6.12.21

Unclenching the Fists / Razzhimaya kulaki

 kritika objavljena na portalu XXZ



2021.

režija: Kira Kovalenko

scenario: Kira Kovalenko, Lyubov Mulmenko, Anton Yarush

uloge: Milana Aguzarova, Alik Karaev, Soslan Khugaev, Khetag Bibilov, Arsen Khetagurov, Milana Pagieva


Osetija, oblast na Kavkazu podeljena državnom granicom na Južnu (koja se nalazi u Gruziji) i Severnu (koja se nalazi u Rusiji) poznata je uglavnom po nemilim događajima. U slučaju Južne Osetije, to je bio rat između Rusije i Gruzije koji se na njenoj teritoriji vodio. U slučaju Severne, pak, taj presudni incident koji je ostao zabeležen u memoriji nacije bilo je zauzimanje škole u Beslanu od strane čečenskih terorista i intervencija ruskih snaga bezbednosti koja je života koštala preko 300 ljudi, uglavnom dece.


Ono što važi za Osetiju, uglavnom važi i za celi Kavkaz, posebno njegove severne delove koji su još pod ruskom vlašću. Stanovništvo je etnički i verski mešano, što povremeno dovodi do tenzija i sukoba, dok se vesti iz nekih drugih oblasti života, recimo kulture, dosta teško probijaju kroz blokadu. Korak unapred može da bude akademija u Nalčiku (Kabardinsko-Balkirska Republika) osnovao Aleksandar Sokurov, a koja je već iznedrila reditelja Kantemira Balagova (poznat po u Cannesu nagrađivanim filmovima Closeness i Beanpole), ali i Kiru Kovalenko čiji je film Unclenching the Fists prvi film snimljen na osetskom jeziku. Film je premijeru imao u Un certain regard paralelnom takmičarskom programu Cannesa gde je osvojio glavnu nagradu.


Junakinja filma Ada (studentkinja glume Milena Aguzarova) je mlada devojka koja živi u nekadašnjem rudarskom gradiću Mizuzu s ocem (profesionalni glumac Alik Karaev) i mlađim bratom Dakkom (Bibilov), zapravo pomalo u svojstvu njihovog vlasništva. Otac joj bira kratku frizuru, zabranjuje joj da nosi parfeme, sakrio joj je dokumenta, a iz kuće je pušta jedino na posao, u prodavnicu na kraju ovog gradića koji se bukvalno sastoji od reda zdrada i jedne ceste u klisuri između rečnog korita i brda. Brat je, pak, tretira malo kao majčinsku figuru, malo kao veliku plišanu životinju, malo kao ljubavni interes. Ništa bolji tretman ne dobija ni od momka Tamika (Khetagurov) koji pokazuje interes za nju tako što je spopada i dosađuje joj.


Ada svakog dana na kraju grada čeka svog starijeg brata da se odnekle vrati jer i ona sama želi da pobegne. Iz svoje kože, iz stana, od oca, od brata, od grada, od države. Jednog dana se brat Akim (rvač Soslan Kugaev) vraća na praznike posle nekoliko godina provedenih u Rostovu, rešen da promeni kućnu dinamiku. Međutim, otac nema nameru da tek tako popusti, pa će Akim i Ada (čija privrženost prevazilazi tipične bratsko-sestrinske granice) morati da sačekaju da njegova bolest nekako uznapreduje da bi je on mogao osloboditi.


Unclenching the Fists je film izrazito teskobne atmosfere u kojoj nam isprva nije jasno zbog čega su porodični odnosi u Adinoj familiji tako i toliko zatrovani. Prvi odgovor bi bio tradicionalizam i patrijarhat pomešan sa gerantokratijom poprimio patološke i ekstremne oblike. Kira Kovalenko i njeni ko-scenaristi nam, međutim, polako otkrivaju i neke detalje u pozadini koji su prouzrokovali tu patologiju. Tek negde na polovini se otkriva da Ada nosi pelene i da je to posledica toga da je preživela eksploziju kao mala, a da otac iz kojeg već razloga ne dozvoljava operaciju koja bi joj možda povratila telesne funkcije. Njegova motivacija ostaje nejasna, a Ada se sama sigurno ne može izboriti s tom situacijom, a pitanje je može li se osloniti na pomoć brata ili eventualno Tamika, a da jedno ropstvo ne zameni drugim.


Gledanje filma je uglavnom frustrirajuće iskustvo, budući da većina postupaka likova nema ni jasnu motivaciju, niti izgleda da je ikog briga za posledice. Jasno, reč je o vrlo specifičnom setu problema, reklo bi se ekstremnoj situaciji, a autorica tek povremeno uspeva da ga oslika na način da nas senzibilizira dalje od vrlo opšteg, površnog nivoa. Najbolji primer za to je insistiranje na tome da Ada, poput neke životinje, ali i iz razloga ličnih trauma i manjkavosti opsesivno »njuši« drage osobe, poput starijeg brata. Ali standardni štosevi poput verističke kamere iz ruke, povremenih odlazaka u studiju samog mesta i ponašanja tamošnjih besperspektivnih mladih (»driftanje« ladama po prašini, kupanje u hladnoj reci, priče o Khabibu i Connoru), pa i glumačke postave sačinjene uglavnom od naturščika ovde ne piju vodu toliko jer se jasno radi o vrlo skriptiranom sadržaju.


Tek negde na kraju se vidi da je kreativna ekipa iza filma uglavnom na pameti imala da je Adina lična tragedija zapravo metafora za nacionalnu, pa se bombaški napad može povezati sa Beslanom, a onaj kraj s vožnjom u nepoznatom pravcu, ali sa zastavama u teoriji sve otkriva. Unclenching the Fists (naslov je parafraza prvenca Marca Bellocchija, Fists in the Pocket, a i reference na neke druge autore poput Béle Tarra su prisutne) nije naročito komunikativan film i u njemu se svakako može iščitati ponešto neprijatne egzotizacije složene po ukusu velikih festivala, ali mu je svakako mesto na festivalu poput FAF-a jer je možda reč o signalu da pred nama imamo autoricu u razvoju koja može postati velika s nekim od sledećih filmova.

5.12.21

A Film a Week - Beatrix

 previously published on Cineuropa


In recent years, the boundary between documentary and fiction filmmaking has been getting increasingly blurry. Milena Czernovsky and Lilith Kraxner’s debut feature-length film, Beatrix, definitely represents one more step in that direction. After its world premiere at this year’s edition of FIDMarseille in July, it has just premiered nationally at the Viennale.

We meet our title character, played by newcomer Eva Sommer, as she is spending a lot of time alone in and around the house. No context is given, but one thing is sure: the house is not (or at least it was not) hers, as the furniture that has been left there and the tastes in the decoration suggest that the previous tenant was way older. Beatrix gets used to the place, learns what goes where, feeds the stray cat that comes by occasionally and lies on a giant, plastic ball in the garden. She makes phone calls from time to time, invites some friends over for dinner, and her lover (of sorts) even drops by. At one point, she changes her appearance and decides to rent out the spare room.

If the essence of the plot of Beatrix could be summed up in one word, it would be “ordinariness”. All of the things that our protagonist does are completely ordinary, even mundane. But on the other hand, it is clear that she is going through something significant in her life: whatever it is (we never learn what), it is painful and probably transitional for her, but she is still right in the middle of it and feeling it fully. She certainly has to deal with something, or at least to figure something out, and it is not clear whether she even realises what it is. In that sense, Beatrix is no different from any of us at certain periods in our lives that we find pivotal.

There is a trend of focusing on the sense of “truthfulness” in certain types of fiction films, and Beatrix is certainly one of those. Some parallels could be drawn with the mumblecore movement, but with one key difference: the protagonist spends the majority of screen time alone, therefore not talking or even “mumbling” a lot. Having a non-professional actress (Sommer hails from the performance-art world) in the leading role underlines the sense of sincerity, and her acting performance is brave: she is close to giving it her all, which suits the film quite well.

On a technical level, Beatrix also comes across as an inspired, yet thoroughly thought-through, film. The analogue, 16 mm cinematography by Antonia de la Luz Kašik gives the movie a sense of warmth and naturalness, the longer, static takes from various distances represent a form of idling that could be idyllic or stressful, while the black screens that Czernovsky and Kraxner inserted in the editing process (which they handled themselves) serve as markers that separate the stages in the filmed story and also the stages of what the protagonist is going through. For better or for worse, Beatrix is a very particular filmmaking debut by these artists, who certainly have what could be called a “voice”.


4.12.21

Eternals

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Suvremeni Hollywood svakako je svojevrsni balon (eng. „bubble“) baziran na filmovima o super-junacima zaodjenutima u plaštove koji spašavaju naš svijet što od super-zlikovaca i njihovih super-zlih planova, što od nas samih i naše nemoći da razumijemo taj isti svijet. Ponekad su ti i takvi filmovi, koji su zapravo više nekakav generički sadržaj (eng. „content“) po kojem se prebire, imali u sebi i neku žičicu za kritiku ili makar komentar na sadašnji tijek događaja ili na vječne dileme koje obilježavaju ljudsku egzistenciju. Primjerice, Nolanova Batman-trilogija bila je manje ili više filmovana debata o Occupy pokretu, dok je Iron Man trilogija bila suvremeno čitanje političke filozofije (i fikcije) Ayn Rand i njenog kapitalnog djela Atlas je slegnuo ramenima. I u drugim naslovima iz Marvelove ili DC-jeve „ergele“ mogli su se naći komadići sociologije, antropologije, psihologije, filozofije i dnevne politike, zapakirani u spomenuti „content“ super-herojskog filma. Naravno, nakon posljednjeg The Avengers filma u kojem je negativac Thanos pucnjem prsta uništio pola univerzuma, a naši ga vrli heroji spriječiše da drugim pucnjem uništi i drugu polovicu, pritom ne štedeći ni svoje besmrtne živote, postavljalo se pitanje kamo će se ovaj još uvijek aktivni „bubble“ djenuti. Jer, pravila modernog poslovanja nas uče, financijski se balon mora puniti dok ne prepukne i ne ostavi nesagledive posljedice na filmsku industriju. I taman kada smo se ponadali da će do izražaja doći neke manje, kompaktnije priče i serijali, međusobno povezani ili ne, sa svojim vlastitim vizualnim i mitološkim identitetima, moćnici iz Marvela odlučili su angažirati oscarovku Chloe Zhao kako bi stvari podigli na jedan novi, univerzalniji nivo, jer mudrost zaboravljenog Bonda s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća nas uči, svijet nije dovoljan. Pa, upoznajmo Vječnike

Oni su kozmički entiteti s planete Olympia koje je bog Arishem stvorio kako bi ljude kroz povijest civilizacije štitili od Devijanata, monstruoznih, predatorskih stvorenja nalik na šarene mehatroničke verzije dinosaura. Ono što ćemo kroz film otkriti jest da je Arishem također stvorio i Devijante, čak sa sličnom namjerom – da potamane zemaljske predatore, ali im je dao moć evolucije zbog koje su oni sami postali predatori. Nakon svake obavljene misije na pojedinom planetu, našim se Vječnicima brišu sjećanja i šalje ih se na novu misiju. I tako oni milenijima koriste svoje moći kako bi sačuvali inteligentne oblike života od ugroze, dok ne kucne čas za nešto veliko poput rođenja novog boga, odnosno Celestijalca. Vječnika je u ekipi osmoro, plus vođa, i svaki ima svoje moći poput letenja, mijenjanja oblika, nadljudske snage ili brzine, super-uma i slično, a samo vođa, u ovom slučaj Ajak (Salma Hayek), može komunicirati s „centralom“ koja može narediti povratak doma. Naš tim sačinjavaju protagonistica Sersi (Gemma Chan), njen bivši ljubavnik Icaris (Richard Madden), vječita tinejdžerica, androgina Sprite (Lia McHugh), Kingo (Kumail Nanjiani) koji ispaljuje projektile iz ruku, znanstvenik Phastos (Brian Tyree Henry), gluhonijema Makkari (Lauren Ridloff) koja je nevjerojatno brza, „mentat“ Druig (Barry Keoghan), snagator Gilgamesh (Don Lee) i dementna ratnica Thena (Angelina Jolie). Međusobno ih razlikuju ne samo njihove moći, nego i odnosi u koje jedni s drugima slobodno stupaju poput antičkih bogova od kojih i vuku imena, tako da su Vječnici Chloe Zhao jednim dobrim dijelom drama o vezama i međuljudskim, bolje rečeno među-božanskim, odnosima.

Mislilo se da su Devijanti istrijebljeni još u doba Cortezovih osvajanja po Meksiku. Novi se Devijant, međutim, pojavio baš u Londonu gdje Sersi i Sprite žive, a taj je još veći i moćniji od svih prije, pa se društvo skuplja i pokušava posjetiti Ajak u Dakoti. Otkrivaju da je ona pokojna, a da je svoj talisman vodstva predala upravo Sersi, koja saznaje pravu prirodu njihove misije: porađanje Celestiala Tiamuta koji će usisati energiju svih živih bića, u tom procesu uništiti Zemlju, a poslije ispuniti svoju misiju osjemenjavanja kozmosa i širenja njegovih granica. Naši su se junaci, međutim, uglavnom vezali za Zemljane, pa je ideja da se Arishemov naum spriječi ili makar odloži dok se ne otkrije kako usprkos traumatičnom porađanju novog boga spasiti Zemlju. Pritom se među našim junacima se javljaju razilaženja, uglavnom po liniji vjernici protiv nevjernika iliti humanista.

Vječnici su, dakle, film koji pokušava revidirati kompletnu ljudsku baštinu mitologije, religije, pa i znanosti, te sve to uklopiti u jedan Marvelov, ili bolje rečeno marvelovski izmišljeni univerzum, pritom čineći to dosta nespretno, tako da film istovremeno odaje dojam i zbrzanog i prenapuhanog. Isto je, doduše, pokušavao i izvorni strip Jacka Kirbyja, ali s dosta manje pretenzija ka sveobuhvatnosti, franšiziranju i slanju dnevno-političkih signala u skladu s sadašnjim vremenima. U tom smislu, zapravo je jedina revolucija ili evolucija koju Zhao unosi u Marvelove univerzume opća inkluzija po sveprisutnom „woke“ modelu: spolovi su u ravnopravnom omjeru, na žensku stranu prevagu odnosi vođa, premda Ajak relativno rano gine i poslije se pojavljuje samo u „flashback“ scenama; skoro sve su rase zastupljene, jedna je osoba otvoreno homoseksualnog usmjerenja, a zastupljeni su i tjelesni i mentalni hendikepi kod junaka. Ovako šaroliku družinu po kriterijima našeg, vanjskog svijeta, gotovo sigurno nikada nismo imali u jednom hollywoodskom hitu. Iako to bojenje postave i raspodjela uloga u njoj (protagonistica je Azijatkinja s izmijenjenim keltskim imenom) opterećuje film viškom nepotrebnih detalja, ono je samo po sebi najmanje sporno. Ono što smeta je ne baš glatka smjesa koja je ispala iz blendera svih mogućih mitologija: Zašto bi Ikaris odnosno Ikar bio zilot? Zašto bi razborita Thena odnosno Atena bila dementna? Zašto bi mitski Gilgameš bio puki snagator i zašto bi se babilonska božica mora Tiamat, ovdje nespretno preimenovana u Tiamut, porađala iz Zemlje, pritom je uništavajući? Još više smetaju neke druge poruke koji ovaj film odašilje, od klimatskih promjena koje su svedene na element zapleta, preko stava o procesu evolucije kao odlučujućem faktoru u stvaranju predatora, pa do razrješenja cijele drame koje otvoreno poziva na jednoumlje kao jedini spas za čovječanstvo.

Naravno, svi su umjetnici svoga doba svoje karijere gradili na negaciji prethodnog ili nekih prethodnih doba, ali u Vječnicima se ne radi o umjetnosti, već o svjetonazoru, što može itekako biti štetno. Umjetnički, film je ništavan kao tek još jedan „kokičarski“ spektakl. Na zanatskom planu ne donosi ništa novo, bitke djeluju generički, a Chloe Zhao se malo bolje snalazi u tišim, meditativnijim momentima. Glumački, pak, većina postave ne dolazi do izražaja, neki se uklapaju u dio grupnog lika, neki pokušavaju istupiti, Salma Hayek nema dovoljno autoriteta za ulogu koju igra, a u drugoj polovici filma ponajbolje se drže Don Lee i Barry Keoghan. Svima njima jedna Angelina Jolie, nekada obaćavajuća indie glumica (prije nego li se odlučila za karijeru profesionalne poznate ličnosti) drži sat glume samom svojim postojanjem u kadru i evociranjem melankolije iz njenih uloga iz rane faze karijere. Bilo bi lako naći opravdanje za Chloe Zhao u smislu da se autorica intimističkih, meditativnih neovisnih filmova nije snašla u korporacijskim uvjetima Marvela, na poslu kreiranja točno zadatog sadržaja, ali to bi bilo pogrešno. Chloe Zhao ipak je napisala scenarij, doduše u timu, i režirala film s vrlo malo osobnog pečata, a pritom joj nije zasmetalo zašto Vječnici ne grebu ispod površine potencijalno zanimljivih tema, primjerice odnosa prema božanskom autoritetu, ili dileme je li spas jedne vrste dovoljno težak argument da se spriječi potencijalni razvoj nekih drugih. Ona svakako snosi dobar dio odgovornosti za to da su Vječnici, kolokvijalno rečeno, trash film.

3.12.21

The Worst Person in the World / Verdens verste menneske

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Šta osobu čini dobrom ili lošom? To je prilično arbitrarna stvar i u principu zavisi i od društvenih konvencija, odnosno očekivanja, ali i od individualnih preferencija, kako dotične osobe, tako i posmatrača.

Jedno je, međutim, jasno: gradnja karaktera je proces koji podrazumeva odrastanje i učenje o samom sebi, što opet podrazumeva i interakciju s drugim ljudima. A odrastanje i interakcija s drugim ljudima podrazumevaju različite stvari za različite generacije.

Svi filmovi norveškog reditelja Joakima Trira za koje je scenario napisao u saradnji s Eskilom Vogtom su u neku ruku filmovi o odrastanju, odnosno o prolasku kroz važne tranzicijske faze u životu. Tako se autorski dvojac u Trirovom prvencu ,,Reprise“ (2006) bavio prijateljstvom i rivalstvom mladih ljudi s literarnim ambicijama. Još uvek najbolji Trirov film ,,Oslo, August 31st“ (2011) prati jedan dan u životu lečenog narkomana dok je isti na odsustvu iz klinike za rehabilitaciju, a taj dan bi lako mogao biti ona prelomna tačka između dve faze života. Njihov internacionalni prvenac ,,Louder Than Bombs“ (2015) studira odnose u porodici između oca i dvojice sinova nakon smrti supruge, odnosno majke, pa ga možemo posmatrati i kao film o odrastanju odraslih i odraslijih. Konačno, Trirov izlet u okrilje žanrovskog filma ,,Thelma“ (2017) je psihološki horor koji prati mladu studentkinju u suočavanju s novom sredinom, ali i sa vlastitim težnjama.

Njihova najnovija saradnja na filmu naslovljena je ,,The Worst Person in the World“. Premijeru je imala ove godine u glavnom takmičarskom programu Kana, odakle se glavna glumica Renate Reinsve vratila s nagradom za najbolju. Od tada film kruži festivalima i oduševljava žirije, publiku i kritiku, a u našoj regiji je već ostavio traga na Paliću, gde je skupio i glavnu nagradu Zlatni toranj i nagradu kritike. Za sada poslednja stanica mu je Zagreb film festival, gde igra u paralelnom takmičarskom programu „Ponovo s nama“.

,,The Worst Person in the World“ prati prolongirano odrastanje protagonistkinje Juli (Reinsve) koja može, ali i ne mora da bude naslovna najgora osoba na svetu u periodu od četiri godine koje pokrivaju kasne dvadesetete do otprilike 30. rođendana. Ona je možda naslovni epitet zaslužila činjenicom da je vidimo na ekranu kako ostavlja dva svoja, po svemu sudeći, dobra ili „dobra“ dečka, srljajući iz veze u vezu. 

Juli ipak verovatno nije najgora osoba na svetu, samo je nestalna i traži se u vezama baš kao što se pre toga tražila u smislu svoje akademske i profesionalne karijere. Još u prologu saznajemo da je prvo studirala medicinu, da bi posle prešla na psihologiju („jer je um interesantniji od tela“), pa onda na fotografiju, da bi i od toga odustala i na kraju se zaposlila kao prodavačica u knjižari i pokušavala pisati kolumne u stilu osavremenjene #MeToo verzije ,,Sex and the City“.

Svog prvog dečka „na ekranu“ koji je bio njen model, ostavila je zbog drugog, osetno starijeg strip-crtača po imenu Aksel (Trirov regularni glumac Anders Danijelsen Li). I on bi, pak, mogao da nosi epitet najgore osobe na svetu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog ponekad latentnog, a ponekad otvorenog seksizma u svojim stripovima koji brani klasičnim argumentom da umetnik zadržava pravo na slobodu da nekog svojim delom i uvredi.

On prema njoj možda nije „loš čovek“, kamoli „najgori na svetu“, ali je razlika u godinama, generacijama i stavovima između njih evidentna. On je u fazi da želi stabilnost, zajednički život i porodicu, a ona se još nije ni pronašla, da ne govorimo o tome da se nije ostvarila. Uostalom, šta je ta tačka posle koje mlada osoba postaje odrasla? Roditeljstvo, karijera ili makar stalni posao koji podnosimo? Kredit za kuću i auto?

Čini se da Juli o tome baš i ne razmišlja i uživa u nestalnosti svog karaktera i svog života. Zato i ostavlja Aksela zbog momka koji je u sličnoj fazi kao i ona, Eivinda (Herbert Nordrum), a kojeg upoznaje na venčanju nepoznatih ljudi na koje je upala. I Eivind, pak, ima svoj emocionalni bagaž koji nosi, pa je pitanje je li baš to ono konačno rešenje kojem se nada.

,,The Worst Person in the World“ je delom studija milenijalske generacije, njenih životnih, emocionalnih navika, kao i ponašanja u različitim situacijama, ali, opet, nije samo to. Trir i Vogt studiraju i njen odnos sa drugim generacijama, pre svega s generacijom X koja joj je prethodila i njenom slobodom koja je zamenjena za udobnost od koje je ostalo samo pravo na provokativnost koje danas sredovečni ljudi prisvajaju.

Još više od toga, ,,The Worst Person in the World“ je primer temeljnog promišljanja i osavremenjivanja par žanrova za koje se čini da su u nova vremena uniformnosti maskirane u različitost i unikatnost ispali iz mode. Radi se tu o skoro pa jednakom omeru drame o vezama, romantične komedije i filma o (prolongiranom) odrastanju. Film je to interesantne strukture u dvanaest poglavlja s prologom i epilogom, ali su te vinjetice prilično glatko povezane tako da klize od jedne do druge nehajno poput svoje glavne junakinje. Kroz priču o Juli nas vodi glas naratorke kojeg Vogt i Trir koriste obilato, ali je takav literarni element ovde zapravo neophodan da bismo se kao gledaoci mogli orijentisati.

Iako se klasici žanra, odnosno žanrova, povremeno citiraju, a još češće dotiču (ima tu svega i svačega, od Vudija Alena do Nore Efron), Vogt i Trir se ipak trude da nas često iznenade skretanjem smera radnje i skretanjem fokusa, izmičući nam svakih nekoliko minuta tlo pod nogama i držeći nas tako zainteresovanim za dva sata priče koja može biti priča o svima nama. Neke od minijatura od kojih je film sačinjen graniče se s genijalnim, poput animirane sekvence tripa nakon gutanja ludih gljiva, žanr-scene jurnjave kroz grad u naručje drugome posle dugog dijaloga / dvostrukog monologa oko raskida, sekvence posete Akselovim prijateljima koji žive porodičnim životom ili kadra u teretani u kojem Juli dok vežba na televiziji gleda kako predstavnice nove generacije feministkinja „roštiljaju“ Aksela zbog mizoginije u njegovim stripovima.

U tome se Trir dosta oslanja na glavnu glumicu Renate Reinsve koja se s lakoćom i igrivošću probija kroz svoj vrlo atipičan filmski lik kojeg je teško uhvatiti „za glavu ili za rep“. Reinsve veliku pomoć ima i u prekaljenom Andersu Danielsenu Liju i u vrlo ležernom Herbertu Nordrumu, ali i u mnoštvu epizodista koji igraju u sinergiji s njom tako da sve pršti od hemije.

Uz ovakav opis, čini se da je „The Worst Person in the World“ savršen i revolucionaran novi film koji zaslužuje gotovo unisono slavljenje filmske kritike. Istina je da tu ima dosta toga novog i dosta toga dobrog i da je genralni utisak svež, ali to novo i to dobro se ponekad ne poklapaju, pa ima i nekih problema koji se ne mogu zanemariti.

Prvi od njih je upravo glavna junakinja, kako u smislu svoje svežine, tako i u smislu reprezentativnosti za svoju generaciju. I pored truda Trira i Vogta da je predstave kao organsku, ona i dalje deluje kao tipični primerak fantazije, filmske i uglavnom muške. Juli upada u trip „manic pixie dream girl“ o „kroćenju“ koje filmski autori fantaziraju otkako je filma kao umetnosti.

Drugi set problema je zapravo povezan sa samom junakinjom koja je, sudeći po postupcima, često čudna čudnosti radi, pa se taj utisak vrlo često preliva i na sam film i nešto pojedinačnih narativnih, stilskih i tehničkih rešenja u njemu. Tako naratorka postaje iritantna sveprisutnošću i sveznanjem, tako kamera i montaža u pojedinim kadrovima deluju napadno nervozno bez ikakvog opravdanja, a spektar ispranih boja koji film čini gotovo crno-belim uz napadne hladno-plave filtere naprosto nema smisla. Pa opet, ,,The Worst Person in the World“ je jedan od onih filmova koji ostavljaju utisak i potiču na razmišljanje, pa i na raspravu.


2.12.21

Happening / L'événement

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Kao vrsta, mi ljudi imamo tendenciju da stvari uzimamo zdravo za gotovo, posebno ako se radi o našim pravima i slobodama. Oni nam nisu pali s neba kao dar od nekog boga, već su na ovaj ili onaj način izborena, u ratovima i revolucijama, preko nasilnih ili nenasilnih protesta ili makar ekstenzivnim političkim radom u okvirima sistema.

Tek kada nam ih uskrate ili zaprete da će nam ih uskratiti iz nekih dogmatskih (ideoloških, religijskih ili „naučnih“ i „humanističkih“) razloga, shvatamo koliko su fragilna.

Drugi film u režiji Odri Divan, ovogodišnji venecijanski pobednik ,,Happening“ (,,L'evenement“), adaptacija je istoimenog autobiografskog romana francuske spisateljice Ani Erno iz 2000. godine, u kojem je opisala svoje iskustvo s abortusom početkom šezdesetih godina, dok je isti još bio ilegalan u Francuskoj.

Imajući u vidu politička kretanja u Teksasu i u Poljskoj, gde su sudovi postali instrument za sprovođenje crkvenih dogmi, možemo zaključiti da je ,,Happening“ film koji pogađa i problematizira aktuelni politički trenutak, što mu je već na premijeri u Veneciji donelo i glavnu nagradu i nagradu kritike. Kod nas u regionu, ,,Happening“ je zaigrao u glavnom takmičarskom programu Zagreb film festivala, gde se u izuzetno jakoj konkurenciji „takmičio“ protiv, između ostalih, i kanskog pobednika, filma ,,Titane“ Žulije Dukurno.

Filmova koji se bave pitanjem abortusa ima dosta, posebno među festivalskim naslovima, od ,,Vera Drake“ (2004) Majka Lija, preko ,,4 Months, 3 Weeks and 2 Days“ (2007) Kristijana Munđiua koji je u evropsku i svetsku orbitu izbacio ,,rumunski novi talas“... Pa do recentnog berlinskog naslova ,,Never Rarely Sometimes Always“ (2020) Elize Hitmen, i u tom svetlu ,,Happening se ne čini naročito novim“.

Njegova specifičnost, međutim, ne leži u samoj temi, koliko u vrlo nežnoj obradi iste, s fokusom na ličnu perspektivu, zbog čega režiserka glavnu tezu o pravu žene na izbor i odluku kada se radi o vlastitom telu i reproduktivnim funkcijama, gura suptilno i efikasno.

Godina je 1963. Seksualna revolucija se čini kao da je iza ugla. Sluša se rani rokenrol, ide se na igranke i oblači se slobodnije, čak i u dubokoj francuskoj provinciji. O seksu svi pričaju, ali kao da ga niko ne praktikuje: momci pokušavaju da zavedu devojke, one se trude da im to ne dozvole, pa se sve uglavnom svodi na flertovanje pod budnim okom mladih provincijalnih konzervativaca oba pola, ali uglavnom devojaka, koje su prve spremne da koleginicu za koju pomisle da je posrnula osramote kao drolju.

U tom svetu živi Ani (Anamarija Vartolomei), studentkinja književnosti koja ima ambicije da postane učiteljica. Ona je prva u svojoj familiji da ima priliku da studira: njeni otac i majka (neprepoznatljiva Sandrin Boner) su vlasnici prodavnice i bara u selu, a njoj je obrazovanje beg od takvog težačkog života koji podrazumeva udaju, decu i repetitivnost fizičkog posla. Tu priliku Ani izuzetno koristi. Među najboljima je u klasi, svojim prijateljicama Brižit (Luiz Ori-Dikero) i Elen (Luana Bajrami) rado priskače u pomoć, ali ne zaboravlja ni da se s njima zabavlja po igrankama, da deli fantazije o mladićima i da flertuje.

Ani je, međutim, u problemu. Menstruacija joj kasni već tri sedmice kad je upoznamo, što je plod veze na jednu noć s finim momkom iz Bordoa koji je došao u Angulem da poseti tetku. Ani, dakle, ima još devet sedmica da reši problem ili da se okane svojih snova o akademskoj karijeri. Abortus je ilegalan do te mere da osobe koje ga izvode i devojke koje ga traže završavaju u zatvoru (ako imaju sreće, alternativa su rizične procedure u kojima smrt nije nezamisliv ishod), a zatvorska kazna je zaprećena čak i pomagačima ili kontaktima.

O abortusu se čak i ne govori, više se šapuće na pola glasa, pa Ani okreću leđa i prijateljice. Ona nema mrežu kontakata da dođe do osoba koje u šupama, sobama i stanovima u buđavijim delovima grada izvode takve operacije. Njen doktor (Fabricio Ronđone, inače stalni glumac slavne belgijske braće i autora Darden) ima razumevanja za nju, ali joj legalno ne može pomoći. Drugi joj, umesto pilula za poticanje menstruacije, uvaljuje suplemente koji ojačavaju embrion, profesor se brine što je popustila sa zadacima na fakultetu, ali ne shvata tip problema u kojem se nalazi, a otac deteta svu odgovornost prepušta njoj samoj.

Kada se za pomoć obrati svom kolegi-zavodniku Žanu (Kejsi Motet-Klajn), on je oportuno „muva“, jer „ionako ne može drugi put zatrudneti kada je već trudna“. Vreme ističe, a dok dođe do žene koja izvodi ilegalne procedure (Ana Muglali, neprepoznatljiva po svemu osim po glasu), Ani će se namučiti, s neizvesnim rezultatom.

Ako je tema filma više puta ispričana priča, način na koji je predstavljena svakako nije toliko izrabljen. Odri Divan se tu unekoliko poziva na braću Darden i svoju junakinju, običnu devojku u jasno definisanoj situaciji u kojoj traži rešenja za svoje konkretne probleme, prati izbliza tako da mi vidimo samo njenu perspektivu koja je zapravo i jedina bitna. Tome u prilog govori i uzak format slike i veristička kamera iz ruke i prirodna paleta boja.

Pametnom postavkom scena i režijom, Divan uspeva da istovremeno bude prilično eksplicitna, ali ne i vulgarna. Do izražaja dolaze fotografija Lorana Tangija koja se oslanja na ekstremno plitak fokus i precizna montaža Žeraldin Manženo, dok minimalna, skoro pa atonalna klavirska muzika braće Jevgenija i Saše Galperina diktira trilersku napetost. Grafičnost kojoj pribegava na kraju je možda šokantna i svakako neprijatna, ali taj naturalistički „body horror“ ni u kojem smislu nije ni neočekivan ni neopravdan.

Odri Divan izuzetan posao radi i po pitanju kastinga, kombinujući mlade glumce i glumice s prekaljenim veteranima, . Ovakav tip uloge zaista može propelirati karijeru Anamarije Vartolomei koja je u svakom kadru dokazano ima onu „običnu“, nepretencioznu prezentnost i koja sjajno sarađuje s ostatkom ekipe.

Tako dobijamo neposrednost i urgentnost čak i u trenucima kada se kroz scenario koji je Divan napisala skupa sa Marsijom Romano sasvim očito provlači teza.

Što se same teze tiče, ona je sasvim na mestu u vremenu i u prostoru gde se ponovo otvara debata oko stvari za koje smo mislili da smo ih odavno ostavili iza sebe. Pitanje je, međutim, koliko će se od nje koja se ponekad probija u prvi plan primetiti, koliko je ,,Happening“ zapravo inteligentno i dobro urađen film na apsolutno svakom zanatskom nivou. Odnosno, nije li možda i ta fantastična zanatska obrada isključivo u funkciji te teze.


30.11.21

Lista - Novembar 2021.

 


Ukupno pogledano: 40 (svi dugometražni)
Prvi put pogledano: 37 (svi dugometražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Last Night in Soho
Najlošiji utisak: Monsieur / Gospodin

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.11. festival Hold Me Tight / Serre moi fort (Mathieu Amalric, 2021) - 6/10
01.11 festival Blood Kin / Lidi Krve (Miroslav Bambušek, 2021) - 6/10
01.11. festival How I Became a Partisan / Ako sam sa stala partizánkou (Vera Lacková, 2021) - 6/10
01.11. festival Rastorguev (Evgenia Ostanina, 2021) - ?/10
01.11. festival Preparations for Film T / Přípravy k filmu T (Milan Klepikov, 2021) - 4/10
02.11. festival You Are Ceauşescu to Me / Pentru mine tu esti Ceauşescu (Sebastian Mihăilescu, 2021) - 6/10
02.11. festival When You Are Close to Me / Quando tu sei vicino a me (Laura Viezzoli, 2021) - 6/10
04.11. festival Vortex / Au bord du monde (Gaspar Noé, 2021) - 6/10
04.11. festival Spencer (Pablo Larrain, 2021) - 8/10
11.11. festival Bergman Island (Mia Hansen-Love, 2021) - 8/10
11.11. kino Last Night in Soho (Edgar Wright, 2021) - 9/10
15.11. kino My Son (Christian Carion, 2021) - 7/10
15.11. festival The Restless / Less Intranquilles (Joachim Lafosse,2021) - 6/10
*15.11. festival Titane (Julia Ducournau, 2021) - 9/10
16.11. festival A Perfect Love Story Where Nothing Goes Wrong or Does It..? (Emina Kujundžić, 2021) - 6/10
16.11. festival I Don't Wanna Dance (Flynn von Kleist, 2021) - 5/10
18.11. festival Queen of Glory (Nana Mensah, 2021) - 5/10
18.11. video Passing (Rebecca Hall, 2021) - 8/10
18.11. video Finch (Miguel Sapochnik, 2021) - 5/10
19.11. festival Feathers (Omar El Zohairy, 2021) - 5/10
19.11. festival Perpetuity / Mindörökké (György Pálfi, 2021) - 6/10
20.11. kino Pig (Michael Saronski, 2021) - 9/10
20.11. kino Antlers (Scott Cooper, 2021) - 6/10
*20.11. festival Not So Friendly Neighborhood Affair / Deset u pola (Danis Tanović, 2021) - 5/10
22.11. festival Lamb (Valdimar Jóhannsson, 2021) - 8/10
23.11. festival The Diary of Vaino Vahing / Vaino Vahingu päevaraamat (Rainer Sarnet, 2021) - 8/10
23.11. festival Precious Ivie / Ivie wie Ivie (Sarah Blasskiewitz, 2021) - 5/10
24.11. festival The Box / La caja (Lorenzo Vigas, 2021) - 7/10
25.11. festival Happening / L'événement (Audrey Diwan, 2021) - 9/10
25.11. festival The Worst Person in the World / Verdens verste manneske (Joachim Trier, 2021) - 7/10
25.11. festival Homes / Majas (Laila Pakalnina, 2021) - 7/10
26.11. festival The Best of Salieri / The Best of Salieri ehk mina, Eesti režissöör (Manfred Vainokivi, 2021) - 4/10
*26.11. festival Petrov's Flu / Petrovy v grippe (Kiril Serebrennikov, 2021) - 9/10
27.11. festival Herd Immunity / Onbagandar (Adilkhan Yerzhanov, 2021) - 6/10
27.11. festival Out of This World / Shen Kong (Chen Guan, 2021) - 6/10
27.11. kino Eternals (Chloe Zhao, 2021) - 4/10
29.11. festival u.Q. (Ivar Murd, 2021) - 7/10
29.11. festival Unclenching the fists / Razzhimaya kulaki (Kira Kovalenko, 2021) - 5/10
29.11. festival Monsieur / Gospodin (Puriša Đorđević, 2021) - 3/10
29.11. festival The Great Movement / El gran movimento (Kiro Russo, 2021) - 6/10

29.11.21

Lamb

 kritika objavljena na XXZ



2021.

Režija: Valdimar Jóhannsson

Scenario: Valdimar Jóhannsson, Sjón

Uloge: Noomi Rapace, Hilmir Snaer Gudhnason, Björn Hlynur Haraldsson

 

Za svoju veličinu, Island ima izuzetno razvijenu kinematografiju i zastupljenost na filmskim festivalima. Islandska kinematografija dosta često pati od auto-egzotizacije koja je ponekad produkt snažne folklorne tradicije, a ponekad ekonomske strategije i u nekim drugim privrednim granama, pre svega turizmu. Iako polovina stanovništva te severne ostrvske zemlje živi u glavnom gradu Rejkjaviku, radnja isladnskih filmova se uglavnom odvija na selu ili na izolovanim farmama, a skoro svaki od njih skoro pa obavezno sadrži barem po jednog najčešće ćutljivog, stoički nastrojenog depresivnog bradonju obučenog u tradicionalni džemper.

Ko je pogledao bar nekoliko islandskih filmova, primetio je taj trend novopečenog kinematografskog folklora. Upravo će predstava o folkloru gledaoca navesti na krivi trag u filmu Lamb, rediteljskom prvencu majstora specijalnih efekata na radu u Hollywoodu Valdimara Jóhannssona. Lamb je premijerno prikazan u programu Un certain regard na festivalu u Cannesu, gde je pokupio nagradu za originalnost i Pseću Palmu, a zaigrao je i u takmičarskom programu Zagreb Film Festivala.

Za početak, Lamb je atmosferična horor-drama, a tek pred kraj postaje „creature feature“. Etiketa „folklornog“ koja mu se lepi ima više veze s kinematografskim, nego s pravim folklorom, a film se zapravo više bavi odnosima među ljudima pod pritiskom unutrašnjih i vanjskih faktora, nego ovcama i naslovnim jaganjcima. Jóhannsson je, pored toga što je majstor efekata, što u filmu dolazi do izražaja na jedan fini, suptilni, krajnje ne-hollywoodski način, reditelj školovan pod mentorstvom velikih autora poput Gusa Van Santa, Carlosa Reygadasa, Apichataponga Weeresethakula i Béle Tarra pod čijim je mentorstvom bio na postdiplomskim studijama u Sarajevu i koji je potpisan kao producent filma.

Postavka za Lamb je, međutim, depresivna kao kod Larsa von Triera. María i Ingvar (Gudhnason) su par koji uglavnom u tišini živi na izolovanoj farmi ovaca. Iako uglavnom ne razgovaraju, nešto ih očito tišti, što ćemo videti kada konačno progovore i prokomentarišu zanimljivost s radija da je putovanje kroz vreme teoretski moguće. On će lakonski odgovoriti da mu je i sadašnjost u redu, dok će ona izraziti želju da se s teoretskog pređe na praktično, ne zbog budućnosti, nego zbog prošlosti. Njihov život se menja kada na njihovoj farmi na svet dođe jedno posebno jagnje.

Jóhannsson je tu posebno lukav u poigravanju s našim očekivanjima i dotično jagnje neće prikazati celo u kadru do polovine filma, već nas navodi na jedan od tragova. María i Ingvar, naime, jagnje odvajaju od majke i uvode ga u svoju kuću, što ne mora biti naročito čudno jer farmeri imaju običaj da odgajaju i othranjuju slabašne primerke koje majke napuste. Davanje imena i neke druge personifikacijske prakse (spavanje u kolevci, recimo) već stvar podižu na novi, prilično začudan nivo, ali objašnjenje za to, od toga zašto je ovčica dobila ime Ada, pa do toga zašto je drže kao bebu možemo pretpostaviti.

Stvar postaje malo kompleksnija kada se u priči pojavi i drugi bradonja, Ingvarov brat Pétur (Haraldsson) koji se vraća odnekud, sudeći po odeći iz nekakve gradske avanture, posle dužeg vremena. Njegova reakcija („WTF?“) i sjajno pozicionirani kadar koji nam Adu prikazuje u punom obimu (suviše dragocen da bi se otkrio, ali svakako majstorija od kombinacije vizuelnih i specijalnih efekata na kojoj će se film dalje „voziti) otkriva nam o čemu se tu zapravo radi, dok reditelj svoj fokus pomera na pred-istoriju trojca i na izgradnju odnosa između Ade i „strica“ Pétura. Opet, priroda ili ono natprirodno će pre ili kasnije doći po svoje...

Mnoštvo faktora, psiholoških, socijalnih i inih u odnosu između ovo troje ljudi i jednog, recimo to tako, bića, meša se u atmosferu izuzetne neprijatnosti u kojoj se ono svakodnevno i ono bizarno smenjuju. Scnario koji potpisuje pisac i pesnik Sjón (po čijem delu i scenariju majstor modernog horora Robert Eggers snima svoj najnoviji film The Northman) dosta je štedljiv na dijalozima i objašnjenjima kroz njih, ali zato obiluje detaljima koje Valdimar Jóhannsson izvrsno pakuje u jedno celovito i potentno filmsko iskustvo.

Na glumačkom planu, sinergija između globalne zvezde Noomi Rapace (čije je znanje islandsog jezika dovoljno da prevari stranca) i dvojice islandskih glumaca, Gudhnasona (101 Rejkyavik, Woman at War) i Haraldssona (serija The Borgias) funkcioniše sjajno, premda su likovi uglavnom osmišljeni prilično rudimentarno. Na tehničkom planu se, naravno, ističu izuzetno vešti efekti, ali i dizajn zvuka koji potpisuje Björn Viktorsson, dok je mutnjikava fotografija u tamnim tonovima uglavnom podrazumevana za ovakav tip filma.

Lamb možda nije lak film za gledanje i možda se čak može nazvati i predvidljivim i u smiaslu crnila koje za sobom ostavlja i u smislu pojedinih dramaturških rešenja, ali je svakako nešto za šta treba izdvojiti malo vremena i pažnje. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog kraja koji je jedan od najefektnijih završetaka ove godine.