30.4.19

Lista - April 2019.


Ukupno pogledano:41 (39 dugometražnih, 1 kratki, 1 srednjemetražni)
Prvi put pogledano: 38 (36 dugometražnih, 1 kratki, 1 srednjemetražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledan): The Sisters Brothers
Najlošiji utisak:The Girl in the Spider's Web

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.04. video Blue My Mind (Lisa Brühlmann, 2017) - 7/10
01.04. festival The Stone Speakers / Kameni govornici (Igor Drljača, 2018) - 8/10
02.04. video Asher (Michael Caton-Jones, 2018) - 7/10
03.04. video The Sisters Brothers (Jacques Audiard, 2018) - 9/10
***03.04. festival Remapping the Origins (Johannes Gierlinger, 2019) - 6/10
04.04. kino Erased / Izbrisana (Miha Mazzini, Dušan Joksimović, 2018) - 7/10
05.04. video Halloween (David Gordon Green, 2018) - 5/10
05.04. video Who's Watching Oliver (Richie Moore, 2017) - 5/10
*06.04. kino The Last Serb in Croatia / Posljednji Srbin u Hrvatskoj (Predrag Ličina, 2019) - 6/10
07.04. festival Werewolf / Wilkolak (Adrian Panek, 2018) - 8/10
**08.04. video I am Buenos Aires / Soy Buenos Aires (Tomás Gómez Bustillo, 2016) - 7/10
09.04. video Never Steady, Never Still (Kathleen Hepburn, 2017) - 6/10
09.04. festival Joseph Pulitzer: Voice of the People (Oren Rudavsky, 2018) - 6/10
09.04. festival The Return (Malene Choi, 2018) - 7/10
*10.04. TV The Man from U.N.C.L.E. (Guy Ritchie, 2015) - 7/10
10.04. kino Welfare (Frederick Wiseman, 1975) - 9/10
10.04. festival 93Queen (Paula Eiselt, 2018) - 7/10
10.04. video Vox Lux (Brady Corbet, 2018) - 8/10
10.04. festival Murer: Anatomy of a Trial / Murer: Anatomie eines Prozesses (Christian Frosch, 2018) - 7/10
11.04. festival Cutterhead (Rasmus Kloster Bro, 2018) - 6/10
*11.04. TV Cut Bank (Matt Shakman, 2014) - 5/10
12.04. festival Who Will Write Our History (Roberta Grossmann, 2018) - 8/10
13.04. video Back Roads (Alex Pettyfer, 2018) - 7/10
13.04. video The Long Dumb Road (Hannah Fidell, 2018) - 6/10
13.04. festival #Female Pleasure (Barbara Miller, 2018) - 6/10
14.04. festival The Vice of Hope / Il vizio della speranza (Edoardo de Angelis, 2018) - 6/10
15.04. festival Hamada (Eloy Dominguez Serén, 2018) - 8/10
16.04. festival Eternal Winter / Örök tél (Attila Szász, 2018) - 5/10
17.04. video Her Smell (Alex Ross Perry, 2018) - 8/10
18.04. video 78/52: Hitchcock's Shower Scene (Alexandre O. Philippe, 2017) - 7/10
20.04. kino Us (Jordan Peele, 2019) - 8/10
20.04. video The Girl in the Spider's Web (Fede Alvarez, 2018) - 4/10
22.04. video Never Goin' Back (Augustine Frizzell, 2018) - 6/10
22.04. video St. Agatha (Darren Lynn Bousman, 2018) - 7/10
23.04. video Dragged Across Concrete (S. Craig Zahler, 2018) - 8/10
24.04. video Dog Days (Ken Marinu, 2018) - 5/10
25.04. video The Oath (Ike Barinholtz, 2018) - 6/10
26.04. kino Untitled (Michael Glawogger, Monica Wili, 2017) - 8/10
27.04. kino Happy as Lazzaro / Lazzaro felice (Alice Rohrwacher, 2018) - 7/10
27.04. video The Mule (Clint Eastwood, 2018) - 6/10
28.04. video All Square (John Hyams, 2018) - 8/10

28.4.19

A Film a Week - Golden Slumber / Gol-deun seul-leom-beo

previously published on Asian Movie Pulse

Does everything under the label of cinema has to be completely original? Of course not, because otherwise we would not be able to enjoy precious little thing called genre. Genre works on the terms of archetypes, and, for added bonus if we are lucky, it innovates or even creates them. "Golden Slumber" directed by Noh Dong-seok works as a stellar example: it is hardly original (actually, it is a second adaptation of the novel by Japanese writer Kotaro Isaka), but it well-made and fun to watch. After a successful stretch in theatres world-wide, especially in East Asia, it is being shown at Florence Korea Film Festival.

It is a recognizable riff on the trope called "wrong man wanted", with our unlikely hero Kim Gun-woo (played by Gang Dong-won seen in "Duelist", "Master" and "1987") being framed for assassination of a leading presidential candidate. Otherwise, he is a happy-go-lucky delivery guy who became a minor celebrity for being a model citizen and saving a K-Pop star from mugging, which might actually serve as a primary motive for framing him: the media would gobble up the sensational story of his fall from grace and would not go deep in the political or whatever background of the murder.
 
Framed but also warned by his high school friend and former bandmate he did not see for a while Moo-yeol (Yoon Kye-sang), Gun-woo has to run for his life against the seemingly omnipotent and omnipresent spy gang operating within the government. Everyone close to him either turns to be a traitor or dies in a brutal fashion by the hands of Gun-woo's body double nicknamed Silicone so he has no one to turn to except for maybe a Moo-yeol's former secret agent buddy Mr. Min (Kim Eui-sung, best known for the role of the businessman Yon-suk in "Train to Busan") who is, needless to say, quite a shady character.

In the meanwhile, the surviving bandmates, a computer repairman Geom-chul (Kim Seong-gyoon) and a divorce lawyer Dong-gyu (Kim Dae-myung), as well as his former girlfriend Sun-young (Han Hyo-joo of "The Beauty Inside" fame) who now works as a radio reporter, keep debating whether to help their friend or the government that is breathing down his neck. The title of the film has been taken from The Beatles song from their Abbey Road phase which the band used to cover in their "glory days". We get to hear it as a bonus.
 
Compared to the previous Japanese screen version also titled "Golden Slumber", directed by Yoshiro Nakamura in 2010, Noh's one is tighter, with less digressive sub-plots, but also with two angles distinctive for Korean cinema. One is obsession with government surveillance, which is understandable having in mind both the Korean not so distant history of military dictatorship and the playbook of movie tropes according to which the mightier the enemy, the more we root for our hero. The other one is quick and smooth transition back and forth between breathtaking action directed and edited with precision and more relaxing genres of buddy comedy and melodrama about the power of friendship.

The acting is solid throughout, while the range of the emotions some of the characters have to cover is impressive. The actors respond to the challenge with considerable zest and it works, especially in the case of Gang Dong-won whose transformations are brilliant. Also, the technical aspect of the film is so flawless that it is easy to forget about some minor script troubles.

Speaking of which, Noh treats the conspiracy in the same manner as the media in his film, never going deeper into the background why the spy syndicate had to remove the presidential candidate, while the other problem is more common for the sub-genre. The script is pretty arbitrary regarding the power of the agents who are all-mighty and all-knowing until the point they have to screw something up really badly so our guy will get the chance. But never mind that, "Golden Slumber" is an effective action thriller with an emotional core and it is really fun to watch.

27.4.19

Us

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Ako je i Bježi!, redateljski prvijenac uglavnom televizijskog glumca-komičara i povremenog scenarista Jordana Peelea, ostavljao sumnju da je autor u vode horora uplovio kao turist i jednokratni izletnik, sa svojim novim uratkom Mi tu je sumnju u potpunosti otjerao. Istini za volju, Bježi! se je prvo dokazao kao repertoarska senzacija sa zaradom pedeset puta većom od uloženih sredstava, pa je tek onda prepoznat i u sezoni nagrada (Peele je dobio Oscara za najbolji originalni scenarij), a listom pozitivne kritike su često bile iznuđene politički korektnom kulturom koja vlada u američkim medijima, kako to obično biva sa hrabrim, inovativnim filmovima koji se dotiču važne teme. Želim reći, nedostaci poput nesposobnosti da se zaokruži autorska vizija bili su zanemarivani radi izuzetno uspjelih detalja, svježeg filmskog rukopisa u miješanju žanrova horora i satirične komedije bez odlaska u trivijalizaciju, i općeg dojma da autor pokušava artikulirati strah manjinske crne Amerike od većinske bijele u eri Donalda Trumpa.
Nešto od tih nedostataka Peele prenosi i na svoj drugi film, Mi, snimljen sa sada već pristojnim, ako ne i impozantnim budžetom od 20 milijuna dolara. Film je već predestiniran za status kino-hita i potencijalnog osvajača brojnih nagrada, te će mu nedostaci biti oprošteni što opet zbog važnosti teme, što zbog još većih ambicija kada je narativ u pitanju, što zbog dokazane vještine u baratanju žanrovskim izražajnim sredstvima. Peele ne kopira i ne plagira velike autore koji su na njegovu poetiku utjecali (a tu se svakako može naći nešto od Kubricka, preko De Palme i Spielberga, do Hitchcocka i Kaufmana, Carpentera i Cravena), odnosno to ne čini bezočno, već dijelove sa razumevanjem inkorporira u svoj glasoviti, atmosferični, ritmički i tehnički perfektni kolaž, čime pokazuje da je riječ o svjesnom autoru izuzetno snažnog i prepoznatljivog glasa.S time u vezi, glumačka postava je perfektno odabrana. Lupita Nyong'o je polučila dosta snažniju, slojevitiju rolu od one za koju je dobila Oscara (i to dvostruku, kao i većina glumačke postave), Winston Duke demonstrira izvrstan "nos" za komediju i tempiranje replika, Elizabeth Moss i Tim Heidecker im savršeno komplementiraju, dok djeca-glumci Shahadi Wright Joseph, Evan Alex i Madison Curry vjerojatno mogu računati na stabilnu glumačku karijeru u budućnosti. Sjajno je pogođena i ekipa suradnika: muzika Michaela Abelsa koji je sa Peeleom surađivao već na Bježi! još je efektnija i pamtljivija nego li prošli put, na montažu Nicholasa Monsoura se ne mogu uputit zamjerke, a fotografija Mikea Gioulakisa (snimio noviji žanrovski klasik, Mitchellov It Follows, Shyamalanove nove filmove Split i Glass, te još jedan, novi Mitchellow, Under the Silver Lake) očekivano je perfektna i svakako dovoljno atraktivna da ispuni Peeleovu viziju i gledaoca prikuje za ekran.

Što se radnje tiče, prvih nekoliko scena će do pred kraj djelovati nepovezano, da bi tek tada dobile na značenju. Peele otvara film tekstualnim karticama o navodno napuštenim podzemnim strukturama u Americi, bivšim linijama podzemne željeznice, iskorištenim rudarskim oknima, ali i onima za koje se ne zna kojoj su svrsi služili. Nakon toga u kadru sporog približavanja možemo vidjeti reklamu za humanitarnu akciju "Hands Across America" iz 1986. godine koja je bila usmjerena protiv siromaštva i gladi, a sugerirano je da se radnja filma u tom vremenu i odvija. U prologu upoznajemo malu Adelaide (Curry) u posjeti zabavnom parku u pratnji svojih roditelja koji su fokusirani na pasivno-agresivno međusobno svađanje. Ona će odlutati do ne baš popularne kuće straha s labirintom ogledala i tamo će vidjeti nešto strašno - samu sebe, ali ne svoj odraz, što će je traumatizirati i kasnije u životu. Nakon uvodne špice koja se odvija uz sporo udaljavanje od kaveza sa zecom do šireg plana nekakvog laboratorija, vidimo Adelaide, sada odraslu (Nyong'o), udanu za Gabea (Duke) i s dvoje djece (Wright Joseph, Alex) u vožnji prema kući za odmor, odnosno njenoj rodnoj kući u mjestu Santa Cruz u Californiji. Ona je potištena, što se dijelom može objasniti činjenicom da je nedavno pokopala majku, a dijelom i njenim strahovima koje vezuje za to geografsko podneblje; njezina kći-tinejdžerica Zora se ne odvaja od mobitela, mlađi sin Jason vjerojatno pati od nekakvog blažeg oblika autizma, te na glavi često nosi masku vukodlaka, ali je makar Gabe raspoložen za odmor i zabavu - u tu svrhu je čak impulzivno kupio i gliser. Uostalom, i njihovi prijatelji Kitty (Moss) i Josh (Heidecker) su tu sa svojim kćerima blizankinjama nešto starijeg uzrasta, pa osim pasivno-agresivnog prepiranja, zadirkivanja tko je bogatiji, tko ima bolju kuću, auto ili jahtu, što može poći po zlu? Međutim, jedne noći, upravo kada nestane struje, Adelaide i Gabe imaju što vidjeti pred kućom: obitelj jezivo nalik na njih koja se, međutim, ponaša više zvjerski nego ljudski, svi su obučeni u jednodijelna crvena odjela (kao zatvorenici ili kozmonauti recimo), s njima ne komuniciraju, mašu krojačkim škarama i ne žele im dobro. Adelaide, Gabe i djeca moraju bježati i boriti se za život, ali mnogo je intrigantnije tko su klonovi i zašto su tamo, što pored žanrovske, horor/triler-dimenzije, filmu daje i nekoliko novih na osnovu teorija tko bi posjetioci mogli biti, odnosno što bi mogli simbolizirati. Peele pred kraj radi dvostruku grešku pokušavajući na silu objasniti tko su, odnosno što su klonovi i koje su im namjere, pritom nudeći lakonsko, generičko i nedokuhano objašnjenje kako istim bi čvorom uvezao sve narativne niti, "čehovljevske puške" i signale posijane kroz film, te izveo šokantan, "shyamalanovski" obrat na kraju. Ta greška u velikoj mjeri prijeti da razori cijeli film, naročito njegovu simboličku ravan i intrigantnu misteriju što tu predstavlja - što.  
Dok je u filmu Bježi! rasa služila kao osnov sukoba i pogonsko gorivo za horor, još od briljantne uvodne scene prestrašenog crnca u bjelačkom buržoaskom predgrađu, u Nama je rasna komponenta dosta manje izražena. Gabe, Adelaide i djeca su crnci, ali su pripadnici viših slojeva, obrazovani i situirani, vjerojatno rođeni u okvirima svoje klase, odnosno svoj status nisu stekli nekim iznenadnim uspjehom, sportskim ili pop-kulturnim. Čak im je i govor buržoaski, psovanje se sankcionira, a "ghetto" vokabular se može čuti jedino u muzici koju slušaju i kada Gabe nespretno pokuša otjerati uljeze. On je inače tipični otac, krupan, nespretan i limitirano zainteresiran za odgoj djece, šaljive naravi i potpuno nesvjestan koliko su mu šale, kao i svim očevima, otrcane ako ih se promatra iz vizure djece određene dobi. Oni su, može se reći, sveamerička obitelj i zgodna točka za identifikaciju, dok su bijelci Josh i Kitty možda još klasu iznad, za nijansu bogatiji i raskalašeniji, pa stoga često bivaju predmetom Peeleovih šala koje se mogu okarakterizirati i kao inverzno-rasističke. Uostalom, linija sukoba ne nalazi se tu jer su klonovi obje obitelji također pripadnici odgovarajućih rasa.

Možda je prava početna točka za ispitivanje filmske simbolike upravo naslov, na engleskom jeziku Us. Ovaj padežni oblik zamjenice "mi" se u teoriji može čitati i kao US, odnosno United States, što je kolokvijalni naziv za Sjedinjene Američke Države. Film se, dakle, bavi stanjem nacije u Americi, što je i očekivano za Peelea, a dodatno potvrđeno poantom da kada kao jedina od klonova obdarena sposobnošću govora, doduše drhtavog, Adelaidina dvojnica na pitanje što su oni lakonski odgovori "Amerikanci". Također, poveznica s 80-im godinama nije samo prigodna i trendovska kao što to obično biva u suvremenom Hollywoodu, već su te "Reaganove" 80-te nekakvo mitsko doba društvene kohezije, ekonomskog rasta i percipirano poštene preraspodjele društvenog bogatstva, ali je i tada, kao što je moguće vidjeti na rubovima kadra, itekako postojala margina.
Kut koji se nameće je, dakle, klasni. Prva asocijacija koja se otvara je Michael Haneke i njegova dva Funny Games filma, austrijski original i američki "remake", makar na osnovu toga što buržoasku familiju napadnu nekakvi uljezi upravo u njihovom domu koji se smatra svetinjom. Tu Peele poantira na način Sama Peckinpaha i filma Psi od slame, gradirajući nasilje u obrani od nužnog i ne baš spretnog do ekscesnog i gotovo sadističkog, kakvim će postati kada familija ode braniti tuđi dom od uljeza. U klasnom ključu, nadalje, možemo tumačiti i uljeze kao onu nevidljivu marginu, osuđenike, ilegalce, beskućnike, narkomane, sirotinju ili, što da ne, komuniste koji izvode svoju revoluciju.

Za neka druga tumačenja poput onih uobičajenih (klonovi kao ozvanzemaljci ili kradljivci duša i tjela, zombiji, vampiri) može se naći poneki zgodni slučajni trag, ali ne i čvrst dokaz. Osim za teoriju da su klonovi zapravo projekcije Adelaidinih strahova (zato, recimo, njen klon govori, a ostali ne), odnosno da su, univerzalnije gledano kroz psihoanalitičke matrice, oni naša podsvijest, naši nagoni, naš id, nešto što mi društvenim normama ograničavamo, suzbijamo i sputavamo dok se jednom brana ne prevali i dok nas nagoni ne preplave spremni uništiti sve ono materijalno i nematerijalno što smo stekli i stvarali. Sjenke i privezani, kako se klonove na nekoliko mjesta naziva, nisu, dakle samo mračna strana američkog sna, nego i mračna strana uopće. Šteta da je Peele tu mogućnost odstranio objašnjenjem i potonjim obratom, mada pitanje je je li doista odstranio s obzirom da se sve to odvija bez svjedoka, između nepouzdane Adelaide i njenog klona u plesno-borbenoj sceni...
Postoji, međutim, jedna točka gdje se socijalna antropologija i psihoanaliza mogu susresti i u kojoj se inače sreću ekstremi: ludizam i potreba za uništenjem postojećeg sistema u kojem se ne snalazimo, te povratkom na neki prethodni koji idealiziramo. To važi za različite marginalne društvene pokrete od krajnje desnice (Trumpove štafete, evangelički kršćani) do krajnje ljevice (kojekakvi neo-marksisti i "demokratski socijalisti"), preko sve sile anarhista lijevog ili desnog usmerenja i naizgled apolitičnih opskurnih kultova koji zazivaju Sudnji dan. Tu nije riječ samo o prijetnji tehnologije ili sve složenijih normi društvenog života, već se sjeme destrukcije i autodestrukcije krije u, metaforički govoreći, kodu ljudske duše. S tim u vezi, možda crvena jednodijelna odjela nalik zatvorskim ne asociraju ni na osuđenike, niti na kozmonaute (kruži teorija kako je to posveta Spielbergu i Bliskim susretima treće vrste), već se možda naslanjaju na crvene lampione s kraja recentnog žanrovskog remek-djela Karyn Kusame, The Invitation, u kojem apokaliptični kult, odnosno kultovi započinju revoluciju tako što ubijaju svoje prijatelje i znance. Možda učitavam, ali možda Peele s filmom Mi toj revoluciji dodaje i socijalni kontekst, te poručuje da će nas fizičke i metaforičke sjenke naših djela stići. Ali stoji da je ovdje riječ o filmu toliko zanimljivom za tumačenje da bi ga vrijedilo pogledati još koji put.

24.4.19

Her Smell

kritika objavljena na XXZ

2018.
scenario i režija: Alex Ross Perry
uloge: Elisabeth Moss, Agyness Deyn, Gayle Rankin, Dan Stevens, Virginia Madsen, Eric Stoltz, Cara Delevigne, Dylan Gelula, Ashley Benson, Lindsay Burdge, Amber Heard

Najnoviji film američkog indie autora Alexa Rossa Perryja Her Smell bio bi savršen parnjak Corbetovom naslovu Vox Lux više nego nekom drugom filmu iz Perryjeve filmografije. To, naravno, ne znači da sa nekima od njih nema sličnosti, bilo na faktografskom nivou (poput izbora saradnika ispred i iza kamere), bilo na nivou tematskih preokupacija - u centru opet imamo psihu koja se ruši pod pritiskom i egomaniju kao prvu, varljivu liniju odbrane koja zapravo više odmaže nego što pomaže. Sa druge strane, kao i u Corbetovom filmu opet imamo muziku i ženu koja se pod teretom slave ruši, te dramsku strukturu nalik teatru oplemenjenom filmskom kinetičnošću nalik na drugi čin Vox Luxa koji bi mogao figurirati kao jedna od pet prolongiranih scena u Her Smell.

Međutim, razlika između dva recentna filma je ona u percepciji istih, a to je u velikoj meri uslovljeno muzikom koja im stoji u temeljima. U slučaju Vox Lux to je bezlični, preproducirani pop za mase, pa i ne čudi da junakinja ima poodmakli kompleks božanstva. Her Smell se, pak, oslanja na punk-rock ikonografiju, odnosno na "riot grrrl" pod-žanr koji je 70-ih i 80-ih egzistirao u dubokom "undergroundu" da bi 90-ih nakratko iskočio, a junakinja Becky Something u maestralnoj, rizičnoj izvedbi Elisabeth Moss, kao da je modelirana po Courtney Love u periodu prve turneje grupe Hole nakon samoubistva Kurta Cobaina.
 
Becky upoznajemo na bini, na nastupu u naslovnom klubu i taj pasaž služi kao prolog filma. Pred publikom je još u elementu, peva i praši na gitari, premda njene improvizacije ne nailaze na oduševljenje njenih koleginica iz sastava Something She, bubnjarke Ali (Rankin) i basistkinje Marielle (Deyn). Međutim, već u prvoj od prolongiranih scena u "backstage"-u odmah posle nastupa jasno nam je da je Becky na dobrom putu da "otkači" i pritom samelje sve pred sobom: svoje koleginice, menadžera-izdavača Howarda (Stoltz), bivšeg muža (Stevens), pa čak i svoju nekoliko meseci staru kćerku. Slava joj je udarila u glavu, droga i alkohol joj nikako ne pomažu, a neuroze i verovatno narcisoidni poremećaj ličnosti je polako preuzimaju. Pobogu, žena se kreće okolo u pratnji jednog razodevenog šamana i jednog odevenog muljatora opšte prakse i nije ugodno društvo.

Dalji pad sledi u sledeće dve epizode od kojih se prva odvija u studiju za snimanje. Sastav mora izbaciti album kako bi ostao na sceni, ali su odnosi suviše zatrovani da bi Becky mogla da se sabere. Howardu će se izlazna strategija sa mladim sastavom koji stvara pod uticajem Something She, a koji čine bubnjarka Cassie (Delevigne) i dve gitaristkinje Dottie (Gelula) i Roxie (Benson), obiti u glavu kada ih Becky preuzme kao svoju novu grupu, što će eksplodirati u trećem činu na njihovom prvom koncertu gde će ona opako kasniti, posvađati se sa svima, napraviti haos i doživeti nervni slom.
 
U četvrtom delu je vidimo na dnu, u kući na osami, samu i u dugovima kako pokušava da sskupi snage da nastavi sa svojim životom, a trenutak sa sada već naraslom kćerkom predškolske dobi za klavirom može biti presudan. Finale smešteno pred jubilarni koncert izdavačke kuće je već konkretan korak prema oporavku, a epilog na bini sa obe grupe je trijumf, makar njen lični. Između tih scena snimljenih u kombinaciji dugih pokretnih i kratkih kadrova imamo nešto kraće scene koje simuliraju kućne video-snimke koji svedoče da su i Becky i Something She doživeli i bolje i radosnije dane ili se to makar takvim činilo.

Radnja filma, u suštini tipična za rock drame, nije od presudne važnosti, čak ni zbog ženskog ugla gledanja jer Perry strukturom od pet izdvojenih momenata u vremenu pokušava i uspeva da napravi film stanja, i to stanja uma glavne junakinje. To bi se stanje moglo nazvati košmarnim i svakako ne počinje prvo laganim, a onda ubrzanim raspadom grupe, već se sa sigurnošću može tvrditi da je grupa usled košmara odrastanja i nastala, da je Becky persona koju je osoba iza nje kreirala kao masku na prvoj liniji odbrane od sveta.

Takav dojam Perry pokušava i uspeva da ostvari uz pomoć svojih vernih saradnika. Savršeno precizna montaža Roberta Greenea uspeva da se ekscesno trajanje od preko dva sata uglavnom ne oseća, te da pomalo rigidnoj strukturi uprkos ne bude prisutan osećaj statičnosti. Muzika Keegana DeWitta se savršeno uklapa u dizajn zvuka i nabija napetost na filmičan način iako nema naročito veze sa muzikom kojom se filmski likovi bave. Posebnu pohvalu zaslužuje direktor fotografije Sean Price Williams za kreaciju vizuelne komponente košmara u mučno neprirodnim bojama. On je, kao i Perry, do sada uglavnom radio analogno, snimajući na filmskoj traci od 16mm, ali ovde se zbog poigravanja sa formatima i aspektima slike digitalna fotografija pokazala kao bolji izbor.
 
Kada smo kod stalnih saradnika, ne treba zaobići ni za uspeh filma najzaslužniju Elisabeth Moss kojoj je ovo već treća saradnja sa Perryjem nakon uloge ostavljene žene u Listen Up Philip i glavne, noseće, u određenim aspektima slične uloge Catherine u Queen of Earth sa kojim Her Smell deli neke zajedničke tačke: fragilnost uma i sreće privilegovanog sloja ljudi. Međutim, i inače hrabra glumica spremna da uroni u vrlo atipične uloge ovde odlazi nekoliko koraka dalje i hvata se ukoštac direktno sa ludilom stvarajući pritom sasvim organski lik.

Alex Ross Perry se već pokazao i dokazao kao dobar učenik, gotovo štreber i majstor za citate svojih uzora od Woodyja Allena i Ingmara Bergmana preko De Palme i Polanskog do Cassavettesa i "mumblecore" pokreta. Citati u Her Smell su, međutim, posve druge prirode, oni filmski su pomereni duboko u zadnji plan, dok pop-kulturni i literarni, odnosno dramski lakše upadaju u oči. U svojim intervjuima je govorio da su na njegove kreativne procese u jednakoj meri uticali i Shakespeare i Axl Rose i indie sastav L7, što se i vidi. Paradoks je, međutim, da je autor uspeo da na osnovu šablonizovane priče o ceni slave napravi svoj ako ne najintimniji, a onda makar najoriginalniji film.

21.4.19

A Film a Week - How Much Do You Love Yourself? / Koliko se ljubiš?

previously published on Cineuropa




How Much Do You Love Yourself? is the feature-length documentary debut by young Slovenian filmmaker Nina Blažin, which tackles the topic of homelessness in an unusual, personal way. After its world premiere, which took place at last year's edition of the Slovenian Film Festival (FSF) in Portorož, where it bagged two Vesna Awards (for Best Documentary and Best Editing), it recently premiered internationally at ZagrebDox.

We meet our heroes during what is presumably one of the best moments of their lives: living in a squat, but feeling happy, Damjan, whom we see on screen, proposes to Viktorija, who is filming the whole thing with a cell phone and whose ecstatic voice we only hear off screen before she finds a more appropriate angle from which to film their kiss. After the largely vertical, obviously amateur opening shot, the next one is clearly professionally done, in ultra-widescreen ratio. Viktorija, equipped with various tools, breaks into an abandoned building, simultaneously explaining the life philosophy of so-called “urban explorers”.

She can call it anything she wants, but the fact is that she is more or less a homeless person, spending much of her time on the streets and trying out various schemes to get some much-needed money, while her husband is in prison, expecting to be released in the near future. Also, they are both heroin addicts from broken homes (Viktorija explains that she has always been drawn to abandoned places and street life, never getting along with her parents), which makes them practically unemployable and dependent on handouts from the social security system. Their dreams are simple: to have a roof over their heads, running water, electricity and a warm bed to sleep in. However, they also have a number of obstacles in their way, addiction being just one of them.

The outcome of their battle is still uncertain, and the question of whether or not they are strong enough to endure the hardships still hangs in the air. Their love for and loyalty to each other are never in doubt, even though she can be moody and he is usually selfish. Nevertheless, what they need to do badly is to love themselves, which constantly seems an impossible task.

A lack of love, or at least compassion, on the part of the filmmaker is never a problem, since Blažin always finds the right balance in terms of how close she can get while not prying in the slightest. Of course, she gets a lot of help from her protagonists, especially Viktorija, who is a fascinating, intelligent and articulate person, deliberately open about herself without exhibiting a modicum of naivety, but also self-destructive and therefore weak.

How Much Do You Love Yourself? is also very polished in terms of style, with slick cinematography by Darko Herič, offbeat editing by Zlatjan Čučkov and a minimal yet mood-dictating original score written by Drago Ivanuša. Under Blažin’s self-assured leadership, the empathy that the film instils in the viewer feels completely genuine and never manipulative.

17.4.19

Vox Lux

kritika objavljena na XXZ

2018
scenario i režija: Brady Corbet
uloge: Natalie Portman, Jude Law, Stacy Martin, Raffey Cassidy, Jennifer Ehle, Christopher Abbott, Willem Dafoe (narator)

Brady Corbet je izuzetno neobičan filmski autor. Relativno je mlad i karijeru je počeo kao glumac tako da ireversibilnost njegovog prelaska iza kamere pomalo i čudi. Takođe, on ne režira onako kako to bivši glumci po pravilu čine, školski, sigurno, štancerski, uz puno oslanjanja na asistente. Corbet pristupa kao kompletan autor, pokušavajući da maksimalistički svoju ideju sa papira prenese na traku (da, traku, ništa digitala) i pritom povremeno hrabro ulećući u greške koje su toliko snažne da postaju deo filma i autorskog potpisa. Njegovo pisanje je literarno razbarušeno, oslanjanje na mehanizam sveznajućeg naratora vodi poreklo odatle, a i dosadašnjoj osnovnoj tematskoj preokupaciji (uticaj neposredne sredine i istorijskog "zeitgeista" u formiranju ličnosti) je u principu mesto pre u vrhunskoj literaturi nego u (vrhunskoj) kinematografiji.

Njegov prethodni film The Childhood of a Leader možemo nazvati impresivnim literarnim, dramskim i filmskim delom, greškama unatoč. Čak i kad je jedna od njih toliko u osnovi filma da ruši njegovu realističnost. Reč je o filmu koji kroz tri vremenski povezana incidenta u zimu 1919. godine oko konferencije u Versaillesu pokušava da povuče luk od čudnog deteta iz aristokratskih krugova do velikog diktatora. Greška koju Corbet čini je to da diktatori "crnog" usmerenja dolaze direktno iz mase i sa njom su sudbinski povezani (ista masa im po pravilu i presudi), dok oni "crvenog" po pravilu dolaze iz redova sitne do srednje buržoazije, masu principijelno ne poznaju i žele joj držati lekcije, a ne iz redova aristokratije. Međutim, ta greška je esencijalna za autorovu viziju i on se odlučio da je sledi.

Sličan slučaj se ponavlja u tematski sličnom, a opet nešto drugačije koncipiranom Corbetovom drugom filmu Vox Lux. U pitanju je diptih o muzičkoj zvezdi sa kompleksom (sekularnog) božanstva podeljen na dva poglavlja ("Geneza" i "Re-geneza") koja je prate u tinejdžerskim danima i na dan promocije njenog povratničkog albuma u zreloj dobi. Prvi deo se jako naslanja na prethodni film u svom istoricizmu (smešten je između pucnjave u školi Columbine i napada na WTC) i može se opisati kao "detinjstvo muzičke zvezde", da se poslužimo analogijom sa naslovom prethodnika. Drugi i nešto manje uspeli, pak, podseća na jedan od tri segmenta iz biografskog filma Steve Jobs, s tim da dijalozi nisu baš "sorkinovski" sočni, a nestalni ritam uglavnom dugih, pokretnih kadrova uzima danak u tempu što bi sve bilo itekako smisleno da film poentira sa nekom velikom istinom, što ne čini, osim ako se uzme u obzir poslednja naratorova replika.

Greška u temelju je skoro istovetna onoj iz prethodnog filma: Corbet negira činjenicu da je rok trajanja pop-zvezda kratak, u novom milenijumu još i kraći nego u prethodnom veku, te da su šanse da neka od njih održi karijeru i publiku u razmaku od 20-ak godina nerealno niske. Međutim, ta greška je opet nužna za autorovu viziju nje kao idola i temu formiranja jednog idola od materijala koji čine nešto genetskog nasleđa, nešto uticaja neposredne okoline i nešto globalnih uticaja. Možemo sa priličnom dozom sigurnosti reći da tu nema ni govora o pukoj slučajnosti, već je to deo Corbetovog stila.

Priča prati devojčicu divnog glasa i znakovitog imena Celeste (Raffey Cassidy) i počinje sa školskim masakrom prilikom kojeg Corbet citira Gusa Van Santa i njegov film Elephant. U svojoj učionici ona je jedina preživela, teško povređena sa metkom zaglavljenim u kičmi. Tokom rehabilitacije joj se starija sestra Eleanor (Martin) i sama nadarena za muziku, zaklinje da je nikada neće napustiti. Njihov spontani nastup u crkvi prilikom mise za ubijene dolazi na televiziju, pesma na radio i postaje hit koji privlači pažnju menadžera (Law) i publicistkinje (Ehle) koji ih uzimaju pod svoje i grade im karijeru. U tom procesu sestre, naročito mlađa Celeste, gube proverbijalnu, ali ne nužno samo proverbijalnu, nevinost. U trenutku potencijalnog razlaza između njih dve stiže vest o terorističkim napadima 11. septembra.

Valja primetiti da tim prvim poglavljem dominira sveznajući, sveprisutni narator (Dafoe) sa svojim ravnjivakim glasom kroz koji probija ironijska, čak cinična nota. Pored toga, valja skrenuti pažnju na nekoliko montažnih sekvenci i jednu "vontrierovsku" digresiju o klasičarskim korenima pop-muzike u Švedskoj, čime Corbet pokazuje širinu svog rediteljskog dijapazona, ali i podgreva očekivanja u smeru dramaturške naplate.

Drugo poglavlje jednako tako počinje pucnjavom, doduše drugačije stiliziranom i nekako košmarno-snolikom. Mesto radnje je plaža na Braču, u kasnijem flashbacku se čuje i muzička pozadina - Tajči. Napadači, međutim, nose maske kakve su sestre nosile u svom prvom spotu, ali nekih daljih poveznica nema, tako da je možda reč o pukoj slučajnosti.

Vest o tome dolazi baš na dan Celestine (Natalie Portman tu preuzima kormilo) povratničke turneje i lansiranja novog albuma u njenom rodnom gradiću na Staten Islandu nadomak New Yorka i pogađa je na više nivoa. Ona je sa scene odsustvovala nekoliko godina, a razlog tome može biti ekstenzivna konzumacija alkohola i skandali koji su je pratili. Pored toga, Celeste sada ima kćerku tinejdžerske dobi Albertine (Cassidy ulazi sada u tu ulogu) o kojoj se brine Eleanor (Stacy Martin ostaje u svojoj ulozi) koja se i dalje oseća kao dužnik svojoj sestri, iako je Celeste izrasla u prilično groznu i neprijatnu osobu. Pripreme za koncert otkrivaju dalje pukotine u Celestinoj ličnosti raspetoj između ljudske ranjivosti i deluzija o božanskoj veličini, a atmosfera među likovima je toksična...

Narator je sada povučen u pozadinu, ali isplivava u par ključnih trenutaka, a Corbet se svojim dugim, pokretnim kadrovima fokusira na interakciju među likovima. Za većinu kritičara ključna je bila ocena o ulozi koju je Natalie Portman ostvarila kao odrasla, problematična, sebična Celeste koja govori jakim newyorškim akcentom i skoro nekontrolisano psuje. Možda je tu reč o laganom karikiranju "celebrity" osoba i o do sada često puta oborenom klišeu o njima kao nepodnošljivima, ali versatilna glumicu takvu ulogu proždire kao retko koju u svojoj karijeri, pritom joj dodajući dubinsku psihološku notu u skladu sa Corbetovom vizijom.

Opet, mislim da njena uloga tu nije jedina bitna, ma kako dobra bila, jer je reč o izuzetno slojevitom filmu. Mnogo je intrigantniji "casting" izbor ostalih poput prešminkavanja Raffey Cassidy za drugu ulogu i Stacy Martin za istu što ovde funkcioniše jer otvara brojne i izuzetno snažne implikacije o vezama između likova čija suština prevazilazi rodbinske okvire. Višeznačnost je dodatno podvučena i izborom muzike - Celestine songove je napisala i izvela pop-zvezda Sya, dok je originalnu filmsku muziku komponovao nedavno preminuli Scott Walker u svom prepoznatljivom eksperimentalno-klasičarskom stilu ne suviše različitom od onog koji je koristio na prethodnom Corbetovom filmu. U paketu sa fotografijom Lola Crawleya (koji je takođe radio i na The Childhood of a Leader), apsolutno impresivnom posebno u kratkim pasažima u kojima snima vanvremensku newyoršku arhitekturu, Vox Lux je izuzetno impresivan film bez ijedne dosadne sekunde.

U svakom slučaju, reč je o dostojnom nasledniku Corbetovog prethodnog filma koji potvrđuje da bivši glumac ima itekako snažan autorski glas. Ostaje, međutim, pitanje hoće li Corbet ostati veran tematici koje se uhvatio, pa ćemo u budućnosti imati prilike da vidimo nekakvu "Childhood" trilogiju ili serijal, ili će svoj talenat upotrebiti da ispriča neku posve novu priču. Jedno je sigurno: sledeći njegov film će se čekati s nestrpljenjem.

14.4.19

A Film a Week - The Last Serb in Croatia / Posljednji Srbin u Hrvatskoj

previously published on Cineuropa
The year has started promisingly for audience-friendly Croatian cinema. After a decent theatrical run for Vinko Brešan's satirical political drama What a Country!, the next in line is a zombie comedy penned and helmed by first-timer Predrag Ličina, entitled The Last Serb in Croatia. The film opened nationally in Croatia on 28 February, one day ahead of its festival premiere in Serbia, at the Belgrade International Film Festival FEST. Chances are it will be at least a minor hit in both countries, as well as in the wider region of the former Yugoslavia.
It is the near future, seven years after the total bankruptcy of Croatia. The population has fallen to 2.5 million, while class differences have become more pronounced. A minority of well-to-do citizens can enjoy the perks of the high life, while the majority of the people have to rummage around in the garbage and beg on the streets just to survive. Nevertheless, they all get to "enjoy" a series of domestic blockbuster superhero films entitled Task: Impossible, revolving around the adventures of national(istic) heroine Hrvojka Horvat (Serbian actress Hristina Popović) and her superior, called The Leader, as well as live radio reports by DJ Carrot (the voice of Rene Bitorajac).
When we meet our unlikely hero, Mićo (Krešimir Mikić), it seems he is on top of this dog-eat-dog world, as he’s filthy-rich and suitably cocky. Soon enough, after the outbreak of an epidemic, he is bitten by his zombified date, so he ends up in a hospital where he meets his idol, Hrvojka – or actually, jaded actress Franka Anić, who plays the role of Hrvojka – a neo-Nazi skinhead thug called Maks (Dado Ćosić) and a mysterious businesswoman called Vesna (rising star Tihana Lazović). They all decide to go to the countryside near the Bosnian border, where they believe they have a better chance of survival. 
However, strangely, Mićo has not started turning yet, even though he was bitten hours ago. The answer to the mystery will come to light soon enough, when the gang reaches a village inhabited by a Serbian-minority family. It turns out that Serbs, Mićo included, are somehow immune to the virus. Our heroes still cannot get out of the country, which is surrounded by a wire fence, but they manage to reach a refugee camp operated by a Slovenian doctor called Jana (Judita Franković). In the meantime, an intervention team located in Sweden, consisting of a trigger-happy American general (a cameo by Sergej Trifunović), an anti-globalist activist (Croatian pop star Severina) and a scientist, is tasked with finding a cure...
Aside from the part about looking for a solution and the popular anti-globalist "water is the greatest treasure of all" discourse, the plot is fairly standard for movies of this ilk and is not Ličina's primary focus. It is merely a framework for a series of clever and provocative observations on national stereotypes and the nationalistic sentiments of the peoples of the former Yugoslavia. Ličina tries to achieve this with rapid-fire verbal and visual jokes that do not always hit the mark, even among a well-informed audience, because they sometimes demand some specific knowledge of a certain sub-culture, which is to be expected from a director with a background in music videos. The film starts promisingly, but the pace drops towards the end, though not dramatically. The star-studded cast helps a lot, as do the simple make-up and the visual effects by Miroslav Lakobrija, but the visual identity of the film is caught between its virtually no-budget means and its ambitious goals, as it clearly aspires to be more like contemporary genre cinema from Western Europe and the USA.

13.4.19

The Last Serb in Croatia / Posljednji Srbin u Hrvatskoj

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Što se skriva iza provokativnog naslova filma Predraga Ličine Posljednji Srbin u Hrvatskoj? Odgovor da to nije društveno angažirana drama ili pak dokumentarac nam je jasan ako imalo pratimo medije, od uličnih plakata do društvenih mreža. Riječ o prvoj pravoj i punokrvnoj zombi komediji u Hrvata, makar kada se radi o dugometražnom formatu, a i u Srba, uzevši u obzir da se radi o koprodukciji, te da srpska zombijada s početka desetljeća Zona mrtvih ni u kojem slučaju nije nosila odrednicu komedije. Iščekivanja u repertoarsko-komercijalnom smislu su visoka, potpomognuta intenzivnom, a opet nekako veselom i igrivom marketinškom kampanjom, film je u kino-distribuciji ne samo u Hrvatskoj, nego i Bosni i Hercegovini i Srbiji (uz uspješnu festivalsku premijeru na beogradskom FEST-u), najavljen je i u Sloveniji, za očekivati je da se priključe Crna Gora i Makedonija, što skoro zaokružuje regiju bivše Jugoslavije.
Vrijeme radnje je bliska budućnost, sedam godina nakon bankrota Hrvatske koja upadljivo sliči današnjoj. Jedina razlika su klasne razlike dovedene do ekstrema, tako da manjina uživa u mondenom životu u luksuznim vilama, restauriranim automobilskim klasicima, skupim restoranima i još skupljim ljetovanjima, gdje primjerice za tjedan dana na otoku Vir treba izdvojiti tridesetak tisuća eura, dok je većina svedena na preturanje po smeću i prosjačenje za goli život. Također, pitka voda, "Čista hrvatska", je luksuz i, kako ćemo ubrzo otkriti, nepokretni pokretač radnje. Našeg nevoljkog junaka Miću (Krešimir Mikić) upoznajemo na vrhu hijerarhijske ljestvice, dokonog i uobraženog, kako uživa u svom životu i sa strahom i prezirom gleda na "paćenike", kako se skoro službeno pripadnici nižih slojeva nazivaju. Međutim, nakon posjete kinu gdje je sa svojom jednokratnom pratiljom pogledao najnoviji nastavak svog omiljenog serijala Nemoguća zadaća o nacionalnoj super-heroini Hrvojki Horvat koja se od stoljeća sedmog bori protiv čega god, a za nacionalnu čast i ponos, naoružana samo arhaičnom retorikom, mačem i štitom, obučena kao kakva etno-varijacija na temu Wonder Woman i vođena glasom svog nadređenog Čelnika, njegov život će se iz korijena promijeniti, a da toga u prvo vrijeme neće biti niti svjestan. Bliski susret njegove pratilje sa "paćenicima" rezultirat će ugrizom koji će ju zaraziti, što će pokušati prenijeti na njega, bez rezultata, iako se svijet oko njega ruši.
Prije nego što nastavimo pratiti našeg junaka, nekoliko digresija molim, jer i prosede filma njima obiluje. Uzrok izbijanja zombi epidemije je međunarodna urota neimenovanih centara moći smještenih na svemirskoj stanici, a u centru svega stoji čista hrvatska voda na koju je multinacionalna kompanija koja upravlja svijetom bacila oko. U toj i takvoj izoliranoj, električnom ogradom i mornaricom od svijeta odsječenoj Hrvatskoj, jedino sredstvo komunikacije je čini se ultra-popularna radio stanica i njen spiker DJ Mrkva (Rene Bitorajac). Osim njega i njegove emisije jedino što spaja elitu i puk upravo je serijal o Hrvojki i njen citatni pozdrav "Zora puca! - Bit će dana!"

Nakon što se Mićo bježeći od zombija nađe u bolnici, upoznajemo i ostatak družine: dva gay bolničara (Bojan Navojec i Nikša Butijer) kojima skoro na čelu piše "topovsko meso", bijesnog ustašofilskog skinheada Maksa (Dado Ćosić), misterioznu poslovnu ženu Vesnu (Tihana Lazović sa crvenom perikom na glavi), te osobu iza lika Hrvojke Horvat, glumicu Franku (Hristina Popović) toliko ubijenu u pojam svojom loše napisanom ulogom da je sklona pretjerivanju s alkoholom i drogom do kliničke smrti i nazad. Vođena idejom s radija, ta se skupina uputi na selo, igrom slučaja nastanjeno srpskom manjinom, gdje ih čeka otkriće: Srbi su nekako imuni na zombi-virus, što je i razlog Mićine otpornosti, dok se Maks za kojeg otkrivamo da je "nečiste krvi", nacističkim tetovažama unatoč, mijenja od "zombificiranog" do normalnog stanja i nazad. Uz pomoć jedine preostale lokalne familije koju sačinjavaju baka koja je preživela i "'41. i '95." pa joj zombi-apokalipsa ne može ništa, njen prostodušni, rakiji skloni unuk Dejan (Dušan Bućan) i njegova na brzu zaradu podešena vamp-žena Jelena (Marina Redžepović), oni će se uputiti dalje u Bosnu, u izbjeglički kamp kojim upravlja slovenski par doktora Jana (Judita Franković) i Adnan Zdovc (Tvrtko Jurić), gdje će Vesna pokazati svoje pravo lice. U međuvremenu u Švedskoj tim za intervenciju sačinjen od doktora Rostocka (Siniša Popović), američkog generala Turchinsona (Sergej Trifunović), lakog na (nuklearnom) obaraču, i aktivistice za ljudska prava Francesce Gamibini de la Norde (pop-folk zvijezda Severina) pokušava naći rješenje za zaustavljanje epidemije u procesu gdje svatko vuče na svoju stranu...

Jasno, elaborirana radnja s manje ili više digresija unekoliko se podrazumjeva po pravilima žanra, ali ona je ovdje samo kostur na koji se lijepe političke i pop-kulturne reference na život u takozvanoj "jugosferi", s jasnom poantom da je u službenom diskursu na snazi narcisoidno inzistiranje na minimalnim razlikama. U to se uklapa i urotnička retorika o tome da ovim teritorijem zapravo iz sjene upravlja netko iz daljine, vjerojatno sa Zapada, bogat i moćan, kao i najnovija antiglobalistička tlapnja o dragocjenosti čiste vode što opet Balkan nekako vraća s periferije u fokus svjetske politike. Iz priloženog se čini da Ličina taj diskurs prihvaća bez jasne ironijske ograde, a razlog može biti i taj da mu je zgodan za kozmologiju partikularnog svijeta koji je izgradio, kao i taj da mu je on svojim senzibilitetom sklon. Međutim, dolje na Zemlji, odnosno u zemlji, imamo gomilu manje ili više dalekosežnih referenci na naš svakodnevni život, od pitanja iseljavanja iz Hrvatske i ograđivanja kao mjere zaštite od izbjegličkog vala (scenarij je započet prije izbjegličke krize, čime je uspjeh ove reference još i veći), pa do nezalječenih rana iz prošlih ratova i narodne muzike (premda tu Ličina poznavaocima alternativne scene namiguje koristeći zezatorsku pjesmu Masovna sa'rana izvođača koji se predstavlja kao Horor Biške kojeg nije teško povezati sa novosadskom alternativnom scenom oko parodijskih sastava Pero Defformero i Horor Piknik). Sličan muzički namig je u druge svrhe upotrebljen na bosanskoj granici, pa će svakome tko je gledao film Srđana Dragojevića Lepa sela lepo gore biti jasno, čim čuje Indexe i Bacila je sve niz rijeku, da će susret završiti obračunom. Za neke druge štoseve, pak, nije uvijek vidljivo kamo vode i može se pretpostaviti da im je podrijetlo u internim pošalicama (kao štos sa Velikom Slovenijom), ili se jednostavno gube uslijed inflacije, što u krajnjoj liniji utječe i na ritam filma koji postaje okvir za rapidno ispaljivanje štoseva, pa pri kraju dolazi do pada u tempu. Može se naslutiti zašto je tome tako, s obzirom da je period razvoja projekta bio duži nego što je to za ovakve filmove standardno čak i u regionalnim uvjetima, kao i da je proračun filma daleko od impresivnog, a dodavanje štoseva je svakako jeftinije od nabrijavanja akcije s kojom, usput, domaći redatelji uglavnom nemaju dovoljno iskustva. U tom smislu, verbalna razigranost i ciljanje hrvatske post-tranzicijske realnosti, skupa sa neriješenim traumama iz bliže i dalje prošlosti, služi svrsi koliko je to moguće, a veliki broj poznatih glumaca, hrvatskih kao i srbijanskih, uglavnom u opuštenom raspoloženju čine film još ugodnijim gledalačkim iskustvom. Manjak Ličininog iskustva (ovo mu je prvijenac u dugometražnom formatu, nakon pregršt video-spotova, reklama, kratkih filmova i rada za televiziju) ili jasne vizije što se može učiniti s određenom količinom novca vidljiv je i u odsustvu jasnog redateljskog stila, raspetog između budžeta dostatnog za trash film i ambicija da Posljednji Srbin u Hrvatskoj bude ipak više od toga. Vizualno su obilato korišteni "drone" kadrovi i osvježavajuće jednostavni efekti šminke koji su dojmljivi sami po sebi, ali djeluju kao da dolaze iz različitih filmova. Tako Posljednji Srbin u Hrvatskoj ostaje negdje između različitih žanrovskih i stilskih odrednica, između žanrovskog filma i lagane satirične komedije, između namjernog "treša" i standardnog repertoarskog kino-filma, Možda bi bio čvršći kada bi se opredjelio za jedno (osobno bih navijao za više žanra i "treša", više jeftinih efekata, prljavštine i krvi), a drugo ostavio u pozadini, ali onda ne bi zahvaćao široko koliko zahvaća. Ovako, film u konačnici ostaje negdje između želja i vjerojatnih uzora (američke fantastične i horor-komedije sa zombijima odnosno zapadnoeuropske te skandinavske žanrovske produkcije) i hrvatske i regionalne realnosti.

12.4.19

Erased / Izbrisana

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i na portalu Analitika
Slovenački pisac, scenarista i režiser Miha Macini je, prema sopstvenom priznanju, za problem „izbrisanih“, stanovnika Slovenije koji su zbog rođenja u nekoj drugoj bivšoj jugoslovenskoj republici preko noći ostali bez državljanstva, dokumenata i statusa, čuo tek četiri godine kasnije. Tom problematikom bave se neke humanitarne organizacije, ali izostao je njen tretman kroz kulturu i medije. „Izbrisani“ su još u velikoj meri tabu tema koju i pored međunarodne sudske presude osporavaju određene političke partije i delovi društva. 
 
Stoga, Macini je napisao prvu verziju scenarija, a onda ju je zbog nemogućnosti finansiranja pretočio u roman, da bi ga nakon solidnog uspeha ponovo adaptirao i režirao dugometražni prvenac. 

Film jednostavnog, a moćnog naslova „Izbrisana“ premijerno je prikazan prošle godine na nacionalnom festivalu u Portorožu (uz četiri nagrade Vesna), da bi u bioskope došao početkom ove.

Iako sadržaj možda vapi za političkom doku-dramom, Macini se opredelio za ličniju priču koja u centar stavlja odskora majku Anu Jovanović, rođenu u Kragujevcu, ali odraslu u Ljubljani. 
 
Njeni problemi počinju u porodilištu, gde ne mogu da pronađu njeno ime zavedeno u kompjuteru iako je tokom trudnoće redovno posećivala doktoricu. Otpisavši to kao administrativnu grešku, Ana se fokusira na porođaj, ali problem se vremenom stepenuje. 
 
Ne mogu je otpustiti iz bolnice dok ne plati račun, a naročito ne mogu pustiti njenu kćerku. Tek nakon scene koju napravi, pa završi u azilu za imigrante Ana saznaje da je izbrisana iz evidencije državljana.

Nakon prvog pokušaja da sredi problem u opštini, Ana ostaje i bez lične karte, ali sa saznanjem da je neće deportovati ako se bude držala ispod radara. Njoj to nije opcija jer želi kćerku nazad, pa bira teži put koji uključuje šaltere, potezanje veza, traženje pomoći od nadležnih organizacija, pa čak i obraćanje medijima...

Dramaturški film funkcioniše solidno jer Macini vrlo dobro zna da će nas desenzitizirati ako nas bude zasipao samim crnilom, pa tako Ana s vremena na vreme doživljava trenutke radosti i sitnih pobeda u borbi sa birokratskim i ne samo birokratskim vetrenjačama. Naravno, Macini će se tu i tamo osloniti na poneki kliše, možda čak i nepotrebno. Otac njenog deteta je, recimo, bogat i oženjen, a igra ga ko drugi nego Sebastijan Kavaca.

Režijski film nije impozantan, ali nije ni loš, a momenti inspiracije (recimo, kontrast između relativno sitne Ane i brutalističke arhitekture koja predstavlja državne institucije), detalji perioda i rad sa glumcima zaslužuju svaku pohvalu. Kada smo kod glume, valja reći da celi film stoji na plećima izvrsne hrvatske glumice Judite Franković-Brdar koja je sposobna za mikro-glumu bez odlaska u melodramatične aporije. Čak je i specifični ljubljanski akcenat kojim govori uverljiv sa tek pokojom greščicom.

Ostatak glumačke postave čine izvrsno izabrani slovenački glumci Marko Mandić kao televizijski novinar, Jernej Kogovšek kao Senad, još jedan od „izbrisanih“, pokojni Jernej Šugman kao policijski inspektor, Pia Zemljič i Maruša Majer kao bolničke administratorke, Doroteja Nadrah kao studentkinja medicine koja Ani izlazi u susret, kao i crnogorski glumac Izudin Bajrović u ulozi Aninog oca. Relativno male uloge ipak daju glumcima dovoljno prostora da zablistaju.

U konačnici, reč je o prilično dobrom filmu u žanrovskom ključu „čovek protiv sistema“, kog tema čini potrebnim i, nadajmo se, unekoliko katarzičnim za društvo čije ga sklonosti ka nepriznavanju krivice, žmurenju pred problemima i forsiranom odmaku od Balkana čine tom istom Balkanu upadljivo sličnim.
 

10.4.19

The Sisters Brothers

kritika objavljena na XXZ
2018.
režija: Jacques Audiard
scenario: Jacques Audiard, Thomas Bidegain (prema romanu Patricka DeWitta)
uloge: John C. Riley, Joaquin Phoenix, Jake Gyllenhaal, Riz Ahmed, Rutger Hauer, Rebecca Root, Allison Tolman

Kladim se da bi na pitanje šta bi radili kada bi mogli da snime film po svom izboru većina evropskih autora čija je karijera započela u prošlom veku odgovorila: "Western". To je kulturološka stvar jer ništa ne vrišti "Sloboda!", "Nada!" i "Novi početak!" kao western. Ergo, ništa ne može biti američkije i "amerikanskije" (jer Amerika i Americana nisu uvek jedno te isto) od westerna. Na stranu što je makar taj komadić američkog (filmskog) sna bilo itekako moguće ostvariti u Evropi, o čemu svedoče "spaghetti westerni" gde je Sergio Leone najpoznatiji, ali ne i jedini autor, te brojni westerni snimljeni u Španiji, pa čak i one nemačke ekranizacije Karla Maya snimane po bivšoj Jugoslaviji. Zanimljivo je primetiti i da se western u Evropi održao bolje nego u Americi, da je čak i evoluirao u umetnički izraz čiji se motivi uklapaju u lokalnu geografiju, istoriju i folklor, a ne obratno, pokušavajući da evropsku ili inu okolinu prilagode američkoj priči.

Nisam siguran da stvari stoje tako sa autorima mlađih generacija koji ne pamte Hladni rat, pa im Amerika ne znači ništa osim možda primamljivog prostora za rad. Nisam siguran po pitanju westerna ni kod rođenih Amerikanaca ima li iste etičke konotacije kao kod starijih generacija. Jedno je jasno: western je kao filmski i pop-kulturni žanr nakon barem jedno veka suštinskih metamorfoza temeljno ispao iz mode, pa se sveo na poligon za dokazivanje starim asovima (koji, za razliku od mladih, još znaju da uzjašu konja), uglavnom glumcima koji se sporadično hvataju režije, ili, u još gorem slučaju, kao okolina koju se ironizira i okolina za ogorčene ironizacije, što je slučaj sa nepočinstvom poput prošlogodišnjeg berlinskog naslova Damsel u režiji hipsterske braće Zellner. U takvom svetu onda postmodernisti i apsurdisti poput Tarantina, braće Coen ili Johna Macleana i njegovog prvenca Slow West dođu kao melem na ranu.

Sa druge strane, Jacques Audiard daleko je od neiskusnog autora. Karijeru je započeo 90-ih godina prošlog veka (See How They Fall, Self-Made Hero), ali se u globalnu prvu ligu plasirao tokom prve i druge decenije novog milenijuma radeći sporovozne, ali izrazito detaljne i precizne karakterne studije, pritom ne bežeći ni od žanrovskog pristupa u izvedbi, što se naročito vidi u poslednja tri filma, zatvorskoj triler-drami Prophet (nagrada žirija u Cannesu, nominacija za Oscara za najbolji strani film), romantičnoj melodrami Rust and Bone koja je dostigla status prilične senzacije na vrlo zahtevnom i za strane filmove zatvorenom američkom tržištu i možda najkontroverznijem canneskom pobedniku u poslednje vreme, filmu Dheepan koji je većim delom trajanja tipična migrantska drama na koju je nakalemljena ultra-nasilna završnica u stilu Sama Peckinpaha. Za autora tako širokog spektra, dakle, posve je logično da izabere western za debi na engleskom jeziku.

Radnja filma je donekle bazična: naslovni junaci, braća Eli (Riley) i Charlie (Phoenix) Sisters, su lovci na glave različitih senzibiliteta u službi oregonskog beskrupuloznog moćnika Komodora (Hauer) koje on šalje na misiju da ubiju drskog lopova Hermanna Warma (Ahmed) koji mu je ukrao nešto vredno, prethodno poslavši skauta Johna Morrisa (Gyllenhaal) da ga locira i zadrži. Warm je, međutim, čovek prijatne naravi i toplog senzibiliteta i, kako se ispostavlja, naučnik koji je otkrio formulu za otkrivanje zlata u vodi, a novac koji zaradi želi uložiti u utopističku komunu. Takav će prvo obrlatiti Morrisa, a ni braća neće ostati imuna na njegov šarm, pre svega usled toga što Eli želi da se povuče iz posla dok je još živ i relativno u snazi, što je unekoliko suprotno Charliejevim željama za slavom i gadnom temperamentu koji ga tera u pijane eskapade, hvalisanje i sukobe...

Na taj kostur od zapleta su vešto nakačene opservacije posejane po najrazličitijim mestima u scenariju: u kadru, u dijalozima uz logorsku vatru, u naraciji iz dnevničkih beleški... Stvari koje se tiču napretka, dinamike moći i sveta koji se večito menja, što se najbolje vidi na teritoriji na koju dolaze pioniri, kolonisti i avanturisti i koju možemo smatrati graničnim područjem civilizovanog sveta. Ništa od toga ne predstavlja neku naročitu novinu u žanru pogodnom za tumačenje od mitološkog do realističkog, ali je makar vešto utkano i kompaktno.

Audiard je suviše veliki reditelj da bi slepo sledio tuđe trendove. Umesto toga, on zadate žanrovske okvire promišlja i prilagođava ih sebi bliskoj poetici gde su intimni momenti uslikani u srednjim planovima i dvoplanima jednako važni kao i raskošni pejzaži ili krvavi, skoro pa naturalistički revolveraški obračuni. Francuski reditelj je trendova i nasleđa, sa druge strane, potpuno svestan, pa ne beži od nonšalantnog humora kako u smislu odnosa do ubistava, tako i u smislu odnosa među likovima, pre svega naslovnom braćom, ali i u smislu opservacija o tada čudima modernog sveta poput paste za zube ili klozeta sa tekućom vodom.

U produkcijskom smislu je film prilično raskošan, uglavnom zahvaljujući znatnom budžetu od 38 miliona dolara koji su svojim integritetom pribavili Audiard kao reditelj uz pomoć svojih kolega braće Dardenne i Cristiana Mungiua u svojstvu producenata. Film je snimljen na pažljivo odabranim lokacijama u Španiji i Rumuniji koje dovoljno uverljivo imitiraju američku zapadnu obalu, a izbor glumaca i ekipe se može opisati epitetom "all star". Joaquin Phoenix je utišan za nijansu, Jake Gyllenhaal pomaknut u pozadinu zajedno sa Rizom Ahmedom (njih dvojica su zajedno igrali u izuzetnom filmu Nightcrawler), a i pojedine epizode su izuzetno pamtljive. Glumački je ovo ipak ponajviše podređeno Johnu C. Rileyu, inače poslovičnom epizodisti i vrsnom komičaru, čiji je lik Elija najdetaljnije i najživotnije napisan. Odgovarajuća, a nenametljiva muzika Alexandrea Desplata i upečatljiva fotografija Benoita Debiea svakako čine ovaj western izuzetno ugodnim gledalačkim iskustvom.

Postavlja se, međutim, pitanje kome je, odnosno kakvoj publici, ovaj film namenjen. Jer reč je o revizionističkom westernu starog kova vrlo nalik na lirskiji deo opusa Sama Peckinpaha (The Ballad of Cable Hogue, Pat Garret and Billy the Kid) i na western-izlete Roberta Altmana (McCabe and Mrs. Miller) čija je osnovna humanistička crta data kroz promišljanje o posledicama divljeg kapitalizma kakav je na Divljem Zapadu vladao na ljudskost i moral. Koliko je publika naviknuta na instant-zabavu spremna da prateći bazičnu i linearnu priču napregne vijuge ne bi li ubrala reference na današnji svet? Očito filmofilima najrazličitijih profila koji znaju ceniti kada im neko podastre monumentalnu filmčinu kakve uglavnom više ne snimaju. Razlog više da se ovakav film poštuje.

7.4.19

A Film a Week - Neighbros / Susjedi

previously published on Cineuropa
Croatian filmmaker Tomislav Žaja already has over 50 titles under his belt as a producer, director or writer, spanning various different forms and formats: fiction (including adapting stage plays for television), experimental and documentary, and short, mid-length and feature-length works. However, he is probably best known for his oeuvres in the field of observational documentary. His newest title, Neighbors, premiered locally in Croatia at the end of last year, while its festival premiere is taking place at ZagrebDox, in the regional competition.
After a quote on freedom by Franz Kafka and a couple of shots that serve to orientate viewers and familiarise them with the milieu of former mental patients, edited in parallel with a simple opening-credits sequence set against drone shots of the Croatian city of Osijek, another title card appears, explaining that, in accordance with the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities, the mental institution in Osijek is being closed, and the patients are about to be reintegrated into society, slowly taking back control over their lives. In his previous 30-minute documentary Free, Žaja tackled the same topic of reintegration, homing in on people with learning disabilities who were relocated from a closed-off institution to a more open assisted-living facility.
Neighbors is not a sequel, though, nor is it simply a form of project development from a short to a feature-length title. The stakes are higher, and the group shown here is more heterogeneous. One thing that they all have in common is that they have spent a substantial amount of time in closed-off institutions like the one they are being released from (some of them have been in this situation their entire lives) and that they have to rebuild their lives. Whether they will be able to do so is still anyone’s guess.
Fortunately, they are able to get help according to their needs: some of them will stay in a halfway-house kind of facility, others have inherited property, while several of the former patients have seized the opportunity to couple up. They all want to live "like normal people", but this means something different to each of them: sometimes this entails work, sometimes love or dreaming about having children, sometimes emigration to Germany, sometimes getting back in touch with their family, finding a cat that was lost or getting support from the mayor's office for volunteering in the community. It is more of a challenge for them, but they are always able to rely on their upbeat and friendly therapist and their unusual doctor, prone to thinking outside the box.
Žaja has a gentle touch and clearly cares a great deal about his subjects, who willingly participate in the film. Sometimes they talk directly to the camera, but more often than not, they are filmed during their own interactions with fellow patients or the outside world. His main goal is to offer an insight into their world, and to achieve this, some production values had to be sacrificed. The end result is a soulful, informative and non-judgemental film that looks a bit plain, rather than stylish, though the camerawork by Jasenko Rasol has some nice touches, as do the sound design and the minimalistic original score by Vjeran Šalamon. The abundance of exterior and even situational wide shots also contributes to the relaxed feeling and the sense of optimism about the destiny of these people who have finally been given a chance for the first time.