kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
Možemo da se pravimo naivni, ali istina je da
je novac vraški dobar motivator koji pokreće ljude na činjenje
raznih stvari, ponekad čak i onih nezamislivo loših. To ne znači
nužno da je uvek sve na prodaju, ali stavimo hipotetički veći
„ulov“ novca, zlata ili dijamanata između prijatelja ili
saradnika, pa gledajmo kako se kolju oko njega. Filmskih primera koji
potvrđuju ovaj kliše je sijaset, neki su na njemu manje ili više
lansirali svoje karijere (Deni Bojl, Kventin Tarantino, Gaj Riči),
drugi nisu odustajali od njega ni u filmovima iz svoje kasnije faze,
poput Džona Frankenhajmera u filmu Ronin.
Taj filmski kliše nastao je od literarnog čiji
je najtipičniji primerak roman Ostrvo s blagom Roberta Luisa
Stivensona. Stoga ne treba da čudi da novac uspostavlja jaz između
ličnih interesa i motivacija kod uglavnom negativnih tipova kao što
su to gusari, pljačkaši i drugi kriminalci, ili možda kod onih
ambivalentnih kao što su to avanturisti ili obični ljudi kojima se
ukazala neočekivana prilika. Fora s filmom The Rip Džoa Karnahana
koji nam se ukazao na Netfliksu je što su sada u toj situaciji
„iskopanog blaga“ oni koji su zaduženi da čuvaju čast,
poštenje i duha zakona, što će reći – policajci.
Budimo iskreni, ni filmski policajci nisu
moralno stameni besprekorni karakteri kao što su to bili u nekim
starijim, naivnijim filmovima. Ne, oni mogu biti moralno ambivalentni
kao obični ljudi ili čak skloni korupciji i stoga po psihološkom
profilu slični svojim filmskim „protivnicima“, kriminalcima. A
ako u obzir uzmemo i rivalstva između različitih policijskih službi
i njihovih nadležnosti, onda likovi itekako imaju razloga za
podozrivost jedni prema drugima, naročito kada se sve vrti oko
velikog novca.
Ali, pre nego što dođemo do naših
protagonista i situacije u kojoj su se našli, Karnahan postavlja
celu stvar akcionom scenom. Policajku koja istražuje poprilično
bitan trag napadaju dvojica maskiranih napadača. Pre nego što je
ubiju, ona ipak uspeva da pošalje poruku mobilnim telefonom.
Ispostavlja se da je pokojna policajka kapetanica Džeki (Lina Esko),
zapovednica specijalne jedinice zloslutnog imena TNT, a ta skraćenica
stoji za taktički tim odeljenja za narkotike u Majamiju.
Kao što to obično biva kada na zadatku
nastrada viši policijski oficir, pokreće se istraga, a pod sumnjom
su i pripadnici njenog odeljenja. Njen zamenik poručnik Dejn Dumars
(Met Dejmon) nije izvan sumnje na neku vrstu korupcije, a u istoj
situaciji se nalazi i njegov najbolji prijatelj i najverniji kolega
narednik Džej Di Bern (Ben Aflek) kojem ne pomaže ni to što je
jedan od agenata FBI koji ih ispituju njegov rođeni brat Del (Skot
Edkins). Ipak, ne postoje dovoljno jake indicije da su oni ili neko
iz odeljenja umešani u ubistvo, ali to ih ne oslobađa pritiska,
posebno zbog toga je što je javna tajna da neki pojedinci ili čak
cela odeljenja sarađuju s narko-mafijom.
Kada Dejn prijavi dojavu da se u jednoj kući
nalazi prilična količina novca, on okuplja tim koji sačinjavaju
Džej Di, kao i detektivi Ro (Stiven Jeun), Numa (Tejana Tejlor) i
Lolo (Katalina Sandino Moreno) da je ispita. Službeni pas koji njuši
novac (priznajem, odličan štos, bilo da je tako nešto stvarno
moguće ili ne) kod kuće „poludi“ mnogo više nego što se to
očekuje za prijavljenu sumu, pa su oni još više nego uobičajeno
rešeni da u kuću u kojoj živi misteriozna Dezi (Saša Kali) upadnu
na ovaj ili na onaj način.
Stvari postaju još kompleksnije kada otkriju da
je u zidu na tavanu skriveno daleko više od nekoliko desetina ili
stotina hiljada dolara koliko je, navodno, glasila dojava. Umesto
toga, tamo je nekih dvadeset miliona, a stvari postaju još čudnije
kada Dejn reši da tim svoje otkriće ne prijavi nikome odmah. Umesto
toga, on timu oduzima sredstva komunikacije i deli im zadatke. Kada
zazvoni kućni telefon, a glas s druge strane ih upozori da uzmu
„proviziju“ i odu, jer će u suprotnom poginuti, postaje jasno da
postoji sprega između mafije i nekog u policiji. Pitanje je samo –
koga...
Tokom tri četvrtine trajana, za Netfliksove
standarde inače sasvim pristojnih dva sata, The Rip funkcioniše kao
savršeno podmazan triler. Osnovni razlog za to je što reditelj
osnovno „pogonsko gorivo“ sumnje savršeno raspoređuje među
likovima, a oni, pak, za sebe ili podeljeni u manje grupe kreiraju
različite teorije jedni protiv drugih. To stvara jedno zatvoreno
okruženje, dodatno podvučeno fotografijom Huana Migela Aspiroza i
montažom Kevina Hejla koje zaokružuju internu topografiju mesta
radnje, u kojem sukob može da eskalira brzo.
Druga bitna stavka je i ekonomika scenarija
kojoj u prilog ide i glumačka podela: Met Dejmon i Ben Aflek su već
decenijama uhodani glumački, scenaristički, autorski i producentski
duo, pa bez problema možemo da ih prihvatimo kao kolege koje su
nekada na istoj strani, a nekada i preispituju ili čak rade jedan
protiv drugog. Ostali likovi tako ostaju u drugom planu iz kojeg se
izvlače u prvi kada je to oportuno, odnosno kada sumnja padne na
njih ili kada oni na nekog sumnjaju.
Misterija se, međutim, do navedene tačke u
potpunosti odmota, pa Karnahan za kulminaciju bira prolongiranu
akcionu sekvencu obračuna s utvrđenim krivcem, odnosno krivcima. To
svakako predstavlja određenu promenu u dotadašnjem tonu filma, a
možda i lagani pad po pitanju kvaliteta materijala i rada, ali takvo
rešenje ne treba da nas začudi ako znamo od koga dolazi. Karnahan
je svoju autorsku karijeru započeo kao autor klasičnih, ne naročito
inventivnih akcionih filmova sa šmekom nešto starije B produkcije i
tom stilu se vraća i u svojim ozbiljnije budžetiranim kasnijim
filmovima.
Na kraju krajeva, film mora nekako da se završi,
pa zašto se ne bi završio tipičnim obračunom? U svakom slučaju,
ovde se ne radi o uratku koji će ući u antologije i ostati u
analima, već o nečemu za prolaznu konzumaciju i zabavu nalik na
filmove koji su se nekada pozajmljivali u video-klubovima. Vremena su
se promenila, pa sada umesto klubova imamo Netfliks kojem je ovo prvi
potencijalni hit nešto višeg profila s nekoliko poznatih glumaca u
kadru i na producentskim pozicijama s etiketom 2026. godine. U tom
smislu, nadajmo se da se po tom „jutru dan poznaje“ i da ćemo u
novoj godini redovno dobijati ovako solidne filmove.