to explore different options in this supernatural thriller set in a world teetering between fantasy and reality. After more than a decade spent in various stages of development and production, it has now gone straight into distribution in Croatia, courtesy of Jučer.

Biologist Boris (Kemal Rizvanović, glimpsed in Quo Vadis, Aida? and The Happiest Man in the World) comes from Zagreb to work in the Origolab scientific facility somewhere in Inner Istria. The facility is run by the charismatic Dr Martin Macina (Rade Šerbedžija), who says that he is merely expanding on the research of local scientist Drago Poropat after he reportedly found the secret of eternal life through a powerful, yet unstable, substance called Viva. The primary task of the scientific team is to make the substance more stable and suitable for use by the sponsors and by the patients set to have it administered to them experimentally at the medical facility. One of the patients there is also Martin’s daughter and the “heiress” to the company, Ela (Tihana Lazović, recently seen in 3 Weeks After), with whom Boris strikes up an instant connection.

At the same time, the local community is shaken by the disappearance of local boy Luka (newcomer Relja Borović), who is believed to have been taken by the titular entity, while suspecting that the scientists and doctors from Origolab have something to do with it. As more unusual things start popping up, like giant black frogs, bloody milk, hallucinations and new organs on humans in the form of black or white bubbles, secrets are about to rise to the surface.

In the first half of the film, Tardozzi manages to create a complex fantasy world that is not too far removed from our own reality, and to set up an intricate story – and the viewer gets pulled into both very quickly. The filmmaker also successfully finds an interesting ethical and philosophical angle in the guise of the debate surrounding the possibility of indefinitely extending one’s life, emphasising the difference between “non-mortality”, based on principles of good health, prevention and regeneration, and the supernatural and usually evil-inflected term “immortality”.

He achieves this through fitting visual language based on the stark contrasts in the colour schemes of Branko Linta’s cinematography: the bright coldness of the laboratory, the saturated warmth of the village, and the brown-green-blue-grey mix of autumn sunsets and dawns. The editing by Vladimir Gojun also sets a measured pace that keeps the mystery simmering slowly, so the viewer stays hooked. The only potential problem in that regard appears in the form of the score by Tamara Obrovac, which is omnipresent: although the pieces themselves are fitting mixes of folklore tunes and neoclassical flourishes, hearing them all the time gets to be a bit burdensome.

However, by the end, Tardozzi has to solve the mystery that he cooked up previously, and he falls into the trap of rushing the climax, which does not hit as hard as it could. This also exposes some weaknesses in the character-building (Boris’s backstory in particular feels unnecessary), which sometimes leaves the actors out in the cold. This challenge is, however, relished by veteran thesp Rade Šerbedžija, always willing to improvise, and highly instinctive actress Tihana Lazović, but Kemal Rizvanović lacks the “chops” needed to elevate Boris to a leading man in a genre piece.

In the end, Štriguni is a film that does not realise the full potential of the idea behind it, which is not exclusively the filmmaker’s fault, especially given the difficult production conditions and limited budget. But in a national film industry where genre flicks are few and far between, something like this should be cherished nonetheless.


31.10.26

Lista - Oktobar 2026.

 


Ukupno pogledano: 128 (50 dugometražnih, 70 kratkih, 8 srednjemetražnih)

Prvi put pogledano: 105 (29 dugometražnih, 68 kratkih, 8 srednjemetražnih)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): Teenage Sex and Death at Camp Miasma

Najlošiji utisak: Verity


*ponovno gledanje

**kratkometražni

*** srednjemetražni

**(*)kratkometražni, ponovno gledanje


kritike objavljene na webu su aktivni linkovi


datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10


01.10. video Mayday (John Francis Daley, Jonathan Goldstein, 2026) - 6/10
03.10. video Operation Hadal / Jiao Long Xing Dong (Dante Lam, 2025) - 3/10
05.10. video Fantasy Life (Matthew Shear, 2025) - 7/10
06.10. video The Housemaid (Paul Feig, 2025) - 7/10
07.10. festival A Man of His Time / Notre salut (Emmanuel Marre, 2026) - 8/10
08.10. kino Verity (Michael Showalter, 2026) - 3/10
10.10. festival Teenage Sex and Death at Camp Miasma (Jane Schoenbrun, 2026) - 10/10
13.10. festival The Valley of My Breath / Dolina mojega vdiha (Manca Juvan, 2026) - 6/10
**13.10. festival They Gave Me Your Name / Dali so mi tvoje ime (Eneja Golob Džanović, 2026) - 6/10
**13.10. festival The Same Sweat Is Still Flowing Through the Same Pores / Skozi ta iste pore se še vedno zliva taisti znoj (Neža Knez, 2026) - 5/10
**13.10. festival Something Red / Nekaj rdečega (Jan Fabris, 2026) - 5/10
**13.10. festival Retreat to the Light 3 / Umik k svetlobi 3 (Andreja Kranjec, 2026) - 5/10
**13.10. festival Breathe / Dihaj (Vitja Rodež, 2026) - 6/10
**13.10. festival Reflections of the Invisible / Odsev nevidnega (Tina Šulc Resnik, 2026) - 5/10
**13.10. festival Dvonadstropni_Double-Decker_Dubbeldekker (Davorin Merc, Janko Virant, 2026) - 5/10
**13.10. festival Amado mio - The Passion of an Artist / Amado mio - Pasijon nekega umetnika (Matjaž Mrak, Robert Šabec, 2026) - 4/10
**13.10. festival Bal des folles (Eva Smrekar, 2026) - 6/10
**13.10. festival The Willy Ones / Z vsemi žavbami namazani (Zarja Menart, 2026) - 5/10
**13.10. festival Slovenian Animated Film / Slovenski animirani film (Katja Stamboldžioski, 2026) - 5/10
**13.10. festival Sea Oasis Piran / Morska oaza Piran (Aleksandra Vokač, 2025) - 5/10
**13.10. festival Searching for Čáp / Iskanje Čápa (Ciril Zupan, 2025) - 6/10
**13.10. festival Dorothea / Doroteja (Boštjan Brezovnik, 2025) - 6/10
**13.10. festival Temporary Venue for the Slovenian National Theatre Drama Ljubljana / Začasni prostor za Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana (Amir Muratović, 2026) - 7/10
*13.10. festival Ida Who Sang So Badly Even the Dead Rose up and Joined Her in Song / Ida, ki je pela tako grdo, da so še mrtvi vstali od mrtvih in zapeli z njo (Ester Ivakič, 2025) - 7/10
***14.10. festival Dislocated Unit: Kosovel / Dislocirana enota: Kosovel (Margareta Kržič, 2026) - 4/10
***14.10. festival Celebration of Youth Singing / Praznik mladinske pesmi (Tadej Čater, 2025) - 6/10
**14.10. festival When I Turned 20 / Ko sem dopolnil 20 let (Vukašin Stepančić, 2026) - 5/10
**14.10. festival Profiteroles / Profiteroli (Luka Bandel, 2026) - 5/10
**14.10. festival Noesis (Tyana Rendič, 2026) - 4/10
**14.10. festival Why I Make Art? / Porque Faço Arte? (Priyal Vassaramo, 2026) - 4/10
**14.10. festival Like a Sunflower / Kao suncokret (Antea Benzon, 2026) - 4/10
**14.10. festival Lichenlike / Lišaja (Brina Fekonja, 2026) - 5/10
**14.10. festival On That Hill / Tam na hribu (Aneja Lango, 2026) - 5/10
**14.10. festival Everything and Nothing / Vse in nič (Matej Rimanić, 2026) - 4/10
**14.10. festival 6657 (Ana Bizjak, 2026) - 6/10
***14.10. festival Drava Beat / Dravski beat (Boris Jurjaševič, 2026) - 6/10
**14.10. festival Set the Controls for the Heart of the Sun (Matevž Jerman, 2026) - 7/10
**14.10. festival Masters of the Baton: Charles Dutoit / Mojstri taktirke: Charles Dutoit (Miha Šubic, 2025) - 5/10
**14.10. festival FEEL! If you Dare (Nika Tomažič, 2026) - 5/10
**14.10. festival 4 People, 12 Questions, 47 Answers / 4 osebe, 12 vprašanj, 47 odgovorov (Fabris Šulin, 2025) - 5/10
***14.10. festival Our Daily Cinema / Nostro cine quotidiano / Naš vsakdanji kino (Various Artists, 2025) - 7/10
14.10. festival Rock Mountain / Gora Rocka (Miran Zupanič, 2025) - 7/10
**14.10. festival Life=Audition, Role for the Crumbs / Vloga za drobtinice (Sara Polanc, 2026) - 4/10
*14.10. festival Whites Wash at Ninety / Belo se pere na devetdeset (Marko Naberšnik, 2025) - 5/10
*14.10. festival To Hold a Mountain / Planina (Biljana Tutorov, Petar Glomazić, 2026) - 8/10
*14.10. festival Shame and Money (Visar Morina, 2026) - 8/10
15.10. kino Hope / Hopeu (Na Hong-jin, 2026) - 8/10
15.10. kino Pressure  (Anthony Maras, 2026) - 6/10
**15.10. festival Fading Sorrows / Minuli kraj (Domen Pehani, 2026) - 6/10
**15.10. festival A Soul's Journey into the Night / Duša kaj želiš (Gitica Jakopin, 2026) - 7/10
**15.10. festival Everything I Ever Wanted to Hear / Vse, kar sem kadarkoli želela slišati (Ema Paš, 2026) - 5/10
**15.10. festival Our Wals / Naše zdi (Živa Divjak, 2026) - 6/10
**15.10. festival The Woman and the Crocodile (Andreja Brulc, 2026) - 7/10
**15.10. festival The Cat's Funeral / Mačkin pogreb (Yue Feng, 2026) - 6/10
15.10. festival Shadows of Silence (Darko Sintič, Jure Kreft, 2026) - 7/10
**15.10. festival The Ninth Peak / Deveti vrh (Gregor Kocjančič, 2026) - 5/10
**15.10. festival Play Nice With Nature / Z glavo v naravo (Jernej Kovač Myint, 2026) - 6/10
**15.10. festival Behind the Door / Za vrati (Andrija Vučković, 2026) - 5/10
**15.10. festival Discourse / Diskurz (Domen Puš, 2025) - 7/10
***15.10. festival Arsenic Soup / Juha z arzenikom (Alma Lapajne, 2025) - 7/10
**15.10. festival Waiting for the Train / Čakam na vlak (Armin Čulić, 2026) - 6/10
**15.10. festival Cosmonauts / Kozmonavti (Leo Černic, 2026) - 7/10
15.10. festival Holy Boy / La valle dei sorrisi (Paolo Strippoli, 2025) - 8/10
**(*)15.10. festival Upon Sunrise / Kad svane (Stefan Ivančić, 2025) - 8/10
15.10. festival Shout or You Are Out / Kdor ne skače (Boris Petkovič, 2026) - 7/10
*15.10. festival The Lost Dream Team / Izgubljeni dream team (Jure Pavlović, 2025) - 8/10
*15.10. festival Wind, Talk to Me / Vetre, pričaj sa mnom (Stefan Đorđević, 2025) - 8/10
16.10. festival Frost / Mraz (Pavle Vučković, 2026) - 7/10
***16.10. festival The Architect's Secret / Plečnikova skrivnost (Timotej Istenič, 2026) - 6/10
16.10. festival Triglav: The Path of Redemption / Triglav: Pot odrešitve (Aleš Žemlja, 2026) - 6/10
***16.10. festival Brewers' War / Pivovarska vojna (Zvezdan Martić, 2026) - 6/10
**16.10. festival Like Light / Kot ti (Jure Štern, 2026) - 5/10
**16.10. festival Always on Time / Vedno točen (Daniel Lenarčič, 2026) - 5/10
**16.10. festival Vacation Day / Počitniški dan (Lina Bensa, 2026) - 5/10
**16.10. festival 11. September (Nel Jeraj Sedej, 2026) - 5/10
**16.10. festival Aylan (Behran Mete Arkin, 2026) - 6/10
**16.10. festival My Son (Maria Praničević. 2026) - 4/10
**16.10. festival A Fistful of Feathers / Pest perja (Emanuel Krajnc, 2026) - 5/10
**16.10. festival Pater (Marko Adžić, 2026) - 6/10
16.10. festival Sicoe Punk Cubist / Sicoe - punk kubist (Vojko Anzeljc, 2026) - 6/10
**16.10. festival Gone Fishing / Ribolov (Matej Valant, 2026) - 7/10
**16.10. festival Self-Sown / Samorastnik (David Champaigne, 2026) - 7/10
**16.10. festival In Your Shoes / V tvojih čevljih (Lucija Rozman, 2026) - 5/10
**16.10. festival Dare to Do Right! / Delaj vse prav (Julija Bauer, 2026) - 6/10
**16.10. festival UFO Section 1 (Anđelina Petrović, 2026) - 7/10
*16.10. festival Punk Under Communist Regime / Punk pod komunističnim režimom (Andrej Košak, 2025) - 7/10
*16.10. festival The Second Diary of Paulina P. / Drugi dnevnik Pauline P. (Neven Hitrec, 2025) - 6/10
*16.10. festival Skateboarding Is Not for Girls / Skejtanjeto ne e za devojčinja (Dina Duma, 2026) - 5/10
*16.10. festival Everything That's Wrong With You / Vse, kar je narobe s tabo (Urša Menart, 2026) - 7/10
**17.10. festival Floor 4 / Nadstropje 4 (Nejc Hafner, 2025) - 7/10
**17.10. festival The Best Neighbor / Najboljši sosed (Vid Milaković, 2025) - 5/10
**17.10. festival Dolores (Ryan Mercatante, 2026) - 5/10
**17.10. festival Butts up / Guzice (Miha Dragan, 2026) - 7/10
**17.10. festival Rorschach's Inkblots / Rorschachove packe (Rok Čakš, 2026) - 6/10
**17.10. festival Singing Through Silence / Peti tišini (Karin Petrič, 2026) - 7/10
**17.10. festival Coming Back with the waves (Žoel Kastelic, 2026) - 7/10
*17.10. festival Eighty Plus / Restitucija, ili, San i java stare garde (Želimir Žilnik, 2025) - 8/10
*17.10. festival Extraordinary / Glavonja (Marina Andree Škop, Vanda Raymanová, 2026) - 7/10
*17.10. festival The Thing to Be Done / Ono što treba činiti (Srđan Kovačević, 2025) - 8/10
*17.10. festival Gaja's World - Follow Me / Gajin svet 3 (Peter Bratuša, 2026) - 6/10
17.10. festival Kauniaro: Dance for Love or Kill and Die / Kauniaro - Pleši za ljubezen ali ubij in umri (Tomo Križnar, Bojana Pivk Križnar, Maja Weiss, 2026) - 5/10
*17.10. festival The Lost Son / Izgubljeni sin (Darko Štante, 2026) - 5/10
*17.10. festival God Will Not Help / Bog neće pomoći (Hana Jušić, 2025) - 7/10
**(*)18.10. festival Fachuk / Fačuk (Maida Srabović, 2026) - 6/10
18.10. festival The Bubble of the Wayward Waters / La bolla delle acque matte (Anna Maria Alfonsina di Francesca, 2026) - 7/10
**18.10. festival Some Things Are a Sign, but Some Aren't / Ene stvari so znak, ene pa niso (Danaja Kurnik, 2025) - 5/10
**18.10. festival Strigoi / Strigoj (Rei Grando, 2026) - 5/10
**18.10. festival Sick Leave / Bolniška (Neja Sajovic, 2026) - 5/10
**18.10. festival Tell No One / Nikomur ne povej (Ema Paš, 2026) - 3/10
**18.10. festival A Knock Left Hanging / Kako je pozvonilo, ko me ni bilo doma (Tara Caruso Bizjak, 2026) - 5/10
**18.10. festival Newcomers / Prišleki (Jure Štern, 2026) - 4/10
**18.10. festival Assembly / Postrojenje (Bor Bizovičar, 2026) - 6/10
***18.10. festival Discoverers / Odkrivatelji (Boštjan Vrhovec, 2026) - 6/10
21.10. festival A Safe Place / Un loc sigur (Cecilia Stefanescu, 2025) - 4/10
22.10. kino Street Fighter (Kitao Sakurai, 2026) - 6/10
22.10. video Animals (Ben Affleck, 2026) - 5/10
*22.10. festival Shame and Money (Visar Morina, 2026) - 8/10
22.10. festival Tell Me What You Feel / Powiedz mi, co czujesz (Lukasz Ronduda, 2026) - 5/10
22.10. festival Only Beautiful Things to Look at / Pramen (Ivan Ostrochovský, 2026) - 7/10
23.10. kino Štriguni (Aldo Tardozzi, 2026) - 7/10
23.10. festival Everything as It Should Be / Mistryne (Bohdan Karásek, 2026) - 4/10
*23.10. festival Dua (Blerta Basholli, 2026) - 7/10
*23.10. festival Honey Bunny / Koke (Igor Jelinović, 2026) - 7/10
*24.10. kino Our Father / Oče naš (Goran Stanković, 2025) - 8/10
29.10. video Masterplan (Thomas Vincent, 2026) - 6/10
29.10. kino Primetime (Lance Oppenheim, 2026) - 8/10
31.10. video The Wrong Girls (Dylan Meyer, 2026) - 6/10
*31.10. kino Yugo Florida (Vladimir Tagić, 2025) - 8/10

Our Father / Oče naš

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Godine 2009., u Srbiji je izbila afera kada su se, prvo na internetu, a onda i u konvencionalnim elektronskim medijima, pojavile snimke iz manastira Crna Reka. Tamo je bio smješten centar za rehabilitaciju ovisnika o drogama kojim je upravljao svećenik Branislav Peranović. Njegove metode su, pak, bile krajnje „neortodoksne”, naročito za pravoslavnog svećenika, i često su se svodile na batinanje čak i za najmanje prekršaje stroge discipline u centru. U batinanju su sudjelovali i štićenici pozicionirani više u neformalnoj hijerarhiji, ali i sam Peranović, inače majstor borilačkih vještina u slobodno vrijeme, a, osim golih ruku, upotrebljavani su priručni „rekviziti” poput lopata. Centar je zatvoren, ali je Peranović premješten u drugi manastir gdje je ponovo pokrenuo rehabilitacijski centar. Tek kada je jedan od štićenika istog doslovce ubijen od batina tamo, Peranović je uhapšen i skinut mu je crkveni čin. Godine 2013. osuđen je na dvadeset godina zatvora, presuda je potvrđena iduće godine, a u zatvoru Peranović, iako bez statusa svećenika, vodi službe za zatvorenike, a postao je i slikar-portretist.
U Americi obrazovani srbijanski filmaš Goran Stanković, širem auditoriju najpoznatiji po radu na televizijskim serijama
Sumnjiva lica, Jutro će promeniti sve, Nečista krv i Sablja, uzeo je stvarnu aferu kao polaznu točku za svoj dugometražni igrani prvijenac Oče naš. Stanković se čak pomalo naivno nadao da će od Srpske pravoslavne crkve dobiti blagoslov ili makar dozvolu da snimi film o bivšem svećeniku i njegovom skretanju s Božjeg puta, ali to se nije dogodilo. Ova široka filmska koprodukcija pet bivših jugoslavenskih republika i Italije snimljena je u relativnoj tajnosti, ali je zato u fokusu javnosti još od premijere lani u Torontu. U međuvremenu, film je igrao i osvajao nagrade na brojnim međunarodnim festivalima, a u regiji prikazan je u Puli, Sarajevu i, konačno, u Herceg Novom gdje se popeo do razine apsolutnog pobjednika festivala, osvojivši brojne nagrade stručnog i kritičarskog žirija.
Zaplet pratimo iz perspektive svježe pridošlice u centar za rehabilitaciju, Dejana kojeg igra glumac u usponu Vučić Perović. Njega u zaštitu uzima iskusniji štićenik nadimka Mionica (igra ga hrvatski glumac Goran Marković), i pod njegovim mentorstvom Dejan polako uči kako stvari funkcioniraju u centru. Da bi preživio, Dejan treba slijediti upute i naredbe samouvjerenog, licemjernog i često nasilnog svećenika, oca Branka (Boris Isaković, specijaliziran za uloge sadističkih negativaca u regionalnoj kinematografiji). Također, ne bi mu bilo uputno da se zamjeri njegovim „zamjenicima”, „kapoima”, odnosno štićenicima s najdužim stažom Savi i Ratku (igraju ih Petar Novaković i Nenad Heraković). U svemu tomu, Dejan pronalazi Boga, odnosno počinje vjerovati i u njega i u propovijedi oca Branka, pa se brzo penje po hijerarhijskoj ljestvici male i zatvorene zajednice. Međutim, kada se pojavi video-snimka na kojoj on dobiva batine zbog jednog od svojih ranijih prekršaja, biva prisiljen javno braniti „sustav” koji mu u neku ruku pomaže, ali jednako tako i nanosi štetu i bol. Sa slučajem pod povećalom javnosti, pitanje nije hoće li situacija eskalirati, već kada će netko (i tko točno) smrtno nastradati od ruke nasilnog svećenika i njegovih pobočnika koji imaju apsolutnu, ničim sputanu moć.
Fotografija Dragana Vildovića koji je snimio i Stankovićev prethodni najambiciozniji uradak, šezdesetominutni dokumentarac
U mraku (2014) u očekivano tamnim tonovima vješto hvata spartanski uređene setove manastirskih prostorija i okoliša, za što valja pohvaliti i rad scenografkinje Zorane Petrov. Montaža Marka Ferkovića, pak, učvršćuje jasnu dramaturšku strukturu klasične tročinke, zbog čega je film izuzetno lako pratljiv u perfektno odmjerenom tempu tijekom svih 90 minuta trajanja. Atmosfera filma je gusta i napeta, što je zadano još u scenariju koji potpisuju Ognjen Sviličić, Dejan Prćić i Maja Pelević, a Stankovićeva logična, američki precizna i zanatski vješta režija također igra značajnu ulogu u konačnom dojmu koji film ostavlja. Posebno treba istaći kadriranje kroz koje se svakodnevne aktivnosti u grupi snimaju ručno nošenom kamerom i često u bližim planovima s fokusom na lica likova, na kojima se ocrtava jeza i tjeskoba koje mjesta ovakvog, zatvorskog tipa induciraju. Nasilje se pak snima s distance u neprekinutim statičnijim kadrovima, što odaje dojam kliničke preciznosti. Svoj posao izvrsno obavljaju i glumci, posebno Perović koji ujedinjuje često udaljene kvalitete svakodnevne pojave i zvjezdane prezentnosti, iskusni Isaković koji zna da se sadizam njegovog lika mora skrivati iza karizme, te Goran Marković, sposoban da zagrabi duboko i svoj lik Mionice, kojeg stalno muče sumnje, pozicionira kao emocionalno središte filma.
Zbog toga,
Oče naš, dakle, nije puko prepričavanje jedne stvarne afere, već zalazi daleko dublje u svijet univerzalnih psiholoških, socioloških, pa i filozofskih tema moći u uskom krugu ljudi, njezine raspodjele, zloporabe i posljedica koje ona, skupa s pojedinačnim činovima, ostavlja na pojedinca, na druge i na okruženje. Kao takav, film je jednako dostupan i razumljiv i onima koji su upoznati sa stvarnim događajima, i onima koji se s njima po prvi puta sreću. U svakom slučaju, jak dojam koji film ostavlja na gledatelja nije nešto što se može tek tako otresti.


30.10.26

Street Fighter

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Sećate li se arkadnih automata? Ono, ubaciš žeton, pa igrađ igricu? Oni su se obično nalazili po luna-parkovima ili fliperanama koje smo mi u društvu zvali „buvare“? Kasnije su se pojavili Sega-klubovi, pa su oni kasnije prešli na Soni. Bilo je to vreme kad nije puno domova moglo da se pohvali vlastitim kompjuterom ili konzolom, tako da smo na igrice izvan kuće rado trošili svoj džeparac, promptno pre nego što bi ga inflacija pojela.

Bilo je tu video-igrica različitih koncepata, platformi po kojih skačeš, „sajd-skrolera“ u kojima treba pretabati-zaklati-napucati hiljadu protivnika po nivou pre borbe s „bosom“, vožnji, tuča, ma, svega i svačega. Kad smo kod tuča, dve su bile posebno popularne, Mortal Kombat 2 i Street Fighter 2. Ja sam više voleo potonju, toliko da sam toliko odrao neke određene tipke na tastaturi kućnog kompjutera igrajući je.

Koncept je jednostavan. Izabereš jednog od osam likova (japanski karatista Rju, njegov američki pandan Ken, ruski rvač Zangief, američki vojnik Gajl, Kineskinja Čan-Li s „brzom nogom“ i sumo-Japanac Honda s brzom rukom, indijski rastegljivi fakir Dalsim ili brazilski električni monstrum Blanka), i onda, jednog za drugim, pretabaš ostalih sedmoro. Usput bi se ponekad „upalio“ bonus-nivo u kojem treba lomiti daske, cigle ili olupati auto. Kada se završi osnovni „turnir“, onda treba, redom, savladati još četiri borca: boksera Balroga, „toreadora“ Vegu koji ima masku i rukavicu s gvozdenom kandžom, tajlandskog kikboksera Sagata i glavnog bosa Bajsona u generalskoj uniformi i s plaštom. U „Turbo“ verziji u priču su ušli još ogromni Indijanac Ti-Hok, engleska vojnikinja Kemi, hongkonški kung-fu majstor Fei-Long i jamajčanski muzikant Di-Džej.

Likove smo, kao deca čije su sposobnosti čitanja japansko-engleskog bile vrlo ograničene, često zvali pogrešno, i to u različitim društvima na različite načine, što je dovodilo do zabuna, rasprava i obračuna. Oni su, pak, imali svoje bazične pozadinske priče kako su, zašto i s kojom namerom postali borci temeljene na jednostavnim stereotepima ili pop-kulturnim koncepcijama.

Kada se u našim video-klubovima, kasnije i na televiziji, pojavio film Street Fighter (1994), bili smo prilično razočarani. Jeste, u njemu je igrao „kralj videoteka“ Žan-Klod Van Dam kao Gajl, Raul Hulija (poznat kao Gomez u The Adams Family filmovima) i Kajli Minog u sporednoj ulozi, ali priča u fazonu G.I. Joe s elementima špijunske akcije (Čan-Li kao agentica Interpola, Balrog i Honda kao njeni pomagači) jednostavno nije pila vodu. Nije bila u duhu igrice, pa je preuzela film tako da u njemu nije bilo ni izbliza dovoljno borbi „jedan na jedan“ koje su osnovna mehanika igrice. Hulija je tu odigrao svoju poslednju filmsku ulogu, doslovce je umirao za vreme snimanja, i šmirao je „za sve pare“ na taj način pokušavajući da podigne tanak scenario i pešačku režiju, ali smo tek kasnije shvatili da tako nešto treba ceniti, makar kao nameran „treš“.

O Batman Begins klonu, Street Fighter: The Story of Chun-Li (2009) tek ne treba trošiti reči, retko ko je to gledao od svoje volje. Zato možemo da konstatujemo da je krajnje vreme da dobijemo jedan dobar Street Fighter film koji će biti veran igrici. Jesmo li ga s „ributom“ koji potpisuje Kitao Sakurai, a iza kojega stoji i igrici matična izdavačka kuća Capcom, dobili? Teško je reći...

Naši junaci su Rju (Endrju Kodži) i Ken (Noa Sentineo) koji su odrasli kao braća pod mentorstvom polu-božanskog senseija Goukena (Don Li) pokušavajući da probude opasnu magijsku veštinu Hado koja daje nadljudske sposobnosti, ali sa sobom nosi mrak koji obuzima. Rjuu je to uspelo na finalu svetskog borilačkog turnira turnira protiv Sagata, ali je probudio i zloduha, Goukenovog zlog brata Akumu (Džo Anoai, inače „kečer“ nadimka Roman Reins), pa je zbog toga nastradao Gouken. To sve saznajemo u animiranom uvodu.

Šest godina kasnije, 1993. godine, Rju se vodi kao nestao – zapravo prodaje ramen na ulicama Njujorka i izbegava ulazak u fizičke sukobe, a Ken je zabavljač kojeg niko ne doživljava ozbiljno osim njegovog menadžera Dena (Endrju Šulc). U međuvremenu, diktator Bajson (Dejvid Dastmalkijan) koji stoluje u gradu Metrolao pokušava da ojača svoje psiho-moći tako što konzumira energiju gradskih boraca, ali mu to nije dovoljno. Zato želi da organizuje turnir na koji će namamiti najbolje svetske borce, a posebno Rjua i Kena od kojih bi mogao da pokupi i Hado, što je opasno jer zasigurno ne zna da ga kontroliše.

U tu svrhu, kao „pozivarku“ šalje jednu od svojih pobočnica, Čan-Li (Kalina Liang), ali ne zna da je ona u stvari agentica Interpola koja se infiltrirala duboko u njegovu organizaciju. Ona za to nema podršku svojih šefova, ali ima lične razloge. U svakom slučaju, sprema se turnir na kojem učestvuje 8 boraca među kojima su i Rju i Ken koji imaju i neke svoje animozitete koje moraju da reše uz pomoć drugih kako bi zaustavili Bajsonov pakleni plan.

Likovi u filmu uglavnom dolaze iz najpopularnije „dvojke“, najpoznatije „njuške“ među njima su Džejson Momoa kao Blanka i Kurtis Džekson alias 50 Cent kao Balrog, ali i iz ekspanzija, iz prilično opskurne „jedinice“, kao i iz „trojke“. Oni zauzimaju različita mesta u zapletenoj strukturi priče, puno ih je i dobar deo njih nema dovoljno prostora da se profiliše u jednom filmu, pa će to učiniti u nastavcima od kojih je sledeći, u Marvel/DC maniru, najavljen scenom koja „seče“ odjavnu špicu.

Kao i u prvom delu, dakle, „inflacija priče“ postaje ono što opterećuje film, što i nije toliki problem u animiranim „flešbek“ scenama, ali jeste u većinskom, igranom delu filma. Borbe dobijamo, neke od njih su čak spektakularno koreografirane, ali ne onoliko koliko bismo želeli i koliko je potrebno da bi film u tom smislu bio veran originalnoj igrici. Pritom, nagomilano zaplitanje zapleta dovodi do toga da on često protivureči sam sebi i svojoj internoj logici čak i kada onu zdravu i konvencionalnu ostavimo po strani. Dodatno, Rju kao jedini ozbiljan lik stoji u žestokom kontrastu s ostalima koji su uglavnom komični toliko da deluje da je Endrju Kodži prisiljen da podglumljuje dok ostali mogu da se razmašu sa šmirom.

Nije, međutim, sve loše. Uz atraktivnu animaciju starog „anime“ kova, upravo je ta šmira jedan od glavnih aduta filma, bilo da dolazi od „vojničine“ Gajla (Kodi Rouds, mada je barem jednako posla obavio i njegov vlasuljar), Čan-Li, Kena, Vege (muzičar Orvil Pek), Honde (Hirooki Goto) ili bilo koga iz plejade likova. Time i glumci, ali i Kitaro Sakurai kao autor filma pokazuju da su svesni da rade „treš“, ali u tome uživaju i vraški se dobro zabavljaju.

Ironijski odmak dodatno je akcentovan namernim citiranjem uglavnom omraženog filmskog originala, uključujući i Bajsonovu repliku o utorku (ko se seća, znaće tačno o čemu se radi). Stiče se utisak čak da Dejvid Dastmalkijan svesno i namerno imitira glumačko ostvarenje Raula Hulije, što je svakako znak u tom smeru. Isto vredi i za izbor muzičkih numera koje čujemo u filmu, između ostalih hitove What‘s Up, Black Hole Sun, Come Out and Play i Who Let The Dogs Out, od kojih neki nimalo ne korespondiraju s navedenim vremenom radnje, ali i u toj „kul nebrizi“ vidimo ironijski odmak autora od materijala. S druge strane, originalni „saundtrek“ na pulsirajućim sintisajzerima je savršeno pogođen za tip i potrebe filma.

Kad se crta podvuče, novi Street Fighter je apsolutna budalaština sa zapletom kome se gube konci, previše likova i priče, a taman toliko tučnjave da se ispoštuje žanr igrice. Inflacija priče je, doduše, nasleđena iz komplikovanog univerzuma koji su nastavci igrice stvorili, a transfer na film nikada ne ide glatko. Pa opet, ta i takva budalaština služi svojoj prevashodnoj svrsi – da servisira nostalgiju jedne određene generacije gledalaca. I kao takva je beskrajno zabavna.


29.10.26

Animals

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Ben Aflek je dosta puta uhvaćen u ošljarenju kao glumac, ali to je zavisilo od više faktora koje možemo da svedemo na njegovu inspiraciju u tom trenutku ili, pak, na njegove ambicije prema drugim aspektima filmskog stvaralaštva. Naime, još pri početku karijere, Aflek je otkrio „žicu“ za pisanje (dobio je Oskara za scenario za Good Will Hunting), a kasnije se dohvatio i režije.

Na tom polju ostvario je prilično impresivnu karijeru. Počeo je s trilerom Gone Baby Gone, nastavio s akcijom The Town i krunisao s „oskarovskim“ ratnim naslovom Argo. Usledio je lagani pad s ponešto natrpanim mafijaškim epom Live By Night, ali i ponovni uspon preko sportske doku-drame ispričane iz vizure korporativnog trilera, Air. Uporedo s režijom, Aflek je sve vreme glumio, ponekad pronalazivši motivaciju i inspiraciju da uradi nešto više od golog minimuma kako bi naplatio ček.

U tom smislu, Netfliksov naslov Animals dolazi kao neugodno iznenađenje. Doduše ne toliko neugodno koliko na tome insistira američka kritika čija je očekivanja Aflek izneverio. U pitanju je triler-drama s kidnapovanjem kao okidačem zapleta i moralne dileme, a smeštena u politički milje u trenutku izbora za gradonačelnika Los Anđelesa.

Mark Kimbal (Aflek) je od oca nasledio i bogatstvo i političku karijeru, ali i ambicije, pa se sada kao nezavisni kandidat bori za gradonačelničku fotelju. U trci zaostaje za trenutnom gradonačelnicom, posebno među glasačima latinoameričkog porekla, iako govori španski i insistira na inkluziji. U kampanji koju vodi njegov pouzdani savetnik Sem (Stiven Jeun) mora da uspe i da pobedi kako ne bi spiskao svoju kompletnu imovinu.

Stresa nije ništa manje ni kod kuće, budući da se čini da se njegova supruga Ebigejl (Keri Vašington) ohladila od njega, te da je više angažovana oko ljubavnih i egzistencijalnih problema njihove kućne pomoćnice Sesilije (Adriana Paz) i njenog verenika Ramona (Luis Herardo Mendes) kojeg Mark, kao ilegalnog imigranta, ne može da zaposli na imanju dok traje izborna kampanja. Razloga za brigu itekako ima, što mi otkrivamo odmah, a Mark tek dosta kasnije, budući da je Ebigejl našla ljubavnika koji je pritiska da ostavi muža jer je on već ostavio svoju ženu.

Za Noć Veštica, njihov sin Deni (Kristofer Vudli), zajedno s Ramonovim sinom Hektorom (Džejkob Estrada) i u pratnji Sesilije odlazi u poklade i u zabavni park, gde Sesilija biva napadnuta, a dečak otet. Mark dobija telefonski poziv s nepoznatog broja, od muškarca elektronski zamaskiranog glasa koji mu kaže da drži Denija i da će ga pustiti za sedam miliona dolara, što je novac koji Mark nema na raspolaganju u kući.

Sem predlaže, a predlog biva usvojen, da u priču umesto policije uključe „fikserku“ Dejl (Džilijan Anderson) koja će obezbediti gotovinsku pozajmicu i na nju „nalepiti“ svoju proviziju od 20%. Ali kada se ispostavi da umesto Denija otmičar drži Hektora, neke stvari se menjaju, a neke ostaju iste. Ulog, dakle, više nije život Markovog, već Ramonovog sina, ali je zato na kocki Markova politička karijera, dok cifra ostaje ista. U „mnogouglu“ između likova s različitim pozicijama, od čisto profesionalne koju ima Dejl (generički naslov filma potiče od njene teorije da su ljudi samo životinje sposobne da pričaju priče, te da Mark i ostali biraju koju će priču i kako pričati), pa do sasvim lične koju ima Ramon) nastaju dileme, kako one moralne, tako i praktične, na temu šta im je činiti.

Ko je gledao Kurosavin klasik High and Low, ili oficijelni rimejk Highest 2 Lowest Spajka Lija iz prošle godine, zaplet i moralnu dilemu oko koje je složen će prepoznati bez greške. Toliko da se možemo zapitati kakva je to praksa da se Kurosava ne „kreditira“ makar kao inspiracija. Zapravo, jedino što dva filma u premisi razlikuje je kontekst koji nije više poslovni, nego politički, a što Aflek i njegovi ko-scenaristi Konor O. Mekintajer i Bili Rej pokušavaju da okrenu na propitivanje tog sveta i njegovih moralno sumnjivih praksi u kojem je sve pre pitanje optike negoli suštine.

Ono što je zapanjujuće je razlika između Aflekovog i Lijevog filma. Naime, Lijev film se podiže u drugom delu kada umesto derivativne drame postaje akcija s dosta tipično njujorškog kolorita, dok Aflekov upravo tu pada, između ostalog i zato što joj nedostaje kolorit Los Anđelesa, što deluje čudno s obzirom da je direktor fotografije Robert Elsvit „uslikao“ i filmove kao što su Nightcrawler, Inherent Vice, Boogie Nights i Magnolia koji su dosta zavisili i od kalifornijskih pejzaža. Istini za volju, Aflek pronalazi dovoljno inspiracije da izvede paralelnu montažu scena donatorske konferencije i Ramonove jurnjave za jednim od otmičara na sredini filma, ali taj bljesak kratko traje.

Loš utisak cementira loše napisan i izveden kraj, odnosno završni obračun, koji pati od hroničnog nedostatka logike i slabo utemeljenih, a ipak očekivanih preokreta. Razlog za to, kao i za dosta drugih propuštenih šansi, skriva se u scenariju koji odaje utisak da trojica scenarista nisu radili zajedno, već svaki za sebe, pa su sklepali nešto što se drži skupa samo zahvaljujući dobroj volji gledaoca. Nije tu problem samo zaplet, već i možda namerno propuštene šanse da se kroz detaljniju razradu likova progovori ponešto više o temama braka, porodice, politike, društva, cinizma i ljudskosti.

Glumci su, dakle, ostavljeni da se snalaze kako znaju i umeju, u čemu se najbolje drže Džilijan Anderson i Stiven Jeun koji igraju manje ili više hladne profesionalce u svojim oblastima, s time da ona daje naglasak na jezivo-mafijaški aspekt, a on na japijevsko-prevarantski. Adriana Paz i Luis Herardo Mendes nemaju prostora da svoje likove dignu iznad nivoa stereotipnih i grubih skica, dok Keri Vašington ima nezahvalan posao da lik Ebigejl izdigne iznad nivoa govornog automata koji ispaljuje moralna, psihološka i politički korektna opšta mesta. A Aflek... On „mesečari“ kao da igra u tuđem, a ne u svom filmu, pa se povremeno „probudi“ i pokušava da popravi utisak time da preglumljuje i viče.

Na kraju, postavlja se pitanje zašto bi se Aflek uopšte upuštao u nešto što je ovako očita „tezga“, bilo kao glumac, bilo kao reditelj. Moguće je da oba pitanja moguće odgovoriti istovremeno s teorijom da je on kao glumac tu uskočio da zameni svog kolegu i prijatelja Meta Dejmona koji bi svakako emitovao drugačiju energiju kao Mark i time možda i podigao film. A „tezgu“, kakvu god, ipak treba odraditi.

Na koncu, iz teksta ispada da je film Animals loš skoro do nivoa negledljivosti, što ipak nije tačno. Frustrira, međutim, to koliko šansi propušta da bi bio bolji od osrednjeg Netfliks-uratka za ubijanje vremena...


23.10.26

Pressure

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Pojam „pritisak“ prisutan je u dva svoja značenja u istorijsko-ratnom filmu Pressure Entonija Marasa u kojem su istiniti događaji oko savezničkog iskrcavanja u Normandiju na „Dan D“ u centru zbivanja. Pritisak je, dakle, istorijsko-politički da se otvori još jedan front u Evropi, ali on je takođe i onaj vazdušni, indeksiran u milibarima, i naveden u svakoj vremenskoj prognozi.

Istina, operacija Overlord je dosta zavisila od meteoroloških prilika, ali valjda je vreme tema za ćaskanje i sitne, kurtoazne razgovore, pa se o nečemu tako banalnom ne razgovara u kontekstu jedne istorijske prekretnice. Doduše, prostodušni Dvajt Ajzenhauer, tada američki general, a kasnije i predsednik, na pitanje zašto je iskrcavanje uspelo, navodno je odgovorio da su saveznici imali bolje meteorologe od Nemaca. Uostalom, „Ajk“ je to naučio na teži način s propašću vežbe Tigar gde su vremenske prilike zanemarivane, a na kraju su se u akciju uključili i nemački patrolni čamci i pobili savezničke vojnike.

Kako su vremenski uslovi uticali na vojnu operaciju? Jednostavno: padobrancima je bio potreban pun mesec za vazdušni desant, a mornarici koja je upravljala brodovima i pešadiji koja se iskrcavala solidna dnevna vidljivost i talasi do te-i-te veličine. Dakle, bilo je potrebno vedro vreme, makar u „džepu“ od nekoliko sati jednog jutra početkom juna 1944. godine koji je na istočnoj obali Atlantika bio prilično kišan i olujan. Zbog toga je „Dan D“ i bio pomeren. Za samo jedan dan, ali svejedno.

Dejvid Hejg je događaje iz meteorološke perspektive prvo uobličio u dramu namenjenu pozorištu, a onda, zajedno s rediteljem Entonijem Marasom, složio filmski scenario centriran oko lika britanskog meterologa Džejmsa Stega (Endrju Skot). Njega je Vinston Čerčil lično poslao Ajzenhaueru (Brendan Frejzer koji pokušava da nastavi svoju glumačku renesansu) kao svog najboljeg i najpouzdanijeg meteorologa. Podsetimo, meteorologija tada je bila mnogo manje precizna nego danas – nije bilo satelita, pa su predviđanja na rok duži od dan-dva bila praktično nemoguća.

Elem, Stega je dočekao već „kućni“ Ajzenhauerov meteorolog Irving Krik (Kris Mesina) čiji su „krediti“ to što je, koristeći se istorijskim analogijama i starim izveštajima o vremenu, radio interne prognoze za Holivud pre rata, a za vreme rata je pratio vremenske prilike za vojsku u Severnoj Africi. Stegova teorija, naime, glasi da je kretanje vazdušnih masa iznad Atlantika suviše volatilno, što dovodi do nestabilnog vremena koje se ne može tek tako predvideti, naročito pomoću analogija. Uostalom, pustinje Kalifornije i Afrike su imale predvidljivije vremenske prilike upravo zato što su – pustinje.

Za razliku od žovijalnog i generalno optimistički nastrojenog šarmera Krika, Steg je ozbiljan, zabrinut i pesimističan, spreman je da tuđu teoriju pobije, ali okleva da ponudi jednoznačan odgovor koji od njega očekuju Ajzenhauer i Montgomeri (Demian Luis). Sukob mišljenja između dvojice meteorologa zato postaje centralni u filmu. U tim uslovima, treba pronaći fini balans između akcije i opreza kako ne bi za badava ginuli američki i britanski mladići.

Pozorišno poreklo filma očito je iz skoro svega u filmu, od ping-pong dijaloga koji propelira akciju do glume kao da treba ubrati poene od publike uživo, i to nije nužno loše. Jasne su namere i da se kroz lik Ajzenhauerova sekretarice Kej (odlična Keri Kondon) ubaci i tačka gledišta običnog čoveka. Za pohvalu je, pak, što nema nikakve ograde od istinitosti materijala na ekranu, film nije „inspirisan stvarnim događajima“, nego priča istinitu priču, i to na onaj provereni, britanski nepretenciozan, a nastudiran način.

Ta klasičarska nepretencioznost ipak stoji u određenoj koliziji s namerom autora da Pressure uvede revoluciju u žanr ratne drame kao što je Moneyball uneo revoluciju u žanr sportske drame. Ali za to ipak nešto fali i, usuđujem se reći, to je upravo meteorologija onog doba od koje ne dobijamo dovoljno. Umesto toga, imamo manje ili više klasičnu dramu iz „ratne sobe“ u kojoj ljudi viču jedni na druge i na taj način donose odluke koje će izmeniti istoriju.

Glumačka podela, pak, tek je polovično pogođena. Endrju Skot je izvrstan kao hladan, lagano ciničan i do granica autizma činjenicama veran naučnik Steg. U redu je i ping-pong energija koju imaju Skot i Kris Mesina koji tumače direktno suprotstavljene likove u okršajima nadvikivanja, kao i Keri Kondon kao civilno lice koje apeluje na ljudskost usred ratnih igara.

Međutim, sve to je prilično narušeno promašajem kao što je to izbor Brendana Frejzera za ulogu generala Ajzenhauera. Ne samo u smislu fizičke kondicije, već i po načinu na koji se nosi, Frejzer deluje kao neko ko bi bio oslobođen služenja vojske (zbog depresije), pa kao takav ne može da nas uveri da je dobar izbor za generala Ajzenhauera, naročito kada isti treba da podvikne.

Rezultat je na kraju još jedna drama „iza scene“ o Drugom svetskom ratu koja ne istupa naročito od drugih filmova tog žanra, ni konceptom ni izvedbom. Za prvo je šansa propuštena kada se nije dovoljno duboko zašlo u specifičan ugao pogleda na „Dan D“, a za drugo možda nema dovoljno zvezdane moći poput Gerija Oldmena u ulozi Čerčila u Darkest Hour. Ipak, Pressure dobacuje do pristojnog i solidnog, ali zaista nema presije da ga se hitno pogleda.


22.10.26

Hope / Hopeu

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


„Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite“, stoji kod Dantea na vratima Pakla. Isto bi moglo da se kaže i, ironije li, za naslovni gradić Houp Harbor u korejskom mega-spektaklu Hope čiju režiju potpisuje Na Hong-đin. Jer čak i pre nego što se zbrka dogodi, jasno nam je da to nije neko idilično mesto koje nudi puno razloga za optimizam.

Kontekst saznajemo usput i tek ovlaš. Vreme radnje su 90-te ili možda čak 80-te godine prošlog veka, a mesto je pogranično, što prepoznajemo po natpisima koji apeluju na patriotizam građana i upozoravaju na špijune i infiltratore sa Severa. Mlađih ljudi uglavnom nema (otišli su makar da rade na brodovima), a oni koji su ostali preživljavaju od „sive ekonomije“. Sredovečni ili vode male biznise ili su u državnoj službi zapeli negde pri dnu hijerarhijske lestvice. I jednima i drugima se čini da je lov u obližnjim šumama jedina zabava i način da se dopuni kućni budžet. Ostatak stanovništva sačinjavaju starci koji čine nevidljivu većinu. U gradu ima i puno oružja vojnog nivoa čije poreklo ostaje nerazjašnjeno.

Radnja počinje s dolaskom nadobudnog lokalnog šefa policije Beom-seoka (Hvang Džung-min, s rediteljem je sarađivao na njegovom prethodnom filmu The Wailing iz 2016. godine) u pratnji svog rođaka, lovca Sung-kija (Zo In-sung) na mesto čudnog napada. Naime, nešto jako veliko je zaklalo bika i ostavilo ga nepojedenog nasred lokalnog puta. Tragovi kandži su veći od medveđih, pa „šerif“, lovac i njegove kolege pomisle da se možda radi o tigru kojeg, navodno, svakih par godina režim sa Severa pušta kako bi sejao teror po Jugu.

Ekipa se tu deli tako da Sung-ki i lovci odlaze u šumu da probaju da pronađu zver, a policajac nazad u grad da vidi je li životinja stigla do tamo. On će biti prvi koji će se iznenaditi i shvatiti da nije reč o zemaljskoj životinji, već o nečemu puno većem i opasnijem. Ono što sledi je produžena sekvenca bitke u urbanoj okolini gde će se šefu policije priključiti prvo jedan beskućnik, a na kraju i njegova mlađa, do zuba naoružana koleginica Sung-ae (Hojeon, zvezda serije Squid Game).

Ta sekvenca jurnjave i borbe s jednim „ejlienom“ kojeg po prvi puta vidimo tek negde na 45 minuta filma ujedno je i ceo prvi čin filma. U kompoziciji nalik na klasično muzičko delo, taj „presto“-stav praćen je „moderatom“ u kojem saznajemo (očekivano) da taj vanzemaljac nije sam, pa tako otkrivamo svemirski brod u šumi, još „ejliena“ različitih oblika i sposobnosti, te kako je i zašto sve počelo. Biće tu mesta još i za humorne intervencije, bilo „toaletne“, bilo satirične sorte. Sledi još jedna „alegro“ jurnjava, ovog puta u šumi, gde naši junaci moraju da trče, voze, jašu i pucaju, pa konačno epilog u kojem Majkl Fazbender i Alisija Vikander govore na „vanzemaljskom“, čime se jasno sugeriše da ćemo dobiti i nastavak.

Uz trajanje od preko dva i po sata, sve opisano više zvuči kao alarm nego kao pozivnica da se pohrli na gledanje filma. Istina, likovi su plošni i definisani samo svojom funkcijom u zapletu, poput američkog B-filma. Gluma je, u trenucima njihove međusobne interakcije, puna blentavog namigivanja. Premisa je prilično bazična, kontekst i neka dublja priča su potisnute na marginu. Kompjuterska grafika na koju se Na često oslanja u akcionim sekvencama zna da bude neujednačena. A „žicanje“ nastavka i nagoveštaj franšiziranja ostavljaju puno prostora za sumnju hoće li se klatno nagnuti na stranu Train to Busan kao nastavka za Seoul Station, ili, pak, filma Peninsula kao nastavka za Train to Busan.

Ali svaka od stavki iz prethodnog paragrafa se može itekako osporiti. Film je dugačak, ali nije dosadan, pa se ta dužina (osim u prologu i par momenata drugog čina) ne oseća. Naprotiv, ovakvu navalu adrenalina od čiste akcije nismo videli verovatno od Fury Road, a u par situacija se čak čini da bi Džordž Miler rekao Nau: „Brate, prikoči malo da ja ne ispadnem sporać“.

Likovi jesu jednostavno skicirani, ali se ispod toga bez puno namigivanja može naslutiti da njihove pozicije nisu jednostavno definisane. Posebno u slučaju „šerifa“ koji postaje primer nevoljnog protagoniste koji zna da zadatku nije dorastao, da će možda poginuti rešavajući ga, ali da mu dužnost nalaže da to svejedno učini. Što se glume tiče, ona je u slučajevima interakcije između likova prenaglašena, ali je ta sama interakcija parodična, što otvara jedan satirični ugao. Kada dođe do akcije, međutim, glumci se u tim kaskaderskim eskapadama drže kao Baster Kiton u najboljim danima.

Premisa jeste bazična, ali za akcionu simfoniju u pokretu i ne treba da bude naročito elaborirana, jer bi tako ugušila tu kinetičku energiju. Humor zna da bude nezreo, ali to je akcionom filmu inherentno. Reference na druge filmove i serije (Alien serijal, Predator, The X Files, Arrival) se mogu čitati dvosmisleno, i kao duboki nakloni i kao lagana sprdnja, a Na nam nikad ne otkriva na kojoj strani on stoji. Takođe, nikada ne znamo kada će nas autor zeznuti i eliminisati nekog od likova, o tome kojeg i kako tačno da i ne govorimo, čime ova naučnofantastična-horor-akcija postaje surovija od holivudskih pandana.

Dodajmo na to i muziku Majkla Ejbelsa (komponovao za filmove Džordana Pila) u epskom, klasičnom i simfonijskom ključu koja ne samo da prati ritam filma, već nas podseća na spektakle starog kova. Pohvalu zaslužuju i scenografija puna krša i loma koju potpisuje Li Hvo-kjung, specijalni efekti krvi, sluzi i vatre, te kamera Hong Kjung-pjoa koji je uslikao i Naov prethodni film The Wailing, ali i korejske klasike kao što su Snowpiercer, Parasite i Burning. Tako postaje jasno da nije tek skupi, a tupi spektakl, već nešto mnogo ambicioznije.

To smo mogli da pretpostavimo i iz filmografije Na Hong-đina čiji su prethodni radovi, Chaser (2008), The Yellow Sea (2010) i The Wailing svi igrali u Kanu, što je slučaj i sa Hope. Razlika je, međutim, što su prva dva bili manje-više čisti trileri bazirani na akciji, „saspensu“ i malo misterije, tu i tamo začinjeni s dozom crnog humora, dok je The Wailing ubacio još i natprirodno i horor. Hope u sve to ubacuje i naučnu fantastiku i spektakl, pa čudi da tako „najbioskopskiji“ Naov film zapravo bude u zvaničnoj konkurenciji najprestižnijeg svetskog festivala.

Hope nije samo Naov, već i najbioskopskiji film ovogodišnjeg Kana ili nedavno završenog Festa. Moguće da je u pitanju najbioskopskiji film ove godine. Hope zaista zahteva veliko platno i prepuštanje, zbog čega treba požuriti i pogledati ga upravo u takvim uslovima.