The Super Mario Galaxy Movie

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kada se pre tri godine pojavio The Super Mario Bros. Movie, kritika sastavljena uglavnom od finih, sredovečnih ili starijih knjiških ljudi ga je dočekala na nož i sasekla često argumentima moralne panike na temu video-igrica. Nešto mlađi i manje knjiški ljudi među kritičarima su mu, pak, zamerili da se tu radi o očitom pokušaju servisiranja postojećih fanova i uspostavljanju franšize ili čak Nintendovog filmskog univerzuma, što samo po sebi ume biti jalova rabota. Publika je, pak, rekla svoje: još od vikenda otvaranja oko Uskrsa, ovaj animirani film je dostigao status komercijalno najuspešnije adaptacije video-igrice i približio se tronu najunosnijeg crtaća.

Tri godine kasnije, opet o Uskrsu, ista stvaralačka ekipa, znači scenarista Metju Fogel i reditelji Aron Horvat, Majkl Jelenić i Pjer Leduk, nam je servirala još jednu potragu za metaforičkim „uskršnjim jajima“ u vidu nastavka The Super Mario Galaxy Movie. Tema su opet italo-američki blizanci vodoinstalateri izgubljeni u svemiru različitih planeta kojima vladaju „diznijevske“ princeze i kojima preti kornjača-zmaj Bauzer. I pre nego što krenemo u detaljniju analizu uratka, recimo samo da je pristup ostao sličan, samo malo pojačan, ali da se faktor iznenađenja i noviteta u međuvremenu izgubio.

Kao što to kod igrica i njihovih adaptacija biva, najmanje bitan faktor svega je – radnja koja je ovde još vidljivije samo kostur na koji se kače drugi elementi poput akcije, referenci i misije ekspanzije univerzuma. Dakle, nakon što su Mario (glas u originalu pozajmio je Kris Prat) i Luiđi (Čarli Dej) uz pomoć princeze Pič (Anja Tejlor-Džoj) i Touda (Kigen Majkl-Ki) iz Kraljevstva Gljiva spasili univerzum, te smanjili i zatočili Bauzera (Džek Blek), nova nevolja je na horizontu. Željan osvete i nastavka misije svog oca, Bauzer Junior (Beni Safdi) je napao i uspeo da zatoči princezu Rozalinu (Bri Larson), pa naša družina opet mora da interveniše. Tu sledi „jedna bitka za drugom“, spektakularno-komična i igrački-kinetička, naravno, a naša ekipa je skupila nove članove i pomagače. Pa smo tako, logično, dobili dinosaurusa s oklopom kornjače, Jošija (Donald Glover kao nova zvezda franšize), kao i svemirskog pilota Foksa Mekklauda (Glen Pauel) koji je očita referenca na još jednu mega-uspešnu filmsku franšizu.

To što je radnja osnovna i izložena relativno linearno (kao, uostalom, i u prvom delu) ne znači da priča i scenario nisu pretrpani detaljima iz „gejmerske“ franšize, naročito onima koje dolaze iz novijih nastavaka. Kao da su autori samo tražili načine da u film ubace razne likove, manje ili veće negativce iz istih. Tako se naša družina susreće s gomilom kupa, šaj-gajeva, čompova i pirana-biljaka, a posebnije mesto dobijaju i manji „bosovi“ kao što su to Birdo, onaj žablji kralj kojem sam zaboravio ime i armija Nindžija, a uvodi se i „draj bouns“ kao koncept. Sve to će malo značiti onima koji igrice nisu igrali, dok će „gejmeri“ prepoznati ne samo te pojave, već i one na rubu kadra, a njih ima onoliko.

Sa svime time skupa, odnosno na gomili, film neumitno pada u kompletni haos i kakofoniju boja i zvukova. To, naravno, ne znači da poneke od tih akcionih sekvenci, kao što je, recimo, ona u kazinu koja se okreće po svih šest unutrašnjih strana kocke, nisu impresivne. Ili da reference na starije igrice nisu izvedene dosetljivo, a primer za to je sekvenca kada Mario, Luiđi i Joši moraju da vode računa o kraljevstvo koje im je u amanet ostavila Pič izvedena u montažnoj sekvenci na tragu šetnje po nivoima iz originalne igrice. Ali, svejedno, prevladava utisak da je svega previše, što je svakako slučaj sa skoro svim Mario-igricama nastalim u novom milenijumu. Ako nisu potpuno fokusirane, kao karting ili tenis, ili, pak, urađene u opuštenom ključu za grupno druženje i igranje (Party-serijal), njih šarenilo naprosto preuzima.

Svet se, naravno, menja kako vreme prolazi, a video-igrice su među stvarima koje se najbrže menjaju kako tehnologija napreduje. Mario je, sa sve svojim brkovima, kao lik nastao sasvim slučajno, kao čovečuljak koji mora da eskivira burad kojim ga gađa gorila Donki Kong u igrici za arkada. Prelaskom na Nintendo sisteme, on je postao zaštitno lice kompanije, a igrice su u tranziciji kroz koju je Nintendo prolazio od originalnog NES-a do Switch-konzole, i Mario kao lik i igrice s njim u centru su se transformisale i od jednostavnih platformskih postajale trodimenzionalne, šarenije i kompleksnije. Sve to je zapravo teško prebaciti u medij filma koji se ipak nešto sporije menja.

U tom kontekstu, nakon neuspelog prvog (igranog) pokušaja 90-ih koji je bio očajan (posebno zbog tada dominantne mode mračnih vizija za fantaziju i SF na tragu filma Blade Runner koji apsolutno ne odgovara Mariovom šarenom habitusu), prvi Super Mario animirani film je bio senzacionalni uspeh koji nam je pokazao i dokazao da ceo taj posao hvatanja i prenosa duha franšize na novi medij nije uzaludan. Ali je svejedno taj uspeh otvorio ono večito pitanje: Kako dalje? Odgovor koji su autori izabrali je: Isto kao u prvom delu, samo još više, šarenije i glasnije, da se ne pravi samo franšiza, već i filmski univerzum, pa kako se kome svidi. Nezahvalan je to posao, jer se u njemu ne vidi plan.

Vidi se, međutim, da su autori poslušali neke od kritika na prethodni film, ali se čini da su poslušali one pogrešne koje u startu nisu imale poentu. Na primer, u drugom nastavku se pazilo na političku korektnost, pa je sprdnja na račun njujorških Italijana svedena na minimum – jednu pesmu i možda par „mama mia“ uzvika, ali kritike te vrste iz prvog dela su ionako bile hvatanje za slamku. Uostalom, šta se smisleno može zameriti fiktivnim likovima u fiktivnim svetovima koje su kreirali japanski developeri, verovatno pod jakim uticajem supstanci?

Autori, međutim, nisu dovoljno pažnje obratili na one značajnije stvari, pa se vreme, umesto na nekakav razvoj likova (Luiđi je i dalje tretiran kao „levo smetalo“), troši na nebitne stvari. Na primer, na Bauzerov emocionalni luk koji zapravo ne vodi nikuda. On se, naime, makar na kraće staze „prodobrio“, ali i dalje ima probleme s ljutnjom. Ili na pozadinske priče o povezanosti Pič i Rozaline koje nam nisu neophodne. To sve produžava trajanje filma za nekih pet-šest minuta, a, na primer, Joši kao lik ostaje posve nedefinisan da bi, u teoriji, sve oko njega moglo da prođe.

Nije primetna ni neka naročita evolucija u grafici, pa sve ostaje u domenu šarenog 3D-a koji se kreće, okreće i prevrće, što „igračima“ mlađih generacija generalno bolje leži nego nama, starijima. Iz filma je izbačeno i Bauzerovo pevanje, odnosno ona „elton-džonovska“ eskapada Džeka Bleka, čime se gubi i na faktoru iznenađenja. I generalno, čini se da se izgubila sinergija da iste stvari budu smešne ili dražesne različitim profilima gledalaca (deci, mlađim „gejmerima“, roditeljima koji su stariji „gejmeri“ i onima koji to nisu), već kao da se sve te „demografije“ odvojeno „servisiraju“. U tome se The Super Mario Galaxy Movie približio serijalu filmova o Mariovom pandanu s rivalske konzole Sega – ježu Soniku. Od te svoje konkurencije je novi Super Mario film i dalje bolji, makar za dlaku, ali amalgam koji su nam autori servirali nije toliko gladak kao što je bio onaj od pre tri godine.

Extraordinary / Glavonja

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kako vrijeme prolazi, tako se i uvriježene percepcije određenih pojava mijenjaju. Te pojave su, pak, oduvijek bile tu s nama, samo smo mi na njih nekoć drukčije reagirali. Na primjer, spektar autizma: nekada su se djeca i ljudi na spektru sustavno isključivali iz društva, dok je današnja inkluzija svakako humanija. Zbog toga, kada se pojavio, film Kišni čovjek Barryja Levinsona, djelovao je gotovo revolucionarno jer je zapravo humanizirao autističnu osobu. Danas bismo za Levinsonov film mogli reći da je naivan, anakron, sklon stereotipiji i na rubu egzotizacije, da je u njemu možda iskrena dobra namjera iznevjerena i okrenuta u smjeru patronizirajućeg tona koji neurotipične osobe imaju prema onima koji to nisu. Jer neurodivergentne osobe, kako glasi noviji termin za autistične, svijet doživljavaju drugačije nego neurotipične, na drugačije podražaje reagiraju na drugačiji način i drugačijim intenzitetom, traže i uviđaju drugačije sheme, prakticiraju drugačije rituale koji ih smiruju i „centriraju”. Nije tu, dakle, riječ o hendikepu, kao što nije ni o „super-moćima” poput beskonačnog pamćenja naslovnog junaka Levinsonovog filma, već o drugačijoj morfologiji unutarnjeg svijeta. Pitanje koje se ovdje nameće glasilo bi: kako se onda, makar na filmskom planu, valja baviti temom autizma? Kako snimiti film za djecu i mlade koji se možda još nisu susreli sa svojim vršnjacima koji su na spektru? Kako angažirati njih i njihove roditelje, i prema njima iskomunicirati pozitivne poruke prihvaćanja različitosti, a da se to ne premetne u puki didakticizam? Možda film Glavonja Marine Andree Škop i Vande Raymanové, od prije nekog vremena prisutan u hrvatskim kinima, nudi odgovore na neka od tih pitanja.

Naslov filma je zapravo pogrdni nadimak koji je naša junakinja i točka gledišta u filmu, Alisa (debitantica Marta Mihanović), skovala za svog starijeg brata Milana (Maks Kleončić). Milan, naime, stalno na glavi nosi kožnatu kacigu, s njome čak i spava. Ona mu služi kako bi minimizirao buku koja dopire iz vanjskog svijeta. Milan ne govori, jako cijeni svoj mir, a najradije crta ravne linije penkalom po bijelom papiru. Kako kaže Alisa, on živi u svom svijetu, a roditelji (igraju ih slovenski glumci Matej Puc i Ajda Smrekar) svu pozornost posvećuju njemu. Zbog toga se obitelj iz grada seli na selo, što Alisa vidi kao još jednu potvrdu da se nju zanemaruje u korist brata. Međutim, preseljenje neće donijeti mir, kao što neće donijeti ni bijeg od nadležne socijalne službe koja je obitelji za petama. Dvoje agenta, stroga žena (igra je Judita Franković Brdar) i smeteni muškarac (Borko Perić) žele dokazati kako se obitelj ne može brinuti za Milana koji ima posebne potrebe i da je njemu mjesto u domu. Kada Alisa prolije boju po Milanovim papirima za crtanje linija, majka odlazi do obližnjeg gradića po novi svežanj, ali na putu natrag doživljava nesreću i završava u bolnici. Čuvši za dolazak agenata, otac također ubrzava tempo rada na svom poslu sve do „pregorijevanja” i pristanka odlaska u bolnicu kojom upravljaju vrlo čudni i diktatorski nastrojeni doktor (glumi ga Csongor Kassai) i njegova pobočnica, glavna sestra (Gabriela Dzuríková). Oni nad svojim pacijentima sprovode opite, a imaju i zadnje namjere. Alisa i Milan, dakle, moraju pronaći nestale roditelje, u čemu će im pomoći trio lokalnih malih detektiva (utjelovljuju ih Andrija Lamot, Mark Spiridonović i Martin Pišlar), a putem će doživjeti brojne avanture, izazove i opasnosti: od uvjeravanja Milana da izađe iz kuće i hoda izvan linija koje ga čine sigurnim, preko susreta sa siledžijama, pa do detektivskog zapleta oko krađe dijamanta iz muzeja.

Po filmskom rodu, Glavonja spaja onaj igrani i animirani, što i nije čudno imajući u vidu autorsko porijeklo tandema autorica. Marina Andree Škop dolazi iz sfera igranog i dokumentarnog filma i projekata na kojima je radila kao producentica, montažerka i redateljica, dok je Vanda Raymanová svoj opus ostvarila u animiranom filmu. To sugerira izvjesnu podjelu posla između redateljica: jedna se više bavila igranim dijelom i radom s glumcima, a druga više animiranim, posebno zato što animacija u Glavonji nije svedena samo na efekt, već je ključna za stilizaciju filma. Autorski postupak se može ponajprije opisati kao interakcija glumaca s kolažiranim foto-tapeta pozadinama koje odjednom oživljavaju, čime se stvara dojam bajkovitosti i, još više od toga, pomaknutosti. Tomu doprinosi i zanimljiv izbor lokacija, od zgrade Državnog arhiva u Zagrebu koja glumi muzej, do grada, odnosno dvorca u Brežicama koji glumi sanatorij. S autorske strane, motivacija za ovakvu stilizaciju je jasna – ona nam možda predlaže Milanovu nesvakidašnju sliku svijeta bez obzira što je primarna točka gledišta Alisina, a njome se i njezinim principom da je dosta toga dozvoljeno može odgovoriti na neugodna pitanja glede kontinuiteta s našim, stvarnim svijetom (na primjer, kako to da se u filmu spajaju automobili iz 70-ih godina prošlog stoljeća, pisaće mašine iz istog ili starijeg razdoblja i mobiteli, i to baš onako kako scenarij od njih zahtijeva.) Opet, stilizacija tog tipa ipak može biti „malo previše” za primarnu, dječju ciljnu publiku koja se mora iz svog svijeta izmjestiti u svijet filma, a taj svijet ne djeluje ni posve realno, ni posve izmaštano, već negdje između.

Srećom, pozitivna misija i poslanstvo filma su tu, i to bez didaktičnosti koja je sačuvana za priručnik za roditelje i pedagoge koji će biti dijeljen prilikom organiziranih projekcija filma. Zapravo, nakon uvoda u kojem se upoznajemo s pravilima po kojima funkcionira svijet ovog filma, dobivamo jednostavnu i efektnu avanturu baziranu na maksimama da djeca mogu biti bistrija od odraslih koji su često karikaturalni, te da ona mogu učiniti sve kada se međusobno slože, prihvate i pomažu, bez cinizma, isključivanja i surovosti. Koliko to drži vodu u stvarnom svijetu gdje je upravo isključivanje jedan od mehanizama djeci inherentne surovosti, ipak je pitanje kojim se ovdje nećemo baviti. Kako bi ostvarile svoje namjere, autorice se dosta pouzdaju u glumce, kako pažljivo izabrane i vođene mlade, tako i odrasle kojima je ostavljeno dovoljno mjesta za improvizaciju oko jednostavnih uputa. Izbor Marte Mihanović ključan je za glavnu i nosivu ulogu, budući da se od glumice, baš i kao od njezina lika Alise, često traži istovremena snaga i ranjivost, što nije lak zadatak čak ni za školovane glumce i glumice. S druge strane, Maks Kleončić posjeduje mirnoću i ekspresivnost neophodnu za lik Milana koji inače ne govori. Ostatak dječje glumačke postavke fluidno se nadovezuje na njih dvoje, pa se njihova interakcija čini prirodnom. Nasuprot njima, odrasli se i profesionalni glumci poigravaju sa svojim karikiranim likovima, baš kao što se i tehnički dio ekipe zabavlja oko zadanih stilizacijskih smjernica. Opet, nešto veće ambicije i internacionalna glumačka postava uvjetuju da će na par mjesta dolaziti do povećanih zahtjeva po pitanju sinkronizacije na razne jezike na kojima će film, nadamo se, igrati, ali ni ta ispadanja nisu strašna čak ni za poslovično hladne kritičare. I to je sasvim dovoljno za jedan solidno izveden, kompaktan i pozitivnim emocijama nabijen film kroz koji će djeca usvojiti koncept različitosti, dok ni roditeljima gledanje Glavonje neće predstavljati poteškoću.

Pretty Lethal

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Napomena: Poslednji deo 3-u-1 "kapsula"-kritike

Ni u poslednjem filmu naslova Pretty Lethal u ovoj neformalnoj grupi nemamo nevestu kao protagonistkinju, ali imamo originalnu Nevestu, odnosno Umu Turman. I to kao negativku, mađarsku provincijalnu psiho-mafijašicu Devoru u čijoj je krčmi baš pred obračun s rivalskim klanom kojeg predvode Lotar (Majkl Kalkin) i Marijana Marković zapela grupa balerina na proputovanju koje je pošlo po zlu. Među samim balerinama postoji rivalstvo, kao između čvrste Bouns (Medi Zigler) i privilegovane Princeze (Lana Kondor), ali one moraju da sarađuju međusobno kako bi izvukle živu glavu.

Potencijala za subverziju je itekako bilo, i to sa više strana. Prvo, ovaj je film delo ženskog autorskog dvojca, scenaristkinje Kejt Frojnd i režiserke Viki Džuson koje, u teoriji, svoj pogled suprotstavljaju uobičajeno muškom. Naravno da su tu potkačeni Tarantino i Rodrigez (nema teorije da lik Devore nije kompozit izvučen iz filma Grindhouse), kao i producenti franšize John Wick. Jer, ako samo jedna balerina, pa makar to bila najsvežija bivša Bond-devojka može onoliko da akcija protiv globalne mafije, koliko tek može cela trupa protiv provincijalnih Mađara? Druga stvar je sama esencija balerina za koje se pretpostavlja da su najnežnije od svih pripadnica nežnog pola, a da se pritom zaboravlja koliko su one zapravo gipke, izdržljive i sportski kondicionirane. (To nam je otkrio još alfa-mužjak Žan-Klod Van Dam kad je priznao da ga je balet fizički umarao više nego borilačke veštine.) Treća je, pak, reakcija na azijski koncept akcionog filma kao pažljivo koreografiranog nasilnog baleta.

Izvedba, pak, tek na momente blista kroz poneku koreografsku dosetku, poneko solidno režijsko rešenje (uglavnom se izbegava kinematografija haosa i snimanja kamerom iz ruke) ili elegantno ubiranje bonus-poena za inkluziju – jedna od balerina u trupi je gluva i igra je glumica s istim hendikepom, Milisent Simonds. Ali cela postavka i izgradnja „sveta“ su jednostavno suviše ofrlje izvedene, kako u naoko nebitnim detaljima, poput ruskih imena i „drakula“-akcenata za potrošne lokalce, tako i u onim bitnim za mehaniku priče. Dakle, ne samo da je Mađarska kao lokacija radnje i snimanja mogla da bude zamenjena bilo kojom drugom zemljom koja bi ušla u koprodukciju, već bi zapravo i motivacije za sukob mogle da se izmene i dorade. Ostaje utisak „treša“ i propuštene šanse da se lansira jedna zaista ozbiljna provokacija u smeru trenutnog stanja stvari u filmskoj industriji. Ali, ako je za utehu, makar nemamo sataniste kao alibi za sve.

They Will Kill You

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Napomena: Drugi deo 3-u-1 "kapsula"-kritike

Možda junakinja-osvetnica u filmu They Will Kill You Kirila Sokolova nije nevesta u beloj, pa od skorene krvi tamno-crvenoj venčanici, ali se zato i ona bori protiv satanističkog kulta. Samo što je ovaj kult malo drugačiji od onog u prethodnom filmu, jer njegovi članovi postaju besmrtni.

Ejža Rivs (Zazi Bits) je, pokušavajući da zaštiti svoju mlađu sestru Mariju, ubila oca koji ih je zlostavljao, pa zbog toga odrobijala deset godina. Sveže izašla iz zatvora, javila se pod lažnim imenom na oglas za posao spremačice u pomalo zlokobnoj zgradi Virdžil u Njujorku koju posećuje malo ekscentrična klijentela, pa i šefovi među osobljem deluju malo ekscentrično. Na primer, kućepaziteljica Lili (Patriša Arket) mora da istera domara (Paterson Džozef) iz sobe namenjene novoj devojci. Ejžina motivacija je da u zgradi pronađe Mariju (Miha‘la) koja je tu navodno nestala, došla je naoružana i sa znanjem borilačkih veština, ali izgleda da nije baš shvatila s kim će imati posla. Akcija koja će uslediti je, dakle, puna odsečenih glava i udova i zalivena hektolitrima krvi koja šiklja.

Jasno, Sokolov ovim filmom ne otkriva ništa novo, i mladi prebegli ruski reditelj je toga itekako svestan, budući da lepi referencu na referencu, a to tek tu i tamo preseče nekom svojom dosetkom. U centru njegovog panteona svakako stoji Kventin Tarantino, budući da They Will Kill You jako podseća na Kill Bill, od koreografiranih borbi do objašnjavanja motivacija pojedinih likova kroz flešbekove, ali izveden u Grindhouse maniru, i to kao da bi se u priču umešao Sem Reimi sa svojim osećajem za set-pis scene i praktične efekte. Ima i drugih referenci i citata, makar vizuelnih, od Kjubrika i The Shining, pa do Gospodara muva, a sama zgrada deluje kao da je ispala iz nekakvog John Wick serijala, ali „obrnutog“ za siromašne, ali mlaćenje junakinje s negativcima (među kojima je i Heder Grejem kao najpoznatije lice) postaje pomalo repetitivno i zamorno. Srećom, film sa svojih 90-ak minuta ne traje predugo, Zazi Bits ima onu pravu „bleksploatacijsku“ energiju akcione heroine iz geta, a i sve je od početka do kraja nepatvoreni „treš“ i zezalica koju ne treba uzimati preterano ozbiljno.

Ready or Not 2: Here I Come

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Napomena: Prvi deo 3-u-1 kapsula-kritike

Okreni-obrni, izgleda da su mlade žene predodređene da budu žrtve nasilja na ekranu. To je stvar sistema, metaforičkog „hardvera i softvera“, odnosno raspodele moći koja po pravilu ide u korist starijih i muških članova društva. Nasilje samo po sebi je češće pitanje moći i dominacije nego nekakve psihopatologije.

Ako budu imale sreće i scenarističke milosti, mlade žene će se izvući kao „finalke“ iz slešera i horora, dame u nevolji iz akcionih filmova, triler i noara, ili čak to nadmašiti – uzvratiti i osvetiti se. Setimo se, recimo, neveste koja je tek u drugom tomu filma Kill Bill dobila „kršteno ime“ Bitriks Kido (Uma Turman), ali i žrtava koje su obrnule uloge i postale ratnice i osvetnice iz plejade „rape and revenge“ trilera. Ove godine nam je festival SXSW u Ostinu doneo čak tri filma s takvom mehanikom, od kojih su dva relativno odmah po premijeri pušteni u bioskope, a treći direktno na striming putem Amazona.

Počnimo s prvim bioskopskim, Ready or Not 2: Here I Come rediteljskog dvojca Met Betineli-Olpin i Tajler Džilet. Kao što mu ime kaže, u pitanju je nastavak filma Ready or Not (2019). U njemu je nova nevesta u bogataškoj familiji Le Domas, Grejs (Samara Viving) morala da preživi nasilnu igru žmurki (prvo s hladnim, a onda i s vatrenim oružjem) s familijom svog novog muža i njihovom poslugom. U pitanju je bila oštra socijalna satira na temu porodičnih vrednosti i tradicija upakovana u krvavo-nasilnu mešavinu akcije, horora i slepstik komedije i ta formula je radila vrlo dobro. Ali, kad formula u „singl“ filmu radi vrlo dobro, a rediteljski dvojac već pokuša da neke njene elemente reciklira u drugoj priči s manje uspeha (Abigail, 2024), postavlja se pitanje ima li smisla raditi nastavak i kako mu pristupiti.

Betineli-Olpin i Džilet su se opredelili da stvari podignu na jedan viši nivo i prodube mitologiju oko negativaca (čime se pomalo pozivaju i na franšizu John Wick), dok su junakinji dodali jednu nevoljnu pomoćnicu – njenu sestru Fejt (Ketrin Njutn) s kojom Grejs nije bila u kontaktu godinama i koja je u svojstvu kontakta u hitnim slučajevima došla u bolnicu da je obiđe. Radnja se, dakle, nastavlja tamo gde se prethodni film završio, a nakon rekapitulacije u montažnoj sekvenci otkrivamo da Le Domasovi nisu bili sami u satanističkom kultu, već da su deo šire mreže porodica koje upravljaju svetom. To što je Grejs preživela igru s njima je povuklo novu „rundu“ iste, samo s većim ulozima: nju će loviti po jedan predstavnik od svake familije u „Veću“ koje upravlja kultom, a ulog je stolica Predsedavajućeg nakon što stari predsedavajući Čester Denfort (reditelj Dejvid Kronenberg u perfektnoj kameo-ulozi) odluči da mu je dosta života i naredi svojoj deci da ga uguše. Grejs i Fejt, dakle, sada love blizanci Danfort, Titus (Šon Hatosi) i Ursula (Sara Mišel Geler), kineska poslovnjakinja Van (Olivija Čeng), indijsko-londonski klan Radžan čija jedna predstavnica u jednom trenutku psuje na sočnom bosanskom, te ekscentrični Španac Ignacio (Nestor Karbonel) sa svojom decom. Sve to u funkciji tumača pravila i sudije nadzire Advokat (Ilajdža Vud).

Nastavci su uvek problematični, a ovaj je posebno. Prvo tehnički – radnja nastavka odvija se ubrzo nakon radnje prvog filma, a na Samari Viving je vidljivo da je ipak šest ili sedam godina starija nego u prvom filmu. Zatim – satanistizam je u prvom filmu služio kao generički filmski alibi za motivaciju negativaca, dok je ovde borba protiv istog uzdignuta na nivo poente, čime se kompletno menja o čemu se u ovoj franšizi u povojima radi. Negativci su možda postali interesantniji, ali i potrošniji, dok pojava Fejt ne dodaje na težini glavne junakinje, već njihova generički neprijatna međusobna dinamika služi tu i tamo za relaksaciju. I akcija je postala manje maštovita, uglavnom svedena na veštački haos izazvan drmusavom kamerom. Ponešto funkcionalnih prepada, iznenadnih eksplozija humora (tuča uz pesmu Total Eclipse of My Heart je jeftin, ali uspeo štos), scenarističkih i glumačkih dosetki, kao i migova u pravcu nepatvorenog „treša“ nisu bili dovoljni da poprave utisak da se ovde radi o bilo čemu drugom od ceđenja suve drenovine.

A Film a Week - Teresa's Body / Teresas Körper

 previously published on Cineuropa

The human body is an instrument, of sorts: whether a robust, strong or very precise one, it can be any of these when needed. It is also a resource that can be depleted over time. However, one thing is certain: the body keeps score of everything, as it accumulates and reflects all of the physical or psychological stress that an individual has had to endure. This much is true in the case of the eponymous protagonist of Magdalena Chmielewska’s debut feature, Teresa’s Body, which, after a world premiere and a win for Best Director at the Max Ophüls Film Festival, now opens on its home turf of Austria at the Diagonale.

The story takes us to Poland, where the title character (played by the filmmaker’s mother, Teresa Chmielewska) lives, feeling uncomfortable in her ageing body. The pain in her legs and back is also a reflection of the life she has led and, at least to a certain extent, wasted. Teresa is about to lose the car park she manages, still trespasses on the property that once belonged to her former husband and is dumped by her newest partner while she is in Berlin attempting to hold down a caregiving job, which proves to be futile because of a misunderstanding.

One of her daughters, Ola (Aleksandra Chmielewska-Grzegorzek, the filmmaker’s sister), is busy dealing with her own life and her own children, while the other one, Magda (played by the filmmaker herself), can only visit for a short while, as she has an interview scheduled in an attempt to secure Austrian citizenship in Vienna, where she lives. Magda’s arrival restarts the cycle of role-playing between the mother and daughter, where the former is always nagging while the latter is the caring one whose efforts will always fall short. It also reveals the cracks in Teresa’s carefully arranged façade (she often wears camouflage-coloured tops) of having control over her life, or at least fighting to regain it. Also, in a parallel, dream-like or possibly even nightmarish realm, we get to see two twin girls who play, pray and repeat the patterns inherent in Teresa’s daughters’ family dynamics, through mantra-like chants.

The foundation of Chmielewska’s film might be “documentary”, as it leans on characters from within her own family and their experiences, but the deeper development we witness is not just cleverly scripted; it’s also quite artful and atmospheric. One of the reasons for this is Chmielewska’s writing and directing, as she always lands upon the right detail to pull to the forefront and knows when to switch focus. Also, her crew has done some top-notch work, as cinematographer Zuza Kernbach captures body-part details and imperfections, as well as a sense of ageing and fatigue, in perfectly executed close-ups; editor Anna Garncarczyk dictates the rhythm in successions of abrupt cuts and longer, more pensive takes; and the work on the soundscape by sound designer Karim Weth steers the atmosphere almost into genre territory, verging on mystery and even “soft” horror.

Another one of the movie’s assets is Chimielewska’s work with the characters and the actors. Both the character of Teresa and the highly natural, instinctive acting of Teresa Chmielewska are a unique and praiseworthy part of the collective mother-daughter effort. The story they tell remains personal but also becomes universal, as Teresa’s body could be a stand-in for any ageing body that harbours a mind and soul beaten down by life.

Good Luck, Have Fun, Don't Die

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Mislim da ću za koju godinu svog sina početi da ispraćam u grad sa „Ajd‘ srećno, zabavi se, nemoj da pogineš!“ Zvuči kao nešto što bi „kul ćale“ mogao da kaže svom tinejdžeru pred izlazak u grad. A ako izlasci u grad ne budu fora novim generacijama, isti pozdrav može da se iskoristi i za početak sesija igranja video-igrica.

Takva „gejmerska“ je i premisa filma Good Luck, Have Fun, Don‘t Die u režiji Gora Verbinskog (Pirates of the Carribean franšiza) i po scenariju Metjua Robinsona (The Invention of Lying, Love and Monsters). Suštinski, može se opisati kao spoj Groundhog Day i Terminatora u mehanici Source Code / Edge of Tomorrow. Uprkos komercijalnom potencijalu većem nego što je to uobičajeno za filmska dela bez postojeće fan-baze, uradak je prvo svoju sreću okušao na američkim festivalima (od festivala fantastike u Ostinu do Palm Springsa), evropska premijera je bila smeštena na Berlinale, a bioskopski put se u dosta slučajeva odvija paralelno s internetskim.

Dakle, čovek odeven kao dementni beskućnik (Sem Rokvel) banjava u zalogajnicu u Los Anđelesu u večernjim časovima kako bi iz redova gostiju regrutovao dobrovoljce da mu pomognu na važnoj misiji. Prvo što radi kako bi privukao pažnju na sebe je otimanje njihovih mobilnih telefona i priča o zamkama veštačke inteligencije koja će preuzeti svet u budućnosti iz koje on dolazi. Ovo mu je, kaže, 117. put da misiju pokušava (brojka je možda referenca na kultnu naučno-fantastičnu treš-seriju The First Wave, a možda potpuna slučajnost) i čini se da mora da pronađe pravu ekipu. Zato bira skeptičnog ćelavog bradonju Skota (Asim Čodri), punačku gospođu Mari (Džordžija Gudman) i par učitelja, Marka (Majkl Penja) i Dženet (Zazi Bits) za svoju ekipu. Kao dobrovoljac se javlja vođa grupe skauta, Bob (Daniel Barnet), kao i sredovečna gospođa Suzan (Džuno Templ) i mlada žena obučena kao generička princeza, Ingrid (Hejli Lu Ričardson).

Njihova misija je doći do predgrađa i u super-kompjuter jednog talentovanog klinca koji pravi „božanski“ model veštačke inteligencije ubaciti hakovanu verziju iz budućnosti kako bi taj „novi bog“ bio dobronameran i blagonaklon prema ljudima. Usput će ekipu ganjati policija i dvojac niskobudžetnih plaćenih ubica, a vođa i par članova će dobiti svoje pozadinske priče. U slučaju Rokvelovog lika, to je srceparajuća vinjeta iz Terminatora u kojoj zle mašine otkriju tajnu lokaciju nakon što on proba virtuelnu realnost, pa mu ubiju majku. Mark i Dženet probude neku vrstu zombi-virusa kod svojih učenika nakon što ih izbace iz balansa tako što ih skinu s telefona. Suzan je izgubila sina u školskoj pucnjavi, pa je preko grupe za podršku naručila njegov klon koji se, ipak, ponaša suviše robotski, pa je preko toga naručila i realističniji glasovni model koji ju je upozorio na dolazak čoveka iz budućnosti i naložio joj da se javi da mu pomogne. Ingrid je, pak, alergična na telefonski i „vaj-faj“ signal, a nedavno je izgubila dečka, Tima (Tom Tejlor), koji je otišao da živi u virtuelnoj realnosti.

Scenarista Ričardson je zapravo imao originalnu ideju za pilot-epizodu televizijske serije o studentu književnosti koji pokušava da se poveže sa svojim kolegama preko knjiga, e da bi naleteo na zid površnosti usled zavisnosti od mobilnih telefona, ali televizijske kuće su procenile da tu dovoljno materijala za seriju. Onda je prepravio glavni lik, dodao još vinjeta i ubacio veštačku inteligenciju kao centralni problem i glavnog negativca, čime je privukao nekoliko nezavisnih kompanija koje su angažovale Gora Verbinskog, još uvek u nemilosti Holivuda nakon potopa filma Lone Ranger i neuspelog pokušaja „indi“-iskupljenja s A Cure for Wellness, obezbedivši budžet od oko 20 miliona dolara, što je za potencijalni spektakl sića. Verbinski se od toga snašao i Ričardsonovu ideju vizuelizirao s osećajem za „set-pis“ scene i sekvence, kao i za pogođenu upotrebu efekata, dok glumački trud filmu daje humanu notu.

Glavni izazov je, međutim, sturktura filma i ta jednostavna, jednosmerna i zapravo predvidljiva avantura s jasnim ciljem. Mogućnosti da se ona razmrda novim „gejmerskim“ preprekama, zagonetkama i zadacima su ograničene, pa su zato u formi pozadinskih priča likova ubačene „flešbek“-vinjete od kojih svaka ima svoj stil i one tri o pratiocima bi funkcionisale kao upečatljive mini-epizode serije Black Mirror. Kroz te tri kratke priče i Ričardson i Verbinski savršeno dijagnostikuju i u formi mračne satire artikulišu šta sve ne valja s današnjim svetom, a glumci pritom dobijaju priliku da zablistaju i prodube svoje pomalo tipske likove.

Džuno Templ tako u Suzan unosi nešto opipljive ljudske patnje i osećaja uskraćenosti. Hejli Lu Ričardson ulazi u suštinu distanciranosti, nepoverenja i pojavne čudnosti današnjih mladih, dok Majkl Penja i Zazi Bits uspevaju da kanališu učiteljsku nesigurnost s pokušajem projekcije autoriteta na van. Ipak, Sem Rokvel ostaje kao dominantno prisustvo na ekranu, čime samo demonstrira svoj raspon, mogućnost transformacije, glumačku harizmu i prezentnost. Njegovom liku čak i nije preko potrebna pozadinska priča, pa bi ona bila prva na spisku viškova koje bi možda trebalo iseći iz filma.

Nevolja je, međutim, u tome što su te tri „sporedne“ vinjete zanimljivije od same glavne avanture i što ona, jednom kad prođe furiozni početak u zalogajnici, nikako ne uspeva da uhvati dodatni momentum i da poleti. Negde oko polovine ili najkasnije do dve trećine, pred prolongirani završni obračun, taj momentum potpuno iščili, pa autorski dvojac jedino rešenje nalazi u preokretima, peripetijama i lažnim krajevima pre onog pravog kojim se najavljuje potencijalni drugi deo filma, što bi inače u drugim filmovima delovalo „žicaroški“, ali ovde je to moguće tumačiti i sa malo ironijskog odmaka.

Istina je, međutim, da Good Luck, Have Fun, Don‘t Die hvata duh vremena sadašnjeg i makar deo nedoumica o budućnosti kakvu nam preveliko oslanjanje na tehnološka pomagala i slaba do nikakva regulacija upotrebe veštačke inteligencije donosi. Što je važno, to čini na jedan filmski način u formi lako pratljivog spektakla starog kova. Ostaje, međutim, pitanje koliko bi publika naviknuta na kratke i oštre senzacije bila spremna da izdvoji preko dva sata vremena da ovako nešto pogleda i koliko bi bila zadovoljna ispravnom porukom filma koju bi proglasila za „bumersku“.