14.6.21

Fucking with Nobody

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Hannaleena Hauru

scenario: Hannaleena Hauru, Lasse Poser

uloge: Hannaleena Hauru, Samuel Kujala, Lasse Poser, Pietu Wikström, Sara Melleri, Hanna-Kaisa Tiainen, Tanja Heinänen, Jussi Lankoski, Anna Kuusamo


Je li danas, u doba apsolutne javnosti kada se putem društvenih mreža sve ubrzo nađe pod lupom onih spremnih da osude i organizuju protest, uopšte moguće napraviti komediju koja se bavi vezama i seksualnošću? Stari obrasci se smatraju ograničavajućim, heteronormativnim i opresivnim, pa se i estetika i etika posmatraju kroz beskonačne prizme moći i privilegija, tako da o romantičnim komedijama sa strogo definisanim rodnim ulogama na kakve smo navikli skoro da nema ni govora. Što se komedija seksualne tematike tiče, s novim puritanizmom stojimo još i slabije jer uhvatiti pravu proporciju pristojnosti i provokativnosti (da film, je li, ne bude dosadan) teže je nego pronaći iglu u plastu sena.


Fakat je da se u poslednjih nekoliko decenija svet promenio i da smo svi skupa postali osetljiviji i svesniji nekih stvari, kao što je fakat i da su sfera privatnog i internog gotovo isparile, pa javni i umetnički diskurs sve više liče na minsko polje. Međutim, baš u delu sveta gde su tolerancija i politička korektnost najviše uzele maha, ali se po demokratskoj tradiciji o svemu može raspravljati i (skoro) sa svime zezati, dakle u Skandinaviji, još uvek je moguće snimiti jedan takav film koji pretenduje i da bude provokativan, i da bude zabavan i da bude društveno relevantan, pa makar zbog toga morao da bude upakovan u nekoliko slojeva meta-«celofana«.


Fucking with Nobody dolazi nam iz Finske, i to od autorice Hannaleene Hauru koja je svojim dugometražnim prvencem objavila rat ispraznim letnjim venčanjima, a recentnim srednjemetražnim filmom Metatitanic kroz meta-filmsku formu ispitala izazove pred kojima se nalazi srednjeklasna heteroseksualna i heteronormativna romantična ljubav. Film je svetsku premijeru imao u Veneciji u okviru programa Biennale College Cinema, a nakon Seville i SxSW-a u Austinu zaigrao je i na letnjoj ediciji, odnosno drugom delu Rotterdama.


Hanna (Hauru) relativno je neafirmisana filmska autorica svesna da je među retkim ženama u predominantno muškom svetu. Nakon što izvisi za unosnu »tezgu« režije vampirskog filma od strane svog rivala Kristiana (Lankoski) koji je do posla došao preko veze sa scenaristkinjom i glavnom glumicom Shirley (Kuusamo), ona se na to požali svojoj sestri Viimi (Melleri) i kružoku njenih radikalno nastrojenih prijatelja. Osim Viime i Marije (Tiainen) koje su par i sklone su aktivizmu, tu su još i Hannin nekadašnji dečko Lasse (Poser) i još jedan gay par koji sačinjavaju Ara (Wikström) i mladi glumac željan probitka Ekku (Kujala). Lajtmotiv večeri alkohola i kuknjave je taj da je Kristian pozer i lažni feminista koji svoju ženu iskorišćava, a krunski dokaz su njihove slike za Instragram, zbog čega neko u ekipi dolazi na ideju da bi Hanna željna osvete i Ekku, profesionalni glumac, mogli da naprave sve to, samo bolje i, naravno, sasvim lažno, čime bi se u konačnici demaskiralo licemerje i preispitali postulati i predstave o romantičnoj ljubavi.


Rečeno-učinjeno, a već prva fotografija »para« privlači pažnju kod Hanne na poslu i uspeva smekšati čak i njenu hladnu šeficu Kristu (Heinänen), pa ekipa odluči da nastavi kampanju, a Hanna i Ekku ubrzo postaju »power couple« finskog svemrežja, kao i umetničke i »celebrity« scene. Ne treba, međutim, previše vremena da bi se pojavile prve pukotine i izbile varnice, kako na kreativnom, tako i na ličnom nivou. Ara postaje ljubomoran jer ga Ekku, opčinjen karijernim perspektivama, a možda ipak i pomalo zaljubljen u Hannu, zapostavlja. Hanna i Lasse, pak, imaju i svojih neraščišćenih računa iz prošlosti kada su bili par, a Viima i Maria se smatraju izdanima kada »kampanja« koju Hanna i Ekku vode počne dobijati obrise tradicionalnih predstava romantike i kapitalističku notu »product placement« škole marketinga.


Međutim, ispostavlja se da je i sama kampanja deo filma oko kojeg se autorski ponajviše spore Lasse i Hanna kao kreativni partneri, a da je to opet deo filma Hannaleene Hauru koji mi gledamo, što znači da već u startu ima više meta-nivoa i slojeva od onoga na šta smo računali. To, opet, otvara još jedan dodatni nivo za sprdnju koji se tiče finske (i ne samo finske) nezavisne (i ne samo nezavisne) filmske scene. Da li se to možda naša autorica i njen kreativni partner Lasse Poser to sa nama malo zajebavaju? Da li se oni, pak, ponajviše zajebavaju sa samima sobom jer u tkivu filma ima i dosta toga što se može apstrahovati kao neki interni štos koji se »ne prevodi« dobro prema javnosti.


Zapravo, ništa zato jer je Fucking with Nobody svoju misiju već ostvario, uprkos određenim preprekama poput namerno sirove, gerilske estetike sa kamerom iz ruke i poigravanjem s neprofesionalnih formatima poput YouTube videa, amaterskih snimaka iz drona, lažiranih »camcorder« snimaka, fotografija ovakvih i onakvih, i čisto intuitivnim montažnim rezovima u kojima se ne vidi puno promišljanja, te tonom koji često podseća na studentske debatne klubove. Fucking with Nobody je pre svega smešan i zabavan film koji nas pritom tera da preispitamo određene stvove, svoje ili tuđe. A kao višnja na šlagu, čak je i seksi i erotičan, naravno u granicama onoga što smo kodifikovali kao pristojno, odnosno bez trunke vulgarnosti.


Naravno, u nekom pročišćenijem obliku bio bi još bolji. Osnovna prepreka je sama struktura s previše nivoa i slojeva, i započetih, a nezavršenih priča, što je i inače boljka brojnih nezavisnih i festivalskih filmova, a što se u ovom filmu čak i apostrofira. Apostrofira se, negde pri kraju, da nije savršen, i to iz usta Hanne i Lassea koji se bore za kontrolu nad delom, ali i nad svojim životima, što opet zvuči kao mig. Ali i takav je jedan od intrigantnijih festivalskih naslova u poslednje vreme kojeg, opet, ne treba shvatati preozbiljno.

13.6.21

A Film a Week - A Song for You / Ta yu luo ye dai er

 Previously published on Asian Movie Pulse


Dukar Tserang is the best known as one of the most influential score composers and sound guys (handling everything, from design, via recording, to mixing) of the Tibetan cinema scene, with a dozen credits to his name, including the work on Pema Tseden’s “Jinpa” (2018). For Dukar, “A Song for You” is a step towards the unknown waters of filmmaking and directing, so it should not raise many eyebrows that he has picked up a topic that concerns his primary field.


The film premiered at Pingyao International Film Festival last year, and was also screened at Osaka Asian Film Festival and the virtual June edition of International Film Festival Rotterdam, where we caught it in Harbour programme. The names of its producer (Jia Zhangke) and executive producer (Pema Tseden) should secure it more festival bookings in the near future.


The story follows Ngawang (Damtin Tserang), a young folk singer / songwriter and mandolin player who is tired of the simple nomadic life in the heights and wants to make it as a professional musician with his traditionally sounding songs. He is talented, but the catch with the musical competitions are that the juries are more keen on awarding those who already have an album under their belt. Armed with a talisman of his muse Loyiter and his instrument and with some help of his friends and “frenemies”, with little to no money, he heads to the capital city with the aim to record an album or at least a single and a video clip.


Things might turn around for him when he sees a girl that looks exactly like his muse singing in a rock band. But can she help him? Is she real at all? And the music business in the nationally divided city is way tougher than Ngawang could even imagine…


A Song for You” is partly a social study of the life in one of the most mysterious corners of the world, partly a story about the way to success, partly a road movie equipped with wonderful vistas and partly an insider “dramedy” about the emerging musical industry. It does not work equally well on all those fronts, but Dukar Tserang at least tries to play to his own strengths and the strengths of the very environment, sometimes offering some deeper insights in the background.


The main trouble with the film is the screenwriting, especially in the characters development department. Even Ngawang, as the main character, seems as a broad sketch, while the others, including his family, friends and even his muse are simply relegated to functions or one or two personal traits. The choice of the non-professional cast might seem to be the right one, especially when it comes to the authentic way they fit into the scenery, but it creates havoc in the dialogue scenes where the explanatory lines are even more highlighted with quite a theatrical, over-expressive and borderline fake delivery.


On the technical level, Dukar Tserang relies on his own music and sound design and fills the film with passages that could work on their own as music video clips. Paired with slightly “touristic” cinematography by Chan Hailiang and the adept editing by Di Jin (of “Suburban Birds” and “Balloon” fame), “A Song for You” is eventually a light-hearted movie that is easy enough to swallow, but some lasting impressions should not be expected.

12.6.21

Our Friend

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Filmovi, najčešće u dramskom registru, na temu raka postali su svojevrsni zasebni podžanr. Opaka bolest se u njima tretira dvojako. S jedne strane, ona može predstavljati prepreku koja služi kao pokretač procesa transformacije protagonista ili protagonistice od sasvim običnog ili čak nedostatnog ljudskog bića u izvor inspiracije za gledatelja kroz proces borbe za život. S druge, pak, strane na samom raku se ubiraju laki emocionalni poeni, pa filmovi na tu temu nerijetko prerastaju u »festivale suza«. Tu vrijedi i dodatno pravilo da što je protagonist ili protagonistica mlađi, odnosno mlađa, to je tragedija veća, a s njom je emocionalni efekt snažniji. Ne treba tu ići puno dalje od filmova kao što su svojevrsni »rodonačelnik« žanra, Ljubavna priča Arthura Hillera (1970), ili nešto noviji naslovi »Sundance-indie« izričaja, Krive su zvijezde (2014) Josha Boonea, Ja i Earl i umiruća djevojka (2015) Alfonsa Gomez-Rejona ili Mliječni zubi Shannon Murphy (2019). Tek rijetko rak služi kao okidač za neke druge, ponekad jednako tragične procese, poput suočavanja s prošlošću u okviru obitelji, kao što je to slučaj s Dobrom ženom Mirjane Karanović (2016) ili jednako tragičnog raspada strastvene veze koja postaje predominantna tema filma Alabama Monroe (2012) Felixa van Groeningena. Najrjeđi su, pak, filmovi u kojima se raku i umiranju od istog pristupa realistički, u kojima se cijeli taj proces tretira kao nepodnošljiva rutina koja jednako razara i umiruću osobu i one njoj bliske osobe koje se o njoj brinu i koji će ju nadživjeti. Koja god bolest i umiranje od nje bili u pitanju, riječ je o procesima koji traju bar neko vrijeme i koji kao takvi mijenjaju psihu ljudi i odnose među njima.

Film Prijatelji u režiji Gabriele Cowperthwaite je dijelom i film o umiranju mlade žene i majke dviju djevojčica od raka kao o dugotrajnom procesu koji mijenja njezinu psihu, i posljedično odnos s mužem i djecom. To, naravno, ne znači da nema i drugih, hajdemo reći »žanr-momenata« i općih mjesta o tragici umiranja u relativnoj mladosti, neostvarenim željama i snovima, te porivima da se ostavi trag u životu onih koji će umiruću osobu naslijediti. S druge strane, kao što mu sam naslov govori, film Prijatelji je i o nečemu sasvim drugom, o prijateljstvu, odnosno o rijetkom blagoslovu koji su umiruća žena i njena obitelj imali u obliku odanog, pravog prijatelja koji je u to doba živio s njima i na dnevnoj bazi bivao tu »da im se nađe«. Riječ je o istinitoj priči: scenarij koji je napisao Brad Ingelsby temeljen je na autobiografskom novinskom članku Matthewa Teaguea objavljenom u Esquire magazinu u kojem je on opisao smrt svoje supruge Nicole. ali i ulogu koju je u njihovim životima igrao njihov prijatelj Dane.

Kada ih upoznajemo, negdje na prijelomu milenija, Nicole (Dakota Johnson) i Matthew (Casey Affleck) zadovoljan su mladi par na počecima svojih karijera. Ona se pokušava probiti kao glumica i pjevačica u kazalištu u New Orleansu, a on kao novinar-prašinar u lokalnom dnevnom listu. Oboje su relativne pridošlice u gradu i poznaju uglavnom kolege sa svojih poslova koji često imaju neke svoje računice, ili ih tek ograničeno puštaju u svoje krugove. Što se Nicole tiče, Dane (Jason Segel, globalno najpoznatiji po ulozi Marshalla u televizijskoj seriji Kako sam upoznao vašu majku) njen je jedini pravi i iskreni prijatelj još sa studija, koji prema njoj gaji i neka elementarna romantična osjećanja koja, pak, ne uspijeva izraziti. Za Matthewa to ne predstavlja veliki problem: Dane je jedan od onih dobroćudnih, krupnih, nespretnih, smotanih i stidljivih muškaraca koji nekako ne uspijeva formulirati životne, poslovne i romantične ciljeve i perspektive, pa se čini da se stalno traži zbog čega će ga mnogi otpisati kao gubitnika. Međutim, takav kakav je, Dane će se brzo uvući Matthewu pod kožu. Matthewova karijera, pak, kreće uzlaznom putanjom, postaje novinar-slobodnjak koji piše »priče koje nešto vrijede« i kao takav često odsustvuje od kuće i izvještava s ratišta, a obitelj (u međuvremenu na scenu stupaju i dvije kćeri, Molly i Evie) se iz New Orleansa seli u Nicolinu naslijeđenu kuću u gradiću Fairhope u Alabami, a Mattovo odsustvo postaje sve veći problem. Nicolina dijagnoza raka koji u roku od godinu dana od početka liječenja dobiva dodatni epitet terminalnog okreće stvari naglavce, tjera Matthewa da se »prizemlji« i posveti brizi o supruzi i kćerima. Matthew to očigledno ne može sam i na scenu stupa Dane, vodeći se geslom da je prijatelj u nevolji pravi prijatelj, a njegovo inicijalno odsustvo s posla prodavatelja sportske, kamperske i opreme za lov i ribolov i iz veze s novom djevojkom, možda »onom pravom«, od početna dva tjedna produžava se najprije na tri mjeseca, pa onda i do Nicoline smrti. Pitanje koje se pritom nameće je pitanje njegove motivacije za takav nesebičan čin, a odgovor na njega može biti jednostavan ili kompleksan. Jednosatavan odgovor bi glasio da Dane doista nema ništa svoje »pametnije« što može raditi jer se nije snašao u životu. Kompleksni odgovor bi bio odgonetka na pitanje kako se i zašto Dane nije snašao u životu, uključio u »trku štakora« za novcem, uspjesima i statusnim simbolima sa svojim »alfa-mužjačkim« vršnjacima. Možda zato što je zaista »beta«, submisivni muškarac koji ne zna što bi sam sa sobom, možda zato što je na neki svoj način otkrio neki dublji smisao u nematerijalnom, a možda zato što je, jednostavno, dobar čovjek i dobar prijatelj.

Na misterij koji Danea obavija nećemo dobiti jednoznačan odgovor kao što nije dobio ni Matthew Teague, ili ga makar nije podijelio s nama u svom članku, ali njegovo prisustvo u filmu funkcionira na više načina. Upravo zbog Danea, prijateljstva i njegovog prisustva u životu obitelji bez »zadnjih namjera«, Prijatelji prestaju biti još jedan film u kojem relativno mlada osoba umire od raka, inducirajući tragediju svojom sudbinom ili inspiraciju svojom borbom i voljom za životom. Razlog tomu je savršena glumačka podjela, barem kada je riječ o troje glavnih glumaca. Jason Segel je karijeru gradio uglavnom u smjeru komedije, klasične ili romantične, bazirajući je na personi dobrodušnog, pristojnog, ali smotanog diva i u tomu je polučivao promijenljiv uspjeh. U dramskom registru se pojavljivao rijetko, reklo bi se i kontra tipa, ali to je znalo biti dosta efektno, primjerice u portretu pisca Davida Fostera Wallacea u filmu Kraj turneje Jamesa Ponsoldta iz 2015. godine. Ovdje njegova tipična dobrodušnost i relativna smotanost iz komičnih uloga ima određenu težinu; igra jednu drugačiju, dramsku rolu, a na koncu nam može poslužiti kao inspiracija. Dakota Johnson je također u svojoj dosadašnjoj karijeri igrala nešto »lakše«, odnosno manje zahtjevne uloge, od glavne u »pulp« erotskoj trilogiji 50 nijansi sive, pa do sporednih u filmovima kao što su Rasprskavanje (2015) i nova Suspiria (2018) Luce Guadagnina. Nikada do sada nije morala prolaziti kroz toliki register emocija, u čemu se iskazala bez većih »iskakanja«. Izvrstan je i Casey Affleck koji zapravo ima i poneki komičarski zadatak (primjerice, Matthew pada u nesvijest kada je jako uzbuđen), a ovdje njegov unjkavi glas i mumljava shema govora dolaze do izražaja i savršeno pašu uz lik koji je na dnevnoj bazi shrvan i preumoran.


Prijatelji su doista drugačiji film od onih koje imamo u vidu kada poznajemo temu, ali realizam baziran na opservacijama detalja i dnevnih rutina ne smije čuditi kada poznajemo porijeklo kako izvornog materiala, tako i redateljice. Gabriela Cowperthwaite je svoju karijeru započela u dokumentarnom rodu, već na tom planu dokazavši da se ne boji teških tema, što je bio slučaj njenim dokumentarcem Blackfish (2015) na temu kitova-ubojica i njihovog života u zatočeništvu, ali i s igranim prvijencem Megan Leavey, također snimljenim po istinitim događajima o američkoj vojnikinji i njenim službenim psima, gdje je otkrila i »žicu« za filmove koji mogu poslužiti kao inspiracija. Pa opet, film Prijatelji je daleko od savršenog uratka, a koliko god izvrsno funkcionirao u opservacijama detalja i rutina, pada na općim mjestima filmova o raku, kao i na ponekom tek načetom podzapletu viška koji nepotrebno produljuju trajanje na preko dva sata. Dodatni problem je i nelinearna struktura koja skače kroz vrijeme i stvara dojam digresija. Digresije, doduše, jesu bile prisutne i u izvornom članku, ali one su bile kratke i fukcionalne u svrhu objašnjenja pozadine autorovog zajedničkog života sa suprugom i njihovog prijateljstva s Daneom, i nije ih bilo toliko. Ovdje je ponekad očito da je riječ o dramatizaciji, a da nelinearno slaganje radnje ima za cilj manipulaciju gledateljskim emocijama koja ne uspijeva baš uvijek. Za to krivca možemo naći i u scenaristu Bradu Ingelsbyju koji nema neki prepoznatljivi autorski potpis, ali i u redateljici koja nije odolila iskušenju da nepotrebno ne zakomplicira naraciju. No i pored toga, Prijatelji su film vrijedan vremena i pozornosti.

10.6.21

Bloodsuckers – A Marxist Vampire Comedy / Blutsauger

 kritika objavljena na XXZ



2021.

scenario i režija: Julian Radlmaier

uloge: Aleksandre Koberidze, Lilith Stangenberg, Alexander Herbst, Corinna Harfouch, Lie Kyung-taek, Daniel Hoesl, Andreas Döhler, Anton Gonopolski


Još je Marx rekao da su kapitalisti vampiri koji sisaju krv radničkoj klasi. Iako je dotični filozof u svojim delima (za razliku od privatnog, vrlo žovijalnog života) bio nasmrt ozbiljan, ova tvrdnja je sasvim sigurno metafora. Na toj metafori, veliki marksista i veliki filmski autor Marco Bellocchio je zasnovao drugu polovinu svog simbolički moćnog diptiha Blood of My Blood (2015) u kojem je gradske glavešine u Bobbiu doslovno predstavio kao vampire. Pitanje koje se nameće je može li se ista metafora upotrebiti u neke druge svrhe, recimo komične, neretko farsične, a opet usmerene prema dekonstrukciji marksizma kao filozofije, ideologije i svojevrsnog »priručnika za život«. Odgovor na to pitanje ćemo dobiti u filmu Bloodsuckers mladog i nadolazećeg nemačkog autora Juliana Radlmaiera koji je nakon svetske premijere u Moskvi (a gde drugde?) zaigrao i na letnjem izdanju Rotterdama.


Sluga Jakob (Herbst) beznadežno je zaljubljen u svoju gazdaricu, lokalnu industrijalistkinju Octaviju (Stangenberg). Iako ona pokušava da pokaže moderno, »ljudsko« lice kapitalizma (uključujući i to da ga naziva svojim personalnim asistentom, a ne slugom), ona je vampirica koja sisa njegovu krv kad on toga nije svestan, sve misleći da ga ujedaju buve. Njih dvoje očito dolaze iz različitih svetova, ali on je lojalniji njoj kao osobi nego pripadnicima svoje klase okupljenima u marksistički kružok / debatni klub koji vreme provodi u jalovim raspravama kako svrgnuti kapitalizam.


Stvari se menjaju kad na scenu stupi izbegli ruski baron (gruzijski reditelj Aleksandre Koberidze), aristokratskog nastupa, ali zapravo zadnjih namera. On, naime, nije baron, već očajnik izbegao iz Sovjetskog Saveza kojem je nemački pribaltički gradić usputna stanica za Ameriku, a Octavia, kao osoba s novcem, ali bez »klase«, idealna žrtva za pljačku i prevaru. Lažni baron Ljovuška je zapravo propali glumac, osramoćen činjenicom da mu je uloga karijere, kod Ejzenštajna u Oktobru, ostala na podu montažne sobe i to po nalogu Staljina lično. Ljovuška je igrao Trockog...


I među njima dvoma se javljaju romantične varnice bez obzira što Ljovuškina prevara biva rano otkrivena jer od jednog fotorobota za avanturu on postaje drugi, ali Octavia je sada ta koja mora skrivati svoju pravu prirodu. Da stvar bude kompleksnija, ona ni u kojem slučaju nije jedina krvopija u gradu, a ostali gradski vampiri-buržuji Ljovušku baš i ne mirišu. Politika, romansa, horor i komedija se koncentrišu na malo prostora...


U teoriji koncept mešavine političke farse s romantičnom komedijom i elementima simboličkog horora zvuči dobro, ali je zapravo zahtevan i traži majstora od reditelja. Primera radi, čak je i majstor političke farse Armando Iannucci u svom viđenju brutalnih komunističkih praksi u filmu The Death of Stalin (2017) zaigrao samo na jednu kartu i pogodio u centar. Radlmaier takav majstor ipak nije, premda ima »žicu« za političke dekonstrukcije i akrobacije, što je pokazivao i svojim kratko- i srednjemetražnim opusom, kao i dugometražnim prvencem Self-Criticism of a Bourgeois Dog (2017). Bloodsuckers se zapravo rasplinjava i postaje primer za izreku »mnogo hteli, mnogo započeli«.


Problem je što Radlmaier, inače montažer po vokaciji, nikako ne može da uspostavi ritam, pa se dva sata i deset minuta u anesteziranom tempu uglavnom statičnih scena teatarskog izraza vuku kao gladna godina. Struktura poglavlja naslovljenih »flash-forward« replikama, kao da je dignuta od Yorgosa Lanthimosa iz The Favourite (2018) isto ne donosi neko olakšanje. Isto tako mu humor nekako ne »klikće«, ne dolazi do izražaja od didaktičnog materiala i »nerdovskih« referenci i zapravo deluje čudno i nespretno poput sluge Jakoba. Nešto malo »krvi« ima u Octavijinoj i Ljovuškinoj romansi (a i izbor glumaca je odgovarajući, ma koliko bio kontra-intuitivan), a ima i ponešto dobrih uvida i opaski, naročito po pitanju klasnih odnosa i marksizma nekad i sad, za šta je lik kineskog travara, omraženog i od buržoazije i od proleterijata, dragocen.


Na kraju krajeva, ono što najviše bode oči je svojevrsna namerna aljkavost. Radnja je, naime, smeštena u dvadesete godine, a scenografija, kostimi i rekvizita variraju po kriterijumu prigodnosti od vremenskom periodu vernih do sasvim savremenih. Naravno, i to se može tumačiti kao komentar, premda je i on banalan i zvuči kao izgovor za nemar. Bloodsuckers tako postaje i ostaje hipsterski film, namenjen privlačenju pažnje i polu-provokaciji koji svoju otkačenost u stilu Bruna Dumonta, neka tu Slack Bay (2016) posluži kao orijentir, očito fingira i pritom namiguje.

7.6.21

Voyagers

 kritika objavljena na XXZ



2021.

scenario i režija: Neil Burger

uloge: Colin Farrell, Tye Sheridan, Lily-Rose Depp, Fionn Whitehead, Chanté Adams, Quintessa Swindell, Archie Madekwe, Isaac Hempstead Wright, Viveik Kalra, Madison Hu, Archie Renaux, Wern Lee


Legenda kaže da je Arthur C. Clarke bio nezadovoljan Kubrickovom adaptacijom Odiseje u svemiru, odnosno makar jednim njenim aspektom. Pisac je, naime, potrošio stranice i stranice teksta da objasni kako funkcioniše toalet u uslovima bestežinskog stanja i kako ga upotrebljavati, dok je reditelj kroz to samo protrčao, zadržavši kameru na uputstvima za upotrebu u ne baš krupnom planu, na sekund ili dva, što svakako nije bilo dovoljno gledaocu da pročita Clarkeovu briljantnu minijaturu. Možda bi pisac bio zadovoljniji da je njegovo delo palo u ruke Neilu Burgeru jer dotični u svom najnovijem filmu Voyagers više pažnje posvećuje svakodnevnim, pa čak i banalnim, detaljima dizajna uniformi, jelovnika, pribora za jelo i hodnika u svemirskom brodu nego »velikoj priči« koja se odvija, a koju bismo mogli paušalno opisati kao Goldingov Gospodar muva u svemiru.


Burgerova agenda je jasna od same uvodne kartice koja koristi globalno zagrevanje kao generički baubau i najavljuje otkriće nove planete pogodne za kolonizaciju 2060-i-neke godine. Naučnik Richard (Farrell) u tu svrhu uzgaja generaciju mladih genijalaca, naučnika i astronauta koji će poslužiti kao prva generacija da se otisne na put bez povratka, ali čiji članovi velikom većinom neće stići na odredište. Ta čast pripašće njihovoj već ostareloj deci i unucima u naponu snage jer je predviđeno da putovanje traje 86 godina. Klinci koji će ući na brod stvoreni su rekombinacijom gena (inženjeringom), odgajani u izolaciji da im ništa sa Zemlje ne može nedostajati i poslati u svemir sa preciznim instrukcijama za svaki aspekt života na brodu, od radnih zadataka do uputa za prehranu i razmnožavanje koje je predviđeno tačno za određenu godinu njihovog života i tačno pod određenim okolnostima.


Među tom grupom od 30-ak dece (»jedan školski razred« kao odokativna mera) još dok su na Zemlji izdvajaju se njih troje, inteligentni i radoznali Christopher, mudra Sela koja s Richardom ima prisan, familijarni odnos i Zac koji se boji nepoznatog. Od tog trenutka nam je jasno da će se radnja uveliko vrteti oko njih troje, ali Burger makar uspeva da nas brzom brzinom montažnih sekvenci i preletanja kroz te neke potencijalno interesantne aspekte održi zaintrigiranima i u iščekivanju nečeg većeg, bitnijeg i antropološki zanimljivijeg.


Desetak godina kasnije, deca su poodrasli tinejdžeri. Sela (Depp) je glavna doktorica, Christopher (Sheridan) je na naučničkoj i menadžerskoj poziciji, a Zac (Whitehead) je glavni inženjer. Richard je i dalje vođa misije koji sa svakim od mladića i devojaka ima privatne seanse o kojima poručuje kontroli misije na Zemlji. Christopher preko toksina u urinu otkriva da im se nepoznati aditiv dodaje u hranu, a isti locira kao inhibitor impulsa i hormona serviran sa plavom vodom. To zainteresuje Zaca i njih dvojica, kao i još par dece, prestanu da je konzumiraju zbog čega im se budi normalna pubertetska želja za interakcijom, romansom i sparivanjem, a u centru te želje stoji Sela.


Kada se Richardu prilikom popravke komunikacijskog sistema dogodi fatalna nesreća, njih dvojica otpočinju borbu za prevlast što kroz zvanične protokole, što na privatnom planu (eto nas na teritoriji Gospodara muva u svemiru, doduše ovog puta i sa devojkama) koja će eskalirati posebno kada u igru uđe i oružje namenjeno trećoj generaciji i skriveno negde na brodu, dok se kao katalizator sukoba pojavljuje i »teorija« o vanzemaljcu koji je ubio Richarda i koji se skriva na brodu. Ko će i šta će tu odneti pobedu: impuls, protokol ili razum?


Naučna fantastika je zapravo najfilozofskiji od svih literarnih i filmskih žanrova, a sama nauka u njoj ne mora igrati neku značajniju ulogu. Burger nas njome čak i ne zamara, što je svakako dobra vest, već je svestan toga da je osnovno pogonsko gorivo žanra strah, i to strah od života više nego strah od smrti. Pitanja koja on svojim filmom (koji nije adaptacija kakvog »young adult« romana, iako tako deluje) postavlja relativno su standardna za naučnofantastične utopije i distopije, reklo bi se čak i večita i u drugim žanrovima: ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo, kakva je naša iskonska priroda, može li se ona programirati ili kontrolisati zakonima i protokolima?


Nevolja je, međutim, što on tu ne zahvata ništa dublje od sijaset drugih autora u sijaset drugih dela, pa Voyagers ne funkcioniše ni kao dostojan »update« Williama Goldinga i njegove distopije u Gospodaru muva. Zbog tog površnog pristupa ceo film možemo otpisati kao prosečan školski zadatak na temu »šta bi bilo kad bi bilo« koji piše sasvim prosečan učenik. Ta se površnost ogleda i u tretmanu likova koji su, osim troje glavnih koji su svedeni na po par osobina i još nekoliko sporednih, svedenih na po impuls, ili dva potpuno nevidljivi, generički i zamenjivi. Iz takvog tretmana likova proizilazi i tretman situacija u koje oni upadaju koje su jednako tako generičke.


Cenu za to plaćaju glumci. Farrell se još i jeftino izvlači, premda je jasno da on ovde igra toliko da naplati honorar, pritom na par mesta dopuštajući da mu pobegne irski akcenat, dok mlađi ne dobijaju priliku da bilo šta supstancijalno pokažu. Od njih najbolje prolazi Lily-Rose Depp, kćerka Johnnyja Deppa koja nije nasledila očev talenat, a ni strast prema glumi, kojoj je ovo jedna od boljih uloga u karijeri jer se od nje traži da odigra pristojnu, dobru i, gle čuda, relativno pasivnu devojku, što ona čini bez značajnijih grešaka. Nekadašnji »dečko koji obećava« Tye Sheridan, kao klinac briljantan u »backwoods noir« filmovima Mud Jeffa Nicholsa i Joe Davida Gordona Greena sveden je na meru mudrog, ali mlakog vođe, što mu ne stoji, a tako tesan okvir ne uspeva da probije. Najgore prolazi Fionn Whitehead kojeg je Christopher Nolan otkrio u svom filmu Dunkirk u ulozi »ničim izazvanog« psihopate.


Koliko god bio prosečan ili čak loš scenarista (dijalozi u Voyagers na rubu su kriminalnih), Neil Burger je dovoljno vešt i versatilan reditelj da to nekako pokrije. U svojoj karijeri do sada je imao i drame, i kostimirane sprektakle, i naučnu fantastiku, i »young adult« distopije. U akcionim scenama, njegova je režija dovoljno kinetična, a trikovi s montažnim sekvencama, ma koliko providni i banalni bili, makar su izvedeni tehnički zadovoljavajuće. To sve je dovoljno da Voyagers bude tek gledljiv film kojem sledi brzi zaborav.

3.6.21

High Ground

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Stephen Maxwell Johnson

scenario: Chris Anastassiades

uloge: Simon Baker, Jacob Junior Nayinggul, Jack Thompson, Callan Mulvey, Caren Pistorius, Sean Mununggurr, Witiyana Marika, Esmeralda Marimowa


Engleski termin »high ground« ima dva značenja. U doslovnom koje se najčešće koristi u vojne i topografske svrhe označava uzvišenje koje omogućava taktički bolji položaj. U prenesenom se odnosi na moralnu superiornost, odnosno na superiornost pojedinog moralnog izbora. Oba ova značenja dolaze u direktan sukob u australskom vesternu navedenog naslova po scenariju Chrisa Anastassiadesa i u režiji Stephena Maxwella Johnsona na temu problematične australske kolonijalne istorije koji je prikazan na beogradskom Festu.


Objasnimo najpre specifikum australskog kolonijalizma koji za rezultat nije imao samo naseljavanje i razvoj kontinenta, već i genocid nad domorodačkim aboridžinskim stanovništvom kasnije preinačen »samo« u sistemski rasizam. Prvi beli naseljenici u XVIII veku dolazili su iz redova robijaša najčešće irskog porekla koji su proterivanjem bivali kažnjavani za pobunu protiv britanske kolonizacije i okupacije njihove zemlje, te njihovih britanskih čuvara. Za »nagradu« ili makar odušak, dotični su robijaši bili puštani da se iživljavaju nad domorocima jer su, za razliku od njih, makar bili beli i pismeni, pa su razlike između veroispovesti (katolička u odnosu na protestantsku) i etniciteta (keltski u odnosu na anglosaksonski) postale manje bitne. Za čuvare i misionare se iživljavanje podrazumevalo, a pravdano je poznatim narativom o superiornosti (polu-)obrazovanih hrišćana nad crnim divljacima. Do polovine XX veka, retko ko je u Australiju odlazio svojom voljom, što je rezultiralo i skromnijim »vestern« folklorom (u poređenju s američkim, to jest), ali i ukorenjenijom diskriminacijom Aboridžina koji su bivali ubijani ili proterivani u sve negostoljubivije pustinjske predele i čija su deca bivala sistematski otimana, pokrštavana i prevaspitavana od strane države i crkve. O tome se uglavnom nije govorilo, a tišinu je u velikoj meri tek 70-ih godina prošlog veka prekinuo pisac B. Wongar (pravim imenom Sreten Božić) o kojem je Andrijana Stojković snimila jedan od najboljih recentnih srpskih dokumentaraca.


U prologu smeštenom u 1919. godinu, upoznajemo grupu Aboridžina u njihovim dnevnim aktivnostima i ritualima poput lova i prenošenja znanja s jedne generacije na drugu. Njihova idila prekinuta je dolaskom misije koju sačinjavaju jedan sveštenik, dvojica aboridžinskih vodiča i buljuk belih naoružanih policajaca ili vojnika. Misija je navodno mirna, a snajperista i veteran Prvog svetskog rata, Travis (Baker) ima zadatak da prvi zapuca sa svog položaja na uzvišenju dođe li do komešanja. Do gungule dolazi relativno ubrzo, ali Travis nije taj koji će ispaliti prvi metak. To će učiniti njegov ratni drug Eddy (Mulvey), što će rezultirati pokoljem svih prisutnih domorodaca, dakle i žena, dece i staraca, te Travisovom nečistom savešću. Preživljavaju, pak, jedan starac (Marika) koji se pre toga sakrio u stenu, jedan ranjeni lovac-ratnik, jedna žena koja je zaronila i jedan dečak kojeg Travis uspeva pokupiti i odvesti sa sobom u postaju i dati svojoj sestri Claire (Pistorius) na brigu.


Dvanaest godina kasnije, taj dečak Gutyuk (Nayinggul) je dobio hrišćansko ime Tommy i izrastao je u spretnog i snalažljivog mladića. Postaju i celi kraj, međutim, potresaju napadi »divljaka« predvođenih Baywarom (Mununggurr), jednim od ljudi koji su preživeli pokolj dvanaest godina ranije kojeg poganja želja za osvetom. Zapovednik Moran (Thompson) dolazi sa idejom da se pokrene misija u kojoj će Travis iskoristiti Tommyja da dođe do Bayware (njih dvojica su u srodstvu), što obojicu, i čoveka i mladića, stavlja pred dileme kome i čemu pripadaju, odnosno treba li slušati naređenja ili vlastiti moralni kompas. Jedino što je sigurno je da će krv pasti.


Neki će kritičari autorskom dvojcu zameriti to da posežu za relativizacijama i stavljanjem znaka jednakosti između dva »-izma«, kolonijalizma i varvarizma, ali to, čak i da stoji, za filmske kvalitete High Ground nije presudno. Žanrovski film, pa tako i vestern, počiva na nekim pravilima i šablonima, a izvesna doza uprošćavanja ne samo da je dozvoljena, već je i nužna. Zamerke da su likovi uglavnom dobro poznati filmski tipovi uglavnom stoji, pre svega zbog toga što u tim krutim okvirima glumci ne uspevaju da se razmašu, ali i to je jedan od kompromisa koji autori žanrovskog filma moraju napraviti. Za to se Johnson u velikoj meri iskupljuje spretnom režijom akcionih scena, te angažmanom direktora fotografije Andrewa Commisa koji hvata svu lepotu, ali i svu surovost australske divljine koja ne podrazumeva samo ljude s obeju zaraćenih strana, već i ubilački nastrojenu prirodu – pustinju, močvaru, guštere, krokodile, mrave...


Johnson takođe čini dosta toga u smislu prezentacije aboridžinske kulture. Način života i rituale snima s pažnjom i poštovanjem, a aboridžinskim glumcima daje solidne uloge (aboridžinski likovi razrađeniji su od belačkih) i tako ih ispostavlja i izvodi na svetla nacionalne i globalne filmske pozornice. Treba imati u vidu da se Johnson i Anasatssiades i inače uopšte ne sklanjaju od neprijatih tema maltretmana Aboridžina u prošlosti i danas, njihov prethodni film Yolngu Boy (2001) bavio se upravo time, a da to ne čini ni produkcijska kuća Bunya Productions poznata po angažovanim žanrovskim filmovima. High Ground je, dakle, jedan od naslova koji itekako zaslužuju pažnju.

31.5.21

Lista - Maj 2021.

 


Ukupno pogledano: 56 (30 dugometražnih, 26 kratkometražnih)
Prvi put pogledano: 55 (29 dugometražnih, 26 kratkometražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): High Ground
Najlošiji utisak: Kids Run


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetažni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena
 
01.05. kino The Reason I Jump (Jerry Rothwell, 2020) - 7/10
01.05. video One Night in Miami... (Regina King, 2020) - 5/10
01.05. video Ma Rainey's Black Bottom (George C. Wolfe, 2020) - 6/10
01.05. video Judas and the Black Messiah (Shaka King, 2021) - 7/10
03.05. kino Wrath of Man (Guy Ritchie, 2021) - 6/10
**03.05. festival Jobs for All! / Arbete at alla! (Alex Danielson, Maximilien Van Aertryck, 2021) - 8/10
06.05. video Night of the Kings / La nuit des rois (Philippe Lacote, 2020) - 8/10
09.05. festival Lovers / Amants (Nicole Garcia, 2020) - 6/10
09.05. festival Simple Passion / Passion simple (Danielle Arbid, 2020) - 6/10
10.05. festival The Dig (Simon Stone, 2021) - 7/10
10.05. festival Monday (Argyris Papadimitropoulos, 2020) - 5/10
11.05. festival Deadlock / Zastoj (Vinko Möderndorfer, 2021) - 6/10
11.05. festival It Snows in Benidorm / Nieva en Benidorm (Isabel Coixet, 2020) - 6/10
12.05. festival Delete History / Effacer l'historique (Benoît Delépine, Gustave Kervern, 2020) - 5/10
13.05. festival The Living Man / Živ čovek (Oleg Novković, 2020) - 7/10
13.05. festival Wife of a Spy / Spy no tsuma (Kiyoshi Kurosawa, 2020) - 8/10
13.05. festival Kids Run (Barbara Ott, 2020) - 3/10
**13.05. festival Look at Me (Nika Fehmiu, 2020) - 7/10
14.05. festival The Surrogate (Jeremy Hersh, 2020) - 4/10
15.05. festival Looking for Venera / Në kërkim të Venerës (Norika Sefa, 2021) - 7/10
15.05. festival The Godfather Coda: The Death of Michael Corleone (Francis Ford Coppola, 1990 / 2020) - 8/10
*16.05. festival Sound of Metal (Darius Mader, 2020) - 9/10
19.05. festival Betrayed / Den største forbrytelsen (Eirik Svensson, 2020) - 6/10
20.05. festival Loan Shark / Lihvar (Nemanja Ćeranić, 2021) - 5/10
21.05. festival My Salinger Year (Philippe Falardeau, 2020) - 6/10
22.05. kino Nobody (Ilya Naishuller, 2021) - 7/10
23.05. video Jungleland (Max Winkler, 2019) - 5/10
**24.05. festival Island Living / Lifith á Eyjunni (Viktor Sigurjónsson, 2020) - 6/10
**24.05. festival Kitchen by Measure / Eldhús eftir máli (Atli Arnarsson, Sólrún Ylfa Ingimarsdóttir, 2020) - 8/10
**24.05. festival Monday / Mánudagur (Berghir Árnason, 2020) - 6/10
24.05. festival The Man Who Sold His Skin / L'Homme qui a vendu sa peau (Kaouther Ben Hania, 2020) - 7/10
**25.05. festival Dalía (Brúsi Ólason, 2020) - 7/10
**25.05. festival Spaghetti (Loosely Based on a True Story) / Spagettí (Lauslega byggt á sannri sögu) (Egill Gauta, Nikulás Tumi, 2021) - 6/10
**26.05. festival Bussi, Baba (Bahare Ruch, 2020) - 5/10
**26.05. festival Blindsided / Blindhaeth (Daníel Bjarnason, 2021) - 6/10
**27.05. festival Animalia (Rúnar Ingi Einarsson, 2020) - 6/10
27.05. festival High Ground ( Stephen Maxwell Johnson, 2020) - 8/10
**28.05. festival Between Earth and the Moon / Milli tungls og jardhar (Anna Karín Lárusdóttir, Hekla Egils, 2020) - 7/10
**28.05. festival This Should Get Better / Thetta aetti adh batna (Alex Snær Welker Pétursson, 2021) - 3/10
**28.05. festival Jökull (Axel Frans Gústavsson, 2020) - 3/10
29.05. Spiral: From the Book of Saw (Darren Lynn Bousman, 2021) - 4/10
**30.05. festival Rotor | Sonic Body (NO1, 2020) - 7/10
**30.05. festival O (Paul Wenninger, 2021) - 6/10
**30.05. festival Oceano Mare (Antoinette Zwirchmayr, 2020) - 7/10
**30.05. festival Letters from a Window (Nigel Gavus, Ilkin Beste Çirak, 2021) - 8/10
**30.05. festival Freirtage (Katharina Pichler, 2021) - 6/10
**30.05. festival Spring Will Not Be Televised (Michael Heindl, 2020) - 7/10
**30.05. festival Civilization (Christoph Schwarz, 2021) - 8/10
**31.05. festival Nursery Rhyme / Kinderreim (Louis Brückner, 2021) - 6/10
**31.05. festival A Tale Best Forgotten (Tomas Stark, 2020) - 5/10
**31.05. festival Have You Seen That Man / L-ati vazut pe omul ala, 2020)- 6/10
**31.05. festival Cramps (Thea Hvistendahl, 2020) - 7/10
**31.05. festival Dar-Dar (Paul Urkijo Alijo, 2020) - 7/10
**31.05. festival The Criminals / Les criminales (Serhat Karaaslan, 2020) - 8/10
31.05. kino Voyagers (Neil Burger, 2021) - 5/10

The Man Who Sold His Skin / L'Homme qui a vendu sa peau

 kritika objavljena na XXZ


2020.

scenario i režija: Kaouther Ben Hania

uloge: Yahya Mahayni, Dea Liane, Koen De Bouw, Monica Bellucci, Saad Lostan, Darina Al Joundi, Najoua Zouhar


Znate već kako to ide kod Göthea, Mefisto ponudi Faustu sve znanje ovog sveta a zauzvrat traži da njegovu dušu. Kod tuniške autorice Kaouther Ben Hanije nije u pitanju duša, već koža, doslovno, a ne metaforično (u smislu »skupo prodao svoju kožu«), tako da naslov kompletno otkriva i temu i mehaniku filma. Sa druge strane, postoji i jedan dublji, metaforički i filozofski nivo cele ove priče jer koža i telo gotovo nikad nisu samo deo tela ili samo telo, već se tu postavljaju pitanja slobode, integriteta i ljudskosti. Pa krenimo da se udubimo u film koji je osigurao nominaciju za Oscara za međunarodni film i koji je igrao na nedavno završenom Festu.


Sva dilema oko naslova otklonjena je već u uvodnoj sceni za koju se na kraju ispostavlja da je deo okvira koji većinu radnje filma šalje u »flashback«. Kustos izložbe laganim pokretima usmerava dvojicu radnika koji kače sliku na zid. Kada je nameste, kamera se polako približava umetničkom delu i otkrivamo da tu nije reč o platnu, već o koži, ljudskoj.


Protagonistu filma Sama Alija (Mahayni) upoznajemo u »domaćem okruženju«, u Siriji pre izbijanja ovog poslednjeg rata, u vozu sa svojom devojkom Abeer (Liane). On joj javno izjavljuje ljubav i proglašava revoluciju sa ciljem osvajanja slobode, na radost većine putnika. Neko će ga, pak, snimiti i uvaliti u višestruke probleme jer ni predratna Sirija nije bila baš liberalno mesto. Prvo, poziv na revoluciju će ga dovesti do zatvora odakle ga rođak pušta da pobegne. A drugo, Abeer dolazi iz više klase od njega i obećana je kao nevesta diplomati Ziadu (Lostan) koji službuje u Briselu, što njihovu ljubav čini nemogućom.


Nemajući kuda, Sam beži u Liban gde živi kao nedokumentovani izbeglica, radi povremene fizičke poslove, a prehranjuje se »padobranskim akcijama« po prijemima i izložbama. Tamo upoznaje glamuroznu dilerku Sorayu (Monica Bellucci kao plavuša, neočekivano, ali svejedno efektno) i provokativnog umetnika Jeffreya Godefroija (De Bouw) koji mu daje neortodoksnu, čak više satansku ponudu. Mefisto novog doba ne želi njegovu dušu, nego kožu s leđa kao slikarsko platno na kojem će tetovirati schengensku vizu. Sam će za to biti bogato nagrađen, ne samo narečenom vizom, novcem i relativno ugodnim životom po sobama hotela s pet zvezdica, ali će takođe biti u obavezi da se pridržava ugovora i da pozira kao eksponat svaki put kad ga pozovu. Ali kad ga Jeffrey i Soraya prodaju švajcarskom kolekcionaru, Sam će shvatiti pravu cenu svoje slobode.


The Man Who Sold His Skin je jedan od onih filmova koji su efektniji na odloženo, nego što su u toku gledanja. Razlog tome je i tematika, ali i autorska politika. Ben Hania, naime, otvara puno više zanimljivih tema nego što pokazuje ambicije da ih zatvori ili makar zadovoljavajuće produbi. U igri su i izbeglička kriza (naravno da rat izbija, naravno da je Sam iz Raqqe i da njegova familija dolazi na udar ISIS-a), dodajmo na to još i univerzalna pitanja slobode, ropstva, modernog kapitalizma, kao i filmski, dramski i literarni kliše zabranjene ljubavi kao oblogu za gorku pilulu koju gutamo. The Man Who Sold His Skin je pre svega moralka, ali u tom smislu je efikasnija ako je makar na kratko ostavimo po strani i ne shvatamo bukvalno, iako je njena univerzalna komponenta zapravo zasnovana na stvarnom slučaju belgijskog umetnika Wila Delvoyea i njegovog »eksponata« Tima čija su tetovirana leđa prodata kolekcionaru.


Kada se čovek malo odmakne od teških i lakih tema, onda može da proceni i čisto filmske domete ovog dela. Istini za volju, gluma je nešto teatralnija i ekspresivnija, što pojačava utisak plakatnosti, ali je Ben Hania uspela da finim režijskim podešavanjima taj dojam nekako limitira, te da podigne nivo rasprave. Primera radi, dijalozi koji se prečuju u pozadini često su snažniji i filozofskiji od onih isturenih u prvi plan, a odluka da kamera Christophera Aouna snima protagonistu iz daljine, kroz neku prepreku ili staklenu površinu, naravno i s leđa pritom, pokazala se ispravnom u poentiranju. Sam kraj filma sačinjen od inflatornih i vratolomnih obrata, doduše, deluje kao pokušaj prigodnog povezivanja svih otvorenih niti i »pakovanja sa sve mašnicom« za publiku, ali to i ne predstavlja neki supstancijalni problem. Reč je o solidnom filmu koji će jako dobro stariti i postajati sve bolji i sve univerzalniji.


29.5.21

Nobody

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Bijes običnog, mirnog čovjeka svojevrstan je žanrovski klišej karakterističan za akcijske trilere već nekoliko desetljeća. Obični čovjek Paul Kersey u interpretaciji Charlesa Brosnona je tako postao osvjetnik u kultnom filmu Death Wish iz 1974., a i prije njega slična se mehanika primjenjivala u pojedinim vesternima, recimo u slučaju blagog šerifa Willa Kanea u Zinnemannovom ikoničkom naslovu Točno u podne iz 1952., ili bivšeg revolveraša Shanea koji se odlučio skrasiti kao kauboj i rančer u istoimenom filmu Georgea Stevensa (1953.). Devedesetih je taj bijes mirnog čovjeka reflektirao društvene trendove i bio reakcija na sve veću otuđenost i depersonalizirani tretman pojedinca, a primjeri za to su filmovi Dan ludila s Michaelom Douglasom i Breakdown s Kurtom Russellom. Onda su došle 2000-te i posebice 2010-te i era takozvanih »neesonijada«, odnosno filmova s Liamom Neesonom kojeg uvijek nešto prene iz mirnog života u koji je pobjegao od nasilja kojem je svjedočio i koje je činio u ranijem životu. Naravno, ni koncept, pa ni sam termin nisu naročito novi, »neesonijade« očito podražavaju »bronsonijade« iz 70-ih i 80-ih, a i brojni drugi glumci su »akcijali« po sličnoj mehanici, toliko da se o Stevenu Seagalu zbijaju šale kako on uvijek igra isti lik pod drugim imenom. Vođeni konceptom bijesa mirnog čovjeka, u prošlosti su u akciju upadali i Harrison Ford, i Tommy Lee Jones, o profesionalnim »akcijašima« poput Brucea Willisa i Mela Gibsona da i ne govorimo, a usporedno s Neesonom u konceptu su se oprobavali i, između ostalih, Denzel Washington i Keanu Reeves, a na sličan su se vlak pokušali »okačiti« i Kevin Costner, Pierce Brosnan, Sean Penn i John Travolta. Ono čime je Liam Neeson činio razliku u odnosu na sve navedene njegovo je izrazito dramsko glumačko porijeklo, što transfer k akcijskim ulogama pod stare dane čini izrazitijim, neočekivanijim i nevjerojatnijim. Do sada se taj utisak noviteta u velikoj mjeri »isprao«, pa je rijetko tko uzbuđen pojavom novog akcijskog filma s Liamom Neesonom, ali se koncept svejedno održava i isprobava i s drugim glumcima.

Posljednji u nizu takvih filmova je naslov Nitko ruskog redatelja Ilje Naišulera koji bi se ponajprije mogao opisati kao varijacija na temu klasične »neesonijade« smještene u svijet Johna Wicka. Ovo potonje, međutim, ni u kojem slučaju ne treba čuditi, imajući u vidu da je scenarij napisao scenarist John Wick trilogije Derek Kolstad, te da je on skupa s jednim od redatelja prvog John Wick filma i producirao Naišulerov film. Faktor iznenađenja u svemu tomu je, međutim, izbor glavnog glumca: Bob Odenkirk je prije svega komičar koji svoj humor zasniva na auto-ironiji i izboru uloga nesigurnih »beta«-muškaraca, najpoznatiji po ulogama za televiziju u serijama Breaking Bad, Better Call Saul i Fargo, te po karakternim epizodama u filmovima najčešće »indie« profila. Projekti koje bira nisu, dakle, nužno komedije, ali njegovi potpisni likovi u sebi nose dozu komičnosti, pa su meta humora i ironije. Zapravo ga kao akcijskog glumca teško možemo i zamisliti.

Naišuler film otvara krupnim kadrom Odenkirkovog natučenog lica, čime se poigrava s našim očekivanjima. Mjesto radnje je policijska postaja, a dotični je ispitanik. Na prvo pitanje, tko je on, odgovara da nije on nitko, samozatajno se smješkajući, odakle se radnja filma do samog kraja premješta u flashback. I doista, čini se da je Odenkirkov lik, Hutch Mansell, »nitko i ništa«, obični »sivi miš« kojem su dani i tjedni jednaki. Živi u predgrađu, ima neinspirativan posao, uvijek po pravilu kasni s izbacivanjem smeća pa biva frustriran kad mu kamion pobjegne pred nosom, sin ga ne poštuje, njegova žena (Connie Nielsen) uspješnija je od njega, čini se čak da joj se on pomalo i gadi, toliko da je uspostavila barijeru od jastuka u njihovom bračnom krevetu, a on radi za njenog oca (Michael Ironside) i trpi podbadanje njenog brata (Billy MacLellan) kao računovođa ili nešto slično u njihovoj tvornici metalnih proizvoda. Naišuler nam to predstavlja elegantnom montažnom sekvencom praćenom sjajno pogođenim dizajnom zvuka (pulsiranje, odnosno otkucavanje sata) koja se sve više ubrzava kako vrijeme prolazi. Prva je prekretnica upad dvoje naoružanih napadača u njihov obiteljski dom prilikom čega on propušta priliku da intervenira, onesposobi ih i riješi stvar, čime izaziva još veći prezir svoga sina. Međutim, nestala narukvica njegove kćeri, jedine osobe koja ga iskreno voli, okrenuti će njegov život u posve drugom pravcu. Prvo u razgovoru koji Hutch vodi sa svojim nestalim bratom Harryjem preko ultra tajne radio-veze saznajemo da Hutch u vojsci nije bio samo na uredskom poslu prikupljanja izjava, što znači da je »auditor« šifra za nešto, već i da je vidio dovoljno akcije da prepozna da je pištolj napadača bio prazan, što znači da je njegovo nereagiranje bila svjesna odluka, a ne manifestacija straha. Međutim, nestala narukvica mu je dovoljna motivacija da napadače pronađe i upadne im u kuću u svrhu fizičkog obračunavanja. Međutim, kako se ispostavlja da narukvica nije kod njih, a da su njih dvoje zapravo očajnici koji kradu kako bi svojoj bebi pružili medicinsku njegu, Hutch odustaja od plana i frustriran sjeda na autobus za doma. Druga prekretnica je tipska scena kojoj svjedoči u autobusu: grupa pripitih mladića počinje maltretirati jednu djevojku, što je Hutchu dovoljan razlog da se umiješa i u elegantno koreografiranoj sceni pretuče nasilnike i pošalje ih u bolnicu. Nevolja je, međutim, da to nisu bili tek neki obijesni momci, već kriminalci nižeg ešalona u ruskoj mafiji, te da jedan od njih ima nezgodnog brata psihopata Julijana (Aleksej Serebrjakov, najpoznatiji po ulozi u filmu Levijatan Andreja Zvjaginceva) koji kreće na put osvete. Slijedi obračun između Hutcha i nepreglednog mnoštva ruskih gangstera u kojem će on dobiti pomoć i od brata Harrya (reper RZA kojeg je kao glumca svojedobno lansirao Jim Jarmusch), ali i od oca Davida (veteran Christopher Lloyd) koji uopće nije bezazleni umirovljenik kao što se čini...

Odenkirkovo najveće postignuće u filmu je to da je savršeno uvjerljiv u oba ekstrema svoje uloge. Uloga kakvu igra na početku je tipska za njega i savršeno mu stoji čime je transformacija u »akcijskog heroja« još izrazitija. Odenkirk je za takvu ulogu morao provesti i nešto vremena na treningu, a na ruku mu idu i koreografija scena borbe i vješta kinetička režija kojoj Naišuler pribjegava. I ostatak glumačke podjele uglavnom igra kontra svog uobičajenog tipa, RZA doduše ima iskustva s manjim akcijskim ulogama, ali je kao glumac do sada najbolja ostvarenja imao u opuštenijem izdanju, vidjeti Christophera Lloyda u kino-filmu je prijatno osvježenje, a Aleksej Serebrjakov izvrsno koristi svoju prirodnu teatralnost da utjelovi lik efektnog negativca koji može postati ikonički u budućnosti. Dojam dodatno popravlja i imaginativna konstrukcija svijeta u kojem likovi obitavaju, što je i inače karakteristično za scenarije Dereka Kolstada, kao na primjer objašnjenja što je »auditor« zapravo (plaćeni ubojica koji dolazi na kraju balade kad su sva legalna sredstva iscrpljena), kao i »flashback u okviru flashbacka« u kojem Hutch objašnjava motivaciju za napuštanje posla i prelazak na karikaturalno miran (zapravo dosadan) obiteljski život.


Kao redatelj, Naišuler je pozornost na sebe skrenuo svojim dugometražnim prvijencem Hardcore Henry, filmskom »pucačinom« iz prvog lica koja vjerno podražava video-igrice. Sličan koncept primjenjivao je i u video-spotovima koje je ranije radio, ali čini se da je u slučaju Hardcore Henryja ta radikalnost postupka bila sama sebi cilj u svrhu eksperimenta i pomicanja granica mogućeg. U tom smislu je Nitko dosta konvencionalniji film u kojem ruski redatelj pokazuje sposobnost da napravi nešto što drži gledatelja prikovanim za ekran i konvencionalnijim sredstvima. Ostaje, doduše, pitanje etike i onoga što iz filma Nitko možemo iščitati, od latentnog rasizma i klišeja da su prestupnici uvijek oni drugi (provalnici su bili Latinoamerikanci, glavni negativci su Rusi, a među njima je i jedan crnac s vratolomnom životnom pričom), preko dojma da muškarac mora biti »kastriran« da bi vodio dosadni obiteljski život i pustio ženi da dominira njime na svakom polju, pa do toga da jedino ekstenzivno nasilje donosi satisfakciju. Ali sve to nekako podrazumijevano dolazi s teritorijem akcijskog filma i u tom svijetlu je Nitko sasvim solidan i vrlo efektan u spoju vratolomne akcije i momenata iščašenog humora koji se pograva s našim očekivanjima.

28.5.21

My Salinger Year

 kritika objavljena na XXZ

2020.

Scenario i režija: Philippe Falardeau (prema istoimenom romanu Joanne Rakoff)

Uloge: Margaret Qualley, Sigourney Weaver, Douglas Booth, Tim Post, Colm Feore, Théodore Pellerin, Seána Kerslake, Brian O’Byrne, Hamza Haq

Za pisce ionako važi da su ćudljivi, a kralj ćudljivosti među piscima je svakako bio J.D. Salinger. Sa svojim nevelikim opusom od samo četiri objavljene knjige (od kojih je najpoznatiji roman Lovac u žitu, remek-delo koje izbilo na loš glas zbog pojedinaca koji su ga uzeli kao svoju kolajnu i alibi), Salinger je zauvek promenio svet literature pre nego što se povukao u osamu i odbijao komunikaciju. Svaki film koji se makar marginalno dotiče Salingera će doći do svoje publike, uglavnom u redovima ljubitelja literature, pa zapravo i ne čudi da je My Salinger Year, po scenariju i u režiji kvebeškog reditelja Philippea Falardeaua (najpoznatijeg po filmu Monsieur Lazhar iz 2011. godine nominovanom za Oscara za strani film) otvorio prošlogodišnje izdanje Berlinala. Festivalski put filma prekinut je zaključavanjem usled pandemije, ali se svejedno našao i na programu nedavno završenog Festa.

My Salinger Year, međutim, nije film o Salingeru, premda se dotični pojavljuje kao sporedni lik u formi glasa i siluete glumca Tima Posta, te figurira kao pokretač nekih od podzapleta. U pitanju je zapravo filmska adaptacija autobiografskog romana Joanne Rakoff koji se bavi određenim periodom u njenom životu. Ona je, naime, 1995. godine radila za veliku i staromodnu newyoršku literarnu agenciju čiji je jedan od klijenata bio i sam Salinger.

Joannu (Qualley) upoznajemo prvo kroz naraciju (otrcan štos, ali ovde funkcionalan), u kojoj nam objašnjava kako je prekinula studije na Berkeleyu i za sobom pustila dečka-muzičara da bi otišla u New York, živela po jeftinim stanovima i kaučima svojih prijatelja i pisala u kafićima. Onda je i vidimo prvo na razgovoru u agenciji za zapošljavanje (gde dobija savet da je zdravo skrivati vlastite literarne ambicije posebno ako želi imati posla sa svetom literature), a onda i u literarnoj agenciji na razgovoru sa strogom šeficom Margaret (Weaver) koja prezire kompjutere i sve moderno i od nje traži da obavlja poslove sekretarice i asistentkinje. Posao kao posao možda nije tako dobar, ali Joanna će makar dolaziti u kontakt sa piscima dok zarađuje za račune, ili makar tako misli.

Najvažnije od svega, klijente treba činiti srećnim, a Joanna je ugodna, inteligentna, pristojna i zapravo ima poneku dobru ideju. Glavnina posla joj je odgovaranje na poštu čitaoca namenjenu Salingeru: sva pisma se moraju pročitati (od incidenta s Markom Davidom Chapmanom, ubicom Johna Lennona), a na njih se odgovara jednom od nekoliko zadatih formi. Kako Joanni đavo ne da mira, a i kako su neka od pisama vrlo lična i snažna, ona će na neka od njih odgovarati sama i na svoju ruku. Dodatna ujdurmu započinje i Salingerova odluka da jednu svoju staru pripovetku objavljenu u časopisu The New Yorker sredinom 60-ih ponovo objavi kod jednog iskrenog, malog izdavača koji ga je nečim fascinirao. I na privatnom planu pisci, odnosno jedan pisac u pokušaju, njen prilično nesimpatični novi dečko Don (Booth), kroje kapu Joanni, pa će se ta 1995. godina za nju ispostaviti kao nešto prelomno.

I pored površnih usporedbi koje se same nameću, dugometražni igrani film nije naročito blizak romanu kao formi, već po svojoj strukturi i obimu najviše liči na pripovetku, esej ili novinski članak. Roman može razvijati više paralelnih, jednakopravnih radnji i različito dozirati pojavljivanja likova, film mora imati jedan osnovni zaplet i jasno određeno koji su likovi glavni, koji sporedni, a koji epizodni. S tim u vezi, inflacija podzapleta koji opterećuju film My Salinger Year i čine ga nezgrapnim i nedorađenim u detaljima, jasan je signal njegovog porekla. Neke od priča tu, poput pisama koja dobijaju lica i glasove, bukvalno (Théodore Pellerin se tu ističe kao momak iz predgrađa smoren uštogljenim životom koji se identifikuje i sa Holdenom Caulfieldom i sa Salingerom) ili zapleta oko Salingerovog novog izdanja, zaslužuju vlastite filmove, dok su neke druge prilično generičke, poput odnosa sa strogom šeficom (podseća na The Devil Wears Prada) ili s dečkom-govnarom (silne romantične drame i filmovi o odrastanju).

Srećom, Falardeau ima šta da okrene u svoju korist, počevši od scenografije i kulise New Yorka iz 90-ih, dok su se još knjige izdavale na papiru, dok se pušilo po kancelarijama, dok su se kompjuteri činili kao tehnološka novotarija i nešto sasvim pomodno u netehnološkom delu sveta, i dok je biti pisac bila legitimna životna ambicija. Nebo je sivkasto, na ulicama je gužva i prljavština, enterijeri su u tamnosmeđim tonovima, obloženi drvetom, najčešće mahagonijem, stanovi u kojima žive mladi ljudi su buđavi, a kuće u kojima obitavaju etablirani prostrane i luksuzne, a svi nekud žure. Da, to je New York koji pamtimo iz života i filmova, dodatno osenčen patinom nostalgije.

Drugi bitan faktor su glumci, odnosno dve glavne glumice. Iako je odnos njihovih likova generički, ti likovi su punokrvni i detaljni, što im omogućava da u njih urone. Margaret Qualley je mlada i nadolazeća glumica plemenitog glumačkog porekla: njena majka je Andie MacDowell i fizičke sličnosti između njih dve su uočljive. Joanna je tip lika koji bi mlada Andie MacDowell odigrala perfektno, i Margaret Qualley je za ulogu odličan izbor, posebno jer zrači iskrenošću, prijatnošću i tom nekom atipičnom, naivnom zavodljivošću. Sa druge strane, Sigourney Weaver je izvrstan izbor za lik Margaret pre svega zbog svog načina na koji stari, a koji onu grubost iz mladosti ublažuje u nešto što možda nije fragilno, ali je svakako sofisticirano i elegantno.

Kada se crta podvuče, My Salinger Year tako postaje i ostaje jedan od onih univerzalno gledljivih, pa čak i simpatičnih filmova koji mogu savršeno lako živeti sa svojom nesavršenošću, pa čak i nekim krupnim greškama u temelju. Za takve filmove je nejasno koja im je bila krajnja ciljna publika: za literate i ljubitelje Salingera, ovo je dosta neozbiljan film koji se oslanja na predrasude o psicu; kao priča o odrastanju i formativnosti 20-ih godina se pak neće svideti mladim ljudima kojima su 90-e davna prošlost. Ali zato nikoga neće ni iznervirati. My Salinger Year je komad filmske beletristike i žanr-literature koju možemo čitati u javnom prevozu, ponekad i sa smeškom na licu.

 

 

 

27.5.21

Loan Shark / Lihvar

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


U poslednjih deceniju-dve, srpska kinematografija doživela je priličan pomak: žanrovski film više se ne smatra komadom egzotike, a sve priče nisu nužno i suštinski vezane za Beograd u kojem je iz logističkih razloga najlakše snimati. Međutim, kombinacija ta dva faktora, žanrovskog pristupa i lokacije van Beograda, i dalje je retkost. Zbog toga „Lihvar“, dugometražni prvenac Nemanje Ćeranića nakon nekoliko kratkih filmova i rada na serijama, predstavlja još jedan dodatni sveži dašaka vazduha.

Ćeranićev triler premijerno je prikazan na beogradskom Festu, i to u takmičarskom programu, a u bioskopsku distribuciju ulazi u četvrtak, 20. maja.

Mundir (Dušan Petković) je bivši bokser, a sadašnji uterivač dugova koji nikome nije ostao dužan i koji ne dozvoljava drugima da mu predugo i previše duguju. Sa druge strane, on je i porodični čovek, otac dvoje dece koju odgaja čvrsto ali sa ljubavlju, te koji planira da završi započete poslove i okrene se legalnom biznisu. Činjenica da je dijabetičar predstavlja mu samo dodatnu motivaciju, a njegova teretana je, naime, već skoro spremna i čeka otvaranje.

U Inđiji, u kojoj je svako u nekoj „kombinaciji“, od kredita do kocke, svi rizikuju da pre ili kasnije postanu Mundirove „mušterije“, ostanu bez novca i pokretne imovine, a sa slomljenim kostima. Probleme sa zakonom Mundir rešava poznanstvima i dobrim odnosima sa policijom, posebno s inspektorom Kantarom (izvrsni Jovo Maksić) koji će ga upozoriti kada neće moći da ga zaštiti. Međutim, i Mundir ima dug prema gangsteru Blečiću (Zlatan Vidović) koji bi, pak, hteo da ga zadrži kao pouzdanog saradnika čak i nakon što mu ga isplati.

Mundirovi planovi za penziju izjaloviće se spletom nesrećnih okolnosti kada mu pozli u lokalnom bircuzu, a narkomani Soni (Branko Vidaković Čombe) i Katana (Milica Grujičić) ga „olakšaju“ za torbicu u kojoj je bilo i 200 eura. Lova možda nije neka, ali princip je princip, a Mundir će u intervenciji malo preterati, pa će se naći u problemu i sa zakonom i sa podzemljem. Hoće li se i kako izvući, s obzirom na to da je jedini na koga može da računa njegov kum Ramljan (Strahinja Blažić), inače nervozan i nestrpljiv čovek?

U pitanju je, dakle, poštena i žanrovski standardna priča koja je sama po sebi dobra, a milje provincijskog gradića filmu dodaje jednu dozu interesantne egzotike za uslove srpske i regionalne kinematografije.

Režiser i njegov brat i producent filma Aljoša Ćeranić su iz Inđije, kao i dobar deo amaterske ili poluprofesionalne glumačke ekipe. Dodatno, direktor fotografije Dušan Grubin ima izuzetno oko za detalje specifične lokacije, što ne treba da čudi budući da je radio na dokumentarnim filmovima više nego na igranim.

Problem je, međutim, u tome što temelji na koje se oslanja priča nisu zadovoljavajuće razvijeni u scenariju Strahinje Madžarevića koji je sa Ćeranićem prethodno radio na kratkim filmovima i serijama „Ekipizza“ i „Grupa“. Skriptu fali barem još jedna „ruka“, poželjno i više njih. To važi i za likove koji nisu razrađeni dalje od grubih skica, ali i za dijaloge koji zvuče tvrdo i drveno, naročito kada te replike izgovaraju neiskusni glumci.

Oni su, pak, većinom u velikom problemu, vidljivo se muče sa tekstom i izgledaju kao da im je neprijatno, pa pokušavaju da se izvuku na štos: Zlatan Vidović pozom bosanskog šereta, Branko Vidaković Čombe preglumljivanjem narkomanske tuposti, a Dušan Petković u glavnoj ulozi krupnom i pretećom pojavom.

Za sve njih, naročito za potonjeg, vredi da bi svoje uloge uverljivije odigrali čak bez ikakvog teksta nego s ovim. Jovo Maksić je izuzetak, ali on je glumac mnogo većeg formata, što je dokazao brojnim drugim ulogama na filmu i televiziji.

Ovakva glumačka ostvarenja otkrivaju nedostatke i Nemanje Ćeranića kao režisera koji ili nije znao da ih pravilno usmeri ili se zbog ograničenog budžeta i ograničenog vremena snimanja odlučio na kompromis u kojem će stradati perfekcionizam po pitanju glume. Sa druge strane, režiser vrlo dobro barata nekim drugim aspektima režije, upotrebom muzike, što originalne, što iz drugih izvora; i kontrolom montaže koja postaje značajno izražajno sredstvo.

Kada se crta podvuče, „Lihvar“ će ostati jedan od onih grubih ranih radova koji nagoveštavaju potencijal, ali ga ne realizuju. Sledeću priliku će Ćeranić i Madžarević imati, nadajmo se, već ove godine sa jednim od najiščekivanijih naslova „Volja sinovljeva“, koji je zamišljen kao akcioni film smešten u postapokaliptično okruženje Balkana nakon nuklearnog rata.

25.5.21

Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time / Felkészülés meghatározatlan ideig tartó együttlétre

 kritika objavljena na XXZ



2020.

Scenario i režija: Lili Horvát

uloge: Natasa Stork, Viktor Bodó, Benett Vilmányi, Zsolt Nagy, Péter Tóth, Andor Lukáts, Attila Mokos, Linda Moshier


Naslov možda deluje kao da je uzet iz neke stare alternativne off-drame ili nekog nezavisnog filma, i doista rogobatno zvuči, ali zapravo pogađa suštinu najnovijeg, četvrtog po redu, dugometražnog filma mađarske autorice Lili Horvát. Uostalom, to je nešto kroz šta junakinja, ironije li, gotovo sama prolazi. Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time premijerno je prikazan u kasno-letnjem i rano-jesenjem klasteru festivala, u Veneciji i Torontu, turneja se nastavila na Cirih, Varšavu, Chicago i Busan, bio je i mađarski kandidat za Oscara, a naša publika je mogla da ga pogleda na upravo završenom 49. Festu.


Junakinja filma Márta Vizy (Stork) ugledna je doktorka neurohirurške specijalizacije na ugodnoj poziciji u New Jerseyu. Upoznajemo je kod psihijatra (Tóth) kojem objašnjava kako to da je posle dvadesetak godina odsustva ponovo završila u Budimpešti. Razlog je pakt s kolegom s kojim je imala romantični susret na simpozijumu, odnosno njihov ugovoren sastanak na njenom omiljenom mestu (peštanska strana Mosta Slobode) mesec dana kasnije. Štos je u tome što se dotični kolega, ugledni budimpeštanski hirurg s literarnim ambicijama i profesor na fakultetu János Drexler (Bodó) ne seća ni nje, niti dogovora. Seansa kod psihijatra funkcioniše kao okvir u kojem Márta deli svoja razmišljanja s njim (a posredno i s nama kao publikom), dok se glavnina radnje, odnosno njenog puta otkrivanja misterije i samospoznaje, odvija kroz »flashback«.


Taj put podrazumeva i stereotipnu »na prečac« odluku da ne iskoristi povratnu avio-kartu za Ameriku donetu direktno na aerodromu, iznajmljivanje trošnog stana i zapošljavanje u zastareloj, derutnoj bolnici s ljubomornim i neprijateljski nastrojenim kolegama, kao i nepoverljivim pacijentima. U slobodno vreme ona, pak, pokušava da se poveže s Jánosem i da otkrije zašto bi je on izmanipulisao, odnosno je li ona usled usamljenosti samu sebe zavaravala i sve izmaštala. U tome će joj posebnu prepreku predstavljati sin jednog njenog pacijenta Alex (Vilmányi), student medicine koji prema njoj gaji neprimerena i ničim uzvraćena osećanja.


Lili Horvát u svom scenariju dosta vešto žonglira s nekoliko ne toliko nepoznatih tema, poput odnosa između naprednog Zapada i zaostalog Istoka, te odnosa između karijere i društvenog života, odnosno disbalansa koji Mártu, inače lepu, briljantnu i ostvarenu ženu, može koštati psihičke stabilnosti. Najinteresantnije u svemu tome je da ni ona nije baš sigurna kroz šta prolazi, pa se ponekad ponaša naivno poput šiparice, svom statusu uprkos. Otkriće misterije zašto se János ponaša tako kako se ponaša i rasplet su možda takođe naivni, prigodni ne baš opravdani, ali ionako se put do njih računa više nego sam rezultat.


Taj put, međutim, kombinuje različite filmske uticaje u jednu glatku celinu. Ima tu dosta toga, od francuskog Novog Talasa i Hitchcocka, preko Kieszlowskog i Hanekea do atipičnih francuskih trilera 90-ih (The Apartment Gillesa Mimounija je jasna asocijacija po snazi atmosfere koja magnetski uvlači gledaoca u intimnu misteriju) savremenog lagano bizarnog i neuhvatljivog savremenog mađarskog filma. Zajedničko svemu tome je hladna atmosfera i cerebralni pristup nečemu što možemo smatrati »misterijama ljudske duše«, ali to ne znači da nema i neke igrivosti.


Zapravo, Márta je kao lik nešto hladnija i intelektualnija varijanta onih filmskih »ludih žena«, doduše bez one podrazumevane plitke mizoginije u karakterizaciji kakva je u takvim filmovima inače prisutna. Glumici Natasi Stork ovo je prva glavna uloga i pred njom je bio dosta težak zadatak da nađe pravi balans, što joj je i uspelo. Ona nosi ceo film, dok joj ostatak ansambla zdušno pomaže. Ima Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time svojih nedostataka, zapravo ga je dosta teško i uhvatiti, ali ga glumci i atmosfera »prodaju« vrlo dobro.

23.5.21

A Film a Week - Betrayed / Den største forbrytelsen

 previously published on Cineuropa


Eirik Svensson’s fourth feature, Betrayed, is a Holocaust drama based on true events that deals with the Norwegian Quisling régime’s share of the guilt for the crimes against the Jews, which included internment in concentration camps and the deportation of men, women and children by sea and rail all the way to Auschwitz, where most of the detainees were killed. It was released directly in theatres in Norway last Christmas, and distribution abroad and a release on DVD and VoD platforms ensued. Its screening at the Belgrade International Film Festival serves as its festival premiere and will probably remain one of the rare festival bookings for the film.

We follow the story of the Jewish Braude family. The small-business-owner father Benzel (Michalis Koutsogiannakis, from The Girl Who Kicked the Hornet’s Nest) and his seamstress wife Sara (seasoned TV and movie actress Pia Halvorsen) are immigrants from Lithuania who stick to the Jewish traditions. On the other hand, their sons Charles (star actor Jakob Oftebro), who serves as our protagonist, Harry (Carl Martin Eggesbø) and Isak (Eilif Hartwig), as well as their daughter Helene (Silje Storstein), are completely integrated in Norwegian society. In pre-war times, Charles was a star boxer, and just before the war, he got married to his affectionate Norwegian girlfriend Ragnhild (Kristine Kujath Thorp, for whom the role in Betrayed could turn out to be seminal).

Then the occupation came, and the Braudes all had to register as Jews. Soon enough, the father and all three sons were rounded up and sent to Berg, while the women and their neighbour Maja (up-and-coming actress Hanna-Maria Grønneberg) were left to fend for themselves and weigh up their options, such as escaping to neutral Sweden under the slowly mounting pressure from the authorities, which culminated in the confiscation of their property, arrests and deportation to Auschwitz on the SS Donau in late November 1942. In parallel with the Braude family tragedy, we also follow the preparations for the large-scale operation handled by police chief Knut Rød (Anders Danielsen Lie, of Oslo, August 31st, 22 July and Personal Shopper fame).

The screenplay by veteran screenwriters Lars Gudmestad (Headhunters) and Harald Rosenløw-Eeg (The King’s Choice) touches on a number of Holocaust drama clichés, like the world-view clashes between the different generations in the Jewish community, the attitudes of the policemen and the bureaucrats, which are usually impersonal and cold, but sometimes turn into insincere courtesy or open sadism, and the tension that builds up from the dilemma of whether to stay and comply or try to leave and risk life and limb, and from the genre scenes of life in the concentration camp and the attempts to hide in the city. The time-hopping structure, jumping between late November 1942 and the years preceding it, employed in the first half of the film is also a well-worn trick that adds to the dynamism.

The execution by director Svensson is solid, and his intentions are clear. The stylistic choice of a murky colour palette in Karl Erik Brøndbo’s cinematography is fitting, which is also the case with Johan Söderquist’s neoclassical soundtrack. The actors are directed to elicit an emotional reaction from the viewer, which they succeed in doing, although their characters are confined to the well-known types. Oftebro is convincing as the “never give up” type of protagonist, while Danielsen Lie is chilling as the cold and distanced antagonist. Betrayed might not be exceptional and may not bring many new elements to the Holocaust drama sub-genre, but it is a rock-solid and respectful film.

20.5.21

Wife of a Spy / Spy no tsuma

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Kiyosh Kurosawa

scenario: Kiyosh Kurosawa, Ryusuke Hamaguchi, Tadashi Nohara

uloge: Yu Aoi, Issey Takahashi, Masahiro Higashide, Ryota Bando, Yuri Tsumenatsu, Takashi Sasano, Hyuniri, Minosuke


Kiyoshi Kurosawa (nije u rodu s Akirom) je izuzetno plodan japanski reditelj koji je karijeru započeo kao čisti »žanrovac«, da bi je kasnije razvijao prema hibridnom art-žanrovskom pristupu i prema inteligentnim dramama namenjenim festivalima. Wife of a Spy se reklamira kao njegova prva kostimirana drama, što nije posle tačno (četiri godine ranije u Francuskoj je snimio kostimiranu horor-dramu Dagguerotype), ali mu je svakako donela formalno najveći uspeh u karijeri – Srebrnog Lava za režiju u Veneciji. Sa dobrim razlogom, reklo bi se, Wife of a Spy je klasično intoniran, lako dostupan, a opet inovativan i filigranski precizno režiran film.


Kobe, 1940. godine. Yusaku Fukuhara (Issey Takahashi) je uspešni poslovni čovek koji se bavi spoljnom trgovinom i propagira zapadnjački stil oblačenja i ponašanja. Oblači se po zapadnoj modi, pije viski i dom mu je uređen u zapadnjačkom stilu. Čak mu je i hobi – režiranje kratkih filmova u kojima njegova lepa supruga Satoko (Yu Aoi) glumi – zapadnjački i namenjen jednako tako zapadnjački nastrojenim prijateljima i kolegama. Vremena se, doduše, menjaju, vojska počinje da paradira ulicama, propagira tradicionalni japanski izgled i vrednosti.


Kada se Yusakuov britanski poslovni partner nađe iza rešetaka bez razloga osim svoje nacionalnosti, Yusaku biva upozoren od strane komandira vojne policije Taijija (Masahiro Higashide), inače školski drug njegove žene, da pripazi na svoje ponašanje jer dolazi pod sumnju režima. Poslovni put u okupiranu Mandžuriju i neprijatna istina koju saznaje tamo Yusakua i njegovog rođaka Fumia (Ryota Bando) gura preko ruba, u smeru disidentstva i aktivizma. Fokalna tačka filma je, međutim, Satoko koja s jedne strane sumnja u svog muža i njegove časne namere, posebno kada sazna da je on doveo jednu mladu ženu iz Mandžurije, sa druge je vaspitana da poštuje autoritete, pa ne želi da bude žena špijuna i izdajnika, a sa treće oseća dužnost da bude uz svog čoveka i želi da se aktivno uključi u njegove akcije.


Wife of a Spy deluje kao moderno snimljeni stari film, što je svakako svesna autorska odluka. Film je inače originalno sniman za televiziju i u 8K rezoluciji, dok se na festivalima prikazuje u 2K, ali ne izgleda ništa manje impresivno prelivajući se u impresivnoj fotografiji Tatsunosukea Sasakija kremastim i bež tonovima, dodatno ih oplemenjujući maslinasto zelenim vojničkim uniformama, crnim i belim odelima za gospodu i pastelnim haljinama za dame. U film su umetnuti i crno-beli nemi filmovi, što blještavo kontrastni igrani, što sivkasti lažno-dokumentarni, što vizuelnoj komponenti filma dodaje još prefinjeniju notu. Scenografija i kostimi su takođe među jačim stranama filma.


Vrlo dobra je i gluma, u sjajnom balansu između staromodnog zadržanog i savremenog realističkog pristupa. Vrhunac filma je, međutim, scenario koji Kurosawa potpisuje zajedno s nadolazećim filmskim autorom Ryusukeom Hamaguchijem (Asako I & II, Wheel of Fortune and Fantasy) i njegovim kolegom Tadeshijem Noharom (Happy Hour) koji nas fino navodi na tragove i zaključke za koje se posle savršeno tempiranih obrata može ispostaviti da su bili pogrešni. Izvrsno su razvijeni i likovi kod kojih se tezičnost poruke prepliće s dozom misterije. Kurosawa to sjajno režira, povremeno se oslanjajući na klasicistički »soundtrack« Ryosukea Nagaoke na klaviru i gudačima.


Wife of a Spy ne otkriva neku veliku i skrivenu istoriju, dobro su poznati i japanski zločini 30-ih i 40-ih godina prošlog veka, kao i pokajanje do kojeg je posle rata došlo. Poznat je i sukob između tradicije i moderniteta i različite etike koju oni podrazumevaju u tranzicionom društvo kakvo je bilo ondašnje japansko. Kurosawa akcenat stavlja negde drugde, na likove, na ljude, na odnose među njima. Rezultat je vrlo dobar film, do sada među najboljima u Festovom Gala programu.