A Film a Week - The Last Serb in Croatia / Posljednji Srbin u Hrvatskoj

previously published on Cineuropa

The year has started promisingly for audience-friendly Croatian cinema. After a decent theatrical run for Vinko Brešan's satirical political drama What a Country!, the next in line is a zombie comedy penned and helmed by first-timer Predrag Ličina, entitled The Last Serb in Croatia. The film opened nationally in Croatia on 28 February, one day ahead of its festival premiere in Serbia, at the Belgrade International Film Festival FEST. Chances are it will be at least a minor hit in both countries, as well as in the wider region of the former Yugoslavia.

It is the near future, seven years after the total bankruptcy of Croatia. The population has fallen to 2.5 million, while class differences have become more pronounced. A minority of well-to-do citizens can enjoy the perks of the high life, while the majority of the people have to rummage around in the garbage and beg on the streets just to survive. Nevertheless, they all get to "enjoy" a series of domestic blockbuster superhero films entitled Task: Impossible, revolving around the adventures of national(istic) heroine Hrvojka Horvat (Serbian actress Hristina Popović) and her superior, called The Leader, as well as live radio reports by DJ Carrot (the voice of Rene Bitorajac).

When we meet our unlikely hero, Mićo (Krešimir Mikić), it seems he is on top of this dog-eat-dog world, as he’s filthy-rich and suitably cocky. Soon enough, after the outbreak of an epidemic, he is bitten by his zombified date, so he ends up in a hospital where he meets his idol, Hrvojka – or actually, jaded actress Franka Anić, who plays the role of Hrvojka – a neo-Nazi skinhead thug called Maks (Dado Ćosić) and a mysterious businesswoman called Vesna (rising star Tihana Lazović). They all decide to go to the countryside near the Bosnian border, where they believe they have a better chance of survival. 

However, strangely, Mićo has not started turning yet, even though he was bitten hours ago. The answer to the mystery will come to light soon enough, when the gang reaches a village inhabited by a Serbian-minority family. It turns out that Serbs, Mićo included, are somehow immune to the virus. Our heroes still cannot get out of the country, which is surrounded by a wire fence, but they manage to reach a refugee camp operated by a Slovenian doctor called Jana (Judita Franković). In the meantime, an intervention team located in Sweden, consisting of a trigger-happy American general (a cameo by Sergej Trifunović), an anti-globalist activist (Croatian pop star Severina) and a scientist, is tasked with finding a cure...

Aside from the part about looking for a solution and the popular anti-globalist "water is the greatest treasure of all" discourse, the plot is fairly standard for movies of this ilk and is not Ličina's primary focus. It is merely a framework for a series of clever and provocative observations on national stereotypes and the nationalistic sentiments of the peoples of the former Yugoslavia. Ličina tries to achieve this with rapid-fire verbal and visual jokes that do not always hit the mark, even among a well-informed audience, because they sometimes demand some specific knowledge of a certain sub-culture, which is to be expected from a director with a background in music videos. The film starts promisingly, but the pace drops towards the end, though not dramatically. The star-studded cast helps a lot, as do the simple make-up and the visual effects by Miroslav Lakobrija, but the visual identity of the film is caught between its virtually no-budget means and its ambitious goals, as it clearly aspires to be more like contemporary genre cinema from Western Europe and the USA.

The Last Serb in Croatia / Posljednji Srbin u Hrvatskoj

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Što se skriva iza provokativnog naslova filma Predraga Ličine Posljednji Srbin u Hrvatskoj? Odgovor da to nije društveno angažirana drama ili pak dokumentarac nam je jasan ako imalo pratimo medije, od uličnih plakata do društvenih mreža. Riječ o prvoj pravoj i punokrvnoj zombi komediji u Hrvata, makar kada se radi o dugometražnom formatu, a i u Srba, uzevši u obzir da se radi o koprodukciji, te da srpska zombijada s početka desetljeća Zona mrtvih ni u kojem slučaju nije nosila odrednicu komedije. Iščekivanja u repertoarsko-komercijalnom smislu su visoka, potpomognuta intenzivnom, a opet nekako veselom i igrivom marketinškom kampanjom, film je u kino-distribuciji ne samo u Hrvatskoj, nego i Bosni i Hercegovini i Srbiji (uz uspješnu festivalsku premijeru na beogradskom FEST-u), najavljen je i u Sloveniji, za očekivati je da se priključe Crna Gora i Makedonija, što skoro zaokružuje regiju bivše Jugoslavije.

Vrijeme radnje je bliska budućnost, sedam godina nakon bankrota Hrvatske koja upadljivo sliči današnjoj. Jedina razlika su klasne razlike dovedene do ekstrema, tako da manjina uživa u mondenom životu u luksuznim vilama, restauriranim automobilskim klasicima, skupim restoranima i još skupljim ljetovanjima, gdje primjerice za tjedan dana na otoku Vir treba izdvojiti tridesetak tisuća eura, dok je većina svedena na preturanje po smeću i prosjačenje za goli život. Također, pitka voda, "Čista hrvatska", je luksuz i, kako ćemo ubrzo otkriti, nepokretni pokretač radnje. Našeg nevoljkog junaka Miću (Krešimir Mikić) upoznajemo na vrhu hijerarhijske ljestvice, dokonog i uobraženog, kako uživa u svom životu i sa strahom i prezirom gleda na "paćenike", kako se skoro službeno pripadnici nižih slojeva nazivaju. Međutim, nakon posjete kinu gdje je sa svojom jednokratnom pratiljom pogledao najnoviji nastavak svog omiljenog serijala Nemoguća zadaća o nacionalnoj super-heroini Hrvojki Horvat koja se od stoljeća sedmog bori protiv čega god, a za nacionalnu čast i ponos, naoružana samo arhaičnom retorikom, mačem i štitom, obučena kao kakva etno-varijacija na temu Wonder Woman i vođena glasom svog nadređenog Čelnika, njegov život će se iz korijena promijeniti, a da toga u prvo vrijeme neće biti niti svjestan. Bliski susret njegove pratilje sa "paćenicima" rezultirat će ugrizom koji će ju zaraziti, što će pokušati prenijeti na njega, bez rezultata, iako se svijet oko njega ruši.

Prije nego što nastavimo pratiti našeg junaka, nekoliko digresija molim, jer i prosede filma njima obiluje. Uzrok izbijanja zombi epidemije je međunarodna urota neimenovanih centara moći smještenih na svemirskoj stanici, a u centru svega stoji čista hrvatska voda na koju je multinacionalna kompanija koja upravlja svijetom bacila oko. U toj i takvoj izoliranoj, električnom ogradom i mornaricom od svijeta odsječenoj Hrvatskoj, jedino sredstvo komunikacije je čini se ultra-popularna radio stanica i njen spiker DJ Mrkva (Rene Bitorajac). Osim njega i njegove emisije jedino što spaja elitu i puk upravo je serijal o Hrvojki i njen citatni pozdrav "Zora puca! - Bit će dana!"

Nakon što se Mićo bježeći od zombija nađe u bolnici, upoznajemo i ostatak družine: dva gay bolničara (Bojan Navojec i Nikša Butijer) kojima skoro na čelu piše "topovsko meso", bijesnog ustašofilskog skinheada Maksa (Dado Ćosić), misterioznu poslovnu ženu Vesnu (Tihana Lazović sa crvenom perikom na glavi), te osobu iza lika Hrvojke Horvat, glumicu Franku (Hristina Popović) toliko ubijenu u pojam svojom loše napisanom ulogom da je sklona pretjerivanju s alkoholom i drogom do kliničke smrti i nazad. Vođena idejom s radija, ta se skupina uputi na selo, igrom slučaja nastanjeno srpskom manjinom, gdje ih čeka otkriće: Srbi su nekako imuni na zombi-virus, što je i razlog Mićine otpornosti, dok se Maks za kojeg otkrivamo da je "nečiste krvi", nacističkim tetovažama unatoč, mijenja od "zombificiranog" do normalnog stanja i nazad. Uz pomoć jedine preostale lokalne familije koju sačinjavaju baka koja je preživela i "'41. i '95." pa joj zombi-apokalipsa ne može ništa, njen prostodušni, rakiji skloni unuk Dejan (Dušan Bućan) i njegova na brzu zaradu podešena vamp-žena Jelena (Marina Redžepović), oni će se uputiti dalje u Bosnu, u izbjeglički kamp kojim upravlja slovenski par doktora Jana (Judita Franković) i Adnan Zdovc (Tvrtko Jurić), gdje će Vesna pokazati svoje pravo lice. U međuvremenu u Švedskoj tim za intervenciju sačinjen od doktora Rostocka (Siniša Popović), američkog generala Turchinsona (Sergej Trifunović), lakog na (nuklearnom) obaraču, i aktivistice za ljudska prava Francesce Gamibini de la Norde (pop-folk zvijezda Severina) pokušava naći rješenje za zaustavljanje epidemije u procesu gdje svatko vuče na svoju stranu...

Jasno, elaborirana radnja s manje ili više digresija unekoliko se podrazumjeva po pravilima žanra, ali ona je ovdje samo kostur na koji se lijepe političke i pop-kulturne reference na život u takozvanoj "jugosferi", s jasnom poantom da je u službenom diskursu na snazi narcisoidno inzistiranje na minimalnim razlikama. U to se uklapa i urotnička retorika o tome da ovim teritorijem zapravo iz sjene upravlja netko iz daljine, vjerojatno sa Zapada, bogat i moćan, kao i najnovija antiglobalistička tlapnja o dragocjenosti čiste vode što opet Balkan nekako vraća s periferije u fokus svjetske politike. Iz priloženog se čini da Ličina taj diskurs prihvaća bez jasne ironijske ograde, a razlog može biti i taj da mu je zgodan za kozmologiju partikularnog svijeta koji je izgradio, kao i taj da mu je on svojim senzibilitetom sklon. Međutim, dolje na Zemlji, odnosno u zemlji, imamo gomilu manje ili više dalekosežnih referenci na naš svakodnevni život, od pitanja iseljavanja iz Hrvatske i ograđivanja kao mjere zaštite od izbjegličkog vala (scenarij je započet prije izbjegličke krize, čime je uspjeh ove reference još i veći), pa do nezalječenih rana iz prošlih ratova i narodne muzike (premda tu Ličina poznavaocima alternativne scene namiguje koristeći zezatorsku pjesmu Masovna sa'rana izvođača koji se predstavlja kao Horor Biške kojeg nije teško povezati sa novosadskom alternativnom scenom oko parodijskih sastava Pero Defformero i Horor Piknik). Sličan muzički namig je u druge svrhe upotrebljen na bosanskoj granici, pa će svakome tko je gledao film Srđana Dragojevića Lepa sela lepo gore biti jasno, čim čuje Indexe i Bacila je sve niz rijeku, da će susret završiti obračunom. Za neke druge štoseve, pak, nije uvijek vidljivo kamo vode i može se pretpostaviti da im je podrijetlo u internim pošalicama (kao štos sa Velikom Slovenijom), ili se jednostavno gube uslijed inflacije, što u krajnjoj liniji utječe i na ritam filma koji postaje okvir za rapidno ispaljivanje štoseva, pa pri kraju dolazi do pada u tempu. Može se naslutiti zašto je tome tako, s obzirom da je period razvoja projekta bio duži nego što je to za ovakve filmove standardno čak i u regionalnim uvjetima, kao i da je proračun filma daleko od impresivnog, a dodavanje štoseva je svakako jeftinije od nabrijavanja akcije s kojom, usput, domaći redatelji uglavnom nemaju dovoljno iskustva. U tom smislu, verbalna razigranost i ciljanje hrvatske post-tranzicijske realnosti, skupa sa neriješenim traumama iz bliže i dalje prošlosti, služi svrsi koliko je to moguće, a veliki broj poznatih glumaca, hrvatskih kao i srbijanskih, uglavnom u opuštenom raspoloženju čine film još ugodnijim gledalačkim iskustvom. Manjak Ličininog iskustva (ovo mu je prvijenac u dugometražnom formatu, nakon pregršt video-spotova, reklama, kratkih filmova i rada za televiziju) ili jasne vizije što se može učiniti s određenom količinom novca vidljiv je i u odsustvu jasnog redateljskog stila, raspetog između budžeta dostatnog za trash film i ambicija da Posljednji Srbin u Hrvatskoj bude ipak više od toga. Vizualno su obilato korišteni "drone" kadrovi i osvježavajuće jednostavni efekti šminke koji su dojmljivi sami po sebi, ali djeluju kao da dolaze iz različitih filmova. Tako Posljednji Srbin u Hrvatskoj ostaje negdje između različitih žanrovskih i stilskih odrednica, između žanrovskog filma i lagane satirične komedije, između namjernog "treša" i standardnog repertoarskog kino-filma, Možda bi bio čvršći kada bi se opredjelio za jedno (osobno bih navijao za više žanra i "treša", više jeftinih efekata, prljavštine i krvi), a drugo ostavio u pozadini, ali onda ne bi zahvaćao široko koliko zahvaća. Ovako, film u konačnici ostaje negdje između želja i vjerojatnih uzora (američke fantastične i horor-komedije sa zombijima odnosno zapadnoeuropske te skandinavske žanrovske produkcije) i hrvatske i regionalne realnosti.