Armageddon Time

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Politička tematika i političke konotacije prisutne su i u filmu Vrijeme Armagedona Jamesa Graya, ali kao pozadina koja tek ponekad izbije u prvi plan u priči o odrastanju jednog dječaka i njegovim prvim suočavanjem s nesavršenostima i nepravdama duboko utkanim u sustav. Dječak Paul Graf (igra ga Banks Repeta) odrasta u newyorškom Queensu na prijelazu između 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća u velikoj, ali tijesno povezanoj židovskoj obitelji. Njegov senzibilitet je zapravo umjetnički, ali u svojoj radničkoj obitelji imigrantskog i židovskog porijekla dobiva manje pozornosti nego što mu je potrebno. Strogi, nervozni i povremeno nasilni otac Irving (vrlo dobri Jeremy Strong) je vodoinstalater opsjednut uspjehom. Majka Esther (Anne Hathaway) mušičava je, emotivna i uglavnom neostvarena, pa se zato bavi politikom u školskom odboru. Stariji brat Ted (Ryan Sell) već se uči obrascima ponašanja u visokom društvu, a za bake i tete se čini da je Holokaust jedina tema koja ih zanima. Srećom, Paulov djed Aaron (Anthony Hopkins, očekivano izvrstan) podržava ga u ambicijama i posvećuje mu vremena. Djedova pozornost opet nije dovoljna, pa Paul u svojoj školi izvodi razne eskapade, u čemu mu je čest partner crni dječak Johnny. Johnny sanja o tome da postane astronaut, ali se polako uči surovoj istini da mu tako nešto nije dano zbog boje kože i socijalnog statusa. Kada Paul bude premješten u privatnu školu koju pohađa njegov brat, a Johnny odluči napustiti školovanje, dvojica dječaka će smisliti plan kako pobjeći od pritiska svijeta oko njih na neko bolje mjesto. Pritom, vrijeme radnje je izborna 1980. godina, a s televizije se čuje kako kalifornijski guverner Ronald Reagan ispaljuje zapaljive parole i govore koje Paul možda ne razumije, ali na koje se njegova obitelj intenzivno odaziva.

Čini se da je nakon dvije „ekskurzije u manje poznato” s filmovima Izgubljeni grad Z i Ad Astra, James Gray ponovo na svome terenu obiteljskih i imigrantskih priča židovskog i istočnoeuropskog prizvuka. S tom razlikom da sada u fokalnu točku stavlja protagonista koji je toliko mlad da možda i ne može biti svjestan svijeta koji ga okružuje. Gray to dodatno potencira bojeći Paula kao toliko zasanjanog i odsutnog da njegova potencirana naivnost prije djeluje tupo i autistično nego li nevino, što je jedan od osnovnih problema filma. Zbog toga kontrast njegove „umjetničke” slike svijeta s potencirano banalnom koju gaje njegovi roditelji, uglavnom ne funkcionira. Kao spas tu opet dolazi djed sa svojim pričama u ključnim trenucima, te poveznica između tih priča o nepravdi i diskriminaciji s istim pojavama s kojima se Paul polako suočava u jednom drugom, sadašnjem vremenu. Opet, taj društveno-politički kut je dragocjen kada ostane u pozadini filma, ali postaje nepredvidiv kada izbije u prvi plan. U određenim momentima djeluje plakatno i nakalemljeno, dok u jednoj sceni koja se odvija u Paulovoj novoj školi čak ima potencijal subverzivnosti. Naime, donator i siva eminencija škole je Fred Trump kojeg John Diehl igra za nijansu prekarikaturalno, ali je zato govor na svečanosti koji održi Fredova kći, bivša učenica škole i sadašnja tužiteljica Maryanne u sjajnoj interpretaciji Jessice Chastain, spoj motivacijskih i političkih fraza, jedan od neočekivanih vrhunaca filma, a da s osnovom zapleta ima tek marginalno veze.

Vizuali filma uglavnom prate raspoloženje protagonista i njegovog okruženja, a predominantni su tamni tonovi za enterijere i sivi za eksterijere, dok su Paulovi snovi i maštarije u živim bojama, uz povremenu upotrebu animacije. Sve se to na koncu sklapa u film koji doista govori o važnim temama, ali o previše njih i uglavnom izokola, tako da mu kao glavni adut ostaje atmosfera koja se kreće između neugodne i apokaliptične. Opet, s labavom strukturom nalik na nekoliko stranica istrgnutih iz života, Vrijeme Armagedona je film koji pomalo podsjeća na roman ili masivniju novelu, ali težinu atmosfere i bogatu teksturu ne opravdava u potpunosti. Čini se da je autor imao jaku želju ispričati baš ovu priču, ali da možda nije znao kako.