31.12.22

Lista - Decembar 2022

 


ukupno pogledano: 43 (svi dugometražni)
prvi put pogledano: 37
najbolji utisak (prvi put pogledano): Pamfir
najlošiji utisak: Twenty Hacker


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10


01.12. kino The Menu (Mark Mylod, 2022) - 5/10
01.12. video Tár (Todd Field, 2022) - 8/10
03.12. festival Pamfir (Dmytro Sukholytkyy-Sobchuk, 2022) - 9/10
03.12 festival Boy from Heaven / Walad min al Janna (Tarik Saleh, 2022) - 7/10
04.12. festival Afterwater (Dane Komljen 2022) - ?/10
05.12. festival The Winter of One Spring / Zima jednog proleća (Milan Nikodijević, 2022) - 6/10
05.12. festival Unrest / Unrueh (Cyril Schäublin, 2022) - 7/10
06.12. festival Pacifiction (Albert Serra, 2022) - 6/10
07.12. festival A Provincial Hospital / Edna provincialna bolnica (Ilian Metev, Ivan Chertov, Zlatina Teneva, 2022) - 6/10
07.12. festival No Bears / Khers nist (Jafar Panahi, 2022) - 6/10
08.12. festival Alma Viva (Cristele Alves Meira, 2022) - 8/10
08.12. kino Violent Night (Tommy Wirkola, 2022) - 5/10
08.12. kino Poker Face (Russel Crowe, 2022) - 4/10
*08.12. festival Mariupolis 2 (Mantas Kvaderavičius, 2022) - 7/10
*08.12. festival The Eclipse (Nataša Urban, 2022) - 9/10
09.12. festival Saint Omer (Alice Diop, 2022) - 6/10
*09.12. festival Another Spring / Još jedno proleće (Mladen Kovačević, 2022) - 7/10
10.12. festival She Said (Maria Schrader, 2022) - 5/10
10.12. festival Armageddon Time (James Gray, 2022) - 6/10
10.12. festival Will-o'-the-Wisp / Fogo-Fátuo (Joao Rodrigues, 2022) - ?/10
11.12. kino Puss in Boots: The Last Wish (Joel Crawford, Januel Mercado, 2022) - 5/10
*11.12. festival How to Save a Dead Friend (Marusya Syroechkovskaya, 2022) - 8/10
*13.12. video Desperado (Robert Rodriguez, 1995) - 7/10
*14.12. video Decision to Leave / Heojil kyolshim (Park Chan-wook, 2022) - 9/10
15.12. video Guillermo del Toro's Pinocchio (Guillermo del Torro, Mark Gustafson, 2022) - 8/10
15.12. video Sparta (Urlich Seidl, 2022) - 8/10
20.12. video Jerry & Marge Go Large (David Frankel, 2022) - 6/10
21.12. video The Souvenir: Part II (Joanna Hogg, 2021) - 7/10
22.12. video The Banshees of Inisherin (Martin McDonagh, 2022) - 8/10
22.12. video The Fabelmans (Steven Spielberg, 2022) - 8/10
22.12. video Bones and All (Luca Guadagnino, 2022) - 5/10
23.12. video The Innocents / De uskyldige (Eskil Vogt, 2021) - 9/10
26.12. video After Yang (Kogonada, 2021) - 9/10
27.12. video The Woman King (Gina Prince-Bythewood, 2022) - 4/10
27.12. video Bardo: False Chronicle of a Handful of Truths / Bardo, falsa crónica de unas cuentas verdades (Alejandro G. Inarritu, 2022) - 5/10
27.12. video The African Desperate (Martine Syms, 2022) - 6/10
28.12. video Emily the Criminal (John Patton Ford, 2022) - 7/10
28.12. video The Sky Is Everywhere (Josephine Decker, 2022) - 6/10
28.12. video Christmas Bloody Christmas (Joe Begos, 2022) - 7/10
29.12. video Glass Onion: A Knives Out Mystery (Rian Johnson, 2022) - 8/10
29.12. kino Norm of the North: Family Vacation (Anthony Bell, 2020) - 5/10
30.12. video Twenty Hacker (Han Hyun-seok, 2021) - 3/10
30.12. video Lyle, Lyle, Crocodile (Josh Gordon, Will Speck, 2022) - 6/10

A Film a Week - Cold as Marble / Mermer soyugu

 previously published on Cineuropa


For a film bearing the title Cold as Marble, its opening is actually quite warm and funny. Jazz music plays from an old gramophone in a stylish, luxurious home, while two lovers share an after-sex cigarette in bed. A mobile phone ringing shatters this retro-styled idyll: it turns out that the place is not a home, but a house museum dedicated to the (possibly fictional) academic Agha Bayramov, and that the two of them have crashed the place for a secret meeting. Judging by the cars the two drive off in, she is the one who has something to hide: she is an employee of the museum and, as it turns out, the wife of a wealthy businessman, while he, with his long hair and unkempt beard, looks like a failed-artist type of slacker.

Premiering in the Tallinn Black Nights competition, Cold as Marble is the sophomore directorial effort by Azerbaijani filmmaker Asif Rustamov, following his 2014 debut, Down the River. Rustamov made a name for himself as a screenwriter on Ilgar Najaf’s films Red Garden (2016), Pomegranate Orchard (2017) and Sughra and Her Sons (2021). None of his previous efforts could be classified as comedies, but Cold as Marble at least starts out in that realm and later turns into something more serious.

The man of the couple, played by Elshan Asgarov, is actually a failed artist, potentially owing to his blindness in one eye, so he has to work as a gravestone engraver, specialising in portraits of the deceased. Another peculiar thing about him is his habit of avoiding the bedroom in his modest house, even when his married girlfriend (Natavan Abbasli) visits him. His routine changes one day when he finds an unexpected visitor who has broken into the house – his own father (Gurban Ismailov, the winner of the Best Actor Award at the festival), who is supposed to be serving a prison sentence.

The dad keeps berating the son, shouting homophobic slurs at him and trying to steer his life to bring it more into line with his own hustle schemes. However, unlike other people, the son knows his father’s dark secret and why he was imprisoned in the first place, and the girlfriend may have a scheme of her own that can be brought to fruition only with the help of a criminal. It seems that tragedy might repeat itself in yet another cycle...

Rustamov and his co-writer, Roelof Jan Minneboo, with whom he has collaborated on the majority of his work, set and then deftly manipulate the tone of their script. It starts out as comedic, toying with some absurdist, Coen brothers-like humour, passing through romance and family drama, and heading right into the territory of tragedy. Rustamov converts the story, both locally flavoured and universal at its roots, into a compact and smooth film, relying on the studied camerawork by Oktay Namazov and Adil Abbasov, and the editing by Rza Asgarov, but also paying special attention to directing the actors with a blend of guidance and trust for their instincts. All three leading thesps are marvellous in their roles, and the chemistry they share proves to be more than enough to channel the strange dynamics in the triangle formed by these nameless, wounded losers, making Cold as Marble red-hot.

30.12.22

Bones and All

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Znate onu staru, „možeš varati neke ljude sve vreme, možeš varati sve ljude neko vreme, ali ne možeš varati sve ljude sve vreme“. Za Luku Gvadanjina i „hajp“ koji se podiže oko svakog njegovog dugometražnog igranog filma, izgleda da ta mudrost ne važi. Gvadanjino kao da je opčinio, ako ne ceo filmski svet, onda barem većinu.

Čudno je to za stvaraoca koji u domovini ne uživa baš veliku ljubav publike, možda i zbog toga što Italiju koristi kao kolekciju lokacija za internacionalne produkcije sračunate prema ukusu festivalske publike. Na domaćem terenu, Gvadanjino je cenjeniji kao dokumentarista i autor kratkometražnih igranih filmova, ali je globalnu publiku impresionirao upravo dugometražnim radovima.

Najmanje sporan je tu film ,,I Am Love“ (2009) kojim se Gvadanjino probio u globalnim okvirima, oslanjajući se na poznanstvo i saradnju s glumicom Tildom Svinton koja je glumila i u njegovom niskobudžetnom, londonskom prvencu ,,The Protagonist s“ (1999). Bila je to drama o škakljivoj, zabranjenoj ljubavi između majke i sinovljevog prijatelja, smeštena u milanske bogataške krugove. Na tragu toga, ali s više osećaja za „provokaciju“ koja ide niz dlaku dominantnom politički korektnom diskursu, Gvadanjino je ostao i sa međunarodno najuspešnijim filmom ,,Call Me By Your Name“. Između ta dva se smestio ,,A Bigger Splash“ (2015), „rimejk“ i rekontekstualizacija francuskog romantičnog trilera ,,La piscine“, prebačena na ostrvo Pantelerija i u milje ostarelih i naoko „pripitomljenih“ rokera, potpisniku ovih redova najdraži Gvadanjinov film koji je autorove pretenzije da nas oduševi svojim intelektom sveo na minimum. Mislili smo da će Gvadanjino nakon onakvog masakra Arđentove ,,Suspirije“ koju je ofarbao u boje za kolekciju jesen-zima, dakle u braon, sivo i bež, te opteretio posve površno i krivo interpretiranim političkim kontekstom Nemačke tokom Hladnog rata, pasti u nemilost, ali evo nam ga opet sa filmom ,,Bones and All“, adaptacijom popularnog romana Kamil de Anđelis iz 2016.

Radnja je smeštena u osamdesete i počinje u ruralnim delovima Virdžinije, gde tinejdžerka Maren (Tejlor Rasel, zapažena u filmu ,,Waves“) živi sa ocem (Andre Holand). Iako se čini da je odnos između njih skladan, pun ljubavi i podrške, neki njihovi „rituali“ su u najmanju ruku začuđujući, na primer to da je otac ne pušta da se druži sa školskim drugaricama i da čak noću zaključava njenu sobu. Vrlo brzo ćemo otkriti da za tako nešto i te kako postoji razlog, kada se Maren jednom iskrade da bi visila s drugaricama, pa onu s kojom je najbliža napadne i skoro joj odgrize prst.

Otkrivamo da to nije jedini incident te vrste, odnosno da je Maren osoba s tajnom koje uglavnom nije ni sama svesna, ali svoj impuls gladi za ljudskim mesom s vremena na vreme mora slediti. Nije im to bio jedini beg te vrste i u toj hitnoći. Kako je sada formalno punoletna, otac je jednog jutra u državi Merilend napušta, ostavljajući joj omanju sumu novca, izvod iz matične knjige rođenih... Kao jedini dokument i audio-kasetu s porukom i podsetnikom kako ju je on sve vreme štitio od posledica njenih „jedačkih“ aktivnosti, kako je nije mrzeo, iako je možda nije voleo, ali ju je prihvatio takvu kakva jeste, ali se sada umorio od takvog života u ilegali, pa neka se gospođica sama snalazi.

Srećom, na krštenici stoji i ime majke koja možda ima odgovore na njena pitanja, kao i ime grada u kojem je ona rođena. Taj grad je, međutim, nekoliko država udaljen, pa Maren kreće na putovanje „Grejhaund“ autobusom dokle stigne, a dalje će se snaći. Na tom putovanju će upoznati i starog „jedača“ Salija (Mark Rajlans) koji bi voleo da joj se nametne kao mentor, i mladog „jedača“ Lija (Timote Šalame) s kojim će otpočeti romansu, opasnosti koje joj prete od drugih, iskusnijih „jedača“ i kanibala-hobista, moralne dileme života u svojstvu „čudovišta“, izopštenost, bedu i osuđenost na tavorenje na margini. Ali mogu li se dve ranjene i izgubljene duše međusobno izlečiti?

Na premijeri na festivalu u Veneciji, film je dočekan uglavnom sa hvalospevima kritike, uz par izrazito disonantnih tonova, kao i sa dvema bitnim nagradama: Srebrnim lavom Gvadanjinu za režiju i nagradom ,,Marčelo Mastrojani“ Tejlor Rasel za najbolju ulogu mladog glumca ili glumice. Za očekivati je da će se film još spominjati u sezoni nagrada, kao i da će mnogima završiti na godišnjim top-listama jer fascinacija Gvadanjinom, čak kad ni on, a ni njegov „žanrovski“ scenarista Dejvid Kajganić ne znaju šta tačno rade i šta tačno žele da postignu.

Istina je, međutim, da Gvadanjino nije režiser s jasnim i istančanim osećajem za žanr, posebno za horor, koji uporno pokušava da „premaskira“ u veliki art film, što mu, svim kalkulacijama uprkos, ne ide. Prvi problem je to što je ovakav pogodan za mali, prijatno zli i gadni žanrovski B-film koji će kroz efekat šoka problematizovati to što već treba da problematizuje, a Gvadanjino nema neku pametniju ideju od toga da od istog tog materijala napravi „miš-maš“ pseudo-nežne, a zapravo vrlo kalkulantski i senzacionalistički skrojene „neprikladne“ romanse i nekakvog već socijalnog komentara o američkoj margini na tragu filma ,,American Honey“ Andree Arnold, ali bez pripadajuće urgentnosti.

Drugi problem je struktura romana sačinjena od vinjetica, komadića saznanja o izgradnji sveta i prirodi likova, te dugih romantičnih ili filozofsko-moralnih pasaža kojima se očito kupuje vreme. To nešto filmski funkcioniše negde do dve trećine, glavnog otkrića i ispunjenja prvotne „misije“ naše protagonistkinje, ali posle toga se razvodnjava i pada, sve do iznuđeno šokantnog finala koje je zapravo „telefonirano“ tretmanom jednog od sporednih likova koji u skokovitim i naprasnim pojavljivanjima nedvosmisleno ide u smeru antagoniste.

Ono što je možda i najveće razočaranje je što ničim nije definisano šta „jedače“ čini „jedačima“, jer nisu ni vampiri (nemaju nikakve posebne moći, pa ni obećanje večnog života), iako su jednako „prokleti“ kao oni, a nisu baš ni kanibali iz nužde (jer bi oni sigurno jeli nešto drugo osim „ljudetine“ kada bi za to imali prilike), a ni kanibali-psihopate (jer većina ima kakav-takav moralni kompas), pa je zapravo paralela koja se može povući ona sa narkomanima koji sa svoje supstance ne mogu da se „skinu“. „Tehnički“ detalji njihovog „poremećaja“ (sugeriše se da je nasledan) i njihove „ishrane“ (kako oni kao obični ljudi mogu samo zubima savladati žrtve i kako mogu pojesti i više od težine) tu su manje bitni, ali i oni zapravo izostaju.

Možda su najveće razočaranje filma upravo glumci, izuzev Tejlor Rasel koja sasvim uverljivo kanališe nesnađenost osobe prisiljene da život provede na društvenoj margini zbog nečega što nije birala sama. Timoti Šalame kojeg Gvadanjino gotovo fetišistički snima uz pomoć kamermana Arsenija Hačaturana naprosto je neuverljiv kao ogrubeli snalažljivac, bez obzira što isti više mora da se oslanja na lukavstvo nego na golu snagu, jer mladi glumac koji je slavu stekao upravo kod Gvadanjina u ,,Call Me By Your Name“ za takvu ulogu deluje naprosto suviše mekano. Ostali zapravo imaju epizode i igraju ih manje ili više nespretno: Džesika Harper kao distancirana baka, Kloe Sevinji kao poludela majka, Majkl Stulbarg i reržiser Dejvid Gordon Grin kao duo „kolega-jedača“, a najveće razočaranje je Mark Rajlans koji Salija igra konstantno preko ruba karikature.

Na audio-vizuelnom planu film, doduše, stoji nešto bolje. Hačaturijanova fotografija ima određene „turističke“ kvalitete „amerikane“, sa širokim i često pustim prostranstvima, a „saundtrek“ Trenta Reznora i Atikusa Rosa na akustičnim gitarama se s njom uklapa. Opet, čini se ne samo da na tim naslovnim „kostima“ nema dovoljno „mesa“ za dobar film, bilo epskog, bilo lirskog ugođaja, nego da ni one same nisu ni izbliza dovoljno čvrste i impozantne.


29.12.22

The Fabelmans

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Do sada smo imali priliku da prihvatimo činjenicu da postoje dva Stivena Spilberga, onaj zabavni i onaj ozbiljni, te da ih do tančina upoznamo kroz radove. Zabavni Spilberg vrlo se ozbiljno i predano trudio da publiku zabavi fantastičnim, avanturističkim i dečije razigranim pričama. Ozbiljni Spilberg se, pak, jednako ozbiljno trudio da publici približi teme koje on smatra važnima za sebe, gledaoce i za celi svet na jedan pitak način. Ponekad bi se njih dvojica susrela u istom filmu, ali to nije morao da bude slučaj.

Sada smo, u već drugom filmu za redom, dobili i trećeg Spilberga, onog sentimentalnog. On se sada bavi temama koje on smatra bitnima za sebe i samo za sebe, a na publici je da se s njim složi ili ne. U kompletno filmskom tretmanu istih je on i dalje ozbiljan i posvećen, ali to je ionako deo njegove radne etike. U prethodnom filmu, rimejku mjuzikla ,,West Side Story“ (2021), Spilberg se trudio da sentimentalni poriv (muzika iz predstave bila je prvi komad popularne, dakle neklasične, muzike koji se smeo slušati u njegovom roditeljskom domu) maskira što igrivošću ultrakoreografiranog muzičko-plesnog spektakla, što ozbiljnošću i važnošću teme izvornog materijala, pa je rezultat bio derivativan i u najboljem slučaju osrednji.

Sa najnovijim filmom ,,The Fabelmans“, Spilberg odlazi još nekoliko koraka dalje u ispunjavanju svojih ličnih motiva i traženju odgovora na sasvim lična pitanja i dileme, ali je u tome makar iskren i otvoren, bez ikakve kalkulacije hoće li to biti na bilo koji način relevantno njegovoj publici. To mu, naravno, nije pomoglo da ne doživi nalet treme (kojoj je i inače sklon) pred premijeru filma u Torontu i ostane veran sebi i onom promišljenom, a opet zaigranom dečaku kakvog smo upoznali kroz sve njegove ranije filmove. ,,The Fabelmans“ je, naime, unekoliko fikcionalizovana Spilbergova autobiografija fokusirana na njegovo odrastanje od Nju Džersija, preko Arizone do Kalifornije, kao i na ljubav prema filmu koji kao medij nudi bekstvo od komplikovanog spoljnog sveta, ali i mogućnost da se određene ideje i misli koje se roje u glavi konačno zauvek zabeleže.

Spilberg otvara film u Nju Džersiju pedesetih, gde naslovna porodica Fejblmen živi, radi i zabavlja se. Nakon odlaska u bioskop na projekciju ,,The Greatest Show on Earth“ (Sesil B. Demil, 1952), jedini sin u porodici, Semi (Mateo Zorjan), iz petnih žila pokušava da rekreira scene sudara vozova koristeći igračke, što njegovom ocu, inženjeru Bertu (Pol Dejno) nikako ne leži. Srećom pa majka Mici (Mišel Vilijams), školovana pijanistkinja svedena na ulogu domaćice, ima spasonosnu ideju: zašto dečak ne bi dobio kameru da se igra s njom i snima filmove? Familiju kompletiraju još tri sestre, a celoj družini se često pridružuje i Bertov kolega s posla i porodični prijatelj, samac Beni (Set Rogen). Dvojica kolega dobijaju posao na drugom kraju Amerike, u Arizoni, pa se cela družina seli tamo.

Rez na nekoliko godina u budućnost. Već su šezdesete, Semi (Gabriel Label preuzima ulogu) ide u školu, član je skautske organizacije i sa drugarima kamerom snima elaborirane amaterske filmove kojima kopira ono što vidi u bioskopu. Družina i dalje ima rutinu koja se možda čini atipičnom u pojedinim detaljima, ali će pukotine u toj rutini postati vidljive, posebno Semiju, upravo kroz rad na filmovima i kućnim dokumentarcima koje on snima. Katalizator za to je smrt bake, mamine mame, depresija u koju mama nakon toga upada, poseta maminog ujaka Borisa (Džad Hirš u strašnoj epizodi), vagabunda, cirkusanta i dresera životinja za holivudske produkcije, koji sa Semijem deli tajnu da on nosi umetnički gen, opsesiju i potrebu da se izrazi kao i njegova majka, pa i sam ujka-Boris.

Upravo montirajući jedan od dokumentaraca s porodičnog kampovanja, po očevom zadatku u nameri da oraspoloži majku, Semi će otkriti jednu od porodičnih tajni: vezu majke Mici s čika-Benijem, pa prema tome neće znati kako da se postavi. Selidba u Kaliforniju, ovog puta bez čika-Benija, neće puno toga promeniti nabolje, majci će doneti nove krugove depresije, Semiju direktne susrete s američkim antisemitizmom (u kući Fejblmenovih su jevrejstvo i Holokaust večita tema, često su među retkim Jevrejima u svom okruženju, a u predgrađu u Kaliforniji gde su se smestili su jedini) kao i sa školskim siledžijama, ali i veću posvećenost filmu i prvu ljubav. Sledi razvod roditelja, odlazak na studije, sumnje i potraga za poslom u filmskom studiju ili na televiziji, kao i susret od nekoliko minuta s Džonom Fordom (igra ga ni manje ni više nego Dejvid Linč!) koji će mladom i osećajnom Semiju ostati u sećanju.

Poznavaocima Spilbergove biografije i opusa skoro ništa od ovoga neće delovati kao „spojler“, jer tamo već sve piše. Spilberg je dete razvedenih roditelja, inženjera i pijanistkinje, odakle verovatno dolazi i unikatna kombinacija umetničke inspiracije i inženjerski precizne i inovativne realizacije ideja. Takođe je odrastao u kući s tri sestre, bio skaut, svedočio antisemitizmu u Americi i snimao amaterske filmove bez pravog budžeta, s improvizovanom opremom, te sestrama i školskim drugovima kao glumcima. Čak su i naslovi „ranih radova“ Semija Fejblmena i njihove tehničke specifikacije isti kao u slučaju Spilbergovih.

Ništa od toga, međutim, nije naročito bitno jer se Spilberg kao režiser i koscenarista (pomoć na tom polju dobija od čestog saradnika Tonija Kušnera s kojim je sarađivao na filmovima ,,Munich“ (2005), ,,Lincoln“ (2012) i ,,West Side Story“) prvenstveno zanima za svoje, odnosno Semijeve emocije koje su ti događaji pokrenuli. U tom smislu je od tih prostih biografskih i narativnih činjenica, kao i zanatskih detalja Semijevog razvojnog puta (ma kako oni bili simpatični) mnogo značajniji uvid u neka unutrašnja stanja, poput majčine depresije, očeve blagosti i podrške (do određene mere) uz pomalo hladnu distanciranost (ah, taj „inženjerski autizam“), u odnose među likovima i dosta bolno, a opet neophodno procesiranje istih. Sama majčina prevara nije tu ključna stvar, koliko je to Semijeva pomalo izgubljena reakcija na nju, što na kraju dovodi do zaključka da se upravo njih dvoje istinski i dubinski razumeju na nivou senzibiliteta i sklopa ličnosti.

Ma koliko Spilberg uvek bio jasan pripovedač i režiser detaljističkog, tehniciranog stila povremeno sklon didaktičnosti, ovde za to nema mesta jer on ovde iskreno traži odgovore na svoja pitanja. Naravno, kamera Januša Kaminskog i muzika Džona Vilijamsa ovde su na nivou njihovih najboljih radova i savršeno se uklapaju u celinu, ali ključni element iste, zapravo su glumci i njihov izbor. Ponekad je to otkriće, poput mladog Gabriela Labela koji spaja zaigranost tipičnih „spilbergovskih“ klinaca s integritetom samog Spilberga. Ponekad je to štos sa izborom glumaca ili „glumaca“ za epizodne uloge. Ponekad je to fina kalibracija u tipu nečije uloge, kao što je to slučaj sa Setom Rogenom čija je komična nota i dalje prisutna, ali u utišanom obliku. Ponekad je to „kasting“ kontrauobičajenog tipa, jer Pol Dejno ovde nije nimalo preteći i psihotičan kao u ulogama koje mu obično dodeljuju. A ponekad je to kapitalizacija na poznatom stilu i tipu glume i dovođenje iste na jedan novi nivo, kao što je to slučaj s Mišel Vilijams i ulogama emotivnih, ranjenih žena dovedenih do, a ponekad i preko ruba nervnog sloma.

Na kraju, ,,The Fabelmans“ je film u kojem Spilberg daje celog sebe, ne samo kao filmski autor (to smo i ranije videli onoliko puta), nego pre svega kao osoba. Ovo nije samo komad nostalgije, „ljubavno pismo“ odrastanju i formiranju jednog dobrog čoveka i izvrsnog umetnika, te svim komponentama istog, ma koliko one bile neprijatne. Ovo je jedno iskreno preispitivanje i propitivanje samog sebe bez preke potrebe za jednoznačnim odgovorom.

28.12.22

The Banshees of Inisherin

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Martin Makdona čovek je teatra i to je i te kako moguće osetiti u njegovim filmovima. Oni su možda obojeni postmodernom referentnošću, apsurdnim i izuzetno mračnim humorom, ali je u njima posebna pažnja posvećena dijalozima i razmenama između glumaca koji su do jednog savršeno izabrani za svoje uloge. Pre nego što se bacio na dugometražni format, on je napisao, režirao i producirao „oskarovski“ kratki film ,,Six Shooter“ (2004), pa je zbog toga svaki njegov film željno iščekivan.

,,In Bruges“ (2008) je spojio dvojicu plaćenih ubica na neočekivanim mestima, fizički i metaforički, bilo je tu bila reč o flamanskom gradu ili o krizama identiteta. ,,Seven Psychopats“ (2012) je bila meta-filmska studija kreativnog procesa i pripovedanja začinjena trilerom i apsurdističkim humorom. Konačno, ,,Three Billboards Outside Ebbing, Missouri“ (2017) funkcionisao je kao studija života i smrti, zločina i kazne (odnosno njenog izostanka) u malom gradu u kojem svako igra poneku ulogu.

Njegov ovogodišnji uradak, ,,The Banshees of Inisherin“, skoro da vrši sintezu prethodna tri, ali sa za nijansu više teatarskog pristupa i sa ponešto referenci na filmografiju Martinovog brata, Džona Majkla Makdone, takođe jednog od zvučnijih imena postmodernog pristupa u savremenoj kinematografiji. Sa ,,The Banshees of Inisherin“, Martin Makdona ponovo spaja Kolina Farela i Brendana Glisona u dugim dijaloškim ili ne nužno dijaloškim scenama (“In Bruges”). Kao i sa ,,Seven Psychopats“, i ovde se dotičemo stvaranja, pripovedanja, distrakcije i blokade. Konačno, i ovde je, kao u ,,Three Billboards Outside Ebbing, Missouri“, zaplet smešten u malu sredinu u kojoj svako igra svoju zadatu i predodređenu ulogu. Od brata, pak, Makdona preuzima izrazito irski milje koji je krasio njegova prva dva filma, ,,The Guard“ iz 2011. i ,,Calvary“ iz 2014 (oba s Brendanom Glisonom u glavnoj ulozi), a iz drugog filma je preuzeta i postavka apsurdno postavljene moralke.

Radnja filma odvija se na fiktivnom ostrvu blizu zapadne obale Irske. Iako u ostatku zemlje besni građanski rat dve struje pobunjenika protiv britanske krune, ostrvo Inišerin živi u svom tempu i po svojim postulatima. O ratu se diskutuje kad na ostrvo stignu novine i pročitaju se, ali se skoro svaki razgovor zavšava sleganjem ramenima i retoričkim pitanjem „šta ćeš“. Na ostrvu naš protagonista Padreik (Farel) veći deo dana provodi sa svojim malim krdom stoke, dok njegova sestra Šioban (Keli Kondon) sprema kuću i hranu, te čita i mašta o boljem životu daleko od uvek istih faca. Popodneva, pak, Padreik uglavnom provodi u jednom jedinom pabu, uglavnom u razgovoru sa svojim najboljim prijateljem, lokalnim violinistom i kompozitorom narodne muzike Kolmom (Glison).

Zaplet, međutim, nastaje kada Kolm najednom odluči da prestane da se druži s Padreikom i čak da s njime razgovara. Nije mu Padreik nešto nažao učinio, niti ga je nečim uvredio, niti je pijan baljezgao nešto čega se ne seća. Naprosto, Kolm je shvatio da mu je vreme na Zemlji ograničeno, a da on za to vreme želi stvoriti nešto veliko u svetu muzike, za šta mu druženje s dobrim, ali pomalo ispraznim, dosadnim i tupim prijateljem predstavlja smetnju. U tu svrhu, Kolm je spreman da ode toliko daleko da zapreti samopovređivanjem: svaki put kada ga Padreik oslovi bez dopuštenja i potrebe, on će makazama za šišanje ovaca sam sebi iseći jedan prst i poslati ga bivšem prijatelju kao opomenu i komad dodatnog tereta za savest.

Takva pretnja nečiste savesti bi za nekoga urodila plodom, ali Padreik, jednostavan, dosadan i pomalo tupav kakav već je, ne može tek tako da odustane od znatiželje šta je pošlo po zlu u odnosu između njega i njegovog kompanjona. „Antički hor“ seljana, uključujući i Šioban i lokalnu mladu „budalu“, zapravo neiživljenog i frustriranog mladića Dominika Kirnija (Beri Kjougen) pokušavaju da taj „sukob ni iz čega“ moderiraju i stvari nekako vrate na staro, ili makar obe strane nekako uteše i drže podalje jedne od druge, ali sve ide prema eskalaciji. Konfrontacija nije nužno fizičke prirode (čak će Kolm nekoliko puta intervenisati u korist Padreika u njegovom sukobu s obesnim lokalnim policajcem, Dominikovim ocem), ali će svejedno ostaviti posledice na celu zajednicu u kojoj svako, manje ili više, pati od nekog oblika frustracije i depresije.

Verovatno da ne postoji bolji glumački tandem od Kolina Farela i Brendana Glisona koji je sposoban da odigra činjenicu da je izbegavanje interakcije samo po sebi neki oblik iste. U tim situacijama gde su im izražajna sredstva i manevarski prostor suženi do krajnjih granica, pravo ih je zadovoljstvo gledati.

Takav autorski pristup, međutim, ne isključuje ni likove sa strane (pa zapravo Beri Kjougen i Keli Kondon koji uspevaju da likove izdignu iznad nivoa stereotipa na nivo veoma opipljivih ljudskih bića sa željama, težnjama i frustracijama postaju još i vredniji glumački doprinos filmu), niti kompletnu sredinu podređuje centralnom sukobu. Dužna pažnja posvećena je bojenju tog ostrvskog miljea, a dosta bitne uloge su ostavljene i za životinje koje će neretko uticati na akciju i postupke likova.

Sve to je upakovano u impresivnu vizuelnu izvedbu, zahvaljujući fotografiji Bena Dejvisa koji vrlo autentične lokacije hvata u njihovoj prirodnoj impresivnosti, te propraćeno odgovarajućom originalnom muzikom Kartera Barvela. Uz pomoć montažera Mikela E.G. Nilsena koji pažljivo dozira digresije i pod-zaplete, Martin Makdona s režiserske pozicije slika nešto što funkcioniše i kao grupni portret i detaljistički pejzaž, pre svega usmeren na unutarnja stanja likova. Ali i na paradokse života kao takvog, te čovekovo prokletstvo da ne može bez drugih ljudi, čak i kad bi bolje bilo i za njega i za ostale da se odvoje.

Opet, ma koliko ,,The Banshees of Inisherin“ bio sinematičan u svojim komponentama, i ma koliko ga Makdona kao kopletni autor detaljno i duboko promislio u većini detalja, ovakav film bi zapravo još i bolje funkcionisao u jednom drugom mediju. U pitanju je, dakako, teatar koji bi do kraja mogao predstaviti skučenost koju likovi osećaju, kako u svojoj sredini u kojoj su promene bilo koje vrste retkost, tako i sami sa sobom i jedni s drugima u toj sredini. Ali i na filmu, s Kolinom Farelom i Brendanom Glisonom, kao i sa pažljivo izabranim epizodistima, ovako nešto je i te kako vredno gledanja.

25.12.22

A Film a Week - The Man Without Guilt

 previously published on Cineuropa


According to the text at the end of Ivan Gergolet’s feature debut, The Man Without Guilt, 125 million people are exposed to asbestos in their workplaces, and the complications arising from this exposure claim around 100,000 victims a year, while the dangerous material is still in a grey area, legally. The film premiered in Tallinn Black Nights’ First Feature Competition, which could prove to be a good springboard for bookings at smaller festivals during the winter and spring, while distribution, at least in the co-production countries of Slovenia, Italy and Croatia, is to be expected.

The Man Without Guilt might be dedicated to all of the workers who have fallen victim to asbestos and their families, but the toxic substance itself serves merely as a trigger for a tense thriller-drama constructed around some other different dilemmas. After the opening sequence, which is actually a nightmare in which the word “dust” in Slovenian is sung in the fashion of an early Renaissance church canon, we meet out protagonist, Angela (Valentina Carnelutti, especially prolific this year), a caregiver in a Trieste hospital. She is a widow, as her husband Andrea died as a result of asbestos exposure, and he was not the only one among his work crew to suffer such a fate – his friend Sandro, the husband of Angela’s best friend Elena (Rossana Mortara), is next on the list. Both Elena and Angela blame their former boss, an entrepreneur in the field of construction named Francesco Gorian (Slovenian actor Branko Završan), for their loss.

When Angela learns that Gorian has suffered a stroke and ended up in her hospital, she goes to visit him. There, she meets his son Enrico (Enrico Inserra), who, unaware of the history between the families, admires her professionalism and offers her work taking care of Francesco at their home. She is reluctant to accept at first, but when she finally does, she finds herself facing the dilemma of whether or not to exact revenge – and if so, how?

The Man Without Guilt might be a feature debut, but it is actually a mature work: a film by a mature auteur (Gergolet has several shorts, some documentaries and a lot of industry films under his belt, both in Slovenia and in Italy) and a mature person. The way he intertwines complicated personal histories with equally toxic national ones is simply masterful, which is also the case with the use of the Slovenian language, which appears only during key moments of immense emotional tension. His smart writing is matched by his equally deft directing, with a strong sense of visual style that combines elements such as Debora Vrizzi’s thorough camerawork, Marco Juratovec’s production design and Natalie Cristiani’s measured editing into a smooth ensemble and a logical whole. The soundscape of the film is used to maximise the emotional effect, and both Luka Ciut’s modern-classical score and Julij Zornik’s sound design serve this purpose quite well.

The casting, acting and directing of the actors are also high points of the film, with Branko Završan’s effort being the most impressive. He also has one of the most difficult acting tasks: to channel a sense of menace without speaking in any language and with very limited physical options, but also to make said menace quite human and low-key, and the actor excels at this. The other cast members are also compelling in showing the nuanced emotions and detailed motivations of their imperfect, but very human, life-like characters. The Man Without Guilt might be a tad too calculated for a movie that deals with human emotions, but it is an astonishingly mature and well-executed debut.



24.12.22

A Film a Week - So Long Daddy, See You in Hell / Servus Papa - See You in Hell

 previously published on Cineuropa


 For various reasons, ideals and ideologies struggle to withstand reality, so they must adapt to new circumstances. Religious cults, colonies and hippie communes of the 20th century might serve as a faithful illustration of this claim. One such commune, along with its leader and a bright, rebellious teen, stands at the centre of Servus Papa – See You in Hell, which is the latest film co-written and directed by seasoned German director Christopher Roth. The film had its world premiere on home turf at the Munich Film Festival, while its first international premiere took place within Black Nights’ Official Competition in Tallinn.

It's Austria in the late ‘80s. The Cold War is coming to an end, but news from the outside world has little effect on a commune located on a river island (or is it a peninsula?) somewhere near the Hungarian border. This commune is a central part of a wider system of similar establishments located in or around various European cities, such as Frankfurt, Munich, Amsterdam and Zurich. It’s led by its chief ideologist, the self-appointed “King” and “Daddy” Otto (Clemens Schick), who employs a mixture of brainwashing, menace and manipulation. His ideology blends counter-culture with Marxism: sex is encouraged, but romantic relationships and nuclear families are forbidden as bourgeois inventions. The kids grow up and go to school together under the auspices of Otto and his predominantly female aides, while their parents are only allowed to visit them every once in a while.

Jeanne (Jana McKinnon) has lived and grown up in this commune since she was two years old. As an adolescent, however, she starts to feel more than just physical attraction for the commune’s horse handler Jean (Leo Altaras), which is against the rules and noticed by Otto, who also takes an uncomfortably perverse interest in the young woman. Jeanne is perceptive and smart enough to fend off the leader’s advances, but she might need to find a more permanent solution. On the other hand, the commune, its ideology and its way of life are the only things she knows.

Co-written by Roth and Jeanne Tremsal, the script is based on the latter’s own experience of growing up in such a commune, whose leader was eventually sentenced to 20 years in prison in 1991, for various crimes including sex offenses against minors. At the beginning of the film, Roth opts for a style which simulates an observational documentary, with shaky, hand-held camerawork by Lydia Richter, faux-VHS shots blended into the wider footage, and occasional jump cuts in the editing, which is taken in hand by the director himself. The film’s exposition is also prolonged, taking up almost half of the film’s nigh-on two-hour runtime, with Roth and Tremsal seeming more interested in exposing the commune’s functioning than in exploring the plot and characters. Meanwhile, the framing technique which sees the whole first half of the film reduced to a flashback seems a little stale.

The real plot kicks off with a change of style - calmer camerawork and cleaner cutting - but it turns out to be a little too late for developing all of the film’s important ideas on totalitarian practice and how it contradicts ideals of freedom, and the need for a revolution against the tyrannical powers that be. Luckily, the spot-on casting and eclectic musical choices, which range from pop to punk tunes, help this ambitious near-miss to go down smoother than expected.



23.12.22

Sparta

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Austrijski filmski autor i pasionirani posmatrač sasvim obične ljudske gadosti Urlih Zajdl u poslednjih desetak i više godina voli da stvara u ciklusima. Nekada je to namerna, svesna odluka od samog početka, kao što je reč sa ,,Paradise“ igranom trilogijom, a nekada se to nametne putem, kao sa dokumentarnim diptihom ,,In the Basement – Safari“, gde je drugi film nastao kao samostalna ekspanzija jednog od segmenata prvog.

,,Rimini“ (2022), o kojem smo već pisali, kao i ,,Sparta“, sačinjavaju najnoviji Zajdlov diptih o dvojici braće iz neimenovanog austrijskog alpskog sela koji žive u inostranstvu. Dok protagonista filma ,,Rimini“ Riči Bravo živi u naslovnom italijanskom primorskom gradu, gde pokušava da održi nekadašnju karijeru šlager-pevača, usput „tezgareći“ kao žigolo i prevarant, njegov brat Evald, otkrivamo u ,,Sparti“, živi u Rumuniji i ima neke sasvim svoje (i ništa manje intenzivne) životne muke. Oba filma pod zajedničkim radnim naslovom ,,The Wicked Games“ zapravo su snimljena u pretpandemijskim vremenima, dok su vremena zaključavanja iskorišćena za montažu.

,,Sparta“ se, doduše, u interesu javnosti nije našla zbog filmskih ili produkcijskih pojedinosti, već zbog potencijalnog skandala i tužbi za, u najmanju ruku, neetičko postupanje prema dobrom delu glumačke postave koju sačinjavaju deca naturščici iz Transilvanije. Dečaci, navodno, nisu bili informisani o tematici filma i pojedinim scenama koje su imale seksualne, odnosno pedofilske konotacije. Tako nešto nije bilo moguće izbeći, imajući u vidu temu filma unekoliko inspirisanu stvarnim slučajem austrijskog „dobročinitelja“ Markusa Rota koji je rumunskim dečacima omogućavao da treniraju džudo, da bi „pao“ u globalnom pedofilskom skandalu zbog fotografija koje je snimao.

Od optužbi se Zajdl branio lakonskim odogovorom da film govori sam za sebe, što možda nije bilo dovoljno festivalu u Torontu koji je ,,Spartu“ skinuo sa programa uprkos najavljenoj premijeri, ali je svakako bilo dovoljno onom u San Sebastianu koji ga je na program uvrstio.

S Evaldom (Georg Fridrih, najpoznatiji kao komičar) smo se već upoznali u ,,Riminiju“: on je onaj manje dominantan i manje voljen brat, uprkos tome što se zapravo više brine o ocu (pokojni Hans-Mihael Reberg) koji živi u staračkom domu, pati od demencije i vraćaju mu se sećanja na „idilično“ detinjstvo i mladost provedene u Trećem Rajhu. Kada se ne brine o ocu, Evald živi u Transilvaniji, gde radi kao inženjer održavanja u industrijskim postrojenjima i ima verenicu (Florentina Elena Pop) s kojom planira brak.

Evalda, međutim, nešto muči, nešto zbog čega ne uspeva da zadovolji mladu verenicu. On bi se, naime, radije nalazio u društvu dece, odnosno dečaka, posmatrao ih i sa njima se igrao. Isprva, takvi porivi nemaju očitu seksualnu dimenziju, čak i kad ih on dodiruje u igri, ali neugodnost njegove situacije, impulsa i unutrašnje borbe da ne reaguje na njega direktno, možemo osetiti.

Stvari postaju kompleksnije kada Evald preuzme na sebe da renovira napuštenu seosku školu i u njoj lokalnim klincima iz siromašnih i rasturenih domova pruži svojevrsno utočište: on će ih tu podučavati rvanju (grčko-rimskim stilom), dati im „legionarske“ rekvizite, nadenuti antičke nadimke i biti im mentor. Opet, privlačnost koju oseća prema jednom od njih, Oktavijanu, sve je samo ne prirodna i društveno prihvatljiva.

Za razliku od ,,Riminija“ kojim je dominirao zaplet, ,,Sparta“ ima sasvim drugačiji ugođaj, onaj opservacijski i gotovo dokumentarni, centriran na protagonistu i njegovu (ne)mogućnost da se postavi prema impulsima koji ga muče. U i oko njega vode se dve borbe, jedna čisto unutrašnja i psihološka na tragu one Fon Trirove opaske iz drugog toma filma ,,Nymphomaniac“ (2013), da su pedofili u velikoj većini slučajeva žrtve osuđene na patnju jer moraju ugušiti svoje impulse. Ali i ona socijalna, sa sredinom koja nema razumevanja za njih i njihove postupke, pa se od iste moraju sklanjati, često kako bi sačuvali živu glavu.

U svemu tome, Zajdl nudi i neke interesantne dubinske opservacije (recimo o kolonijalnom mentalnom sklopu koji evropski Centar, Zapad i Sever gaje prema Istoku i Jugu), pa i potencijalne odgovore na pitanja kako je i zašto u slučaju braće, a naročito Evalda, tome tako. Ti odgovori nipošto nisu jednoznačni, ili proste simplifikacije, ali ne možemo, a da se ne zapitamo kakvo je vaspitanje braći mogao da priušti otac koji je (bivši) nacista.

To sve diptihu daje novu perspektivu, pa je preporučljivo oba filma pogledati u što moguće kraćim vremenskim intervalima. Pojedinačni (i međusobno vrlo različiti) filmovi inače mogu stajati i sami za sebe, naročito „Rimini“, ali tek zajedno tvore neku novu celinu. U poređenju ova dva naslova, ,,Sparta“ je svakako neprijatniji film, skoro lišen humorne relaksacije, s posebno neprijatnom kulminacijom u jednoj sceni prema kraju, ali to ne znači nužno da je manje dobar. Zapravo je više „zajdlovski“.



22.12.22

Guillermo del Toro's Pinocchio

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Zašto su svi u poslednje vreme navalili na ekranizaciju ,,Pinokija“? Film ,,Guillermo del Toro's Pinocchio“ koji je predmet ovog teksta, onaj animirani po scenariju i u režiji Giljerma del Tora je već drugi ,,Pinokio“ ove godine (nakon Zemekisovog igranog, u Diznijevoj produkciji, narativno u velikoj meri na liniji animiranog filma iz 1940), a treći ove decenije (tu je još i Garoneov, formalno iz 2019, ali se u široj distribuciji našao 2020, u kojem je ulogu Đepeta odigrao Roberto Benjini).

Na ovom mestu valja napomenuti i da je prethodna velika ekranizacija Pinokija bila upravo Benjinijeva iz 2002. godine u kojem je italijanski glumac-komičar i režiser odigrao naslovnog drvenog lutka.

Ukupan broj ekranizacija za bioskope, televiziju ili video prelazi brojku od 60, u raznim geografskim i produkcijskim okvirima, pa nam na ovom mestu ostaje da se zapitamo šta je toliko posebno u bajkovitom romanu Karla Kolodija da ga se ekranizuje više od 100 godina. Posebno u obzir treba uzeti da je ,,Pinokio“ delo koje direktno propagira najbazičnije konzervativne vrednosti u formi poslušnosti do roditeljskog (kreatorskog) autoriteta i hijerarhijskog društvenog poretka, a da do sada nijedna ekranizacija to nije propitala.

U tom smislu, ova u potpunosti menja pravila igre. To je jasno još od naslova ,,Guillermo del Toro‘s Pinocchio“ koji nam jasno sugeriše da se radi o veoma ličnoj interpretaciji svima poznatog teksta. Odnosno, da je od originala ostalo taman toliko likova i prosedea da može nositi ime Kolodijevog romana, dok je ostalo plod vizije filmskog autora i njemu inherentnog pogleda na svet. Takođe treba imati u vidu da Del Toro nema ništa protiv bajki (naprotiv, brojni njegovi filmovi su u osnovi bajke), ali da je prvenstveno zainteresovan za njihove mračnije pozadine, umesto za čist eskapizam.

Za početak, njegovo viđenje Pinokija je pomereno u nešto svežiji vremenski period, u rani XX vek (Kolodi je živeo i umro u XIX veku), da je roman dobio prolog, a Pinokiov tvorac Đepeto pozadinsku priču. On je, naime, ranije imao sina Karla, ali taj dobri dečak nije poživeo više od desetak godina: u Velikom ratu je stradao od bombe bačene iz aviona. Nakon Karlove smrti, Đepeto (glas mu je posudio Dejvid Bredli) se utapao u mešavini roditeljske tuge najveće i alkohola, a i sama ideja da izdelje drvenog lutka mu je došla u pijanom stanju. U tu svrhu je posekao bor koji se nalazio pored Karlovog groba i, onako pijano i ofrlje, od njega napravio lutka.

Ova elegantna uvodna priča nam ne objašnjava samo Đepetovu pozadinu, nego i Pinokiovo ime, a pritom nam na jednako elegantan način pozicionira i naratora. On je Sebastijan Dž. Kriket (Juan Makgregor), cvrčak koji se nastanio u rupi u grobljanskom drvetu s namerom da tu napiše memoare u kojima će opisati svoje avanture. Rupa će se spletom okolnosti naći upravo na mestu Pinokiovog srca, pa će cvrčak dobiti važnu ulogu kada šumska vila (Tilda Svinton) drvenog lutka oživi. Sebastijanov zadatak je da drvenog dečaka izvede na pravi put i učini dobrim, kako bi on pružio utehu i veselje svome „ocu“ i tvorcu Đepetu.

Štos je, međutim, što je Pinokio (Gregori Man) nov na ovom svetu, pa o njemu ništa ne zna, zbog čega je nespretan i sa stvarima, i sa ljudima, njihovim odnosima i emocijama dok ga vuku dečije želje i radoznalost da taj svet upozna. Kada napravi haos u crkvi, navući će bes sveštenika (Bern Gorman) i lokalnog fašističkog komesara Podeste (Ron Perlman) na sebe i na Đepeta. Zbog naivnosti u slušanju Podestinog sina Žižka (Fin Vulfhard) će zapaliti noge. Dobra vest za njega je, međutim, ta da ne oseća bol, čak i ne može umreti jer zapravo nije živ: spaljene noge će mu Đepeto sutradan popraviti, a čak i kad ga auto pregazi i raskomada, Pinokio će posle nekog vremena opet biti živ i zdrav.

Neki od elemenata izvornog romana su sačuvani, ali ipak u drugačijem, izmenjenom obliku, što omogućava i sasvim drugačiji kontekst. Nos koji raste, grana se i lista kao manifestacija laži je tu, ali će u ključnom trenutku upravo laž spasiti ne samo lutka, nego i njegove kompanjone. I kit je tu, ali su vode kojima on pliva pune zaostalih mina. Tu je i motiv bežanja od škole i sna o slavi na lakši način. Ostrvo i magarci su izbačeni jer se ne uklapaju u Del Torovu viziju sveta. Takođe, lutkar Stromboli i lukavi lisac spojeni su u jedan lik, grofa Volpea (Kristof Volc), eksploatatora, mučitelja, simpatizera fašizma i profitera od istog.

Pinokio će svoju inherentnu dobrotu deliti sa svima, znanima i neznanima, pa i onima koji su se o njega ogrešili. Tako će spasiti jednookog majmuna Spacaturu (Kejt Blančet) iz Volpeovog zarobljeništva, pokušaće da pomogne Žižku da se oslobodi toksičnog očevog uticaja, ismejaće Musolinija na predstavi kako bi oslobodio lutke od Volpea, a za svoje najbliže neće oklevati ni da položi život.

Upravo je inherentnost Pinokiove dobrote ono što njegovu viziju razlikuje ne samo od Kolodijeve, nego i od svih ostalih. On je naprosto takav rođen i napravljen, isprva neuglađen, naivan i nespretan, a kasnije vrlo svestan sebe i sveta oko sebe i nije takav postao poslušnošću i podređivanjem volje autoritetima. To posebno dolazi do izražaja u okruženju fašizma i ratne propagande koja truje umove dece i mladih, dok psihopate i manipulanti od toga profitiraju.

To je sve i sasvim u skladu sa Del Torom, njegovim opusom i njegovim tematskim preokupacijama, posebno onima kojima smo mogli posvedočiti u španskom delu njegovog opusa, filmovima ,,The Devil‘s Backbone“ (2001) i ,,Pan‘s Labyrinth“ (2006) koji su jasno adresirali fašizam kao uzrok za patnju mnogih, naročito nevinih i naročito dece. Dosta od tih motiva prisutno je i autorovim američkim filmovima, posebno onim novijim, i to ,,The Shape of Water“ (2017) i više nego realističniji ,,Nightmare Alley“ (2021), dok se na okvir bajke, s akcentom na mračniju pozadinu, autor manje ili više oslanjao kroz celu svoju karijeru.

I na vizuelnom planu, ,,Pinocchio“ je savršeno „deltorovski“ film, iako se autor po prvi puta u karijeri bavi čistom animacijom. Moguće je prepoznati duboke i detaljne, a opet „drvenaste“ teksture i likova i pozadine, koje ovde itekako imaju smisla i uklapaju se u samu tematiku, kao i u autorov pristup njoj. Za čisto tehnički aspekt „stop-motion“ animacije glinenih i drvenih figurina, Del Toro u pomoć priziva jednog od majstora tog zanata, Marka Gustafsona, poznatog pre svega po svom radu iz devedesetih.

Del Toro ima i pomoćnike i za pisanje priče (njegov stalni saradnik Metju Robins) i scenarija (Patrik Makhejl, iskusan sa animiranim formama), ali i njihov posao je zapravo zanatski, ne puno različit od poslova direktora fotografije (Frenk Pesinhem, takođe veteran animitanih filmova) ili montažera Holi Klajn i Kena Šrecmana (čije je iskustvo takođe predominantno obojeno radom na animiranim filmovima). Koncepcijske kreativne odluke, pak, autor uglavnom donosi sam: poput generalno mračnih tonova i činjenice da je njegov ,,Pinokio“ mnogo manje antropomorfan od ijednog drugog viđenog na ekranu, odnosno da je za njega jasno da je stvar, nakupina dasaka, ali da se i pored toga vlada ljudskije od mnogih ljudi.

Interesantan je i izbor glumaca koji su možda previše zvučna imena za glasovne uloge, naročito ako te uloge nisu nužno artikulisane (kao u slučaju Kejt Blančet), ali pojedini izbori dvostrukih / višestrukih uloga koje oni igraju (Tilda Svinton pored vile glumi i smrt, a Gregori Man i Pinokija i Karla) dodaju filmu određene dramaturške slojeve i značenja koja nije teško učitati. U svakom slučaju, radi se o inovativnom, zrelom, inteligentnom i smislenom novom čitanju jednog ipak prevaziđenog klasika koje, za razliku od drugih, nije u raskoraku sa savremenim svetom.

18.12.22

A Film a Week - Wake Me / Zbudi me

 previously published on Cineuropa


Can anyone truly be reformed? Does life ever offer a chance at a clean slate? Can a person really get rid of their heavy hate-filled baggage? These are the questions to be aware of before watching the latest film by Croatian-Slovenian filmmaker Marko Šantić, Wake Me, which has just premiered in the new Critics’ Picks section of Tallinn’s Black Nights Film Festival.

We meet our protagonist Rok (Jure Henigman) in the hospital from which he’s about to be released. He wound up there due to some kind of accident, which resulted in head trauma and severe selective memory loss. He doesn’t even remember his girlfriend Rina (Živa Selan) or their life together in the touristic town of Bled, so he insists that she leave him at his mother’s house in the neighbouring industrial town of Jesenice.

His mother (Nataša Barbara Grančer), who is recovering from cancer, is far from happy to see her son, and we sense that her reaction is justified: Rok’s countenance is imposing, and his use of direct imperatives threatening. He comes across as someone who’s capable of aggression, if not outright violence. But his younger brother Jure (Timon Šturbej) still idolizes him, and his old gang led by Damjan (Jurij Drevenšek) are more than happy to see him back.

It's this gang who teach Rok a thing or two about his dark past, namely that the gang targeted the Bosnian Muslims who still lived in the town once known for its steel mill, and that he was the main “heavy” who was quick to get his hands dirty. Re-acquainted with these facts, Rok tries to make amends with the people he wronged in the past, such as his mother and his former school friends Selim (Blaž Setnikar), Đenana (Tamara Avguštin) and Amir (Benjamin Krnetić), who now lead the town’s Bosnian Cultural Centre, and he also tries to remove his brother from his friends’ toxic influence. But can people really trust that he has changed and that this is how he genuinely feels, if he can’t even remember his own girlfriend?

Wake Me might seem a somewhat lighter riff on American History X, but relations between Slovenians and immigrants from other parts of former Yugoslavia is actually a hugely popular theme in Slovenian cinema and public discourse. Co-written by Šantić and Sara Hribar, but first and foremost by Goran Vojnović who has explored this subject through various mediums (as a filmmaker, novelist, playwright and a columnist), this movie feels genuine, and the reason for this is its treatment of the main character, played by Henigman in an all-in fashion, not to mention the film’s locations and social landscapes.

The remainder of the cast play variations on their usual roles, but Šantić capitalises on this in efficient, economic fashion. Timon Šturbej is compelling as a kid brother who becomes overly impressed by his brother’s gang and their ideology, while Jurij Drevenšek is suitably creepy as a low-level ideologist and the leader of a gang of nationalist thugs. Ivan Zadro’s hand-held camerawork and the cold, bluish-grey colours he lends to the film’s exteriors add to its realism, Vladimir Gojun’s editing is smooth, and the finely balanced use of droning music, also consisting of piano and strings, and composed by Jan Vysocky, contributes to the film’s dynamism. Šantić also executes one key scene near the end of the movie with proper bravura, which is all that’s required for Wake Me to leave a good impression and perhaps rouse people from the reigning nationalist madness.


17.12.22

Armageddon Time

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Politička tematika i političke konotacije prisutne su i u filmu Vrijeme Armagedona Jamesa Graya, ali kao pozadina koja tek ponekad izbije u prvi plan u priči o odrastanju jednog dječaka i njegovim prvim suočavanjem s nesavršenostima i nepravdama duboko utkanim u sustav. Dječak Paul Graf (igra ga Banks Repeta) odrasta u newyorškom Queensu na prijelazu između 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća u velikoj, ali tijesno povezanoj židovskoj obitelji. Njegov senzibilitet je zapravo umjetnički, ali u svojoj radničkoj obitelji imigrantskog i židovskog porijekla dobiva manje pozornosti nego što mu je potrebno. Strogi, nervozni i povremeno nasilni otac Irving (vrlo dobri Jeremy Strong) je vodoinstalater opsjednut uspjehom. Majka Esther (Anne Hathaway) mušičava je, emotivna i uglavnom neostvarena, pa se zato bavi politikom u školskom odboru. Stariji brat Ted (Ryan Sell) već se uči obrascima ponašanja u visokom društvu, a za bake i tete se čini da je Holokaust jedina tema koja ih zanima. Srećom, Paulov djed Aaron (Anthony Hopkins, očekivano izvrstan) podržava ga u ambicijama i posvećuje mu vremena. Djedova pozornost opet nije dovoljna, pa Paul u svojoj školi izvodi razne eskapade, u čemu mu je čest partner crni dječak Johnny. Johnny sanja o tome da postane astronaut, ali se polako uči surovoj istini da mu tako nešto nije dano zbog boje kože i socijalnog statusa. Kada Paul bude premješten u privatnu školu koju pohađa njegov brat, a Johnny odluči napustiti školovanje, dvojica dječaka će smisliti plan kako pobjeći od pritiska svijeta oko njih na neko bolje mjesto. Pritom, vrijeme radnje je izborna 1980. godina, a s televizije se čuje kako kalifornijski guverner Ronald Reagan ispaljuje zapaljive parole i govore koje Paul možda ne razumije, ali na koje se njegova obitelj intenzivno odaziva.

Čini se da je nakon dvije „ekskurzije u manje poznato” s filmovima Izgubljeni grad Z i Ad Astra, James Gray ponovo na svome terenu obiteljskih i imigrantskih priča židovskog i istočnoeuropskog prizvuka. S tom razlikom da sada u fokalnu točku stavlja protagonista koji je toliko mlad da možda i ne može biti svjestan svijeta koji ga okružuje. Gray to dodatno potencira bojeći Paula kao toliko zasanjanog i odsutnog da njegova potencirana naivnost prije djeluje tupo i autistično nego li nevino, što je jedan od osnovnih problema filma. Zbog toga kontrast njegove „umjetničke” slike svijeta s potencirano banalnom koju gaje njegovi roditelji, uglavnom ne funkcionira. Kao spas tu opet dolazi djed sa svojim pričama u ključnim trenucima, te poveznica između tih priča o nepravdi i diskriminaciji s istim pojavama s kojima se Paul polako suočava u jednom drugom, sadašnjem vremenu. Opet, taj društveno-politički kut je dragocjen kada ostane u pozadini filma, ali postaje nepredvidiv kada izbije u prvi plan. U određenim momentima djeluje plakatno i nakalemljeno, dok u jednoj sceni koja se odvija u Paulovoj novoj školi čak ima potencijal subverzivnosti. Naime, donator i siva eminencija škole je Fred Trump kojeg John Diehl igra za nijansu prekarikaturalno, ali je zato govor na svečanosti koji održi Fredova kći, bivša učenica škole i sadašnja tužiteljica Maryanne u sjajnoj interpretaciji Jessice Chastain, spoj motivacijskih i političkih fraza, jedan od neočekivanih vrhunaca filma, a da s osnovom zapleta ima tek marginalno veze.

Vizuali filma uglavnom prate raspoloženje protagonista i njegovog okruženja, a predominantni su tamni tonovi za enterijere i sivi za eksterijere, dok su Paulovi snovi i maštarije u živim bojama, uz povremenu upotrebu animacije. Sve se to na koncu sklapa u film koji doista govori o važnim temama, ali o previše njih i uglavnom izokola, tako da mu kao glavni adut ostaje atmosfera koja se kreće između neugodne i apokaliptične. Opet, s labavom strukturom nalik na nekoliko stranica istrgnutih iz života, Vrijeme Armagedona je film koji pomalo podsjeća na roman ili masivniju novelu, ali težinu atmosfere i bogatu teksturu ne opravdava u potpunosti. Čini se da je autor imao jaku želju ispričati baš ovu priču, ali da možda nije znao kako.


16.12.22

She Said

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Najnoviji film njemačke televizijske i filmske glumice Marije Schrader koja je od 1998. godine sporadično aktivna i kao redateljica, nastao je po članku objavljenom u novinama The New York Times. Napisale su ga Jodi Kantor i Megan Twohey, a doveo je do prekida zavjeta šutnje glede zlodjela slavnog filmskog producenta Harveyja Weinsteina. Sam film Rekla je prije svega se bavi novinarskom istragom kojom Kantor (igra ju Zoe Kazan) i Twohey (Carey Mulligan), uz mentorstvo iskusnije kolegice Rebecce Corbett (Patricia Clarkson), prije traže potvrdu (njima već) poznatih teza, nego što otkrivaju nove činjenice oko Weinsteinovih seksualnih napada na glumice i zaposlenice kompanija kojima je upravljao. Interesantno, obje novinarke mlade su majke kojima je misija učiniti svijet sigurnijim mjestom za svoje kćeri. Za svoju istragu će konkretniju pomoć dobiti od muškaraca (svojih muževa, muškog dijela uredništva, Weinsteinovih bivših suradnika, kao i onih trenutnih koji bi, doduše oprezno, igrali igru protiv njega), dok će im namjerno ili iz opreza prepreke postavljati uglavnom žene (glumice koje ne bi same svjedočile, čak i feministička autorica Lisa Bloom koja je svoj ugled zamijenila za honorar kod Weinsteina). Drugi zanimljiv pogled je da su prva javna svjedočanstva dale upravo bivše zaposlenice, pa tek za njime glumice, i to one kojima je Weinstein okončao karijeru. Rezultat znamo: Harvey Weinstein je otjeran iz vlastite kompanije, optužen i osuđen, a članak Kantor i Twohey te serija članaka koja je uslijedila poslužili su kao inicijalna kapisla za pritisak javnosti.

Tema je svakako važna, priča oko nedoličnog ponašanja u Hollywoodu i drugdje na radnim mjestima nije završena (jer zapravo i ne može biti), ali je možda sve to još uvijek svježe za ultimativni #MeToo film kakvim se Rekla je pokušava predstaviti. Jednostavno, potraga za potvrdom teza, svjedocima i svjedokinjama koji bi javno progovorili o Weinsteinovom ponašanju i praksama kojima se štitio od tužbi (nagodbe praćene ugovorima o tajnosti), po pravilu se svodi na putovanja na različite krajeve New Yorka, Amerike i svijeta različitim prijevoznim sredstvima, ili na uvjeravanja i nadmudrivanja. Problem prvenstveno leži u scenariju Rebecce Lenkiewicz i njegovom oslanjanju na suhu faktografiju u kojoj se ni na koji način ne problematizira osoba čije ponašanje predmet istrage i njena pozicija u svijetu filmske industrije i društvu općenito. Maria Schrader taj pristup suhe faktografije prihvaća i razrađuje dalje u smjeru filma uglavnom bez stila i dinamičkih akcenata, sve do nevoljnog antiklimaksa na kraju. Stilizacija je tu i tamo prisutna, primjerice kada glumice telefonskim putem novinarkama govore o tome kako ih je Weinstein napastvovao, prije nego što zamole da njihova priča bude tretirana kao pozadinska ili kao nešto što dolazi od skrivenog izvora, što je propraćeno dugim i sablasnim kadrovima hotelskih soba i hodnika, ili kada treba snoliko-košmarno oslikati naraciju bivših zaposlenica, a dinamički akcenti dolaze isključivo u obliku „udarnih” replika. Ima tu i nespretnih redateljskih izbora koji ruše kredibilitet ili čak realističnost filma, od toga da većinu javnih ličnosti igraju glumci, dok se Ashley Judd pojavljuje u ulozi same sebe, pa do toga da je na kraju borba i žrtva dviju hrabrih novinarki oslikana tako da su one zapravo prigrlile patrijarhalni model, u smislu izbivanja od kuće i obitelji, samo su obrnule rodne uloge.

U konačnici, Rekla je ne može biti ultimativni film MeToo pokreta, kako zbog vlastitih nedostataka, tako i zbog činjenice da već imamo dva bolja. To su relativno konvencionalni Bombshell Jaya Roacha koji se bavi pobunom novinarki protiv medijskog mogula Rogera Ailesa, te Asistentica Kitty Green koja se upravo bavi Weinsteinovim praksama, ali iz vrlo jasne perspektive posredne svjedokinje i pritom bez imenovanja aktera. Čini se da je jedino što Rekla je postiže to da Weinsteina imenuje sada kada je već osuđen, ali i to čini na način da se ne zamjeri nekome tko će ga na tronu naslijediti i da se ne zamjeri široj strukturi.


15.12.22

Poker Face

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Postoji razlog zašto je od svih igara s kartama poker najpopularniji i globalno najzastupljeniji. Dinamičan je, a opet nije igra na čistu sreću, već je pre svega igra psihologije i veštine u kojoj je važnije čitati protivnika nego karte. I to ga čini izuzetno filmičnim. Pokera u filmovima ima i te kako, ali to opet ne znači da su svi samo zbog te činjenice nužno pokeraški.

Poslednji veliki i „do koske“ pokeraški film je bio ,,Rounders“ (Džon Dal, 1998). ,,Molly‘s Game“ (Aron Sorkin, 2017) je došao relativno blizu tog statusa, ali kao prvenstveno doku-drama sa gomilom naracije, morao je da se zadovolji sa dobrom do vrlo dobrom ocenom. Prošlogodišnji biser ,,The Card Counter“ Pola Šredera bio je veliki film s protagonistom pokerašom i gomilom opaski, ali ulozi u njemu su ipak bili veći nego što mogu biti u nekoj, pa i najrizičnijoj, partiji pokera.

Čini se da je makar većine toga bio svestan i Rasel Krou pre nego što se dohvatio pisanja scenarija i režije filma ,,Poker Face“. Krou deluje kao čovek koji zna da ceni dobru partiju karata i kao glumac sposoban da odglumi štošta u svom registru u koji može upasti i uloga pokeraša. Dobra vest je da igra u filmu, i to solidno, iako je verovatno zagrizao više nego što može da proguta. A loše su te da se dohvatio režije, a naročito scenarija, i to u tandemu sa osvedočenim balvanom Stivenom M. Koutsom (napisao scenario za jurodivi treš ,,John Doe: Vigilante“ Kelija Dolena pre osam godina i od tada ništa).

Krou igra Džejka Folija, tehnološkog milijardera i kompulsivnog kockara koji se još devedesetih obogatio kao autor prve globalne internetske platforme za poker, pa onda i prodajući podatke o korisnicima državama. Foli je voleo da se kocka i rizikuje od detinjstva, a najviše je to voleo da radi u društvu još četvorice drugara, Drua, Majkla, Aleksa i Pola.

Međutim, Džejk sada ima dijagnozu neizlečive bolesti sa skorašnjim smrtnim ishodom, a ima i bagaž tragedije u prošlosti, pa mora da podeli svoje obsceno bogatstvo kako bi osigurao svoju ženu Nikol (Bruk Sečvel) i kći Rebeku (Moli Grejs), a za svoje drugare planira da organizuje partiju pokera u svojoj udaljenoj vili negde u Australiji. Da bi drugari dobili nešto od te ogromne love, moraće da se odreknu nečega što brižljivo čuvaju, a to su njihove tajne, zbog čega od šamana (dojmljivi Džek Tomson) „završava“ serum istine čije pogrešno doziranje može završiti trovanjem i smrću.

Njegov partner Dru (američki reper RZA bez makar i trunke australijskog akcenta) živi životom plejboja i kasni na partiju. Majkl (Lajam Hemsvort, premlad da bi ikako mogao da prođe kao Krouov drug iz detinjstva) je alkoholičar i depresivac. Aleks (Ejden Jang) je uspešni pisac, ali se zaljubio u tuđu ženu i sa njom čeka bebu, a Pol (Stiv Bastoni) je ucenjeni političar. Partija kartanja i otkrivanja tajni će postati još rizičnija kada gospođa i gospođica Foli otkriju dijagnozu, pa reše da intervenišu, a još jedan njihov stari znanac, Viktor (komično preterani Pol Tason), reši da na partiju upadne u svrhu pljačke i poravnavanja starih računa.

Prvi problem s filmom je taj što je njegov generički naslov lažan, kako u doslovnom, kartaroškom smislu (jedva da vidimo išta kartanja), tako i u onom prenesenom. Niko tu zapravo nije smiren i niko tu zapravo ne sakriva metaforičke karte, nego su svi nervozni i samo čekaju da se reše tereta, od protagoniste nadalje. Drugi problem je apsolutno užasni, pretrpani scenario prepun opštih mesta i paušalnih ocena koje je gotovo nemoguće ispaliti kroz dijalog, pa zato na scenu stupa Džejk kao narator koji filozofira bez ikakvog pokrića i time dodatno otežava i tako slabašno uspostavljanje nekakvog ritma.

Na sve to se nadovezuje i režija, koja, složićemo se, nije Krouova jača strana. Ipak, u svom prethodnom pokušaju, filmu ,,The Water Diviner“ (2014) Krou je igrao na sigurno i zapravo prepustio asistentima da režiraju i njega kao glumca i film kao takav, pa je dotični možda bio anemičan, bez stila i potpisa, ali je makar delovao kompetentno. Ovde se Krou vodi nekim drugim načelima koja se mogu sumirati izrekama „Svega mi daj!“ i „Koliko teško to može da bude?“... Pa tako imamo i orgiju filtrirane fotografije i montažne sekvence kad im vreme i gde im mesto nije i potpuno neosmišljen kasting i gotovo nepostojeći rad sa glumcima i još štošta, samo ne kartanje i nekakvu akciju zbog kojih smo na film i došli.

,,Poker Face“ tako dolazi sasvim blizu ruba treša, ali ne onog simpatičnog i subverzivnog, već posve frivolnog i na loš način nepredvidljivog. Zapravo, deluje kao film nekog amatera koji nema problema da skupi potrebna sredstva da bi napravio ono što voli, a ne zna.


14.12.22

Violent Night

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Stižu nam božićni i novogodišnji praznici i podrazumeva se da to sa sobom vuče nepregledno mnoštvo grozota različitih profila. Neke su krajnje profane prirode, poput imperativa konzumerizma (kupovanje poklona) ili zabave (ono pitanje „Gde ćete za Novu godinu?“), neke imaju konzervativno-religiozne pod-tonove (sva ta priča o porodici i porodičnim vrednostima), a neke su stvar čistih kulturnih preferencija (ona grozna muzika po svim šoping-centrima ili imperativ nošenja garderobe u određenom registru kiča).

U svemu tome, poseban krug pakla rezervisan je za božićne filmove, nevezano za godinu proizvodnje, tip produkcije, pa i objektivne zanatsko-izvedbene kvalitete, jer su svi zapravo na isti kalup. Samo pogledajte program nekog od striming-servisa, pa ćete videti inflaciju tih naslova i primetiti čak i to da su im i posteri skoro pa istovetni. Taj kalup je tu i tamo neophodno razbiti, pa inovacije kao što su spajanje „žanra“ sa nasilnom komedijom ,,Tom and Jerry“ tipa (,,Home Alone“ serijal) ili čak uvrštavanje jednog kultnog akcionog filma, originalnog ,,Die Hard“ (Džon Mektirnan, 1988), na liste božićnih, sedaju „kao budali šamar“.

Ali, zašto stati tu i ne poigrati se sa samim simbolom Božića na zapadu, a Nove godine na istoku, jednim i jedinim Deda Mrazom? Tako smo mogli da ga vidimo kao prevaranta (,,Bad Santa“ serijal) ili kao akcionog heroja (,,Fatman“, Ešom i Jan Nelms, 2020). E, sad, skupite sve ideje iz prethodna dva pasusa i popišite ih na jedan papir, unajmite dvojicu mamlaza koji su nas „počastili“ sa dva ,,Sonic the Hedgehog“ filma da napišu scenario, oprobanog trešera Tomija Virkolu (,,Dead Snow“, ,,Kill Buljo“, ,,What Happened to Monday“, ,,The Trip“) da režira, a glumačku ekipu napunite dovoljno prepoznatljivim licima da igraju likove tanke kao list papira.

Rezultat je ,,Violent Night“, film koji nam je u sedmici za nama sleteo u bioskope i preti da postane omanji hit ove sezone, a nada se nekom kultnom statusu u budućnosti koji vrlo verovatno neće ostvariti. Uostalom, nije da niste bili upozoreni o čemu se tu radi, bilo sinopsisom koji staje na jedan list salvete, bilo posterom s kojeg vas posmatra Deda Mraz razrogačenih očiju i krvavog nosa, sa zapaljenom lušom u ustima.

Radnju možete pretpostaviti, ali da je za svaki slučaj ponovimo. Deda Mraz (Dejvid Harbur, šerif iz serije ,,Stranger Things“ i novi Helboj) rezignirana je pjandura koja uzima pauzu od posla kako bi se nalila pivom i gunđala o tome kako su današnji klinci mali narkomani koji samo traže još, još i još poklona. Nakon što se vrati na posao i sedne za uzde letećih sanki, on će se dobro ispovraćati i nastaviti da nevoljno obavlja svoj posao, možda poslednji put.

U isto vreme, sveže razvedeni Džejson Lajtston (Aleks Hasel) vodi bivšu ženu Lindu (Aleksis Lauder) i dobru, lepo vaspitanu kćerku Trudi (Lea Brejdi) na tradicionalno praznično okupljanje u kući bogate i moćne majke Gertrude (Beverli D’Anđelo). Na okupljanju će biti i njegova sestra Alva (Idi Paterson) sa svojima - bezobraznim sinom Bertom (Aleksander Eliot) i kao ćuskija glupim dečkom glumcem Morganom (Kem Žigande). Brat i sestra se međusobno bore za majčinu naklonost.

Baš u trenutku kada kuću poseti pijani Deda Mraz i nalije si malo skupog viskija, zločinci inflitrirani među osoblje posmiču ostatak osoblja i familiju uzmu kao taoce. Njihov cilj je „zamračena“ lova, 300 miliona dolara koji se skrivaju u visokotehnološkom sefu. Baba, naravno, ima jake veze koje uključuju i tim specijalaca koji je na putu, pa je zlikovcima koji identitet kriju iza „božićnih“ nadimaka vreme ograničeno. Srećom po taoce, Trudi je jako dobra devojčica koja zaista veruje u Deda Mraza s kojim održava komunikaciju, a pijani, rezignirani dedica dolazi s ubilačkom tajnom iz prošlog života u kojem je bio ljuti Viking...

Ono što sledi je opšti pičvajz u kojem će se Deda Mraz obračunavati sa zlikovcima, kako onim za koje znamo, a koje predvodi Džon Leguizamo, tako i sa onim neznanim. Ti obračuni se svode na nepreglednu „shaky-cam“ tučnjavu i inventivne krvave načine na koje dedica može da zvekne negativce penjući se prema vrhu piramide, uz nešto magijskih momenata začinjenih naivnim CGI efektima. U pauzama između njih dobijamo duge dijaloške scene o dobroti i verovanju, kao i povremene ispade fizičkog i verbalnog humora koji ovu relativno jednostavnu priču rastežu na napornih 110 minuta trajanja.

Neke od referenci film nosi kao ordenje na grudima, citirajuči ih u slici i u reči. Dve najvažnije, ,,Home Alone“ i ,,Die Hard“ se direktno spominju u ključnim trenucima, prva kada se otac i kći sretnu, a druga u Deda Mrazovoj prvoj akcionoj sceni. Takođe, pijanstvo i rezignacija su jasan namig prema filmu ,,Bad Santa“, a „kasting“ Beverli D’Anđelo na ,,National Lampoon’s Christmas Vacation“ (Džeremaja S. Čečik, 1989).

Reference su možda očite i nabacane bez nekakvog promišljanja i subverzije, ali, rekli smo, od samog početka (odnosno od postera) jasno je da gledamo treš-film, pa nešto pameti i promišljanja dalje od „prve lopte“ i nije za očekivati.

Slično „frljanje“ možemo primetiti i u glumi u kojoj različiti glumci različitim likovima pristupaju na različite načine, svako za sebe, bez nekakve grupne hemije, pa su im stoga i rezultati koji postižu varijabilni. Dejvid Harbur je raspoložen i kao pijanac i kao akcijaš, Džon Leguizamo uživa u preterivanju igranja stripovskog negativca sklonog monolozima, dok je Lea Brejdi neiritantna i skoro simpatična kao dobra devojčica. Ostali glumci pokušavaju da uskoče u neki od karikaturalnih tipova, bilo da je reč o nezadovoljnoj ženi (Aleksis Lauder), kukavnom muškarcu (Aleks Hasel) ili različitim pojavnim oblicima tuposti i sociopatije (skoro svi ostali), ali tu problem zapravo nije u njima, nego u ofrlje napisanim likovima sa slabom ili nikakvom karakterizacijom.

To bi sve bilo prihvatljivo da se ,,Violent Night“ od početka do kraja drži kao ponosan treš, tupava zabava i ništa drugo, ali tu imamo i neke druge, pre svega scenarističke probleme u kojima se izvesna ambicija (da se u blender ubaci i triler pljačke i satira s određenim političkim pod-tonovima) razilazi sa aljkavošću u izvedbi. Pa tako, recimo, Deda Mraz ima tek načetu pozadinsku priču, dobra „udica“ da baba može da u telefonskom razgovoru ispsuje senatorku odlazi u prazno, a pljačka novca ostaje bolno nerazrađena. Problem je takođe i žanrovska kriza identiteta u koju film upada jer balans između akcije i raznih tipova komedije ni u jednom trenutku nije uspostavljen. A tupavo skrojeni „univerzum“ u kojem Deda Mraz stvarno postoji, živi večno i bivši je Viking tu ne pomaže.

Ta se kriza mora preliti i na publiku. Odrasli, ozbiljniji konzumenti filmova će teško „kupiti“ Deda Mraza koji stvarno postoji i stvarno akcija, za klince koji u Deda Mraza veruju će količina krvavog i na momente morbidno kreativnog nasilja biti preterana, publika željna prazničnog ugođaja će izabrati „normalniji“ božićni film, a ljubitelji akcije će biti srećniji s reprizom originalnog ,,Die Hard“ koji ipak jeste božićni film. Čini se da je ,,Violent Night“ namenjen jedino odrasloj, a neodrasloj publici željnoj da na skoro dva sata isključi mozak i smeje se tupavim štosevima. Ali, to smo sve već znali.


11.12.22

A Film a Week - Klokkenluider

 previously published on Cineuropa


After forging a career as an actor with over a hundred film and television credits to his name, Neil Maskell has gone on to write and direct his own feature debut, a tense and wickedly funny cross-genre experience called Klokkenluider. The film world-premiered at the BFI London Film Festival while enjoying its international premiere in Black Nights’ First Features Competition.

Ewan (Amit Shah of The Hundred-Foot Journey fame) is a British government employee who has seen something he shouldn’t have. He has gone into hiding with his wife Silke (Sura Dohnke) in a rented holiday home in East Flanders while waiting for reputable journalist Suzanne Arden to reveal the secret (the title is actually the Dutch word for “whistleblower”), but the new, paranoia-infused situation affects the couple’s relationship.

The pair are soon joined by close protection officers Chris (Tom Burke) and Glynn (Roger Evans), a duo tasked with the couple’s safety until the journalist arrives. But these two bodyguards also seem to be a dysfunctional couple themselves, whose relationship is about to change due to the circumstances of their next mission. Chris tries to act professionally, never breaking cover as Kevin, while Glynn acts more or less like an amateur who’s tagging along for the ride, quick to get drunk and to break his cover as Ben.

Already worried over the implications of their discovery and how it will affect their future, Ewan and Silke are even more unnerved by the strange presence of soldiers in a nearby village, and the fact that their journalist is running late. The arrival of the foul-mouthed reporter (Jenna Coleman, a Doctor Who regular between 2012-2017) sets the highly intense third act in motion.

The key influence for Maskell’s directorial debut is undoubtedly Ben Wheatley, for whom Maskell acted twice, in Kill List (2011) and Happy New Year, Colin Burstead (2018). Both those roles were pivotal in his acting career. The director blends an intense, suspenseful thriller and a pitch-black comedy in a very “Wheatleyan” fashion, which is suitable both for indie film festivals and midnight flick screenings, but the list of references does go on. Traces of Armando Iannuci’s political satire can be found here, along with Guy Ritchie’s lack of concern for political correctness, and the echoes of 90s conspiracy thrillers from across the pond. On the other hand, Klokkenluider serves best as a distorted romantic comedy (since Ewan and Silke, and Chris and Glynn’s couple dynamics mirror one other’s to humorous effect), which is so offbeat it winds up falling half-way between Harold Pinter’s “comedy of menace” and Samuel Beckett’s surreal absurdism.

Since this is a modestly budgeted chamber piece, filmed in a limited number of locations and with a handful of actors, the movie actually depends rather heavily upon the latter. Luckily, Maskell is more than capable of directing them, guiding them but also trusting in their instincts, resulting in an interplay between the four leads which culminates in the strangest game of charades at the end of the second act. Nick Gillespie’s elegant, fluid cinematography and Jason Rayton’s rapid, clean-cut editing help the film to sidestep theatrics, whilst Andy Shortwave’s electronic score and Martin Pavey’s striking sound design further add to the tension, making Klokkenluider one of the best genre experiences on the festival circuit this season.


10.12.22

A Film a Week - Pelican / Pelikan

 previously published on Cineuropa


It might be pure randomness posing as tongue-in-cheek irony, or a case of clever festival programming, but the Black Nights premiere of Pelican, a debut feature by Croatian filmmaker Filip Heraković, took place just a day before the opening of the Football World Cup in Qatar. Just as the current World Cup is probably the most counter-intuitive event in its category (for unfolding in a country with little-to-no football culture and at an unusual time), so Heraković’s film about a footballer is the least “football-y” film about the beautiful game. In both cases, it has little to do with the masses’ favourite sport.

Josip - played by young stage actor Edi Čel, now on his second film role (which is his second this year) - is a goalkeeper forced to stay in a secluded spa resort following a skiing accident. He doesn’t fit into this environment (populated by elderly patients and cold staff members), but he doesn’t feel particularly at ease with himself either. He craves a soda drink which appears to be forbidden in the resort, he hides away from his fame, dismissing an elderly man who recognizes him as the hero goalie nicknamed Condor, he reluctantly does his therapist (Ivan Glowatzky) a favour by starring in his promotional YouTube video, and he’s not even enthusiastic about his pretty influencer girlfriend (Tena Nemet Brankov) or his teammate (Marko Petrić).

There are several signs that life as Josip knows it might be over, so he tries to forge a new identity for himself. In this respect, perhaps crashing a seminar about the emotions involved in door-to-door vacuum-cleaner selling, aimed at salespersons, under the assumed identity of a man called Branimir, isn’t an entirely senseless idea. Arguably, though, the cold spa with its weird written and unwritten rules, where patients talk about death and injuries, isn’t exactly an ideal location for soul-searching. Perhaps the more observant among the staff are right: maybe it is too relaxing.

Either way, whilst the protagonist might indeed be on a road to nowhere, the film definitely isn’t, though it does take much time, running in circles, snippets of bizarre trivia (like the cause of Arnold Schwarzenegger’s skiing accident when he was the governor of California, or the feeding habits and wing spans of certain birds, including the titular one), wild theories and outlandish desires to get there. It’s a nice ride though, thanks to a clever script penned by Heraković and Nikolina Bogdanović - which leaves most things under wraps whilst subtly building up humorous and emotional moments - and thanks also to Heraković’s meticulous directing and sharp sense of visual style. Every frame is skilfully composed and masterfully captured from the right distance by cinematographer Tomislav Krnić, whilst Matej Merlić’s largely atmospheric score and editor Iva Ivan’s moderate tempo are well-suited to the mood of the film.

Heraković is also at the top of his game when directing actors. Edi Čelić constantly under-acts in a way which actually suits his cypher of a character, whilst his minimalist movements leave room for supporting cast members. Some of these, such as Stojan Matavulj (glimpsed in The Staffroom) playing the avid hunter in the sales seminar gang, seize these opportunities for little bravuras.

Ultimately, Pelican might be a bit on the “weird wave” side (mixing Greek coldness with Finnish warmth), but it’s also fun and insightful. It is a worthy addition to the string of films by Croatian first-timers which have debuted on the A-list festival circuit this year.