31.1.18

Lista - Januar 2018


Ukupno pogledano: 37
Prvi put pogledano: 37
Najbolji utisak: All the Money in the World
Najlošiji utisak: Rough Night

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.01. video Last Flag Flying (Richard Linklater, 2017) - 7/10
03.01. video The Disaster Artist (James Franco, 2017) - 7/10
03.01. video Gerald's Game (Mike Flanagan, 2017) - 5/10
04.01. video Sleight (J.D. Dillard, 2016) - 6/10
05.01. video Song to Song (Terrence Malick, 2017) - 5/10
06.01. video Risk (Laura Poitras, 2016) - 4/10
07.01. video The Invisible Guest / Contratiempo (Oriol Paulo, 2016) - 7/10
08.01. video Lady Bird (Greta Gerwig, 2017) - 8/10
09.01. video Lady Macbeth (William Oldroyd, 2016) - 7/10
09.01. video Mayhem (Joe Lynch, 2017) - 6/10
10.01. video The Meyerowitz Stories [New and Selected] (Noah Baumbach, 2017) - 8/10
10.01. video The Comedian (Taylor Hackford, 2016) - 4/10
10.01. video Paris Can Wait (Eleanor Coppola, 2016) - 4/10
10.01. video Ministry of Love / Ministarstvo ljubavi (Pavo Marinković, 2016) - 6/10
11.01. video Beatriz at Dinner (Miguel Arteta, 2017) - 3/10
12.01. video Blood Orange (Toby Tobias, 2016) - 5/10
13.01. video The Age of Shadows (Kim Jee-woon, 2016) - 8/10
13.01. video Rough Night (Lucia Aniello, 2017) - 3/10
14.01. video Tom of Finland (Dome Karukoski, 2017) - 7/10
15.01. kino Osmi povjerenik (Ivan Salaj, 2018) - 5/10
16.01. video It Comes at Night (Trey Edward Schultz, 2017) - 8/10
17.01. video Brawl in Cell Block 99 (S. Craig Zahler, 2017) - 7/10
19.01. video California Typewriter (Doug Nichol, 2016) - 7/10
20.01. kino Molly's Game (Aaron Sorkin, 2017) - 8/10
21.01. video Heal the Living / Réparer les vivants (Katell Quillévéré, 2016) - 8/10
21.01. video Better Watch Out (Chris Peckover, 2016) - 6/10
21.01. video War Machine (David Michod, 2017) - 5/10
22.01. video The Snowman (Thomas Alfredson, 2017) - 3/10
22.01. kino Den of Thieves (Christian Gudegast, 2018) - 5/10
22.01. video A Dark Song (Liam Gavin, 2016) - 6/10
23.01. video Hired Gun (Fran Strine, 2016) - 6/10
23.01. festival The Marriage /Martesa (Blerta Zeqiri, 2017) - 8/10
24.01. video Patti Cake$ (Geremy Jasper, 2017) - 7/10
27.01. video A Quiet Passion (Terrence Davies, 2016) - 6/10
28.01. kino Family / Družina (Rok Biček, 2017) - 8/10
29.01. kino All the Money in the World (Ridley Scott, 2017) - 9/10
29.01. video Leatherface (Alexandre Bustillo, Julien Maury, 2017) - 4/10
30.01. video Mindhorn (Sean Foley, 2016) - 6/10
30.01. video LBJ (Rob Reiner, 2016) - 7/10
31.01. kino Wonder Wheel (Woody Allen, 2017) - 4/10

Patti Cake$

kritika originalno objavljena na DOP-u:
“Mogla bi se ponašati u skladu sa svojim godinama”, kaže dvadeset-i-nešto-godišnja kći Patricia Domrowski (senzacionalna Danielle Macdonald) svojoj majci Barb (Bridget Everett), utegnutoj u tesnu PVC haljinu koja figurira kao kostim za Noć Veštica, nalivenoj sa malo alkohola radi razbijanja treme pred nastup pred lokalnom i nezainteresiranom publikom u lokalnom baru. “A ti bi se mogla ponašati u skladu sa svojom rasom”, odgovara joj majka. Komentar je svakako rasistički, više od toga zajedljiv i zavidan jer se odnosi na kćerine snove o hip-hop slavi kad su već majčini snovi o glam-metal karijeri nepovratno uništeni, ali u tom trenutku u kojem naslovna junakinja filma Patti Cake$ pada na dno životnih okolnosti i karijere, reditelj Geremy Jasper je na tragu nečega: cela ta gangsta-ghetto poza je potpuno artificijelna i neiskrena ako dolazi od nekoga ko nije iz tog i takvog specifičnog miljea, bilo da je reč o predgradskim buržujima i buržujkama ili o radničkoj i “white trash” sirotinji. “Ja ubijam rime”, još jedna je Patttina replika iz filma koja ne znači ništa smisleno, ali zvuči.

Eminem je, dakle, bio smišljen MTV “stunt”, a ne iskreni eksces, što je jasno i iz romantizirane biografije 8 Mile. Jasper, i sam muzičar i reditelj video-spotova vrlo dobro zna o čemu govori iako se Patti Cake$ može podvesti pod kliše filmova o potrazi rođenog autsajdera za (muzičkom) slavom protiv svih šansi i u tome sledi šprancu ne samo 8 Mile nego i brojnih drugih naslova. Ali u njemu ima nečeg iskrenog i zato našoj patološki gojaznoj junakinji želimo svu sreću da se izdigne iznad sredine koja je vuče dole, da se izbori sa lažnim prorocima i nabeđenim autoritetima u tom svetu, ali najviše od svega da se pronađe i artikulira u verbalnom i muzičkom smislu. Takođe, neće nas baš razneti ni činjenica da će njen uspeh biti ograničen, a osećaj zadovoljstva internaliziran. Male ljudske pobede su važnije od onih velikih i deklarativnih.

Preguraćemo, dakle, i šprancu, i stereotipne budalaše koji su našu junakinju ponižavali od detinjstva tako što su je zbog prezimena i težine zvali Dumbo, i stereotipnu njenu ekipu koja uključuje dobroćudnog, ali previže uživljenog i smešnog indijskog apotekara Jherrija (Siddharth Dhananjay) i misterioznog, talentiranog, anarhistički nastrojenog muzičara / DJ-a / producenta nadimka Basterd (Mamoudou Athie) i njenu bolesnu baku (Cathy Moriarty) koja joj pruža bezrezervnu podršku, pa čak i dozirano sladunjav kraj, sa sve izanđalim stereotipom da se mama pojavljuje pred binom na demo-takmičenju u zadnji čas i da onda otpeva svoj refren bez greške. Razlog za to može biti istovremena prepoznatljivost i unikatnost okruženja provincijalnog, radničkog New Jerseya odakle je i autor filma, činjenica da je muzika koju ekipa stvara zaista nešto promišljeno, novo i kvalitetno (ovo kažem kao neko kome je glam-metal svakako bliži od hip-hopa), ali je suština svega da Patti, njene tekstove i njenu iskrenost kupujemo od početka do kraja.

U tome svakako pomaže i sjajan “casting”. Glumci su sposobni na pravi način oslikati dinamiku među likovima ma koliko članovi sastava bili u suštini tipski skicirani i ma koliko disfunkcionalni odnosi između članova familije koji se kao obrazac prenose iz generacije u generaciju bili svojevrsni standard ovakvih indie filmova. Cathy Moriarty i Bridget Everett su sjajne kao baka i majka, naročito potonja u ulozi koja vrlo lako može skliznuti u karikaturu.


Prava zvezda filma je, međutim, Danielle Macdonald, australska glumica vrlo specifičnog izgleda koja se zbog toga mora izboriti za karijeru koju zaslužuje. Ovo joj je možda prva, prava velika šansa za to, iako će možda biti i ostati “typecast”. Do sada je njena karijera bila vezana pre svega za televiziju i manje uloge u indie filmovima kao što su The East, Trust Me i užasno potcenjeni Every Secret Thing u kojem je zaista bila briljantna, ali je film imao nesreću da ga kritika dočeka “na nož”. Bez nje i njene savršeno dozirane ljutnje i anksioznosti teško da bismo mogli zamisliti Patti Cake$ i kao lik i kao film.

29.1.18

Den of Thieves

kritika objavljena na Monitoru
2018.
režija: Christian Gudegast
scenario: Christian Gudegast, Paul Scheuring
uloge: Gerard Butler, Pablo Schreiber, O’Shea Jackson Jr, 50 Cent, Evan Jones, Jordan Bridges

Priča o “januarskom smeću” nije nekakva elitistička kritičarska teorija, već jedna od ustaljenih poslovnih praksi filmske i distributerske industrije koja itekako ima smisla. Blockbusteri se raspoređuju po čitavoj godini, najveći favoriti se ostavljaju za leto, a filmovi sa ambicijama za nagrade ma kada imali festivalsku premijeru u distribuciju ulaze krajem godine kako bi bili sveži u glavama onih koji dodeljuju godišnje nagrade, pa se njihova distribucija nastavlja tokom zime dok publici ne izađu na nos. Manje zahtevna publika se onda okreće bilo čemu što može poslužiti kao alternativa, pa distributeri u tom terminu vole uvaliti restlove koji su se previše vremena vukli po montažnim sobama, “ženske filmove” i derivativne žanrovske uratke akcione, kriminalističke ili horor-sorte. Na prvi pogled saga o lopovima i drotovima Den of Thieves deluje kao foto-robot takvog “smeća”, ali je svakako solidniji od toga da bi mu se tek tako nalepila etiketa.

Da se ne lažemo, nema tu neke naročite originalnosti, sa jedne strane imamo izuzetno organiziranu pljačkašku bandu sa vojničkom taktikom i vojničkom etikom koju vodi Merrimen (Schreiber), sa druge pak imamo policijsku bandu kaubojsko-odmetničkog pristupa koju vodi “Veliki” Nick (Butler), a između njih imamo lika koji deluje kao slaba karika, pa je zato u procepu i prinuđen da cinkari, šankera i vozača vozila za beg po imenu Donnie (Jackson). Oni će se tako ganjati po Los Angelesu, proučavati jedan drugog i esencijalno igrati partiju šaha sa nekoliko akcionih sekvenci da se razbije monotonija i to traje nekakvih 140 minuta.

Ako ste pomislili na Mannov hit Heat, u pravu ste jer Christian Gudegast čiji je prethodni najzvučniji “credit” bio scenario za, od strane moje malenkosti zaobiđeni London Has Fallen, bezočno “krade” od Manna baš onako kako se Mann pozivao na Melvillea pokušavajući da akcione “set piece” sekvence uklopi sa fingiranom ili stvarnom kompleksnošću likova i njihovih motivacija. Jasno je da Gudegast nije autor Mannovog, a još manje Melvilleovog kalibra da bi mu psihologija i kreiranje atmosfere bili jača strana, pa su likovi, čak i potpisane vodeće “personae dramatis”, zapravo grube skice, a odnos između njih “opravdan” sportskim rivalstvom u mladim danima nije ništa drugo nego klasično infantilno “merenje u koga je veći”, do čega čak i doslovno dolazi u presmešnoj homoerotičnoj sceni koja bi po logici stvari morala biti vrhunac tenzije između Merrimena i Nicka. Takođe, nejasno je čemu služe digresije sa Nickovim razvodom i maturom kćeri Merrimenovog doglavnika Ensona (50 Cent) jer više uznemiruju moralni kompas gledaoca nego što relaksiraju priču, a ne vode apsolutno nikamo.

Takođe, plošni likovi više odgovaraju glumcima limitiranih kapaciteta koje Gudegast ima na raspolaganju. Tako Gerard Butler može da se izvuče tako što glumi pojavom (zamislite foto-montažu pijanog Mela Gibsona i nadrkanog Russella Crowea) i tikovima, O’Shea Jackson Jr. svojom verbalnošću, dok Schreiberovo podglumljivanje prolazi kao Merrimenova rezerviranost i proračunatost. Ostale epizode nisu ni spomena vredne (uključujući tu i 50 Centa koji je u nekim ranijim naslovima pokazivao da ima makar malo “žice” za glumu) i služe više da popune prostor kao oživljena, čovekolika scenografija.
Protiv svih šansi Gudegast uspeva da film koji očito predugo traje učini zanimljivim oslanjajući se ne samo na “one-linere” koji u sećanje prizivaju akcijade 90-ih i s početka novog milenija, nego i time što je u stanju da napiše, postavi i režira “set-piece” poput pljačke ili obračuna iznenađujuće efikasno. Takve sekvence su sjajno tempirane i, iako se i kod njih može naći kakav rez ili kakav kadar viška, predstavljaju vrhunac za Den of Thieves.

Gudegast, međutim, pravi dve početničke greške koje mogu potpuno potopiti film. Prva od njih je nepotrebno i besmisleno potpisivanje likova (i bez toga bi bilo jasno ko tu “kosi a ko vodu nosi”), lokacija (možda ima smisla da se pohvali pred nekim iz Los Angelesa kako on poznaje lokalnu geografiju), a naročito je besmislen onaj uvod na početku o pljačkama banaka u Los Angelesu (takvi uvodi obično služe kao apel na savest, a, realno, koga briga za banke koje su i same percipirane kao pljačkaške institucije). Drugi problem je inflacija obrata koja dovodi do autorove “ingeniozne” zamisli da film završi u maniru The Usual Suspects, time devalvirajući i svoj i Singerov film. Tako nešto se jednostavno ne radi, osim ako se parodira, a i to je efikasno samo jednom. I pored tih sitnih i krupnih nedostataka, Den of Thieves je film za koji vam neće biti žao izdvojiti vreme. Sad, u kinu ili iz videoteke, to je već stvar ukusa.

28.1.18

A Film a Week - Family / Družina

What is a family? A mother, a father and a child? Two children? Three? A dog? A cat? A funny uncle? A demented grandmother? A live-in girlfriend or boyfriend? What if one or more of the persons we talk about has some issues? Physical, emotional, intellectual or mental? What if that someone cannot or would not understand someone else? Is it still a family because of blood relation and/or living agreement? According to Rok Biček’s (known for Lux prize-nominated fiction feature Class Enemy) documentary, a family is much wider concept than its church or state-sponsored concept.

Biček composed his 104-minute piece of deadly serious cinema verité from 120 hours of material filmed over the course of 12 years, following his subject Matej Rajk from early teens to mid-20’s in different familial contexts. The amount of material might seem huge, but divided with the time spent with Matej, his nuclear family and his two girlfriends ant their families later on, it is not that much.

The filmmaker is not “cheating”, commenting or adding anything to the context, since his film consist only of pretty raw-looking long takes from a hand-held camera operated by the director himself, so every camera move or choice of the song played in the background is a result of a mix of good instinct and pure luck. Biček’s only intervention was choosing the takes that would get in (the film started as a student documentary short) and arranging it into smooth-running, compelling narrative with usually non-linear editing that he did himself with the help of Yulia Roschina.

Such a project might prove to be quite a task even as a work of fiction (parallels have been drawn with Richard Linklater’s magnum opus Boyhood). It might seem easier to do it as a documentary (at least cheaper), but one needs to be patient enough for the pieces to fit in and the story to close in a natural way. No matter how sensible, the subject has the right to lose the trust in filmmaker, to lose interest and to quit the whole thing anytime he wants. And Matej Rajk is far from reasonable: he is stubborn, under-educated, self-proclaimed alpha-male who had a hard life and invented a number of quite effective defense mechanisms not letting anyone to get near him.

He grew up in a special needs family as the “most normal one” among them. His parents and his brother are intellectually challenged in different degrees and compared to their status, Matej’s learning disabilities and behavioral disorders (it has never been disclosed, but seems like some form of ADHD) make him the most functional one. Biček’s initial idea was to film them all, with a focus on Matej’s brother Mitja, but Matej proved to be other kind of interesting.

We actually meet him in a delivery room, witnessing the miracle of birth of his daughter Nia. At the time, he lives with his girlfriend Barbara at her father’s home. Soon enough their relationship turns sour and Matej goes back home to his mother and brother. Nia’s visits are arranged and seem to run smoothly, as he turns to be a loving and moderately responsible father. But when Barbara has another child with another man and when Matej starts dating then severely underage Eli (her mother seems fine with it), things get not just complicated, but also ugly, it becomes a proper custody battle with threats, lies and manipulations.

We see the “type” of Matej’s girlfriends: they come from broken homes so they fall for his charm and for a certain amount of time they feel safe with him, so they stay. We also get those relationships are doomed for failure once when they see through his not that carefully arranged mask. He might act like the smartest and the most capable person in the room, but he has a lot to learn about functioning in the real world. However, the central (deteriorating) relationship here is the one between him and his daughter since she gets more and more attached to her mother and her new family unit.


Rok Biček does not judge here. He does not even explain some potentially interesting details. We do not get any background for Matej’s lost front teeth. We do not get to know why he had left the high school (he was good with computers) or why he does not have a driving license. All he does is presenting life in its harshest, but also the most complex form. Sometimes it is unnecessarily cruel (like the shooting of the dying dog), sometimes it is hypnotizing, sometimes deeply humane, but all the time it all feels so real.

27.1.18

Molly's Game

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Aaron Sorkin je jedan od posljednjih velikih pisaca među hollywoodskim scenaristima. Njegov rukopis je toliko prepoznatljiv da se tu ne može govoriti o zanatu, već prije svega o stilu. Sorkinovo pisanje je toliko snažno da predestinira režiju: režirao ga Rob Reiner (Nekoliko dobrih ljudi, Američki predsjednik), Mike Nichols (Rat Charlieja Wilsona), David Fincher (Društvena mreža) ili Danny Boyle (Steve Jobs), svaki Sorkinov film je nepogrešivo Sorkinov. To se osjeti u svakoj replici oštrog, ping-pong dijaloga, očito stiliziranog i nimalo prirodnog, a pitanje na koje gledalac i kritičar mora odgovoriti je sasvim osobno pitanje ukusa: dopada li mu se to ili ne, odnosno želi li da stvarni dijalozi među ljudima zvuče tako humorno i inteligentno, ili jednostavno ne pristaje na briljantnost Sorkinovih likova (u posljednjih nekoliko filmova baziranih na stvarnim osobama). Međutim, mnogo je intrigantnije pitanje zašto se Sorkin baš sada (ili tek sada) odlučio da sam režira svoj scenarij.
Po čemu je “kraljica pokera”, briljantna nekadašnja sportašica olimpijskog nivoa, diplomantica politologije i uspješna poslovna žena, vlasnica kompanije za organizaciju događaja sa akcentom na zatvorene poker-turnire, Molly Bloom, zaslužila da se nađe u društvu kongresmena upletenog u zakulisne radnje Hladnog rata, sportskog menadžera koji je sastavljao tim pomoću algoritma i napravio tehnološku revoluciju u svojoj struci (Moneyball) i dvojice visoko-tehnoloških milijardera? Zato što kao osoba nije ništa manje briljantna i zanimljiva od njih. Zato što njena moralna dilema nije ništa manje duboka od njihovih. Možda i zato što je kao žena uspela u muškom, dječački infantilnom svijetu kocke, hvalisanja i dogovora ispod stola, zadržala kontrolu nad poslovnim modelom bez prostitucije, blaćenja i tračanja. Možda zato što se kao potencijalno slaba karika našla na meti sile zakona glede velike mafijaške optužnice, pa je i “zakon” uslijed njene etičnosti odustao od progona. Po čemu prevazilazi prethodne autorove protagoniste? Po tome što je Sorkin osjetio da mu je Molly Bloom najbolji, najsnažniji, najkompletniji i najkompleksniji lik koji je napisao u svojoj karijeri i nije hito podijeliti zasluge s nekim drugim, profesionalnim redateljem.

Bilo kako bilo, Sorkinova režija je sasvim dobra, iako ne izuzetna, te potpuno u funkciji Sorkinovog pisanja. Recimo, on shvaća suštinu pokera koji nije igra na sreću, već igra specifičnog seta vještina (nalik preferansu ili bridžu), te razliku između igrača i kockara, što Molly’s Game propelira u sam vrh pokeraških filmova. Samo, Molly’s Game nije zamišljen prije svega kao pokeraški film, nego kao film o stvaranju poslovnog imperija, o usponu i padu, zakonu i etici, o odrastanju pod pritiskom i imperativom uspjeha. Također, to je film koji ima ideja i dijaloškog materijala barem za jednu sezonu televizijske serije, pa je Sorkin morao paziti na ritam i da ne sagori u nabijenom tempu, što mu je i pošlo za rukom skoro do pred sam kraj, zahvaljujući duhovito upotrebljenim grafikonima kao u The Big Short, maničnoj, ponekad nepotrebno detaljnoj naraciji glavne junakinje, intrigantnoj strukturi priče u priči s flashback momentima još dalje u prošlost, u djetinjstvo i ranu mladost, kao i redateljevoj televizijskoj navadi da većinu poglavlja završi “cliffhangerom”, napetim, otvorenim krajem koji gledaoca drži u neizvjesnosti do nastavka priče, što mu omogućava intermezo razgovore između Molly i njenog advokata. Tim pouzdanih montažera svakako čini svoje, pa se u Velikoj igri ne osjeća odmah natrpanost – sve je pregledno.
Apsolutni adut je i glumačka podjela, prije svega Jessica Chastain kojoj se ponovo smiješe nominacije u sezoni nagrada. Uloga Molly kao da je skrojena za nju jer trenutno u Hollywoodu nema glumice sposobnije da bez greške savlada tu količinu dijaloga i da pritom svoj lik glatko odvede kroz različite životne faze, raspoloženja i emotivna stanja često u istoj sceni. Pritom ne bi valjalo zamijeniti njenu odmjerenost i poziciju često u drugom-trećem planu za blaziranost, drvenost, čak ni za autorsku izjavu o tome kako žena može upravljati dekadentnom igraonicom za neodrasle dečke – odmjerenost je jedini način da se tekst isporuči, a zajedno s junakinjinom posmatračkom pozicijom sa strane također i jedini način da se održi kontrola u multi-milijunskom poslu baziranom na iracionalnim odlukama ciljane klijentele: hollywoodskih zvijezda, sportaša, poslovnjaka s Wall Streeta, međunarodnih kriminalaca, nasljednika i ostalih s viškom novca, ega i potreba za prestižom. U scenama koje dijeli sa Idrisom Elbom, odličnim u ulozi advokata Charlieja Jaffeya, pokazuje sposobnost da se upusti u nadmudrivanje bez teatralnosti. Kevin Costner je više nego solidan u ulozi Mollynog oca odgovornog za akademski i sportski pritisak od njenog djetinjstva, a Samantha Isler se pokazala kao pravi izbor za ulogu Molly u tinejdžerskoj dobi koja iskazuje svoje buntovništvo, ali ga i dozira. Galerija epizodnih likova je interesantna, od prvog “šefa” Deana Keitha (Jeremy Strong) koji je Molly uveo u svijet skrivenih kockarskih partija, preko serijskog gubitnika sa drugačijom agendom Brada (Brian d’Arcy James) i dobrog igrača Harlana Eusticea (Bill Camp) koji nakon jedne loše ruke upada u spiralu gubitka, pa do pijanca Douglasa Downeya (Chris O’Dowd) koji će u igru uvesti ruske gangstere. Najslikovitiji među epizodistima je ipak Mr. X, kompozit sastavljen od hollywoodskih glumaca i strastvenih pokeraša (u osnovi je to Tobey Maguire s dodacima Leonarda DiCaprija i Bena Afflecka) kojeg Michael Cera igra hrabro, ogoljavajući i njih i svoju glumačku personu kao kakvo osvetoljubivo razmaženo derište.
Već po ovome što imamo Velika igra bi bio vrlo dobar film kojem bi neki iskusniji redatelj još dodatno doprinjeo. David Fincher bi ga, na primjer, vizuelno ispolirao, Martin Scorsese bi ga isfiltrirao i ubacio nešto muzike i pop-kulturnih referenci na prijelaz između milenija, David O’Russell bi pojačao histeriju za stolom za ručanje i za stolom za kartanje, a Brian De Palma bi nam dao gotovo voajerski pogled u Mollynu brižljivo skrivenu, možda čak i nepostojeću privatnost, dok Sorkin različite pristupe kombinira korektno u svrhu realizacije scenarija. I tu se upravo skriva jedini problem filma: njegova želja da ga završi katarzično, pritom jašući na valu populističke psihoanalize. Jedna scena je ključna, ona u kojoj Molly poslije trenutka oslobođenja i laganog nervnog sloma na klizalištu razgovara sa svojim ocem. Sorkin pokušava da se izvuče “polaganjem karata na stol” i replikom kako će tri godine psihoterapije sabiti u tri minute, ali nema ni scenarističke ideje ni redateljske moći da izbjegne patetiku. Još gore od toga je što on tim potezom direktno negira svoju junakinju i jaku, neovisnu ženu koja pliva s figurativnim morskim psima svodi na djevojčicu koja još nije riješila probleme sa svojim ocem. Da se poslužimo analogijom sa pokerom, to je kao kad igrač koji ima jake karte umjesto da navuče protivnika da uloži sve, on sam uloži previše i uplaši ga. Sorkin, dakle, s Molly’s Game odnosi žetone sa stola, ali istina je da je mogao i više.

24.1.18

Brawl in Cell Block 99

kritika originalno objavljena na DOP-u:
Čak ako i ne izvede revoluciju u svetu filma, niko mu ne može zameriti da nije pokušao. A inače, što se filma, posebno onog žanrovskog tiče, vrlo je moguće da će se vreme deliti na pre i posle S. Craiga Zahlera bez obzira na to što dotični nema formalno filmsko obrazovanje. Njegov Bone Tomahawk koji nas je fino prodrmao je uneo puno sveže krvi u western i to, odakle bi drugo, iz domena horora, te nas dobro prodrmao pričom o potrazi za primitivnim indijancima-kanibalima koji žive u pećinama i nemaju sposobnost govora, ali su zato sposobni mesarski vešto iseći čoveka koristeći samo naslovno oružje. Sa Brawl in Cell Block 99 revolucija se sprema pod-žanru zatvorskih filmova u svim pojavnim oblicima, od socijalne drame preko eksploatacije do akcije sa tučnjavom.

Ono čega se Zahler drži je, međutim, ono najperifernije: zatvorski filmovi traju relativno dugo i Brawl in Cell Block 99 tu nije izuzetak sa minutažom koja se zaustavlja na broju 132. Međutim, ono što nam je Zahler u tom vremenskom rasponu pripremio neće biti ni epska priča o iskupljenju veća od života (The Shawshank Redemption), niti će u njoj biti magije i magijskog (The Green Mile), niti će biti sama tučnjava (Raid 2), niti će se kretati kanonima akcionog filma (Lock Up). Neće tu biti ni pobune (Cell 211), ni elaboriranog bežanja i osvete nevino osuđenog. Nema tu ni političke poruke (American History X), pa čak ni priče o genezi kriminalca od pristojnog i moralnog čoveka (recentni Shot Caller), niti o genezi kriminalca od žutokljunog naivca (Un prophete), niti predestinacije za kriminal (Starred Up).

Zapravo, veći deo filma nismo ni sigurni kakav film gledamo jer njegov junak Bradley Thomas (Vince Vaughn) od prvog pojavljivanja u kadru sa križem istetoviranim na zadnjoj strani obrijane glave kao da priziva nevolju i lošu sreću. Da uopšte dopadne zatvora će mu trebati više od trećine filma, a da bi do tuče u naslovnom bloku došlo preko tri četvrtine. I to će proticati u gradualno nabrijavanoj neprijatnosti, vešto koreografiranim i snimljenim tučama i duhovitom verbalnom prepucavanju.

Počnimo od početka, odnosno od junaka kojeg upoznajemo na dan kada izgubi posao u mehaničarskoj radnji i sazna da ga žena Lauren (Jennifer Carpenter) vara. Priličan maler, reklo bi se, ali će se naš anti-junak sabrati nakon što joj golim rukama uništi auto. O njemu ne znamo puno, tetovaža insinuira na banditsku / zatvorsku prošlost, lečeni je alkoholičar i jak je kao crna zemlja, ali ipak verovatno pametniji od toga kako izgleda. Kada se pribere, ženi će predložiti da nastave po starom, da pokušaju da dobiju dete, a on će se vratiti starom poslu – kurirskom u sektoru prometa narkotika.

Osamnaest meseci kasnije, njihov bungalov je narastao na ozbiljnu kućerinu, dva krša od automobila su zamenjena trima novima. Bradley je očito jako dobar u svom poslu i šef (Marc Blucas) mu očito veruje, ali ne dovoljno da bi preskočio jedan “deal” sa meksičkim kartelom i njegovim šefom (Dion Mucciacito) koji će se pokazati usudnim za Bradleya koji će biti osuđen na 7 godina u solidno komfornom zatvoru. Prava nevolja je, međutim, što će Meksikanci oteti njegovu već izrazito trudnu ženu i preko posrednika (uvek dobrodošli Udo Kier) mu zapretiti da će se nešto jako ružno dogoditi (zaista, pretnja je nivoa Tarantina u top-formi, po morbidnosti možda čak i preko toga) ako u zatvoru sa maksimalnom sigurnošću čija se pravila nisu promenila od starih, “dobrih” vremena kada se zatvorenici nisu tretirali kao ljudska bića (oličena u kaubojski nastrojenom upravniku kojeg sa uživanjem igra Don Johnson i njegovoj bandi čuvara naoružanih dugim cevima), u njegovom posebnom bloku za najopasnije zatvorenike ne ubije jednog zatvorenika.
Kako je film izuzetno sporog tempa, jasno je da akcenat nije stavljen na radnju. Opet, teško možemo reći da Zahler razvija svog protagonistu jer ga sve vreme gledamo u stoičkoj datosti, jasno nam je kakav je i da je u suštini pristojan čovek spreman na ultimativnu žrtvu za ono što mu u životu znači, ali razni detalji kojim ga boji ostaju nerazjašnjeni. Razumemo napade besa, možda i možemo prihvatiti nadljudsku snagu, socijalnu i općenitu inteligenciju da zna kome kako pristupiti i sa kim dokle sme ići u verbalnom sparingu, ali osim nagoveštene prošlosti ne znamo otkud on uopšte u kriminalu, kao što ne znamo iz kojeg razloga u svom automobilu sluša nežnu soul muziku koju je napisao sam Zahler ili zašto popizdi na skraćivanje svoga imena.

Opet, Vince Vaughn je u ulozi Bradleya apsolutno otkrovenje. On igra protiv svog uobičajenog tipa, bilo komičnog, bilo dramskog koji odiše nekakvom dobroćudnošću. Ovde je opasan, od prvog kadra do poslednjeg, svojim stasom, svojim glasom, svojom pozom i izrazom lica. Koliko se čovek promeni samo kad obrije glavu i na nju nakači privremenu tetovažu? Sa druge strane, Jennifer Carpenter je izrazito taktilna u ulozi Lauren, što je opet odstupanje od njene za sada najpopularnije televizijske uloge u seriji Dexter gde igra sestru naslovnog junaka, detektivku koja ne može izgovoriti rečenicu bez psovke. Takođe, karakterni indie glumac Fred Malamed ima epizodu za pamćenje kao zatvorski službenik kojem se predaju lične stvari, Udo Kier je dovoljno jasna, a opet sofisticirana pretnja, a frajerska poza Dona Johnsona je iskorištena na potpuno drugačiji način od uobičajenog.
Neobičan je i način snimanja kojem preovlađuju što zemljani, smeđi tonovi, što hladni, plavi. Neprijatnost je stavljena na distancu, što gledaocu otvara mogućnost promišljanja viđenog. Jednako tako, tuče su snimljene pregledno, mirno i sa dovoljne distance, što je neobično u eri rapidnih montaža, ultra-kratkih kadrova i dezorijentirajuće blizine. One su svejedno dinamične zahvaljujući koreografiji Drewa Learyja i kameri Benjija Bakshija, a Bakshi i Zahler vrlo dobro znaju koje detalje treba uhvatiti i naglasiti krupnijim kadrovima, pa se ne može govoriti o sterilnosti.

Ostaje pitanje čemu sve to jer Brawl in Cell Block 99 deluje pre svega kao elegantna i izrazito uspela stilska vežba koja je često sama sebi svrha. Zahler se poigrava sa ritmom, tempom i naracijom, ostavljajući elipse u radnji i u karakterizaciji svog protagoniste, što ponekad ne rezultira nečim što bi se moglo nazvati smislom. Pa opet, Brawl in Cell Block 99 i Brad nisu nešto što se zaboravlja tako lako, čak i kad cela stvar šteka. A Zahler sa istom, unekoliko proširenom glumačkom i istom tehničkom ekipom priprema još jedan film za ovu godinu. Reč je o akcijskom trileru Dragged Across Concrete i, iskreno, veoma me zanima šta će s tim napraviti.

22.1.18

Osmi povjerenik

kritika objavljena na Monitoru
2018.
scenario i režija: Ivan Salaj (prema romanu Renata Baretića)
uloge: Frano Masković, Borko Perić, Nadia Cvitanović, Ivo Gregurević, Iva Mihalić, Stojan Matavulj, Goran Navojec, Filip Šovagović, Božidar Smiljanić

Komedija “Malog Mista”, referenca na kultnu televizijsku seriju prema scenariju Miljenka Smoje, svojevrsni je standard hrvatske kinematografije i literature. Neki su na tome izgradili karijere, mnogi su se u tome oprobali, a tek retki su pokušali svojim čitanjem obrasca promeniti paradigmu, kao recimo Hana Jušić u svom bizarno-mračnom dugometražnom prvencu Ne gledaj mi u pijat. Uglavnom je na delu odrađivanje nekakvog mikro-žanra po poznatim formulama i Osmi povjerenik Ivana Salaja barem na filmskom planu donosi malo toga novoga što je šteta imajući u vidu popularnost Baretićevog romana i prostor koji on ostavlja za ekranizaciju.

Da se podsetimo, reč je o imaginarnom otoku Trećić, najudaljenijem naseljenom hrvatskom otoku na nekih 4 sata brodom od takođe imaginarnog Drugića koji je, pak, povezan sa Prvićem, onim pravim ili imaginarnim, na kojem hrvatska država nije uspostavila organe vlasti (mesni odbor i izbore za većnike u općini Prvić-Drugić) iako je pre naslovnog osmog poslala sedam poverenika koji su ili netragom nestali ili ne govore o svojim iskustvima ni za živu glavu. Naslovni junak je Siniša Mesjak (Masković), političar do nedavno u strmoglavom usponu kojem je seksualno-narkomanski skandal došao karijere, pa ga premijer (Matavulj) sklanja daleko od očiju javnosti i ljubavnice (Mihalić) takođe iz iste stranačke strukture.

On na Trećiću ima šta videti, a naročito čuti: sve funkcionira bez ikakvog upliva države, roba se, zajedno sa novcem za penzije, šverca gliserom iz Italije, moneta su australski dolari, jezik je mešanica iskvarenog hrvatskog, iskvarenog talijanskog i australskog engleskog (zbog migracija koje su na tu stranu vodile). Jedini koji hrvatski govori (striktno književno kao da ga je učio iz časopisa) je Tonino (Perić), Sinišin domaćin i prevodilac koji ima navadu da se ponekad na nekoliko minuta ukipi i tako stoji/sedi/leži nesvestan sveta oko sebe. To što domaćini uporno bojkotiraju integraciju u hrvatski zakonski sistem je jedan deo problema, to što imaju svoje uhodane paralelne strkture za sve delatnosti (prevoz, trgovinu, televiziju, komunikaciju sa inozemstvom) skoro pa fascinantno, a to što otok ima svoju autohtonu kulturu se nekako podrazumeva, skupa sa spletom polu-istinitih legendi, čudačkim verovanjima, neprevodivom dinamikom i ostalim otočkim stvarima. Siniša, dakle, mora pronaći modalitet kako da zadovolji formu, a da se na otoku suštinski ništa ne promeni, pa da se “trijumfalno” vrati u Zagreb, ali to neće ići tako lako.

Bilo kakvu ideju o autentičnosti treba automatski odbaciti jer je sam otočki milje očigledno Baretićeva konstrukcija sastavljena od arhetipa i stereotipa, te ponekog “ripleyevskog” istinitog detalja kao što je to jezik po nerazumljivosti blizak susačkom dijalektu čiji su stanovnici iz Amerike doneli i akcente. Tu dolazimo do svojevrsnog paradoksa jer roman i film govore upravo o autentičnosti i autohtonosti na udaru hm, ukrupnjavanja socijalno-političkog spektra. Da se tu postaviti još par pitanja, Baretiću više nego Salaju, recimo kako su otočani očuvali autentičnost u periodu Jugoslavije, svejedno prve ili druge, jer su obe bile centralizirane. S tim u vezi, poruka bilo kojeg usmerenja bi delovala artificijelno i paradoksalno, u filmu to Salaj čini kroz razgovor video-linkom na najuspelijim otočkim emigrantom Boninom (Smiljanić), a poruka je utopistička, anti-globalistička i anti-modernistička, jer je jedna takva autohtona arkadija ništa drugo do zavisna kolonija kojom upravljaju povratnici iz emigracije.
Uostalom, to i nije toliko važno pitanje sa aspekta filmske kritike. Mnogo je važnije kako Salaj “čita” Baretića i prevodi ga u novi medij, a odgovor na to je – prilično neupadljivo, gotovo nevidljivo. On ne samo da se trudi da očuva duh romana, već je i duh filma doista literarni: čak i kad izmeni ponešto od predloška (recimo bosanska prostitutka je zamenjena ukrajinskom koju igra Nadia Cvitanović, valjda u duhu vremena sadašnjeg), film ostavlja ravni utisak adaptacije po staroj literarnoj dogmi u kojoj izražajna sredstva filmske umetnosti ne dolaze do izražaja. Jednostavno rečeno, struktura je epizodična, film predugo traje da bi ostao zanimljiv, a prekratko da bi zaista produbio i oživeo gomilu epizodnih likova koji su svedeni na tipove sa po jednom-dve osobine i zapravo ne budi nikakvu emociju. Salaj se potrudio da održi formu Baretićevog romana, a suština se gubi putem.

Zapravo, čini se da Salaj kao scenarista pod striktnom paskom pisca Baretića nije Salaju kao reditelju pružio priliku da pokaže šta zna. Tih prilika ima tu i tamo, poput retro-flashbacka snimljenog crno-belo, nemo i u vrlo uskom formatu uz naraciju, košmarno-snolikih scena stiliziranih na očekivan način i scena seksa koje su urađene solidno, ne i impozantno. Upitna je čak i upotreba pornografije koju jedan od likova, bosanski begunac od mafije kojeg igra Goran Navojec, konzumira do iznemoglosti, a koja ostaje bez višeg smisla, emocije i komentara. O glumačkoj podeli se takođe može raspravljati (s tim da ne bi trebalo iz vida izgubiti i relativno mali obim filmsko-glumačke scene u Hrvatskoj), dok je tretman likova u nekim slučajevima skandalozno plošan. Dok je Siniša u interpretaciji Frana Maskovića koliko toliko moralno i emotivno centriran simpatični ljigavac, Perićev Tonino je karikatura naivnosti sa lošom frizurom, nespretnim hodom i uštogljenim govorom.

Opet, sa tehničke strane, Osmi povjerenik je skoro pa impresivan film. Kamera Slobodana Trninića čini čuda sa lokacijama diljem Jadrana na kojima je film sniman pretvarajući ih u predivne pejzaže, a ovakav nivo detaljnost i uglađenost postprodukcije se retko viđa u regionalnom filmu. I upravo je tehnička “upeglanost” razlog zašto je Osmi povjerenik toliko ugodan film svojoj nemaštovitosti unatoč. Nije to loše, ali za etiketu dobrog ipak nije dovoljno.

21.1.18

A Film a Week - Heal the Living / Réparer les vivants

The opening of the film is a celebration of life in its purest form. A number of teens cycle and skateboard to get together in the dead hours of night, and then they take a road-trip to ocean where they enjoy some early-morning surfing. However, the title Heal the Living reminds us that something sinister is about to happen, and so it does when a dream-like shot of the road slowly converting into the ocean ends in a crash. One of the teens, Simon (newcomer Gabin Verdet), was careless enough not to have his seatbelt buckled so he ends up brain-dead on a life support.

Soon enough his parents (Emmanuelle Seigner and a rapper Kool Shen) will have to face the harsh truth about their son being essentially dead, laid out by head neurologist (Boulli Lanners), and a dilemma suggested by organ donation consultant Thomas (Tahar Rahim). The moment might not be right, it rarely is, but Simon is an ideal candidate for donation: young, healthy and unfortunate enough to have no chance of coming back to life. Simultaneously, a musician named Claire (Canadian actress and Xavier Dolan’s muse Anne Dorval) suffers from a heart condition and can die any moment so she moves into an apartment across the street from the hospital and tries to say goodbye to her college-age sons (Finnegan Oldfield and Théo Cholbi), as well as to her former lover (Alice Taglioni).

The two stories in two towns are connected by Simon’s heart and a number of medical personnel, including transplantation specialists, middle-men from a national service, doctors and nurses from Simon’s and Claire’s narrative. It seems as a template for a “hyperlink” melodrama in the style of Crash or some early Inarritu-style “life is death and death is life” New Age truism or even an episode of a doctor soap-opera, but the intentions of the director Katell Quillévéré (Suzanne) could not be more different. Adapting the book by Maylis De Kerangal together with her co-writer, veteran Gilles Taurand (responsible for, among others, Lea Seydoux vehicle Sister), Quillévéré aims to show how a heart transplantation can be a complex process on both levels, physical (it involves a number of highly trained staff, each of them being their own person with their own troubles, and two complicated procedures, here shown in naturalistic fashion) and metaphysical (a life being transferred from person to person, a dead person keeps living through the organs donated to another, unknown person).

It works on both levels thanks to commitment to details and measured approach to emotionally charged material that keeps it from slipping into over the top sentimentality. The details including the daily routine of the doctors, where they sleep during the long hospital hours and what they watch or listen to relax, a nurse new to the job (Monia Chokri of A Taste of Ink) fantasizing about a hot randez-vous in her alone time in elevator and the piano concerto, just to name some, might be taken directly from the book, but Quillévéré handles them with care and discretion. Every person in the film seems deeply human and humane, even though the characters seem to be more sketched than deep.


Quillévéré gets a lot of help here from her regular collaborators editor Thomas Marchand and DoP Tom Harari, making Heal the Living smooth and lyrical experience (especially in the flashback scenes about Simon courting his girlfriend Juliet that are full of life like any young love is), while the piano-heavy score by Alexandre Desplat is sometimes overwhelming and even a bit over the top.

17.1.18

The Meyerowitz Stories (New and Selected)

kritika originalno objavljena na DOP-u
Znam da kasnim već mesecima i da je bezobrazno da podvaljujem film sa Netflixa, ali kombinacija seoskog života, pokvarenog vozila, zimskog vremena i post-praznične depresije čine svoje – iz objektivnih razloga bejah sprečen da blagoizvolim pogledati nešto sa repertoara i o tome napisati koju. Film koji nudim u zamenu se nije našao na repertoarima hrvatskih kina iako uopće ne bi bilo slabo da ga je neko tu uvrstio pošto je pomanjkanje američkih neovisnih naslova koji se ne pominju u kontekstu nagrada. The Meyerowitz Stories (New and Selected) bi svakako mogle privući entuzijaste s obzirom da njihov scenarist i reditelj Noah Baumbach nije ni u kojem slučaju anonimus, da se film nadovezuje na dugačak niz američke visoke i popularne kulture, od J.D. Salingera preko Woodija Allena do Wesa Andersona i Alexa Rossa Perryja, da nudi nešto što nije ograničeno na kulturni prostor Amerike i New Yorka – disfunkcionalnu familiju, te da je ta tema ujedno i smešna i tužna naročito kada se u podtekstu toga nađe da komičari Adam Sandler i Ben Stiller igraju braću-rivale.

Počnimo onda od reditelja: Noah Baumbach je jedno od najvećih imena mumblecore pokreta, umetničkog izraza koji sa vrlo ograničenim sredstvima pokušava da podražava život kakav on jeste, te je u ranijoj fazi svoje karijere svetu otkrio Gretu Gerwig koja mu je bila muza u filmovima, a i sama se nedavno dala u autorske vode režirajući hvaljeni Lady Bird. Baumbach je u ranijoj fazi karijere pokupio nominaciju za Oscara za originalni scenario za film The Squid and the Whale (2005), ali se čini da je kao autor prerastao okvire pokreta – poslednji njegov film kojem se može nakačiti etiketa “mumblecore” je Frances Ha (2012). Od While We Were Young (2014) u kojem je Benu Stilleru dao ulogu više dramsku nego komičnu nadalje, Baumbach je (kao i Alex Ross Perry) nešto kao “vintage” Woody Allen iz svoje newyorške faze prilagođen novom vremenu, Wes Anderson je tu više prisutan u tragovima oneobičenja.

Sad, radnja filma: naslovna familija (naslov je očita asocijacija na Salingera i time diktira celokupni ton filma) nikako ne može da se složi oko nekih stvari, a kako “patrijarha” Harolda (Dustin Hoffman, sjajan) pritiskaju godine, računi i celoživotni neuspesi i polu-uspesi (on je umetnik, ali ni izbliza dovoljno slavan i bogat koliko misli da bi morao biti), prodaja njegove kuće u New Yorku je pitanje dana. Tu priču podržava njegova najnovija gospođa, četvrta po redu, vesela casual alkoholičarka u hippie-điru Maureen (Emma Thompson, nedovoljno iskorištena), a forsira mlađi sin Matthew (Stiller), naizgled uspešni finansijski menadžer sa adresom u Los Angelesu. Tome se vokalno protivi stariji sin, serijski gubitnik Danny (Sandler) kojem se “smeši” sudbina beskućnika naročito pošto je svoju talentiranu kći Elizu (Grace van Patten, otkriće filma) kao muška domaćica otpratio na studije, a potiho i jedina Haroldova kćerka Jean (Elizabeth Marvel), skoro neprimetna, tužna, enigmatična žena.

Jasno je da je to samo povod, a da su uzrovi dublje pohranjeni. Prosto, iz svakog zajedničkog susreta izbija pasivna, verbalna i otvorena agresija, niko od članova familije ne oseća da dobija validaciju pre svega od Harolda koji još uvek ganja neka stara rivalstva sa kolegama iz prošlosti (Judd Hirsch briljira kao njegov uspešniji kolega, a Candice Bergen ima pamtljivu epizodu kao njegova bivša žena) i svi su sjebani samo na različite načine. Neki mu zameraju odsustvo, neki prisustvo, neki reakciju, neki nedostatak iste, ali možemo sa sigurnošću tvrditi da je Harold prilično tipičan primerak svoje generacije (tzv. baby boomers) i svog socijalnog statusa, a breme odrastanja s njim ili bez njega njegova deca moraju nositi sama.
Baumbach nalazi pravi balans između dramskog i komičnog tona u svom filmu koji deluje i arhetipski poznato i nepatvoreno i inteligentno. Što je najčudnije od svega, Stiller i Sandler ne samo da sjajno ispunjavaju svoje uloge i zezalicu da su oni braća od različitih majki (obojica su karijeru izgradili na ćoravim komedijama, ali čini se da je Stiller ranije počeo da pazi na casting i da se okrenuo zanimljivijem materijalu dok je Sandler znao da ode i “full retard” u ponekim ulogama), nego funkcioniraju u oba ključa, naročito u dramskom. Njihovo rivalstvo nije karikaturalno i parodično, ponekad je smešno na onaj tužni način, ali je odnos između braće kompleksan i oni to uspevaju da odigraju sa prilično funkcionalnom hemijom. Ponekim zaostalim manirizmima unatoč (Stillerove verbalne dijareje i Sandlerova rutina fizičkog oblačenja i lagani fizički hendikep koji se očekuje da odigra), njih dvojica nose ceo film u zajedničkim scenama.

Uz njih se za prostor izborio jedino Dustin Hoffman. Ostali nisu imali ni prostora ni materijala za to, pa su odigrali manje ili više koloritne epizode. Hoffman je zbog svojih godina u poslednje vreme osuđen na gerijatrijske komedije koje su često generične i patetične. Njegov Harold nije ni generički ni patetičan lik, naprotiv, reč je o vrlo dobro poznatom tipu sebičnog i samoživog starca koji misli da mu nešto, bilo šta pripada samo po sebi. Takođe, to je i potvrda da Hoffman, makar kao glumac, nije još za staro gvožđe.

Suštinski, jedini problem sa filmom su njegova literarna paradigma (viđena u podeli na poglavlja nejednakih dužina), ne baš dramaturški utemeljeni oštri rezovi između scena na vrlo neočekivanim mestima i trajanje koje je isto tako stvar slobodne procene – bilo je prostora da se film završi i ranije, na oko 90 minuta, kao i da traje još sat vremena i možda razvije još poneki lik (epizoda Adama Drivera kao zvezde čije se bogatstvo topi usled rastrošnog životnog stila svakako ima potencijala). Ali reč je o jednom izvrsnom ostvarenju koje zapravo i ne traži veliki ekran da bi pružilo užitak.

15.1.18

Lady Bird

kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
scenario i režija: Greta Gerwig
uloge: Saoirse Ronan, Laurie Metcalf, Tracy Letts, Lucas Hedges, Timothée Chalamet, Odeya Rush, Beanie Feldstein, Lois Smith, Jordan Rodrigues, Marielle Scott

Svake godine se pojavi barem jedan film koji požanje sve same pozitivne kritike i tako oko sebe stvori odium. Ponekad je to zasluženo jer je reč o zaista revolucionarnom filmskom delu, a ponekad nam ostaje da se pitamo šta smo mi to propustili, pa ne vidimo veličinu i genijalnost tog dela. Ove godine to mesto zauzima samostalni rediteljski debi glumice i scenaristkinje Grete Gerwig, autobiografska priča o odrastanju imena Lady Bird i pozicionira se između dve krajnosti: film je univerzalno dopadljiv, zrači iskrenošću uprkos klišeima (a nije li i odrastanje kao takvo šablon), dobar, ali ne baš toliko izuzetan koliko se iz hvalospeva može iščitati.


Naslov filma je ujedno i ime koje je sama sebi dala njegova junakinja krštenog imena Christine (Saoirse Ronan je pravi izbor za ulogu), buntovna maturantica katoličke škole u suburbanom Sacramentu početkom ovog milenija. Ona svoje ime, svoj život, svoju školu i svoje mesto bitisanja smatra suviše običnim, dosadnim, provincijalnim i represivnim. Nije li, uostalom, to i suština srednjoškolskog života. Čak iako nismo negirali / skrivali ime iza nadimka, nismo li svi imali potrebe da budemo negde drugde i radimo nešto drugo? Nismo li svi imali potrebu da roditeljima zalepimo jedan sočan “fuck you”?
Ono što se dešava u kući je zapravo i najbolji deo filma. Određena doza međugeneracijskog nerazumevanja se podrazumeva za odrastanje, ali ovde je to podignuto na viši nivo. Otac (Tracy Letts) suočen sa gubitkom posla i depresijom figurira kao “dobar policajac”, a majka (Laurie Metcalf) koja je radi duple smene u bonici je nervozna i preuzima ulogu “lošeg”. Stariji usvojeni brat (Rodrigues) i njegova devojka (Scott) su entitet za sebe. Finansijski pritisak se oseća ne samo u poređenju sa boljestojećim društvom iz škole, nego i na dnevnom nivou, a posebno u kontekstu toga što Lady Bird želi studirati na nekom “hype” mestu poput New Yorka (vreme je post-9/11 što takođe ima svoje reperkusije) ili makar okolice. Ljubav koja svakako postoji se zna izgubiti u šumu dnevnog preživljavanja i mladoj osobi na pragu zrelosti je ponekad manje potrebna od razumevanja koje ne dobija.

I sa školskim planom se nekako možemo identificirati. Škola je crkvena, što se oseća po određenom setu pravila i “korporativnoj kulturi”, ali nije onoliko represivna koliko to filmovi vole predstavljati – časne i popovi nisu skotovi, zapravo znaju biti i komični likovi (svesno ili ne) i trude se razumeti mlađe generacije i njihovo buntovništvo iako ga ne mogu podržati. Uostalom, i razlozi za pohađanje takve škole u slučaju Lady Bird nisu ni snobovski ni religiozni, već prosto sigurnosni – roditelji ne žele da njihova kći ide u državnu školu gde se dileri bodu noževima. Ipak, takva kakva je, škola nije dovoljno inspirativna sredina da bi Lady Bird na bilo koji način realizirala (konkretizirala možda) svoje kreativne potencijale.
Sa druge strane, ona u svom školskom (socijalnom) životu takođe prolazi kroz “kućice” koje mora “overiti”, prijateljstvo sa “nepopularnom” curom (odlična Beanie Feldstein), pokušaj upada u popularno društvo sa sve alfa-kučkom (Rush), prvi, dobri i smotani dečko (Hedges), a posle njega i drugi, buntovnički nastrojeni lagano egocentrični (Chalamet) i pritom naučiti važne životne lekcije. Ovaj segment radnje, vrlo epizodično konstruiran i bez nekog pravog ritma, zapravo je u svojoj tipskosti najslabiji, pokušavajući da tek sa nekim detaljem (poput izbora muzike i rasprava o suštini mobilnih telefona, odnosno jesu li oni pre svega “lokatori”) iskoči iz mnogo puta viđenih standarda filmova o odrastanju.

Ono što se filmu ni u kom slučaju ne može zameriti je vrhunski “casting”. Saoirse Ronan je mlada glumica ogromnog raspona i prirodne začudnosti kojoj leže takvi, “quirky”, ali opet normalni likovi. Ne samo da po godinama i fizionomiji odgovara (sa 23 godine još uvek prolazi kao tinejdžerka, a svejedno nije “rizična” klinka), već je sposobna saživeti se sa likom i ući u njegovu dubinu. Pohvalan je i izbor dvoje veterana teatra, Tracyja Lettsa i Laurie Metcalf koji briljantno rekreiraju dinamiku kuće i familije.

Najvažnije od svega, Lady Bird zrači iskrenošću dalje od prostih autobiografskih detalja svoje autorice. Da, ona je odrasla u Sacramentu i tvrdi da ju je gluma tek elementarno privlačila pre studija, ali Lady Bird je svejedno njen pravi alter-ego, a ne samo pseudonim ili arhetip osamnaestogodišnjakinje. Uostalom, dalo se to iščitati i iz njenih scenarija za filmove Joea Swanberga i njenog kreativnog i životnog partnera Noaha Baumbacha. Svakako se može povući linija intelektualnog razvoja između brucošice Christine sa kraja filma i autorice, poznate indie glumice. Koristeći se tipičnim indie-stilom, Greta Gerwig uspeva da napravi univerzalno dopadljiv film koji sigurno neće izazvati revoluciju, ali koji zrači iskrenošću, bez preterane sentimentalnosti.

14.1.18

A Film a Week - Tom of Finland

Is it possible for us, the inhabitants of contemporary world, to imagine all the forms of discrimination that were not just socially acceptable, but also incorporated in the official laws just a few decades ago? How the racial segregation was possible, not only in America, but also in the communist Eastern Block? Can we imagine that women had no right to vote in Switzerland less than 50 years ago? How about gay rights in socially conscious Scandinavia? Can we believe that in Finland it was illegal to be gay until the 70’s, that it was declassified as a disease in the 80’s and that gay propaganda (whatever that is) was punishable by law until the end of 90’s? Dome Korukoski’s Tom of Finland is a story about such times.

The title is a pseudonym of an artist, the author of hyper-sexualized, pin-up style gay-themed drawings that gained a lot of popularity in gay circles in America and subsequently in Europe in the 60’s. Let us be frank, it can hardly pass as art, and it never got mainstream, but it got the attention in the circles it was aimed to. The author of the drawings was a WW2 veteran and an emloyee of McCann-Erickson Helsinki office Tuoko Laaskonen, the man who had to spend his life flying under the radar in his own country.

We meet Tuoko, played with an elegance by Pekka Strang, as a soldier fighting both the Soviets and his own desires, or pursuing them covered by the fog of war. The peace does not bring him any good either: having his first lover and the muse Kake lost, he struggles with depression, constant nagging by his conservative sister (Jessica Grabowsky) and the oppressive society in the form of the police hunting down gay people in parks and clubs. Though, his work provides him a steady living and he can express himself through his art. His trip to more cosmopolitan Berlin ends as a near-disaster, having his drawings and belongings stolen, and barely saved from exposure by his ex commanding officer. However, Tuoko is determined to live his life his own way, especially when he starts the relationship with his tenant-boyfriend (Lauri Tilkanen), and he sends his art to American magazines. The drawings were a huge success and the rest is history: as a cult figure, Tom went to California several times, meets the budding scene (among others Jakob Oftebro’s Jack and Seumas F. Sargent’s Doug) and became a celebrity.


Even though the issues of intolerant society and AIDS panic are addressed, Tom of Finland is not an activism-minded, awareness-rising film. It is more of a standard bio-pic. Having that in mind, the framing with an old Tom in a space resembling waiting room is completely unnecessary and the niche value of Tom’s art is never stressed enough, since the its conventional value is highly questionable. But Korukoski and his army of hired scriptwriters succeed in portraying the uncertain times and one man’s struggle for a life on his own terms. The production does not seem exactly lavish, but the locations look real and the period details were recreated nicely. With a strong lead, an important topic and a neat storytelling, this international co-production works as a solid piece of cinema.

10.1.18

The Disaster Artist

kritika objavljena na DOP-u
Ima nečeg vrlo američkog, zapravo mitski amerikanskog u filmu The Room. Na stranu što je autor Tommy Wiseau svoj filmski alter-ego zamislio kao “sveameričkog heroja”, a da to ničim nije opravdao osim što je i na samog sebe gledao tako, sam poduhvat snimanja takvog filma je oda kapitalizmu. Zamislite samo, imigrant nepoznate starosne dobi i porekla vlastitim novcem nepoznatog porekla snima film po vlastitoj viziji, gotovo pionirski u svojoj hrabrosti i radikalnosti. Čak je i neočekivani kasniji uspeh The Room, filma koji je proglašen najlošijim u istoriji, ali se oko njega izgradio ozbiljan kult, slika i prilika američkog sna. Za umetnost su potrebni talenat i rad, za uspeh je možda dovoljno samo verovati u sebe.

The Disaster Artist, knjiga Wiseauovog glumačkog partnera Grega Sestera, kao i ekranizacija u režiji Jamesa Franca i po scenariju Scotta Neustadtera i Michaela H. Webera, počinje upravo kao oda hrabrosti. Greg (rediteljev brat Dave Franco) pohađa satove glume, ali pati od strašne treme da nije u stanju da se izrazi na pozornici, dok jedan od “drugara iz razreda” Tommy (reditelj James Franco) puca od samopouzdanja i hrabrosti iako nema ni trunke talenta. Njih dvojica će se početi družiti, učiti “važne životne lekcije” jedan od drugoga, čak se i zbratimiti na mestu pogibije Jamesa Deana kojeg obojica štuju, odseliti u Tommyjev stan u Los Angeles i zajedno pojuriti uspeh. Kada shvate da su im vrata kao tandemu, a i svakom ponaosob zatvorena, njih dvojica će rešiti da snime film po Tommyjevoj ideji. Film je The Room, ostalo je istorija.

Naravno da je produkcija filma bila problematična. Naravno da je Tommyjeva vizija bila sve samo ne koherentna i da je on menjao scenario putem. Naravno da on ni kao reditelj ni kao glumac nije znao šta da radi, kao što nije posedovao nikakva tehnička znanja, pa je film istovremeno sniman i analogno i digitalno dvema paralelnim kamerama, s tim da je slika bila nefokusirana kako god, njegove scene su ponavljane u nedogled, on je maltretirao glumce, naročito glumice, i ekipu ako bi se na nekog naljutio, a prema Gregu se postavljao posesivno naročito kada je u priču ušla njegova devojka Amber (Alison Brie). Veći deo režijskog posla je obavljao supervizor scenarija (Seth Rogen), glumci i ekipa su napuštali produkciju i bivali menjani.

James Franco sve to rekreira sa izraženim osećajem za detalj. Možda nema konstantnog bombardiranja sa citatima The Room, ali su zato scene i replike precizno ponovljene. Čak i on kao glumac, a u principu nikada nije vešto režirao samog sebe, savršeno skida Wiseaua iz mlađih dana, njegovu “vampirsku”, preteću pojavu, čudnu govornu shemu i nedefinirane akcente, dok je hemija između njega mlađeg mu brata savršena u ulozi najboljih prijatelja i rivala. Jasno je na šta je James Franco išao sa tim casting izborom iako se Dave ne čini idealnim u tom pogledu, ali se kocka isplatila.
Postoji solidan razlog zašto je James Franco ušao toliko duboko u fenomen The Room i Tommyja Wiseaua. Jasno je da se divi njegovoj hrabrosti i odsustvu bilo kakvih kočnica. Tu ima i dosta identifikacije, cinici bi rekli sa dobrim razlogom. James Franco je isto tako kao čovek bez znanja i iskustva uporno pokušavao da režira i to često samog sebe u glavnoj ulozi od tih famoznih ranih radova koji više nego što bi to bilo zdravo koketiraju sa trashom tipa The Room do masakriranja američkih literarnih klasika. Čini se da je makar zanat ispekao sa prethodnim naslovom In Dubious Battle, ekranizacijom Johna Steinbecka, a The Disaster Artist ima čak i neke šanse u sezoni nagrada.

Takođe, epizodne i cameo-uloge koje igraju poznati glumci i slavne ličnosti čine The Disaster Artist vrlo prijemčivim filmom ne samo za “fanove” The Room nego za sve koji prate hollywoodsku scenu. Tu je Judd Apatow kao hollywoodski producent, a tu je i dobar deo njegove klike (kojoj pripadaju i braća Franco i Rogen) raštrkan po filmu. Tu su dve pomalo zaboravljene zvezde, Melanie Griffith kao profesorka glume kod koje Tommy izvodi onaj masakr Tramvaja zvanog čežnja i Sharon Stone kao Gregova agentica Iris. Tu je i Bryan Cranston koji igra samog sebe iz Malcom in the Middle perioda. Ipak, dve uloge ili makar imitacije za pamćenje su Ari Graynor koja igra Juliette Daniel koja u The Room igra Lisu i Jacki Weaver kao Carolyn koja u The Room igra Lisinu majku.

Zapravo, jedino što je u filmu promašeno su one “govoreće glave” iz sveta filmskih autora na početku. Informacija koju oni prenose, da “najgori film svih vremena” ima kult oko sebe, možda i nije tako općenito poznata, ali se taj dokumentaristički uvod ne uklapa u ostatak precizno rekonstruiranog, ali opet igranog filma. Mnogi će The Disaster Artist porediti sa Burtonovim naslovom Ed Wood kao što The Room porede sa Woodovim Plan 9 from Outer Space. To možda nije baš pošteno, ali svakako nije bez neke i, iskreno, The Disaster Artist ne zaostaje puno.