kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
U filmskoj umjetnosti i industriji, imamo tendenciju bratske (i sestrinske) dvojce uzimati zdravo za gotovo. Ne propitujemo individualne razlike u senzibilitetima i afinitetima, te u zadacima i odgovornostima, nego na njihove filmove gledamo kao na djela kolektivnog rada i truda. Tek kada se takvi dvojci raziđu, vjerojatno privremeno, počinjemo uviđati razlike te, ali i neke druge vrste. Uzmimo kao primjer braću Coen: skupa su Ethan i Joel došli do granice kreativnosti i upali u zamku auto-reciklaže, pa su se razišli. Joel se s novim čitanjem Macbetha pokazao kao skloniji ozbiljnijim temama, autorskom pristupu i riziku koji isti sa sobom nosi. Ethan je snage udružio sa svojom suprugom Triciom Cooke i glumicom Margaret Qualley za kreaciju lezbijsko-feminističke pseudo-noir komično-parodične trilogije koja za sada broji dva završena naslova. U njima se podražava postmodernistički stil koji je Ethan Coen uspostavio u suradnjama s bratom, te se kroz taj stil obrađuju aktualne društvene teme, ali su kreativni i ini dometi tih filmova, blago rečeno, ispod nivoa na koji smo navikli kada čujemo prezime Coen. Kod braće Safdie, međutim, od početka se znalo „tko kosi, a tko vodu nosi”. Josh je „prirodni” redatelj, vođa projekta i „kreativni komandant” koji je počeo snimati filmove i prije nego što mu se brat pridružio. Mlađi Benny je snage s bratom udruživao kao ispomoć, što ispred, što iza kamere. Prošle godine su se njih dvojica barem na kratko razišli, što ne bi bilo čudno da njihove samostalne projekte ne možemo okarakterizirati zajedničkom žanrovskom odrednicom sportskog biopika. To, opet, otvara pitanje je li razlaz plod novo otkrivenih „kreativnih razlika”, barem kada je riječ o radu u okvirima navedenog podžanra, ili je posrijedi namjerni eksperiment.
Bilo kako bilo, Bennyjev film Smashing Machine: Život u ringu već smo secirali i ostali uglavnom neimpresionirani njegovim dometima, premda je Safdie uspio pogoditi nekoliko detalja i plasirati nekoliko zanimljivih ideja. Prije svega se to odnosi na u „autentičnu” glumačku podjelu u kojoj prevladavaju (bivši) profesionalni sportaši iz domena borilačkih vještina – podsjetimo, protagonist filma bio je MMA-pionir i jedan od ranih prvaka UFC-a Mark Kerr, a fokus njegove borbe, kako u ringu ili oktogonu, tako i izvan njega, bio je u disciplini pasivne agresije sa svojom partnericom. Sada pod povećalom imamo Joshov film Marty veličanstveni, jedan posve drugi sport – stolni tenis, te njegovog „neopjevanog junaka”, američkog prvaka i olimpijca, Martina Reismana. Dok je Benny u svom filmu podražavao dokumentarizam do te mjere da je praktički „prepričao” više od dvije decenije stariji televizijski opservacijski dokumentarac istog naslova, Josh si je uzeo primjetno više autorske slobode, što se vidi već na samom početku, u promjeni imena glavnog lika u Marty Mauser. Ponešto od podataka iz Reismanove biografije su zadržani, poput židovskog porijekla, života u grotlu manje glamuroznih dijelova Manhattana, niskog statusa koji je stolni tenis kao profesionalni sport imao (i još uvijek ima) u Americi; također je zadržana Reismanova kladioničarsko-prevarantska praksa igranja u novac protiv amatera, te njegova kratkotrajna karijera zabavljača u pauzama košarkaških predstava Harlem Globetrottersa, s tim da su neki od tih aspekata preuveličani i gurnuti u prvi plan, a neki drugi zanemareni i gurnuti u pozadinu. Ponešto od potencijalno zanimljive trivije - poput one da je Reisman kasnije vodio klub u koji su zalazili pisac Kurt Vonnegut, glumac Dustin Hoffman i još jedan američki sportski heroj, šahist Bobby Fischer, ili one da je sa 67 godina ponovo postao državni prvak u zastarjeloj „hardball” varijanti sporta (koja se igrala s tvrdim, drvenim reketima bez spužve i gume) - ipak se nije našlo u filmu. Naposljetku, fokus Safdieja i suscenarista Ronalda Bronsteina ograničen je na nekoliko mjeseci početkom 50-ih godina prošlog stoljeća.
Marty (igra ga Timothee Chalamet) možda je u svom klubu zvijezda, ali je za život ipak prisiljen zarađivati kao prodavač cipela u dućanu svog ujaka Murraya (pisac Larry „Ratso” Sloman). To ne znači da Marty ne sanja o karijeri profesionalnog sportaša i da nema u svakom trenutku nekakav ugao da nekoga „obradi”, ili čak prevari. S mušterijama je ljubazan, iako malo nametljiv, kolegi zna delegirati dužnosti, dok je s ujakom u stalnoj igri nadmudrivanja: Murray bi ga zadržao na poslu kao dobrog prodavača i čak poslovođu, ali Marty posao radi samo dok mu ne krene karijera. A za karijeru je spreman čak opljačkati dućan kada mu ujak odbije isplatiti plaću na vrijeme, pravdajući to brigom za Martyjevu majku koju igra Fran Drescher, najpoznatija po ulozi u „sitcomu” Dadilja. Marty je također kompulzivni ženskar, u tajnoj vezi sa svojom susjedom i prijateljicom iz djetinjstva Rachel (Odessa A'zion), udanom za agresivnog i ne previše bistrog Iru (Emory Cohen), što Martyja dovodi u nevolje kasnije, naročito kada jedan njihov susret rezultira njezinom trudnoćom. Kao i Marty, i Rachel je sklona muljanju, ali je u tomu daleko manje promišljena i prefrigana od njega. Njemu je do nje stalo, ali mu ipak nije dosta više stalo nego do samog sebe i svojih snova, pa joj zato i nije vjeran.
Marty, naime, više nego bilo što drugo želi postići svjetski uspjeh u svom sportu, ali njegova motivacija nije uvijek čisto sportska. Titula prvaka bi mu u teoriji mogla omogućiti lansiranje poslovnog imperija s linijom ping-pong loptica u jarkoj narančastoj boji. Prvu priliku da to ostvari dobiva u Londonu na otvorenom prvenstvu Velike Britanije, ali, za razliku od drugih, spremnih da prihvate skromne uvjete koje im je osigurala globalna stolnoteniska federacija, on se želi pozicionirati kao najveća zvijezda u sportu koja dobiva poseban tretman. Zbog toga je često prisiljen na pretvaranje i kompleksne sheme, pa tako istovremeno „uzima u rad” dvoje supružnika koje sretne u londonskom hotelu Ritz. Uspješnog biznismena Miltona Rockwella (igra ga kanadski biznismen Kevin O'Leary) „zavodi” da ga uzme u sponzorstvo, a njegovu suprugu, predratnu glumačku zvijezdu Kay Stone (Gwyneth Paltrow) čija se slava ugasila, zavodi u seksualnom smislu, ali i u smislu manipulacije. Problem sa svim tim Martyjevim ambicijama je taj što je on inteligentan i sposoban, baš kao što je i sjajan igrač stolnog tenisa, ali ništa od toga nije u onoj mjeri koliko on sam misli da je, pa njegove ambicije djeluju nepotkrijepljeno. Zbog toga se londonska epizoda završava relativno neuspješno, s porazom u finalu od svježe japanske pridošlice Kota Enda koji postaje zvijezda u svojoj zemlji i stoga „bankabilniji” kandidat za Rockwellovo sponzorstvo. Stoga Marty mora prihvatiti ponudu svog možda jedinog iskrenog prijatelja i kolege Bele Kletzkog (igra ga Géza Röhrig) i provesti ljeto na europskoj turneji s Harlem Globetrottersima. Kada se u Parizu sretne s Rockwellom i ovaj mu ponudi novu „točku” u kojoj treba izgubiti od Enda na promotivnom događaju pred nastupajuće svjetsko prvensto, Marty to odbija jer mu ponos ne dozvoljava, ali razvija opsesiju pojavljivanjem na svjetskom prvenstvu u Tokiju. Nazad u New Yorku, on ima nekoliko dana da svoje ambicije ostvari na bilo koji način, a usput se mora nositi i sa silnim problemima u koje serijski upada. Mora izbjeći „zamku” koju mu ujak postavlja da se vrati na posao, prijeteći mu zatvorom ako ne prihvati ponudu. Mora skupiti pravo malo bogatstvo da plati kaznu koju mu je Federacija odredila zbog financijske štete koju joj je nanio svojim prevarantskim eskapadama u Londonu. Mora srediti situaciju s trudnom Rachel i njezinim sve sumnjičavijim suprugom, kao i situaciju u trokutu s Kay i Rockwellom koje i dalje separatno obrađuje nadajući se financijskoj koristi. To ga dovodi do susreta s brutalnim gangsterom Ezrom (utjelovljuje ga redatelj Abel Ferrara) i njegovim psom Mosesom, potom do kockarske prijevare koju izvodi skupa s crnim taksistom Wallyjem (Tyler Okonma), onda do pokušaja poslovne muljaže preko ne previše pametnog nasljednika lokalnog biznisa Diona (Luke Manley) kojeg pokušava okrenuti protiv vlastitog oca i šefa u poslu, te do susreta s raznim agresivnim pojedincima i grupama. U svemu tomu, on često biva hvatan u laži, a ponekad i prinuđen da pristane na poniženje, makar i kratkotrajno.
Iako je stvarni Reisman doista bio koloritan lik sklon smicalicama i pelješenju nadobudnih amatera, Mauser kao na njemu temeljeni filmski protagonist ipak je dosta ekstremniji od njega. Reklo bi se da je riječ o tipičnom „safdijevskom” sociopatu s margine, uz dodatak ogromnog ega, umišljene veličine i „vudialenovske” neurotičnosti. Upravo potonja komponenta ga čini simpatičnim i dovodi publiku do toga da navija za njega, unatoč tomu što smo potpuno svjesni o kakvom se beskrupuloznom liku radi. To je zapravo sasvim očekivano od Josha Safdieja koji i inače tjera svoje likove da se u procesu vađenja iz nevolje zakopavaju u sve dublje gabule, te da čine grozne stvari za možda neko veće dobro ili viši cilj. Marty Mauser je možda primjer sociopatske „evolucije” čije su karike bili i Connie Nikas (Robert Pattinson) u filmu Paklena noć i Howard Rattner (Adam Sandler) u uratku Nebrušeni dijamanti. Doduše, Connie je svoja nedjela činio uglavnom iz razloga brige za svog mentalno hendikepiranog brata, a Howardova propast ne bi naškodila samo njemu, već i njegovoj obitelji koja za to nije ni kriva ni dužna, dok je Marty do samog kraja filma ipak primjer čiste koristoljubivosti, sebičnosti i samoživosti, možda čak i parazitskog odnosa prema svijetu i društvu. Takav tip lika dosta ovisi od glumca koji ga nosi, a izbor Timotheea Chalameta se, iako antiintuitivan sudeći po dosta mekšim likovima koje je glumac do sada birao, ispostavio kao pravi. Chalamet je u Martyju veličanstvenom odigrao najbolju ulogu dosadašnjeg tijeka karijere i u lik ušao toliko dubinski da ga i nakon snimanja još uvijek „igra” u svrhu promocije filma. Također, može se reći da Chalamet prolazi kroz evoluciju vlastite glume i tipova likova koje bira, što sa sobom nosi i sve raznolikije i izazovnije zadatke, a ovo mu je svakako najveći iskorak od dječačkih likova koje je do sada igrao. Chalamet se svakako uklopio u eklekticizam Josha Safdieja, baš kao i njegovi prethodnici koji su također igrali kontra svog uobičajenog tipa. Uklopili su se i drugi glumci, neki od profesionalnih također kontra tipa, neki drugi zapravo tražeći svoj budući tip uloge, dok oni iz redova poluprofesionalaca i amatera dodaju još jedan nivo autentičnosti u priči koja je iskonstruirana, ali tako da djeluje uvjerljivo. Safdeijev eklekticizam funkcionira kao sustav s pravilima koja se s minimalnim varijacijama ponavljaju: Daniel Lopatin kao kompozitor koji diskretno gradi tenziju u kaosu, Darius Khondji kao direktor fotografije koji taj kaos obuhvaća i slika, te Ronald Bronstein koji pored scenarija „duži” i montažu, opet skupa sa Safdiejem, a oni taj kaos čine ritmičnim i zanimljivim za praćenje. Druge potporne točke i reference dolaze iz prve polovice 80-ih, ranih radova upravo Abela Ferrare kojem su ulogom odali počast, te Scorseseovog uratka Idiotska noć kao amblematičnog za sav kaos New Yorka koji istovremeno zna biti i zabavan i opasan po život. Marty veličanstveni, međutim, ne dostiže razinu prethodnih filmova koje je Josh Safdie radio skupa s bratom, ali ne zbog toga što se osjeća Bennyjevo odsustvo. Drugo odsustvo je u pitanju, odsustvo urgentnosti i uloga koji su toliko visoki da možemo reći da se radi o životu ili smrti. Da, Marty će se par puta naći u životno opasnim situacijama, ali često svojom krivicom, dok egzistencijalno zapravo ne bi bio ugrožen da ne ide mimo i protiv društvenih pravila slijedeći svoje snove. Ipak, Joshov Marty veličanstveni je ne samo više „safdijevski” film od Bennyjevog uratka Smashing Machine: Život u ringu, nego je i bolji po svim parametrima, pa služi kao potvrda teze da je u bratskom dvojcu Josh onaj koji je glavni kreativac i orkestrator, dok Benny s „pomoćne” pozicije doprinosi pojedinim idejama, a ponekad i kao glumac. Pretpostavka je da će po tom starom, oprobanom receptu braća surađivati kada se ponovo kreativno povežu, što će se vjerojatno dogoditi već s narednim filmom.
