Vud, You Won! / Vude, ti si pobijedio

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Dugometražni igrani film po pravilu ima takav primat da druge forme filmskog stvaralaštva gura na marginu. Malo tko će zamijetiti da su dva internacionalno najuspješnija hrvatska filma prošle godine jedan hibridni, dokumentarno-igrani (Fiume o morte! Igora Bezinovića, dobitnik nagrade Tigar u Rotterdamu) i jedan čisto dokumentarni dugometražni film (Mirotvorac Ivana Ramljaka, dobitnik Zlatne golubice u Leipzigu), baš kao što je prošle godine to bio kratki igrani Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića koji se okitio Zlatnom palmom u Cannesu, nagradom César Francuske filmske akademije i nagradom Europske filmske akademije, dok kod američke Akademije dobacio do nominacije za nagradu Oscar. Stoga, možda ne bi bilo loše podsjetiti na činjenicu da je pokojna socijalistička Jugoslavija za sve vrijeme svoga postojanja imala samo jednu osvojenu nagradu Oscar, i to u kategoriji kratkometražnog animiranog filma. Osvojio ju je Dušan Vukotić za film Surogat 1962. godine, što će znati predani „kvizaši” i poklonici „sedme umjetnosti” sa „žicom” za njenu povijest, budući da je to bio prvi Oscar u toj kategoriji strancu, pa još strancu iz zemlje s komunističkom vlašću. Socijalistička Jugoslavija je imala još nekoliko nominacija, među njima i za dugometražne igrane filmove, ali i kratkometražne animirane iz takozvane Zagrebačke škole crtanog filma. Trivije radi, od država-nasljednica, Bosna i Hercegovina ima osvojenog Oscara za strani film, uz još dvije nominacije u istoj kategoriji, Makedonija je imala nominacije i u kategoriji stranog i u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma, a Hrvatska i Slovenija u kategoriji kratkometražnog igranog. No, prednosti i nedostaci centralizirane kinematografije i kinematografija koje su je naslijedile u uvjetima globalizacije filmskog tržišta, nisu tema ovog teksta.
Tema je dokumentarni film Senada Šahmanovića nastao u crnogorsko-hrvatsko-srbijanskoj koprodukciji Vude, ti si pobijedio, o životu, djelu, nasljeđu i pokušajima da se Dušan Vukotić zvani Vud otrgne od zaborava kojem je, dijelom slučajno, a dijelom namjerno, prepušten. Upravo zaboravom Šahmanović i otvara film: i u Zagrebu i u Podgorici Ulica Dušana Vukotića nalazi se na periferiji grada, a stanovnici tih ulica uglavnom priznaju da ne znaju tko je Vukotić bio. Iznimka je jedan Crnogorac koji je hrabro „lupio” generičku „epsku”, junačku priču. Istini za volju, sin kraljevskog oficira, Dušan Vukotić doista je bio u partizanima i tamo je, navodno, otkrio crtački i karikaturalistički talent, čime se je aktivnije počeo baviti za vrijeme studija arhitekture u Zagrebu u satiričnom časopisu Kerempuh. Urednik Kerempuha Fadil Hadžić uzeo ga je sa sobom kada je osnovao poduzeće za animirani film Duga film, koje se kasnije utopilo u već postojeće veće poduzeće Zagreb film u formi studija za animirani film. Vukotićevi počeci u animiranom filmu bili su obilježeni pokušajima imitacije Disneyeve realistične animacije i antropomorfizma, premda je kroz njih Vukotić s dozom fine ironije opažao problem birokratizacije s kojim se suočavalo mlado socijalističko jugoslavensko društvo. Primjeri za to su njegova dva prva uratka Kako se rodio Kićo (1951) i Začarani dvorac u Dudincima (1952). Vukotić je potom radio i namjenske, edukativne i reklamne kratke filmove, postupno mijenjao i pronalazio vlastiti stil s akcentom na dizajn pokreta, što je možda bilo i iznuđeno rješenje, budući da su i teorijski i materijalni temelji jugoslavenskog i zagrebačkog animiranog filma bili dosta slabi i klimavi. Uslijedio je nacionalni uspjeh s Cowboyem Jimmyjem (1957), potvrda sklonosti prema eksperimentiranju s Abra Kadabra (iz iste godine) i Koncertom za mašinsku pušku (iz naredne). Piccolo (1959) označava novu fazu u Vukotićevom stvaralaštvu i sklonost ka izvanvremenskim, univerzalnim temama. Kulminacija je uslijedila sa Surogatom (1961), nakon kojeg je Vukotić odbio vrlo unosnu ponudu iz Hollywooda jer je „u Zagrebu imao sve što mu je bilo potrebno”. Režirao je još pregršt kratkih animiranih i namjenskih filmova, među prvima i igrano-animirani hibrid Igra (1962), te dva srednjometražna dokumentarca i tri igrana filma: omladinsku fantaziju Sedmi kontinent (1966), povijesnu ratnu dramu Akcija stadion (1977) i znanstveno-fantastičnu crnu komediju Gosti iz galaksije (1981). Od 1967. godine radio je kao profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, kasnije preimenovanu u Akademiju dramske umjetnosti, od 1975. u svojstvu redovnog profesora. S te pozicije nastupao je kao autoritet, ponekad benevolentni, a ponekad i strogi, prema mlađim kolegama, kao „drug i gospodin”, ali i kao čuvar ideoloških vrijednosti koje su vladale Jugoslavijom, unovačitelj novih partijskih kadrova iz redova filmaša i čak i cenzor neke vrste. Vukotiću je matična kuća Zagreb film okrenula leđa tijekom ratnih 90-ih jer se odbio ideološki svrstavati, što je, prema riječima njegove supruge, glumice i kasnije tajnice režije, Lile Andres, označilo početak njegovog umiranja. Ponude iz Beograda i Podgorice je odbio jer su i one zahtijevale svrstavanje. Umro je od srčanog udara u Krapinskim Toplicama 1998. godine, a ponovo je javno priznat i prigrljen tek nakon toga.
Na prvi pogled, Šahmanovićev dokumentarac čini se vrlo klasičnim i stoga tek korektnim. Tu ne bi smjelo biti previše razloga za čuđenje, budući da je Vude, ti si pobijedio kreiran kao redateljev prvijenac u dugom metru. Kako to s dokumentarcima zna biti slučaj, produkcija se razvukla zbog financijskih i logističkih razloga, budući da u njemu ima dosta arhivskog materijala koji je morao biti pribavljen iz više dislociranih izvora koji s produkcijom filma čak i nisu bili naročito suradljivi. U međuvremenu, Šahmanović je kompletirao dva dugometražna igrana filma, vrlo dobri Sirin i televizijski Pontonovo srce, te jedan dokumentarni, o još jednom velikanu crnogorske kinematografije, Živku Nikoliću podnaslovljen Nedosanjani san. Za Vude, ti si pobijedio, Šahmanović je scenario napisao u suradnji s velikim poznavateljem stripa i animiranog filma, te neslužbenim kroničarem hrvatske kinematografije, Veljkom Krulčićem, a izbor sugovornika i tema kojih se dvojac dotakao je solidan i variran. O Vukotiću su, među ostalima, govorili njegovi suvremenici i suradnici Borivoj Dovniković-Bordo i Milan Blažeković, obojica nažalost već pokojni, supruga Lila Andres, također pokojna, Želimir Žilnik, novinar i pisac Jurica Pavičić, pokojni Pero Kvesić, te filmaši različitih generacija - Rajko Grlić, Vinko Brešan, Arsen Anton Ostojić i Hrvoje Hribar, kojima je Vukotić bio profesor ili nadređeni, dok je gledište kritike zastupao specijalist za animirane filmove Midhat Ajanović. Ton kojim su govorili pun je poštovanja za lik i djelo, ali nije nužno hagiografski, budući da je, makar nakratko, problematizirana i Vukotićeva uloga ne samo sive eminencije, nego i mekog cenzora u komunističkog režima. Epizoda o navodnom protjerivanju Vukotića iz Zagreb filma također je relativno kratka i ipak nedovoljno detaljna, za što ipak treba imati razumijevanja, s obzirom na to da glavna tema filma nije Vukotićevo političko pozicioniranje, već je to njegovo djelo, značaj u jugoslavenskim i globalnim okvirima, te zaborav kojem je pomalo nepravedno, ali više nemarno prepušten. Osim intervjua sa sugovornicima koji su ipak u prirodnijim okruženjima od tipičnih „govorećih glava”, Šahmanović se oslanja na arhivski materijal, kao i na isječke iz Vukotićevih filmova. Namjera autora bila je da animaciju ne koristi samo kao sredstvo ilustracije, već i kao integralni dio filmskog tkiva, što mu je u određenoj mjeri i uspjelo zahvaljujući glatkoj montaži Vladimira Radovanovića. Na koncu, riječ je o dosta solidnom, pristupačnom i informativnom dokumentarcu lakom za konzumaciju. Kao takav, on može stajati i kao Vukotićeva konačna pobjeda. Mala, ali ipak pobjeda...

I Swear

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Sećate li se, dragi čitaoci, one epizode serije South Park kada je Kartman pokušao da glumi da boluje od Turetovog sindroma kako bi uživao povlastice u školi i mogao nekažnjeno da psuje i vređa druge, pre svega Jevreje? Ono što Kartman nije znao, jer je klinac i zbog toga automatski tupav i neiskusan, je to da se Turetov sindrom ne može baš uverljivo odglumiti, pa je brzo „provaljen“ od strane svog jevrejskog druga Kajla. Kao i ostale epizode, i ova je mogla da posluži kao primer ograničenja u razmišljanju nametnutih od strane koncepta političke korektnosti, ali i kao studija moći masovnih medija po pitanju manipulacije.

Nazad na Turetov sindrom. On ne podrazumeva samo nekontrolisano psovanje, već i tikove, pljuvanje, krikove, spazme, čak i udarce koji se ne mogu kontrolisati, a često ide „u paketu“ s drugim neurološkim ili psihičkim poremećajima poput onog kompulsivno-opsesivnog. Postoje metode i tehnike kojima mogu da se ublaže simptomi i da se sindrom drži pod kakvom-takvom kontrolom, ali pravi problem je to što je sve to relativno novijeg datuma. Turetov sindrom pre toga nije bio zvanično priznat kao poremećaj koji predstavlja hendikep za onoga koji od njega pati, već kao bezobrazluk ili nemogućnost samokontrole.

U gradiću Galašils u Škotskoj 70-ih godina prošlog veka odrasta momčić po imenu Džon Dejvidson (Skot Elis Votson). U njegovom životu sve se čini normalnim dok zbog trzaja vrata ne upropasti šansu za napredovanje u svojoj školskoj fudbalskoj karijeri pred skautom za srednju školu. Ubrzo njegovi tikovi dobiju i vokalne i verbalne komponente – krikove i psovke. Školski sistem na to reaguje kako jedino zna i ume – fizičkom kaznom šibom po dlanovima, a roditelji (Stiven Kri i Širli Henderson) drugim, sofisticiranijim kaznama poput isključivanja. Medicina je možda na pravom tragu, ali lekovi koje ona tada može da ponudi tek minimalno ublažuju simptome.

Za već poodraslog Džona (ulogu preuzima Robert Aramajo) susret sa starim drugom Marijem (Frančesko Plasentini-Smit) koji se upravo vratio iz Australije ispostavlja se kao ključan. Naime, Marijeva majka Doti (Maksin Pik), inače medicinska sestra na odeljenju psihijatirije, uzima Džona u zaštitu i uvodi ga u porodicu. Pronalazi mu i posao domara u lokalnom kulturnom centru, kao i još jednog „zaštitnika“, njegovog šefa Toma (Piter Malan).

Međutim, Džonovi nekontrolisani ispadi ga često uvaljuju u nevolje s ostatkom društva, poput agresivaca koji na njegove psovke reaguju kao na lično vređanje, policije i suda. Vremena se, međutim, polako menjaju i Turetov sindrom biva i zvanično priznat kao hendikep, a Džon postaje njegovo „zaštitno lice“ i agilni aktivista za podizanje svesti u ostatku društva.

Film I Swear po scenariju i u režiji Kirka Džounsa po žanru je biografska drama s elementima komedije kojoj je autor i inače sklon. Džounsov debi Waking Ned Devine (1998) bio je primer inteligentnog britanskog „crnjaka“ koji kroz detaljne karaktere i osmišljene situacije ispituje mračne strane pojedinaca i društva kao što je to gramzivost. Nešto od tog „crnjaka“ očuvano je i u ovom filmu, dok drugu polovinu čini ljudska toplina s kojom je Džouns eksperimentisao u rimejku Tornatoreovog Stanno tutti bene (1990), Everybody‘s Fine (2009). Ostatak Džounsove filmografije popunjavaju manje sofisticirani, dečiji i franšizni naslovi.

Iako hoda utabanim žanrovskim stazama, a i iskakanja sa njih su mu takođe predvidljiva, I Swear odlično funkcioniše zbog glumaca i njihove međusobne među-igre. U tome prednjači Robert Aramajo, ali ne zaostaju ni Maksin Pik koja u film unosi čistu emociju, ni Piter Malan koji u ulozi Toma donosi dozu ljudskosti. Verovatno je upravo zbog toga ovaj skromno zamišljeni, tipično britanski nepretenciozni, ali zato pomno nastudirani film nominovan za čak 5 nagrada BAFTA.

Pitanje je, međutim, koliko će nominacija potvrditi jer film ima i jednog, hajdemo reći, skrivenog protivnika u liku samog Džona Dejvidsona. Ne samo da je on jedan od izvršnih producenata filma koji je očito diktirao ton, već su i njegov život i aktivistička borba već više puta dokumentovani, bukvalno, kroz dokumentarne televizijske filmove i serije koje Džouns često citira, što direktno, što u igranom obliku. Možda bi malo odstupanja od hagiografskog tona, malo hrabrosti i mraka učinili ovaj inače jako solidan film posebnijim.

Die My Love

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Moglo bi se reći da je do sada škotska filmska autorica Lynne Ramsay imala impresivnu karijeru, malom broju dugometražnih naslova i vremenskim razmacima između njih unatoč. Prva dva filma, Lovac na štakore (1999) i Morvern Callar (2002), bile su psihološke drame začinjene socijalnim aspektima i tematikom odrastanja u slučaju prvog, te motivima prijateljstva i putovanja u slučaju drugog. Treći i četvrti film, pak, graničili su s remek-djelima. Moramo razgovarati o Kevinu (2011) sveobuhvatni je, ali mozaički izlomljeni portret masovnog ubojice – počinitelja školskog masakra, te njegove obitelji koja taj pokolj nije mogla spriječiti, iako je vidjela znakove upozorenja. Konačno, Iskupljenje u New Yorku (2017) mračan je triler spasenja i iskupljenja, ali i portret tog „profesionalnog spasitelja”, traumatiziranog ratnog veterana kojeg poremećaj vodi u sociopatiju. Bilo bi dosta bitno zamijetiti kako je u svojim filmovima Ramsay sklona psihologizaciji, i to na način da za mane svojih ne nužno pozitivnih likova pokazuje razumijevanje i suosjećanje, ali bez sažaljevanja i hinjene milosti. U pauzama između filmova, Ramsay je imala i par zvučnih propalih produkcija koje su preuzeli drugi autori, čime je zaradila epitet redateljice teške za suradnju. Dok je u slučaju prvog, a riječ je o filmu Ljupke kosti, vjerojatno bila u pravu prokazujući komercijalizaciju projekta i udaljavanje od literarnog izvornika, u slučaju drugog projekta, neovisnog feministički intoniranog vesterna Ubojita Jane (2015), teže je utvrditi što se doista ispod plašta „nepomirljivih kreativnih razlika” dešavalo i tko je tomu kriv, budući da se dokazi svode na „rekla-kazala” prepucavanje po medijima.

Najnoviji film Lynne Ramsay, Umri, ljubavi, premijeru je imao na ovogodišnjem Cannesu, gdje je, na iznenađenje mnogih, ostao kratkih rukava za nagrade. Jer riječ je o filmu koji govori o jednoj od trendovskijih tema ove godine – a to su izazovi materinstva, konkretnije post-partum, tj. postporođajna depresija. Pritom je riječ o adaptaciji prevođenog istoimenog romana argentinske spisateljice Ariane Harwitz, režirala ga je cijenjena autorica na koju je „došao red” za nagrade, a koja je pritom i na suradnju na scenariju pozvala dvoje stručnjaka za adaptaciju, Endu Walsha i Alice Birch. A glumica u glavnoj ulozi, Jennifer Lawrence, svojevrsna je povratnica u „mainstream arthouse” vode nakon pokušaja „oscarovske” i komercijalne karijere, kao i opravdanog odsustva zbog trudnoće i porodiljnog perioda, i pritom ima svoj „masterclass” u kojem daje cijelu sebe. Ali, jednom kada film pogledamo, po tko zna koji puta shvaćamo da stvari znaju izgledati bolje na papiru nego na ekranu, naročito na manjem ekranu u kućnim uvjetima (prije ulaska u regionalna kina, film se, naime, pojavio na platformi Mubi). Nema drugog načina kako se to može iskomunicirati, osim da nas je Umri, ljubavi razočarao, odnosno nije ispunio naša očekivanja. Za to je donekle kriva i sama Ramsay koja je ranije izjavljivala kako je njen film romantična komedija, ali vrlo mračna i uvrnuta, a dobili smo film koji se može okarakterizirati kao antiromansa bez trunke humora. Kasnije se, međutim, ograđivala od termina „post-partum depresija”, govoreći da film zapravo govori o tome kako dolazak djeteta mijenja, odnosno uništava dinamiku para u svakom smislu – partnerskom, romantičnom i seksualnom, što nije sasvim netočno, ali se opet može otpisati onom narodnom „nije šija, nego vrat”. Da vidimo o čemu se tu zapravo radi...

Grace (igra je Jennifer Lawrence) i Jackson (Robert Pattinson) mladi su par koji je naslijedio kuću njegovog strica negdje u ruralnim i izoliranim predjelima Amerike. O njihovim pozadinama ne znamo puno, osim da se on barem iz hobija bavi muzikom, a ona pisanjem, te da je on rodom iz tih krajeva, odnosno da njegovi roditelji Pam (Sissy Spacek) i Harry (Nick Nolte) žive u blizini. Problemi za njih počinju s Graceinom trudnoćom i eskaliraju s rođenjem njihovog sina. Jackson je uglavnom odsutan, a kada je prisutan – umoran je od svog posla i kućnih poslova. Grace, pak, stalno traži seks kao neku vrstu potvrde njegove vjernosti, budući da sumnja da ju vara. U gotovo potpunoj izolaciji, budući da i Pam brine svoje brige nakon Harryjeve demencije i smrti, Grace polako klizi u ludilo. Fantazira o tajnoj vezi s motociklistom (LaKeith Stanfield) koji prolazi pored njihove kuće. Burno reagira na Jacksona i njegove pokušaje da stvari riješi na svoj način (kao kada nabavi psa, iako je ona željela mačku kako bi se izborila s glodavcima u kući), a još burnije na primjedbe njegove šire obitelji, kruga prijatelja ili slučajnih prolaznika kako je sasvim normalno da se ne osjeća dobro u prvim mjesecima djetetova života. Jer s njom je, po njenim riječima, sve u redu, iako je očigledno da nije, barem zato što je usamljena, u stranom kraju bez ikoga svoga i u izolaciji s djetetom i kućom. Kako to obično biva, odatle put vodi jedino prema dolje...

Vjerojatno najbolji dojam u filmu ostavlja njegov prvi kadar, kada Grace i Jackson po prvi puta uđu u kuću, pregledaju je i tamo kuju planove za budućnost. Na režijskom i tehničkom planu, kadar je impozantan: kroz višestruko uokvirivanje, uspostavlja se više planova od kojih svaki ima svoju svrhu. Kamera Seamusa McGarveya koji je s autoricom surađivao na njenom filmu Moramo razgovarati o Kevinu, u toj sceni je potpuno statična, a format slike zastarjeli i uzak, 4:3, što samu „koreografiju” dodatno komplicira, a egzekuciju scene čini podvigom. Format slike inače nije nasumično odabran, njegov psihološki i dramaturški efekt je indukcija osjećaja tjeskobe kao dominantnog u filmu. To je dodatno akcentirano redateljičinim kadriranjem kojim dominiraju krupni planovi oboje protagonista, a naročito Grace čiju perspektivu skliznuća u svojevrsno izmijenjeno stanje svijesti zapravo gledamo. S time u vezi, izbor Jennifer Lawrence za noseću ulogu je ne samo logičan, već se i po više aspekata sam nameće. Prvi je poveznica koja će se na taj način uspostaviti s filmom Majka! Darrena Aronofskog iz 201.7 koji je možda u jednom drugom, potpuno metaforičkom ključu, ali se isto, makar na površinskom planu, dotiče tema roditeljstva, izolacije, zanemarenosti i raspada veze, i to također u ključu nekakvog košmarnog ludila, a u kojem je upravo Lawrence odigrala naslovnu ulogu. Drugi je činjenica da je Jennifer Lawrence glumica nevjerojatne energije, hrabrosti i istančanog instinkta, posebno ako treba izvoditi nekakva ludila, a ovdje u tome ide do kraja. Treći je aspekt možda trivijalan, a možda i eksploatatorski, budući da je glumica u snimanje ušla u ranoj fazi druge trudnoće, kada su joj sjećanja na najraniju dob starijeg sina bila još svježa, što su svakako stvari na kojima se može izgraditi lik.

To sve, međutim, može dovesti i do određenih nuspojava, od pretjeranog fokusa na glumicu i njenu vještinu improvizacije i snalaženja u nikad u pravoj mjeri napisanom scenariju - koji je ili nedovoljno, ili previše, ili jednostavno pogrešno napisan - pa do neujednačenosti u izvedbi između nje i glumačkog partnera. Robert Pattinson ni u kojem slučaju nije slab glumac, ali pokušavajući da prati manični tempo Jennifer Lawrence djeluje kao da šmira ili čak otvoreno glumata. LaKeith Stanfield funkcionira kao misteriozno prisustvo za koje nismo sigurni je li privid ili stvarni lik, Nick Nolte je potrošen na dvije-tri scene u kojima polukarikaturalno igra demenciju, a ni Sisi Spacek nije ostavljeno dovoljno prostora, premda samo njeno prisustvo intrigira. Problemi se dalje prenose i na montažu, gdje Toni Froschhammer pokušava primijeniti nešto umjereniju varijantu „isjeckane i izmješane” vremenske linije koja je u svom ekstremnom pojavnom obliku, na osnovu asocijacija, funkcionirala u spomenutom autoričinom filmu Moramo razgovarati o Kevinu; no ovdje ti lagani preskoci i snoviđenja koji razbijaju radnju koja je uglavnom linearna, ali to ne mora biti, djeluju kao pokušaji razdrmavanja inače repetitivnog i razvučenog filma. Te repeticije također imaju svoju funkciju – dočarati „beskrajni dan” kroz koji prolaze svježi roditelji. Ali sporost i pretpostavljena manija međusobno se znaju isključivati, pa se svejedno čini da je s dva sata trajanja film nepotrebno dug, kao i da se niz događaja koji scenaristički trio navodi u filmu, a pritom nije esencijalan za fabulu (ili ono što se fabulom ovdje može nazvati), umjetno „sabija” u mali vremenski raspon. Ali, možda je najgore od svega što je beba, kao i pas uostalom, u filmu prisutna na nivou rekvizita koji se „na daljinu” dovodi i „uključuje” kada je to za scenarij oportuno. To je ono što je Ramsay vjerojatno pokušala opravdati svojom izjavom o čemu je film zapravo. Tu je izjavu možda i naknadno složila kada je uvidjela da njen film ne govori baš o izazovima roditeljstva, kao i da se koncept roditeljstva i izolacije logički ne slažu čak ni za potrebe psihološkog eksperimenta. A možda Umri, ljubavi nije film za one koji su iskusili čari roditeljstva i sjećaju se i svojih i tuđih „fiks-ideja” i mehanizama preživljavanja na individualnom planu i u paru. I možda bi, s obzirom na eklektični soundtrack, film bolje prošao kao prolongirana serija video-spotova za razne alternativne izvođače...

Marty Supreme

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

U filmskoj umjetnosti i industriji, imamo tendenciju bratske (i sestrinske) dvojce uzimati zdravo za gotovo. Ne propitujemo individualne razlike u senzibilitetima i afinitetima, te u zadacima i odgovornostima, nego na njihove filmove gledamo kao na djela kolektivnog rada i truda. Tek kada se takvi dvojci raziđu, vjerojatno privremeno, počinjemo uviđati razlike te, ali i neke druge vrste. Uzmimo kao primjer braću Coen: skupa su Ethan i Joel došli do granice kreativnosti i upali u zamku auto-reciklaže, pa su se razišli. Joel se s novim čitanjem Macbetha pokazao kao skloniji ozbiljnijim temama, autorskom pristupu i riziku koji isti sa sobom nosi. Ethan je snage udružio sa svojom suprugom Triciom Cooke i glumicom Margaret Qualley za kreaciju lezbijsko-feminističke pseudo-noir komično-parodične trilogije koja za sada broji dva završena naslova. U njima se podražava postmodernistički stil koji je Ethan Coen uspostavio u suradnjama s bratom, te se kroz taj stil obrađuju aktualne društvene teme, ali su kreativni i ini dometi tih filmova, blago rečeno, ispod nivoa na koji smo navikli kada čujemo prezime Coen. Kod braće Safdie, međutim, od početka se znalo „tko kosi, a tko vodu nosi”. Josh je „prirodni” redatelj, vođa projekta i „kreativni komandant” koji je počeo snimati filmove i prije nego što mu se brat pridružio. Mlađi Benny je snage s bratom udruživao kao ispomoć, što ispred, što iza kamere. Prošle godine su se njih dvojica barem na kratko razišli, što ne bi bilo čudno da njihove samostalne projekte ne možemo okarakterizirati zajedničkom žanrovskom odrednicom sportskog biopika. To, opet, otvara pitanje je li razlaz plod novo otkrivenih „kreativnih razlika”, barem kada je riječ o radu u okvirima navedenog podžanra, ili je posrijedi namjerni eksperiment.

Bilo kako bilo, Bennyjev film Smashing Machine: Život u ringu već smo secirali i ostali uglavnom neimpresionirani njegovim dometima, premda je Safdie uspio pogoditi nekoliko detalja i plasirati nekoliko zanimljivih ideja. Prije svega se to odnosi na u „autentičnu” glumačku podjelu u kojoj prevladavaju (bivši) profesionalni sportaši iz domena borilačkih vještina – podsjetimo, protagonist filma bio je MMA-pionir i jedan od ranih prvaka UFC-a Mark Kerr, a fokus njegove borbe, kako u ringu ili oktogonu, tako i izvan njega, bio je u disciplini pasivne agresije sa svojom partnericom. Sada pod povećalom imamo Joshov film Marty veličanstveni, jedan posve drugi sport – stolni tenis, te njegovog „neopjevanog junaka”, američkog prvaka i olimpijca, Martina Reismana. Dok je Benny u svom filmu podražavao dokumentarizam do te mjere da je praktički „prepričao” više od dvije decenije stariji televizijski opservacijski dokumentarac istog naslova, Josh si je uzeo primjetno više autorske slobode, što se vidi već na samom početku, u promjeni imena glavnog lika u Marty Mauser. Ponešto od podataka iz Reismanove biografije su zadržani, poput židovskog porijekla, života u grotlu manje glamuroznih dijelova Manhattana, niskog statusa koji je stolni tenis kao profesionalni sport imao (i još uvijek ima) u Americi; također je zadržana Reismanova kladioničarsko-prevarantska praksa igranja u novac protiv amatera, te njegova kratkotrajna karijera zabavljača u pauzama košarkaških predstava Harlem Globetrottersa, s tim da su neki od tih aspekata preuveličani i gurnuti u prvi plan, a neki drugi zanemareni i gurnuti u pozadinu. Ponešto od potencijalno zanimljive trivije - poput one da je Reisman kasnije vodio klub u koji su zalazili pisac Kurt Vonnegut, glumac Dustin Hoffman i još jedan američki sportski heroj, šahist Bobby Fischer, ili one da je sa 67 godina ponovo postao državni prvak u zastarjeloj „hardball” varijanti sporta (koja se igrala s tvrdim, drvenim reketima bez spužve i gume) - ipak se nije našlo u filmu. Naposljetku, fokus Safdieja i suscenarista Ronalda Bronsteina ograničen je na nekoliko mjeseci početkom 50-ih godina prošlog stoljeća.

Marty (igra ga Timothee Chalamet) možda je u svom klubu zvijezda, ali je za život ipak prisiljen zarađivati kao prodavač cipela u dućanu svog ujaka Murraya (pisac Larry „Ratso” Sloman). To ne znači da Marty ne sanja o karijeri profesionalnog sportaša i da nema u svakom trenutku nekakav ugao da nekoga „obradi”, ili čak prevari. S mušterijama je ljubazan, iako malo nametljiv, kolegi zna delegirati dužnosti, dok je s ujakom u stalnoj igri nadmudrivanja: Murray bi ga zadržao na poslu kao dobrog prodavača i čak poslovođu, ali Marty posao radi samo dok mu ne krene karijera. A za karijeru je spreman čak opljačkati dućan kada mu ujak odbije isplatiti plaću na vrijeme, pravdajući to brigom za Martyjevu majku koju igra Fran Drescher, najpoznatija po ulozi u „sitcomu” Dadilja. Marty je također kompulzivni ženskar, u tajnoj vezi sa svojom susjedom i prijateljicom iz djetinjstva Rachel (Odessa A'zion), udanom za agresivnog i ne previše bistrog Iru (Emory Cohen), što Martyja dovodi u nevolje kasnije, naročito kada jedan njihov susret rezultira njezinom trudnoćom. Kao i Marty, i Rachel je sklona muljanju, ali je u tomu daleko manje promišljena i prefrigana od njega. Njemu je do nje stalo, ali mu ipak nije dosta više stalo nego do samog sebe i svojih snova, pa joj zato i nije vjeran.

Marty, naime, više nego bilo što drugo želi postići svjetski uspjeh u svom sportu, ali njegova motivacija nije uvijek čisto sportska. Titula prvaka bi mu u teoriji mogla omogućiti lansiranje poslovnog imperija s linijom ping-pong loptica u jarkoj narančastoj boji. Prvu priliku da to ostvari dobiva u Londonu na otvorenom prvenstvu Velike Britanije, ali, za razliku od drugih, spremnih da prihvate skromne uvjete koje im je osigurala globalna stolnoteniska federacija, on se želi pozicionirati kao najveća zvijezda u sportu koja dobiva poseban tretman. Zbog toga je često prisiljen na pretvaranje i kompleksne sheme, pa tako istovremeno „uzima u rad” dvoje supružnika koje sretne u londonskom hotelu Ritz. Uspješnog biznismena Miltona Rockwella (igra ga kanadski biznismen Kevin O'Leary) „zavodi” da ga uzme u sponzorstvo, a njegovu suprugu, predratnu glumačku zvijezdu Kay Stone (Gwyneth Paltrow) čija se slava ugasila, zavodi u seksualnom smislu, ali i u smislu manipulacije. Problem sa svim tim Martyjevim ambicijama je taj što je on inteligentan i sposoban, baš kao što je i sjajan igrač stolnog tenisa, ali ništa od toga nije u onoj mjeri koliko on sam misli da je, pa njegove ambicije djeluju nepotkrijepljeno. Zbog toga se londonska epizoda završava relativno neuspješno, s porazom u finalu od svježe japanske pridošlice Kota Enda koji postaje zvijezda u svojoj zemlji i stoga „bankabilniji” kandidat za Rockwellovo sponzorstvo. Stoga Marty mora prihvatiti ponudu svog možda jedinog iskrenog prijatelja i kolege Bele Kletzkog (igra ga Géza Röhrig) i provesti ljeto na europskoj turneji s Harlem Globetrottersima. Kada se u Parizu sretne s Rockwellom i ovaj mu ponudi novu „točku” u kojoj treba izgubiti od Enda na promotivnom događaju pred nastupajuće svjetsko prvensto, Marty to odbija jer mu ponos ne dozvoljava, ali razvija opsesiju pojavljivanjem na svjetskom prvenstvu u Tokiju. Nazad u New Yorku, on ima nekoliko dana da svoje ambicije ostvari na bilo koji način, a usput se mora nositi i sa silnim problemima u koje serijski upada. Mora izbjeći „zamku” koju mu ujak postavlja da se vrati na posao, prijeteći mu zatvorom ako ne prihvati ponudu. Mora skupiti pravo malo bogatstvo da plati kaznu koju mu je Federacija odredila zbog financijske štete koju joj je nanio svojim prevarantskim eskapadama u Londonu. Mora srediti situaciju s trudnom Rachel i njezinim sve sumnjičavijim suprugom, kao i situaciju u trokutu s Kay i Rockwellom koje i dalje separatno obrađuje nadajući se financijskoj koristi. To ga dovodi do susreta s brutalnim gangsterom Ezrom (utjelovljuje ga redatelj Abel Ferrara) i njegovim psom Mosesom, potom do kockarske prijevare koju izvodi skupa s crnim taksistom Wallyjem (Tyler Okonma), onda do pokušaja poslovne muljaže preko ne previše pametnog nasljednika lokalnog biznisa Diona (Luke Manley) kojeg pokušava okrenuti protiv vlastitog oca i šefa u poslu, te do susreta s raznim agresivnim pojedincima i grupama. U svemu tomu, on često biva hvatan u laži, a ponekad i prinuđen da pristane na poniženje, makar i kratkotrajno.

Iako je stvarni Reisman doista bio koloritan lik sklon smicalicama i pelješenju nadobudnih amatera, Mauser kao na njemu temeljeni filmski protagonist ipak je dosta ekstremniji od njega. Reklo bi se da je riječ o tipičnom „safdijevskom” sociopatu s margine, uz dodatak ogromnog ega, umišljene veličine i „vudialenovske” neurotičnosti. Upravo potonja komponenta ga čini simpatičnim i dovodi publiku do toga da navija za njega, unatoč tomu što smo potpuno svjesni o kakvom se beskrupuloznom liku radi. To je zapravo sasvim očekivano od Josha Safdieja koji i inače tjera svoje likove da se u procesu vađenja iz nevolje zakopavaju u sve dublje gabule, te da čine grozne stvari za možda neko veće dobro ili viši cilj. Marty Mauser je možda primjer sociopatske „evolucije” čije su karike bili i Connie Nikas (Robert Pattinson) u filmu Paklena noć i Howard Rattner (Adam Sandler) u uratku Nebrušeni dijamanti. Doduše, Connie je svoja nedjela činio uglavnom iz razloga brige za svog mentalno hendikepiranog brata, a Howardova propast ne bi naškodila samo njemu, već i njegovoj obitelji koja za to nije ni kriva ni dužna, dok je Marty do samog kraja filma ipak primjer čiste koristoljubivosti, sebičnosti i samoživosti, možda čak i parazitskog odnosa prema svijetu i društvu. Takav tip lika dosta ovisi od glumca koji ga nosi, a izbor Timotheea Chalameta se, iako antiintuitivan sudeći po dosta mekšim likovima koje je glumac do sada birao, ispostavio kao pravi. Chalamet je u Martyju veličanstvenom odigrao najbolju ulogu dosadašnjeg tijeka karijere i u lik ušao toliko dubinski da ga i nakon snimanja još uvijek „igra” u svrhu promocije filma. Također, može se reći da Chalamet prolazi kroz evoluciju vlastite glume i tipova likova koje bira, što sa sobom nosi i sve raznolikije i izazovnije zadatke, a ovo mu je svakako najveći iskorak od dječačkih likova koje je do sada igrao. Chalamet se svakako uklopio u eklekticizam Josha Safdieja, baš kao i njegovi prethodnici koji su također igrali kontra svog uobičajenog tipa. Uklopili su se i drugi glumci, neki od profesionalnih također kontra tipa, neki drugi zapravo tražeći svoj budući tip uloge, dok oni iz redova poluprofesionalaca i amatera dodaju još jedan nivo autentičnosti u priči koja je iskonstruirana, ali tako da djeluje uvjerljivo. Safdeijev eklekticizam funkcionira kao sustav s pravilima koja se s minimalnim varijacijama ponavljaju: Daniel Lopatin kao kompozitor koji diskretno gradi tenziju u kaosu, Darius Khondji kao direktor fotografije koji taj kaos obuhvaća i slika, te Ronald Bronstein koji pored scenarija „duži” i montažu, opet skupa sa Safdiejem, a oni taj kaos čine ritmičnim i zanimljivim za praćenje. Druge potporne točke i reference dolaze iz prve polovice 80-ih, ranih radova upravo Abela Ferrare kojem su ulogom odali počast, te Scorseseovog uratka Idiotska noć kao amblematičnog za sav kaos New Yorka koji istovremeno zna biti i zabavan i opasan po život. Marty veličanstveni, međutim, ne dostiže razinu prethodnih filmova koje je Josh Safdie radio skupa s bratom, ali ne zbog toga što se osjeća Bennyjevo odsustvo. Drugo odsustvo je u pitanju, odsustvo urgentnosti i uloga koji su toliko visoki da možemo reći da se radi o životu ili smrti. Da, Marty će se par puta naći u životno opasnim situacijama, ali često svojom krivicom, dok egzistencijalno zapravo ne bi bio ugrožen da ne ide mimo i protiv društvenih pravila slijedeći svoje snove. Ipak, Joshov Marty veličanstveni je ne samo više „safdijevski” film od Bennyjevog uratka Smashing Machine: Život u ringu, nego je i bolji po svim parametrima, pa služi kao potvrda teze da je u bratskom dvojcu Josh onaj koji je glavni kreativac i orkestrator, dok Benny s „pomoćne” pozicije doprinosi pojedinim idejama, a ponekad i kao glumac. Pretpostavka je da će po tom starom, oprobanom receptu braća surađivati kada se ponovo kreativno povežu, što će se vjerojatno dogoditi već s narednim filmom.

Dust Bunny

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Znate ono kad ste bili mali: zaspite, usnite lucidni košmar koji se čini sasvim stvarnim, pošteno se isprepadate, pa se probudite u svom krevetu i u sasvim normalnoj, očekivanoj situaciji, ali ste još uvek pod utiskom. Toliko jakim da ste čvrsto uvereni da je bolje da nikada više ne zaspite, ili da tražite nekoga, mamu ili tatu, da vam „čuva strah“ tvrdeći da se ispod vašeg kreveta, u ormaru, na tavanu ili u podrumu krije monstrum koji vam kvari san. Današnji roditelji se dosta često neće ni usprotiviti hirovima i fantazijama svoje dece, a roditelji „starog kova“ će ih samo „ohladiti“ autoritativno izrečenom tvrdnjom da monstrumi ispod kreveta ne postoje.

U filmskom prvencu televizijskog producenta, scenariste i „šouranera“ Brajana Fulera (serije Hanibal, American Gods, Star Trek: Voyager i druge), devojčica Aurora (Sofi Sloun) taj isti štos pokušava da proda svojim roditeljima koji je obzirno, ali ipak čvrsto uveravaju da monstrumi ne postoje i da je dovoljno velika da spava sama i pri tome ne sisa prst. Aurora je, međutim, uverena u svoju istinu, a postaće još uverenija kada se jednog jutra probudi u rasturenom stanu u kojem od roditelja nema ni traga ni glasa. Zbog toga se Aurora za pomoć obraća svom komšiji iz stana 5B (Mads Mikelsen) za kojeg je uverena da je ubica monstruma: svojim očima je videla kako je u Kineskoj Četvrti zmaja rasporio kao ribu.

E, sad, stranac iz stana 5B nije nikakav ubica monstruma, niti je ono bio pravi zmaj. U pitanju je bio kineski zmaj u kojem se skrivala grupa ljudi, njegovih meta, što njega čini plaćenim ubicom. Zapravo, on je uveren da je sudbina „Erorinih“ (kako je on zove jer je, hm, stranac) roditelja bila namenjena upravo njemu. Ali kako to saopštiti detetu, a ne odati svoj kriminalni identitet?

Da stvar bude dodatno komplikovana, u priči je, dakle, i mafija koja šalje nove i nove „ture“ ubica (jednu od njih predvodi Dejvid Dastmalkian), a i tip iz stana 5B ima svoju šeficu Lavern (Sigurni Viver) koja ga savetuje da napusti grad i prepusti devojčicu svojoj sudbini, da ne bi ona morala da se bavi tim „repovima koji se vuku“. Usput, Aurora nije bila prava, već usvojena kći svojih roditelja, a sve njene „prethodne roditelje“ zadesila je slična sudbina, pa socijalna radnica Brenda (Šejla Atim) koja se bavi njom zapravo radi za FBI jer sumnja na nešto čudno. A možda, samo možda, devojčica ne deli sa svetom svoju bujnu maštu kada priča o mostrumu, već se tu radi o jednoj sasvim drugoj emocionalnoj reakciji...

Delom film-slikovnica s naivno-“strašnom“ pričom za laku noć, delom akciona avantura, delom komedija, delom horor i delom film za celu porodicu, Dust Bunny je za današnje pojmove prilično čudna zverka za koju nije jasno kojoj bi se to publici obraćala. Ali nekada, 80-ih i 90-ih godina prošlog veka, kada je potpisnik ovih redova bio klinac, ovakvih filmova bilo je puno i proizvodili su se gotovo serijski: Gremlins, The Goonies, Ghostbusters, Indiana Jones i još štošta. U njima se nasilje češće sugerisalo nego što se prikazivalo, bilo je plesa po rubu, ponekad i preko ruba straha, pa su ondašnjim klincima ovi filmovi poslužili kao ulaznica u svet ozbiljnijih i „čistijih“ žanrova, a oni ih i danas smatraju kultnim.

Eh, lako je bilo nas, nekadašnje klince dobiti na svoju stranu i ubediti nas u vrednost ne samo nekog pojedinačnog filma, nego i filma kao umetnosti i zabave. Današnji klinci ne samo da imaju sve moguće izvore zabave uparene s niti jednim trenutkom zaista slobodnog vremena, dokolice i dosađivanja, već zaista veruju u limite koje im sistem postavlja kako bi ih štitio. U tom smislu, bilo bi naivno misliti da je TV-guru Fuler imao nove generacije kada je osmišljavao svoj dugometražni prvenac. Ne, on je „gađao“ nas, njihove roditelje i našu nostalgiju i to manje ili više direktnim referencama na neke ozbiljnije filmove koje smo zavoleli kao ipak nešto stariji, vešto zapakovanim u šareni omot onoga što smo voleli kao klinci.

Ono što je najupadljivije u filmu je njegov stil, gde se spajaju simetrije Vesa Andersona sa živim bojama Žan-Pjera Ženea i Marka Karoa, uz malo stripovske stilizacije sveta na tragu franšize John Wick i pokušaja kanalisanja epskog ludila Terija Gilijama. Zaplet, pak, kao da je prepisan od Besona i njegovog Leona Profesionalca, samo dodatno okrenut u smeru naizgled dečije-naivnog, a zapravo hipsterski-ironičnog slepstika. Kao prva zvezda filma, Mads Mikelsen je dobar u balansu komične „roditeljske“ zabrinutosti nekoga ko se po prvi put susreće s detetom, ali teško da u tome može nadmašiti Žana Renoa, baš kao što je Sofi Sloun dovoljno ubedljiva kao Aurora, ali ipak ne dobacuje do visina mlade Natali Portman.

Nije, dakle, Dust Bunny posve originalan, nema tu čak ni postmodrnističkog preslagivanja, ali je makar u moru ozbiljnosti i „metafora za traumu“ sasvim osvežavajuće neozbiljan i razigran, čak i kada smo svesni s kakvom tačno reakcijom Fuler kalkuliše. Pitanje je samo koliko ćemo se prepustiti, a koliko biti kritični. Jer, istinu govoreći, sada su nam za infuziju nostalgije dostupne i prave, stare stvari.

Lista - Januar 2026.

 

Ukupno pogledano: 39 (31 dugometražni, 8 kratkih)

Prvi puta pogledano: 36 (28 dugometražnih, 8 kratkih)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): Marty Supreme

Najlošiji utisak: Don't Take It Personally

*ponovno gledanje

**kratkometražni

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.01. video Chainsaws Were Singing / Mootorsaed laulsid (Sander Maran, 2024) - 7/10
02.01. video Nickel Boys (RaMell Ross, 2024) - 6/10
06.01. festival Sound of Falling / In die Sonne schauen (Mascha Schilinski, 2025) - 8/10
13.01. kino Father Mother Sister Brother (Jim Jarmusch, 2025) - 7/10
16.01. video Don't Trip (Alex Kugelman, 2025) - 4/10
17.01. video Adorable Humans / Yndige Mennesker (Anders Jon, Kasper Jul, Michael Kunov, Michael Panduro, 2025) - 7/10
21.01. festival Silent Flood / Tykha povin (Dmytro Sukholytkyy-Sobchuk, 2025) - 7/10
21.01. festival December /Grudzień (Grzegorz Paprzycki, 2025) - 8/10
21.01. festival 9-Month Contract (Ketevan Vashagahvili, 2025) - 6/10
22.01. festival The Kartli Kingdom / Qartlis tskhovreba (Tamar Kalandadze, Julien Pebrel, 2025) - 7/10
22.01. festival Electing Ms Santa (Raisa Razmeri, 2025) - 5/10
22.01. festival Outliving Shakespeare (Inna Sahakyan, Ruben Ghazaryan, 2025) - 6/10
22.01. kino 28 Years Later: The Bone Temple (Nia DaCosta, 2026) - 8/10
22.01. video The Rip (Joe Carnahan, 2026) - 7/10
23.01. festival We Live Here / Atameken (Zhanna Kurmasheva, 2025) - 5/10
23.01. festival Welded Together (Anastasiya Miroshnichenko, 2025) - 8/10
*23.01. festival Active Vocabulary (Yulia Loshkina, 2025) - 7/10
23.01. kino The Wedding / Svadba (Igor Šeregi, 2026) - 6/10
23.01. festival Renovation / Renovacija (Gabriele Urbonaite, 2025) - 6/10
**23.01. festival Index (Radu Muntean, 2025) - 6/10
**23.01. festival Desert, She / I erimos (Ioanna Digenaki, 2025) - 5/10
**23.01. festival Stiina (Elisabeth Kužovnik, 2025) - 7/10
**23.01. festival Unavailable / Nedostupni (Kyrylo Zemlyanyi, 2025) - 7/10
**23.01. festival The Dark Hill / Temno brdo (Vanja Miloš Jovanović, 2025) - 8/10
*24.01. festival Militantropos (Yelizaveta Smith, Alina Gorlova, Simon Mozgovyi, 2025) - 7/10
24.01. festival Laguna (Šarunas Bartas, 2025) - 7/10
24.01. festival White Lies (Alba Zari, 2025) - 6/10
26.01. festival To Hold a Mountain / Planina (Biljana Tutorov, Petar Glomazić, 2026) - 7/10
**28.01. video Kismet (Žiga Virc, 2025) - 6/10
**28.01. video Upon Sunrise / Kad svane (Stefan Ivančić, 2025) - 7/10
**28.01. video Ether (Vida Skerk, 2025) - 7/10
28.01. video The Second Diary of Paulina P. / Drugi dnevnik Pauline P. (Neven Hitrec, 2025) - 6/10
*28.01. video An American Werewolf in London (John Landis, 1981) - 7/10
29.01. video Dust Bunny (Bryan Fuller, 2025) - 6/10
29.01. video Don't Take It Personally (Jelena Jureša, 2025) - 4/10
29.01. video Dad's Lullaby / Tatova kolyskovka (Lesia Diak, 2025) - 7/10
30.01. video Song Sung Blue (Craig Brewer, 2025) - 6/10
31.01. kino Marty Supreme (Josh Safdie, 2025) - 9/10
31.01. kino Die My Love (Lynne Ramsay, 2025) - 5/10

The Rip

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možemo da se pravimo naivni, ali istina je da je novac vraški dobar motivator koji pokreće ljude na činjenje raznih stvari, ponekad čak i onih nezamislivo loših. To ne znači nužno da je uvek sve na prodaju, ali stavimo hipotetički veći „ulov“ novca, zlata ili dijamanata između prijatelja ili saradnika, pa gledajmo kako se kolju oko njega. Filmskih primera koji potvrđuju ovaj kliše je sijaset, neki su na njemu manje ili više lansirali svoje karijere (Deni Bojl, Kventin Tarantino, Gaj Riči), drugi nisu odustajali od njega ni u filmovima iz svoje kasnije faze, poput Džona Frankenhajmera u filmu Ronin.

Taj filmski kliše nastao je od literarnog čiji je najtipičniji primerak roman Ostrvo s blagom Roberta Luisa Stivensona. Stoga ne treba da čudi da novac uspostavlja jaz između ličnih interesa i motivacija kod uglavnom negativnih tipova kao što su to gusari, pljačkaši i drugi kriminalci, ili možda kod onih ambivalentnih kao što su to avanturisti ili obični ljudi kojima se ukazala neočekivana prilika. Fora s filmom The Rip Džoa Karnahana koji nam se ukazao na Netfliksu je što su sada u toj situaciji „iskopanog blaga“ oni koji su zaduženi da čuvaju čast, poštenje i duha zakona, što će reći – policajci.

Budimo iskreni, ni filmski policajci nisu moralno stameni besprekorni karakteri kao što su to bili u nekim starijim, naivnijim filmovima. Ne, oni mogu biti moralno ambivalentni kao obični ljudi ili čak skloni korupciji i stoga po psihološkom profilu slični svojim filmskim „protivnicima“, kriminalcima. A ako u obzir uzmemo i rivalstva između različitih policijskih službi i njihovih nadležnosti, onda likovi itekako imaju razloga za podozrivost jedni prema drugima, naročito kada se sve vrti oko velikog novca.

Ali, pre nego što dođemo do naših protagonista i situacije u kojoj su se našli, Karnahan postavlja celu stvar akcionom scenom. Policajku koja istražuje poprilično bitan trag napadaju dvojica maskiranih napadača. Pre nego što je ubiju, ona ipak uspeva da pošalje poruku mobilnim telefonom. Ispostavlja se da je pokojna policajka kapetanica Džeki (Lina Esko), zapovednica specijalne jedinice zloslutnog imena TNT, a ta skraćenica stoji za taktički tim odeljenja za narkotike u Majamiju.

Kao što to obično biva kada na zadatku nastrada viši policijski oficir, pokreće se istraga, a pod sumnjom su i pripadnici njenog odeljenja. Njen zamenik poručnik Dejn Dumars (Met Dejmon) nije izvan sumnje na neku vrstu korupcije, a u istoj situaciji se nalazi i njegov najbolji prijatelj i najverniji kolega narednik Džej Di Bern (Ben Aflek) kojem ne pomaže ni to što je jedan od agenata FBI koji ih ispituju njegov rođeni brat Del (Skot Edkins). Ipak, ne postoje dovoljno jake indicije da su oni ili neko iz odeljenja umešani u ubistvo, ali to ih ne oslobađa pritiska, posebno zbog toga je što je javna tajna da neki pojedinci ili čak cela odeljenja sarađuju s narko-mafijom.

Kada Dejn prijavi dojavu da se u jednoj kući nalazi prilična količina novca, on okuplja tim koji sačinjavaju Džej Di, kao i detektivi Ro (Stiven Jeun), Numa (Tejana Tejlor) i Lolo (Katalina Sandino Moreno) da je ispita. Službeni pas koji njuši novac (priznajem, odličan štos, bilo da je tako nešto stvarno moguće ili ne) kod kuće „poludi“ mnogo više nego što se to očekuje za prijavljenu sumu, pa su oni još više nego uobičajeno rešeni da u kuću u kojoj živi misteriozna Dezi (Saša Kali) upadnu na ovaj ili na onaj način.

Stvari postaju još kompleksnije kada otkriju da je u zidu na tavanu skriveno daleko više od nekoliko desetina ili stotina hiljada dolara koliko je, navodno, glasila dojava. Umesto toga, tamo je nekih dvadeset miliona, a stvari postaju još čudnije kada Dejn reši da tim svoje otkriće ne prijavi nikome odmah. Umesto toga, on timu oduzima sredstva komunikacije i deli im zadatke. Kada zazvoni kućni telefon, a glas s druge strane ih upozori da uzmu „proviziju“ i odu, jer će u suprotnom poginuti, postaje jasno da postoji sprega između mafije i nekog u policiji. Pitanje je samo – koga...

Tokom tri četvrtine trajana, za Netfliksove standarde inače sasvim pristojnih dva sata, The Rip funkcioniše kao savršeno podmazan triler. Osnovni razlog za to je što reditelj osnovno „pogonsko gorivo“ sumnje savršeno raspoređuje među likovima, a oni, pak, za sebe ili podeljeni u manje grupe kreiraju različite teorije jedni protiv drugih. To stvara jedno zatvoreno okruženje, dodatno podvučeno fotografijom Huana Migela Aspiroza i montažom Kevina Hejla koje zaokružuju internu topografiju mesta radnje, u kojem sukob može da eskalira brzo.

Druga bitna stavka je i ekonomika scenarija kojoj u prilog ide i glumačka podela: Met Dejmon i Ben Aflek su već decenijama uhodani glumački, scenaristički, autorski i producentski duo, pa bez problema možemo da ih prihvatimo kao kolege koje su nekada na istoj strani, a nekada i preispituju ili čak rade jedan protiv drugog. Ostali likovi tako ostaju u drugom planu iz kojeg se izvlače u prvi kada je to oportuno, odnosno kada sumnja padne na njih ili kada oni na nekog sumnjaju.

Misterija se, međutim, do navedene tačke u potpunosti odmota, pa Karnahan za kulminaciju bira prolongiranu akcionu sekvencu obračuna s utvrđenim krivcem, odnosno krivcima. To svakako predstavlja određenu promenu u dotadašnjem tonu filma, a možda i lagani pad po pitanju kvaliteta materijala i rada, ali takvo rešenje ne treba da nas začudi ako znamo od koga dolazi. Karnahan je svoju autorsku karijeru započeo kao autor klasičnih, ne naročito inventivnih akcionih filmova sa šmekom nešto starije B produkcije i tom stilu se vraća i u svojim ozbiljnije budžetiranim kasnijim filmovima.

Na kraju krajeva, film mora nekako da se završi, pa zašto se ne bi završio tipičnim obračunom? U svakom slučaju, ovde se ne radi o uratku koji će ući u antologije i ostati u analima, već o nečemu za prolaznu konzumaciju i zabavu nalik na filmove koji su se nekada pozajmljivali u video-klubovima. Vremena su se promenila, pa sada umesto klubova imamo Netfliks kojem je ovo prvi potencijalni hit nešto višeg profila s nekoliko poznatih glumaca u kadru i na producentskim pozicijama s etiketom 2026. godine. U tom smislu, nadajmo se da se po tom „jutru dan poznaje“ i da ćemo u novoj godini redovno dobijati ovako solidne filmove.