kritika pročitana u emisiji
Filmoskop na HR3
Ako je i Bježi!,
redateljski prvijenac uglavnom televizijskog glumca-komičara i
povremenog scenarista Jordana Peelea, ostavljao sumnju da je autor u
vode horora uplovio kao turist i jednokratni izletnik, sa svojim
novim uratkom Mi
tu je sumnju u potpunosti otjerao. Istini za volju, Bježi!
se je prvo dokazao kao repertoarska senzacija sa zaradom pedeset puta
većom od uloženih sredstava, pa je tek onda prepoznat i u sezoni
nagrada (Peele je dobio Oscara za najbolji originalni scenarij), a
listom pozitivne kritike su često bile iznuđene politički
korektnom kulturom koja vlada u američkim medijima, kako to obično
biva sa hrabrim, inovativnim filmovima koji se dotiču važne teme.
Želim reći, nedostaci poput nesposobnosti da se zaokruži autorska
vizija bili su zanemarivani radi izuzetno uspjelih detalja, svježeg
filmskog rukopisa u miješanju žanrova horora i satirične komedije
bez odlaska u trivijalizaciju, i općeg dojma da autor pokušava
artikulirati strah manjinske crne Amerike od većinske bijele u eri
Donalda Trumpa.
Nešto od tih nedostataka
Peele prenosi i na svoj drugi film, Mi,
snimljen sa sada već pristojnim, ako ne i impozantnim budžetom od
20 milijuna dolara. Film je već predestiniran za status kino-hita i
potencijalnog osvajača brojnih nagrada, te će mu nedostaci biti
oprošteni što opet zbog važnosti teme, što zbog još većih
ambicija kada je narativ u pitanju, što zbog dokazane vještine u
baratanju žanrovskim izražajnim sredstvima. Peele ne kopira i ne
plagira velike autore koji su na njegovu poetiku utjecali (a tu se
svakako može naći nešto od Kubricka, preko De Palme i Spielberga,
do Hitchcocka i Kaufmana, Carpentera i Cravena), odnosno to ne čini
bezočno, već dijelove sa razumevanjem inkorporira u svoj glasoviti,
atmosferični, ritmički i tehnički perfektni kolaž, čime pokazuje
da je riječ o svjesnom autoru izuzetno snažnog i prepoznatljivog
glasa.S time u vezi, glumačka postava je perfektno odabrana. Lupita
Nyong'o je polučila dosta snažniju, slojevitiju rolu od one za koju
je dobila Oscara (i to dvostruku, kao i većina glumačke postave),
Winston Duke demonstrira izvrstan "nos" za komediju i
tempiranje replika, Elizabeth Moss i Tim Heidecker im savršeno
komplementiraju, dok djeca-glumci Shahadi Wright Joseph, Evan Alex i
Madison Curry vjerojatno mogu računati na stabilnu glumačku
karijeru u budućnosti. Sjajno je pogođena i ekipa suradnika: muzika
Michaela Abelsa koji je sa Peeleom surađivao već na Bježi!
još je efektnija i pamtljivija nego li prošli put, na montažu
Nicholasa Monsoura se ne mogu uputit zamjerke, a fotografija Mikea
Gioulakisa (snimio noviji žanrovski klasik, Mitchellov It
Follows,
Shyamalanove nove filmove Split
i Glass,
te još jedan, novi Mitchellow, Under
the Silver Lake)
očekivano je perfektna i svakako dovoljno atraktivna da ispuni
Peeleovu viziju i gledaoca prikuje za ekran.
Što se radnje tiče, prvih
nekoliko scena će do pred kraj djelovati nepovezano, da bi tek tada
dobile na značenju. Peele otvara film tekstualnim karticama o
navodno napuštenim podzemnim strukturama u Americi, bivšim linijama
podzemne željeznice, iskorištenim rudarskim oknima, ali i onima za
koje se ne zna kojoj su svrsi služili. Nakon toga u kadru sporog
približavanja možemo vidjeti reklamu za humanitarnu akciju "Hands
Across America" iz 1986. godine koja je bila usmjerena protiv
siromaštva i gladi, a sugerirano je da se radnja filma u tom vremenu
i odvija. U prologu upoznajemo malu Adelaide (Curry) u posjeti
zabavnom parku u pratnji svojih roditelja koji su fokusirani na
pasivno-agresivno međusobno svađanje. Ona će odlutati do ne baš
popularne kuće straha s labirintom ogledala i tamo će vidjeti nešto
strašno - samu sebe, ali ne svoj odraz, što će je traumatizirati i
kasnije u životu. Nakon uvodne špice koja se odvija uz sporo
udaljavanje od kaveza sa zecom do šireg plana nekakvog laboratorija,
vidimo Adelaide, sada odraslu (Nyong'o), udanu za Gabea (Duke) i s
dvoje djece (Wright Joseph, Alex) u vožnji prema kući za odmor,
odnosno njenoj rodnoj kući u mjestu Santa Cruz u Californiji. Ona je
potištena, što se dijelom može objasniti činjenicom da je nedavno
pokopala majku, a dijelom i njenim strahovima koje vezuje za to
geografsko podneblje; njezina kći-tinejdžerica Zora se ne odvaja od
mobitela, mlađi sin Jason vjerojatno pati od nekakvog blažeg oblika
autizma, te na glavi često nosi masku vukodlaka, ali je makar Gabe
raspoložen za odmor i zabavu - u tu svrhu je čak impulzivno kupio i
gliser. Uostalom, i njihovi prijatelji Kitty (Moss) i Josh
(Heidecker) su tu sa svojim kćerima blizankinjama nešto starijeg
uzrasta, pa osim pasivno-agresivnog prepiranja, zadirkivanja tko je
bogatiji, tko ima bolju kuću, auto ili jahtu, što može poći po
zlu? Međutim, jedne noći, upravo kada nestane struje, Adelaide i
Gabe imaju što vidjeti pred kućom: obitelj jezivo nalik na njih
koja se, međutim, ponaša više zvjerski nego ljudski, svi su
obučeni u jednodijelna crvena odjela (kao zatvorenici ili kozmonauti
recimo), s njima ne komuniciraju, mašu krojačkim škarama i ne žele
im dobro. Adelaide, Gabe i djeca moraju bježati i boriti se za
život, ali mnogo je intrigantnije tko su klonovi i zašto su tamo,
što pored žanrovske, horor/triler-dimenzije, filmu daje i nekoliko
novih na osnovu teorija tko bi posjetioci mogli biti, odnosno što bi
mogli simbolizirati. Peele pred kraj radi dvostruku grešku
pokušavajući na silu objasniti tko su, odnosno što su klonovi i
koje su im namjere, pritom nudeći lakonsko, generičko i nedokuhano
objašnjenje kako istim bi čvorom uvezao sve narativne niti,
"čehovljevske puške" i signale posijane kroz film, te
izveo šokantan, "shyamalanovski" obrat na kraju. Ta greška
u velikoj mjeri prijeti da razori cijeli film, naročito njegovu
simboličku ravan i intrigantnu misteriju što tu predstavlja - što.
Dok je u filmu Bježi!
rasa služila kao osnov sukoba i pogonsko gorivo za horor, još od
briljantne uvodne scene prestrašenog crnca u bjelačkom buržoaskom
predgrađu, u Nama
je rasna komponenta dosta manje izražena. Gabe, Adelaide i djeca su
crnci, ali su pripadnici viših slojeva, obrazovani i situirani,
vjerojatno rođeni u okvirima svoje klase, odnosno svoj status nisu
stekli nekim iznenadnim uspjehom, sportskim ili pop-kulturnim. Čak
im je i govor buržoaski, psovanje se sankcionira, a "ghetto"
vokabular se može čuti jedino u muzici koju slušaju i kada Gabe
nespretno pokuša otjerati uljeze. On je inače tipični otac,
krupan, nespretan i limitirano zainteresiran za odgoj djece, šaljive
naravi i potpuno nesvjestan koliko su mu šale, kao i svim očevima,
otrcane ako ih se promatra iz vizure djece određene dobi. Oni su,
može se reći, sveamerička obitelj i zgodna točka za
identifikaciju, dok su bijelci Josh i Kitty možda još klasu iznad,
za nijansu bogatiji i raskalašeniji, pa stoga često bivaju
predmetom Peeleovih šala koje se mogu okarakterizirati i kao
inverzno-rasističke. Uostalom, linija sukoba ne nalazi se tu jer su
klonovi obje obitelji također pripadnici odgovarajućih rasa.
Možda je prava početna
točka za ispitivanje filmske simbolike upravo naslov, na engleskom
jeziku Us.
Ovaj padežni oblik zamjenice "mi" se u teoriji može
čitati i kao US, odnosno United States, što je kolokvijalni naziv
za Sjedinjene Američke Države. Film se, dakle, bavi stanjem nacije
u Americi, što je i očekivano za Peelea, a dodatno potvrđeno
poantom da kada kao jedina od klonova obdarena sposobnošću govora,
doduše drhtavog, Adelaidina dvojnica na pitanje što su oni lakonski
odgovori "Amerikanci". Također, poveznica s 80-im godinama
nije samo prigodna i trendovska kao što to obično biva u suvremenom
Hollywoodu, već su te "Reaganove" 80-te nekakvo mitsko
doba društvene kohezije, ekonomskog rasta i percipirano poštene
preraspodjele društvenog bogatstva, ali je i tada, kao što je
moguće vidjeti na rubovima kadra, itekako postojala margina.
Kut koji se nameće je, dakle,
klasni. Prva asocijacija koja se otvara je Michael Haneke i njegova
dva Funny Games
filma, austrijski original i američki "remake", makar na
osnovu toga što buržoasku familiju napadnu nekakvi uljezi upravo u
njihovom domu koji se smatra svetinjom. Tu Peele poantira na način
Sama Peckinpaha i filma Psi
od slame,
gradirajući nasilje u obrani od nužnog i ne baš spretnog do
ekscesnog i gotovo sadističkog, kakvim će postati kada familija ode
braniti tuđi dom od uljeza. U klasnom ključu, nadalje, možemo
tumačiti i uljeze kao onu nevidljivu marginu, osuđenike, ilegalce,
beskućnike, narkomane, sirotinju ili, što da ne, komuniste koji
izvode svoju revoluciju.
Za neka druga tumačenja poput
onih uobičajenih (klonovi kao ozvanzemaljci ili kradljivci duša i
tjela, zombiji, vampiri) može se naći poneki zgodni slučajni
trag, ali ne i čvrst dokaz. Osim za teoriju da su klonovi zapravo
projekcije Adelaidinih strahova (zato, recimo, njen klon govori, a
ostali ne), odnosno da su, univerzalnije gledano kroz psihoanalitičke
matrice, oni naša podsvijest, naši nagoni, naš id, nešto što mi
društvenim normama ograničavamo, suzbijamo i sputavamo dok se
jednom brana ne prevali i dok nas nagoni ne preplave spremni uništiti
sve ono materijalno i nematerijalno što smo stekli i stvarali.
Sjenke
i privezani, kako se klonove na nekoliko mjesta naziva, nisu, dakle
samo mračna strana američkog sna, nego i mračna strana
uopće.
Šteta
da je Peele tu mogućnost odstranio objašnjenjem i potonjim obratom,
mada pitanje je je li doista odstranio s obzirom da se sve to odvija
bez svjedoka, između nepouzdane Adelaide i njenog klona u
plesno-borbenoj sceni...
Postoji, međutim, jedna
točka gdje se socijalna antropologija i psihoanaliza mogu susresti i
u kojoj se inače sreću ekstremi: ludizam i potreba za uništenjem
postojećeg sistema u kojem se ne snalazimo, te povratkom na neki
prethodni koji idealiziramo. To važi za različite marginalne
društvene pokrete od krajnje desnice (Trumpove štafete, evangelički
kršćani) do krajnje ljevice (kojekakvi neo-marksisti i "demokratski
socijalisti"), preko sve sile anarhista lijevog ili desnog
usmerenja i naizgled apolitičnih opskurnih kultova koji zazivaju
Sudnji dan. Tu nije riječ samo o prijetnji tehnologije ili sve
složenijih normi društvenog života, već se sjeme destrukcije i
autodestrukcije krije u, metaforički govoreći, kodu ljudske duše.
S tim u vezi, možda crvena jednodijelna odjela nalik zatvorskim ne
asociraju ni na osuđenike, niti na kozmonaute (kruži teorija kako
je to posveta Spielbergu i Bliskim
susretima treće vrste),
već se možda naslanjaju na crvene lampione s kraja recentnog
žanrovskog remek-djela Karyn Kusame, The
Invitation, u kojem
apokaliptični kult, odnosno kultovi započinju revoluciju tako što
ubijaju svoje prijatelje i znance. Možda učitavam, ali možda Peele
s filmom Mi
toj revoluciji dodaje i socijalni kontekst, te poručuje da će nas
fizičke i metaforičke sjenke naših djela stići. Ali stoji da je
ovdje riječ o filmu toliko zanimljivom za tumačenje da bi ga
vrijedilo pogledati još koji put.