Paul

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Radio dokumentarce ili igrane, kratke ili dugometražne filmove, frankofoni kanadski autor Deni Kote ne odustaje od određenih principa i postulata. Njegovi filmovi deluju čudno, spori su, opservantni i puni neke neprijatne i nesigurne atmosfere, a likovi (ili subjekti) mu služe kao centar gravitacije oko kojeg se ta neprijatna atmosfera kovitla. Koteov najsvežiji dokumentarac Paul prikazan je u sekciji Kontroverzni Dox u Zagrebu.

Naslovni junak Pol deluje kao ublaženija dokumentarna varijanta debelog Čarlija (Brendan Frejzer) iz filma The Whale (Daren Aronofski, 2022). Proveo je nekoliko godina u „zagrljaju“ depresije, nije izlazio iz svoje kuće ili sobe, nagojio se i zapustio. Jednog dana je rešio da promeni i počisti svoj život i u tom procesu je shvatio i šta mu treba i šta ga „pali“ – da čisti kuće za dominantne žene i da to snima za svoj video-kanal putem kojeg komunicira sa svetom. Finansijski aranžmani takvog „posla“ nisu nigde istaknuti, a nisu ni bitni jer Pol od takve i sličnih saradnji (recimo, snima jednu svoju koleginicu koja „prodaje“ fetiš na prljanje hranom) može da živi. I čini se da je sve srećniji, sve aktivniji i sve precizniji u formulaciji šta želi, a šta ne.

Lako je, makar s te neke generacijske distance, pokazati manjak razumevanja i višak spremnosti da se osudi inherentni egzibicionizam mlađih generacija odraslih s internetom i na internetu. Kote, međutim, to ne čini, već samo pušta svog protagonistu da se izrazi kako i koliko on sam želi, dodajući nekakav umetnički „premaz“ i pečat na ono što Pol sam radi i pritom mu pomažući da se izrazi. Film Paul, doduše, deluje suviše distancirano i s jedva primetnim lukom u razvoju subjekta kao filmskog lika, što je za Kotea tipično, ali svejedno deluje krajnje iskreno.

A Film a Week - Does the Horse Have to Work, Too? / Muss das Pferd auch arbeiten?

 previously published on Cineuropa

The modern world and contemporary lifestyle tend to offer satisfaction through comfort, rather than through the sense of accomplishment that comes from working hard to achieve something. They also tend to overwhelm us with information at a rapid pace and burden us with making decision after decision based on it. That may be one reason why some people choose alternative, simpler, old-fashioned ways of life. A personal desire, and the need for detachment from modern living, is perhaps the only way to explain the choice made by Valeria, the protagonist of Leonhard Pill’s documentary Does the Horse Have to Work, Too?, which has world-premiered in the Regional Competition of ZagrebDox.

Valeria left her previous life to work as a shepherdess somewhere in the Austrian mountains. She lives in a metal container in the middle of nowhere and tends to the every need of every “member” of her flock – taking them to pasture, keeping them safe, helping the females give birth, separating mothers and newborn lambs in the enclosure, treating injuries and trimming hooves. When the time comes, she also takes them to the slaughterhouse, skins them and disposes of the remains. In her free time, she practises crafts and listens to extreme metal, either to set the rhythm of her work or to “wash out” the cacophony of the day’s dissonant bleating that she must endure. She does everything with patience and a certain self-assurance, and she is paid the minimum monthly wage for her work, so it is clearly not about the money. Perhaps the visit from her sister Fidelia, and the opportunity to engage in an in-person conversation with another human being, may shed some light on her motivations…

Does the Horse Have to Work, Too? is not that kind of documentary, as Leonhard Pill opts for a strictly observational style in order to create space for the viewer’s own meditation on topics that rarely extend beyond passing thoughts. He is highly methodical and notably unsentimental in this approach, showing his protagonist’s life and work across all four seasons, with snapshots of incidental beauty, such as landscapes in the light of the setting sun, or the occasional ugliness and cruelty of natural law: stillborn lambs, babies dying for a variety of reasons, or old animals being killed. Much of the imagery captures the sheer mechanics of it all: a large flock moving from one point to another, two young rams head-butting, and Valeria carrying out her daily work with a sense of calm and serenity.

Although the documentary sometimes risks getting lost in repetition with only minimal variations, it is commendable for the filmmaker’s uncompromising attitude in showing things as they are, without explanation or sentimentality. He also undertakes most of the work himself: he serves as his own cinematographer, sometimes steps in front of the camera, or asks his protagonist questions about the specifics of her work and life, to which she responds in laconic fashion. Even the tracks she listens to are provided by his own band. The editing by Florian Lambrecht keeps the pace of the documentary in sync with natural processes, and suits the style Pill has chosen. Does the Horse Have to Work, Too? emerges as a highly sincere documentary that should connect with its niche audience.

A Film a Week - Remember My Song / Sjeti se moje pjesme

 previously published on Cineuropa

The collapse of Yugoslavia remains a subject of interest across generations in the states that succeeded it after the wars of the early 1990s. The central question is how the proclaimed ideals of “brotherhood and unity” in the former socialist regime morphed into nationalist hatred and quasi-tribal wars. Artists across different disciplines have sought to capture this transformation through metaphors drawn from a range of settings, such as ethnically mixed villages and towns, workplaces that employed large numbers of people, and communal spaces – bars, clubs, inns and taverns once widely frequented.

One such tavern that operated in the 1980s stands at the centre of the documentary Remember My Song, directed by Jelena Bosanac and Tanja Brzaković. The film has just premiered in the regional competition at ZagrebDox. The opening scene shows an ageing man reciting a poem about his village of Jugovo Polje beside its road sign. The rhymes are somewhat laboured and the worldview expressed in the poem is slightly naive, evoking the idyll before the war and portraying the war itself as a kind of demon that appeared from nowhere. The scene is followed by material from a personal archive, showing the immediate consequences of the events of the early 1990s: a bare structure too large to be a single residential unit, yet not large enough to function as an industrial building. In the ruins, completely ransacked years earlier, a woman finds an old LP record, and the time capsule opens.

It takes us to a tavern called Jablan, meaning “poplar”, which operated in a village near a busy road. Its owner, Nikola, was a capable businessman, and his wife Milena had a gift for managing staff. During the day, endless meals were prepared for passing truckers, and countless coffees from the first espresso machine in the area were served. On weekend nights, the tavern turned into a folk music disco, with live performances by aspiring singers and even established stars brought in from Belgrade. The owners and staff lived in harmony and unity, while the guests kept spending their money and “producing” countless anecdotes. Questions of nationality were never raised – until nationalism reached Jablan through its guests in the early 1990s, when politicians were stirring people up for war.

However authentic it may be, the story is quite typical, touching on all of the familiar cornerstones of idyll and nostalgia. What makes Remember My Song stand out, however, is the filmmakers’ approach. Much of the film is built entirely from found VHS footage and photographic material re-shot by Željko Felbar and edited by Hrvoslava Brkušić, using experimental forward and rewind techniques to create a psychedelic effect. This effect is further enhanced by the use of (Serbian) folk music, which taps into deeply rooted emotions and is further distorted by being sourced directly from ageing VHS recordings. Over this material, Milena, the waiters, the cooks, the musicians and the regular singer Haska narrate the stories they have collected.

The filmmakers’ decision to shift their approach once the tavern’s golden years are over, turning to a series of shots of empty spaces filmed by Boško Đorđević, proves to be another effective choice, as the stylistic contrast works very well and highlights the consequences of war and destruction. In the end, with Remember My Song, Bosanac and Brzaković may be telling a well-known, oft-told story, but they do so in a captivating manner.

Lista - April 2026.

 

Ukupno pogledano: 43 (34 dugometražna, 9 kratkometražnih)

Prvi put pogledano: 39 (31 dugometražni, 8 kratkometražnih)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Bride!

Najlošiji utisak: Ready or Not 2: Here I Come

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.04. festival Four Minus Three / Vier Minus Drei (Adrian Goiginger, 2026) - 7/10
01.04. festival Mother's Baby (Johanna Moder, 2025) - 7/10
02.04. kino Ready or Not 2: Here I Come (Matt Bettinelli-Olpin, Tyler Gillett, 2026) - 4/10
02.04. kino They Will Kill You (Kiril Sokolov, 2026) - 6/10
02.04. video Pretty Lethal (Vicky Jewson, 2026) - 5/10
*04.04. kino Extraordinary / Glavonja (Marina Andree Škop, Vanda Raymanová, 2026) - 7/10
09.04. kino The Super Mario Galaxy Movie (Aaron Horvath, Michael Jelenic, Pierre Leduc, 2026) - 6/10
*11.04. video Crime 101 (Bart Layton, 2026) - 9/10
13.04. kino Franz (Agnieszka Holland, 2025) - 7/10
16.04. video Outcome (Jonah Hill, 2026) - 5/10
16.04. video Heel / Good Boy (Jan Komasa, 2025) - 6/10
18.04. kino The Bride! (Maggie Gyllenhaal, 2026) - 8/10
18.04. kino Hajduk u Beogradu (Milan Todorović, 2025) - 6/10
19.04. festival Synthetic Sincerity (Marc Isaacs, 2025) - 5/10
20.04. festival No Mercy (Isa Willinger, 2025) - 5/10
**20.04. festival Sanyi the Rooster / Sanyi kakas (Lotte Salomons, 2025) - 7/10
**20.04. festival Asparagus Bear / Medo u šparogama (Ivan Grgur, 2025) - 8/10
**20.04. festival Greetings from the Secretariat / Pozdrav iz sekretarijata (Ivan Ramljak, 2025) - 8/10
21.04. festival Ultras (Ragnhild Ekner, 2025) - 6/10
21.04. festival A Train Passes Every Day and It Never Stops / In fiecare zi trece acelasi si nu opreste nicodata (Vlad Petri, 2026) - 8/10
**21.04. festival Wed Lock Trad Wife (Gabriele Neudecker, 2025) - 7/10
**21.04. festival Black Gold / Crno zlato (Mitar Simikić, 2025) - 6/10
**21.04. festival Borderline of Freedom / Granice slobode (Jovana Semiz, 2025) - 7/10
**(*)22.04. festival Slet 1988 (Marta Popivoda, 2025) - 9/10
22.04. festival A Few Chunks of Cheese / Za nyakolko buchki sirene (Nikola Boshnakov, 2026) - 6/10
**22.04. festival Delta Oscar Mike (Dea Botica, 2025) - 6/10
22.04. festival Goranka's Time / Goranka (Boris Miljković, 2026) - 7/10
23.04. festival Punk Under Communist Regime / Punk pod komunističnim režimom (Andrej Košak, 2025) - 6/10
23.04. kino Mother Mary (David Lowery, 2026) - 4/10
24.04. festival The Feast of the Wolf / Vučja gozba (Jadran Boban, 2025) - 8/10
24.04. festival Remember My Song / Sjeti se moje pjesme (Jelena Bosanac, Tanja Brzaković, 2026) - 7/10
24.04. festival Meant to Be / Ez így volt szép (Olivér Márk Tóth, 2026) - 5/10
**24.04. festival This Desirable Device (Mina Simendić, 2026) - 5/10
27.04. festival Does the Horse Have to Work, Too? / Muss das Pferd auch arbeiten? (Leonhard Pill, 2026) - 6/10
27.04. festival Being Related to John Malkovich / Biti u rodu s Johnom Malkovichem (Luka Mavretić, 2025) - 7/10
28.04. festival Fragments of Belonging / Tragovi pripadanja (Tatjana Božić, 2026) - 7/10
29.04. festival The Visitor / Svečias (Vytautas Katkus, 2025) - 5/10
29.04. festival Straight Circle (Oscar Hudson, 2025) - 5/10
30.04. festival Paul (Denis Cote, 2025) - 7/10
30.04. festival Ghost Elephants (Werner Herzog, 2025) - 7/10
30.04. festival Kenny Daglish (Asif Kapadia, 2025) - 8/10
*30.04. festival The Girl in the Snow / L'engloutie (Louise Hémon, 2025) - 7/10
30.04. festival The Lights, They Fall (Saša Vajda, 2026) - 4/10

Mother Mary

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Šta je to s američkim nezavisnim autorima i filmovima o (fiktivnim) muzičkim zvezdama kao pokušajem ulaska u „mejnstrim“? Pokušajem, kažem, jer uspeh nije ničim zagarantovan.

Možda je Aleks Ros Peri tu ostao najverniji sebi i svom muzičkom i filmskom ukusu sa Her Smell, budući da je ostao u domenu alternativne muzike (specifičnog „riot girl“ podžanra u pank-roku), pa je u pet činova oslikao pad i pokušaj uspona posrnulog idola. U slučaju Brejdija Korbeta i filma Vox Lux možemo govoriti samo o filmskom habitusu, budući da autor svoj muzički ukus nije javno komunicirao, ali je fokus, kao i u njegovom prvencu, bio prvo na detinjstvu muzičke zvezde, a onda i na tome u kakvu se nesnosnu odraslu osobu ona pretvorila. Oba filma su bila dobra, što se ne može reći za prošlogodišnji uradak Treja Edvarda Šulca Hurry Up Tomorrow, ali neka reditelju posluži kao alibi da to ipak nije bio njegov-njegov projekat, već je on tu servisirao ego-trip izvođača pod nadimkom The Weeknd i zapravo učestvovao u kampanji za novi album. Popisu se mogu slobodno dodati još i Trap M. Najt Šjamalana i Smile 2, iako ne dolaze od „indi“ autora.

Kako će se u tom sada već trendu, skoro pa pod-žanru filmova o demonima u glavama muzičkih zvezda snaći Dejvid Loueri? Za razliku od prethodno navedene trojice nezavisnjaka, on je već nekoliko puta ulazio u holivudski „mejnstrim“, i to s Diznijevim filmovima za celu porodicu, Pete‘s Dragon (2016) i Peter Pan and Wendy (2023), a prisetimo se i prilično konvencionalnog biografskog filma The Old Man and the Gun (2019) o beguncu iz zatvora i pljačkašu-džentlmenu Forestu Takeru kojeg je utelovio Robert Redford u jednoj od svojih poslednjih uloga. Louerija, pak, pre povezujemo s ambicioznim „indi“ filmovima kao što su, meni lično najdraži, Ain‘t Them Bodies Saints (2013), te idiosinkratički A Ghost Story (2017) i The Green Knight (2021).

Kao i potonji, i Louerijev najnoviji film, Mother Mary, dolazi ispod „čekića“ produkcijske kuće A24, čime su očekivanja u startu prilično podgrejana... Prva razlika u odnosu na ostale filmove žanra je što Mother Mary nije film o demonima i padu, nego pre svega o pokušaju egzorcizma i iskupljenja.

Naslovna junakinja čije je ime očito umetničko i koju igra En Hetavej na neko vreme je nestala sa scene. Skrivala se od očiju javnosti nakon dokumentovane i viralno poznate nesreće na sceni koja bi mogla da se protumači kao manifestacija nervnog sloma ili čak pokušaj samoubistva. A to, priznaćete, nikako ne ide s aurom i pojavom pop-zvezde koja puno toga polaže u religijsku (ili, pak, blasfemičnu) ikonografiju, sa sve oreolom kao standardnim delom „autfita“.

Planirajući svoj „kambek“ za koji možda i nema snage, ona zato odlazi kod svoje stare stilistkinje i nekadašnje bliske prijateljice Sem Anselm (Mikaela Koel), navodno da od nje naruči novu haljinu. Interakcija između njih dve je neprijatna toliko da ni Semina asistentkinja Hilda (Hanter Šafer) ne uspeva da je relaksira, pa naslućujemo da se tu ne radi o prostom odnosu mušterije i krojačice, već o nečemu mnogo većem. Ono neizgovoreno polako se izgovara uvijeno kroz metafore, na kraju i otvoreno.

Sem je, naime, u najmanju ruku ko-kreatorka, ako ne i glavna kreatorka persone Mother Mary jer je u kreacije za pevačicu unosila delove sebe. Njih dve su bile vrlo bliske prijateljice, ako ne i više od toga (Laueri šalje difuzne signale i u tom pravcu, bez jasne potvrde), ali je pevačica napustila svoju prijateljicu kako bi otišla dalje, pa se Sem oseća kao da ju je izdala. Zbog toga je „muči“ pasivnom agresijom i navodi na otvaranje i izvinjenje.

Međutim, taj „tango“ koje njih dve igraju polako dovodi do priznanja da su obe posle „raskida“ imale susret s nečim onostranim, s nekim spiritualnim prisustvom crvene boje i s teksturom poput najfinije svile. Sem ga je osetila nakon poslednjeg koncerta na kojem je inkognito bila, a pevačica je počela da ga oseća, pa čak i da manično pokušava da ga dostigne nakon koncerta na nekoj sledećoj turneji i susreta sa spiritualistkinjom (FKA Twigs, jedna od autorica songova za film).

Osim nekoliko „flešbek“ sekvenci neretko postavljenih na način da dve protagonistkinje u sadašnjosti to gledaju kao scenu iz prošlosti ili u nju čak i ulaze, glavnina radnje filma se odvija u toku jednog dana i noći u štali pretvorenoj u krojački studio negde na selu u Engleskoj. To znači da smo uglavnom prepušteni verbalnom sparingu između njih dve i dugim dijaloškim scenama koju Laueri u funkciji autora i montažera, te dvoje snimatelja, Endru Droz Palermo i Rina Jang, pokušavaju da razmrdaju.

Osvetljenje je prigušeno, kolorit limitiran, scenografija Frančeske Di Motole daje natruhe da postoji nekakav red u haosu, ali intervencije se čine neophodnima i ponekad su čak vizuelno impresivne. To sve služi kao nekakav „tizer“ za drugu polovinu filma koja često iskače u nadrealno i spiritualno u scenama s one strane stvarnosti u kojima kolorit postaje žarkiji i upadljiviji, a kamera fokusirana na hvatanje pokreta.

Opet, dosta toga svejedno počiva na glumicama i njihovoj međusobnoj igri. Iako je En Hetavej prvopotpisana zvezda filma u ulozi dive i glumica s reputacijom vrlo posvećene svakoj ulozi, ona ovde izvlači deblji kraj na verbalnom planu. Razlog za to je što je u čisto verbalnoj komunikaciji lik Sem koncipiran kao dominantniji i onaj koji vodi igru, što Mikaela Koel koristi da diktira tempo na ivici teatralnosti, ali nikad preko granice dobrog ukusa. Ipak, En Hetavej se u tišim scenama spreto dočekuje na noge kroz čistu fizikalnost, pokret i mimiku, čime pokazuje širinu svog „arsenala“. Uostalom, imajući u vidu njen karijerni put od „američke drage“ i naslednice Džulije Roberts, preko opanjkavanja i dodeljivanja uloga iritantnih zlica ili paćenica, do reinvencije u dramsku glumicu s karakterom, što opet podseća na kasnije uloge Robertsove, čini se da je Lauerijev izbor En Hetavej za glavnu ulogu jedini logičan.

U svom scenariju Laueri takođe ubacuje dovitljive intervencije, signalizirajući da metafore postaju iznurujuće. Međutim, Mother Mary je ipak film satkan od jedva prikrivenih metafora, otvorenih citata, „pozajmljenica“ i kompozita, pa u njemu nije teško prepoznati elemente drugih i ne nužno boljih filmova. Dizajnom, recimo, podseća na uspelija dela Pitera Striklenda, psihologizacijom, pa, na to kako se Pol Tomas Anderson igra Kjubrika, Fridkina i njegovog Egzorcista na par mesta je takođe teško ne primetiti, dok je sam koncept skršene pop-zvezde i ovde postavljen na sličan način kao i u primerima s početka teksta. Pritom je i sam naslovni lik koncipiran kao kompozit drugih, postojećih izvođačica od Madone do Lejdi Gage i dalje prema sadašnjim divama sa scene koje fanovi, navodno, obogotvoruju. Ali, pitanje je koliko taj koncept drži u stvarnosti, budući da je rok trajanja svake od njih pojedinačno kraći od onoga što scenario sugeriše.

Kad smo kod trajanja, sa skoro dva sata prepucavanja, ispovesti, ilustrovanih košmara i vizuelno impozantnih, ali narativno siromašnih „filera“, Mother Mary zaista predugo traje i postaje zamoran. Čak iscrpljujuć kao metafore koje junakinje koriste. Ali, najviše iznurujuće je to što kroz njihove i autorove metafore koje to zapravo nisu (iz razloga što ih baš tu i baš takve očekujemo) moramo da se probijamo i probijamo. Laueri je uspeo da podbaci, čini se, kao nikada do sada u svojoj karijeri i da stvori upadljiv, a prazan film. Možda je i to uradio s namerom, u svrhu metafore savremene pop-muzike, ali jesmo li dužni da to slušamo ili gledamo?

A Film a Week - A Train Passes Every Day and It Never Stops / În fiecare zi trece același tren și nu oprește niciodată

 previously published on Cineuropa

A night train passes beside a small village graveyard somewhere in the hills of Transylvania. It is late, so we do not hear any sound emanating either from the natural surroundings or from civilisation. The original score, mostly making use of trumpets, is dark and moody, lying somewhere between jazz and drone, and perfectly sets up the atmosphere of Vlad Petri’s newest documentary, A Train Passes Every Night and It Never Stops, which has just premiered in the regional competition of ZagrebDox.

From there, Petri takes us to a house and a garden surrounding it. It is still nighttime – maybe the same night. Men are sitting outside, discussing topics like traffic and roads in Germany, while the women are inside, having their own conversations on topics closer to home. Crying and sobbing sounds in, we presume, the not-so-distant background remind us that the event that has gathered all of these people at the house is a wake, meaning that the day after will be the day of the funeral. And in villages like this one, funerals can be prime social events that bring people, many of whom have moved to cities, to other towns or abroad, together.

Over the course of the next hour or so, Petri takes us through the folklore and technicalities of funerals in rural Transylvania. Orthodox Church customs might seem exotic to outsiders, but for the locals, they are the default way of doing things, and are performed almost mechanically by the clergy and accepted for what they are by their flock. The same can be said of the approach of one of the grave diggers, who have to deal with the steep terrain and limited space for the family tomb, or for the brass band playing melancholic marches, or the trio of elderly ladies singing sorrowful songs.

But not everything is this mechanical. The local barbershop serves as a hub for gossip and the place where philosophical questions are raised. Also, the closeness to death awakens a certain will to live in people, so they “defend” themselves, in a way, by means of some very dark humour. For instance, the oldest member of the aforementioned trio resorts to such humour when a rumour starts swirling that the wake in the village is actually hers.

Serving as his own cinematographer, Petri opts for a clear, old-school observational style and uses static shots from various distances, through which he demonstrates both keenness and patience. The camera moves only once, when it is necessary, and even then, it does so in a geometrical manner. Thus, the filmmaker captures some striking and outstanding details, the sense of ritual and the spirit of the village which seems to be dying out – but also the sudden bursts of beauty, such as the natural surroundings on a clear day or the railway viaducts from Austro-Hungarian times, serving as reminders that the village was once somewhat prosperous.

The project might have started out as something quite different, but the element of the funeral(s) as the connective tissue within the community was discovered later on. A dedicated viewer might notice the trend of things appearing in threes, like three trains passing through the village at different times of day, or three separate funerals being shot, but the editing by Maria Bălănean creates a certain continuity that suggests that the funeral is more of a state of mind, as it all seems to be one, constant event. In this way, A Train Passes Every Night and It Never Stops turns into a proper meditation on life and death that is not framed as a battle, but rather as an organic union.

Hajduk u Beogradu

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Čini se da mi, današnji roditelji, ponavljamo određene misaone obrasce koje su naši roditelji imali kada smo mi bili djeca. Nas su opominjali kako smo postali ovisni o modernim tehnologijama (tada su to još bile televizija, video i još uvijek „neumrežene” igrice na računaru ili konzolama), pa smo zaboravili na čitanje. Ni drugačiji načini zabave, odnosno divljanje i lutanje vani, također nisu dobro kotirali kod naših starih. Na tapetu smo mi, dječaci, bili češće nego stereotipno mirnije djevojčice, a „špotale” su nas češće majke i bake negoli očevi i djedovi. S današnjom umreženom tehnologijom, čak se i gledanje televizije i filmova čini staromodnim, a današnja djeca čitaju još i manje, posebno ako ih se sustavno ne tjera na to, pa se možemo uhvatiti kako djeci ponavljamo iste rečenice koje smo mi slušali u njihovoj dobi. Govoreći iz perspektive odrastanja u Srbiji 90-ih godina prošlog stoljeća, serijal romana o Gligoriju Pecikozi Hajduku iz pera Gradimira Stojkovića, a naročito prva knjiga iz serijala, Hajduk u Beogradu, predstavljala je izuzetak od najčešće dosadne i nedvojbeno anakrone lektire koju smo morali čitati za školu. Stojkovićevi romani su bili smješteni u dovoljno blisku prošlost, odnosno u deceniju ranije, njihovi junaci su živjeli na sličan način kao i mi, i mučili su ih isti problemi kao i nas. Stojković je u svojim romanima propagirao neke tradicionalne i univerzalne vrijednosti poput drugarstva i zajedništva kojima se korigiraju nedruštvene tendencije kod omladine, ali je to činio na jedan moderan način. Također, bio je dosta aktivan u obilasku škola i ciljanju svoje primarne publike, dječaka, kojima se rijetko tko od pisaca obraćao u to vrijeme. Rezultat je bio takav da su Hajduka u Beogradu čitale generacije i generacije, pa su se i nadležni kasnije prenuli i uvrstili ga u lektiru. Možda je ipak bilo prekasno za to jer je tehnologija u međuvremenu još brže napredovala, a način života kod mlađih se još više promijenio.

Kada se počelo govoriti o filmskoj adaptaciji, prije godinu ili dvije, očekivanja su bila visoka, prije svega od nas koji smo Hajduka čitali kao djeca. Među poklonicima romana je svakako bio i redatelj i producent filma Milan Todorović, poznat najprije po radu u sferi žanrovskog filma i televizije, i to u, uvjetno rečeno, B-produkciji i za globalno tržište. Mogli smo se pitati kako jedan hit-roman nije adaptaciju dobio i ranije, interesa je sigurno bilo, ali je Stojković, izgleda, izabrao Todorovića. Drugi razlog za podgrijana očekivanja bio je trenutni val filmova za djecu i mlade kojem svjedočimo ne samo u srbijanskoj, već i u regionalnoj kinematografiji: imali smo tako Ljeto kada sam naučila letjeti Radivoja Raše Andrića po romanu Jasminke Petrović, Dnevnik Pauline P. i Drugi dnevnik Pauline P. Nevena Hitreca po romanima Sanje Polak, prije toga snimani su filmovi po romanima o Koku Ivana Kušana, a u posljednje vrijeme imamo i filmove po originalnim scenarijima – u kinu nam se relativno nedavno ukazao i naslov Glavonja Marine Andree Škop i Vande Raymanove, a prije toga smo mogli gledati, primjerice, slovenske naslove Kapa Slobodana Maksimovića i Blok 5 Klemena Dvornika. Zbog svoje edukativne vrijednosti i potencijala za organizirane projekcije, čini se da su filmovi za mlađu publiku sigurna investicija, obraćanje svojoj ciljnoj publici na pravi način garantira još veće brojke gledanosti, a dodana umjetnička vrijednost daje šansu i za međunarodne uspjehe na festivalima. Hajduk u Beogradu, doduše, nije izlazio na međunarodne festivale, ali je u Srbiji ostvario vrlo solidnu gledanost, crpeći gledatelje iz dvije baze. Prvu od njih činili su pragmatični mladi kojima bi gledanje filma oduzelo manje vremena nego čitanje knjige za lektiru, a drugu odrasli nostalgičari i postojeći fanovi knjige.

Za provjeru vlastitih pretpostavki, na projekciju sam poveo i „pomoćnika”, odnosno sina. Knjigu nije čitao, vrijeme radnje čak i prije nego što su njegovi roditelji išli u školu mu je bilo donekle strano i daleko, posebno u smislu odnosa nastavnika prema učenicima, neki od problema s kojima se susreću junaci filma su ipak bili „preodrasli” za njega. Film mu nije bio ništa posebno, činio mu se predugim i unekoliko sporim, ali je prepoznao ponešto od grada u kojem mu žive baka i djed, i namještaj sličan onom kojim je opremljen njihov stan. Prepoznao je i neke od univerzalnih vrijednosti drugarstva, zajedništva i prihvaćanja pridošlica bez predrasuda. Filmski kritičar u meni prepoznao je surovu istinu da filmska adaptacija Hajduka u Beogradu neće naći zajednički jezik s publikom izvan postojeće baze poklonika, koju pritom sačinjavaju odrasli i nostalgični. Problem je u tom smislu sličan kao i u slučaju Hitrecovih adaptacija knjiga Sanje Polak – u oba slučaja scenariji Ivana Turkovića Krnjaka, odnosno Milice Konstantinović Stanojević drže se epizodične strukture literarnih izvornika koju nije lako „prevesti” u novi medij, dok redatelji to naprosto vizualiziraju. To također ostaje zadano izvornikom: Hitrecovim filmovima dominira „pomaknuta” stilizacija, dok Todorović slijedi Stojkovićev pomalo naivni realizam, dodatno ga bojeći nostalgičnim detaljima perioda iz svog (i mog) djetinjstva, poput crvenih kioska u kojima su se prodavale hrenovke, plakata za onda popularne filmove, onovremene popularne glazbe i stripova. Još neka od iskakanja prisutna su da bi se podmetnula još neka od pop-kulturnih referenci, „uskršnja jaja” ili kameo-uloge poznatih ličnosti, ponekad čak i u nekom pseudo-humornom ključu prvoloptaške dosjetke. Zanatski najuspjeliji moment je svakako umontiravanje spota za reklamnu pjesmu Belgrade, My Belgrade Nataše Gajović, koja je bila dio neuspješne kampanje Beograda za domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara 1992. godine.

Što se radnje filma tiče, ona prati radnju romana i oslanja se na tipske točke oslonca prisutne i u slično intoniranim romanima i filmovima. Mladi Hajduk (igra ga Todor Jovanović) dolazi iz sela Mramorak u Banatu u Beograd, gdje će završiti osmi razred osnovne škole. Isprva ga ne samo kolege iz razreda, već i nastavnici diskriminiraju kao „seljaka” koji „ništa ne zna”, ali Hajduk je ne samo bistar i pravedan momak, pravi sportaš i talentirani košarkaš, već i odličan učenik, dobar sin svojim roditeljima (tumače ih Dragan Mićanović i Sloboda Mićalović) i dobar drug. Momak nadimka Himalaja (Andrej Kostjukov) prvi će ga prihvatiti kao druga i štititi od diskriminacije koju zaziva Vlada Indijanac (Martin Zoričić), dok će se Hajduk naći i u centru ljubavnog trokuta, jer će se oko njega otimati prepredena štreberica Roberta (Vera Ćetković) i prostodušna zavodnica Vesna (Sofia Trifunović). U međuvremenu, Hajduku u posjet dolazi društvo sa sela, odnosno njegov nekadašnji tim s trenerom Jocom (Vojin Ćetković), profesori „rešetaju” razred ili se međusobno udvaraju, kao profesor fiskulture Rođa (Srđan Timarov) i razrednica (Ana Lečić), i sve zapravo ide redovnim tijekom školske 1985./86. godine, od jeseni do proljeća, s košarkaškim turnirom, novogodišnjom proslavom i ekskurzijom na Tjentište i Kadinjaču kao vrhuncima pokušaja preslagivanja strukture romana u „tročinku”. U odnosu na druge događaje koji se redaju, ti vrhunci nisu dovoljno akcentirani da bi se isticali, pa Hajduk u Beogradu ostaje pomalo izgubljen u vinjetama.

Glumački je film na solidnom nivou jer mlađi glumci imaju dovoljno međusobne kemije da prevladaju pomalo umjetne dijaloge koji blago fingiraju sleng 80-ih, ali ne odstupaju mnogo od književnog jezika. U tom smislu Todor Jovanović demonstrira solidnu prezentnost kao naslovni junak. Zanimljivo, on u romanu nije ni na jednom mjestu detaljno opisan, i to je možda išlo u prilog da upravo Jovanović postane i ostane prva vizualna asocijacija na lik, ali ni to se ne bi dogodilo da njegova energija nije pogodila onu koju smo mogli zamisliti dok smo čitali. Što se odraslih tiče, Dragan Mićanović se poigrava tipskom ulogom jugoslavenskog oca i radnika, Sloboda Mićalović ne može pobjeći od nesvjesnog karikiranja u ulozi majke i kućanice, Vojin Ćetković kao da uživa u varijaciji na temu nenametljivog mudraca, Jelica Sretenović dobiva dosta vremena kao školska čistačica, odnosno „tetkica” i karikatura generacije bivših partizana koji još nisu otišli u mirovinu, ali upada u zamku monotonosti. Toplina koju kanalizira Ana Lečić nije uvijek u skladu sa smotanošću na koju igra Srđan Timarov, dok su ostali nastavnici prisutni u sceni ili dvije, pa nemaju prilike razraditi svoj lik dalje od po jedne karakteristike. U tom smislu, izdvaja se Nikola Kojo koji ostaje upečatljiv u jedinoj kratkoj sceni koju ima, i to koristeći svoju tipičnu pozu strogog, prijetećeg roditelja.

Na tehničkom planu, neke komponente su uspjelije od drugih. Ton se opet pokazao kao problem srbijanske kinematografije: sveprisutna glazba, što originalna tema Nikole Jeremića, što u vrijeme odvijanja radnje postojeće grupe Kerber, Bajaga i Instruktori, Piloti ili Zana, često prekrivaju dijalog. Scenografija Sanje Bulat i kostimi Jelene Đorđević impresivni su, ali na onaj pomalo artificijelni „muzejski” način, bez mrlja i tragova upotrebe. Topli kolorit u fotografiji Dimitrija Jokovića kreira onaj nostalgični osjećaj koji Todorović traži i koji odgovara zadanom tonu filma. Trajanje filma od blizu dva sata može se učiniti pretjeranim, ali su repeticije u koje ponekad upada danak konceptu integralnosti, a garniranja danak redateljevom pokušaju oživljavanja materijala u drugom mediju. Na koncu, Hajduk u Beogradu kao film će zadržati i osvježiti postojeće poklonike književne franšize, ali uglavnom neće privući nove, osim ako se film ne iskoristi kao „prečica” do interpretacije lektire. Isto tako, nostalgija za Beogradom 80-ih godina prošlog stoljeća kao pogonsko gorivo pomalo naivnog eskapizma, preodjenutog u kvazi-realizam, teško da će lansirati Todorovićev film i literarni opus sada nažalost pokojnog Stojkovića preko granica repertoara u matičnoj zemlji, iako je riječ o korektnom filmu.