14.6.21

Fucking with Nobody

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Hannaleena Hauru

scenario: Hannaleena Hauru, Lasse Poser

uloge: Hannaleena Hauru, Samuel Kujala, Lasse Poser, Pietu Wikström, Sara Melleri, Hanna-Kaisa Tiainen, Tanja Heinänen, Jussi Lankoski, Anna Kuusamo


Je li danas, u doba apsolutne javnosti kada se putem društvenih mreža sve ubrzo nađe pod lupom onih spremnih da osude i organizuju protest, uopšte moguće napraviti komediju koja se bavi vezama i seksualnošću? Stari obrasci se smatraju ograničavajućim, heteronormativnim i opresivnim, pa se i estetika i etika posmatraju kroz beskonačne prizme moći i privilegija, tako da o romantičnim komedijama sa strogo definisanim rodnim ulogama na kakve smo navikli skoro da nema ni govora. Što se komedija seksualne tematike tiče, s novim puritanizmom stojimo još i slabije jer uhvatiti pravu proporciju pristojnosti i provokativnosti (da film, je li, ne bude dosadan) teže je nego pronaći iglu u plastu sena.


Fakat je da se u poslednjih nekoliko decenija svet promenio i da smo svi skupa postali osetljiviji i svesniji nekih stvari, kao što je fakat i da su sfera privatnog i internog gotovo isparile, pa javni i umetnički diskurs sve više liče na minsko polje. Međutim, baš u delu sveta gde su tolerancija i politička korektnost najviše uzele maha, ali se po demokratskoj tradiciji o svemu može raspravljati i (skoro) sa svime zezati, dakle u Skandinaviji, još uvek je moguće snimiti jedan takav film koji pretenduje i da bude provokativan, i da bude zabavan i da bude društveno relevantan, pa makar zbog toga morao da bude upakovan u nekoliko slojeva meta-«celofana«.


Fucking with Nobody dolazi nam iz Finske, i to od autorice Hannaleene Hauru koja je svojim dugometražnim prvencem objavila rat ispraznim letnjim venčanjima, a recentnim srednjemetražnim filmom Metatitanic kroz meta-filmsku formu ispitala izazove pred kojima se nalazi srednjeklasna heteroseksualna i heteronormativna romantična ljubav. Film je svetsku premijeru imao u Veneciji u okviru programa Biennale College Cinema, a nakon Seville i SxSW-a u Austinu zaigrao je i na letnjoj ediciji, odnosno drugom delu Rotterdama.


Hanna (Hauru) relativno je neafirmisana filmska autorica svesna da je među retkim ženama u predominantno muškom svetu. Nakon što izvisi za unosnu »tezgu« režije vampirskog filma od strane svog rivala Kristiana (Lankoski) koji je do posla došao preko veze sa scenaristkinjom i glavnom glumicom Shirley (Kuusamo), ona se na to požali svojoj sestri Viimi (Melleri) i kružoku njenih radikalno nastrojenih prijatelja. Osim Viime i Marije (Tiainen) koje su par i sklone su aktivizmu, tu su još i Hannin nekadašnji dečko Lasse (Poser) i još jedan gay par koji sačinjavaju Ara (Wikström) i mladi glumac željan probitka Ekku (Kujala). Lajtmotiv večeri alkohola i kuknjave je taj da je Kristian pozer i lažni feminista koji svoju ženu iskorišćava, a krunski dokaz su njihove slike za Instragram, zbog čega neko u ekipi dolazi na ideju da bi Hanna željna osvete i Ekku, profesionalni glumac, mogli da naprave sve to, samo bolje i, naravno, sasvim lažno, čime bi se u konačnici demaskiralo licemerje i preispitali postulati i predstave o romantičnoj ljubavi.


Rečeno-učinjeno, a već prva fotografija »para« privlači pažnju kod Hanne na poslu i uspeva smekšati čak i njenu hladnu šeficu Kristu (Heinänen), pa ekipa odluči da nastavi kampanju, a Hanna i Ekku ubrzo postaju »power couple« finskog svemrežja, kao i umetničke i »celebrity« scene. Ne treba, međutim, previše vremena da bi se pojavile prve pukotine i izbile varnice, kako na kreativnom, tako i na ličnom nivou. Ara postaje ljubomoran jer ga Ekku, opčinjen karijernim perspektivama, a možda ipak i pomalo zaljubljen u Hannu, zapostavlja. Hanna i Lasse, pak, imaju i svojih neraščišćenih računa iz prošlosti kada su bili par, a Viima i Maria se smatraju izdanima kada »kampanja« koju Hanna i Ekku vode počne dobijati obrise tradicionalnih predstava romantike i kapitalističku notu »product placement« škole marketinga.


Međutim, ispostavlja se da je i sama kampanja deo filma oko kojeg se autorski ponajviše spore Lasse i Hanna kao kreativni partneri, a da je to opet deo filma Hannaleene Hauru koji mi gledamo, što znači da već u startu ima više meta-nivoa i slojeva od onoga na šta smo računali. To, opet, otvara još jedan dodatni nivo za sprdnju koji se tiče finske (i ne samo finske) nezavisne (i ne samo nezavisne) filmske scene. Da li se to možda naša autorica i njen kreativni partner Lasse Poser to sa nama malo zajebavaju? Da li se oni, pak, ponajviše zajebavaju sa samima sobom jer u tkivu filma ima i dosta toga što se može apstrahovati kao neki interni štos koji se »ne prevodi« dobro prema javnosti.


Zapravo, ništa zato jer je Fucking with Nobody svoju misiju već ostvario, uprkos određenim preprekama poput namerno sirove, gerilske estetike sa kamerom iz ruke i poigravanjem s neprofesionalnih formatima poput YouTube videa, amaterskih snimaka iz drona, lažiranih »camcorder« snimaka, fotografija ovakvih i onakvih, i čisto intuitivnim montažnim rezovima u kojima se ne vidi puno promišljanja, te tonom koji često podseća na studentske debatne klubove. Fucking with Nobody je pre svega smešan i zabavan film koji nas pritom tera da preispitamo određene stvove, svoje ili tuđe. A kao višnja na šlagu, čak je i seksi i erotičan, naravno u granicama onoga što smo kodifikovali kao pristojno, odnosno bez trunke vulgarnosti.


Naravno, u nekom pročišćenijem obliku bio bi još bolji. Osnovna prepreka je sama struktura s previše nivoa i slojeva, i započetih, a nezavršenih priča, što je i inače boljka brojnih nezavisnih i festivalskih filmova, a što se u ovom filmu čak i apostrofira. Apostrofira se, negde pri kraju, da nije savršen, i to iz usta Hanne i Lassea koji se bore za kontrolu nad delom, ali i nad svojim životima, što opet zvuči kao mig. Ali i takav je jedan od intrigantnijih festivalskih naslova u poslednje vreme kojeg, opet, ne treba shvatati preozbiljno.

13.6.21

A Film a Week - A Song for You / Ta yu luo ye dai er

 Previously published on Asian Movie Pulse


Dukar Tserang is the best known as one of the most influential score composers and sound guys (handling everything, from design, via recording, to mixing) of the Tibetan cinema scene, with a dozen credits to his name, including the work on Pema Tseden’s “Jinpa” (2018). For Dukar, “A Song for You” is a step towards the unknown waters of filmmaking and directing, so it should not raise many eyebrows that he has picked up a topic that concerns his primary field.


The film premiered at Pingyao International Film Festival last year, and was also screened at Osaka Asian Film Festival and the virtual June edition of International Film Festival Rotterdam, where we caught it in Harbour programme. The names of its producer (Jia Zhangke) and executive producer (Pema Tseden) should secure it more festival bookings in the near future.


The story follows Ngawang (Damtin Tserang), a young folk singer / songwriter and mandolin player who is tired of the simple nomadic life in the heights and wants to make it as a professional musician with his traditionally sounding songs. He is talented, but the catch with the musical competitions are that the juries are more keen on awarding those who already have an album under their belt. Armed with a talisman of his muse Loyiter and his instrument and with some help of his friends and “frenemies”, with little to no money, he heads to the capital city with the aim to record an album or at least a single and a video clip.


Things might turn around for him when he sees a girl that looks exactly like his muse singing in a rock band. But can she help him? Is she real at all? And the music business in the nationally divided city is way tougher than Ngawang could even imagine…


A Song for You” is partly a social study of the life in one of the most mysterious corners of the world, partly a story about the way to success, partly a road movie equipped with wonderful vistas and partly an insider “dramedy” about the emerging musical industry. It does not work equally well on all those fronts, but Dukar Tserang at least tries to play to his own strengths and the strengths of the very environment, sometimes offering some deeper insights in the background.


The main trouble with the film is the screenwriting, especially in the characters development department. Even Ngawang, as the main character, seems as a broad sketch, while the others, including his family, friends and even his muse are simply relegated to functions or one or two personal traits. The choice of the non-professional cast might seem to be the right one, especially when it comes to the authentic way they fit into the scenery, but it creates havoc in the dialogue scenes where the explanatory lines are even more highlighted with quite a theatrical, over-expressive and borderline fake delivery.


On the technical level, Dukar Tserang relies on his own music and sound design and fills the film with passages that could work on their own as music video clips. Paired with slightly “touristic” cinematography by Chan Hailiang and the adept editing by Di Jin (of “Suburban Birds” and “Balloon” fame), “A Song for You” is eventually a light-hearted movie that is easy enough to swallow, but some lasting impressions should not be expected.

12.6.21

Our Friend

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Filmovi, najčešće u dramskom registru, na temu raka postali su svojevrsni zasebni podžanr. Opaka bolest se u njima tretira dvojako. S jedne strane, ona može predstavljati prepreku koja služi kao pokretač procesa transformacije protagonista ili protagonistice od sasvim običnog ili čak nedostatnog ljudskog bića u izvor inspiracije za gledatelja kroz proces borbe za život. S druge, pak, strane na samom raku se ubiraju laki emocionalni poeni, pa filmovi na tu temu nerijetko prerastaju u »festivale suza«. Tu vrijedi i dodatno pravilo da što je protagonist ili protagonistica mlađi, odnosno mlađa, to je tragedija veća, a s njom je emocionalni efekt snažniji. Ne treba tu ići puno dalje od filmova kao što su svojevrsni »rodonačelnik« žanra, Ljubavna priča Arthura Hillera (1970), ili nešto noviji naslovi »Sundance-indie« izričaja, Krive su zvijezde (2014) Josha Boonea, Ja i Earl i umiruća djevojka (2015) Alfonsa Gomez-Rejona ili Mliječni zubi Shannon Murphy (2019). Tek rijetko rak služi kao okidač za neke druge, ponekad jednako tragične procese, poput suočavanja s prošlošću u okviru obitelji, kao što je to slučaj s Dobrom ženom Mirjane Karanović (2016) ili jednako tragičnog raspada strastvene veze koja postaje predominantna tema filma Alabama Monroe (2012) Felixa van Groeningena. Najrjeđi su, pak, filmovi u kojima se raku i umiranju od istog pristupa realistički, u kojima se cijeli taj proces tretira kao nepodnošljiva rutina koja jednako razara i umiruću osobu i one njoj bliske osobe koje se o njoj brinu i koji će ju nadživjeti. Koja god bolest i umiranje od nje bili u pitanju, riječ je o procesima koji traju bar neko vrijeme i koji kao takvi mijenjaju psihu ljudi i odnose među njima.

Film Prijatelji u režiji Gabriele Cowperthwaite je dijelom i film o umiranju mlade žene i majke dviju djevojčica od raka kao o dugotrajnom procesu koji mijenja njezinu psihu, i posljedično odnos s mužem i djecom. To, naravno, ne znači da nema i drugih, hajdemo reći »žanr-momenata« i općih mjesta o tragici umiranja u relativnoj mladosti, neostvarenim željama i snovima, te porivima da se ostavi trag u životu onih koji će umiruću osobu naslijediti. S druge strane, kao što mu sam naslov govori, film Prijatelji je i o nečemu sasvim drugom, o prijateljstvu, odnosno o rijetkom blagoslovu koji su umiruća žena i njena obitelj imali u obliku odanog, pravog prijatelja koji je u to doba živio s njima i na dnevnoj bazi bivao tu »da im se nađe«. Riječ je o istinitoj priči: scenarij koji je napisao Brad Ingelsby temeljen je na autobiografskom novinskom članku Matthewa Teaguea objavljenom u Esquire magazinu u kojem je on opisao smrt svoje supruge Nicole. ali i ulogu koju je u njihovim životima igrao njihov prijatelj Dane.

Kada ih upoznajemo, negdje na prijelomu milenija, Nicole (Dakota Johnson) i Matthew (Casey Affleck) zadovoljan su mladi par na počecima svojih karijera. Ona se pokušava probiti kao glumica i pjevačica u kazalištu u New Orleansu, a on kao novinar-prašinar u lokalnom dnevnom listu. Oboje su relativne pridošlice u gradu i poznaju uglavnom kolege sa svojih poslova koji često imaju neke svoje računice, ili ih tek ograničeno puštaju u svoje krugove. Što se Nicole tiče, Dane (Jason Segel, globalno najpoznatiji po ulozi Marshalla u televizijskoj seriji Kako sam upoznao vašu majku) njen je jedini pravi i iskreni prijatelj još sa studija, koji prema njoj gaji i neka elementarna romantična osjećanja koja, pak, ne uspijeva izraziti. Za Matthewa to ne predstavlja veliki problem: Dane je jedan od onih dobroćudnih, krupnih, nespretnih, smotanih i stidljivih muškaraca koji nekako ne uspijeva formulirati životne, poslovne i romantične ciljeve i perspektive, pa se čini da se stalno traži zbog čega će ga mnogi otpisati kao gubitnika. Međutim, takav kakav je, Dane će se brzo uvući Matthewu pod kožu. Matthewova karijera, pak, kreće uzlaznom putanjom, postaje novinar-slobodnjak koji piše »priče koje nešto vrijede« i kao takav često odsustvuje od kuće i izvještava s ratišta, a obitelj (u međuvremenu na scenu stupaju i dvije kćeri, Molly i Evie) se iz New Orleansa seli u Nicolinu naslijeđenu kuću u gradiću Fairhope u Alabami, a Mattovo odsustvo postaje sve veći problem. Nicolina dijagnoza raka koji u roku od godinu dana od početka liječenja dobiva dodatni epitet terminalnog okreće stvari naglavce, tjera Matthewa da se »prizemlji« i posveti brizi o supruzi i kćerima. Matthew to očigledno ne može sam i na scenu stupa Dane, vodeći se geslom da je prijatelj u nevolji pravi prijatelj, a njegovo inicijalno odsustvo s posla prodavatelja sportske, kamperske i opreme za lov i ribolov i iz veze s novom djevojkom, možda »onom pravom«, od početna dva tjedna produžava se najprije na tri mjeseca, pa onda i do Nicoline smrti. Pitanje koje se pritom nameće je pitanje njegove motivacije za takav nesebičan čin, a odgovor na njega može biti jednostavan ili kompleksan. Jednosatavan odgovor bi glasio da Dane doista nema ništa svoje »pametnije« što može raditi jer se nije snašao u životu. Kompleksni odgovor bi bio odgonetka na pitanje kako se i zašto Dane nije snašao u životu, uključio u »trku štakora« za novcem, uspjesima i statusnim simbolima sa svojim »alfa-mužjačkim« vršnjacima. Možda zato što je zaista »beta«, submisivni muškarac koji ne zna što bi sam sa sobom, možda zato što je na neki svoj način otkrio neki dublji smisao u nematerijalnom, a možda zato što je, jednostavno, dobar čovjek i dobar prijatelj.

Na misterij koji Danea obavija nećemo dobiti jednoznačan odgovor kao što nije dobio ni Matthew Teague, ili ga makar nije podijelio s nama u svom članku, ali njegovo prisustvo u filmu funkcionira na više načina. Upravo zbog Danea, prijateljstva i njegovog prisustva u životu obitelji bez »zadnjih namjera«, Prijatelji prestaju biti još jedan film u kojem relativno mlada osoba umire od raka, inducirajući tragediju svojom sudbinom ili inspiraciju svojom borbom i voljom za životom. Razlog tomu je savršena glumačka podjela, barem kada je riječ o troje glavnih glumaca. Jason Segel je karijeru gradio uglavnom u smjeru komedije, klasične ili romantične, bazirajući je na personi dobrodušnog, pristojnog, ali smotanog diva i u tomu je polučivao promijenljiv uspjeh. U dramskom registru se pojavljivao rijetko, reklo bi se i kontra tipa, ali to je znalo biti dosta efektno, primjerice u portretu pisca Davida Fostera Wallacea u filmu Kraj turneje Jamesa Ponsoldta iz 2015. godine. Ovdje njegova tipična dobrodušnost i relativna smotanost iz komičnih uloga ima određenu težinu; igra jednu drugačiju, dramsku rolu, a na koncu nam može poslužiti kao inspiracija. Dakota Johnson je također u svojoj dosadašnjoj karijeri igrala nešto »lakše«, odnosno manje zahtjevne uloge, od glavne u »pulp« erotskoj trilogiji 50 nijansi sive, pa do sporednih u filmovima kao što su Rasprskavanje (2015) i nova Suspiria (2018) Luce Guadagnina. Nikada do sada nije morala prolaziti kroz toliki register emocija, u čemu se iskazala bez većih »iskakanja«. Izvrstan je i Casey Affleck koji zapravo ima i poneki komičarski zadatak (primjerice, Matthew pada u nesvijest kada je jako uzbuđen), a ovdje njegov unjkavi glas i mumljava shema govora dolaze do izražaja i savršeno pašu uz lik koji je na dnevnoj bazi shrvan i preumoran.


Prijatelji su doista drugačiji film od onih koje imamo u vidu kada poznajemo temu, ali realizam baziran na opservacijama detalja i dnevnih rutina ne smije čuditi kada poznajemo porijeklo kako izvornog materiala, tako i redateljice. Gabriela Cowperthwaite je svoju karijeru započela u dokumentarnom rodu, već na tom planu dokazavši da se ne boji teških tema, što je bio slučaj njenim dokumentarcem Blackfish (2015) na temu kitova-ubojica i njihovog života u zatočeništvu, ali i s igranim prvijencem Megan Leavey, također snimljenim po istinitim događajima o američkoj vojnikinji i njenim službenim psima, gdje je otkrila i »žicu« za filmove koji mogu poslužiti kao inspiracija. Pa opet, film Prijatelji je daleko od savršenog uratka, a koliko god izvrsno funkcionirao u opservacijama detalja i rutina, pada na općim mjestima filmova o raku, kao i na ponekom tek načetom podzapletu viška koji nepotrebno produljuju trajanje na preko dva sata. Dodatni problem je i nelinearna struktura koja skače kroz vrijeme i stvara dojam digresija. Digresije, doduše, jesu bile prisutne i u izvornom članku, ali one su bile kratke i fukcionalne u svrhu objašnjenja pozadine autorovog zajedničkog života sa suprugom i njihovog prijateljstva s Daneom, i nije ih bilo toliko. Ovdje je ponekad očito da je riječ o dramatizaciji, a da nelinearno slaganje radnje ima za cilj manipulaciju gledateljskim emocijama koja ne uspijeva baš uvijek. Za to krivca možemo naći i u scenaristu Bradu Ingelsbyju koji nema neki prepoznatljivi autorski potpis, ali i u redateljici koja nije odolila iskušenju da nepotrebno ne zakomplicira naraciju. No i pored toga, Prijatelji su film vrijedan vremena i pozornosti.

10.6.21

Bloodsuckers – A Marxist Vampire Comedy / Blutsauger

 kritika objavljena na XXZ



2021.

scenario i režija: Julian Radlmaier

uloge: Aleksandre Koberidze, Lilith Stangenberg, Alexander Herbst, Corinna Harfouch, Lie Kyung-taek, Daniel Hoesl, Andreas Döhler, Anton Gonopolski


Još je Marx rekao da su kapitalisti vampiri koji sisaju krv radničkoj klasi. Iako je dotični filozof u svojim delima (za razliku od privatnog, vrlo žovijalnog života) bio nasmrt ozbiljan, ova tvrdnja je sasvim sigurno metafora. Na toj metafori, veliki marksista i veliki filmski autor Marco Bellocchio je zasnovao drugu polovinu svog simbolički moćnog diptiha Blood of My Blood (2015) u kojem je gradske glavešine u Bobbiu doslovno predstavio kao vampire. Pitanje koje se nameće je može li se ista metafora upotrebiti u neke druge svrhe, recimo komične, neretko farsične, a opet usmerene prema dekonstrukciji marksizma kao filozofije, ideologije i svojevrsnog »priručnika za život«. Odgovor na to pitanje ćemo dobiti u filmu Bloodsuckers mladog i nadolazećeg nemačkog autora Juliana Radlmaiera koji je nakon svetske premijere u Moskvi (a gde drugde?) zaigrao i na letnjem izdanju Rotterdama.


Sluga Jakob (Herbst) beznadežno je zaljubljen u svoju gazdaricu, lokalnu industrijalistkinju Octaviju (Stangenberg). Iako ona pokušava da pokaže moderno, »ljudsko« lice kapitalizma (uključujući i to da ga naziva svojim personalnim asistentom, a ne slugom), ona je vampirica koja sisa njegovu krv kad on toga nije svestan, sve misleći da ga ujedaju buve. Njih dvoje očito dolaze iz različitih svetova, ali on je lojalniji njoj kao osobi nego pripadnicima svoje klase okupljenima u marksistički kružok / debatni klub koji vreme provodi u jalovim raspravama kako svrgnuti kapitalizam.


Stvari se menjaju kad na scenu stupi izbegli ruski baron (gruzijski reditelj Aleksandre Koberidze), aristokratskog nastupa, ali zapravo zadnjih namera. On, naime, nije baron, već očajnik izbegao iz Sovjetskog Saveza kojem je nemački pribaltički gradić usputna stanica za Ameriku, a Octavia, kao osoba s novcem, ali bez »klase«, idealna žrtva za pljačku i prevaru. Lažni baron Ljovuška je zapravo propali glumac, osramoćen činjenicom da mu je uloga karijere, kod Ejzenštajna u Oktobru, ostala na podu montažne sobe i to po nalogu Staljina lično. Ljovuška je igrao Trockog...


I među njima dvoma se javljaju romantične varnice bez obzira što Ljovuškina prevara biva rano otkrivena jer od jednog fotorobota za avanturu on postaje drugi, ali Octavia je sada ta koja mora skrivati svoju pravu prirodu. Da stvar bude kompleksnija, ona ni u kojem slučaju nije jedina krvopija u gradu, a ostali gradski vampiri-buržuji Ljovušku baš i ne mirišu. Politika, romansa, horor i komedija se koncentrišu na malo prostora...


U teoriji koncept mešavine političke farse s romantičnom komedijom i elementima simboličkog horora zvuči dobro, ali je zapravo zahtevan i traži majstora od reditelja. Primera radi, čak je i majstor političke farse Armando Iannucci u svom viđenju brutalnih komunističkih praksi u filmu The Death of Stalin (2017) zaigrao samo na jednu kartu i pogodio u centar. Radlmaier takav majstor ipak nije, premda ima »žicu« za političke dekonstrukcije i akrobacije, što je pokazivao i svojim kratko- i srednjemetražnim opusom, kao i dugometražnim prvencem Self-Criticism of a Bourgeois Dog (2017). Bloodsuckers se zapravo rasplinjava i postaje primer za izreku »mnogo hteli, mnogo započeli«.


Problem je što Radlmaier, inače montažer po vokaciji, nikako ne može da uspostavi ritam, pa se dva sata i deset minuta u anesteziranom tempu uglavnom statičnih scena teatarskog izraza vuku kao gladna godina. Struktura poglavlja naslovljenih »flash-forward« replikama, kao da je dignuta od Yorgosa Lanthimosa iz The Favourite (2018) isto ne donosi neko olakšanje. Isto tako mu humor nekako ne »klikće«, ne dolazi do izražaja od didaktičnog materiala i »nerdovskih« referenci i zapravo deluje čudno i nespretno poput sluge Jakoba. Nešto malo »krvi« ima u Octavijinoj i Ljovuškinoj romansi (a i izbor glumaca je odgovarajući, ma koliko bio kontra-intuitivan), a ima i ponešto dobrih uvida i opaski, naročito po pitanju klasnih odnosa i marksizma nekad i sad, za šta je lik kineskog travara, omraženog i od buržoazije i od proleterijata, dragocen.


Na kraju krajeva, ono što najviše bode oči je svojevrsna namerna aljkavost. Radnja je, naime, smeštena u dvadesete godine, a scenografija, kostimi i rekvizita variraju po kriterijumu prigodnosti od vremenskom periodu vernih do sasvim savremenih. Naravno, i to se može tumačiti kao komentar, premda je i on banalan i zvuči kao izgovor za nemar. Bloodsuckers tako postaje i ostaje hipsterski film, namenjen privlačenju pažnje i polu-provokaciji koji svoju otkačenost u stilu Bruna Dumonta, neka tu Slack Bay (2016) posluži kao orijentir, očito fingira i pritom namiguje.

7.6.21

Voyagers

 kritika objavljena na XXZ



2021.

scenario i režija: Neil Burger

uloge: Colin Farrell, Tye Sheridan, Lily-Rose Depp, Fionn Whitehead, Chanté Adams, Quintessa Swindell, Archie Madekwe, Isaac Hempstead Wright, Viveik Kalra, Madison Hu, Archie Renaux, Wern Lee


Legenda kaže da je Arthur C. Clarke bio nezadovoljan Kubrickovom adaptacijom Odiseje u svemiru, odnosno makar jednim njenim aspektom. Pisac je, naime, potrošio stranice i stranice teksta da objasni kako funkcioniše toalet u uslovima bestežinskog stanja i kako ga upotrebljavati, dok je reditelj kroz to samo protrčao, zadržavši kameru na uputstvima za upotrebu u ne baš krupnom planu, na sekund ili dva, što svakako nije bilo dovoljno gledaocu da pročita Clarkeovu briljantnu minijaturu. Možda bi pisac bio zadovoljniji da je njegovo delo palo u ruke Neilu Burgeru jer dotični u svom najnovijem filmu Voyagers više pažnje posvećuje svakodnevnim, pa čak i banalnim, detaljima dizajna uniformi, jelovnika, pribora za jelo i hodnika u svemirskom brodu nego »velikoj priči« koja se odvija, a koju bismo mogli paušalno opisati kao Goldingov Gospodar muva u svemiru.


Burgerova agenda je jasna od same uvodne kartice koja koristi globalno zagrevanje kao generički baubau i najavljuje otkriće nove planete pogodne za kolonizaciju 2060-i-neke godine. Naučnik Richard (Farrell) u tu svrhu uzgaja generaciju mladih genijalaca, naučnika i astronauta koji će poslužiti kao prva generacija da se otisne na put bez povratka, ali čiji članovi velikom većinom neće stići na odredište. Ta čast pripašće njihovoj već ostareloj deci i unucima u naponu snage jer je predviđeno da putovanje traje 86 godina. Klinci koji će ući na brod stvoreni su rekombinacijom gena (inženjeringom), odgajani u izolaciji da im ništa sa Zemlje ne može nedostajati i poslati u svemir sa preciznim instrukcijama za svaki aspekt života na brodu, od radnih zadataka do uputa za prehranu i razmnožavanje koje je predviđeno tačno za određenu godinu njihovog života i tačno pod određenim okolnostima.


Među tom grupom od 30-ak dece (»jedan školski razred« kao odokativna mera) još dok su na Zemlji izdvajaju se njih troje, inteligentni i radoznali Christopher, mudra Sela koja s Richardom ima prisan, familijarni odnos i Zac koji se boji nepoznatog. Od tog trenutka nam je jasno da će se radnja uveliko vrteti oko njih troje, ali Burger makar uspeva da nas brzom brzinom montažnih sekvenci i preletanja kroz te neke potencijalno interesantne aspekte održi zaintrigiranima i u iščekivanju nečeg većeg, bitnijeg i antropološki zanimljivijeg.


Desetak godina kasnije, deca su poodrasli tinejdžeri. Sela (Depp) je glavna doktorica, Christopher (Sheridan) je na naučničkoj i menadžerskoj poziciji, a Zac (Whitehead) je glavni inženjer. Richard je i dalje vođa misije koji sa svakim od mladića i devojaka ima privatne seanse o kojima poručuje kontroli misije na Zemlji. Christopher preko toksina u urinu otkriva da im se nepoznati aditiv dodaje u hranu, a isti locira kao inhibitor impulsa i hormona serviran sa plavom vodom. To zainteresuje Zaca i njih dvojica, kao i još par dece, prestanu da je konzumiraju zbog čega im se budi normalna pubertetska želja za interakcijom, romansom i sparivanjem, a u centru te želje stoji Sela.


Kada se Richardu prilikom popravke komunikacijskog sistema dogodi fatalna nesreća, njih dvojica otpočinju borbu za prevlast što kroz zvanične protokole, što na privatnom planu (eto nas na teritoriji Gospodara muva u svemiru, doduše ovog puta i sa devojkama) koja će eskalirati posebno kada u igru uđe i oružje namenjeno trećoj generaciji i skriveno negde na brodu, dok se kao katalizator sukoba pojavljuje i »teorija« o vanzemaljcu koji je ubio Richarda i koji se skriva na brodu. Ko će i šta će tu odneti pobedu: impuls, protokol ili razum?


Naučna fantastika je zapravo najfilozofskiji od svih literarnih i filmskih žanrova, a sama nauka u njoj ne mora igrati neku značajniju ulogu. Burger nas njome čak i ne zamara, što je svakako dobra vest, već je svestan toga da je osnovno pogonsko gorivo žanra strah, i to strah od života više nego strah od smrti. Pitanja koja on svojim filmom (koji nije adaptacija kakvog »young adult« romana, iako tako deluje) postavlja relativno su standardna za naučnofantastične utopije i distopije, reklo bi se čak i večita i u drugim žanrovima: ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo, kakva je naša iskonska priroda, može li se ona programirati ili kontrolisati zakonima i protokolima?


Nevolja je, međutim, što on tu ne zahvata ništa dublje od sijaset drugih autora u sijaset drugih dela, pa Voyagers ne funkcioniše ni kao dostojan »update« Williama Goldinga i njegove distopije u Gospodaru muva. Zbog tog površnog pristupa ceo film možemo otpisati kao prosečan školski zadatak na temu »šta bi bilo kad bi bilo« koji piše sasvim prosečan učenik. Ta se površnost ogleda i u tretmanu likova koji su, osim troje glavnih koji su svedeni na po par osobina i još nekoliko sporednih, svedenih na po impuls, ili dva potpuno nevidljivi, generički i zamenjivi. Iz takvog tretmana likova proizilazi i tretman situacija u koje oni upadaju koje su jednako tako generičke.


Cenu za to plaćaju glumci. Farrell se još i jeftino izvlači, premda je jasno da on ovde igra toliko da naplati honorar, pritom na par mesta dopuštajući da mu pobegne irski akcenat, dok mlađi ne dobijaju priliku da bilo šta supstancijalno pokažu. Od njih najbolje prolazi Lily-Rose Depp, kćerka Johnnyja Deppa koja nije nasledila očev talenat, a ni strast prema glumi, kojoj je ovo jedna od boljih uloga u karijeri jer se od nje traži da odigra pristojnu, dobru i, gle čuda, relativno pasivnu devojku, što ona čini bez značajnijih grešaka. Nekadašnji »dečko koji obećava« Tye Sheridan, kao klinac briljantan u »backwoods noir« filmovima Mud Jeffa Nicholsa i Joe Davida Gordona Greena sveden je na meru mudrog, ali mlakog vođe, što mu ne stoji, a tako tesan okvir ne uspeva da probije. Najgore prolazi Fionn Whitehead kojeg je Christopher Nolan otkrio u svom filmu Dunkirk u ulozi »ničim izazvanog« psihopate.


Koliko god bio prosečan ili čak loš scenarista (dijalozi u Voyagers na rubu su kriminalnih), Neil Burger je dovoljno vešt i versatilan reditelj da to nekako pokrije. U svojoj karijeri do sada je imao i drame, i kostimirane sprektakle, i naučnu fantastiku, i »young adult« distopije. U akcionim scenama, njegova je režija dovoljno kinetična, a trikovi s montažnim sekvencama, ma koliko providni i banalni bili, makar su izvedeni tehnički zadovoljavajuće. To sve je dovoljno da Voyagers bude tek gledljiv film kojem sledi brzi zaborav.

3.6.21

High Ground

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Stephen Maxwell Johnson

scenario: Chris Anastassiades

uloge: Simon Baker, Jacob Junior Nayinggul, Jack Thompson, Callan Mulvey, Caren Pistorius, Sean Mununggurr, Witiyana Marika, Esmeralda Marimowa


Engleski termin »high ground« ima dva značenja. U doslovnom koje se najčešće koristi u vojne i topografske svrhe označava uzvišenje koje omogućava taktički bolji položaj. U prenesenom se odnosi na moralnu superiornost, odnosno na superiornost pojedinog moralnog izbora. Oba ova značenja dolaze u direktan sukob u australskom vesternu navedenog naslova po scenariju Chrisa Anastassiadesa i u režiji Stephena Maxwella Johnsona na temu problematične australske kolonijalne istorije koji je prikazan na beogradskom Festu.


Objasnimo najpre specifikum australskog kolonijalizma koji za rezultat nije imao samo naseljavanje i razvoj kontinenta, već i genocid nad domorodačkim aboridžinskim stanovništvom kasnije preinačen »samo« u sistemski rasizam. Prvi beli naseljenici u XVIII veku dolazili su iz redova robijaša najčešće irskog porekla koji su proterivanjem bivali kažnjavani za pobunu protiv britanske kolonizacije i okupacije njihove zemlje, te njihovih britanskih čuvara. Za »nagradu« ili makar odušak, dotični su robijaši bili puštani da se iživljavaju nad domorocima jer su, za razliku od njih, makar bili beli i pismeni, pa su razlike između veroispovesti (katolička u odnosu na protestantsku) i etniciteta (keltski u odnosu na anglosaksonski) postale manje bitne. Za čuvare i misionare se iživljavanje podrazumevalo, a pravdano je poznatim narativom o superiornosti (polu-)obrazovanih hrišćana nad crnim divljacima. Do polovine XX veka, retko ko je u Australiju odlazio svojom voljom, što je rezultiralo i skromnijim »vestern« folklorom (u poređenju s američkim, to jest), ali i ukorenjenijom diskriminacijom Aboridžina koji su bivali ubijani ili proterivani u sve negostoljubivije pustinjske predele i čija su deca bivala sistematski otimana, pokrštavana i prevaspitavana od strane države i crkve. O tome se uglavnom nije govorilo, a tišinu je u velikoj meri tek 70-ih godina prošlog veka prekinuo pisac B. Wongar (pravim imenom Sreten Božić) o kojem je Andrijana Stojković snimila jedan od najboljih recentnih srpskih dokumentaraca.


U prologu smeštenom u 1919. godinu, upoznajemo grupu Aboridžina u njihovim dnevnim aktivnostima i ritualima poput lova i prenošenja znanja s jedne generacije na drugu. Njihova idila prekinuta je dolaskom misije koju sačinjavaju jedan sveštenik, dvojica aboridžinskih vodiča i buljuk belih naoružanih policajaca ili vojnika. Misija je navodno mirna, a snajperista i veteran Prvog svetskog rata, Travis (Baker) ima zadatak da prvi zapuca sa svog položaja na uzvišenju dođe li do komešanja. Do gungule dolazi relativno ubrzo, ali Travis nije taj koji će ispaliti prvi metak. To će učiniti njegov ratni drug Eddy (Mulvey), što će rezultirati pokoljem svih prisutnih domorodaca, dakle i žena, dece i staraca, te Travisovom nečistom savešću. Preživljavaju, pak, jedan starac (Marika) koji se pre toga sakrio u stenu, jedan ranjeni lovac-ratnik, jedna žena koja je zaronila i jedan dečak kojeg Travis uspeva pokupiti i odvesti sa sobom u postaju i dati svojoj sestri Claire (Pistorius) na brigu.


Dvanaest godina kasnije, taj dečak Gutyuk (Nayinggul) je dobio hrišćansko ime Tommy i izrastao je u spretnog i snalažljivog mladića. Postaju i celi kraj, međutim, potresaju napadi »divljaka« predvođenih Baywarom (Mununggurr), jednim od ljudi koji su preživeli pokolj dvanaest godina ranije kojeg poganja želja za osvetom. Zapovednik Moran (Thompson) dolazi sa idejom da se pokrene misija u kojoj će Travis iskoristiti Tommyja da dođe do Bayware (njih dvojica su u srodstvu), što obojicu, i čoveka i mladića, stavlja pred dileme kome i čemu pripadaju, odnosno treba li slušati naređenja ili vlastiti moralni kompas. Jedino što je sigurno je da će krv pasti.


Neki će kritičari autorskom dvojcu zameriti to da posežu za relativizacijama i stavljanjem znaka jednakosti između dva »-izma«, kolonijalizma i varvarizma, ali to, čak i da stoji, za filmske kvalitete High Ground nije presudno. Žanrovski film, pa tako i vestern, počiva na nekim pravilima i šablonima, a izvesna doza uprošćavanja ne samo da je dozvoljena, već je i nužna. Zamerke da su likovi uglavnom dobro poznati filmski tipovi uglavnom stoji, pre svega zbog toga što u tim krutim okvirima glumci ne uspevaju da se razmašu, ali i to je jedan od kompromisa koji autori žanrovskog filma moraju napraviti. Za to se Johnson u velikoj meri iskupljuje spretnom režijom akcionih scena, te angažmanom direktora fotografije Andrewa Commisa koji hvata svu lepotu, ali i svu surovost australske divljine koja ne podrazumeva samo ljude s obeju zaraćenih strana, već i ubilački nastrojenu prirodu – pustinju, močvaru, guštere, krokodile, mrave...


Johnson takođe čini dosta toga u smislu prezentacije aboridžinske kulture. Način života i rituale snima s pažnjom i poštovanjem, a aboridžinskim glumcima daje solidne uloge (aboridžinski likovi razrađeniji su od belačkih) i tako ih ispostavlja i izvodi na svetla nacionalne i globalne filmske pozornice. Treba imati u vidu da se Johnson i Anasatssiades i inače uopšte ne sklanjaju od neprijatih tema maltretmana Aboridžina u prošlosti i danas, njihov prethodni film Yolngu Boy (2001) bavio se upravo time, a da to ne čini ni produkcijska kuća Bunya Productions poznata po angažovanim žanrovskim filmovima. High Ground je, dakle, jedan od naslova koji itekako zaslužuju pažnju.

31.5.21

Lista - Maj 2021.

 


Ukupno pogledano: 56 (30 dugometražnih, 26 kratkometražnih)
Prvi put pogledano: 55 (29 dugometražnih, 26 kratkometražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): High Ground
Najlošiji utisak: Kids Run


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetažni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena
 
01.05. kino The Reason I Jump (Jerry Rothwell, 2020) - 7/10
01.05. video One Night in Miami... (Regina King, 2020) - 5/10
01.05. video Ma Rainey's Black Bottom (George C. Wolfe, 2020) - 6/10
01.05. video Judas and the Black Messiah (Shaka King, 2021) - 7/10
03.05. kino Wrath of Man (Guy Ritchie, 2021) - 6/10
**03.05. festival Jobs for All! / Arbete at alla! (Alex Danielson, Maximilien Van Aertryck, 2021) - 8/10
06.05. video Night of the Kings / La nuit des rois (Philippe Lacote, 2020) - 8/10
09.05. festival Lovers / Amants (Nicole Garcia, 2020) - 6/10
09.05. festival Simple Passion / Passion simple (Danielle Arbid, 2020) - 6/10
10.05. festival The Dig (Simon Stone, 2021) - 7/10
10.05. festival Monday (Argyris Papadimitropoulos, 2020) - 5/10
11.05. festival Deadlock / Zastoj (Vinko Möderndorfer, 2021) - 6/10
11.05. festival It Snows in Benidorm / Nieva en Benidorm (Isabel Coixet, 2020) - 6/10
12.05. festival Delete History / Effacer l'historique (Benoît Delépine, Gustave Kervern, 2020) - 5/10
13.05. festival The Living Man / Živ čovek (Oleg Novković, 2020) - 7/10
13.05. festival Wife of a Spy / Spy no tsuma (Kiyoshi Kurosawa, 2020) - 8/10
13.05. festival Kids Run (Barbara Ott, 2020) - 3/10
**13.05. festival Look at Me (Nika Fehmiu, 2020) - 7/10
14.05. festival The Surrogate (Jeremy Hersh, 2020) - 4/10
15.05. festival Looking for Venera / Në kërkim të Venerës (Norika Sefa, 2021) - 7/10
15.05. festival The Godfather Coda: The Death of Michael Corleone (Francis Ford Coppola, 1990 / 2020) - 8/10
*16.05. festival Sound of Metal (Darius Mader, 2020) - 9/10
19.05. festival Betrayed / Den største forbrytelsen (Eirik Svensson, 2020) - 6/10
20.05. festival Loan Shark / Lihvar (Nemanja Ćeranić, 2021) - 5/10
21.05. festival My Salinger Year (Philippe Falardeau, 2020) - 6/10
22.05. kino Nobody (Ilya Naishuller, 2021) - 7/10
23.05. video Jungleland (Max Winkler, 2019) - 5/10
**24.05. festival Island Living / Lifith á Eyjunni (Viktor Sigurjónsson, 2020) - 6/10
**24.05. festival Kitchen by Measure / Eldhús eftir máli (Atli Arnarsson, Sólrún Ylfa Ingimarsdóttir, 2020) - 8/10
**24.05. festival Monday / Mánudagur (Berghir Árnason, 2020) - 6/10
24.05. festival The Man Who Sold His Skin / L'Homme qui a vendu sa peau (Kaouther Ben Hania, 2020) - 7/10
**25.05. festival Dalía (Brúsi Ólason, 2020) - 7/10
**25.05. festival Spaghetti (Loosely Based on a True Story) / Spagettí (Lauslega byggt á sannri sögu) (Egill Gauta, Nikulás Tumi, 2021) - 6/10
**26.05. festival Bussi, Baba (Bahare Ruch, 2020) - 5/10
**26.05. festival Blindsided / Blindhaeth (Daníel Bjarnason, 2021) - 6/10
**27.05. festival Animalia (Rúnar Ingi Einarsson, 2020) - 6/10
27.05. festival High Ground ( Stephen Maxwell Johnson, 2020) - 8/10
**28.05. festival Between Earth and the Moon / Milli tungls og jardhar (Anna Karín Lárusdóttir, Hekla Egils, 2020) - 7/10
**28.05. festival This Should Get Better / Thetta aetti adh batna (Alex Snær Welker Pétursson, 2021) - 3/10
**28.05. festival Jökull (Axel Frans Gústavsson, 2020) - 3/10
29.05. Spiral: From the Book of Saw (Darren Lynn Bousman, 2021) - 4/10
**30.05. festival Rotor | Sonic Body (NO1, 2020) - 7/10
**30.05. festival O (Paul Wenninger, 2021) - 6/10
**30.05. festival Oceano Mare (Antoinette Zwirchmayr, 2020) - 7/10
**30.05. festival Letters from a Window (Nigel Gavus, Ilkin Beste Çirak, 2021) - 8/10
**30.05. festival Freirtage (Katharina Pichler, 2021) - 6/10
**30.05. festival Spring Will Not Be Televised (Michael Heindl, 2020) - 7/10
**30.05. festival Civilization (Christoph Schwarz, 2021) - 8/10
**31.05. festival Nursery Rhyme / Kinderreim (Louis Brückner, 2021) - 6/10
**31.05. festival A Tale Best Forgotten (Tomas Stark, 2020) - 5/10
**31.05. festival Have You Seen That Man / L-ati vazut pe omul ala, 2020)- 6/10
**31.05. festival Cramps (Thea Hvistendahl, 2020) - 7/10
**31.05. festival Dar-Dar (Paul Urkijo Alijo, 2020) - 7/10
**31.05. festival The Criminals / Les criminales (Serhat Karaaslan, 2020) - 8/10
31.05. kino Voyagers (Neil Burger, 2021) - 5/10