A Film a Week - A Whole Person Almost / Enas olokliros anthropos schedon

 previously published on Cineuropa

Islands and their islanders… They have so much in common with one another, and differ greatly from the rest of the world. It must have something to do with the sense of community in relative isolation. At least, this is a common conception that serves as the starting point of Efthimis Kosemund Sanidis' debut feature A Whole Person Almost, which has just premiered in Karlovy Vary's Proxima competition. However, the journey takes us in different directions.

Ilias (Anastasis Georgoulas), a young man burdened by debt, crosses the sea to claim his inheritance from his late, estranged father — who, as far as he knows, worked as the island's doctor. He expects it to be a simple in-and-out job, but local customs and his father's saint-like reputation among the islanders (the father's name, Christos, is something of a giveaway) soon get in his way, forcing him to stay far longer than planned. Matters are complicated further by the fact that his father practised medicine without a proper licence, never charged his patients, and lived off the islanders' charity like a kind of hermit — meaning Ilias has little to inherit beyond an old shipping container converted into a makeshift home and workspace.

The longer Ilias stays on the island, the more locals he encounters – among them his father's former lover, Karina (Elena Topalidou, of Magnetic Fields fame), who runs a modest lodging house, and the young woman who works alongside her, Kalliopi (Flomaria Papadaki, seen in Animal). Gradually, his perception of both his father and himself begins to shift. He also starts noticing stranger goings-on: mysterious power outages and an epidemic of fainting fits – one he eventually succumbs to himself, to the point of losing his physical strength entirely. But with Kalliopi as his guide and ally, he is offered a chance at redemption, and perhaps even love.

Even after almost twenty years, the so-called Greek Weird Wave still appears to be going strong. Here, the setting of an unnamed island – one that lives by its own rules, at once rigid and ever-changing – serves that purpose perfectly, as the filmmaker and his co-writer, Elizampetta Ilia Georgiadou, explore not just the setting itself, but also the characters' inner lives and psychology.

This is evident in cinematographer Christos Voudouris' shots, which gently morph from distant observation into more intimate portraits as the plot slowly unfolds. Editor Livia Neroutsopoulou establishes an unhurried tempo, yet much-needed tension is introduced through a piano-heavy score that kicks in whenever a pattern needs breaking or shifting. The cast, meanwhile, does its best – and largely succeeds – in rendering these characters as palpable human beings.

One might argue that a sense of weirdness comes to dominate the film as it progresses, overtaking the coherence of its plot and the protagonist's inner journey, leaving viewers wondering what Efthimis Kosemund Sanidis' endgame might be. But on an emotional and visceral level, A Whole Person Almost resonates more strongly than it does on a purely rational one.

Little Brother

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Sada već davne 1988. godine, Ivan Rajtman je režirao krimi-komediju visokog koncepta Twins. Glavna fora se skrivala u „kastingu“ dva glumca koja nisu mogla da budu fizički različitija za uloge naslovnih blizanaca. Deni Devito je igrao malog, prepredenog lajavca koji je upadao u nevolje, pa je morao da ga iz njih vadi krupni, jaki i glupi dobrica kojeg je igrao Arnold Švarceneger. Film nije bio remek-delo, ali je u interakciji njih dvojice i otkriću novog Švarcenegerovog talenta za komediju bio zapravo zabavan.

Skoro četrdeset godina kasnije, dobili smo film na sličnoj, premda malo izmenjenoj premisi, s još očitijom razlikom u izgledu i karakteru likova, ublaženim moralnim pozicijama i objašnjenjem da oni zapravo nisu braća, uz još dodatno zapletene porodične, romantične i prijateljske odonose koji služe da bi se uvodilo više likova i stvaralo više haosa iz kojeg, u teoriji, treba da izleti komedija. Little Brother, u režiji Meta Spajsera (Ingrid Goes West, 2017), po scenariju Džereda Pola i Endrjua Mogela, a s dvoje glumaca s izraženim komičnim personama, bivšim kečerom Džonom Sinom i Erikom Andreom (Bad Trip) u glavnim ulogama, sleteo nam je Netfliks.

Ne, Rad Lendi (Sina) i Markus Pinčer (Andre) zapravo nisu braća, što je zapravo jasno čim vidimo jednog i drugog. Ali su nekada davno obojica bili deo istog humanitarnog projekta druženja dece iz privilegovanih porodica s „domcima“ u kojem je Rad bio veliki, a Markus mali brat. U odrasloj dobi, Markus je usamljeni štićenik psihijatrijske ustanove, a Rad broker nekretnina koji se popeo do statusa omanjeg magnata. Obojica su zapravo nesigurni u sebe, a izvor Radove frustracije je taj što je u stvarnom životu on zapravo mali brat koji nije izašao iz senke svog dominantnijeg i uspešnijeg brata Džoša (Kristofer Meloni), iako zapravo vodi sasvim ugodan život sa suprugom Dirdri (Mišel Monahan) i dva sina tinejdžera.

Radov plan za budućnost je da se proslavi i na taj način ojača svoj biznis, a sredstvo za to je učešće u „rijalitiju“. Međutim, baš kad treba da počne snimanje, u njegov život se vraća Markus. Naime, Markus je mislio da se dopisivao s Radom, ali je zapravo komunicirao s njegovom sekretaricom Miom (Šeri Kola). Pritom, Markus je na putu do Njujorka doživeo saobraćajnu nesreću u kojoj se dobro ugruvao, a zapravo je nespretan, „bez filtera“ i često mu na pamet padaju sumanute ideje.

Iako Rad ne želi nikakvu distrakciju jer se sprema za snimanje, njega u kuću uvodi rođena humanitarka Dirdri, pa on postaje njen novi projekat za spasavanje. Slično reaguju i producenti emisije koju Rad snima jer im se čini da Markus zapravo svojim šarmom, ali i nespretnim reakcijama, može da okrene emisiju. Pitanje, dakle, nije hoće li nešto poći po zlu, već šta, kada i koliko.

Što se filma tiče, sve je po zlu pošlo već u scenariju. Pol i Mogel zapravo nemaju ideju kako bi kreirali komediju i odakle bi crpili humor, pa su rešili da pokušaju sve kako bi izvlačili smeh publike. Ima tu puno „krindža“, odnosno transfera blama, oslanjanje na sličnosti i razlike u „karakterima“ (ako se to tako može nazvati) grubo skiciranih likova, pokušaja da se nešto „izmuze“ iz apsurdnih situacija, glupavih gegova i nepristojnih seksualnih insinuacija.

Ništa od toga, naravno, ne deluje organski, ma koliko se glumci u tom smeru trudili, a potrudili su se prilično. Jedino što možda ponekad upali je efekat iznenađenja, jer gledalac zaista ne može da očekuje većinu slučajno ubačenih fizičkih gegova, nedokuvanih šala ili logičkih vratolomija ubačenih da zapetljaju manje ili više providnu fabulu i da navuku trajanje na preko 90 minuta. U svemu tome, opet, najviše stradaju likovi i glumci koji ih igraju, jer takve spodobe nije moguće naći u stvarnom svetu, već samo u ćoravim komedijama.

Možda smo očekivali nove Blizance, ali za „diverzifikovanu“ tik-tok generaciju koja zapravo ne gleda filmove. Ali smo umesto toga dobili film od kojeg će nas proći žmarci da je Idiocracy (Majk Džadž, 2006) postao dokumentarac. Jer fore u Little Brother su na nivou fiktivne serije Oh, My Balls, a generalni utisak je na nivou takođe fiktivnog filma Ass iz Džadžovog vizionarskog remek-dela.

Tuner

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Film smatramo pre svega vizuelnim medijem, pa se i njegova dramska komponenta, bilo fabula, bilo odnosi među likovima, često vrte oko toga šta vidimo mi kao gledaoci, i šta oni kao likovi. Uglovi gledanja nisu nužno uvek isti, a podudarnosti ili razlike u tome šta ko iz svoje pozicije vidi su značajna stavka. To je vrlo dobro shavatao majstor napetosti Alfred Hičkok, a na tome je svoju poetiku gradio i najdirektniji naslednik njegove poetike i najotvoreniji filmski voajer Brajan de Palma.

Film je, barem otkad je ušao u svoju zvučnu eru, postao i auditivni medij, ali ono što čujemo ili što likovi čuju, kao i razlike između te dve perspektive, retko kada postaju glavni motor zapleta. De Palma je svom vizuelnom voajerizmu dodao i onaj auditivni, makar u filmu Blow Out (1981), ali nije puno autora posle išlo putem da priču grade oko toga šta, ili još važnije, kako likovi čuju neke stvari. Zato je Edgar Rajt sa svojim filmom Baby Driver (2017) uradio prilično veliku stvar i za redefiniciju akcionog mjuzikla i za značajniju dramaturšku ulogu dizajna zvuka u filmu kao celini.

Negde između dva navedena filma možemo smestiti i uradak Tuner, igrani debi proslavljenog dokumentariste Danijela Rohera (dobio Oskara za film Navalny iz 2022. godine). Premisa se svodi na to da protagonista Niki Vajt (Leo Vudal) pati od hiperakusije („alergije“ na glasan zvuk), a istovremeno poseduje apsolutni sluh, pa se od mladog talenta na klaviru „prestrojio“ na karijeru štimera i „majstora“ za pomenuti instrument. On radi za svog mentora Harija Horovica (jedan i jedini Dastin Hofman), starca čije se osobenjaštvo ogleda u kombinaciji nehajnosti i tvrdoglavosti.

Upravo Harijeva nezgoda da je zaboravio kombinaciju svog sefa će Nikiju otvoriti drugu „poslovnu mogućnost“ da iskoristi svoje talente. Na poslu Niki upoznaje razne ljude, najčešće blazirane klijente, ali i svoju potencijalnu simpatiju, mladu kompozitorku Ruti (Havana Rouz Liu), te ekipu izraelskih gangstera koju čine Uri (Lior Raz) i njegovi nećaci koji će prepoznati njegov talenat. Kada Hari završi u bolnici, a njegova supruga Marla (Tova Feldšuh) bez novca, Niki će početi da „tezgari“ kao obijač sefova, ali, kako to obično biva u trilerima i krimićima, pitanje nije da li će upasti u probleme, nego kada, kakve i kolike.

Premisa je, dakle, prilično jednostavna, pa za dugometražni film mora da se dobrano „nategne“, skoro do pucanja. To nam s pozicije gledalaca neće predstavljati veliki problem, budući da se snaga filma krije u dosta razrađenim likovima (scenario kombinuje dokumentarističku detaljnost Rohera i dramaturšku verziranost Roberta Remzija koji je u prošlosti sarađivao i sa braćom Koen na filmu Intollerable Cruelty), kao i odlično izabranim glumcima. Leo Vudal sjajno kanališe anksioznost čoveka potisnutog na marginu koji se snalazi kako zna i ume, Dastin Hofman proždire replike i uživa u glumi bez kočnica, Lior Raz balansira između prostodušnog šarma i pretnje, Tova Feldšuh briljira u par scena koje ima, a Havana Rouz Liu se maestralno nosi s likom koji bi za slične filmove najčešće bio sveden na dve dimenzije i funkciju da okrene zaplet, ali ovde to nije slučaj. U njenoj interpretaciji, Ruti je punokrvna i životna osoba sa svojim kodeksom i ambicijama, a jedna svađa između nje i Nikija pogađa suštinu zavisti i egocentrizma u savremenom svetu.

Režijski, Roher se dosta fokusira na komponentu zvuka, zbog čega film treba gledati u što boljoj dvorani. Ostatak režijskog postupka je pedatan, funkcionalan i školski, čime autor naizgled minimizira rizik da u svom igranom prvencu nešto ne pogreši. Opet, Roher i Remzi uspevaju da se „usose“ tako što pred kraj filma prejako „blefiraju“ s ne tako jakim „kartama“ koje imaju u „ruci“, pa se tu vezuje nekoliko problema.

Prvi od njih je struktura scenarija koji se čini kao klasična tročinka, ali je treći čin jednim preokretom viška podeljen u dva dela koja su međusobno tonalno neujednačena. Tu peripetiju smo mogli da očekujemo ako smo pre gledanja pročitali koliko film traje, kao i zbog činjenice da prethodna kulminacija, taj famozni „poslednji posao“, prolazi suviše glatko. Opet, ona postavlja stvari na glavu, pa se neki od jačih momenata filma pretvaraju u klasične zamke. U tome dosta strada i lik Ruti koja tako postaje tek element zapleta, a i nasilje kojem biva izložen Niki deluje ekscesno i tonalno neskladno jer nije dovoljno dobro pripremljeno i izvedeno. Čak ni „nagrada“ obećana na špici (u obliku imena poslednjepotpisanog glumca – Žana Renoa) nije dovoljna, pogotovo što je za svoju malu ulogu francuski glumac pogrešan izbor, što je dodatno podvučeno skoro parodijskim registrom koji on u svojoj glumi zauzima.

Na kraju, Tuner ostaje film koji demonstrira neke solidne ideje i potencijal koji Danijel Roher poseduje u sferi igranog filma. Ali isto tako može da posluži i kao slikovit primer kako se sve te ideje i sav taj potencijal mogu urušiti kao kula od karata samo jednim pogrešnim potezom.

Lista - Jun 2026.

 

Ukupno pogledano: 9 (svi dugometražni)

Prvi put pogledano: 9 (svi dugometražni)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): Hokum

Najlošiji utisak: Anemone

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

04.06. kino Backrooms (Kane Parsons, 2026) - 7/10
07.06. TV Invasion of Qatar (Greg Crompton, 2025) - 7/10
09.06. festival The Chronology of Water (Kristen Stewart, 2025) - 8/10
10.06. video Anemone (Ronan Day-Lewis, 2025) - 5/10
11.06. video Miss You, Love You (Jim Rash, 2026) - 7/10
13.06. kino Hokum (Damian McCarthy, 2026) - 8/10
15.06. festival Resurrection / Kuang ye shi dai (Bi Ga, 2025) - 8/10
21.06. kino Iron Maiden: Burning Ambition (Malcom Venville, 2026) - 7/10
25.06. kino Tuner (Daniel Roher, 2025) - 6/10

Iron Maiden: Burning Ambition

 kritika pročitana u podcastu XXZ Magazina

Iron Maiden: Burning Ambition

2026.

režija: Malcom Venville

scenario: David Teague

Snimiti koherentan i zaokružen dokumentarac o muzičkoj grupi s tolikom kilometražom kao što je to Iron Maiden bio bi težak zadatak čak i kada taj sastav ne bi bio najuticajniji u heavy metal muzici. Potonja činjenica čini težak zadatak još težim, ako ne i nemogućim. U tom smislu, reditelj Malcom Venville, inače televizijski veteran, i scenarista David Teague, inače primarno montažer, izlažu se riziku da sa svojim filmom Iron Maiden: Burning Ambition izgore u ambiciji, baš kao što su se istom tom riziku izlagali članovi sastava u njegovim vršnim i turbulentnim godinama – od ranih 80-ih do kraja 90-ih. Nakon toga su nedvosmisleno dobili status institucije, pa su se i pravila igre promenila.

Dokumentarac se uglavnom bavi pedeset godina dugim istorijatom grupe, od skromnih početaka po klubovima istočnog Londona do jubilarnog koncerta na lokacijski bliskom London Stadiumu. Fanovi je uglavnom poznaju do tančina, ali ponovimo neke od njenih tačaka. U doba kada se postava benda ustalila, britanskom i ne samo britanskom muzičkom scenom dominirao je punk rock. U svojoj ranoj fazi, bend je to prihvatao kao činjenicu, s navedenim žanrom je imao dodirnih tačaka, pre svega kroz pojavu i nastup frontmana Paula Di‘Anna, ali su muzički koreni ležali u hard rocku i proto-metalu, pa je basista i formalno-neformalni vođa benda Steve Harris polako gradio zvuk i identitet benda koji se s vremenom kontrolisano menjao.

U tom smislu, podjednako su važni bili potpisni „galopirajući“ ritmovi, harmonične gitare, kao i „monstrum“ Eddie koji je služio i kao maskota i kao simbol. Sastav je vrhunac slave i popularnosti doživeo s energičnim pevačem Bruceom Dickinsonom koji je zamenio drogama i alkoholu sklonog Di‘Anna i uzdigao se na nivo globalno najprepoznatljivijeg metal-sastava koji je, čini se, skoro konstantno bio na svetskoj turneji i u pauzama „šancovao“ albume. Pogrešno shvatanje poruke iz tekstova dovelo je grupu u situaciju da budu „dežurni krivci“ tokom „satanističke panike“ u Americi i po svetu, ali mu nije smanjilo popularnost.

Dolazilo je do zasićenja slavom i konstantnim turnejama, Dickinsona je 90-ih zamenio Blaze Bailey, gitaristu Adriana Smitha Janick Gers, moda se promenila, pa se Iron Maiden kao sastav pomalo „spustio“, makar u Americi, sa stadiona i velikih festivala na manje klubove. Povratak Dickinsona u grupu nakon ne baš uspešnog pokušaja solo-karijere, kao i povratak Smitha i prelazak na retku formaciju s tri gitare označio je i povratak grupe u najvišu ligu, gde je i ostala. Kasnije izazove predstavljale su bolesti Dickinsona koji je uspešno izlečen od raka grla i bubnjara Nicka McBraina koji se nakon moždanog udara povukao s turnejskih dužnosti, ali grupa je preživela i još uvek svira za armiju fanova.

U svom dokumentarcu, Venville i Teague se oslanjaju na naraciju članova sastava „iz offa“, arhivske snimke s koncerata i iz televizijskih emisija, animirane intervencije s Eddiejem kao protagonistom i intervjue s fanovima. Fanovi, pak, dolaze iz tri različite grupe. Prvu od njih čine muzičari iz „konkurentskih“ sastava kao što su to Metallica, Rage Against The Machine ili Anthrax, između ostalih, koji prepričavaju svoja iskustva s muzikom Iron Maiden. Drugu čine različiti profesionalci: novinari, politički analitičari, stručnjaci za marketing, takođe fanovi, koji kombinuju lični i profesionalni ugao gledanja na fenomen. Među njima, posebno mesto zauzima glumac Javier Bardem čiji je nastup teatralan otprilike na nivou njegovih slabijih uloga. Treću, pak, čine regularni fanovi pomoću kojih se najbolje vidi to globalno fanovsko „bratstvo“, nevezano za rasu, klasu, naciju i religiju, već okupljeno oko muzike i priče koju Iron Maiden priča. Malo je tu zapravo novog i nepoznatog starim fanovima, ali će mlađi i svežiji poklonici dobiti dovoljno „wikipedijskih“ informacija na kojima će dalje graditi svoje znanje i interes.

Na nekoliko mesta, autori se koriste „kreativnom istoriografijom“ kako bi objasnili dešavanja unutar sastava ili kontekst u kojem je dolazilo do određenih promena u sastavu. To pomalo krivi činjenice i oslikava „redaktorsku moć“ trenutnih članova sastava, ali taj fenomen je u većoj ili manjoj meri prisutan u svim dokumentarnim ili igrano-biografskim filmovima ne samo o muzičarima, već i o slavnim ličnostima uopšte. Tu čak ni nema veze jesu li sami subjekti među živima, dokle god ima nekog ko će se mešanjem u autorski postupak baviti zaštitom njihove baštine ili javnog imidža.

Ali to zapravo i nije glavni problem filma. Problem je što je istorijata i muzike previše za 106 minuta filma, pa su se autori našli pred izborom da kroz sve to „protrče“, ili da potpuno „uguše“ film idući u sitne detalje i tražeći viđenje iz svih mogućih različitih uglova. Oni su izabrali prvo i time zapravo preskočili možda i najinteresantniji aspekt sastava Iron Maiden, a to je njihov uticaj na metal muziku u celini i na formiranje novih žanrova, odnosno redefiniciju postojećih. Umesto toga, oni nalaze zgodne komade trivije kojima pokušavaju da privuku publiku koju metal kao muzika i supkultura baš i ne zanima, što je paradoks sam po sebi. Naime, kao što metal ne bi bio isti bez Iron Maiden, tako ni sastav ne možemo gledati odvojeno od konteksta metal muzike i kulture.

Počeli smo tekst s konstatacijom da je dokumentarac o Iron Maiden izazov. Ali izazov bi bio i ograničiti „best of“ kompilaciju iste grupe na jedan ili dva CD-a. Autori su se odlučili za svoj pristup i to je legitimno, iako nije optimalno. Burning Ambition nikoga neće zadovoljiti u potpunosti, ali će svakome dati ponešto u smislu užitka, uvida ili materijala za polemiku. Iz ugla jednog starog fana, to je pre svega fiks nostalgije i podsećanje zašto je Iron Maiden najveći heavy metal bend ikada.

Hokum

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Suvremeni horor se po raznim osnovama dijeli na suprotstavljene polovice i u tim dihotomijama se često gubi. Najrelevantnija podjela danas je na onaj ambiciozniji, takozvani „uzdignuti”, i onaj manje ambiciozan, klasični horor. Klasični se drži žanrovskih postulata i gledatelju servira „čisti” strah, a vrednuje se po tome koliko to vješto radi, primjerice u pripremi i egzekuciji prepada, ili glede kvalitete i inovativnosti efekata. Kod uzdignutog, strah od nadnaravnog koji vidimo na ekranu je metafora za neki drugi strah, traumu, muku ili psihičko stanje unutar lika, ili za neku negativnu društvenu pojavu ili, pak, uvriježeni psihološki mehanizam, a u posljednje vrijeme te metafore su toliko otkrivene da često prestaju biti metafore. Podjele su prisutne i na drugim pojedinačnim poljima vezanim za prirodu partikularnog straha i užasa kao osnovnog pogonskog goriva za pojedinačni horor film. Je li u pitanju strah od nečeg prirodnog ili, pak, nadnaravnog, dok između ta dva pola imamo i međuprostor mutiranog, odnosno prirodnog, pa očuđenog? Je li to dio tradicije i folklora ili, pak, nečeg tuđeg? Postoji li izvor tog našeg straha doista, ili je sve stvar perspektive, protagonistove, pa i naše? Na koncu, je li ta pojava koje se bojimo po svojoj prirodi grandiozna, čudovišna, onostrana, ili je posve banalna, plod ljudskog djelovanja? Na koncu, može li se sve to pomiriti i sjediniti u jednom samom filmu?

Odgovor na potonje je potvrdan, ali za to je potreban ne samo autorski talent, već i svojevrsna pozornost jer i vrlo vješti autori znaju pogubiti konce kada se hvataju ukoštac s raznim, često suprotstavljenim silama. Postoji rizik od pretrpavanja i kontradikcija, kao i od preranog ili, pak, prekasnog otvaranja karata po pitanju strukture i mehanike strašne priče koju autor dijeli s nama kao gledateljima. Najnoviji primjer izuzetno ambicioznog horora dolazi nam od irskog filmaša Damiana McCarthyja koji je zanat dugo „pekao” u kratkom metru, da bi tek u ovoj deceniji polučio tri dugometražna filma. Dugometražni prvijenac Caveat iz 2020. došao je u nezgodno vrijeme covida i prošao uglavnom ispod radara, s podijeljenim kritikama koje su naginjale pozitivnim i naglašavale autorov potencijal. Uslijedio je naslov Oddity iz 2024. kao primjer suvremenog, inteligentno koncipiranog i znalački izvedenog hibrida horora, trilera i psihološke drame koji je imao snažan trenutačni učinak. S trećim filmom, Hokum, realiziranim ove godine, McCarthy se pokušava probiti na globalnu pozornicu i to mu, čini se, uspjeva. Film se našao u globalnoj distribuciji posredstvom jake neovisne kompanije Neon, pa se nakon kratke festivalske turneje po Americi našao i u hrvatskim kino-dvoranama.

Naslov dolazi od komentara protagonista koji tim pojmom iskazuje kako ne vjeruje u priče hotelskog osoblja kako je jedna od soba u izoliranom hotelu u ruralnoj Irskoj, gdje odsjeda, ukleta. Taj mu komentar možda i nije bio potreban, budući da je on, Ohm Bauman (igra ga Adam Scott) po vokaciji pisac, i to upravo horora, misterija i mračnih avantura. Upoznajemo ga u trenutku dok s čašicom viskija pored tipkovnice pokušava dovršiti svoj serijal romana o konkvistadoru u potrazi za blagom, u čemu se nalazi pred dilemom: oduzeti svom protagonistu svu ljudskost ili kraj ostaviti otvorenim i tako riskirati još nastavaka. Nije to za njega jedina nerazriješena dilema i otvoreno poglavlje u njegovoj dosta mračnoj i ciničnoj egzistenciji. Ohm se također nije oprostio ni od pokojnih roditelja s kojima je imao nerazriješene odnose. Majka mu je bila ubijena dok je bio dječak, za što se on, opravdano ili ne (to ćemo doznati dalje u filmu), osjeća odgovornim do te mjere da ga „progoni” njezin duh, a s ocem-pijancem je imao odnos pun prezira. Dakle, da bi završio knjigu i zatvorio poglavlje svog osobnog života tako što će rastresti pepeo iz njihovih urni, odlazi na jedino mjesto na kojem su oni dokumentirano bili sretni – u hotel Šuma borovnica u Irskoj u kojem su proveli medene tjedne, a kao „vodič” za idealno mjesto počinka služi mu pomalo izblijedjela fotografija na kojoj je mlada majka i staro, veliko drvo. Hotel i okolica su, pak, puni osobenjaka koji njemu, kao mračnjaku i ciniku, nikako ne „leže”. Već na vratima ga dočekuje prizor kako jedan od uposlenika, Fergal (Michael Patric) polira auto pored kojeg leži ustrijeljena koza, uz objašnjenje da su koze napast jer skaču na haube automobila. Stari vlasnik hotela, Cob (Brendan Conroy) priča djeci nekih gostiju kako u šumi živi vještica koja dječacima uzima „nešto što im je vrijednije od očiju i ušiju”. U šumi živi stari Jerry (David Wilmot) koji miješa halucinogene gljive s kozjim mlijekom i u sukobu je s hotelskim osobljem. Recepcionar Mal (Peter Coonan), inače Cobov zet, prilično je uslužan prema Ohmu, ali djeluje kao da nešto skriva, dok mu portir Alby (Will O'Connell) na sve načine pokušava utrapiti svoje rukopise jednom kada ga prepozna kao slavnog pisca. Zapravo, jedina koja mu se čini iskrenom je šankerica Fiona (Florence Ordesh) koja će uputiti iskrene komentare na njegovo pisanje iako nije čitala njegove knjige (čine joj se morbidnima), i koja će mu objasniti da ni njoj nije pošlo za rukom vidjeti davno zatvoreni apartman za mladence koji, navodno, opsjeda duh vještice, možda iste one iz Cobove priče.

Kada Ohm rastrese pepeo svojih roditelja, a prije nego li završi knjigu, i on sam pokuša samoubojstvo vješanjem. To mu ne polazi za rukom u potpunosti jer ga Alby i Fiona pronalaze i skidaju s konopca, pa on ostatak odmora provodi u bolnici. Kada izađe iz bolnice, hotel je već pred zatvaranjem za zimsku pauzu, a Fiona, kojoj se želi ispričati zbog neprijatnosti i zahvaliti što ga je spasila, vodi se kao nestala jer ju nitko nije vidio nakon Noći vještica kada je, navodno, razgovarala sa starim Jerryjem kojeg hotelsko osoblje drži za sumnjivca zbog njegove prošlosti. Jerry, pak, tvrdi da su on i Fiona bili prijatelji i da su izmjenjivali knjige, te da mu se u vizijama javlja da je ona ostavljena u apartmanu za mladence. Zato Jerry i Ohm odlučuju provaliti upravo tamo, što Jerryju ne polazi za rukom jer ga prije toga uhvati grubi Fergal, dok se Ohm domogne ključa i krene istraživati sobu te zaključana i tajna dizala koja do nje, odnosno od nje, vode. U onom kuhinjskom pronalazi i Fionino truplo, a u njenoj ruci i svoj diktafon na kojem je ona za svoje ubojstvo optužila Mala. Može li ne baš omiljeni gost skoro sam protiv svih riješiti slučaj? A vještica koja se spominje, što je s njom? Vidjet će Ohm i nju, ali prije toga će vidjeti i halucinacije vezane za svoju prošlost...

McCarthy, dakle, pokušava operirati na više nivoa, skoro svima s kojima se bave horori. Imamo tu i folklor, i psihologiju, i metaforu, i misteriju, i banalnost ljudskog zla, i mitsku vješticu. I sve to začuđujuće glatko funkcionira jer autor u vlastitom scenariju točno zna što kada izvući na vidjelo, a što kad potisnuti u sjenu. Kada smo kod toga, igra svjetlosti i sjene u fotografiji Colma Hogana također je izvrsno upotrijebljena, baš kao i scenografija koja ističe jezivost starih, napuštenih, gotovo ruševnih prostora, te dizajn zvuka kojim dominiraju škripanje poda i inog starog, propalog inventara, kao i zvonjava sata. Ti detalji, vješto uklopljeni od McCarthyjevog scenarija, preko također njegove režije, do montaže Briana Philipa Davisa, savršeno pripremaju prepade u kojima entiteti, kako živi ljudski, tako i oni nadnaravni, po pravilu izlaze iz sjene i prikradaju se protagonistu. Savršeno funkcionira i glumačka podjela sastavljena od poznatijih američkih i manje poznatih irskih glumaca. Potonji su izvrsno izabrani za tipske i jednostavne, a ipak funkcionalne likove, dok iznenađenje dolazi od Adama Scotta koji se našao izvan svojih uobičajenih registara. Scott je na televiziji često igrao sarkastične likove, ali u humorne svrhe. Zapravo, i u drugim žanrovima različitim od komedije, on je uglavnom ostajao u tom registru, što je i ovdje slučaj, premda samo djelomično. Naime, Ohm nije bezazlen čovjek koji se ne snalazi, on je doista mračan lik, izuzetno neugodan u komunikaciji s drugima, što se nikako ne čini kao dobitna kombinacija za protagonista horor-filma za kojeg ćemo „navijati” i u čijem društvu ćemo rado ostati. Takva koncepcija protagonista dodaje na ambicioznosti cijelog filmskog projekta, samog po sebi vrlo ambicioznog i slojevitog. A uspjeh da nas to intrigira umjesto da nam smeta, skupa s uspjehom u slaganju različitih horor-motiva u prilično strašan i jeziv mozaik, čini Hokum trijumfom.

Miss You, Love You

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ako će vas neki film naterati da razmislite o odnosima koje imate sa sebi bliskim osobama, pre svega roditeljima, onda je to Miss You, Love You koji nam se upravo ukazao na platformi HBO Max. Jer svi se mi izgovaramo na sve ubrzaniji i stresniji način života zbog kojeg nemamo vremena ni za sebe, ni za sebi najbliže, ali taj izgovor je u principu maska. Ispod te maske se može nalaziti više stvari, a dosta često su u pitanju ili samoživost ili istorija prećutkivanog zameranja koju bi valjalo rešiti dok ne bude kasno.

Premisa za film je sledeća: pisac Tajler, u filmu prisutan jedino preko SMS poruka, ne može da dođe na sahranu svog očuha i nađe se svojoj majci Dajen (Alison Dženi) dok ona tuguje, pa umesto toga šalje svog asistenta Džejmija (Endrju Ranels). Dvoje ljudi koje su po načinu ophođenja sušta suprotnost jedno drugom – Dajen je lajava, besna i nepristojna, a Džejmi uglađen, učtiv i poslovan – moraju da nađu zajednički jezik i način kako da funkcionišu u periodu od jedne sedmice dok teku pripreme za sahranu.

Ovo zvuči kao nešto čega bi se u svojstvu bihevioralno-filmskog eksperimenta dohvatio Aleksander Pejn, ali on nije ni napisao, ni režirao Miss You, Love You. Ipak, Pejn nije pomenut slučajno, budući da je primarno glumac Džim Reš (igrao dekana u seriji Community i još sijaset uglavnom malih i pamtljivih epizoda na televiziji i u nezavisnim filmovima) svoje prve autorske korake načinio upravo na Pejnovom filmu The Descendants, kao jedan od scenarista. U međuvremenu, Reš i njegov kolega Net Fakson su skupa napisala i režirala dva bioskopska indie-filma – The Way Way Back i Downhill. Miss You, Love You je Rešov samostalni autorski prvenac za koji je Fakson bio jedan od producenata.

Pre „sletanja“ na striming, film je imao unekoliko komplikovanu pred-istoriju. Snimljen još pre dve godine, nije uspeo da dobije ni festivalsku premijeru, ni bioskopsku distribuciju. Prikazan je samo na zatvorenoj „market“ projekciji na ovogodišnjem izdanju Sandensa, gde ga je „pokupio“ HBO i pustio u sušnom kasno-prolećnom terminu. I to je šteta, jer je Reš, izgleda, u njega uložio celog sebe: čak kruži anegdota da je ideju dobio na sahrani svog oca na koju je njegova odsutna i zauzeta sestra poslala svoju asistentkinju.

Radnja je predvidljiva po opštim zakonima dramaturgije. Dvoje ljudi koje imaju samo jednu zajedničku tačku – odsutnog Tajlera – se upoznaje i zbližava na „misiji“ organizacije sahrane, tugovanja i pružanja emocionalne podrške u prvom činu. U drugom preokret i otkriće koje ne bi trebalo da „spojlujemo“, ali koje će gledalac sa iskustvom sam pretpostaviti, rezultira razdorom između njih dvoje, da bi u trećem, nakon podele neizrečenih istina i shvatanja da ih više toga spaja nego što ih razdvaja, taj jaz bio premošćen.

U svakom trenutku filma je virtuelno prisustvo, a fizičko odsustvo Tajlera instrumentalno, jer se i za Dajen i za Džejmija sve vrti oko njega i odnosa s njim. Međutim, taj odnos ni iz jednog, ni iz drugog ugla nije idiličan ili idealizovan. S Dajenine strane, on je obeležen time da je Tajler nakon njenog razvoda s njegovim ocem ostao na očevoj strani, a drugog, sada pokojnog muža nije baš prihvatao. S Džejmijeve, pak, situacija je takva da su i on i Tajler u jednom trenutku osećali privlačnost jedan prema drugome, ali je njihov odnos ostao prijateljski i poslovan, s prilično jasnom, a neizrečenom suštinom da je jedna strana u njemu eksploatator, a druga eksploatisani.

Miss You, Love You, dakle, nije film radnje nego likova i oni su kod Reša striktno definisani i obilato prikazani kroz dijalog u prvom, drugom i trećem licu. Takav tip filma sam po sebi najviše zavisi od glumaca na koje je i režija prevashodno usmerena. S izborom Alison Dženi nije bilo i nije moglo da bude greške, ona se specijalizovala za takve uloge intelektualki oštrog jezika koje nose određeni emocionalni prtljag koji nisu spremne da podele, pa makar se pod njim srušile. Ona je, očekivano, sjajna, mada ne pomera granice tipa koji je sama već uspostavila, a Reš je toga svestan, pa ne forsira. U slučaju Endrjua Ranelsa, stvar je malo teže proceniti, budući da je lik Džejmija dosta blage naravi, pa bi „oštriji“ glumac od njega verovatno efektivnije parirao razmahanoj Alison Dženi, ali Ranels svejedno ostaje solidan i, može se reći, pravi izbor za ulogu koju igra. Osim njih, prisutno je još samo troje iole značajnih epizodista, a Boni Hant kao komšinica i dirigentkinja crkvenog hora u kojem je pokojnik pevao, Suzi Nakamura kao cvećarka i Oskar Nunjez kao sveštenik su redom solidni u iskorištavanju tog „sitniša“ od vremena koje dobijaju na ekranu.

Zapravo, Miss You, Love You je jedan od retkih filmova koji se usuđuju baviti kompleksnim i neprijatnim emocijama poput zameranja kod odraslih osoba, zbog čega je hrabar. Opet, nije to savršen film, posebno zbog toga što dijalog, ma koliko bio efikasan u oslikavanju prisutnih i odsutnih likova, ponekad deluje neprirodno kada se izgovara, pa nam je jasno da pred sobom nemamo proživljenu, već konstruisanu i napisanu situaciju. Tako nešto bi u teoriji dosta bolje prošlo u teatru, posebno s ovako raspoloženom glavnom glumicom, ali i kao film za uslove kućnog gledanja drži solidan nivo, ali ne i više od toga.