kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Razlog zašto predavanja o opasnostima alkohola i
droge namjenjena školarcima i mladeži ne uspijevaju u svom cilju
prevencije konzumacije tih opojnih sredstava, osim u tome što su ona
sama po sebi dosadna i ispunjena popujućim tonom, leži i u tome što
zapravo iskrivljavaju istinu. Ona se, naime, fokusiraju isključivo
na negativne posljedice konzumacije istih, a
da bi zastaršili osobu koja o njima nema pojma. A znatiželjna mlada
osoba će se po logici stvari upitati zašto bi se netko pri zdravoj
pameti u takvo što upustio, pa onda i probati. Jer alkohol i lake
droge (budimo iskreni, većina ionako ostaje samo na njima) imaju tu
magičnu moć da nam izmjene svijest i spuste inhibicije. Kod
alkohola u pitanju je euforija, a kod marihuane nekakav unutarnji
mir. Izmjenjena svijest, naravno, dovodi i do ideja koje nam se danom
trenutku čine dubokoumnima ili makar smislenima, dok kajanje dolazi
s „mamurlukom” nakon „spuštanja”, i tu je alkohol
potencijalno opasniji od kanabisa i derivata jer poziva na akciju,
dok „trava” zabija. I od jednog i od drugog smo zapravo glupi i
„ludi”, ali nam je svejedno prijatno što smo takvi, sve dok ne
upadnemo u manju
ili veću nezgodu ili nevolju, što se također događa.
Za razliku od socijalnog rada i prevencije koji u
svom praćenju znanosti mogu biti suhoparni i dosadni, umjetnost taj
luksuz nema. Film, primjerice, mora pratiti određene zakonitosti
dramaturgije. Tako je nastala „stoner” komedija čiji likovi
obilato konzumiraju marihuanu, pa tako glupi, ludi i zbunjeni od nje
dobivaju ideje i upadaju u situacije izvan njihove kontrole. Opus,
odnosno rutine Cheecha Marina i Tommyja Chonga, Beavis i Buthead,
Harold i Kumar, Seth Rogen i družina glumaca oko njega, Dude, Where
Is My Car?, i još je sijaset primjera koje smo svi gledali, a nekima
se čak i smijali. Naravno, osim u svom izravnom obliku, „stoner”
komedija se može spajati i s drugim žanrovima, a za to je
najpodatniji film noar, kao kod braće Coen u The Big Lebowski, ili u
čitanju Thomasa Pynchona od strane Paula Thomasa Andersona, više u
Inherent Vice negoli u One Battle After Another, jer će naši
„napušeni” anti-junaci upasti u nevolje koje mogu biti povezane
s kriminalnim podzemljem pukom zabavom. Čak i kada junaci pojedinih
krimi-komedija sami ne konzumiraju marihuanu, odjeci „stoner”
komedija se mogu prepoznati unutar njihovih zapleta. Zlobnici bi
rekli zato što njihovi scenaristi i redatelji vjerovatno i sami
imaju iskustva s „travom”, ali suzdržimo se od daljnjih
špekulacija. Uostalom, Ethan Coen i dalje „jaše na tom valu”,
skupa sa svojom suprugom Triciom Cooke, a njihov dodatak žanrovskom
amalgamu je ženski kut gledanja na te napušene nevjerojatne
zaplete koji
znaju sadržavati zločinačke urote, što svakako razbija
monolitnost do sada pomenutih autora i uradaka centriranih oko muških
protagonista. Nova „stoner” komedija sa izrazito ženskom
perspektivom dolazi nam od Dylan Meyer, američke glumice,
scenaristice i producentice kojoj su The Wrong Girls dugometražni
redateljski prvijenac.
Radnja prati dvije cimerice u Los Angelesu,
Frankie (Meyeričina životna partnerica Kristen Stewart) i Molly
(proslavljena indie-glumica Alia Shawkat). One žive od povrmenih i
loše plaćenih poslića i od jedne do druge napušene seanse, reklo
bi se besciljno, dok im je vrhunac odgovornosti briga za dvije mačke.
Sa stanarinom, naravno, kasne pa im čak i krajnje blagonakloni gazda
prijeti izbacivanjem. Od njih dvije, Frankie je impulzivnija i
zapravo pogonjena ogorčenjem zbog raskida sa svojim posljednjim
dečkom koji je našao curu koja sliči
na nju, ali je akademski i poslovno uspješnija, dok Molly u
poređenju s njom djeluje kao glas razuma ili makar kao netko tko
jako cijeni svoj mir i dokolicu. Zaplet počinje kada Frankie zabunom
od kriminalca prerušenog u metalca (LaKeith Stanfield) dobije
eksperimentalni halucinogen koji, skupa s Molly, ubrzo konzumira i
skuje plan da ostatak prodaju kako bi pokrile dugove. Ispostavlja se
da to nije nova droga na tržištu, već predmet znanstvenog
eksperimenta i nadmetanja između američke znanstvene zajednice i
danskog podzemlja. Efekti droge su i stjecanje telepatskih
sposobnosti, sposobnosti razumijevanja danskog jezika, te
komunikacije s mačkama (glasove im posuđuju Seth Rogen i Kumar
Nanjiani), ali i stanje svijesti potpuno odvojeno od realnosti koje
ih okružuje.
U filmu nije teško prepoznati utjecaje raznih
filmova i autora, od neizbežne braće Coen i Ethanova
samostalnog opusa, preko Hala Hartleya do klasika čiste „stoner”
komedije i „pomerenijih” samosvjesnih krimi-komedija i mješavina
komedija zabune i „capera” kakve je znao pisati Shane Black. Čini
se da su ambicije Dylan Meyer čak i veće od toga da napravi samo
zabavan film, da želi komentirati stanje američkog društva
pritisnutog nestalnošću poslova i manjkom dugoročne perspektive za
mlađu populaciju. Čini se da autorica želi zaći na teritoriju
amblematičnih indie-filmaša, ali to nije naročito lako ako se film
oslanja na sulud zaplet i vrlo specifične humorne gegove od kojih
neće svi „raditi” jednako dobro čak ni publiku kojoj nisu
nepoznata magnovenja u isparenjima marihuane. Neki od štoseva, poput
nerazlikovanja Nizozemaca i Danaca (smisla ima samo na engleskom
jeziku zbog sličnog zvučanja prisvojnih pridjeva Dutch i Danish),
govorećih mačaka koje djeluju trezvenije od svojih vlasnica i ničim
objašnjenog obožavanja Celine Dion, suviše se troše da bi ostali
atraktivni. Drugi su, pak, prilično podigrani i djeluju kao suho
zlato za razumijevanje toga kako funkcionira mozak konzumenta
marihuane. U red takvih spada i sumnja koja se u gledatelju javlja da
su cimerice i prijateljice i prije mogle komunicirati gotovo
telepatski, kroz iskašljavanje dima, te posebno reakcije na
Frankieine ideje koje ima Molly u neponovljivom tumačenju Alie
Shawkat.
Opet, glavni adut filma je svakako Kristen
Stewart, i to ne samo zbog svoje povezanosti s autoricom, već prije
svega zbog glumičine posvećenosti širenju vlastitog raspona.
Stewart je, naime, glumica s kontinuitetom uloga još od djetinjstva
i rane mladosti, o čemu svjedoči i jedna od ranijih uloga u filmu
Panic Room (2002) Davida Finchera. Međutim, ona je kao tinejdžerica
upala u opasnost da joj jedna uloga, ona Belle Swan u Sumrak sagi,
definira daljnji tijek karijere, iako je za vrijeme snimanja te
tinejdžerske vampirske u romanse u pet nastavaka igrala i u drugim
filmovima. Zbog toga je nakon konca Sage radila sve kako bi se od
Belle odmakla što je dalje moguće. Neko vrijeme je izbjegavala
Hollywood, igrala je samo u neovisnim filmovima i odlazila u
Francusku kako bi surađivala s Olivierom Assayasom i time učvrstila
reputaciju ozbiljne glumice. Nakon toga, igrala je povijesne ličnosti
poput glumice Jean Seberg ili princeze Diane u filmu Spencer (Pablo
Larrain, 2021), a oprobala se i u režiji i u kratkom i u dugom
metru, potonje s debijem The Chronology of Water. Nisu ju zaobišli
ni film noar u svojem uvrnutijem registru i s nevjerojatnim
zapletom kao što je to bio Love Lies Bleeding (tu čak imamo i drogu
u obliku steroida, a uvrnutost filma čak usmjerava pojedine aspekte
glume prema komediji), te ni špijunska krimi-komedija American
Ultra. Uloge u ta dva filma su bile ključne za pripremu da se iznese
jedan ovakav film, a Kristen Stewart suvereno nosi i ovaj, kao i
svaki drugi film u kojem igra, bez obzira što je indie okruženje
prirodnije za njenu kolegicu Aliu Shawkat. The Wrong Girls možda
nije revolucionaran kakvim želi biti, ali svejedno služi svrsi kao
zabavan film.