Glass

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Već na samom početku ovog prikaza ću prekršiti dva važna pravila filmske kritike jer materijal od mene to nalaže. Kao svojevrsni anti-fan M. Night Shyamalana ću govoriti, odnosno pisati, u prvom licu i to pisanje ću započeti ovakvom ogradom da bi recipijentima ovog izlaganja moja perspektiva bila potpuno jasna. Shyamalan je, naime, globalnu slavu stekao misteriozno intoniranom melodramom o duhovima Šesto čulo čiji se doprinos svjetskoj kinematografiji može svesti na za akcijaša i povremenog komičara Brucea Willisa atipičnu utišanu, dramsku ulogu i na ničim izazvani nagli obrat koji dotadašnju priču okreće naglavce. Takvih nadnaravnih drama je znalo biti u tom periodu, na prelazu milenija, za njima su posezala i velika redateljska imena poput Martina Scorsesea (Bring Out the Dead), ali su takvi filmovi, naročito s takvim obratima, često uslijed kritičarske lijenosti dobivali epitet “shyamalanovskih”. Redatelj je to obilato koristio dok je mogao, reciklirajući ponešto ili gotovo sve od toga u daljnjim filmovima, poput Znakova (2002), Zaselka (2004), Žene u vodi (2006), pa donekle i Događaja (2008) koji je označio autorovo skretanje ka žanrovski donekle čistoj akcijskoj znanstvenoj fantastici u kojoj se Shyamalan nije najbolje snašao nastavkom Avatara - Posljednji Airbender (2010), i naslovom Zemlja: Novi početak (2013). Nakon nekoliko vezanih promašaja, filmaš se vratio (ili probudio) s Posjetom (2015) gdje je demonstrirao izuzetnu redateljsku vještinu dovoljnu da zamaskira nedovoljno dobar scenarij izuzetno zanimljive teme.

Dva sam filma namjerno preskočio u ovom kratkom presjeku karijere iz razloga što smatram da ih je za temu, Shyamalanov najnoviji film Glass, važno obraditi posebno i malo detaljnije. Neslomljivi (2000) se očito nastavlja na poetiku Šestog čula i zbog opet dramski utišanog, gotovo tužnog i deprimiranog Brucea Willisa u glavnoj ulozi zaštitara Davida Dunna koji postaje svjestan svojih super-moći i svoje stripovske super-junačke ranjivosti, pa se ne zna s time nositi, kao i zbog neveselog tona pripovjedanja, pa i zbog perifernih momenata poput psihički i fizički krhkog djeteta, odnosno Dunnovog sina Josepha, u plejadi sporednih likova. Gledano iz perspektive filmske povijesti, Neslomljivi je, pak, ostvarenje koje je unijelo revoluciju u žanr filmova o super-junacima i postavilo temelje na kojima su filmske imperije sagradili stripovske mega-korporacije DC Comics i Marvel. Shyamalan je, naime, u nekada čisto akcijski žanr, čiji su se filmovi razlikovali jedino po vizualnom dizajnu i stilizaciji, uveo realistične i dramske momente koji su poslužili kao osnova i za Nolanovu trilogiju o Batmanu i za cjelokupni Marvelov univerzum od Iron Mana nadalje. Istini za volju, realizma, kao i socijalnih konotacija, bilo je i u Singerovom X-Men serijalu započetom baš u godini izlaska Neslomljivog, s tim da je Shyamalanov film svakako elegantniji i uglađeniji. Drugi film koji sam preskočio je Glassov direktni prethodnik, Podvojen (2016), inače ne posve uspjeli psihološki triler o shizofrenom otmičaru imena Kevin Wendell Crumb sa 23 različitih osobnosti, koji drži tri otete djevojke čekajući da se pojavi 24. osobnost, kanibalističko-monstruozna Zvijer. Iako je bio baziran na šarlatanskoj “psihologiji” i scenaristički traljav, naročito iz aspekta predstavljanja različitih osobnosti, film je bio zanimljiv zbog raznovrsne glumačke interpretacije Jamesa McAvoya koji je odigrao višestruku ulogu zaključanu u jedno tijelo, kao i zbog intervencije na kraju, kad se Dunn pojavljuje kao spasitelj i time film povezuje sa Neslomljivim. Shyamalan očito nije odolio iskušenju da zaključi trilogiju i tako smo dobili Glass.

U smislu vremena radnje, Neslomljivi ostaje dublje u prošlosti. Dunn, kojeg opet igra Willis, je sada vlasnik male zaštitarske firme u kojoj je drugi zaposleni njegov sin Joseph (igra ga opet Spencer Treat Clark kojem je uloga u Neslomljivom bila jedna od prvih u karijeri). Svoju super-herojsku sudbinu je prihvatio, pa kao maskirani osvetnik u slobodno vrijeme štiti građane od nasilnika i zločinaca. Glass se vremenski više naslanja na Podvojenog, jer je dotični otmičar opet u akciji i primarni je slučaj kojim se bave David i Joseph Dunn, prvi kroz akciju, a drugi kroz ulogu pomoćnika iz fotelje. Treći i naslovni junak, gospodin Stakleni, alias Elijah Price, teoretičar stripa, terorist i masovni ubojica (ulogu iz Nealomljivog reprizira Samuel L. Jackson), u priču ulazi nešto kasnije, kada nakon prologa i prvog obračuna, Dunn i Crumb, ne sasvim uvjerljivom scenarističkom intervencijom, završe u istoj eksperimentalnoj duševnoj bolnici s njim. Za intervenciju je odgovorna Dr. Ellie Staple (Sarah Paulson), po vlastitom navodu specijalistica za deluzije grandioznosti, a posebno za ljude koji su umislili da su stripovski likovi, koja je u stanju iskoristiti njihove slabosti, u Dunnovom slučaju osjetljivost na vodu i fobiju od iste, a u Crumbovom osjetljivost na jaku svjetlost koja ga tjera da mijenja ličnosti. Njena je ideja da svu trojicu (Price je u instituciji već neko vrijeme i pod sedativima je toliko da je skoro katatoničan) podvrgne terapiji u dva koraka, od kojih je prvi klasično uvjeravanje pomoću racionalizacije, a drugi nikada do kraja objašnjen stroj koji će im učiniti nešto s frontalnim korteksom gdje se navodno krije tajna njihovih deluzija. U pritisku na trojicu pacijenata Dr. Staple računa na pomoć njima bliskih osoba. Joseph je, ako se sjećamo, u super-herojske moći svog oca vjerovao i prije i jače od njega samog. Casey Cooke (Anya Taylor-Joy), jedina preživjela žrtva otmice, nad Crumbom ima moć istinske empatije i kao takva može “opozvati” Zvijer, dok je Crumbu zahvalna što joj je spasio život. A za Pricea, odnosno Staklenog, tu je njegova majka (Charlayne Woodward, doduše koju godinu mlađa od Jacksona, što i upada u oči na ekranu) koja je u međuvremenu, čini se, postala ekspert za stripove kao “posljednju formu usmene povijesti”. Nakon izuzetno “brbljivog” i repetitivnog srednjeg dijela filma punog skrivenih pravih i krivih tragova, slijedi završni obračun praćen “shyamalanovskim” obratima…

Najjača karika prethodnih Shyamalanovih filmova, režija u užem smislu, ovdje je tek korektna i nedovoljna da zamaskira nategnutost scenarija opterećenog verbalnim repeticijama i zakrčenog meta-tekstom i u smislu poveznica sa prethodna dva filma u ovoj na silu sastavljenoj trilogiji, i u smislu teorije i povijesti stripa kao forme umjetnosti i zabave. Sve je to izvedeno lijeno i pješački, flashback scene služe da trilogiju povežu u jednu cjelinu, psihijatrijska bolnica u sjećanje priziva svaku psihijatrijsku bolnicu u horor-filmu, a ne donosi ništa novo na tom planu, manja otkrića svoje korijene vuku iz teorije i povijesti stripa i servirana su uvijek iz drugog plana, a čak ni sam veliki obrat više nije toliko iznenađujući, što zbog činjenice da od Shyamalana tako nešto i očekujemo, što zbog svoje nedorađenosti i nepotkrijepljenosti. Srećom, kod Shyamalana je drama između likova (kada je ima) uvijek jača strana, pa su tako i ovdje odnosi dovoljno uvjerljivi da Glass ne bude loš film. Motivaciju naslovnog junaka možemo shvatiti na ljudskiji način od toga da ga pospremimo u ladicu za zle genije, a iako su Crumbove ličnosti dane još “turističkije” nego u Podvojenom, Zvijer je sasvim funkcionalan zlikovac, dok je Dunn ipak izgubio na svojoj svježini zbog trenda realistički intoniranih super-heroja koji se u međuvremenu razvio pa tako nakon, na primjer, Logana ne predstavlja neko značajno osvježenje. Pitanje je koliko je Dunn zamišljen kao super-heroj koji pati od zamora materijala, a koliko je Bruce Willis zapravo umoran kao glumac. Sarah Paulson, Anya Taylor-Joy, Charlayne Woodward i Spencer Treat Clark imaju premalo prostora u okviru svojih ne baš sjajno napisanih likova da pokažu raskoš glumačkog talenta, a Samuel L. Jackson je u priličnoj mjeri ograničen hendikepom i pozicijom svog lika na glumu tikovima (progovori tek u drugoj polovici filma). Čini se da se jedino James McAvoy zabavlja igrajući višestruku, podvojenu ličnost, osjećajući potrebu da većinu svojih osobnosti učini pamtljivima, ali ni tu mu gužva u scenariju ne ide u prilog.

Konačni dojam je da je Glass kao film nastao stihijski i samo iz autorove potrebe da sklopi trilogiju, te da bi vjerojatno bio bolji da je nastao nakon više promišljanja i neke kasnije verzije scenarija. Međutim, možda je Shyamalanova motivacija bila nešto sasvim drugačije, nešto poput uspostavljanja vlastite super-herojske franšize (kraj filma sugerira tu mogućnost), jer ipak je prvi imao ideju da redefinira žanr i usmjeri ga prema stvarnim ljudima i njihovim emocijama ispod maski i plaštova.