kritika pročitana u emisiji
Filmoskop na HR3
Sve do svog pretposljednjeg
filma, Oklada
stoljeća (2015),
producent, scenarist i redatelj Adam McKay nosio je reputaciju
čovjeka koji proizvodi “muške” komedije, odnosno komedije s
neodraslim muškarcima kao glavnim likovima. Te su komedije bile
zanimljivije u svom pod-tekstu nego li u samom tekstu, pa su se tako
dva Anchorman
filma (kao i njihov prednastavak snimljen direktno za video) doticali
muških krugova i klijentilizma koji ih poganja, a Talladega
Nights (2006)
toksičnog patriotizma koji neinteligentni, a ambiciozni koriste kao
masku i štit protiv onih koji ugrožavaju njihova dostignuća ili
njihov ego. S Okladom
stoljeća stvari,
pak, stoje drugačije: u pitanju je prije svega doku-drama koja iz
nekoliko uglova pokušava trasirati genezu i tijek globalne
financijske krize nastale iz krize nekretnina koja je pak nastala iz
bankarske pohlepe. Opet, tu nije riječ o nasmrt ozbiljnoj drami, već
su prisutni brojni crnohumorni momenti, nadahnute scenarističke i
redateljske intervencije u formi digresija i jednostavnog objašnjenja
financijskih mehanizama (izvedenih kroz cameo pojavljivanja poznatih
ličnosti poput Margot Robbie, Selene Gomez i Anthonyja Bourdaina),
pa čak i neočekivani momenti trilerske napetosti (vredniji utoliko
što znamo rasplet događaja), dok je vizura koju McKay nudi
podijeljena u četiri perspektive ljudi ili grupa ljudi koji krizu
nisu izazvali, ali su je na vrijeme otkrili i riješili da na njoj
profitiraju. Stoga se činilo da će McKay sa svojim novim filmom
Čovjek iz sjene,
biografijom “najmoćnijeg američkog potpredsjednika” Dicka
Cheneya, pogoditi u centar tako što će pokazati i prokazati
prljave, koruptivne mehanizme američke visoke politike. Međutim,
formula usvojena s Okladom
stoljeća koju
McKay pokušava ovdje reciklirati jednostavno nije odgovarajuća, što
Čovjeka iz sjene
čini konfuznim, nekoherentnim filmom s agendom koju ne uspjeva
iskomunicirati publici.
Jasno je to manje-više od
početka i dviju sukcesivnih scena koje su smještene u vremenski
razmak od skoro četrdeset godina. U prvoj vidimo kako mladog
Cheneyja u gradiću Casper u Wyomingu, gdje je odrastao i u tom
trenutku živio, hapse policajci zbog vožnje u pijanom stanju. U
drugoj, pak, iskusnog političara, potpredsjednika, vidimo 2001.
godine za vrijeme rujanskih terorističkih napada na New York i
Washington kako donosi izvršne, predsjedničke odluke. Glas
misterioznog naratora čiju ćemu povezanost s Cheneyem otkriti tek
na kraju filma objašnjava nam ono što i sami vidimo: da je Cheney
bio sposoban u trenucima kriza vidjeti ono što drugi nisu: priliku
da zgrne više moći i proturi svoje planove. Time se u centar filma
stavlja pitanje: kako se je ona pijana propalica iz prve scene
transformirala u, u tom trenutku, možda najmoćnijeg čovjeka
svjetske politike? Odogovor koji slijedi daleko je od jednoznačnog,
a Cheneyjev uspon gotovo linearno prati od činjenice da je bio loš
učenik u školi, da je upropastio svoje šanse jer se nije mogao
priviknuti na studentski život daleko od doma i da ga je u ključnom
trenutku pogurala njegova djevojka, a kasnije supruga Lynn, svakako
bistrija i odrješitija od njega. Za Cheneyjevu političku karijeru
presudan je bio utjecaj Donalda Rumsfelda kojeg je upoznao dok je
stažirao u Kongresu i koji ga je vrlo brzo uvrstio u svoj tim u
Bijeloj kući, u Uredu za ekonomske prilike za vrijeme Nixonove
administracije. Za vrijeme Geralda Forda, i Rumsfeld i Cheney su
napredovali, prvi je postao sekretar za obranu, dok je potonji vršio
dužnosti predsjednikovog pomoćnika i šefa personala. Nakon
Fordovog poraza od Cartera, Cheney se preselio u Kongres, gdje je
ostao i za vrijeme Reagana, da bi ga Bush senior uposlio na mjestu
sekretara za obranu i povjerio mu nadgledanje operacija vezanih za
prvu intervenciju u Iraku, Pustinjsku oluju. Cheney se potpuno
odrekao politike za vrijeme Clintona, McKay tvrdi iz privatnih
razloga (otkrilo se da mu je mlađa kći lezbijka, što bi ugrozilo
njegove šanse na izborima za Kongres ili Senat), i na tom mjestu,
negdje na polovici filma, poantira s najnadahnutijom redateljskom
intervencijom u filmu – odjavnom špicom. Potom se Cheney našao u
svijetu privatnog biznisa kao direktor jedne velike naftne kompanije,
da bi ga George Bush mlađi izabrao za svog potpredsjedničkog
kandidata i uvjerio ga da pristane na tu funkciju, delegirajući neke
od izvršnih ovlasti na njega. Ostalo je povijest.
McKay tvrdi, često s
bijesom, sprdnjom i probijanjem četvrtog zida u stilu Michaela
Moorea, da je Cheney, a ne Bush, presudno odgovoran za kurs kojim je
Amerika krenula nakon 11. rujna, te da je on bio glavni arhitekt
intervencije u Iraku koja je pogodovala jedino naftnim kompanijama
(uključujući i njegovu bivšu) te vojno-industrijskom sektoru.
Jedina točka oslonca za tu tvrdnju je izuzetno sporna teorija
unitarne izvršne moći koju su uz pomoć nekih pravnih krugova
Cheney i Rumsfeld pokušali testirati još za vrijeme Forda, a na
koju se poziva i Trumpova administracija i koja se bazično svodi na
to da je svaka predsjednička odluka legalna zato što je
predsjednička. A kada predsjednik svoje ovlasti delegira na nekog
drugog, onda delegira i unitarnu moć. McKay je to pokušao nakratko
objasniti, ali ne do kraja, negdje u prvoj polovici filma, da bi se
na isto vraćao kasnije, bez daljnjeg pojašnjenja. Stoga i ono što
gledatelje najviše zanima, konkretna Cheneyjeva uloga u događajima
s početka milenija, ostaje u velikoj mjeri nerazjašnjena, ništa
više poznata dalje od već znanih povijesnih i medijskih podataka.
Možda je razlog i to što je Cheney bio dosta tajnovit čovjek koji
je nerado otkrivao o čemu u nekom trenutku misli, a i njegovi su
memoari dosta nepouzdano štivo, ali uostalom nisu li svi
makijavelistički političari takvi?
Skoro svi sastavni elementi
Oklade stoljeća
prisutni su i u Čovjeku
iz sjene, i narator
koji se kasnije predstavlja, i digresije i arhivski materijal ubačen
u rapidnim montažnim sekvencama, i autorski komentar izrečen što
kroz naratora, što kroz probijanje četvrtog zida, i metatekstualni
momenti poput onoga kada Cheney i Lynn u odsudnom trenutku u bračnoj
postelji razgovaraju citirajući Shakespearea. Ima tu i refleksivnih
sekvenci, što humornih (recimo ona sa pecanjem koja se može
shvatiti i kao parafraza von Trierove Nimfomanke),
što lirskih, ali većina toga ne funkcionira ni izbliza onako kako
je to McKay zamislio. Možda su najbolji primjeri promašaja dvije
iste fokus-grupe od kojih jedna tretira ispitivanje javnog mnjenja
pred invaziju na Irak, a druga komentira stanje u današnjoj Americi,
kao i scena u restoranu, gdje Cheney, Rumsfeld i još par ljudi
raspravljaju o invaziji na Irak, a konobar im kao specijalitet kuće
nudi razne opcije, što oni sa zadovoljstvom prihvaćaju. Pritom, ono
što prilično smeta ugođaju je i dosta slabo osvjetljenje kojim nam
McKay poručuje da smo u metaforičkom mraku kad su osoba i
motivacija Dicka Cheneyja u pitanju.
Sa svojim prethodnikom,
Okladom stoljeća,
Čovjek iz sjene
dijeli i određeni dio glumačke postave. Najviše će se razgovarati
o Christianu Baleu u naslovnoj ulozi, za potrebe koje je dobivao i
gubio na težini. Akademija inače cijeni takve transformacije za
kojom, pak, ovdje i nije bilo neke naročite potrebe jer je Bale
dobar dio filma morao odraditi noseći staračku masku. Njegova je
uloga, međutim, solidna, iako ne u rangu najboljih koje je dosad
ostvario: Bale je dobar kad glumi imitacijski (prema dostupnom
materijalu Cheney je u pravilu govorio ispod glasa i kroz jedan kut
svojih usta, što Bale savršeno “skida), dok mu ovdje manje leži
interpretacija u tradiciji takozvane metodske glume, jer za tu vrstu
glumačke izvedbe nije bilo dovoljno ‘sirovog materijala. U ulozi
Donalda Rumsfelda, pak, Steve Carell reciklira svoju tipsku ulogu
nervoznog, pomalo bahatog, verbalno agresivnog muškarca na rubu
siledžije, ili čak i preko tog ruba. U red potraćenih uloga mogu
se svrstati i ona Amy Adams, čija se Lynn, kako film odmiče, od
jake i sposobne žene koja donekle upravlja svojim mužem svodi na
tipsku ženu političara koja stoji uz njega. Također, Jesse Plemons
nema dovoljno prostora u liku naratora Kurta, a Tyler Perry kao Colin
Powell je primjer hrabrog, ali u ovom slučaju pogrešnog odabira.
Ulogu za pamćenje je, međutim, ostvario Sam Rockwell kao George W.
Bush, koji sasvim pravilno kanalizira pojavu bivšeg predsjednika kao
narodskog čovjeka, njegovu zbunjenost visokom politikom i potrebu da
se dokaže ocu koji je uvijek favorizirao njegova brata Jeba, a da
pritom ne klizi u uobičajenu karikaturu idiota koja se, uglavnom
neopravdano, povezuje s Bushom. Rockwellova interpretacija u
ograničenoj minutaži je toliko upečatljiva da jednostavno poželimo
da vidimo novi biografski film upravo o Bushu, s Cheneyjem u
pozadini. Možda je to jedan od razloga za McKayev neuspjeh s
Čovjekom iz sjene.
Cheneyjevo prirodno mjesto je u pozadini, a pokušaj njegova
izvlačenja na svjetlo osuđen je na propast. Drugi razlog neuspjeha
bi svakako bio primjena formule uspostavljene s Okladom
stoljeća na
materijal koji nije za to pogodan. Ona je u prethodnom filmu savršeno
služila svrsi jer je objašnjavala jedan ljudskim umom namjerno
zakompliciran fenomen, a i zato što je nudila i opću perspektivu s
distance i brojne druge iz relativne blizine centru zbivanja. Ovdje
toga nema, fokusirani smo na Cheneyja o kojem znamo malo i baratamo s
nepouzdanim podacima i rizičnim interpretacijama. McKayev film nam,
nažalost, ne donosi ništa novog, ne rasvjetljava, ne intrigira i ne
motivira.