Lista - Jun 2019.

Ukupno pogledano: 95 (32 dugometražna, 2 srednjemetražna, 61 kratkometražni)
Prvi put pogledano: 93 (30 dugometražnih, 2 srednjemetražna, 61 kratkometražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Extreme Job
Najlošiji utisak: Head Count

*ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.06. video Clara's Ghost (Bridey Elliott, 2018) - 6/10
02.06. kino My Last Year as a Loser / Ne bom več luzerka (Urša Menart, 2018) - 6/10
02.06. video Zoo (Antonio Tublen, 2018) - 4/10
03.06. video Body at Brighton Rock (Roxanne Benjamin, 2019) - 5/10
04.06. video The Standoff at Sparrow Creek (Henry Dunham, 2018) - 8/10
05.06. video The Working Class Is Off to Paradise / Radnička klasa odlazi u raj (Marko Cvejić, 2017) - 6/10
05.06. video Domino (Brian De Palma, 2019) - 4/10
05.06. kino Ma (Tate Taylor, 2019) - 4/10
06.06. video Gora (Stefan Malešević, 2016) - 7/10
08.06. kino Greta (Neil Jordan, 2018) - 5/10
09.06. video The Captain / Der Hauptmann (Robert Schwentke, 2017) - 8/10
**10.06. festival Menuett (Felix Karolus) - 7/10
**10.06. festival Out of Plastic (Lina Hadsbjerg, 2018) - 5/10
**10.06. festival Aridity / Shmama (Miki Polonski, 2017) - 7/10
**10.06. festival Stride (Mazin M. Sherboyani, 2019) - 6/10
**10.06. festival Routes / Wegstücke (Evelyn Kreinecker, 2017) - 7/10
**11.06 festival Everything Completely Natural? / Alles ganz natürlich? (Rüdiger Schnorr, 2018) - 7/10
**11.06. festival Naive / Naiv (Patrick Müller, Kika Schmitz, Esther Berkel, 2019) - 6/10
**11.06. festival Echoes of the Past - Delos (Barbara Zimmermann, Bernhard Zimmermann, 2018) - 5/10
**11.06. festival Schwarzwald (Jürgen Bergmann, 2019) - 5/10
**11.06. festival Hatari - The Danger in Serengeti / Hatari - Gefahr in der Serengeti (Jürgen Richarz, Maria Gockel, Dr. Helmut Ludwig, 2018) - 5/10
**11.06. festival Deer Damage / Wildschaden (Marcus Siebler, 2018) - 7/10
**11.06. festival Keeper (Dave Lojek, 2018) - 8/10
**11.06. festival Carlotta's Face / Carlottas Gesicht (Valentin Riedl, Frédéric Schuld, 2018) - 8/10
**11.06. festival Isle of Capri (Mans Berthas, 2018) - 4/10
**11.06. festival Percht (Béla Baptiste, 2018) - 6/10
**11.06. festival Iku Manieva (Isaac Ruiz Gastélum, 2017) - 6/10
**11.06. festival Elephant in the Room (Chanelle Edenbenz, 2018) - 5/10
**11.06. festival Omarska (Varun Sasindran, 2019) - 7/10
**11.06. festival Shadows Catching up to Each Other (Andrea Lin, 2018) - 6/10
**11.06. festival The Line / Il tratto (Alessandro Stevanon, 2018) - 6/10
**11.06. festival The Graffiti / Le graffiti (Aurelien Laplace, 2019) - 6/10
**11.06. festival The Day of Duty / Takleef (Ali Farahani, 2018) - 6/10
**11.06. festival People of the Wasteland (Heba Khaled, 2017) - ?/10
12.06. kino Rocketman (Dexter Fletcher, 2019) - 6/10
**12.06. festival Best Friends Forever or Whatever (grupa autora, 2017) - 4/10
**12.06. festival Valentin (Olga Kosanović, 2017) - 7/10
**12.06. festival On (Jelena Sinik, 2018) - 7/10
**12.06. festival Girl (Lowri Roberts, 2018) - 4/10
**12.06. festival DZDL (Tim Oppermann, 2018) - ?/10
**12.06. festival Swamp Creatures / Sumpedyr (Sine Aaroe Juhl, 2018) - 7/10
**12.06. festival Eat Me (Ilina Perianova, 2016) - 6/10
**12.06. festival The Art to Survive / Kunst und Überleben (Zoe Borzi, 2018) - 4/10
**12.06. festival Giltrude's Dwelling (Jeremy Lutter, 2019) - 5/10
**12.06. festival Lilli_2.0 (Tina Semik, 2018) - 5/10
**12.06. festival War for Keyboard Warriors (Lam Can-zhao, 2019) - 6/10
**12.06. festival More (grupa autora, 2018) - 7/10
**12.06. festival If and Only If / Si y solo si (Gonzalo Gerardin, 2018) - 6/10
**12.06. festival Uplift (Jim Walker, 2019) - 8/10
**14.06. festival Misplaced Memories / Zagubljena sjećanja (Ivana Radić, 2019) - 6/10
**14.06. festival The Rex Will Sail In / Doplovit će Rex (Josip Lukić, 2019) - 9/10
**14.06. festival The Unusual Bath of Mr Otmar / Neobična kupka gospodina Otmara (Niko Radas, 2019) - 7/10
14.06. festival Invasion / Hojoom (Shahram Mokri, 2017) - 5/10
15.06. festival Killing / Zan (Shinya Tsukamoto, 2018) - 8/10
***15.06. festival The Sisters / Sestre (Zdenko Jurilj, 2018) - 7/10
**15.06. festival Do You Go Out? / Izlazite li vanka? (Ines Jokoš, 2019) - 8/10
**15.06. festival From Under Which Rock Did They Crawl Out / Ispod kojeg li su samo kamena ispuzali (Daniel Šuljić, 2018) - 6/10
**15.06. festival The Cat Is Always Female / Mačka je uvijek ženska (Martina Meštrović, Tanja Vujasinović, 2019) - 5/10
**15.06. festival Document Paracosmic / Dokument Parakozmik (Vladislav Knežević, 2018) - 5/10
**15.06. festival The Albatross / Albatros (Nenad Janković, 2019) - 6/10
**15.06. festival M (Karla Skok, 2019) - 6/10
**16.06. festival At the End of Darkness / Na kraju tame (Darko Pauković, 2018) - 6/10
**16.06. festival - / Kako je Tanja ostala sama (Mia Sidorov, 2018) - 5/10
16.06. festival Polar Dream / Polarni san (Đuro Gavran, 2018) - 7/10
**16.06. festival - / Glava u balunu (Mladen Stanić, 2019) - 8/10
*16.06. festival Burning / Beoning (Lee Chang-dong, 2018) - 10/10
16.06. festival Head Count (Elle Callahan, 2018) - 2/10
17.06. festival Sons of Denmark / Danmarks sonner (Ulaa Salim, 2019) - 5/10
17.06. festival Distinction (Jevons Au, 2018) - 6/10
*17.06. festival The Wind (Emma Tammi, 2018) - 7/10
**17.06. festival Imbued Life / Udahnuti život (Ivana Bošnjak, Thomas Johnson, 2019) - 8/10
**17.06. festival Smile / Osmijeh (Matea Kovač, 2019) - 5/10
**17.06. festival One of Many / Jedan od mnogih (Petra Zlonoga, 2018) - 6/10
**17.06. festival Square (Morana Franov, 2019) - 5/10
***18.06. festival Zingerle (Eric Marcus Weglehner, 2019) - 8/10
18.06. festival Mega Time Squad (Tim van Dammen, 2018) - 5/10
**18.06. festival Malleus Dei (Dino Krpan, 2018) - 8/10
**18.06. festival Closing Time / Fajront (David Lušičić, 2019) - 5/10
**18.06. festival Iva (Maja Alibegović, 2018) - 4/10
**18.06. festival Currents / Strujanja (Katerina Duda, 2019) - 7/10
**18.06. festival Remiza (Aron Kovačić, 2018) - 7/10
**18.06. festival Wo Nt / Ne ću (Jasna Čagalj, 2019) - 5/10
**18.06. festival First Step / Prvi korak (Petra Kožar, 2019) - 7/10
**18.06. festival Euthanasia / Eutanazija (Joško Marušić, 2018) - 8/10
19.06. festival The Wedding Guest (Michael Winterbottom, 2018) - 6/10
19.06. festival Extreme Job / Geukhanjikeob (Lee Byeong-heon, 2019) - 9/10
20.06. festival Still Human / Lun lok yan (Oliver Chan Siu Kuen, 2018) - 6/10
21.06. festival Starfish (A.T. White, 2018) - 7/10
24.06. festival Selfie (Agostino Ferrente, 2019) - 6/10
25.06. video Triple Frontier (J.C. Chandor, 2019) - 6/10
26.06. video Mary Queen of Scots (Josie Rourke, 2018) - 5/10
27.06. video Free Solo (Jimmy Chin, Elizabeth Chai Vasarhelyi, 2018) - 6/10
28.06. video Slaughterhouse Rulez (Crispian Mills, 2018) - 4/10
28.06. video Monsters and Men (Reinaldo Marcus Green, 2018) - 7/10
29.06. video Ghost of the Golden Groves (Aniket Dutta, Roshni Sen, 2019) - 8/10

A Film a Week - Extreme Job / Geukhanjikeob

previously published on Asian Movie Pulse

It might look like that comedy as a genre is slowly, but painfully dying out, drowning, at best, in pop-cultural references that would not last very long, or, at worst, in a pool of body fluids, with undercooked pre-ordered jokes and underwhelming physical gags take their place in the middle of the two. Saving grace this time comes from South Korea, in the form of Lee Byeong-heon's action comedy "Extreme Job" that works superbly on both levels, being properly tense and funny-to-die, while also adding an additional of satire and social insight in its sub-text. The results in the terms of admissions and box office, both home and abroad, are not just impressive, but record-breaking for a good reason. We finally seized the opportunity to see it in Art Film Fest Košice's Eastern Promises programme section.

The plot revolves around the team of incompetent narcotic detectives lead by the jaded Captain Ko (Ryu Seung-ryong, seen also in the previous record-holder, "The Admiral" directed by Kim Han-min) and consisting of an equally jaded surveillance expert Young-ho (Lee Dong-hwi), the apparently crazy Ma (Jin Seon-kyu), the rookie Jae-hoon (Gong Myung) who is pretty green and too fired up to prove himself and the only female Jang (Lee Hanee). After botching a routine arrest action by causing a severe material damage in quite a wide area, they get a bone thrown by a rivalling police team: a notorious gangster Mubae (Shin Ha-kyun) is putting together his old crew in order to reclaim the throne of the drug-dealing kingpin after some time of absence.

The inner circle of a gang is located in a building across the street from a fried chicken joint that is about to get closed. The team comes to a "brilliant" idea to buy the place off and to make it the centre of their stakeout mission, lead by an information that the ones holed up in the building have a habit of ordering the food from there. It does not seem as a bad plan, until their business reaches some sudden and unexpected success thanks to Detective Ma's cooking abilities and bold imagination to serve the sticky chicken in a beef marinade. What seems to be a cure for their ailing finances, might prove to counter-productive for the case they are supposedly working on, so they have to tone the success down a bit in order that they could work. But whatever they do, the place gets more and more popular. Until they catch another lucky or "lucky" break...

As the plot progresses, starting quite physical in the sense of comedy, then developing a smart context, it is destined to end up in the orgy of unbelievable laugh-out-loud moments and the pleasures of choreographed violence. "Extreme Job" works on so many levels, hitting many targets often in the same scene and employing different approaches and techniques. It is fast-paced both as comedy and as an action movie, but the pace is not just a trick to cover up the plot holes, since the rhythm of the whole thing is simply amazing, with all the punchlines, figurative and literal, temped to perfection.

Occasional logical acrobatics are also there, but it never becomes a problem for Lee Byeong-heon and his screenwriter Bae Se-young. Lee directs in a smart and studied manner, usually insisting on short, hand-held close-up to mid-distance shots, infusing the film with mock-TV news reports, and quickly switching the tone between action and comedy, while remaining faithful to the very smart sub-text of poorly paid and trained police officers as a result and also a source of corruption rooted in the country's notorious history of violence and power abuse.

The actors are disciplined in following the director's lead, but are also quite aware of one another, so the interplay between the characters is as funny to watch as are the perfectly placed moments of pure slapstick and cartoon-like violence. One might argue that they are all pretty broadly sketched, but it is not a problem for this kind of film. We even get a bit of Captain Ko's backstory, which Ryu uses as a clue to perfectly channel his character's frustrations, while others have also their perks and quirks.

Comedy might be underestimated as a genre, since it is quite hard to do it properly and the trick is to make it look easy and effortless. In that and every other sense, "Extreme Job" is an enormous success with a high score for laughs and probably one of the best and most hilarious comedies in years. The success is even bigger having in mind that Korean cinema is not usually known for that kind of comedies. Well, maybe the filmmakers should have tried it earlier, but it is never too late.



kritika objavljena na XXZ
scenario i režija: A.T. White
uloge: Virginia Gardner, Christina Masterson, Eric Beecroft

Prvi utisak nakon završetka gledanja dugometražnog debija autora kratkih filmova i muzičara A.T. Whitea Starfish glasio bi otprilike ovako: Ovo apsolutno nema nikakvog smisla, ali makar izgleda lepo i dojmljivo i muzika (uglavnom indie rock iz Whiteove "kuhinje") je super. Smisao je vrlo često precenjen i zapravo nije ni nužan za prihvatanje nečega, ali mi ljudi smo kao vrsta, a naročito filmski kritičari kao pod-vrsta, skloni tome da ga tražimo i prema njemu se orijentišemo. Prema svom nekom smislu, to jest, jer iz Whiteove perspektive Starfish itekako ima smisla, što ga čini više nego legitimnim primerkom tripoznog, žanrovski obojenog art-filma.

Film se otvara dojmljivo i elegantno na sahrani očigledno mlade osobe po imenu Grace (Christina Masterson u kratkim, emocionalno nabijenim snolikim flashback scenama). Nebo je prigodno sivo, a ljudi ćutljivi. Iz gomile lica izdvaja se Aubrey (Virginia Gardner koja praktično ima "one woman show" jer je uglavnom sama u kadru), vidno potresena po čemu možemo zaključiti da je pokojnici bila verovatno stara, a svakako bliska prijateljica. Nakon sahrane ona provaljuje u njen stan u minijaturnom gradiću i okružuje se njenim stvarima, knjigama, pločama, nameštajem i aparatima koji asociraju na neko drugo vreme, neodređeno u prošlosti, sa hipsterskom aurom "vintage" stila.
Za sada sve deluje kao tipična indie filmska špranca, doduše sa nešto distinktivnijim stilom i nešto više duše. Situacija koja je osvanula ujutro, međutim, nije nimalo u skladu sa onom koja je bila na snazi protekle noći. Ulice su puste i sa tragovima apokaliptičnog uništenja, a opasnost vreba od bića koja definitivno nisu sa našeg sveta. Aubrey je sama, sa malom količinom zaliha, Graceinim kasetama na kojima su snimljeni muzika i monolozi za kraj sveta i improvizovanom mapom koja će je poslati na "pešački reli" po gradu u potragu za tragovima šta i kako dalje. Prisutan je i Gracein prijatelj i partner u nekom smislu, Edward (Eric Beecroft), telefonski kao jedini oblik pomoći.

Ono što sledi je nadrealno, apstraktno iskustvo koje više liči na lucidni san sa primesama košmara, u svrhu čega White upotrebljava različite filmske formate i tehnike, čak i pastelno-stripovsku animaciju i sve to izdašno podvlači muzikom, raznolikom, ali u distinktivnom indie i alternative ključu. U samom zapletu nije teško uočiti poveznice sa SF i horor literaturom, pre svega sa klasicima kao što su H.G. Wells i H.P. Lovecraft, ali i sa nešto savremenijim tomovima koji dolaze iz domena "weird fiction" pod-žanra, što otvara asocijaciju prema prošlogodišnjem naslovu Annihilation Alexa Garlanda koji je oštro podelio publiku i kritiku.
Razlika sa pomenutim filmom je pre svega u očiglednim namerama autora. Za razliku od Garlanda koji je ekranizovao prvi tom književnog serijala Jeffa VanderMeera, te pokazao određene filozofske i antropološke aspiracije, White se zapravo bavi ličnim iskustvom (film je, prema njegovim rečima, autobiografski) i refleksijom o emocijama glede gubitka drage osobe i perioda tugovanja. Smak sveta, iako je u filmu vrlo snažno i grafički oslikan, ipak treba shvatiti pre svega metaforički i na tragu antičke filozofije, odnosno Zenonovih aporija: postoji li svet uopšte ako odlučimo da ga ne primećujemo više? Sa druge strane, nameće se još jedno pitanje - imamo li pravo na svoj lični kraj sveta, na svoju ličnu viziju tog kraja, ili makar na svoj lični predah od tog sveta.

Oslonjen na impresivnu glumačku izvedbu Virginije Gardner koja do sada nije imala pravu priliku da pokaže nivo i versatilnost svog talenta, izvrsno režiran i montiran, Starfish je beskompromisan film svakako vredan gledanja makar iz radoznalosti jer Whiteovu viziju možemo prihvatiti ili odbaciti. Sa druge strane, Starfish takođe može biti i kalkulantski, portfolio film u kojem nije glumica jedina koja mora demonstrirati sposobnost igranja u različitim ključevima, već je to i reditelj. U suštini, film liči na muziku na koju se oslanja i odaje isti dojam nasnimljene kasete.


Still Human / Lun lok yan

kritika objavljena na XXZ
scenario i režija: Oliver Chan Siu Kuen
uloge: Anthony Chau-Sang Wong, Crisel Consunji, Sam Lee, Cecilia Yip

Pepeljuga je standard u globalnoj kolektivnoj memoriji sa dobrim razlogom: svakome je draga priča u kojoj se neko potlačen izvuče iz bede, pa makar i prečicom. Tu klasičnog rizika od neuspeha nema, ali on se seli u nešto sivlju zonu jer je skoro nezamislivo ispričati istu priču na sasvim novi način i istovremeno joj održati istu poentu i isti smisao. Druga stvar, možda u današnjem svetu zapravo i nema mesta za Pepeljugine snove, a prelazak na neki drugi nivo egzistencije (prečicom ili redovnim putem, sasvim svejedno) otvara novi set izazova i problema. To ne znači da pojedini autori (i još prirodnije, autorice) to neće pokušati, kao što je to slučaj sa Chan Siu Kuen i njenim filmom Still Human.

Međutim, pre nego što se upustimo u analizu filma, vredi zabeležiti da je ono "Oliver" u njenom imenu nadimak koji je sama sebi nadenula inspirisana Dickensom i Oliverom Twistom. A između njega i Pepeljuge nema neke suštinske razlike, osim u polu / rodu, a s tim u vezi i očekivanjima kako se iz bede izvući. Still Human je film koji ulogu Pepeljuge ipak namenjuje ženi, ali je u solidnoj meri tera da razmišlja i ponaša se kao Oliver Twist jer princa na belom konju nema, odnosno možda je on samo penzionisani građevinski radnik u invalidskim kolicima, na svoj način jednako nesrećan i uskraćen kao ona.
On je, dakle, Leung Cheong-Wing (poznati honkonški glumac Anthony Wong, ovog puta van svog tipa koji je uspostavio borilačkim i gangsterskim akcijadama), čovek tankih živaca i kratkog fitilja, starački rezigniran i, donekle opravdano, besan na ceo svet. Makar na prvu loptu. On je paralizovan od ramena naniže, živi u socijalnom stanu, plaši se bubašvaba i pomoć mu je stalno potrebna, a jedini sasvim lojalni prijatelj, nešto mlađi Fai Cheung (Lee) mu je ne može sam pružiti, a od sestre (Yip) sa kojom ne komunicira neke nade ne gaji.

Ona je, pak, Evelyn Santos (mlada filipinska glumica Crisel Consunji) i u Hong Kong, pa makar i na posao kućne pomoćnice i negovateljice, beži od teškog života i braka koji želi da poništi, a što je na Filipinima praktično nemoguće bez veće količine novca, a za šta nema podršku čak ni svoje familije. Njeni snovi su vezani za umetničku fotografiju, ali je realnost takva da radi šest dana nedeljno, po ceo dan, i to uglavnom fizičke poslove uz sve moguće barijere: jezičku, razliku u godinama i karakterima.

Isprva se čini da će ovo biti još jedna priča o besomučnoj eksploataciji ljudske nesreće od strane osobe koja možda nije loša (u to se uveravamo polako), ali čiji je karakter težak, ali se Chan jako trudi da očuva sva pozitivna obeležja poznatih klišea, a da negativna eliminiše ili makar ublaži. Razumevanje dolazi sa vremenom, pregovorima i iskrenošću, a simbioza strankinje bez prijatelja u tuđem svetu (savete koje dobija od svojih koleginica - da ne nauči jezik, da se pravi glupa, da juri bolji posao ili da se bogato uda - pomažu možda njima, ne i njoj) i invalida koji je pomogao mnogima iako oni to nisu baš uvek mogli i znali da uzvrate (iškolovao je i sestru i sina, a Faiju je dao posao) će se pokazati kao održiva, čak i sa romantičnim potencijalom.
Still Human se u najboljem svetlu pokazuje kao ljudska i socijalna priča koja zrači humanošću i dobrotom svojih likova koju oni, kako film odmiče, sve više pokazuju. Sa druge strane, viškovi su itekako prisutni: romantično skretanje je u suštini nepotrebno, naročito ako se uzme u obzir da (melo)drame ima i bez toga, a i film se bori da uhvati ritam i prati od preterane repetitivnosti u sredini. Neka količina toga je potrebna posebno ako ciljamo na realistički okvir života koji se odvija u radu od jutra do sutra i života u nemoći, ali se to moglo i malo elegantnije izvesti.

Srećom pa pred sobom imamo izvrsne glumce. Crisel Consunji do sada nije imala previše prilike da se pokaže na filmu, a uporedo pokušava da napravi karijeru i kao pevačica i kao multidisciplinarni pedagog za izvođačke umetnosti. Ovde, međutim, kanalizira spoj snage i fragilnosti kakav možemo zamisliti za osobe u poziciji njenog lika. Sa druge strane po pravilu stoji Anthony Wong čiju žestinu sada ne možemo da osetimo u nekakvom fizičkom smislu, ali je svakako prisutna u smislu karaktera. Ovde čak nije ni stvar polazišta i odredišta njegovog lika, već glatke transformacije od "nadžak-starca" do dobročinitelja koji se krije iza takve maske (verbalnog) grubijana.

Na kraju balade, ma koliko priča delovala poznato, makar su likovi višedimenzionalni i životni, a interacija među njima je uverljiva. Chan uspeva da postigne taj osećaj familiarnosti i blizine, da gledaoca privuče i da mu održi pažnju. Jasnim nedostacima uprkos, Still Human je solidno debitantsko ostvarenje, a njegova humanost je zaista osvežavajuća.


Sons of Denmark / Danmarks sonner

kritika objavljena na XXZ
scenario i režija: Ulaa Salim
uloge: Zaki Youssef, Rasmus Bjerg, Mohammed Ismail Mohammed, Özlem Saglanmak, Olaf Johannessen, Morten Holst, Elliott Crosset Hove

Na globalnom nivou, naše vreme obeležavaju dve mržnje, potpuno iracionalne, neretko nasilne, suprotnih predznaka i zbog toga sukobljene, spojene samo negacijom globalizacije kao činjenica i kosmopolitizma kao jedine ispravne etičke kičme. Te dve mržnje, zapadni desni populizam i islamski terorizam, zapravo jedna drugu hrane i rade na ubrzanju akceleratora nasilja do tačke pucanja sa koje više nema povratka. I jedna i druga strana imaju svoje argumente koji se čine validnima na prvu loptu, a da bi se raščivijalo celo to klupko netrpeljivosti i zameranja potrebno bi bilo promeniti paradigmu i umesto iz svetonazorske, etničke ili religijske, celu stvar pogledati iz klasne perspektive.

Dugometražni prvenac reditelja Ulaana (Ulaa) Salima Sons of Denmark se do neke tačke činio kao film koji će tako nešto pokušati, da bi se putem pogubio u klišeima, generičkim dramaturškim rešenjima, opasnim generalizacijama i jednostranim politizacijama. To je, naravno, šteta koja je još veća ako se uzme u obzir da je ovde reč o filmu koji se izdaje za žanrovski (podvrsta: skandinavski noir i proceduralni triler), ali i na tom polju podbacuje pteljajući suviše na kraju da bi se čekićem nabila poenta.
U prologu vidimo dokonog mladića (Elliott Crosset Hove, poznat po ulozi u filmu Winter Brothers) kako kupuje u pekari i pozdravlja se sa devojkom koja ubrzo gine u nasumičnom terorističkom napadu. Mladić nestaje iz daljeg toka priče koja odlazi nekoliko godina u budućnost i makar privremeno u fokus stavlja zvezdu u usponu danske radikalne desnice, Martina Nordhala (Bjerg) koji govori narodski razumljivo i zapaljivo, tražeći na mestu komemoracije potpunu zabranu imigracije, te proterivanje već postojećeg ne-danskog stanovništva iz zemlje uz parolu "Danska Dancima". Njegove reči su često propraćene delima nacionalističkih bandi (svinjske glave pred izbegličkim centrima, preteće poruke ispisane krvlju itd) sa kojima on, navodno, nema nikakve veze.

Sa druge strane, mladi i naizgled integrisani Arapin Zakaria (Mohammed) oseća potrebu da uzvrati udarac nakon napada na jedan od kulturnih centara u Kopenhagenu, za šta dobija podršku i mentorstvo mesijanski nastrojenog Hassana (Iman Abud Foul) koji ga upoznaje sa Alijem (Youssef) sa kojim će skupa izvesti teroristički, odnosno više partizanski čin atentata na Nordhala čija popularnost u masama nije propraćena ekvivalentnom političkom težinom. Ispostavlja se da je Ali ubačeni policajac pravog imena Malik koji će akciju sprečiti, a umešane pohapsiti, za šta će dobiti premeštaj i slučaj u kojem će pratiti agenta ubačenog u desničarsko podzemlje uz otežavanje od strane svog šefa, imperativ relativizacije i sve veću i stvarniju rasističku i fašističku pretnju...

Ovo u teoriji zvuči interesantnije nego što je to u praksi, iako Salim ima par vrlo dobrih i originalnih ideja kao, recimo, izbor da teroristička reakcija bude utemeljena na sekularnim razmišljanjima bliskim arapskom nacionalizmu (te stoga sličnija socijalnom buntu), a ne fundamentalističkim tumačenjima islamske vere i načelima političkog Islama. Samim time je lakše pronaći simpatije za njihovu očajničku akciju koju reditelj svejedno ne tretira u rukavicama, već je jasno prokazuje kao pogrešnu nastavljajući film dalje iz Alijeve, odnosno Malikove perspektive pripadnika manjine duboko integrisanog u srce sistema. Takođe, makar u prvom delu je desničarska pretnja nevidljiva osim u pasažima koji podražavu televizijske vesti, a i tamo je vidljiva tek na kratko, a do samog kraja nema direktne satanizacije tog tupog, nesnađenog naroda u potrazi za Velikim Vođom koji će im ponuditi laka rešenja.
Problemi koji nastaju na kraju rezultat su inflacije slabo tempiranih i slabo izvedenih obrata i šokantnih momenata pomoću kojih se autor jasno svrstava na jednu stranu u sukobu i abolira njenu krivicu za nasilje koje čini, pa ispada da je tu reč o nužnoj samoodbrani i pukom preživljavanju. Drugi problemi su, pak, prisutni od samog početka: iako Salim donekle uspešno dijagnostifikuje taj neki "angst" arapske izbegličke i imigrantske populacije na Zapadu i problem rigidnosti i nespremnosti društva da ih prihvati, on ipak tu arapsku kulturu ponašanja uzima zdravo za gotovo, bez ikakvog odmaka ili osude. Primera radi, žene su prisutne kao supruge i majke, dakle pasivni elementi koji jedino mogu biti žrtve. Drugih žena uglavnom nema ili su svedene na dekorativne uloge statista sa zadatkom. U filmovima sa drugim ambicijama to možda i ne bi bio problem, ali Sons of Denmark je film koji pokušava da secira društvo. Opet, ni dosta brojiniji muški likovi nisu do kraja profilirani, već su svedeni na trilerske klišee, što glumcima ne predstavlja naročiti izazov.

Takođe, od dva "lažna proroka" od polovine filma ostaje samo jedan, transformiran u zlo u ljudskom obliku. To samo po sebi nije problematično i dalja argumentacija nije ni potrebna: teroristi su bili i ostali marginalna pojava primamljiva samo određenim nevelikim grupama, dok populisti mogu mobilizirati veće mase. Problem je i u neku ruku nesrećan tajming, odnosno Salimova pogrešna procena o populizmu koji samo raste i raste, pa postaje sve radikalniji, odnosno fašistoidniji. On je, međutim, dostigao neki svoj zenit i polako je krenuo da pada jer se ispostavilo da ne nudi rešenja, bila ona laka ili nešto kompleksnija. To ne znači da ne treba biti oprezan i upozoravati, ali pitanje je koliko su bombastično intonirani, ofrlje napisani i tek školski režirani filmovi efikasno sredstvo u toj borbi.


A Film a Week - The Wedding Guest

previously published on Asian Movie Pulse

It might not be considered Asian by its production country (UK), the origins of its writer/director Michael Winterbottom (UK, again), or, frankly, by its style that fits the bill of a British globe-trotting thriller, but "The Wedding Guest", showing at Art Film Fest in Košice, deserves its Asian Movie Pulse review. At least the filming locations were in India and Pakistan, the cast consists of Indian-British star actors and the theme is very much rooted in the culture Indian sub-continent, fresh, approached from an interesting angle and wrapped up in a smooth genre-esque ride.

In the opening montage, we get to see a still nameless, solitary man (Dev Patel), preparing himself for the trip. The nature of his mission is not clear yet, but is certainly clandestine, as he is carrying multiple passports. Once in Pakistan, he travels across the country, switching car rentals every couple hundred miles and buying equipment he might need. The things become clearer once he arrives to a wedding party: the man named Jay is an intelligence operative of sorts, an extractor and his mission is kidnapping the bride at wedding, Samira (energetic Radhika Apte), thus saving her from the arranged marriage and delivering her to her Indian boyfriend Deepesh (Jim Sarbh, deliciously sleazy).

The things go south soon enough. Jay shoots a guard who interrupted him in action and Deepesh wants nothing to do with the mission any more, practically betraying his girlfriend. Jay ends up stuck with Samira on the road to and across India, as it proves that she is not just a passive victim, but a brainy woman with the taste for adventure and a very particular angle of her own. As it turns out, her kidnapping was a part of a grander, less romantic, but more financially lucrative scheme involving the products of Deepesh's family trade - diamonds, both real and fake. In the game of the intrigue that ensues, the hired gun seems to be the most ethical and the least scheming of the trio...

There is nothing much to be said in the terms of a more detailed analysis of the ensuing actions before getting deep into spoiler territory. Basically, what we expect is what we get: a moderately tense thriller with a road movie taste, evidently written by a seasoned screenwriter and executed by a competent director, which Michael Winterbottom is. "The Wedding Guest" is a solid film, though an attempt at a love story further on was a bit underwhelming. The film is directed with clarity, quite predictable from the perspective of a viewer with a certain experience, never disorienting, easy to watch and to follow.

The acting is completely on the expected level, although the characters seem to be quite typical with not much room left for improvisation. Dev Patel is not one of the biggest acting names both in the UK and in India for no reason and Radhika Apte channels her character's feeling of being torn apart between worlds quite gracefully. On the technical level, "The Wedding Guest" is also predictable in a way: cinematography by Giles Nuttgens is postcard-attractive, editing handled by Marc Richardson is smooth, but Harry Escott's score occasionally gets too revealing and emotionally dictating.

The only thing "The Wedding Guest" is exceptional at is a completely fresh, clear-eyed and no-bullsh*t take on the clash of the cultures and traditions that don't correspond with a modern world. It is quite refreshing to see a film that holds no punches regarding the culture of arranged marriages, but does not dwell too much on it either, and a film that steers clear from the post-colonial patronizing, but does not fall into a trap of political correctness. In the process, the female character becomes atypically sincere and genuine about her experiences and perspectives and chooses to fight back the only way she possibly can - using her brains.



kritika objavljena na XXZ
režija: Dexter Fletcher
scenario: Lee Hall
uloge: Taron Egerton, Jamie Bell, Richard Madden, Bryce Dallas Howard, Steven Mackintosh, Gemma Jones, Tate Donovan, Stephen Graham, Charlie Rowe

Biografski filmovi o slavnim ličnostima iz sveta "show businessa" su standard i to sa dobrim razlogom: kakvi god bili, u minus otići neće dokle god postoji kakva-takva baza fanova dotične ličnosti, a uvek postoji, bila ta osoba živa ili mrtva, još uvek u poslu ili ne. Uostalom, ni fan-baza ne mora da bude presudna jer publika naprosto voli da gleda nečiji uspeh, a "biopic" te vrste je uvek šablon "preko trnja do zvezda" u prvoj polovini filma, a "pad i iskupljenje" u drugoj. Iz tog razloga se publika oseća dvostruko sigurno, prvo inspirisano time da je nekadašnji "mali čovek" postao "velik i slavan" (jer su sport, umetnost i zabava sjajni "socijalni liftovi"), a onda i upozoreno da slava dolazi sa svojom cenom i da publici koja vodi obične živote možda i nije tako loše. Opet. čini se da se trend malo ubrzava, naročito kada se radi o ekstravagantnim britanskim muzičkim zvezdama, pa se tako Freddieju Mercuryju i njegovoj biografiji Bohemian Rhapsody pridružio Elton John sa Rocketmanom. Neka se pripremi David Bowie.

Bohemian Rhapsody tu nije spomenut samo iz razloga vrlo malog vremenskog razloga, pa ni zbog statističkih sličnosti između dvojice muzičara (obojica sa izrazitim talentom za spektakl, obojica gay, obojica skloni ekscesima, obojica sa prtljagom ne baš najsrećnijeg detinjstva, obojica poreklom iz nižih društvenih slojeva, obojica željni ljubavi i prihvatanja), nego i zbog toga što ga je sa sličnom kalkulacijom radila slična ekipa. Režiju Rocketmana potpisuje producent Dexter Fletcher (kao reditelj poznat po izuzetno ugodnom i zabavnom "biopicu" Eddie the Eagle o jedinom britanskom ski-skakaču), autor koji je dovršio Bohemian Rhapsody nakon što je Bryan Singer napustio poziciju pre kraja snimanja. Koliko se kalkulacija isplatila ostaje još da se vidi - film je vrlo brzo nakon svetske premijere u Cannesu (izabranom verovatno zbog kraja filma i spota za I'm Still Standing koji je snimljen baš tamo) ušao u globalnu distribuciju i već sada je u laganom plusu. Sa druge strane, uspeh nivoa Bohemian Rhapsody je teško ponoviti iako je Rocketman bolji, pošteniji i interesantniji film.
Za razliku od Mercuryja, John je muzički manje zanimljiv i inovativan. On je kvalitetno i sasvim u skladu sa ukusima masa pratio muzičke trendove (i trendove nastupa), ali je njegova muzika sama po sebi bila i ostala lagano aseptična, upadljivo decentna i iskalkulirana, odnosno ne baš inovativna. Druga stvar, John se možda borio sa demonima slave, bolestima ovisnosti, depresijom, ljubavnim i poslovnim brodolomima, ali se izborio, pa je sada star i cenjen (i to sa dobrim razlogom, i kao muzičar i kao čovek), dok je Mercury umro relativno mlad i time otišao u legendu.

Fletcherov izbor da Rocketman okrene više u pravcu mjuzikla, a manje u pravcu biografske drame, te da s time u vezi uzme više sloboda u tumačenju lika i dela, a naročito biografskih podataka Eltona Johna, takođe se može smatrati rizičnim potezom jer mjuzikl ne spada u najpopularnije žanrove, ali ovde se rizik isplatio: Taron Egerton je pevačke deonice odradio sam, i to odlično, songovi su vešto umetnuti, a pevačko-plesačke sekvence sjajno koreografirane i režirane. Čini se da su Fletcher i scenarista Lee Hall (Billy Elliott) takođe vrlo svesni zamki žanrovskih klišea, kao i ograničenja usled činjenice da je o Eltonu Johnu dosta toga moguće pročitati na Wikipediji (za nas nešto mlađe, stariji imaju formirana sećanja) pa se ponekad trude da ih zaobiđu, premoste ili makar prigrle tako da pokažu da imaju nekakav stav o njima. 
Taj pristup ponekad radi (primera radi, mjuzikl delovi), ponekad baš i ne jer se nameću nova ograničenja (recimo stavljanje okvira Johnovog lečenja od ovisnosti na klinici za odvikavanje oko celokupnog filma čija se radnja odvija kroz seriju flasback scena) ili se otvaraju rizici od patetike (tretman roditelja, distanciranog oca i promiskuitetne majke, gotovo je karikaturalan, a glumci koji ih igraju, Steven Mackintosh i Bryce Dallas Howard, po tom pitanju ne mogu da učine ama baš ništa). Takođe, pad u tempu od sredine prema kraju se baš oseti, ali je nekako i očekivan za takvu vrstu priče, demoni sa kojima se Elton John borio i izborio su samo skicirani, Hall i Fletcher se ne zadržavaju na njima, već se trude da ih izbalansiraju sa nešto humora i veštački izazvanih emocija, dok je propuštena šansa da se osmisli potencijalni sukob između persone Eltona Johna i ličnosti Reginalda Dwighta, kako slavnom pevaču glasi pravo ime.

Sa pozitivne strane, prva polovina filma je dovoljno energična da se unapred iskupi za pad koji sledi, a tipična priča o transformaciji stidljivog klinca s periferije Londona kroz muziku, gažiranje, praćenje i pisanje za druge do statusa (pop) rock-zvezde u Americi i globalno je ispričana dovoljno zanimljivo, sa osećajem za detalje perioda, ali i za nešto širi društveni kontekst u kojem izumire hippie pokret i muzika vrlo otvoreno postaje biznis. U tom svetu izvođač je investicija svojih menadžera, prvo simpatičnog drkadžije Dicka Jamesa (Graham), pa onda i predatorski nastrojenog ljubavnika Johna Reida kojeg Richard Madden igra dojmljivo i uverljivo iako je uloga dvodimenzionalna i bez obzira što retko pogađa Reidov akcenat. Odnos između Eltona Johna i Johna Reida je takođe jedna od snažnijih tačaka filma, a put od zaljubljenosti preko otkrića prave prirode namera i razočaranja do funkcionalne ovisnosti koju je pevač osećao prema svom menadžeru koji je jedini bio sposoban da ga istera na pozornicu čak i u trenucima najdublje depresije zaista je intrigantan.
Pohvalno je takođe i što film ne beži od seksa i protagonistinu seksualnost ne tretira u rukavicama (zbog čega je Bohemian Rhapsody, recimo, pao na ispitu iskrenosti) jer je upravo seksualnost i način na koji ju je Elton John nosio nešto integralno za njega i kao umetnika i kao čoveka. Takođe se mora poštovati odluka autorskog dvojca da dužnu pažnju posvete još jednom odnosu koji je za Johnovo stvaralaštvo presudan: onom sa svojim tekstopiscem Berniejem Taupinom (odlični Jamie Bell) koji mu je u više prilika u životu bio jedini veran prijatelj. Iako film na početku sugeriše nekakve "iskrice" između njih dvojice, odnos se dalje razvija kao sasvim prijateljski i platonski, pa Bernie savršeno funkcioniše kao lik, ali i kao tačka gledišta koju publika zauzima.

Taron Egerton je takođe na visini zadatka, i u smislu muzičke imitacije koju izvodi, ali i u smislu interpretacije javne persone Eltona Johna i ličnosti Reginalda Dwighta. Zanimljivo je primetiti da se glumac i pevač poznaju od ranije, sa snimanja filma Kingsman: The Golden Circle u kojem slavni pevač ima izvrsnu epizodu u kojoj igra karikaturalnu verziju sebe, i to iz ovisničke faze. Tako da je Egerton imao makar bazičan uvid u Johnov nastup i teatralnost, što je svakako dobra polazna osnova za dobru ulogu u solidnom filmu koji ne predstavlja loše iskustvo ni onima koji mu nisu primarna ciljna grupa, koji nisu ljubitelji mjuzikla kao žanra, a ni fanovi Eltona Johna.



kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Čudni su putevi kino-distribucije u Hrvatskoj i regiji (u smislu toga što će u distribuciju ući i kada će ući), barem jednako kao što su čudni pojedini karijerni izbori nekih glumaca i redatelja. "Trash" triler fingiranog retro-ugođaja tako da izgleda kao da za prirodnom konkurencijom kasni tridesetak godina, triler naziva Greta koji se "izvrtio" po platnima u Hrvatskoj, bio bi savršen primjer za prvu tvrdnju kada se uzme u obzir koliko se globalno značajnijih filmova u hrvatskim kinima nikad ne zavrti. Ali, ono što je dodatno začuđujuće je to da je Greta zoran primjer i za drugu tvrdnju, imajući u vidu tko se tu našao ispred kamere, a tko iza. Odgovorno tvrdim da i Neil Jordan kao redatelj i Isabelle Huppert kao glumica zaslužuju i mogu daleko bolje od onoga što su s Gretom dobili prilike pokazati.
Redatelj Neil Jordan suštinski je povezan sa žanrovskim pristupom kinematografiji iako njegova dosadašanja filmografija nije cijela žanrovska. Prvi značajniji uspjeh je, doduše, ostvario sa žanrovskim, fantazijskim filmom Vučja družina (1984). Najviše traga je ostavio u domeni "vampirskog" filma, a njegov Intervju s vampirom (1994) predstavlja kamen-međaš žanra koji implicira vampire ne nužno kao krvožedne monstrume, već ljude sa svojim moralnim i inim dilemama. Isti žanr je pokušao vratiti s tinejdžerske stramputice koja je postala dominantna zbog Sumrak sage u svom prethodnom filmu Byzantium (2012), a u dugačkoj karijeri dotakao se i drugih oblika fantazije, kriminalističkih trilera i trilera osvete, pa i povijesnih spektakala. Jordan, međutim, nerijetko i materijal pogodan za dramu promišlja žanrovski, u atmosferu dodaje napetost, a njegov možda i najbolji film Plačljiva igra (1992) je horor (psihološki, na momente i tjelesni) koliko je i identitetska drama, odnosno drama o promjeni seksualne orijentacije. 
Ključna osoba s druge strane kamere, glumica Isabelle Huppert možda nije toliko aktivna na engleskom jeziku, ako izuzmemo festivalske naslov Dolina ljubavi u kojem ona i partner joj Gerard Depardieu engleskim jezikom govore samo kada moraju, i skoro pa gerilski snimljenu ekstravagancu Claireina kamera Hong Sang-sooa. Prethodni naslov tog tipa bio joj je Glasnije od bombi Joachima Triera iz 2015. godine koji ni pored njenog angažmana nije bio sasvim uspio. Međutim, ako se prisjetimo da je njen prvijenac na engleskom jeziku bio u Vratima raja (1980) Michaela Cimina, filmu koji je uništio karijeru svog redatelja, produkcijski studio doveo do bankrota i označio kraj jedne ere u američkoj kinematografiji, možemo zaključiti da velika francuska glumica u američkim i internacionalnim produkcijama jednostavno nije imala sreće iako je davala sve od sebe. S druge strane, to što nije neprestano pred očima anglofone repertoarske kino-publike ne umanjuje njenu glumačku veličinu, jer čak nije ni pretjerano teško braniti tvrdnju da je ona vjerojatno najveća i najbolja živuća svjetska glumica, pa makar sve uloge vrijedne spomena ostvarila u francuskoj ili frankofonoj kinematografiji. Naravno, to znači da ju nisu stigle određene godine, te da radi kvantitete filmskih uloga nije žrtvovala kvalitetu svojih ostvarenja često posežući za vlastitim manirizmima, reciklirajući pomalo ulogu Erike iz Učiteljice klavira (2001) Michaela Hanekea, a pomalo Michele iz Elle (2016) Paula Verhoevena. U svakom slučaju, po ulozi Grete Hideg je nećemo pamtiti iako to možda nije bio ni cilj - čini se da se prekaljena francuska glumica na snimanju dobro zabavljala.
Zabavljati se mogu i gledatelji, ali tek kada pristanu da film gledaju prazne glave, da ne paze na etičke konotacije ili logičke kratke spojeve u prilično loše napisanom scenariju Raya Wrighta čija dosadašnja filmografija broji dva televizijska filma i tri opskurna niskoproračunska horora. Tom i takvom scenariju nije pomogla ni Jordanova dorada, zbog koje su poneki dijalozi tek postali podesni za citiranje na posterima i foršpanima, iako i dalje ostaju s druge strane svake logike.
Prije nego što upoznamo naslovnu antagonisticu, vidimo našu bezličnu protagonisticu Frances koja može poslužiti kao arhetip suvremene dobre djevojke: studira u New Yorku gdje je došla iz Bostona, radi kao konobarica u restoranu i imala je toliko sreće da se useli kod svoje bogate i površne prijateljice čije tupe opservacije zauzvrat mora tolerirati. S druge strane, ona nosi dozu tuge i traume u sebi usljed recentne majčine smrti i očeve odluke da nastavi sa svojim životom. Nju, Frances, igra Chloe Grace Moretz koja nije loša glumica kada ima materijal s kojim se može raditi, što dosta često nije slučaj, kao što nije slučaj ni ovdje. Njenu prijateljicu i cimericu Ericu u maniri bezobrazne cure iz B filmova igra Maika Monroe, dosta raznovrsna glumica najpoznatija po ulozi u horor-senzaciji It Follows. Frances upoznaje Gretu naoko slučajno, kada joj po kiši vrati torbu koju je ova zaboravila u vagonu podzemne željeznice. Na prvi pogled, Greta se doima kao tipični primjerak newyorške starije urbane populacije - usamljena udovica europskih korijena sa "žicom" za klasičnu glazbu koja živi sama u prostranom, a svejedno natrpanom dvorišnom stanu. Razloga za uzbunu je sasvim dovoljno: buka koja dolazi iz susjednog stana suviše je ritmična za uobičajene radove, a Gretin poriv da se s mladom djevojkom druži suviše je postojan za obično ponašanje starije gospođe, što naivna Frances ne primjećuje, već joj čak pomaže da izabere psa iz azila koji bi joj pravio društvo. Zaokret za 180 stupnjeva dešava se kad Frances otkrije da torba koju je vratila Greti nije bila jedina, te da na svim torbama stoje cjedulje sa imenom i brojem telefona nalazača, pa Frances posumnja da se u slučaju Grete radi o nekakvoj potencijalno opasnoj patologiji. Tu uviđamo i prvi etički problem, odnosno predrasudu na kojoj se dalji tijek filma razvija: zašto bi, naime, po logici stvari bilo toliko čudno za jednu stariju usamljenu gospođu da se jako želi družiti s mlađim djevojkama, tim prije što je u prošlosti bila učiteljica klavira (tu izbor Isabelle Huppert i njen stil otaljavanja uloge postaju svojevrsni meta-moment) ili joj je makar pokojni muž to bio, pa je navikla na prisustvo mladih u svom domu? Naravno, podmetanje torbi po podzemnoj željeznici je potez očajnika, ali tu se ne mora nužno raditi o monstrumu. No ispostavlja se da je ovdje riječ upravo o tome, kada Greta prvo krene uznemiravati Frances na javnom mjestu, pa potonja krene u svoju istragu i shvati da je Gretina navodno odsutna kći zapravo izvršila samoubojstvo nekoliko godina ranije, u čemu je presudnu ulogu imao majčin odgoj. Naravno, pitanje je trenutka kada će Greta dosađivanje i pasivnu prijetnju zamijeniti za aktivnu i nasilnu, uperenu protiv Frances i svih u njenoj okolici, onako kako to odbijena i povrijeđena starija osoba samo zna... Film tada u svojim najboljim trenucima postaje poligon na kojem će Jordan demonstrirati svoju "žicu" za žanr, minuciozno koristeći mizanscenske detalje koji sada dobijaju prijeteću namjenu, poigravajući se s percepcijom sna i jave i lokalnom mikro-geografijom, što se najbolje ocrtava u jednoj napeto montiranoj sceni u kojoj Greta proganja Ericu, a fotografije šalje uspaničenoj Frances. Također, u igri mučenja i zarobljavanja, Greta se pokazuje kao prilično brutalni psihopat (u čemu Isabelle Huppert kao glumica ponekad neskriveno uživa na distinktivni "trash" način), a u svojoj želji za slobodom joj ni Frances ne ostaje dužna (premda tu "silu" nekako ne vidimo u izvedbi Moretzove). Međutim čini se da u oponašanju naslova poput Fatalne privlačnosti i sličnih, Jordan, a naročito scenarist Wright, odlaze za korak predaleko i da tu nedostaje makar minimalnog ironijskog odmaka. 

Krimen takvog stanja je dvostruki. Prvo logički, jer postupci pojedinih sporednih i epizodnih likova nisu ničim uvjerljivim objašnjeni, pa tako imamo situaciju da navodnom privatnom detektivu kojeg je Francesin otac unajmio na čelu piše "žrtva", što čak djeluje eksploatacijski imajući u vidu da detektiva igra Jordanov veteran Stephen Rea, a da misterij riješi osoba koja za to možda ima jak motiv, ali svakako nema nikakvog operativnog znanja i da ta osoba bude upravo površna Erica. Tu onda dolazimo i do etičkog problema: film, naime, implicira da je Ericin stav, dakle površni, materijalistički, takav da se pod poželjnim društvom podrazumevaju mladi i zgodni ljudi iz sličnih krugova, dok se oni stariji i možda sadržajniji automatski otpisuju kao čudni i prijeteći, jedini ispravan, a da je Francesino inicijalno druženje sa Gretom rezultat njene urođene naivnosti, ali i boli usljed gubitka majke. To samo po sebi ne bi bilo problematično da film ne egzistira u kontekstu milenijalske generacije, poslovično nepovjerljive, često neurotične i istraumatizirane čak i minornim događajima, s tendencijom osjećaja usamljenosti koja se javlja daleko prije starosti.



kritika objavljena na XXZ
režija: Brian De Palma
scenario: Petter Skavlan
uloge: Nikolaj Coster-Waldau, Carice van Houten, Guy Pearce, Soren Malling, Eriq Ebouaney

Bez ikakve sumnje, Brian De Palma je jedan od najvećih američkih filmskih autora i njegov doprinos globalnoj filmskoj baštini je zaista ogroman. Dva mu faktora, međutim, nikako ne idu u prilog. Prvo, stižu ga godine i sa njima izvesna rigidnost i predvidljivost u izboru materijala i tretmanu istog, pa je teško pretpostaviti da De Plama ima nešto novo da kaže. I drugo, kako je u Americi film pre svega biznis, zbog recentnog učinka (recimo u poslednjih 20 godina otkako De Palmini filmovi po pravilu proizvode gubitke), vrata velikih studija su mu zatvorena. Veliki je autor "progutao knedlu" i svoje produkcije slagao u Evropi, ali pitanje je koliko će još to funkcionisati, posebno kada uzmemo u obzir njegov poslednji film Domino koji prosto odiše neuspehom po mnogim pitanjima.

Iskreno, nisam siguran koliko je za to moguće okriviti samo i isključivo reditelja, imajući u vidu problematičnu produkciju (nevelika sredstva su, kruže glasine, presušila još za vreme snimanja), te probleme tokom post-produkcije i odnos reditelja sa producentima o kojem je De Palma u nekoliko navrata govorio. Istovremena distribucija u evropskim kino-dvoranama i na videu u Americi takođe služi kao pokazatelj da se neko filma naprosto hteo rešiti, pa makar on bio i polu-proizvod. Utešno je to da reditelj u filmu na par mesta demonstrira svoje majstorstvo, začinjeno profiliranim političkim stavom, meta-humorom i vizuelnim trikovima koji naglašavaju njegov voajerizam, ali na neke faktore ipak nije mogao da utiče.
Jedan od njih je i dubinski pogrešan scenario Pettera Skavlana (Kon-Tiki, The 12th Man) koji najlakše možemo opisati kao "moralku" u stilu Johna Le Carréa i u ključu euro-trilera koji pokušava da pokrije različite forme žanra, od skandinavskog noira, preko procedurala do politički nabijenog "špijunca" koji se trudi da obuhvati aktuelni geo-politički momenat. U smislu zapleta, pratimo policajca Christiana (Coster-Waldau) koji je gadno zeznuo stvar na početku zaboravivši pištolj pre odlaska na ranojutarnju smenu, pa prilikom rutinske provere po prijavi za porodično nasilje njegov partner Lars (Malling) ostaje sam i nenaoružan sa osumnjičenim dok Christian proverava stan. Ispostavlja se da nije bilo reči o nasilju u kući, već o ubistvu: žrtva arapskog porekla je u stanu sakrivala oružje namenjeno teroristima, a osumnjičeni je Ezra Tarzai (Ebouaney), čovek sa vrlo svojim i vrlo jakim motivom za lov na dotičnu terorističku ćeliju, što ga čini i naoružanim i opasnim. Epilog situacije je takav da je Lars završio u bolnici i u životnoj opasnosti usled prerezanog vrata, a da se Christian bezuspešno dao u poteru za osumnjičenim po krovovima Copenhagena, pritom izgubivši i posuđeni Larsov pištolj.

Ezra završava u pritvoru, odakle ga izvlači ljigavi agent CIA-e Joe Martin (Pearce) u nameri da ga iskoristi za lov na terorističku grupu povezanu sa ISIS-om koja planira (i izvodi) spektakularne napade u Holandiji i Španiji, pritom sve snimajući i kačeći direktno na internet. Christian biva suspendovan i kreće u potregu za Ezrom, u čemu mu se priključuje i koleginica Alex (van Houten) koja je bila u tajnoj vezi sa oženjenim Larsom, a njih dvoje prateći usamljenog ludaka otkrivaju veliku terorističku zaveru. "Lecarréovski" momenti su svakako tu (moralnost pojedinca i legitimnost njegovih ciljeva u okviru šire slike, dilema dokle ide lojalnost, a kada počinje iskorištavanje), nije ih teško uočiti, ali sve to se nekako ne uklapa u kompaktnu celinu.
Deo problema svakako izvire u scenariju: likovi su uglavnom potpuno nerazvijeni ili svedeni na klišee / karikature svojih zanimanja, a čak je i naš fokus na Christiana pogrešna odluka jer je Ezra svakako zanimljiviji lik sa makar nekakvom pozadinskom pričom i motivacijom. Triler kao žanr ne mora biti zasnovan na savršeno logički posloženom scenariju, uostalom De Palmini potpisni trileri iz ranih i srednjih 80-ih poput Blow Out, Dressed to Kill i Body Double nisu bili takvi, ali nekakav kontinuitet ipak mora da postoji. To ovde ne vidimo ni u tragovima, film deluje smontirano na silu, kao da mu fali barem pola sata, ako ne i ceo sat (teorija je De Palma nije imao pravo na "director's cut"), tako da logičke rupe u zapletu nije moguće zanemariti.

Sa druge strane, nije da se De Palma nije potrudio od scene do scene da slab scenario oplemeni svojom režijom gde se oslanja na plejadu svojih standardnih trikova od kojih neki nekad "rade" bolje, a nekad deluju suviše anahrono. Reditelj skoro od samog početka gradi napetost, recimo u sceni u kojoj Christian zaboravlja pištolj isprva mislimo da se polagani "zoom" odnosi na ljubavni par na krevetu. da bi tek kasnije u centru ostao krupni plan zaboravljenog pištolja, praćen pomalo "spoilerastom" orkestracijskom muzikom koja naglašava da je to nešto važno. Manje uspeo štos je citat Hitchcocka, preciznije početka Vertiga u zgradi i na krovovima koji usled skromnih produkcijskih vrednosti (ili De Palmine nenaviknutosti na tako skromne budžete) izgleda kao televizijska reklama iz 90-ih. Međutim, kada dobije priliku da se poigra sa našom percepcijom koristeći podeljene ekrane, pogled kroz "drone"-kameru i estetiku ISIS-ovog videa, te da preispita svrhu i kontraindikacije tehnološkog napretka, De Palma je na svom terenu, demonstrirajući da njegov voajerizam nema nužno seksualnu konotaciju, već da ovde pre svega služi da preispita društvo u kojem je spektakl imperativ.

Domino će svakako po kvalitetu biti u donjoj polovini De Palminog opusa, pri dnu, ali opet ne na samom dnu jer je u poslednjih 20 godina veliki reditelj imao i većih podbačaja i kod kritike, a naročito kod publike. Ipak nizine Mission to Mars ili auto-plagijata Redacted je teško dostići, ali, istini za volju De Palma nekada jednostavno nije imao sreće, pa su mu i solidni filmovi (The Black Dahlia, Passion) ocrnjeni jer nisu naišli na razumevanje. Veći problem sa Domino od toga da je film loš, odnosno loše sklepan je to što ne uspeva da realizuje potencijale, pa da makar u pojedinim segmentima bude pamtljivo dobar: glumce ne razigrava, slabo poentira, vizuelno je uglavnom ravan... što ga pre svega čini mlakim filmom snimljenim eto tako da bi bio snimljen i zbog čega je ugrožen ostatak De Palmine karijere, pa kakav god on bio...


A Film a Week - The Captain / Der Hauptmann

The biggest mistake the popular culture did with the Nazism is failing to even try to understand it. It is not some sort of mythical evil similar to the evil portrayed in religious scripts, it is a complex phenomenon whose perversity comes from the combination of banality, primitive hatred towards the others (whoever they might be), bureaucracy, fear of authority (real or assumed), and the petty nature of a small man who often does just about anything that would secure his existence. That means that fascism can come back again in some other form if it is not recognized as such in time, and all the WWII mythomania (both of its blends, Soviet and American) would do little to help fighting it. Understanding the mechanics of the system, the general and the most specific ones), might just do the trick. As it goes for cinema, The Captain, directed by Robert Schwentke, could serve as a good example of getting things right.

Schwentke's career goes two ways. Back at home, the German-born director is interested in bizarre, but pretty much true stories, like it was the case with Family Jewels, the semi-autobiographic film about the man who becomes obsessed with the idea to steal his amputated cancerous testicle. In Hollywood, where he made the most of his films, he has earned his reputation as a reliable genre helmer with a couple of thrillers (Tattoo and Flight Plan), a spy action flick RED and the two Divergent sequels under his belt. The Captain can be certainly put in the former group: it is a stylish, artistic war movie based on strange, but true events and shot in appropriate black and white widescreen.

In the opening shot we see our title hero Willi Herold (Max Hubacher) as a simple German soldier running away from his own army's patrol. It is early spring of 1945, the landscape looks muddy, his side is clearly losing the war, but his chances to survive as a deserter, looter and hunter-gatherer are quite slim, since the sadistic bureaucratic side of the Nazi system is still intact. It is the matter of time when he would be shot. However, his luck changes after he finds a perfect Luftwaffe captain's uniform in an abandoned car. He assumes the captain's identity and invents a bogus top-secret mission for the Fuhrer himself that revolves around scanning the state of things in the rear and dealing with the deserters.

Soon enough he is joined by the band of misfits, deserters and stranded soldiers like himself and for them he poses as a figure of authority. They are all in a grave danger whenever they come across any of the regular military and military police units, but Herold authoritative pose is convincing enough and his sadistic imagination is wild enough to keep him safe, even though it means he is about to commit a horrendous crime: the mass execution at the nearby prison labour camp for the deserters, thieves and looters.

The pitch-black and sometimes uncomfortably funny tone of the film does not come just from Herold's boldness and the willingness of his ragtag companions to join him in his crimes, but also from the reactions of the regular army and legal figures. Everybody he encounters from those ranks is at first sceptical about him and his outlandish backstory, but everybody is also willing to go along with it for their own reasons: the farmers and the townsfolk will use him and his "soldiers" to deal with the looters, the prison camp command wants to scheme its way towards the goal of getting rid of the "dead weight" - the inmates, and even the opposition he meets is more or less just of the procedural type. And that basically draws a picture of the Nazi regime in all of its monstrous network of deranged grand ideas and selfish interests.

Hubacher is stellar all the way through the film. His character is complex and so is his transformation from a benign deserter to a cold blooded executor. He starts as a man we are bound to root for and than gets chilly, cold and power-crazy. He is matched well the rest of the cast, Milan Peschel as his first follower Freytag, Frederick Lau as unscrupulous killer Kipinski, Brend Hölscher as the not-very-smart lieutenant Schütte, Alexander Fehling as the prison commander Junker and Waldemar Kobus as the bureaucrat Hansen. They are all doing a good job avoiding the contraptions of the broad Nazi stereotypes, but they are not milking the sympathy from the audiences - they are still monsters, just the different kind.

The stylistic approach Schwentke goes for also suits the film well and various influences can be read from it. The director is not shy to dig deep in the dirt and mud of war in the vein of later Soviet war films like Klimov's Come and See, be bleak like New German Cinema classics like Schlöndorf's The Tin Drum and at places shocking as Pasolini's Salo. The visceral qualities of the topic itself are paired with very cerebral use of deadpan humour and a dash of spectacle.

However, not all the tricks work: the title card after the bombing of the camp could as well be the end of the film, the following shot in colour is kinda out of place and the complete extended coda is completely unnecessary. The ending credits scene in which Herold and his gang are driving in the vintage six-wheel wartime car through the city streets of a present day German town also seems a bit on the nose as a metaphor that the new fascism that is on the rise will sure have its own Willi Herold.

Regardless of some minor problems, The Captain is the film that will leave the audience with a strong impression, and make the people think about it at least for a moment. And the blend of timeliness and timelessness adds to a point made in a smart and elegant fashion.



kritika objavljena na XXZ
scenario i režija: Robert Budreau
uloge: Ethan Hawke, Noomi Rapace, Mark Strong, Christopher Heyerdahl, Thorbjorn Harr, Bea Santos, Shanti Roney, Mark Rendall, John Ralston

Svi znamo, makar laički, šta je to štokholmski sindrom: to je situacija u kojoj osoba koja je oteta ili uzeta za taoca razvija osećaje za svog otmičara ako on pokaže makar ikakvu humanu notu. Naziv je skovao švedski kriminolog Nils Bejerot, referirajući se na slučaj talačke krize prilikom pljačke Kreditne Banke na trgu Norrmalmstrong u švedskom glavnom gradu. Pozadine fenomena iz domena psihologije su već neko vreme legitimna i poželjna tema u kinematografiji (primera radi The Stanford Prison Experiment Kylea Patricka Alvareza koji se bavio zatvorskim eksperimentom Stanleya Milgrama), pa je red došao i na štokholmski sindrom, odnosno pljačku banke usled koje je isti otkriven. I tako smo dobili Stockholm u režiji Roberta Budreaua, zapaženog zbog svog ranijeg "biopica" o Chetu Bakeru Born to Be Blue u kojem je Ethan Hawke ostvario jednu od svojih najboljih uloga, a imao ih je onoliko u karijeri.

Budreau je opet pozvao Hawkea u svoj film, što se pokazalo kao iznimno dobra odluka imajući u vidu kako američki indie glumac ume da snagom svoje interpretacije podigne nivo čak i najbesmislenijem filmskom materijalu. Ovde je u ulozi simpatičnog pljačkaša banke i svoj lik dočarava bežeći istovremeno od klišea, sentimentalnosti i karikature, što je svojevrstan podvig. Drugi glumački adut je svakako Noomi Rapace, originalna devojka sa tetovažom zmaja iz originalne švedske Millenium trilogije čija je potonja internacionalna karijera obeležena listom dobrim ulogama u lošim filmovima ili filmovima koji su jednostavno loše prošli kod kritike i publike. što ovde nije slučaj jer je blagajnica u njenoj interpretaciji vrlo životan lik. Prisustvo Marka Stronga u ulozi opasnog tipa je uvek dobrodošlo, a ostatak uloga pokrivaju, sasvim solidno, skandinavski i severnoamerički glumci iz ipak nešto nižih ešalona.
Hawke igra Larsa Nystroma, karijernog kriminalca koji je maskiran u filmskog kauboja jednog letnjeg dana 1973. godine uleteo u najveću ekspozituru jedne banke u Švedskoj sa automatskom puškom u torbi. Posle standardnog uvoda, pucanja u plafon, "ruke u vis, ovo je pljačka" i sličnog asortimana, Nystrom je pustio sve taoce osim dve blagajnice, Biance Lind (Rapace) i Klare Mardh (Santos). koje je zadržao dok se ne ispune njegovi zahtevi. Jasno, u pitanju nije bila obična pljačka, novac je tu bio od sekundarnog značaja, čak se Nystrom nije ni potresao kada je Bianca aktivirala alarm i prizvala policiju, već ju je pohvalio. Ne, njegov plan je primarni cilj bio je nešto drugo: da njegovog prijatelja i kolegu Gunnara Sorenssona (Strong) puste iz zatvora, što će šef policije Mattsson (Heyerdahl) ispuniti ubrzo, ali sa svojom agendom i u cilju da se talačka kriza razreši brzo i bez žrtava.

Stvar, međutim, zapinje oko nečeg sasvim drugog: pljačkaši i otmičari po prirodi svog posla žele "i jare i pare", odnosno i novac i slobodu, a taoci su, u njihovim glavama, savršen živi štit. Policija oličena u šefu Mattssonu i njegovim podređenima, pak, želi da se poštuje zakon i red, što je cilj i politike oličene u tadašnjem premijeru Olofu Palmeu (kojeg Shanti Roney igra u atipično komičnom kontekstu). Taoci bi, pak, samo da prežive i da se vrate kući svojim porodicama, a javnost ima prilike da sve to gleda u direktnom televizijskom prenosu.

U principu nam je jasno kako se stvari dalje kreću, čak se može reći da je primenjena tipična "cigla-malter" dramaturška formula. Tako imamo priču između Biance i Larsa koja vuče na romansu, a i reditelj i glumci tu rade dobar posao obuzdavajući se da ne preteraju i odu u pravcu sladunjavog. Primera radi, beg sa otmičarem u zalazak sunca nikada nije opcija o kojoj Bianca mašta jer zaista voli svog smotanog muža (Harr) i dvoje male dece. Sa druge strane, imamo pritisak i mentalne igrice koje inicira šef policije čiji primarni cilj postaje da utera strahopoštovanje i kriminalcima i civilima koji su, čini se, stali na njihovu stranu, toliko da čak zanemaruje dobrobit talaca, što zajedno sa premijerovim držanjem razvija apsurdno-komični potencijal filma. Na koncu nam je epilog kao takav poznat: posle raznih peripetija, Lars je završio u zatvoru, a Bianca je nastavila da ga posećuje, osećajući mešavinu zahvalnosti što se osećala sigurnom u ekstremnoj situaciji zahvaljujući njemu i nekakvu iskricu fantazije o avanturi.
Iz svega viđenog je jasno da Stockholm zapravo nije film o štokholmskom sindromu, njegovim dubinskim mehanizmima, uzrocima i posledicama, pa nas kao takav neće učiniti ne znam kako pametnijima i upućenijima na datu temu. U pitanju je film o "apsurdnim ali istinitim" događajima (kako stoji u uvodnoj tekstualnoj kartici) po kojima je isti dobio ime, dakle film o pljački banke i talačkoj krizi. Budreau nije filmski stvaralac koji je došao niotkuda pa da je nesvestan da su pljačke banki i talačke krize već bile tema filma. Itekako je svestan da u filmskoj istoriji imamo, recimo, Lumetov Dog Day Afternoon koji, u suštini, priča sličnu priču na sličan način, ali sa više osećaja urgence i socijalnog angažmana. Budreau se trudi koliko može da ton održi pero-lakim, u čemu se povremeno oslanja na visprene, premda površne opservacije o stanju stvari u ondašnjem švedskom i američkom (globalnom) društvu, a da pritom ne zanemari ljudsku dramu koja je prirodna za takvu situaciju i trilersku napetost po uzusima žanra. Dok se sa dramom solidno drži, više zahvaljujući glumačkim instiktima Hawkea i Rapace, a manje vlastitim dramaturškim dostignućima koja retko izlaze iz standardnih okvira, Budreau ipak ne uspeva da uverljivo kreira trilersku atmosferu. Za utehu je da je film i bez toga zabavan i lako pratljiv, premda ne baš angažirajući.

Problematična je donekle i uvodna kartica koja insistira na istini i apsurdu iako nijedno od ta dva nije naročito tačna ocena. Naime, događaji i u filmu i u stvarnom životu teško se mogu nazvati baš apsurdnima, oni su tek malo verovatni i nestandardni, ali, realno gledano, i "posao" pljačke banke i uzimanja talaca je takav: bez jasno definisanih pravila. Takođe, događaji u filmu i u stvarnom životu nisu baš posve jednaki, tako da o istini je teško govoriti, naročito ako uzmemo u obzir da je ista dokumentovana na televiziji i raščlanjena u stručnoj literaturi. Neke intervencije su tu, filmski gledano, smislene (insistiranje na pop-kulturi i referiranje na američke filmove kao što su Bullitt i Butch Cassidy and the Sundance Kid, kao i Bob Dylan kao muzička i literarna referenca), neke nužne (zapravo ponašanje talaca za vreme krize nije smatrano čudnim, već kooperativnim u odnosu na situaciju, nešto čudno je primećeno tek sa odbijanjem svedočenja), neke se mogu smatrati dobrim ukusom (promena imena svih aktera u priči). Nešto drugo tu još i može da prođe, iako nije bilo potrebno (recimo ona nikada do kraja objašnjena veza Larsa sa Amerikom), ali je zato i bilo intervencija koje su posve nepotrebne (uvođenje trećeg taoca koji se, eto tako, našao u zgradi).

Takođe, Budreauov stil se teško može nazvati vrhunski inovativnim, ali se zato iskupljuje promišljenošću. Rad sa glumcima mu je odmeren, izbor saradnika iza kamere pametan. Montaža Richarda Comeaua je glatka i tečna, fotografija Brendana Steacyja u stilu "lažnih 70-ih" sa insistiranjem na prirodno zasićenim tonovima je oku ugodna, a i izbor muzike (folk-rock standardi), kao i originalni "score" Stevea Londona sasvim su odgovarajući. Reditelj se ne snalazi baš sjajno u akcionim scenama, posežući za drmusavom kamerom iz ruke kao lakim i očiglednim rešenjem, ali je zato u svim ostalim segmentima apsolutno na visini zadatka da napravi film koji možda nije epohalan, ali je svakako vredan gledanja.