29.11.21

Lamb

 kritika objavljena na XXZ



2021.

Režija: Valdimar Jóhannsson

Scenario: Valdimar Jóhannsson, Sjón

Uloge: Noomi Rapace, Hilmir Snaer Gudhnason, Björn Hlynur Haraldsson

 

Za svoju veličinu, Island ima izuzetno razvijenu kinematografiju i zastupljenost na filmskim festivalima. Islandska kinematografija dosta često pati od auto-egzotizacije koja je ponekad produkt snažne folklorne tradicije, a ponekad ekonomske strategije i u nekim drugim privrednim granama, pre svega turizmu. Iako polovina stanovništva te severne ostrvske zemlje živi u glavnom gradu Rejkjaviku, radnja isladnskih filmova se uglavnom odvija na selu ili na izolovanim farmama, a skoro svaki od njih skoro pa obavezno sadrži barem po jednog najčešće ćutljivog, stoički nastrojenog depresivnog bradonju obučenog u tradicionalni džemper.

Ko je pogledao bar nekoliko islandskih filmova, primetio je taj trend novopečenog kinematografskog folklora. Upravo će predstava o folkloru gledaoca navesti na krivi trag u filmu Lamb, rediteljskom prvencu majstora specijalnih efekata na radu u Hollywoodu Valdimara Jóhannssona. Lamb je premijerno prikazan u programu Un certain regard na festivalu u Cannesu, gde je pokupio nagradu za originalnost i Pseću Palmu, a zaigrao je i u takmičarskom programu Zagreb Film Festivala.

Za početak, Lamb je atmosferična horor-drama, a tek pred kraj postaje „creature feature“. Etiketa „folklornog“ koja mu se lepi ima više veze s kinematografskim, nego s pravim folklorom, a film se zapravo više bavi odnosima među ljudima pod pritiskom unutrašnjih i vanjskih faktora, nego ovcama i naslovnim jaganjcima. Jóhannsson je, pored toga što je majstor efekata, što u filmu dolazi do izražaja na jedan fini, suptilni, krajnje ne-hollywoodski način, reditelj školovan pod mentorstvom velikih autora poput Gusa Van Santa, Carlosa Reygadasa, Apichataponga Weeresethakula i Béle Tarra pod čijim je mentorstvom bio na postdiplomskim studijama u Sarajevu i koji je potpisan kao producent filma.

Postavka za Lamb je, međutim, depresivna kao kod Larsa von Triera. María i Ingvar (Gudhnason) su par koji uglavnom u tišini živi na izolovanoj farmi ovaca. Iako uglavnom ne razgovaraju, nešto ih očito tišti, što ćemo videti kada konačno progovore i prokomentarišu zanimljivost s radija da je putovanje kroz vreme teoretski moguće. On će lakonski odgovoriti da mu je i sadašnjost u redu, dok će ona izraziti želju da se s teoretskog pređe na praktično, ne zbog budućnosti, nego zbog prošlosti. Njihov život se menja kada na njihovoj farmi na svet dođe jedno posebno jagnje.

Jóhannsson je tu posebno lukav u poigravanju s našim očekivanjima i dotično jagnje neće prikazati celo u kadru do polovine filma, već nas navodi na jedan od tragova. María i Ingvar, naime, jagnje odvajaju od majke i uvode ga u svoju kuću, što ne mora biti naročito čudno jer farmeri imaju običaj da odgajaju i othranjuju slabašne primerke koje majke napuste. Davanje imena i neke druge personifikacijske prakse (spavanje u kolevci, recimo) već stvar podižu na novi, prilično začudan nivo, ali objašnjenje za to, od toga zašto je ovčica dobila ime Ada, pa do toga zašto je drže kao bebu možemo pretpostaviti.

Stvar postaje malo kompleksnija kada se u priči pojavi i drugi bradonja, Ingvarov brat Pétur (Haraldsson) koji se vraća odnekud, sudeći po odeći iz nekakve gradske avanture, posle dužeg vremena. Njegova reakcija („WTF?“) i sjajno pozicionirani kadar koji nam Adu prikazuje u punom obimu (suviše dragocen da bi se otkrio, ali svakako majstorija od kombinacije vizuelnih i specijalnih efekata na kojoj će se film dalje „voziti) otkriva nam o čemu se tu zapravo radi, dok reditelj svoj fokus pomera na pred-istoriju trojca i na izgradnju odnosa između Ade i „strica“ Pétura. Opet, priroda ili ono natprirodno će pre ili kasnije doći po svoje...

Mnoštvo faktora, psiholoških, socijalnih i inih u odnosu između ovo troje ljudi i jednog, recimo to tako, bića, meša se u atmosferu izuzetne neprijatnosti u kojoj se ono svakodnevno i ono bizarno smenjuju. Scnario koji potpisuje pisac i pesnik Sjón (po čijem delu i scenariju majstor modernog horora Robert Eggers snima svoj najnoviji film The Northman) dosta je štedljiv na dijalozima i objašnjenjima kroz njih, ali zato obiluje detaljima koje Valdimar Jóhannsson izvrsno pakuje u jedno celovito i potentno filmsko iskustvo.

Na glumačkom planu, sinergija između globalne zvezde Noomi Rapace (čije je znanje islandsog jezika dovoljno da prevari stranca) i dvojice islandskih glumaca, Gudhnasona (101 Rejkyavik, Woman at War) i Haraldssona (serija The Borgias) funkcioniše sjajno, premda su likovi uglavnom osmišljeni prilično rudimentarno. Na tehničkom planu se, naravno, ističu izuzetno vešti efekti, ali i dizajn zvuka koji potpisuje Björn Viktorsson, dok je mutnjikava fotografija u tamnim tonovima uglavnom podrazumevana za ovakav tip filma.

Lamb možda nije lak film za gledanje i možda se čak može nazvati i predvidljivim i u smiaslu crnila koje za sobom ostavlja i u smislu pojedinih dramaturških rešenja, ali je svakako nešto za šta treba izdvojiti malo vremena i pažnje. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog kraja koji je jedan od najefektnijih završetaka ove godine.


28.11.21

A Film a Week - Tereza37

 previously published on Cineuropa


Tereza37 could be considered the victim of circumstances since its once-delayed premiere, which took place in Motovun instead of the postponed Pula Film Festival. The film got some festival exposure, was complemented with various awards regionally and internationally, but the most of its festival activities were affected by the second and the third waves of the COVID-19 pandemic. Its domestic distribution was limited to art house venues that are still suffering from the blow they got from the pandemic. Maybe its status as the official Croatian submission for the 2022 Academy Awards will turn things around, but the chances are not great.

The title stands for the protagonist played by Lana Barić, who is also the screenwriter. We meet her on one particularly unpleasant morning, as she wakes up next to a puddle of blood on her bed: her fourth miscarriage. For sure, Tereza wants to have children, but even more than that, she is pressured by her unsupportive and frequently absent mariner husband Marko (Leon Lučev in another turn as the typical Balkan macho man), by her own family and by society as a whole. The order of things is pretty strict in the city of Split: a woman of a certain age should have children, especially if she has a job (Tereza works part-time at the local theatre) and if she is married.

Acting on the advice of her folksy gynaecologist (Arijana Čulina in yet another brilliant comedic turn), Tereza starts changing partners (as Nikola, Dragan Mićanović of Coriolanus, RocknRolla and Papillon fame has the most onscreen chemistry with Barić) while Marko is away, promptly discarding every single one of them when they fail to impregnate her. Acting on the obsessions of herself, her family and her environment, she gets closer and closer to dangerous territory.

Tereza37 is the new addition in a line of recent Croatian films centred around female protagonists that examine the patriarchy in the coastal region of Dalmatia. This trend started a few years ago with Hana Jušić’s Quit Staring at My Plate (2016) and continued with Jure Pavlović’s Mater (2019) and Andrea Štaka’s Mare (2020). One of the key ideas explored by this wave is the notion that tradition, patriarchy included, is not necessarily imposed by the male members of the family, since they tend to be absent or disinterested, but by the elder women who become its fieriest keepers. The key difference in Tereza37 is the setting: a city that is big enough to absorb the influences of modernity and to tempt our protagonist with them.

As the director, Danilo Šerbedžija, whose debut feature 72 Days (2010) was also the Croatian entry for the foreign-language Oscar, usually does well telling someone else’s story. The key factor for the film is its scriptwriter and star Lana Barić who knows the milieu, the mentality and the geography of the town very well, which is enough to elevate it from the status of mere location to that of character. In that department, Šerbedžija and Barić use the help of Split-born DoP Mirko Pivčević who tends to focus on the brutalist residential blocks on the hills above the city centre, the way the light plays with the white concrete and the anxiety that this kind of environment is prone to inducing, making Tereza37 quite a moody film.


27.11.21

Pig

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Vjerojatno ne postoji energičniji i nepredvidljiviji glumac danas nego što je to Nicolas Cage. Dijete iz hollywoodskog plemstva Coppola, Nicolas je još u mladosti promijenio svoje prezime kako bi se sam probijao kroz svoju karijeru i bio njen potpuni gospodar. Doduše, Cage nije izbjegavao suradnju sa svojim stricem Francisom Fordom Coppolom koji ga je na početku uvrstio u glumačku postavu svojih filmova Rumble Fish, The Cotton Club i Peggy Sue Got Married. Opet, Cagea su birali i drugi veliki redatelji, poput Normana Jewisona (Moonstruck) ili Davida Lyncha (Divlji u srcu), a za taj rani period karijere možda je najznakovitija sinergija sa braćom Coen na filmu Arizona Junior: i autorski dvojac i glumac našli su se u sličnim razvojnim fazama kao obećavajući i puni potencijala. Polovicom 90-ih, Cage je već bio zaradio svog prvog i za sada jedinog Oscara za ulogu u filmu Napuštajući Las Vegas pod redateljskom palicom Mikea Figgisa, da bi nakon toga karijeru uglavnom okretao u smjeru komercijalnih akcijskih naslova kao što su Hrid, Con Air – Opasan let i Čovjek bez lica, ali i nešto artističnijih trilera, poput Zmijskih očiju, 8mm ili Između života i smrti, a mjesta se našlo i za druge žanrove, poput drama i komedija. U novom mileniju se, pak, čini kao da je Cage prestao birati uloge i projekte, pa čak i paziti na raspored snimanja. Razlog tomu svakako mogu biti financijski problemi nastali uslijed osebujnog načina života koji podrazumijevaju brakove i razvode, ali i razne „skupljačke” hobije, od rijetkih izdanja stripova do nekretnina u okolici Los Angelesa, te sukobe sa zakonom po liniji pijanstva i nereda te vožnje u pijanom stanju. Cage, doduše, nikada nije izričito pao u nemilost „mainstream” hollywoodske kinematografije, ali je postao unekoliko rizičan glumac za suradnju, a dugovi koje je napravio diktirali su da mora nastaviti raditi i snimati. Gomilali su se tako projekti „za plaću”, neki od njih čak i kod nekada velikih autora poput Paula Schradera, prije nego li je ovaj ponovo vratio karijeru u više sfere, a Cage je dobio epitet glumca koji ne bira uloge. To je, pak, okrenuo u svoju korist, pa je nastavio raditi isto, ali s dozom autoironije, kao da ima aspiracije ka tituli kralja treša. U posljednjih nekoliko godina s Cageom u prvom planu jedino što možemo očekivati je – neočekivano, a glumac, igrao on u dobrom ili lošem filmu, svakako ga svojim prisustvom dodatno boji. Sjetimo se tu naslova kao što su Joe, Dog Eat Dog, Mandy, Mom and Dad, Between Worlds ili Color Out of Space. Nekada je, van svih očekivanja, Cage tu bio „najnormalniji na ekranu”, a nekada je imao eskapade epskih razmjera. Opet, sjetimo se da je čak i u najkomercijalnijoj etapi karijere odigrao jednu od uvrnutijih uloga, kod Wernera Herzoga u Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans.

Ovaj dugački uvod ne služi samo potpisniku ovih redaka da iskaže svoje poštovanje prema jednom od najinteresantnijih živućih glumaca, već i da istakne njegovo ključno prisustvo u predmetnom filmu, uratku Svinja koji je nakon premijere u Cannesu i kino- i video-distribucije po Sjevernoj Americi konačno zaigrao i u hrvatskim kinima. Ni redatelj-debitant u dugometražnom formatu, Michael Sarnoski, ni producentica i koscenaristica Vanessa Block, također debitantica, nisu ključni faktor u privlačenju publike i pozornosti festivalskih programera, koliko je to glumac s više od stotinu uloga u karijeri, ovoga puta u roli koja mu savršeno odgovara i u kojoj bismo teško zamislili nekog drugog. Block i Sarnoski, pak, snose dobar dio odgovornosti za to da Svinja bude dobar, dapače jedan od najboljih filmova ove godine, iako mu je premisu moguće svesti na parodičnu varijaciju na temu Johna Wicka, ali sa svinjom namjesto psa i Nicolasom Cageom (od kojeg se očekuju eskapade u tonu glasa i začudnost u dikciji) namjesto Keanua Reevesa i njegovih akcijsko-akrobatskih vještina.

Lik kojeg Cage igra, Rob, pustinjak je koji živi u kolibi u šumi u zaleđu Portlanda, najvećeg grada savezne države Oregon na američkoj zapadnoj obali. Rob živi u prirodi i od prirode, skupa sa svojom svinjom koja mu je jedini izvor prihoda: inteligentna životinja pomaže mu u pronalaženju tartufa koje on prodaje gizdavom mladom trgovcu Amiru (igra ga Alex Wolff) koji ga na tjednoj, dvotjednoj ili mjesečnoj bazi posjećuje u kolibi, vozeći se do tamo u sportskom automobilu iz kojeg odzvanja klasična glazba ili motivacijski govori o značaju iste za inteligenciju, sofistikaciju i prezentaciju. Kada ne traži tartufe i ne trguje s Amirom, Rob uglavnom kuha specijalitete od gljiva kojima časti sebe i svoju vjernu prijateljicu, ili se pokušava natjerati da posluša audio-traku s koje dopire ženski glas. Rob je očito psihički ranjen čovjek i to ima neke veze sa ženom s kazete, ali je makar našao svoj mir daleko od svijeta kao jedini način da s njim funkcionira.

Idila će biti naprasno prekinuta kada Rob bude napadnut kod kuće, a njegova svinja oteta od strane napadača koji očito rade za nekog moćnog. To će Roba natjerati da, skupa s Amirom, krene nazad u grad koji je petnaestak godina ranije napustio u potrazi za njom kao jedinim bićem do kojeg mu je u ovom trenutku stalo. Put će ih voditi kroz ponore podzemnih tučnjava koje evociraju Klub boraca i Odbjeglog Djanga, ali i kroz glamur portlandske restoranske scene, sve do moćnika Dariusa (Adam Arkin), Amirovog oca i kralja nabave rijetkih sastojaka za portlandske restorane. Pritom se ispostavlja da je Rob, u doba dok je bio „netko i nešto”, odnosno kuharska zvijezda Robin Felt, s Dariusom i Amirom povezan jednim ključnim trenutkom za prošlost obojice.

Svinja, dakle, ima još dodirnih točaka s originalnim Johnom Wickom, barem u tome da je restoranska scena u Portlandu jednako očuđena i kodirana kao i svijet plaćenih ubojica kroz koji se Wick probija. Ključna razlika je, međutim, u tome da Svinja nije akcijski film, već se ponajprije može opisati kao meditativni, inteligentni triler koji svoju snagu crpi iz izrazito teške atmosfere. Apsolutnoj linearnosti i predvidljivosti prosedea unatoč, scenarij Michaela Saronskog i Vanesse Block inteligentno je konstruiran kao tročinka s poglavljima naslovljenim po ingenioznim receptima visoke kuhinje u kojoj se polako i smireno otkrivaju detalji ruiniranosti glavnog lika. Također se otkrivaju i detalji o oštećenosti njegovog partnera u akciji (Amir je daleko od komičnog pomagača, iako isprva liči na taj tip lika), pa i glavnog antagonista. Svaki detalj je odmjeren i na mjestu, od lokacije Portlanda kao suvremene američke prijestolnice hipsteraja i čudnovatosti koji tamo poprimaju ekstremne razmjere, pa do detalja razvoja karaktera. Rob možda djeluje kao tipični pustinjak, polu-beskućnik i paranoik koji se odvojio od svijeta, slično kao veteran Will, protagonist još jednog portlandskog filma, Bez traga Debre Granik, ali on je daleko od stereotipa: čak i njegov solilokvij o zemljotresu koji će uništiti sve nije obična tirada, već prije metafora o svijetu koji žurno hita ka svom neumitnom kraju. Rob možda nije akcijski heroj, ali može proći kao nekakav zen-ratnik čije su oružje riječi, korištene rijetko, ali zato s oštrinom koja može povrijediti, možda i ubiti. Rob zna da je svijet restorana, gostiju, kritičara i snobizma lažan i ne libi se to reći onima koji kroz tu iluziju grade sebe i svoju osobnost. U konačnici, i svinja kao jedini zahvalan kompanjon, za njega je ta jedna osoba ili stvar do koje mu je stalo s dobrim razlogom i zbog koje je spreman promijeniti svoje principe po kojima operira. Svinja tako postaje i ostaje film o ogromnoj unutarnjoj boli i načinima nošenja s njom, a Amir, Darius i Rob samo su prividno na različitim stranama.

Svinja možda nije veliki film, ali spada u red onih malih koji ostaju stajati čvrsto i tako postaju monumentalni. Na svaku tehničku komponentu se pazilo, od glazbene podloge koja je sasvim u skladu s raspoloženjem koje film kreira, a opet je nenametljiva, preko detalja scene i kostima, pa do fotografije u mutnim, kišom natopljenim sivim tonovima, i ritmične montaže. Opet, ono što prvo upada u oči je gluma trojice ključnih glumaca. Adam Arkin je uglavnom imao iskustva na televiziji i sa epizodama na filmu, a ovdje ima jednu od koloritnijih epizoda svoje karijere. Alex Wolff je glumac širokog raspona, ali i s dozom diskrecije, koji sjajno funkcionira u interakciji s drugim glumcima. Nicolas Cage se pokazao kao pravi glumac oko kojeg se može izgraditi jedan ovakav dojmljiv i pamtljiv film. Nema tu njegovih pretjeranih kadenci u govoru, nema namjernog šmiranja i „trešerskog” glumatanja, već sve uglavnom ostaje u domenu mikro-glume, mimike, pojave i autoriteta s kojim preuzima ključne scene zbog kojih nas bez problema može uvjeriti u iskrenost svoga lika. Zbog toga je, između ostalog, Svinja jedan od filmova koji će obilježiti tekuću godinu.


26.11.21

Antlers

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Scott Cooper je svakako jedan od onih filmskih autora koji nekako nisu uspjeli doseći potencijal koji su pokazivali. S već pet filmova iza sebe, Cooper još uvijek nije dostigao letvicu koju je sam sebi visoko postavio s prvijencem Crazy Heart. Kao bivši glumac, odlično je razumio i vodio glumce, prije svega Jeffa Bridgesa u ulozi ostarjelog pjevača country muzike koji za tu ulogu nagrađen Oscarom. S druge strane, pak, ovaj je autor, koji se kao glumac nikada nije u potpunosti afirmirao, savršeno razumio i kako funkcionira scena i kako funkcionira starenje. Crazy Heart bio je jedan od onih ambicioznih, a nepretencioznih filmova koji su u konačnici zvučali mudro poput kakve country balade. Već sa sljedećim filmom, Out of the Furnace, Cooper je zagrizao više nego što je mogao sažvakati. U pitanju je film s ambicijama da bude ultimativni „backwoods noir”, odnosno ruralni triler, a koji se izgubio u predugačkoj i prekompliciranoj ekspoziciji i pozicioniranju dinamičkih akcenata na pogrešnim mjestima. Istini za volju, Cooper je opet pokazao talent i predanost u radu s glumcima, ali je Out of the Furnace na kraju ostao neujednačen film nalik na pokušaj ekranizacije rock-albuma na kojem ima više pjesama i koje nisu sve jednako kvalitetne ili podatne za takav transfer na drugi medij (na pamet padaju raniji radovi Brucea Springsteena, zbog miljea propalih industrijskih gradića, čeličana i ljudi s internim osjećajem za etiku). Gluma je, pak, bila jedini adut njegovog narednog filma, Black Mass gdje je Johnny Depp polučio bravuru u interpretaciji osebujnog mafijaša i policijskog suradnika Jamesa „Whiteya” Bulgera. Ova gangsterska krimi-drama po istinitim događajima u konačnici je bila suviše ravne pripovjedne linije, pa se ponajprije mogla nazvati utišanim derivatom Scorseseovih uradaka u registru mafijaške drame. Konačno, ni četvrti Cooperov film, vestern Hostiles, nije bio slab, ali je u najboljem slučaju bio korektan spoj različitih tendencija u žanru, od klasicizma, preko površnih politički korektnih intervencija iz ranih 90-ih, pa do inzistiranja na trendovskoj sumornoj atmosferi, čimu ni na koji način nije unaprijedio žanr.

S filmom Duhovi tame, originalnog naslova Antlers, Scott Cooper po prvi se puta našao na teritoriju horora, ali je na njega sa sobom donio nekoliko motiva s kojima je operirao u svojim prethodnim filmovima. Od Out of the Furnace posuđuje ruralni milje i usporeni tempo s prolongiranom ekspozicijom, a od Hostiles „token” tretman Indijanaca, odnosno američkih domorodaca, stavljajući u centar zapleta legendu o zloduhu Wendigu. On se pojavljuje kada se čovjek ogriješi o prirodu, pa tako nekog uzme „na pik”, onečovječi ga, proždere iznutra i ubije, ne bi li se oslobodio u svom pravom, monstruoznom obličju koje podrazumijeva i jelenske rogove iz originalnog naslova. Konstrukcija filma možda nije optimalna, socijalni aspekti filma možda nisu uvijek baš najsvrsishodnije ispripovjedani, ali Duhovi tame svakako imaju svojih aduta.

Negdje u vječito kišovitim šumama Oregona, američka Vlada planira ponovo otvoriti površinske i plitke rudnike ugljena. U jednom od njih, još uvijek napuštenom, koji se nalazi u blizini propalog gradića, narkoman Frank Weaver (igra ga Scott Haze) uspostavio je sa svojim kompanjonom „kuhinju” meta-amfetamina. Prilikom jednog od posjeta na koji Frank odlazi skupa s mlađim sinom Aidenom, otac začuje životinjsku buku u tami rudnika i odlazi ispitati što se događa. Tri tjedna nakon tog prologa, upoznajemo i našu protagonisticu, učiteljicu Juliu Meadows (Keri Russell), povratnicu u rodni gradić odakle je pobjegla zbog trauma koje joj je uzrokovao otac. I pored napora njenog brata, šerifa Paula (Jesse Plemons), sredina ju ne prihvata najbolje. U Julijinom razredu je i Frankov stariji sin Lucas (Jeremy T. Thomas), šutljivi dvanaestogodišnji dječarac, koji privuče njenu pozornost morbidnim crtežima i autobiografskom basnom koju je pripremio za sat posvećen folkloru i mitologiji. Sama istraumatizirana, ona prepoznaje traumu, u najmanju ruku zanemarenost, kod dječaka, pa odlučuje na svoju ruku istražiti njegov slučaj. U njenu istragu se postupno uključuju i drugi, ravnateljica škole (Amy Madigan) i Paul, a po gradu se počinju gomilati tijela zalutalih i nastradalih koja je, po svemu sudeći, napala velika životinja, ali s ljudskim ugrizom. Lokalni Indijanac (jedan od najpoznatijih domorodačkih glumaca, Graham Greene) ima teoriju da je Frank probudio zloduha i postao njegovom žrtvom, Julia ima poriv spasiti Lucasa, a on je istovremeno i svjestan opasnosti koja mu prijeti od oca, ali i od mlađeg brata, a opet prema njima osjeća lojalnost.

Cooper u Duhovima tame prvi puta nema neku izraženu filmsku zvijezdu u glumačkoj postavi, koja može sama ili u sinergiji s drugima načiniti razliku u filmu, ali to zapravo i nije toliko loša vijest. I Keri Russell i Jesse Plemons u sebi nose neku auru običnosti zbog koje ne odskaču od okolice svojim glamurom, a Cooper ih fino usmjerava. Svoje vještine u radu s glumcima režiser ovog puta demonstrira na mladom Jeremyju T. Thomasu kojem je ovo prva uloga u dugometražnom kino-filmu nakon po par njih na televiziji i u kratkim filmovima. Momčić svakako ima talenta i može ostvariti kontakt s gledateljem i senzibilizirati ga, pa će svakako biti zanimljivo gledati ga kako se glumački razvija, ako za to bude dobio još koju priliku.

Produkciju filma potpisuje Guillermo del Torro, što se osjeća i na dizajnu centralnog filmskog monstruma i na dizajnu lokacija i na postavci akcijskih „set piece” scena. Monstrum je isprva nevidljiv, nakon čega vidimo metamorfoze na Frankovom tijelu koje postaje još ispijenije, uz gubitak kose i vatru u utrobi, pa sve do otjelotvorenja džinovskog rogatog i bodljikavog monstruma koji također nosi vatru u sebi. Što se lokacija tiče, vanjske su na tragovima koje smo već viđali i po „backwods noirima” i po „šumskim” hororima, Julijina i Paulova kuća je realistično sumorna, dok je Frankova apsolutno zastrašujuća. Akcija je dovoljno krvava i grozna da može zadovoljiti i najprobirljivije poklonike horora kao žanra, scene su vješto izgrađene i vrlo vješto režirane. Nevolja je, međutim, u tome da one dolaze uglavnom prekasno, jer je Cooperov fokus do trećeg čina negdje drugdje: usmjeren je prema izgradnji glavnih likova i psihologije temeljno uništenog mjesta bez nade.

Cooper i njegovi koscenaristi C. Henry Chaisson i Nick Antosca (čija je kratka priča Tihi dječak i poslužila kao predložak) otvaraju nekoliko zanimljivih tema poput ekologije, ekonomije, njihovog međusobnog odnosa, eksploatacije i ekspanzije u okviru kolonizacije i industrijalizacije koja je rezultirala uništenjem, integracijom ili porobljavanjem domorodaca, te trauma u okviru familije i izbora između lojalnosti i spasenja, ali im ne polazi za rukom zadovoljavajuće ih produbiti. Priča o ponovnom iskapanju ugljena ostaje tek kao fusnota u dubokoj pozadini, pitanje Indijanaca je postavljeno plitko i stereotipno, čak i legenda u središtu priče djeluje generički, isto vrijedi i za siromaštvo, a nerazrađena Julijina trauma služi jedino kao točka na kojoj će ona prepoznati slične tendencije kod Lucasa i dobiti motivaciju da ga spasi. Zapravo, prije nego li žanrovski čisti horor „creature feature” vrste stupi na scenu, jedino što nas može uplašiti i protresti je pitanje što možemo učiniti ako su monstrumi u podrumu i na tavanu naši najbliži ili su makar to nekada bili. Duhovi tame tako postaju i ostaju još jedan od onih Cooperovih uradaka s prednostima i nedostacima koji dobacuju do nivoa korektnog, čiji su pojedini elementi daleko iznad toga, ali koji su u cijelosti ipak manje od jednostavnog zbroja tih elemenata.





25.11.21

Passing

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Termin „Passing“ koji se upotrebljavao u Americi u doba segregacije, odnosno pre formalnog izjednačavanja svih rasa po pitanju građanskih prava, korišćen je za situaciju kada pripadnik manjinske rase (najčešće Afroamerikanac) pokušava i „prolazi“ kao belac, što mu obezbeđuje određene privilegije, odnosno puni spektar prava u društvu.

Činjenica da boja kože dolazi u različitim tonovima i da je rasnog mešanja bilo otkako je više rasa živelo na istom prostoru, nije igrala naročitu ulogu u propisima po kojima su i melezi bili smatrani ,,obojenima“. O tome je napisano dosta knjiga i snimljeno dosta filmova od kojih su ,,Imitation of Life“ (Daglas Sirk, 1959) i ,,The Human Stain“ (Robert Benton, 2003) samo najeklatantniji primeri.

Pa ipak, izbor teme izvornog romana Nel Larsen napisanog u periodu Harlemske renesanse, pa i izbor načina filmske obrade, pomalo je atipičan za režiserku-debitantkinju Rebeku Hol, inače britansku glumicu s holivudskom karijerom. Bilo kako bilo, njen autorski prvenac ,,Passing“ je, nakon premijere na Sandensu i turneje po izabranim festivalima poput Njujorka, Londona i Rima, konačno izašao pred globalnu publiku posredstvom servisa Netfliks. Tajming je dobro tempiran pred sezonu nagrada, pa se ne treba začuditi ako se ovaj film nađe među nominovanima.

Ajrin (Tesa Tomson) je mulatkinja iz Harlema koji je odlučila da jedan dan provede kao belkinja na južnoj strani Menhetna. Uglađena u nastupu i govoru, te lepo obučena odlučuje da svoj izlet završi u hotelskoj kafani koja prima samo belce. Podozrivo ulazi, osoblje na njoj ne primećuje ništa čudno, seda i naručuje čaj. U kafani je, međutim, prepoznaje žena izblajhane plave kose za koju se ispostavlja da je njena drugarica iz detinjstva Kler (Rut Nega) s kojom je skupa odrastala i išla u školu u Čikagu.

Kler je takođe mulatkinja, ali za razliku od Ajrin, odnosno Rini kako je svi zovu, ona se nije pretvorila u belkinju samo na jedan dan. Već je oko tog preuzetog rasnog identiteta skrojila ceo buržoaski život udavši se za bogataša, ali tvrdog rasistu Džona (Aleksander Skarsgord) s kojim ima kći koju se spremaju da pošalju na školovanje u internat u Švajcarskoj. Rini je, s druge strane, udata za tamnoputog doktora Brajana (Andre Holand) s kojim ima dva sina, a slobodno vreme provodi kao aktivistkinja u organizaciji za dobrobit Afroamerikanaca.

 Susret dve žene promeniće život obema. Kler je možda „prodala“ rasni identitet za privilegije i novac, ali joj svejedno nedostaju neke navike Afroamerikanaca, pre svega u smislu zabave, pa počinje da posećuje Rini i njenog muža, te da sa njima odlazi u klubove. Ona tamo postaje zvezda među politički aktivnim intelektualcima koji te iste klubove posećuju, a pažnju joj poklanjaju i Brajan i njegova i Rinina deca, što Rini ne seda baš najbolje. Jedini koji je prema njoj skeptičan je još jedan „uljez“ u društvu, za razliku od nje „pravi“ belac, pisac Hju (Bil Kemp) kome nije jasno šta ona traži u kulturi od koje je bežala, a koju i on proučava kao da čita o egzotičnim plemenima u ilustrovanom magazinu.

Centralno pitanje za film je koliko Klerina „imitacija života“, odnosno njen dvostruki život može potrajati pre nego što to otkriju belci iz njenog dnevnog okruženja, a pre svega Džon. U izvornom romanu se postavljaju i neka druga pitanja rase, klase i odnosa do istih, ljubomore, zavisti i seksualne privlačnosti, pa i roditeljstva razapetog između imperativa zaštite dece od grozote spoljnog sveta i realnosti koja će ih sačekati kada odrastu. Rebeka Hol sva navedena pitanja diskretno i vrlo dobro prožima i pakuje u ispod 100 minuta filma.

Naravno, ,,Passing“ je vrlo važan film, ali ne uvek i isključivo iz filmskih razloga. Pre će biti da se glavnina tih razloga zbog kojih je važan, skrivaju u činjenici da dvadesete godine ovog, suštinski nisu mnogo drugačije od dvadesetih godina prošlog veka. Šanse nisu svima jednake (i svi trendovi u tom smeru su manje ili više jalovi), a na pozicijama moći, pa čak i odlučivanja o nečijem životu ili smrti mogu se naći i otvoreni rasisti i siledžije. Iako formalno ne moraju da kriju svoju rasu, pitanje je koliko crnaca i mulata to i danas čini, pre svega u Americi, ali i bilo gde.

To, opet, ne znači da ,,Passing“ nema i filmskih kvaliteta, i to pregršt, ali je pitanje koliko će doći do izražaja u senci velike teme, iako upravo oni tu veliku temu ističu. Za početak, reč je o izuzetno promišljenom i sigurno realizovanom filmu, što nije iznenađenje samo u smislu toga da dolazi od debitantkinje, već i u smislu toga da dolazi od osobe koja nikada nije studirala filmsku režiju ili se njom iz hobija bavila. Apsolutno isti set argumenata se može primeniti i na scenario.

Jedina zamerka tom i takvom metodičnom pristupu je što on možda na prvi pogled deluje hladno i rigidno, ali Rebeka Hol zapravo pokušava i uspeva da pogodi ton američke klasične drame. Njene junakinje i junaci možda deluju kao da su ispali iz nekog komada Tenesija Vilijamsa, a scene su dosta često sasvim dijaloški postavljene i snimljene u plan-kontraplan režimu, ali to je sve namerna, a ne iznuđena odluka.

Ona takođe sjajno vodi glumce od kojih većina predvođeni Tesom Tomson vrlo ugodno podglumljuju, dok Rut Nega ima takav lik za koji je potrebno da se glumica „razmaše“, doduše prilično kontrolisano. Njih dve, ali i ostatak ansambla, vrlo je ugodno gledati na ekranu.

Ni pitanja estetike i tehničke spretnosti nisu gurnuta u stranu. Za početak, film je crno-beli i preliva se u nijansama sive (češće svetlije nego tamnije) i postavljen u uski format slike 4:3, što mu sve daje patinu nekakvog klasika. To se sve uklapa u uglavnom klasičarsku režiju, zajedno sa džez muzikom koja, doduše, bolje funkcioniše kada je se čuje ambijentalno nego kao originalni „soundtrack“ u formi teme i varijacija na klaviru.

Uz uglavnom klasično kadriranje i veštu montažu Sabine Hofman, ,,Passing“ se ponosno drži kao komad (budućeg) filmskog klasika, ali Rebeka Hol ima i nešto vrlo svežih i pametnih ideja. Ponajbolja od njih vezana je za komponovanje i strukturiranje kadra u formi „kutija unutar kutije“ koje glumcima po potrebi dodatno sužavaju manevarski prostor. Režiserka, uz pomoć španskog direktora fotografije Edua Graua, voli da glumce posmatra kroz otvorena vrata ili makar da ima te pravougaone forme u njihovoj pozadini, nagoveštavajući teskobu i „kožu iz koje se ne može“

Na svakom planu, ,,Passing“ je vrlo dobar film (svakako spada u red boljih iz ovogodišnje Netfliksove produkcije), a ako u obzir uzmemo da je rad debitantkinje, onda ga možemo nazvati impresivnim. Od nas svakako zaslužuje preporuku samim tim što nijednog trenutka ne postaje politički traktat, niti se hvata didaktike, već likove i gledaoce tretira kao ljude.


24.11.21

Finch

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Tom Henks je svakako glumac velikog formata i starog kova, sa autoritetom kojim može komandovati na ekranu kao nekakva blagonaklona, humana očinska figura.

Odigrao je Henks u svojoj karijeri gomilu takvih uloga, bio je i policajac i vojnik i pilot i kapetan broda, bio je i prestareli drveni kauboj (doduše samo glasom u animiranom filmskom serijalu ,,Toy Story“) i putujući čitač vesti na Divljem Zapadu u ,,News of the World“ (Pol Gringras, 2020), bio je i Volt Dizni i detektiv za religijske simbole Robert Lengdon i američki omiljeni srećni idiot Forest Gamp, bio je apatrid zapeo na aerodromskom terminalu, ali i brodolomac na pustom ostrvu.

Zapravo, možda je ,,Cast Away“ (Robert Zemekis, 2000) s Henksom-brodolomcem i najbolja paralela koja nas može pripremiti na ,,Finch“. Makar iz prostog razloga što Henks u najnovijem filmu Migela Sapončika, koji igra na striming servisu Apple TV+, većinom predstavlja jedino potpuno ljudsko prisustvo (i stasom i glasom) na ekranu, dok mu društvo u post-apokaliptičnom svetu prave jedan pas i dva robota umesto odbojkaške lopte. Tom Henks je svakako dovoljno jak glumac da može zaokupljati našu pažnju čak i kada je potpuno sam na ekranu, ali to ne znači da ,,Finch“ samo zbog njega može biti dobar film.

Naslovni junak Finč u Henksovoj interpretaciji je inženjer robotike koji je kao jedan od retkih preživeo ekološku katastrofu u kojoj je uništen ozonski omotač, a Zemlja je izložena Sunčevoj radijaciji i razornim uraganima. Kada nije skriven u svom stanu-bunkeru s psom Gudjirom (mešanac Šejmus kao izuzeno simpatično pseće prisustvo na ekranu), Finč zajedno sa robotom Djuijem koji izgleda malo kao robo-pas, a malo kao Vol-I iz Pixarove animacije, traga za hranom i artefaktima pokojne civilizacije po ruševinama Sent Luisa, prilikom čega ga i upoznajemo.

Ima Finč dobar razlog za to koji ćemo ubrzo otkriti. Njegov najveći i verovatno poslednji projekat je android sa specijalnim zadatkom da se brine o psu jednom kada njega više ne bude. Krvavi kašalj i sve češći umor nam signaliziraju da bi to moglo biti vrlo uskoro.

Jednom kada od skupljenih komponenti i svog tehnološkog znanja složi robota kojeg će kasnije imenovati Džef (glas Kejleba Lendrija Džounsa), on planira da zauvek napusti Sent Luis i ode dalje na zapad, gde možda nije sve pokradeno, premetnuto i uništeno. Destinacija je most Golden gejt u San Francisku, ako ni zbog čega drugog, onda zbog razglednice iz nekih srećnijih vremena koju Finč posmatra sa svog radnog stola.

Razorni tornado se približava, pa Finč i družina moraju da se ranije zapute na dugačak put kamperom kojeg pokreću solarne ploče. Nevolja je, međutim, u tome da je proces učitavanja podataka u Džefa zastao na nekih 70 procenata, ali srećom Džef ima izuzetne sposobnosti AI učenja. Vreme ističe, Finču se bliži sudnji dan, pa je on sve nervozniji i nestrpljiviji da Džefa nauči kako biti „čovek“ sposoban da se brine za drugo živo biće.

Zamislite, dakle, modernizovanu, eko-katastrofičnu verziju Pinokija i to je u principu ,,Finch“, ali sa nekoliko ključnih razlika. Najvažnija od njih je da, osim u sećanjima, nema drugih živih bića koja bi robo-detetu u telu velikog androida predstavljala neku distrakciju i odvlačila ga na krivi put. To znači da, osim na mahove kada veliki robot, mali robot i pas upadnu u nevolju sami od sebe, nema neke naročite avanture, što film pretvara u lekciju, gotovo propoved šta znači biti čovek u kriznim vremenima.

Da to traje nekih osamdesetak minuta, ,,Finch“ bi bio pristojan film svoje vrste u kojem reditelj Sapončik vešto balansira ton između mraka katastrofe i svetla ljudskosti i nade. Međutim, trajanje od skoro dva sata se itekako oseća, film upada u ponavljanja i prazne hodove, pa se može reći da testira naše gledalačko strpljenje. Razlog za to je što je scenario koji potpisuju dvojica debitanata u toj funkciji, asistent produkcije Kreg Lak i producent ranih radova Ridlija Skota Ajvor Pauel, toliko tanak, kao da je sačinjen jedino od premise skoro pa potpuno bez dramaturških „začina“.

Čini se da reditelj Migel Sapončik, uglavnom aktivan na projektima televizijskih serija (primera radi ,,Game of Thrones“), ipak nije dorastao zadatku da razradi ovako tanku i bazičnu premisu, bez obzira što produkciju filma potpisuje Robert Zemekis koji bi ovako nešto razradio u detalje i upakovao u film koji ostavlja snažan utisak uprkos didaktičnom tonu.

Sapončik je, doduše, imao iskustva s naučnom fantastikom u nešto tamnijim tonovima, sa svojim prethodnim filmom (pritom dugometražnim prvencem), relativno potcenjenim naslovom ,,Repo Men“ (2010) koji od anti-kapitalističke distopijske premise o uzimanju organa na kredit i plenidbi istih kada dužnik ne može da plati ratu gradi akcioni triler. Ovde ne uspeva da razradi ideju dalje od toga da očekivano komentariše muzikom iz „pouzdanih izvora“, poput pesama ,,American Pie“ i ,,Road to Nowhere“.

Dve stvari Sapončik ipak pogađa u centar. Prva od njih je vizuelno pripovedanje kroz fotografiju Džoa Vilemsa koja kombinuje standarde post-apokalipse s nekom elegičnom, dirljivom lepotom. Druga je, naravno, kasting i rad sa glumcima. Tom Henks je glumac kojeg ne treba posebno usmeravati jer vlada svojim instinktima, a pritom ima izvrsnu prezentnost, u poslednje vreme i jednu posebnu notu pristojnosti i ljudskosti, što je više nego dovoljno za ulogu Finča.

Kejleb Lendri Džouns je, sa druge strane, do sada uglavnom bivao svođen na uloge zbunjenih mladića ili pomalo jezivih čudaka, ali ovde, iako sveden samo na glas, sjajno pogađa razvojni luk od robotske „tabule raze“ do sasvim „očovečenog“ androida, pritom se oslanjajući upravo na taj glas koji od sasvim mehaničkog postepeno postaje sve ljudskiji.

Na kraju, kada se crta podvuče, Finch nije onakav film kakav bi njegovi autori hteli da bude, zapravo je upadljivo prosečan, svakako tanak, čak i pomalo bezličan, odnosno nepamtljiv. Ali je zbog glumaca i ponekih detalja makar gledljiv. Čak se čini da je „streaming“ zapravo prava platforma za njega, ma koliko pretila opasnost da se utopi u moru sličnog sadržaja.

22.11.21

My Son

 kritika objavljena na XXZ



2021

režija: Christian Carion

scenario: Christian Carion, Laure Irrmann

uloge: James McAvoy, Claire Foy, Tim Cullen, Gary Lewis, Max Wilson


Ima autora koji su notorni po tome da rade bez scenarija, odnosno samo sa nekim konceptom, pa ili na seansama proba utanače tekst ili puste glumce da sami izgrade svoje dijaloge. Improvizacija, ako do toga dolazi, uglavnom podrazumeva da su u njoj svi uključeni jednaki. Kod Christiana Cariona, međutim, stvari ne stoje tako. U njegovom filmu Mon garçon (2017) samo glavni glumac (Guillaume Canet) nije pred sobom imao scenario dalje od scene koja se u datom trenutku (po hronološkom redu) snimala, pa nije znao kako se priča dalje odvija i završava, dok su ostali bili u prednosti u odnosu na njega. Logika toga je donekle jasna: reč je bila o filmu koji se bavi slučajem nestanka / otmice deteta iz perspektive uglavnom odsutnog oca, pa bi gluma takve uloge u teoriji delovala prirodnije kada glumac pred sobom ne bi imao scenario.


Carionov francuski film je sada dobio »remake« na engleskom jeziku, Guillaume Canet i Mélanie Laurent su zamenjeni s Jamesom McAvoyem i Claire Foy, a radnja iz ruralne Francuske prebačena u ruralnu Škotsku. Naslov je ostao manje-više isti, sada je My Son, a i logika snimanja i »pletenja« radnje je, u slučaju McAvoya i njegovog odnosa s ostalim glumcima, takođe ostala ista. Opet, za razliku od Mon garçon, My Son je jedan od onih zloglasnih »korona-filmova«, snimljen prošle jeseni s minimalnom ekipom i po tom aršinu spada u jedan od solidnijih (makar zbog toga što ne »udara« po standardnim pandemijskim motivima). Pomalo je čudno da film nije imao skoro nikakav festivalski život, i da je izašao prvo na internetu, pa se tek onda pojavio u bioskopima na određenim teritorijama, uključujući i Hrvatsku.


Edmond Murray (McAvoy) je naftaš koji zbog prirode posla putuje po svetu, uključujući i nestabilna područja poput Iraka. Njegov način života mu je već uništio brak s Joan (Foy) koja je našla novog čoveka, Franka (Cullen), s kojim odgaja svog i Edmondovog sina Ethana (Wilson). Tokom jedne od pauza između poslova, Edmond dobija poziv od Joan da je Ethan nestao, pa odlazi u brda Škotske da pripomogne u istrazi. Kako istraga pod okriljem dobrog, ali pravilima službe vezanog inspektora Roya (Lewis) ne napreduje, stresirani Edmond započinje svoju vlastitu, kriveći pre svih Joan i Franka. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne...


Nestanak deteta je čest element zapleta kod akcionih trilera, ali My Son ne spada u tu sortu. Više je atmosferični triler koji dosta toga crpi od svoje okoline vešto fotografisane u sivo-plavim tonovima. Čak ni njegov junak nije nekakav »akcijaš« s »posebnim setom veština«, već običan čovek u neobičnoj situaciji, može se reći čak na rubu očaja. Svojom režijom Christian Carion postiže to da My Son deluje izuzetno neprijatno čak i u momentima koji bi navodno morali biti najprijatniji, iako proizvoljni rasplet preti da film pomalo izbaci iz šina.


Naš fokus je, međutim, usmeren uglavnom na glumce, pre svega na Jamesa McAvoya koji jeste jedan od najtalentovanijih i najekspresivnijih glumaca svoje generacije, i to ne samo u britanskom kontekstu. Improvizacija mu odgovara, u njoj deluje sasvim prirodno i pogađa suštinu običnog čoveka spremnog na sve kako bi pronašao svog sina. Claire Foy (viđena u filmu First Man i seriji The Crown) je pouzdano dobra kao majka u nevolji i domaćica lišena svakog glamura, dok nešto manje poznatih glumaca sjajno upotpunjuje pejzaž.


Na kraju, My Son postaje i ostaje triler koji možda ne ispunjava očekivanja koja podgreva radikalnim autorskim pristupom kojem Carion pribegava, ali je svejedno solidan, atmosferičan i vredan jednog bioskopskog gledanja, iako i na malom ekranu ostavlja utisak. Opet, da je revolucionaran – nije, ali zapravo ne mora ni da bude.