31.10.20

Lista - Oktobar 2020.

 


Ukupno pogledano: 86 (28 dugometražnih, 57 kratkometražnih, 1 srednjemetražni)
Prvi put pogledano: 84 (26 dugometražnih, 57 kratkometražnih, 1 srednjemetražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Working Girls - dugometražni, Clean With Me (After Dark) - kratkometražni
Najlošiji utisak: Ava


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetažni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena
 
01.10. kino The New Mutants (Josh Boone, 2020) - 5/10
01.10. festival Zana (Antoneta Kastrati, 2019) -  8/10
**02.10. festival Plume (Hannah Weissenborn, 2019) - 8/10
**02.10. festival Postpartum / Wochenbett ( Henriette Reitz, 2020) - 7/10
**02.10. festival Ural (Alla Churikova, 2019) - 8/10
**02.10. festival The Hunt / La traque (Natacha Baud-Gasset, 2019) - 8/10
03.10. video Good Posture (Dolly Wells, 2019) - 6/10
03.10. TV History of Love / Zgodovina ljubezni (Sonja Prosenc, 2018) - 5/10
*04.10. video Knives Out (Rian Johnson, 2019) - 8/10
05.10. festival The 47 Ronin in Debt / Kessan! Chushingura (Yoshihiro Nakamura, 2019) - 4/10
**05.10. festival The Ink Doesn't Dry / Die Tinte trocknet nicht (Felix Herrmann, 2019) - 6/10
**05.10. festival Have a Nice Dog! (Jalal Maghout, 2020) - 8/10
05.10. kino Greenland (Ric Roman Waugh, 2020) - 4/10
06.10. festival Working Girls / Filles du joie (Frédéric Fonteyne, Anne Paulichevich, 2020) - 9/10
*06.10. video Escape from New York (John Carpenter, 1981) - 9/10
08.10. video Shooting the Mafia (Kim Longinotto, 2019) - 8/10
08.10. kino Oh, Mercy! / Roubaix, une lumiere (Arnaud Desplechin, 2019) - 5/10
10.10. kino Tenet (Christopher Nolan, 2020) - 5/10
12.10. kino Falling (Viggo Mortensen, 2020) - 5/10
**12.10. festival Bitter Herb / Piołun (Maria Ornaf, 2019) - 6/10
**12.10. festival Adam (Shoki Lin, 2019) - 8/10
**13.10. festival The Antidote (Wang Cheng-En, 2019) - 6/10
**13.10. festival Smile / Sonreír (Francisco Fenández Andrew, 2019) - 7/10
15.10. festival Paradise (Davide Del Degan, 2019) - 7/10
**16.10. festival Black and White Colours / Värvid must-valgel (German Golub, 2019) - 8/10
**16.10. festival Locomotor (Isaku Kaneko, 2019) - 7/10 
**16.10. festival Mother's (Hippolyte Leibovici, 2019) - 7/10
17.10. kino Antebellum (Gerard Bush, Christopher Renz, 2020) - 5/10
17.10. festival Take Out Girl [Hisonni Johnson, 2020) - 5/10
18.10. video The Silencing (Robin Pront, 2020) - 5/10
19.10. kino Ava (Tate Taylor, 2020) - 4/10
**19.10. festival Midas. (Jakob Marky, 2020) - 8/10
**19.10. festival Little Olle / Lilla Olle (Julia Thelin, 2019) - 7/10
**20.10. festival We Should Have a Movie / Vi ska ha en film (Mikael K. Nilsson, 2020) - 7/10
**20.10. festival Lake on Fire / Sjö i brand (Jennifer Rainsford, 2020) - 5/10
**20.10. festival Memories / Minnen (Kristin Johannessen, 2020) - 6/10
**20.10. festival Daytrip / Utflykt (Theodor Solin, 2020) - 7/10
**20.10. festival By the Powerplant / Röster om var tid (Per Wichmann, Pelle Wichmann, 2020) - 7/10
**20.10. festival The Affected / De Berørte (Rikke Gregersen, 2020) - 8/10
**21.10. festival Swinguerra (Barbara Wagner, Benjamin de Burca, 2019) - 7/10
**21.10. festival Soul of the Sea / Liremu barana (Elvis Rigoberto Caj Cojoc, 2019) - 6/10
**21.10. festival Matadoras (Sophia Mocorrea, 2020) - 6/10
**21.10. festival Wood Child and Hidden Forest Mother (Stephen Irwin, 2020) - 5/10
**21.10. festival The End of Suffering (A Proposal) (Jacqueline Lentzou, 2020) - 6/10
**21.10. festival Clean With Me (After Dark) (Gabrielle Stemmer, 2020) - 9/10
**21.10. festival Ballast (Daniel Howlid, 2020) - 7/10
**21.10. festival Engagement Rate Formula (Adrian Melis, 2019) - 6/10
**21.10. festival Salsa (Igor Dimitri, 2020) - 5/10
**21.10. festival There Were Four of Us (Cassie Shao, 2019) - 5/10
**21.10. festival People on Sunday (Tulapop Saenjaroen, 2020) - 5/10
**22.10. festival Land of the Free / Du gamla, Du fria (Dawid Ullgren, 2020) - 7/10
**22.10. festival To Discharge / Ladda ur (Amanda Adele Björk, 2019) - 7/10
22.10. festival Apples / Mila (Christos Nikou, 2020) - 8/10
**22.10. festival Outside the Image / Utanpör bilden (Simon Skuteli, 2019) - 6/10
**22.10. festival Lihkku! (Irma Bergdahl, 2019) - 7/10
**22.10. festival Death Is a Dragon Pig / Döden är en grisdrake (Karolina Berg, 2020) - 7/10
**22.10. festival Svonni vs. The Swedish Tax Agency / Svonni vs. Skatteverket (Maria Fredriksson, 2020) - 8/10
**23.10. festival Fish Bowl (Ngabo Wa Ganza, 2020) - 7/10
**23.10. festival Ekstase (Marion Kellmann, 2019) - 7/10
***23.10. festival Day in the Life (Elizabeth A. Povinelli, 2020) - 4/10
**23.10. festival Dustin (Naila Guiguet, 2020) - 6/10
**23.10. festival Spontaneous (Lori Felker, 2020) - 8/10
24.10. festival Wonder When You'll Miss Me / Mi chiedo quando ti mancherò (Francesco Fei, 2019) - 5/10
24.10. festival Asymmetry / Asimetrija (Maša Nešković, 2019) - 6/10 
25.10. video Lost Angelas (William Wayne, 2019) - 5/10
26.10. video Above Suspicion (Phillip Noyce, 2019) - 5/10
26.10. kino The Room (Christian Volckman, 2019) - 4/10
29.10. kino Come as You Are (Richard Wong, 2019) - 7/10 
**29.10. festival I Want to See Gellivare Burn / Jag vill se Gällivare brinna (André Vaara, 2019) - 6/10
**29.10. festival Stephen Stableboy / Steffan stallendräng (Malin Skjöld, 2020) - 5/10
**29.10. festival Filling in Physical Reality, Living in Virtual Reality (Yoon Gyonyoung, 2020) - 4/10
**29.10. festival Mum, Help! / Mamma, hjälp! (Gwendolyn Neilsen, 2020) - 6/10
**29.10. festival War in Academia / Ett akademiskt krig (Lisa O'Keefe Östberg, 2020) - 5/10
**30.10. festival Push This Button if You Begin to Panic (Gabriel Böhmer, 2020) - 7/10
**30.10. festival Freeze Frame (Soetkin Verstegen, 2019) - 5/10
**30.10. festival Flow State (Roger Simian, Sarahjane Swan, 2020) - ?/10
**30.10. festival I'm Here / Jestem tutaj (Julia Orlik, 2020) - 8/10
**30.10. festival Yes People / Já-Fólkith (Gísli Darri Halldórsson, 2020) - 8/10
**30.10. festival How to Disappear - Destination Battlefield (Michael Stumpf, Leonhard Müllner, Robin Klengel, 2020) - 8/10
**30.10. festival Swimmer / Badaren (Jonatan Eltzer, 2020) - 8/10
**30.10. festival Safety Measure / Säkerhetsatgärd (Peter Schwartz, 2020) - 7/10
**30.10. festival Park (Lucia Pagano, Vanja Sandell Billström, 2020) - 8/10

29.10.20

Apples / Mila

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Christos Nikou

scenario: Christos Nikou, Stavros Raptis

uloge: Aris Servetalis, Sofia Georgovassili, Anna Kalaitzidou, Argyris Bakirtzis


Ako smo mislili da je grčki »weird wave« upao u manirizme koji će učiniti da se na ovaj ili onaj način ugasi sam od sebe, prevarili smo se, makar za sada. Kada svet preuzme tu čudačku dramaturgiju i kada se najsuludije verbalne vratolomije počnu izgovarati ravnim tonom i sa ozbiljnim izrazom lica, onda je upravo moderni grčki art-film nešto što ga može opisati. Selektori venecijanskog programskog sklopa Orizzonti su pogodili u centar selekcijom dugometražnog prvenca Christosa Nikoua pod nazivom Apples za film otvaranja koji definiše »novu normalnost«. Na svojoj festivalskoj turneji koja će, po svemu sudeći, biti dugačka, što u fizičkom, što u virtuelnom obliku, prikazan je kao manjinska koprodukcija na Festivalu Slovenačkog Filma ovog oktobra u Ljubljani.


Ono što naš svet, a i svet opisan u filmu, čini »novo-normalnim« je pandemija. U filmu se radi o pandemiji amnezije koja iznenada pogađa svoje žrtve tako da se oni samo tako probude sa teškom glavoboljom i skoro sasvim izbrisanim sećanjem. Protokoli lečenja, odnosno nege su već postavljeni: nakon kratkog ispitivanja u bolnici, pacijenti bez imena mogu sačekati da ih rodbina eventualno pokupi ili se priključiti eksperimentalnom programu pod nazivom »Novi identitet« gde će, pod supervizijom doktora, kroz ispunjavanje jednostavnih, banalnih zadataka osvežiti svoja sećanja ili stvoriti nova koja će poslužiti kao osnova njihovog novog ličnog identiteta.


Jedan od pacijenata je i Aris (Servetalis), markantni bradonja koga je sudbina uhvatila nespremnog u autobusu. Zapravo, možda on i nije bio tako nespreman za »resetovanje«: u trenutku kada ga upoznamo, on je već u problemu sam sa sobom, zbog čega udara glavom u zid u svom sumorno osvetljenom stanu. Jednom kada ga amnezija uhvati, on će zaboraviti i sopstvenu adresu, a od sećanja će mu ostati to da voli da jede jabuke, voće koje navodno pomaže za bolje pamćenje.


Jednom kada uđe u program, dobiće novi stan, spartanski opremljen stan na korišćenje, kao i kasetofon preko kojeg će od glavnog doktora (Bakirtzis) dobijati zadatke i uputstva kako ih rešiti. Sve to mora dokumentovati fotografijama, a isprva jednostavni zadaci poput šetnje parkom i vožnje bicikla postaju sve kompleksniji, opasniji i bizarniji, od izlaska u bar, plesa, konverzacije i pijanstva, preko seksualnog sparivanja do fingiranja saobraćajne nesreće, posećivanja umirućih pacijenata i njihovih pogreba. Jednom kada upozna Annu (Georgovassili), za koju se ispostavi da je takođe u programu, Aris više neće biti sam. Pitanje je, međutim, mogu li dve oštećene osobe, svaka za sebe ili zajedno, popraviti svoje živote i je li njihova sumorna sadašnjost ipak bolja od prošlosti koju ipak žele da prizovu.


Filozofski koncepti i antropološke teme osnova su grčkih »weird wave« filmova, i Nikou i njegov ko-scenarista Stavros Raptis u tom smislu ne odstupaju previše od standarda. Uticaj najpoznatijeg predstavnika pokreta Yorgosa Lanthimosa, posebno njegovih ranijih filmova kao što su Dogtooth i Alps, evidentan je, što i ne treba da čudi s obzirom da je Nikou svoju karijeru započeo upravo kao Lanthimosov asistent na Dogtoothu. Od starijeg kolege Nikou preuzima tonalni balans između dramskog, čak i tragičnog, i apsurdno-humornog sa mračnim pod-tonovima. Preuzima i cerebralni, hladni stil izlaganja, utišanih emocija i strukturiranih, statičnih kadrova montiranih u nešto sporijem tempu. U odnosu na Alps, sa kojim se donekle poklapa tematski i u smislu »castinga« (Aris Servetalis je igrao jednu od glavnih uloga i kod Lanthimosa), ipak je nešto koncizniji, naročito prema kraju filma.


Apples, međutim, nije samo puka primena Lanthimosovih smernica na donekle novi materijal, već Nikou unosi i nešto stilskih nivoa. Prvo, Atina koju on portretira vanvremenski je spoj savremenog sveta i onog iz bliže (analogne) prošlosti, primera radi korišćenje kasetofona i kaseta umesto, recimo, mobilnih telefona ili USB diskova. Drugo, Nikou optira za stari, uski format slike 4:3 što polako postaje novi retro-trend u kinematografiji, ali u slučaju Apples to itekako ima smisla jer je na taj način teskoba koju likovi osećaju prikazana i vizuelno. Konačno, paleta boja se dosta razlikuje od sterilnih tonova obično prisutnim u »weird wave« filmovima, ona je ovde tamna i zagasita, sa jednako dobrim razlogom. U Nikouovoj poetici je tako moguće pronaći uticaje Spikea Jonzeja i, naročito, Charlieja Kaufmana.


Kada se crta podvuče, Apples je originalan, inteligentan, pažljivo i detaljno urađen film koji savršeno pogađa sadašnji trenutak. Sa druge strane, ima u sebi dovoljno dubine i univerzalnosti da se na tome ne zaustavi, već da nastavi sa kopanjem po mračnim hodnicima ljudske duše i ljudskih emocija. Pred Christosom Nikouom je možda sjajna filmska karijera, ali svakako internacionalna, budući da mu je naredni projekat na engleskom jeziku. Apples u smislu ove godine ostaje zdrava, sočna, doduše nakisela jabuka u košari trulih ili bezukusnih i to je vrlo dobra vest.

26.10.20

Ava

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Tate Taylor

scenario: Matthew Newton

uloge: Jessica Chastain, John Malkovich, Geena Davis, Colin Farrell, Common, Jess Weixler, Joan Chen, Diana Silvers, Ioan Gruffudd


Očajnjička vremena zahtevaju očajničke mere, kako od produkcijskih kuća i distributera, tako i od gledalaca. Primera radi, Ava, taj najnoviji, u najboljem slučaju generički, a u najgorem potpuno promašeni klon Nikite koji samo služi svojoj glavnoj zvezdi i producentkinji Jessici Chastain da otvori novu karijernu mogućnost kao akciona heroina, umesto da izleti direktno na VOD platforme, pušten je u bioskope ove sušne jeseni. Jessica Chastain je tu najmanji problem, ona svakako može privući gledaoce, naročito uz impresivnu listu glumaca u ostalim ulogama. Problem je to što je bioskopski repertoar toliko siromašan da se gledanje Ave učini još kao dobra ideja.


Naša Nikita, ovaj, Ava je vrhunska atentatorka koja radi za tajnu organizaciju koja se malo vodi biznisom, a malo etikom. Sve što nam treba o njoj saznajemo u montažnoj sekvenci koju imamo za špicu: bila je dobra u školi i u sportu, onda se propila i prodrogirala, skrivila je saobraćajku, dospela vojske, učestvovala u tajnim akcijama i završila tamo gde je završila. U uvodnoj sceni je, međutim, vidimo na delu zavođenja i upucavanja ljigavca iz MMF-a (Gruffudd), a saznajemo da u svom modusu posla ima običaj da svoje buduće žrtve pita šta su kome skrivile da neko želi njihovu smrt.


To ne seda naročito dobro njenom mentoru Dukeu (Malkovich) koji smatra da ubistva moraju biti bezlična, a još više se boji njenog povratka starim navikama depresije, alkohola i drogiranja. Kada rutinska misija u Saudijskoj Arabiji ode k vragu, saznajemo da Avine eskapade smetaju i nekom drugom, Dukeovom prethodnom štićeniku, a sada velikom šefu Simonu (Farrell) koji bi radije Avu »trajno penzionisao« nego se izlagao riziku od njenog ponašanja. Već tu na »naplatu« dolazi i trag ostavljen u uvodu, to da je Avu na misijama pratila ženska na motociklu, te da je ta ženska Simonova kći (Silvers). Za očekivati je borbu za moć u organizaciji koja deluje kao hibrid preuzet delom iz Nikite, a delom iz serije Burn Notice, ali i Avinu grčevitu borbu za život kada se nađe na listi za odstrel.


Ali, to nije jedini front na kome se Ava mora boriti. Frka je, naravno, i kod kuće. Njena majka Bobbi (Davis) je bolesna i ogrešila se o nju u prošlosti, dok Ava ima neraščišćenih računa i sa svojom sestrom Judy (Weixler), te sa svojim bivšim, a sestrinim sadašnjim dečkom Michaelom (Common). Njena, a i njegova prestupnička prošlost će ih dovesti u sukob i sa gangsterkom Toni (Chen), vlasnicom ilegalne kockarnice i noćnog kluba u koji se ulazi kroz bušni mobilni WC.


Ako se Tate Taylor, inače bivši glumac, još nekako i snalazi u okviru ozbiljne (The Help) ili biografske drame (Get On Up), sa žanrom mu baš i ne ide, iako se uporno u takvu kinematografiju gura. Film The Girl on the Train bio je bleda kopija Fincherovih trilera, a horor Ma je prekasno »kliknuo« u žanrovske šine, pritom upadajući u etičke dubioze. Osim par trikova i referenci (prva perika koju Jessica Chastain nosi kao Ava slična je jednoj od perika koju je Geena Davis nosila kao Charlie u kultnom akcionom trileru The Long Kiss Goodnight iz 1996. godine), Taylorova režija je genenerički u stilu kada dođe do akcionih sekvenci. Pucnjave još i nekako izgledaju elegantno, ali tučnjave u modusu kratkih rezova i drmusave kamere koju je Paul Greengrass uspostavio kao standard sa svojim Bourne filmovima, a koji je sada prilično prevaziđen, skoro su negledljive. Muzička podloga između klasike i elektronike nije impozantna, ali služi svrsi, kao i panoramski kadrovi atraktivnih lokacija.


Podbačaj se oseća i na svakom planu scenarija Matthewa Newtona, još jednog nekadašnjeg glumca koji je rešio da se posveti pisanju i režiji. Ovo mu je prvi put da radi sa žanrom i još da neko drugi režira njegove ideje. Očito da se nije mogao odbraniti od poriva reciklaže i kompilatorskog pristupa, a i tih nekoliko vanstandardnih ideja i kombinacija ostaju prilično banalne. U suštini, imamo red generičke akcije, red generičke melodrame uz povremeno popovanje o štetnosti droge, alkohola i kocke.


Žrtvom uglavnom padaju glumci zbog suštinski nerazrađenih likova svedenih na po par osobina za svakog. Geena Davis se malo čak i zabavlja kao »baba-diva«, Jess Weixler pokušava kanalizirati neuroze Jennifer Lawrence u filmovima Davida O. Russella, bezuspešno, Colin Farrell nosi frizuru i brkove a la poručnik JNA s kraja 80-ih, a Johna Malkovicha je premalo da bi svojim neupitnim integritetom značajno doprineo kvalitetu filma. Sve je podređeno glavnoj zvezdi i ona to unekoliko koristi, u suštini uspeva rekreirati dovoljno unutrašnjeg crnila da bi bila dobra kao ubojita atentatorka sa svojim problemima. Uostalom, Jessica Chastain je pokazala da može biti opasna, i to na različite načine, i u dosta boljim filmovima kao što Zero Dark Thirty, Crimson Peak i, naročito, u filmovima kao što su Miss Sloane i Molly’s Game. Ona je efektna i efikasna i kao akciona heroina, samo joj za to treba ipak bolji film, pa možda čak i pravi »reboot« Nikite.

25.10.20

A Film a Week - Take Out Girl

 previously published on Asian Movie Pulse


Hisonni Johnson (also known as Hisonni Mustafa) is best known for his camera- and directorial work on music- and superhero fan videos, as well as on television has a new feature indie film under his belt. “Take Out Girl” has premiered at this years edition of Cinequest Film Festival and is reaping awards at minor festivals across the US ever since. We had the chance to see it at CAAMFEST Forward aimed at Asian-American cinema.


The titular character is Tera, played by Johnson’s co-screenwriter Hedy Wong. We meet her in the midst of her acting on her abrupt decision to drop out of college in order to help her ailing mother Wavy (Lynna Yee) with the work in their Chinese takeaway. We learn that Tera is whip-smart, business-oriented and that she takes no bullsh*t from anyone. The business is family-owned, together with Tera, her brother Saren (Lorin Alond Ly) and cousin Crystal (Mier Chasin) also work there.


The business is failing, but Tera has an innovative idea: to use her “invisibility” as a young Asian delivery girl in order to deliver the drugs pushed by the Latino gang lead by Lalo (Ski Carr). There is a lot of logic in that idea (she would mostly be ignored by the police, especially if the package is comfortably wrapped inside a bag with the logo), and the success seems inevitable. On the other hand, she might quickly find herself way over her head for doing the risky business with the violent people. Could that have the repercussions for her family and her new love interest Nate (Dijon Talton), a kind black man who works as a janitor in the area?


Johnson and Wong get some of the aspects quite right in their screenplay, especially when it comes to depicting the multi-cultural milieu of Los Angeles and the hardships that both the first- and second generation immigrants have to endure in their life since they never had a proper shot at the American dream. The family and the intrapersonal relationships are also nailed by the screenwriting duo, while Hedy Wong is more than capable to channel the energy of a smart and strong young woman willing to fight and hustle in order to provide a better life for her family that is largely ignored by the society.


The other characters, however, usually suffer from under-development, so the lesser-known actors that are quite good at melting with the background of a daily Los Angeles murmur cannot actually shine. Lynna Yee is a noble exception as the single mother operating the honest business that has to face with the old age and the years of hard work taking their toll. While Lalo is relegated to a gang-banger stereotype, the others both from cohort and from Tera’s surroundings are quite one-dimensional as characters.


Another problem is the pacing of the plot, where Johnson, assuming the multiple roles in the crew (apart from being the director and one of the screenwriters, he also dealt with the cinematography and editing, while also being the producer of the film), seemingly tried to elongate the material which would be perfectly appropriate for a killer short to the feature format. There is a slight feeling of repetition and redundancy dramaturgy-wise, while the shoestring budget becomes apparent in the more demanding action scenes, especially on the special effects level. Other than that, Johnson manages to pack the movie in the aesthetics that slightly resembles that of a music video (quite expected), while the hip-hop infused soundtrack by James Van Boldt and Zaiaku certainly helps by dictating the rhythm and highlighting the diversity.


If not exactly smooth in melting the aspects of the family- and social drama with those of a genre film, “Take Out Girl” is very efficient in painting the detailed landscape of the things we are not able to see that often in both the mainstream and the independent cinema. It is an interesting, important movie that can be considered to be a noble effort.

24.10.20

Antebellum

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Baš nekako u vrijeme kada je zapadni svijet polako izlazio iz dvomjesečne karantene, dogodilo se nešto što je preuzelo novinske naslove od medicinskih izvješća o broju zaraženih i umrlih, te napretku u istraživanjima prirode korona-virusa, razvoju cjepiva i lijekova. Ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda od strane bijelog policajca zbog opiranja uhićenju za manji prekršaj, u prvi plan je izbacilo raspravu o strukturnom rasizmu u suvremenom društvu, prije svega američkom. Protesti protiv rasizma i policijske brutalnosti brzo su se proširili i po europskom kontinentu gdje su uglavnom bili mirni i folklornog karaktera, dok su se u Sjedinjenim Državama pretvorili u bojno bolje između različitih grupa u ionako politički raskrojenom društvu, uz aktivnu i nadasve prljavu ulogu policije u suzbijanju istih. Kada su se ulični protesti umirili, tema rasne diskriminacije preselila se u sferu društvenih debata i marketinških akcija: na jedno od sljedećih ubojstava od strane policije igrači najjače košarkaške lige na svijetu, NBA, reagirali su štrajkom u trajanju od nekoliko dana i kasnije ispisivanjem društveno-političkih poruka na dresovima, dok je Coca-Cola plasirala reklamu na liniji „Black Lives Matter” kampanje. Rasizam je, dakle, „vruća” društvena tema i u tom kontekstu se ovog rujna u kinima u Europi, a na internetskim platformama u Americi, pojavio Antebellum, dugometražni prvijenac autorskog dvojca Gerard Bush – Christopher Renz koji se prije toga „kalio” na kratkom metru i video-spotovima. Prema rezultatima s kino-blagajni, može se reći da čak ni vruća društvena tema nije pomogla ambicioznom autorskom dvojcu i njihovim producentima u smislu zarade i statusa hita. Koliko je to stvar kvalitete filma (kritike su podijeljene, s nagnućem prema lošima), a koliko objektivnih okolnosti nepovoljnih za kino-distribuciju, za sada je teško govoriti. Uostalom, Antebellum nije ni prvi ni jedini film na temu nasljeđa robovlasništva u Americi i suvremenog rasizma: u njegovoj se filmskoj DNK gotovo u jednakim omjerima čitaju filmovi Dvanaest godina ropstva Stevea McQueena i Bježi! Jordana Peelea koji su Antebellumu kvalitativno superiorni, iako nije riječ o besprijekornim ostvarenjima.


Naslov koji je sada sinonim za arhitektonski i modni stil, a označava period prije Američkog građanskog rata na Jugu, negiran je već prvom scenom, izvedenom kroz prolongirani pokretni kadar u kojem kamera prelazi preko južnjačke plantaže pamuka praćena preglasnom muzikom na gudaćim instrumentima. Vrijeme je ratno, na plantaži je dosta konfederalne vojske, vlasnik plantaže je brkati satnik Jasper (Jack Huston). Dok on, njegova supruga Elizabeth (Jenna Malone), kćerkica i vojska uživaju u idiličnom zalasku Sunca, crni robovi mučeni su teškim radom i fizičkom torturom. Svaki razgovor je zabranjen, a pokušaj bijega ili njegove organizacije se kažnjava smrću, što vidimo u brutalnoj egzekuciji jedne robinje pred očima njenog partnera. Tu upoznajemo i našu protagonisticu Eden (igra ju pjevačica i glumica Janelle Monáe): nju bezimeni konfederalni general (Eric Lange) siluje i žigom obilježi kao svoju. Poslije se održava svečana večera za vojsku na kojoj general održava rasistički govor o (južnjačkom) nasljeđu i tome kako ne treba dati „izdajnicima” da preuzmu zemlju, dok vojska kasnije pjeva o krvi i tlu, što signalizira da vremenski period u kojem se radnja odvija nije onaj za koji se izdaje. Prvi čin kulminira silovanjem i prebijanjem novopridošle trudne robinje od strane navodno stidljivog i tihog vojnika, te Edeninim pronalaženjem njenog beživotnog tijela.

U drugom činu, Janelle Monáe igra Veronicu, u vremenu sadašnjem uspješnu sociologinju, autoricu knjiga o pitanjima rase u društvenim odnosima i predavačicu. Ona se budi iz noćne more, uživa u jutarnjoj rutini s mužem Nickom (Marque Richardson) i kćerkicom Kennedi (London Boyce), prije nego ode na službeno putovanje i predavanje. Drugi likovi koji se pojavljuju u tom segmentu, Elizabeth i njena kćerkica koja Veronicu upozorava da bi mogla nadrapati ako ne bude tiho, unose nešto zloslutne horor atmosfere, ali imaju i simboličku ulogu da pokažu kako potomci, odnosno duh nekadašnjih robovlasnika još uvijek živi u Americi. To će biti dodatno ilustrirano u nekim naizgled trivijalnim stvarima u tretmanu Afroamerikanaca ma koliko oni bili obrazovani i uspješni: recepcionarka u hotelu će za Veronicu i njeno društvo, kolegicu Saru (Lily Cowles) i lascivnu prijateljicu Dawn (Gabourey Sidibe) rezervirati stol pored toaleta u restoranu, a konobar će im na narudžbu šampanjca ponuditi prosecco kao jeftiniju varijantu. Ono za šta Veronica misli da je naručena vožnja preko servisa Uber, ispostavit će se kao drugi oštri obrat u radnji filma, tj. kao njena otmica od strane Elizabeth i njenog muža, što drugi čin pozicionira kao „flashback” umjesto kao skok unaprijed u radnji. Slijedi treći čin Edeninog, odnosno Veronicinog bijega s plantaže zajedno s ostatkom robova, nabijen jakom simbolikom u kojoj ćelija-kapelica s križem na vrhu izgori, a konjička statua južnjačkog generala Leeja posluži kao ultimativno oruđe osvete i oslobođenja.

Na tehničkom i vizualnom planu, Antebellum funkcionira izvrsno. Fotografija Pedra Luquea je izuzetno elegantna i evokativna, te je uglavnom u funkciji akcentuacije snažne simbolike koju Bush i Renz pokušavaju progurati, a montaža je dovoljno ritmična da za svojih 105 minuta trajanja film ni u jednom trenutku nije dosadan. Glumački, Antebellum uvelike počiva na plećima Janelee Monáe, dovoljno karizmatične ne samo da iznese dvostruku ulogu, već i da njen lik zapravo bude jedini punokrvan, a ne tek funkcija. Drugi su glumci u smislu interpretacije svojih likova oštećeni već u fazi scenarija koji te likove svodi na klišeje, toliko da od, primjerice, satnika Jaspera očekujemo da u maniri tipičnog filmskog zlikovca svoje brkove uvrće, a od bezimenog generala, kasnije demaskiranog kao senatora, da i sam završi na srušenoj konjičkoj statui. Lošije od njih dvojice, pak, prolaze ženski likovi, Elizabeth kao reciklaža deplasirane tvrdnje da su žene robovlasnika još veći zlikovci od njih samih, vjerojatno zbog dokolice života onovremene bogate kućanice, a posebno Dawn koja se može smatrati uvredljivim rasnim, a ne samo rodnim stereotipom. Što se same režije tiče, stječe se dojam da Bush i Renz svoje ambicije ipak nisu uspjeli ostvariti. Ideja je, navodno, potekla od košmarnog sna koji je usnio Gerard Bush, pa ga je podijelio sa svojim kreativnim partnerom, a scenarij je nastao kao pokušaj da se taj san poveže s kontekstima prošlog i sadašnjeg vremena, te da se povuku paralele između institucionalnog rasizma nekada (ropstvo) i sada. Već se u scenariju previše oslanjaju na simboliku koju režijom još više ističu, ali ona u svojoj blatantnosti postaje sama sebi poanta nabijena krajnje nesuptilno. Žanrovi horora i još više trilera, te kostimirano ozračje (kostimografija je isto jedna od boljih stvari u filmu) služe tek kao ambalaža za standardiziranu političku poruku. Najgore od svega, Bush i Renz demonstrirali su kroz inteligentne i efektne obrate znanje koje sugerira da mogu više od toga, te da je Antebellum mogao biti dosta bolji, u konačnici i relevantniji film.

22.10.20

Paradise

 kritika objavljena na XXZ



2019.

režija: Davide Del Degan

scenario: Davide Del Degan, Andrea Magnani

uloge: Vincenzo Nemolato, Giovanni Calcagno, Katarina Čas, Branko Završan, Selene Caramazza


Ako mislite da nam je teško sa »novom normalnošću«, imajmo na umu da su neki ljudi naterani na svoje nove normalnosti i identitete u mnogo kompleksnijim situacijama. Primera radi, zaštićeni svedoci, ljudi koji su bili spremni da svoj život izlože riziku radi koncepta pravde i koji su zbog toga istrgnuti iz svog dotadašnjeg života, odvojeni od porodice i transplantirani u nepoznatu sredinu da tamo započnu novi život često u uslovima delimične ili potpune izolacije. U toj situaciji se našao glavni junak filma Paradise Davidea Del Degana prikazanog na nedavno završenom Festivalu Slovenačkog Filma u programu manjinskih koprodukcija.


Calogero (Nemolato) je prodavac granita (vrsta sladoleda) na Siciliji i jedan od onih uzornih građana koji nemaju nikakvih veza sa mafijom. To, naravno, ne znači da ne može svedočiti uličnim smaknućima. Nakon jednog takvog i progovori pred vlastima, one mu osiguraju ulazak u program zaštite svedoka i premeštaj. Nevolja u tome je što premeštaj znači premeštaj na suprotni kraj Italije, u napušteni skijaški pansion u Furlaniji, kao i to što mora ostaviti svoju trudnu suprugu (Caramazza) i ne može biti prisutan u prvim mesecima života svoje kćeri.


Način života u planinama mu svakako ne paše, vreme je hladno, a običaji lokalaca su mu strani. Primera radi, lokalni sveštenik (Završan) je više zainteresovan za alpski ples Schuhpletter u kojem se muškarci šamaraju i šljepkaju po zadnjicama nego li za svoje dužnosti u crkvi, svi govore njemu nerazumljivim dijalektom i, u poređenju sa njim, čak se i žene čine čvršćima, što se može predstaviti kao problem u natruhama romanse koja se porađa između njega i lokalne samodostatne šankerice (Čas). Dodatno, u motelu se pojavljuje još jedan »stranac«, Sicilijanac, i to baš ubica protiv kojeg je svedočio kojem su iz programa zaštite svedoka čak i dodelili isto kršteno ime. Drugi Calogero (Calcagno) na prvi pogled deluje kao sirovina i nemilosrdni egzekutor, ali i on ima svoju tajnu. Može li osećaj zajedništva i prijateljstva prevladati strah?


Paradise (naslov je preuzet od imena praznog, izolovanog i verovatno napuštenog pansiona i može se tumačiti isključivo u ironičnom smislu) većim delom hoda utabanim stazama komedije, ali različitih pod-tipova u okviru žanra. Očekivano, imamo krimi-komediju, komediju zabune i komediju mentaliteta, pa čak i komediju karaktera. Svedok Calogero u interpretaciji Vincenza Nemolata (viđenog u prošlogodišnjem venecijanskom filmu Martin Eden) fantastično je neurotičan, kanalizirajući energiju majstora komedije kao što su Woody Allen, Roberto Benigni i Jesse Eisenberg, plešući po rubu karikature i parodije kukavnosti običnog malog čoveka, ali nikad ne prelazeći granicu dobrog ukusa. Ostatak postave, Giovanni Calcagno, izuzetno raspoloženi Branko Završan i prijatno utišana Katarina Čas, u tome mu dosta pomažu.


Scenaristički, nisu svi aspekti komedije jednako razvijeni, pa čak ni potrebni, tako da recimo »gay« aspekt između dvojice Calogera prilično »visi«, a pritom je tretiran plošno, na momente čak i stereotipno, prizivajući u sećanje šablone uspostavljene u drugim filmovima (primera radi, Calogero-ubica deluje kao lik koji je James Gandolfini odigrao u krimi-komediji The Mexican). Međutim, ono u čemu Del Degan i njegov ko-scenarista Andrea Magnani uspevaju je da u poslednjoj trećini filma fokus prebace na moralku, bez popovanja i, najvažnije, bez pada u tempu, tako da gledaocima ostaje nešto trajniji utisak i tema za razmišljanje. Koliko se »normalnim« može smatrati život proveden u okretanju glave na drugu stranu i strahu od silnih, a nepravednih?

19.10.20

Falling

 





2020.

scenario i režija: Viggo Mortensen

uloge: Viggo Mortensen, Lance Henriksen, Sverrir Gudnason, Terry Chen, Laura Linney, Hannah Gross, Bracken Burns


Kada glumac pređe u autorske vode, onda obično govorimo o egu i ničim potkrepljenoj potrebi da nam neko naviknut na izgovaranja teksta koji je neko drugi napisao sada sam poruči Nešto Jako Važno. Viggo Mortensen nikada nije izgledao kao takav tip glumca: birao je uloge po tome koliki su mu izazov, a ne da bi preko njih ganjao slavu i novac. Igrao je kod velikih autora poput Davida Cronenberga (koji mu ovde »vraća uslugu« jednom izuzetno koloritnom epizodom), ali i u filmovima »egzotičnih« produkcija koji bi bez njegovog prisustva ostali potpuno opskurni, te u filmovima koji su percipirani kao izuzetno važni, kao što je to bio nedavni »oskarovac« Green Book.


Čoveku prosto dođe da se zapita da li mu je Falling kao rediteljski prvenac zaista bio potreban u životu i karijeri. Sudeći po svemu, verovatno da nije, ali opet je teško reći da je u slučaju Mortensenovog angažmana, autorskog, a naročito glumačkog, tu reč o promašenoj kalkulaciji. Mortensen je u projekat verovatno ušao da bi ispričao nešto do čega mu je lično stalo, ali problem je što to baš i nije uspeo da iskomunicira, pa sve deluje kao lažnjak. Verovatno da je tu reč o iskrenoj pogrešci.


John Peterson (Mortensen) je pilot koji živi ispunjenim životom. Po struci je pilot, vezu sa svojim partnerom Ericom (Chen) je ozakonio i njih dvojica skupa s ljubavlju odgajaju kćerku Monicu. Njegovo strpljenje će, pak, doći pod upitnik, opetovano, kada životne okolnosti počne da mu diktira otac, Willis (Henriksen), koji boluje od uznapredovale demencije. Bolest tu nije jedini problem, već pre svega neka vrsta »pojačala« za ionako neugodan karakter iskazan kroz prevaziđene rasističke, homofobne i patrijarhalne stavove. Willisov dolazak u Kaliforniju i moguće preseljenje tamo sa farme u večito snežnom i hladnom ruralnom New Yorku biće test za njega samog (ipak ide u zemlju gde žive »pederi i spaljivači zastava«), ali i za sve oko njega, s tim da okruženje, uključujući i njegovu kćerku, a Johnovu sestru Saru (Linney), definitivno ima manje strpljenja nego što to ima John.


Od takvog predloška bi se mogla smućkati simpatična indie dramedija (film je ipak imao premijeru na Sundance Festivalu pre nego što mu je zaključavanje kao odgovor na pandemiju prekinulo festivalsku turneju na osam meseci) sa suzama i porodičnim svađama i možda sa malo optimizma. Crnilo kojim nas Mortensen zasipa je možda čak i osvežavajuće u toj situaciji jer makar razbija kliše »Sundance indie« filma, ali problem je što je sve, ama baš sve, u pogrešnom, preteranom emocionalnom registru, pa drama postaje melodrama, a u temelju svega stoji lažnjak i banalizacija.


Johnova veza sa Ericom deluje nerazrađeno i neuverljivo. Sarah i njena deca su samo skice iskorištene u jednoj sekvenci. Njihove ultra-liberalne vrednosti koje ih kroz život vode su prenaglašene, ali nikada nisu ispitane ili objašnjene. Suprotno njima, Willisov lik, naročito u Henriksenovoj afektirajućoj interpretaciji, deluje kao imitacija do nivoa parodije tipičnog Clint Eastwood lika, najviše Walta Kowalskog iz filma Gran Torino (2008), te stoga potpuno neuverljivo jer Henriksen ipak nije glumac Eastwoodovog nivoa i profila. Osnovni problem tu je manjkava motivacija (pre svega zanemarivanje faktora srama) koju Mortensen kao scenarista i Henriksen kao glumac pokušavaju da zamaskiraju ponekad izuzetno kreativnim vređanjem.


Prilika da se zamke repeticija i očiglednog lažiranja izbegnu ukazala se u verovatno najzanimljivijem aspektu filma, brojnim »flashback« scenama kojima Mortensen pokušava da objasni genezu odnosa između oca i sina. Problem je što i tu on Willisov lik (kao mladog ga igra islandski glumac Sverrir Gudnason) pokušava da objasni jednom rečju, odnosno jednim epitetom (»drkadžija«), pa tako njegovi propali brakovi, prvo sa Johnovom i Sarinom majkom Gwen (Gross), pa i onda i sa drugom suprugom Jill (Burns) deluju pomalo šablonizovani. Pitanje koje se postavlja na tom mestu je, ako je Willis već takav kakav je, sa ili bez demencije, zašto mu je John i dalje veran i zašto je spreman na beskonačnu žrtvu za njega. Na to pitanje Mortensen ne uspeva da ponudi uverljiv odgovor.


Kao što ne vidimo neku naročitu scenarističku inventivnost ili doslednost, teško je uočiti i bilo šta značajno u smislu Mortensenovog doprinosa režijom. Postavlja se pitanje koliko se njome uopšte i bavio (a koliko je, recimo, prepustio asistentima), imajući u vidu vreme koje provodi pred kamerom. Kao glumac je on standardno dobar i apsolutno u svom tipu čvrstog stoika, ali to i nije nikakvo iznenađenje. Ono što upada u oči je da je ostatak glumačkog ansambla prepušten sebi i svojim instinktima, pa se snalazi kako ko zna i ume. U tome ženski deo ansambla u proseku bolje koristi priliku od muškog, iako su u pitanju minijaturne uloge, ali malo šta od toga može da popravi utisak koji ostavlja Henriksenovo neobuzdano glumatanje koje stvara mnogo buke koja ne konvergira ničemu smislenom.



18.10.20

A Film a Week - The 47 Ronin in Debt / Kessan! Chushingura

 previously published on Asian Movie Pulse



The legend of the 47 ronin executing their revenge on the man responsible for the suicide of their master has been told and re-told a myriad of times in Japan in various art forms so it became a genre with its own name: Chushingura. There were several movie versions, too, from the 1941 classic directed by Kenji Mizoguchi to the atrocious 2013 Hollywood version starring Keanu Reeves. The newest version, ”The 47 Ronin in Debt” directed by Yoshihiro Nakamura that premiered at the last year’s Tokyo International Film Festival and is now screened at Toronto Japanese Film Festival, at least offers a new angle to the whole story – the financial one.


The legend tells us that the feudal lord Naganori Asano of Ako had attacked his rival and court official Yoshinaka Kira for the reasons believed to be corruption. Kira survived, but for the crime of drawing out his sword in the Edo castle, Asano is forced to commit seppuku, the ritual suicide, which left his samurai fighters, 47 of them, relegated to the status of ronin. They swore to revenge their master by killing Kira and did it, but were also forced to commit seppuku for the crime of murder. The story that originated in the 18th century became popular later on, especially in the Meiji times, becoming a role model for the romantic visions of the samurai code of honour.


The thing Nakamura reminds us of from the very beginning of the film is the simple fact that the war, the rebellion and the revenge have their own very hard financial costs. The whole script, based on prof. Hirofumi Yamamoto’s non-fiction academic book in which he unearthed the early 18th century data about the financial aspects and the corruption of the later-days Shogunate period, jumps from the planning and execution of the revenge of the ronin fighters and the verbal encounters between their leader Kuranosuke Oishi (the stage actor Shinchi Tsutsumi) and the Asano clan’s chief accountant Chosuke Yato (Takashi Okamura) about the assets needed and those available for the plan. As the time stretches, the clan members and the fighters get more and more in debt…


It is the running gag that stands in the centre of the film. The joke itself is not bad at all, especially when followed by all the costs of the action listed and converted into modern-day yens, but it is not enough to propel the film for its tiresome runtime of over 2 hours. Other than that, we see the action planning and execution that, especially when followed by 20th century music varying from the main funky theme to rock n’ roll and electronic dance music, and the cheeky set design, seems like something lifted from Guy Ritchie’s gangster comedies and Steven Söderbergh’s heist thrillers appropriated for the period piece Japan flick.


Nakamura, best known for his 2016 historical comedy “The Magnificent Nine” not too dissimilar to “The 47 Ronin in Debt”, relies heavily on editing, always rhythmically in sync with the background music, to maintain the dynamism of the film, but that simple trick cannot mask the general talkiness and the predominant confusion in the terms of storytelling. Another striking similarly between the two titles is the cast composed of powerhouse actors, but their individual efforts in “The 47 Ronin in Debt” do not amount to a better film.


In the end it is a film that could profit from another hand on the screenplay and some “doctoring” to purge the excess material and convert an interesting idea into a coherent film. The way it is, it will certainly find its audiences among the “otakus” of the original legend, but not much outside that pool.

17.10.20

Tenet

Kritika je originalno pročitana u emisiji Filmoskop u okviru teksta koji je ujedno i osvrt na dosadašnju karijeru Christophera Nolana. Verzija teksta na blogu je drugačija.


Sudbina kino-svijeta našla se na plećima Christophera Nolana ove jeseni. U nekim drugim, normalnijim godinama, najnoviji filmski uradak scenarista i redatelja poznatog po tome da "pakira" visoko-intelektualne koncepte u formu filmskog spektakla, bio bi "samo" najiščekivaniji film godine. Ovako su ulozi podignuti do razine "biti ili ne biti", ne samo za Nolana, njegov film Tenet i produkcijsku kuću Warner Brothers, već i za kino kao koncept. Razlog tome je, naravno, pandemija koronavirusa i lančana reakcija zatvaranja kompletnog gospodarstva i kulturno-zabavnih aktivnosti. "Muke po Tenetu" su počele sa odlaganjem premijere, originalno zakazane za udarni termin sredinom ljeta, za po dva tjedna dok se nije došlo do sadašnjeg kasno-ljetnog, faktički rano-jesenskog termina. U trenutku pisanja ovog teksta, dva tjedna nakon premijere, Tenet još nije isplatio svoj proračun od 200 milijuna dolara, ali tu u vidu treba imati i izvjesne olakotne okolnosti. Jedna od njih je to da pandemija još uvijek nije gotova, što implicira i pravila ponašanja o obaveznom razmaku koja smanjuju kapacitete kino-dvorana, ali i faktor straha kod publike. Druga je da je na financijski najznačajnijim kino-tržištima Amerike i Kine premijera kasnila tjedan dana za europskom. No, ako netko može spasiti spektakularnu kino-zabavu, onda je to Nolan, a ako nešto može spasiti sudbinu kino-svijeta, onda je to filmski spektakl o spasenju svijeta. Borba sa vremenom još uvijek traje, kritika je uglavnom rekla svoje (uglavnom "miješane" recenzije sa nagnućem ka pozitivnima), publika je na potezu, a konačni rezultat neizvjestan.

 

Nisu samo okolnosti stavile Nolana i njegov najnoviji film u centar zbivanja, dobar dio iščekivanja ima ishodište u reputaciji koju britanski filmaš ima. Velike nagrade su mu do sada izmicale, ali vrijedi spomenuti da je pet puta nominiran za nagrade Oscar i BAFTA (u funkciji producenta, scenarista i redatelja), te četiri puta za Zlatni globus. Važnije od toga je, pak, da Nolan važi za hit-autora, reformatora žanrova i nekoga tko diktira trendove u filmskom stvaralaštvu. Može se čak reći da je upravo on autor koji ima tapiju na koncept inteligentnog i intelektualnog spektakla u suvremenoj kinematografiji. Također, Nolan je i baštinik tradicionalnih filmskih tehnologija kao što su analogno snimanje na filmsku vrpcu (i to njenu najluksuzniju, 70-milimetarsku, varijantu) i praktični, modelarski specijalni efektni namjesto digitalne animacije.

  ***

Sve navedene karakteristike koje je Nolan demonstrirao u svojoj dosadašnjoj karijeri ogledaju se i u njegovom najnovijem filmu. Tenet je snimljen analogno, zasnovan na praktičnim efektima, njegovu znanstveno-fantastičnu "fiziku" određuju legitimne teorije (ovog puta dovoljno pojednostavljene), film je atraktivan "na oko", u režijskom smislu izuzetno "uposlen", kao da Nolan želi hektičnim tempom i epskim razmasima pokriti "rupe" u dramaturgiji. Također, likovi su uglavnom lutke na koncu sa prostim funkcijama, što samo po sebi ne bi bilo problematično kada bi se Nolan zadovoljio time da napravi "samo" napeti špijunski triler sa nezanemarljivom znanstveno-fantastičnom potkom i sa određenim franšiznim potencijalom, ali Nolan zapravo ima ambicije da "ponovo izmisli kotač", odnosno kinematografiju. U tome pravi i neke do sada neviđene kreativne i tehničke greške, poput promašaja u glumačkoj podjeli i katastrofalno nerazgovjetnog miksa zvuka u kojem glazba i efekti po pravilu prekrivaju dijalog koji je autoru, pak, osnovno pripovjedačko sredstvo.

Ali pođimo od početka, odnosno od naslova: "tenet" je engleska riječ latinskog porijekla koja označava čvrsti stav, uvjerenje, mišljenje ili stajalište na kojem se gradi daljnji sustav vjerovanja i stavova. Nolan, međutim, tu riječ u filmu koristi u jednom sasvim drugom značenju koje se može prije shvatiti kao "pravilo". U filmu je "Tenet" i naziv tajne organizacije za borbu protiv zemaljskog ološa i terorista, ali i lozinka (izgovorena u rečenici i u paketu sa točno određenom gestikulacijom) koja njenim članovima služi kao znak raspoznavanja. Mnogo značajnije je to što je dotična riječ palindrom, pa je Nolan koristi kao svojevrsnu najavu o čemu se u filmu zapravo radi, odnosno o kretanju kroz vrijeme unazad. Čak je i struktura filma unekoliko palindromska, u prvoj polovici se protagonist (nazvan Protagonist i u interpretaciji Johna Davida Washingtona) i njegovi pomoćnici kroz zaplet probijaju "unaprijed", da bi se od polovice filma oni "invertirali" i vraćali se kroz vrijeme prema početku, uglavnom održavajući kontinuitet prostora, odnosno rute. U tom smislu, dakle, imamo povratak na Memento, doduše u epskijem, akcijskom pakiranju. Nisu filmski palindromi neka naročita novina, primjera radi posljednji film iz serijala o Pobiješnjelom Maxu, Cesta Bijesa, palindromski je tretirao prostor okretanjem smjera kretanja akcije za 180 stupnjeva u ključnom trenutku pred kraj filma, ali to bi bio manji problem kada bi Nolan bio scenaristički konzekventniji i radnju zapravo do kraja vratio na početak...


U prvoj polovici filma je zaplet još i moguće pratiti iako s vremena na vrijeme preskače logiku, makar u nadi da će se kasnije te rupe zapuniti. Protagonista upoznajemo u akciji, prvoj od nekoliko impresivnih "set piece" scena pucnjave i jurnjave, u kijevskoj Operi koju napadaju nepoznati zlikovci kako bi se domogli kofera sa nečim. Prije nego li je zarobljen od strane negativaca, naš je junak uspio sakriti kofer. U sceni ispitivanja i mučenja on bi se prije ubio cijanidom nego odao tajnu, ali se sve to ispostavlja samo kao njegov test posle kojeg je primljen u organizaciju, opremljen sa lozinkom ("koja će otvoriti neka prava i neka kriva vrata", kaže njegov novi nadređeni), upućen prvo na trening, pa na misiju ispitivanja pozadine događanja u Operi. Uz pomoć kolegice-znanstvenice Barbare (Clemence Poesy) otkriva da je u akciji upotrebljavana invertirana municija koja putuje unatrag kroz vrijeme, te da je to moguće: primjerice da bi se podigao invertirani pištolj treba samo zamisliti njegovo spuštanje. Možda nam tu Nolan nudi najsigurniji "izlaz" iz filma, da mu se treba samo prepustiti uživanju u spektaklu i zamišljati da je takvo što moguće, bez potrage za logikom i objašnjenjem. Zaplet nas dalje vodi do napada na Satorovog bescarinskog skladišta na aerodromu u Oslu koji biva prekinut od strane dvojice maskiranih uljeza (saznati ćemo kako i zašto kasnije), upoznavanja protagonista i antagonista na jahti potonjeg na talijanskoj obali i do obračuna i jurnjave po ulicama Tallinna, gdje se radnja i protok vremena (okretanjem entropije, kaže se, ali što to točno podrazumijeva i kako se to odražava na bića i objekte nije do kraja razloženo) i otkrića da se tu radi o sukobu između sadašnjosti i budućnosti, kreacije i destrukcije i dobrih i loših momaka koji se kroz vrijeme kreću unaprijed ili unazad. Potonje zapravo može funkcionirati i kao malo uvijenija ekološka metafora koju je Nolan već koristio kao okidač radnje u Interstellaru. Usput saznajemo i Satorovu motivaciju za uništenje svijeta koja, tipično "nolanovski", krajnje melodramatična. Slijede otkrića o prirodi i sadržaju kovčega s početka i konačni obračun na ruševinama sovjetskog tajnog grada.


Čak će i najstrpljiviji gledaoci najkasnije do polovice filma izgubiti orijentaciju, dok će se prema kraju filma osjećaj narativne konfuzije samo pojačavati kako Nolan sve oštrije izvrće zaplet i to maskira sve bučnijom akcijom. Redatelj je pokušao spojiti nespojivo, "pulp" pristup akcionog špijunskog filma sa visoko intelektualiziranim znanstveno-fantastičnim konceptima koji teško mogu egzistirati u istom filmu. Opis da je Tenet zapravo film o Jamesu Bondu u Nolanovoj režiji stoji, ali jednako tako ima smisla to što Nolanu do sada nije bilo ponuđena režija Bond filmova. Problemi sa filmom se samo gomilaju, od miksa zvuka, preko predominantne, a generičke glazbene podloge Ludwiga Göransona koji je na mjestu kompozitora zamijenio ranijeg Nolanovog suradnika Hansa Zimmera, pa do rapidne montaže koja, isitini za volju, čini da film djeluje kraće od dva i pol sata, ali gledaoca na kraju iscrpljuje. Tenet se, pak, iskupljuje akcijom od koje zastaje dah, Nolanovom dinamičnom režijom i impresivnom fotografijom koju potpisuje njegov standardni direktor fotografije Hoyte Van Hoytema. Glumački, pak, Tenet nije na nekom visokom nivou, uglavnom iz razloga nedovoljne razvijenosti i motiviranosti likova. Istini za volju, John David Washington, sin glumca Denzela Washingtona, do sada najpoznatiji u ulozi u filmu Spikea Leeja Crni član Klana, ima očevu prezentnost na ekranu i kinetičnost u akciji, a raskošna kostimografija Jeffreya Kurlanda pomaže i njemu i Robertu Pattinsonu da u svakom kadru izgledaju elegantno. Pattinsonovo prisustvo na film djeluje blagotvorno, ali imao je on i boljih recentnih uloga u glumački zahtjevnijim filmovima. Aaron Taylor-Johnson malo podiže atmosferu kada se u ulozi vojnika pojavi kasnije u filmu, dok Elizabeth Debicki uglavnom statira u ulozi koja je zamišljena kao emocionalno težište filma. Najveći promašaj u glumačkoj postavi je Kenneth Branagh kao negativac. Glumac i redatelj koji se proslavio ekranizacijama Shakespeareovih drama prije nego se dohvatio ultra-komercijalne kinematografije sa promjenljivim uspjehom, svakako u sebi nosi dovoljnu količinu teatralnosti da iznese lik filmskog negativca, samo što njemu prirođena teatralnost ovdje nije kompatibilna sa teatralnošću ruskog oligarha kakvog bi, primjerice, bolje odigrao Rade Šerbedžija. U konačnici, Tenet ostavlje toliko miješanih dojmova koji se međusobno potiru i čine ga krajnje prolaznom senzacijom. Mjereno aršinima Nolanove dosadašnji radova, možemo ga smjestiti pri dnu, ako ne i na samom dnu autorove karijere.

 

15.10.20

Oh, Mercy! / Roubaix, une lumiere

 kritika objavljena na XXZ



2019.

režija: Arnaud Desplechin

scenario: Arnaud Desplechin, Léa Mysius (prema dokumentarnom filmu Roubaix, Commisariat central Mosca Boucaulta)

uloge: Roschdy Zem, Léa Seydoux, Sara Forestier, Antoine Reinartz, Philippe Duquesne, Maissa Taleb, Madison Copin


Verovatno želeći da se reši etikete buržoaskog autora, ili makar autora koji namerno svoje filmove smešta u milje srednjeg i viših slojeva, Arnaud Desplechin je rešio da napravi „narodski” film. Rešio i pogrešio, reklo bi se, jer mešavina socijalne drame i kriminalističkog trilera u slučaju Oh, Mercy! (čak je i internacionalni naslov duboko pogrešan) nikada ne „klikne” kako treba. Uostalom, postoji sasvim dobar razlog zašto „buržoaski” filmski autori biraju baš taj i takav milje: tek situirani ljudi mogu da se u punoj meri posvete svojim unutarnjim životima, a to je ono što Desplechina prvenstveno zanima i u čemu je majstor.


U međuvremenu, odnosno otkad je on na sceni (a tome ima tridesetak godina), promenio se njegov rodni grad koji mu je služio kao inspiracija i česta lokacija za snimanje. Roubaix, gradić na belgijskoj granici nedaleko od Lillea, nekada prosperitetno industrijsko mesto, sada je najsiromašnija opština u Francuskoj iz koje nije pobegao samo onaj koji nije mogao. U gradu trenutno oko polovine stanovništva živi ispod praga siromaštva, a stopa kriminala je izuzetno visoka. U današnjim okolnostima Roubaix bi mogao poslužiti kao izvrsna lokacija za krimi-triler, a Desplechin kao lokalac i autor koji je u svoje drame često unosio elemente trilera i misterije (premda se tu radilo o diplomatiji, špijunaži i postupanju iz visokih moralnih pobuda, što je opet „sport” samo za situirane) kao reditelj koji bi tu priču ispričao na jedan drugačiji način.


Isprva se čini da je Desplechin na pravom tragu kada priču postavi u praznično doba, referirajući se pritom na jedan od svojih uspešnijih ranijih filmova A Christmas Tale (2008), i postavi nas u središte događanja. Dok građani praznuju, policajci moraju da rade svoj posao jer, očito, kriminal ne miruje. Priča se tako otvara muljavim svedočenjem čoveka (Duquesne) kojem su barabe, navodno, pokušale da ukradu auto tako što su ga napale brenerom. Krimose opisuje kao stereotipne Arape, jedan je navodno imao i turban, a zbog tog rasizma priča ne deluje ni najmanje uverljivo. Posebno u situaciji u kojoj je šef stanice, komesar Daoud (Rochdy Zem) i sam alžirskog porekla i spreman je da sa mirom posluša i „probuši” takvo svedočenje.


Kao dobra ideja se čini i uvođenje naratora, mladog, novopridošlog policajca Louisa (Reinartz) koji stoji negde između autorovog „povratničkog” i našeg „svežeg” pogleda. Taj dosta često ne-elegantni narativni aparat ovde je iskorišten na prilično zgodan način da nas uvede u milje margine i kriminala na margini, u sitne pljačke, podmetnute požare, svet tinejdžerki koje napuštaju roditeljski dom, što je slučaj sa Sophie (Taleb), naročito kada se na nekoliko kilometara odatle nalazi država u kojoj je prostitucija legalna. To je sasvim dovoljno za prilično glatko tekuću prvu polovinu filma kao nekakvu prolongiranu ekspoziciju.


Problem nastaje u drugoj polovini filma u kojoj se Desplachin fokusira na jedan partikularni stvarni zločin, na ubistvo starice tokom provale, zbog čega Oh, Mercy! postaje i ostaje tipičan procedural nalik na prolongiranu epizodu serije poput Law and Order. Ispostavlja se da su za zločin odgovorne dve devojke koje žive skupa u kući pored i koje su se prvo pojavile u svojstvu svedokinja paleža ranije u istoj ulici. Kako Daoud iz nekog neobjašnjenog razloga ima „šesto čulo” za to ko je kriv, a Louis sa jednom od njih, Claude (Seydoux) već ima uspostavljen odnos, sledi mučno ispitivanje...


Ne samo da kriminalistička priča nikada ne „upadne u šine” i poteče glatko (premda je Desplechin kao uzore citirao Hitchcocka i Melvillea, ne dostiže ih ni iz daleka), nego su grube greške i tretman likova i glumačka podela. Znamo da je „deglamurizacija” jedan od čestih postupaka kada hollywoodski film kreće u lov na nagrade, ali to u slučaju Lée Seydoux naprosto ne štima, posebno u kontrastu sa Sarom Forestier kojoj uloga Claudine partnerke Marie donekle i pristaje. Karakterizacija njih dve, po sistemu „psihologije za glupake” izrečena iz Daoudovih usta („Ti si zgodna i bila si popularna u srednjoj školi, a onda te je realnost zaskočila. Ti si ružnjikava i nesigurna u sebe, pa si pala na prvu osobu koja ti je posvetila pažnju.”) je posebna priča. Daoudov lik je još i nekako najrazvijeniji, iako nikad ne dobijamo objašnjenje za njegove policijske „super-moći”, makar dobijamo uvid u nekakvu motivaciju zašto je ostao u Roubaixu (čak mu se i familija vratila u Alžir), te u njegovu metodologiju rada, smirenost i razgovore koji uvek idu u cilju smirivanja sagovornika. Louis, iako narator, ostaje potpuno nedorečen, tako da ponekad deluje kao zatečen, a ponekad kao „tabula rasa”.


Sa takvim filmom ne čudi da bioskopska distribucija ponegde kasni i više od godinu dana, te da je film drugde promptno pušten na televiziji. Čak se i za ekstenzivnu festivalsku turneju prošle godine može naći opravdanje da je u pitanju film renomiranog autora koji je premijeru imao na najprestižnijem od svih festivala. Ono što čudi je činjenica da Desplechinov već drugi film zaredom (ni Ismael's Ghosts nije bio naročito kvalitetan film, iz razloga nekoherentnosti je delovao kao da je sam sebi svrha) igra u Cannesu. Ali, opet, u poređenju sa time da ove godine Cannesa nije bilo, čak su i lošiji filmovi sa prošlogodišnjeg izdanja melem na ranu, posebno ako se pogledaju u praznjikavom bioskopu.

12.10.20

Greenland

 kritika objavljena na XXZ


2020.

režija: Ric Roman Waugh

scenario: Chris Sparling

uloge: Gerard Butler, Morena Baccarin, Roger Dale Floyd, Scott Glenn, David Denman, Hope Davis, Andrew Bachelor

Pre nego što je u fokus televizijskih vesti i novinskih napisa došlo njegovo oboljevanje od korone, neizvesna sudbina, utemeljene i neutemeljene špekulacije šta dalje, da li nešto radi namerno i zašto to radi, američki predsednik Donald Trump je medijski »zablistao« idejom o kupovini Grenlanda. U savremenom kontekstu deluje bizarno ili makar demodirano (podsetimo se, Amerikanci su dobar deo svoje današnje teritorije otkupili od drugih država), pa nam ostaje da se čudimo kako mu je to palo na pamet. Jedan verovatno netačan, ali duhovit i blago ciničan odgovor bi bio da je pogledao film katastrofe sa tim naslovom, poverovao u njegovu istinitost i »zagrejao se« za ideju o teritorijalnom proširenju.

Šalu na stranu, Greenland još nije debitovao u Americi (učiniće to ovog meseca i to direktno na VOD platformama), a »probijanje leda« u Evropi ne ide baš prema očekivanjima: budžet još nije pokriven. Opet, imajmo u vidu da je ova godina vrlo atipična, da je entuzijazam za bioskop kod najšire publike na prilično niskom nivou, tako da u tom svetlu Greenland dođe zamalo kao »blockbuster«. Ima tu potencijala i za spektakl i za poneku referencu na »stanje stvari« u današnjem svetu kojem odgovara epitet apokaliptičnog.

Naš junak John Garrity kojeg igra akcijski junak novog doba Gerard Butler naizgled je običan građevinski inženjer koji se sprema da svoj život vrati na pravi put nakon gluposti koju je sam napravio. On je u procesu pomirenja sa suprugom Allison (Morena Baccarin iz Deadpool filmova) koju je prevario i vraća se kući za rođendan njihovog sedmogodišnjeg sina Nathana (Floyd). Upravo za taj vikend je najavljen potencijalno opasan astronomski fenomen prolaska komete Clarke jako blizu Zemljinoj atmosferi. Inicijalna predviđanja da će kometa našu planetu mimoići, te da će samo prirediti »šou« na nebu, ubrzo se ispostave kao promašene: delovi padaju na Zemlju i devastiraju gradove. Nova vest je da čovečanstvo ima samo 48 sati do događaja masovnog uništenja, jačeg od onog koji je potamanio dinosauruse.

Naš junak John i njegova porodica nalaze se na spisku odabranih putnika za super-tajno sklonište, verovatno zbog svog posla. Međutim, kako haos nastaje i kako se panika podiže, pojavljuju se i »nezvani gosti« koji pokušavaju da se »umuljaju« u jedan od aviona. Nathan zbog svog dijabetesa biva odbijen na vojnom aerodromu i to baš u trenutku kada se John odvojio od ostatka porodice da pokupi lek koji je sin zaboravio. Nastaje komešanje, porodica se razdvaja na nešto duže, mobilne komunikacije su preopterećene ili u prekidu...

Dogovor je da se svi nađu kod Allisoninog oca Dalea (Glenn), a do tamo moraju da se snađu kako ko zna i ume. Allison i Nathan, čini se, isprva imaju sreću kada ih pokupi bračni par (Denman, Davis), ali čini se da su njihove oči uprte samo u njihove »VIP narukvice« sa kojima mogu da se domognu aviona, a u tu svrhu će iz vozila izbaciti Allison i oteti Nathana. John, sa druge strane, uspeva da »ustopira« kamion koji prevozi ljude, tamo ga zbog narukvice napadnu dvojica, ali makar uspe da dobije informaciju da je konačna destinacija letova aviona Grenland, te da iz Kanade poleću piloti-privatnici. Jednom kada se familija nađe na okupu, preostaje im još jedno rizično zajedničko putovanje...

Sa pozitivne strane, Greenland je razmerno napet film, naročito u prvoj polovini. Stvari eskaliraju brzo i naizgled haotično, ali u tome je jasna autorska namera i metodologija. Od toga kako se menja medijsko izveštavanje (paralele sa koronom se itekako mogu povući), pa do toga kako je vlast (režim, administracija, uprava, poredak) ono prvo što se dezintegriše, pa se ceo sistem uruši, skreće prema anarhiji tek elementarno ograničenoj ostacima etičkih načela. Scene panike i grabeža (naročito grabeža) su nam bolno poznate. Osim uvida u prirodu ljudskog društva, imamo i dovoljno akcije da nas zabavi.

Problem je što se tempo filma samo diže dok to ne postane zamorno negde oko polovine, a otprilike istovremeno na videlo izlazi dramaturgija očekivanog. Filmovi katastrofe su sami po sebi rigidni, scenaristi često polaze za prigodnim, »deus ex machina« i ničim opravdanim rešenjima kako bi radnju prebacili od tačke A do tačke B. Problem sa Greenlandom je da je njegov scenarista Chris Sparling uspeo da  sva ta skretanja budu krajnje predvidljiva, osim toga što deluje kao to da padaju s neba.

Usput budi rečeno, nije se naročito potrudio ni oko razvoja likova: John jedini ima konture koliko-toliko kompleksnog ljudskog bića, već Allison i Nathan bazično služe tome da upadanjem u nevolju senzibiliziraju pobliku, a ostatak epizodnih likova ima još i manje ličnosti. Gerard Butler je uverljiv kao »akcijaš«, tip koji zna rešiti stvar i zaštititi svoju familiju, a njegov lik ima i jednu dramsku dimenziju što je u filmovima ovog žanra više izuzetak nego pravilo, a glumac to iznosi korektno. Opet, čini se da je scenarista razrađivao priču o njegovom škotskom poreklu zato da bi glumac mogao da govori tim akcentom, iako to i nije baš bilo potrebno.

Na planu izvedbe, Greenland je isto manjkav film. Nešto se može svaliti na, za film ovog profila, skroman budžet od 30-ak miliona dolara, pa CGI ponekad deluje jeftino, a pojedini kadrovi (recimo crvenog neba) se suviše ponavljaju. Druga stvar tu je i limitirani talenat i zanatska veština reditelja. Waugh je karijeru počeo kao kaskader, a kao reditelj je najpoznatiji po svojoj »zatvorskoj trilogiji« sačinjenoj od manje ili više korektnih B-filmova. Sada po prvi put radi na ovako zahtevnom projektu, pokušava da se snađe, ali mu ne ide.

Na kraju krajeva, ako ćemo filmu nabrajati mane, jednu možemo naći već u naslovu: samo je minoran deo radnje pri epilogu postavljen tamo. Zbog toga su se verovatno pojedini nacionalni distributer odlučili za dopunjavanje naslova objašnjenjem. U suštini, manji je problem u Greenlandu, pa i u odavno potrošenom žanru koji je sasvim slučajno postao ponovo aktuelan zbog toga što realnost podseća na loš film. Problem je upravo u takvoj realnosti i takvoj godini u kojoj ovakav manjkav film postaje »vruća roba«.

 

 

 

11.10.20

A Film a Week - Fuzjko Hemming: A Pianist of Silence & Solitude / Fujiko Hemming no jikan

 previously published on Asian Movie Pulse



Ingrid Fuzjko Hemming is a world-class classical pianist with the life so interesting that it is quite strange that she was not the subject of a movie, documentary or fiction, so far. It is now corrected with Soichiro Komatsu’s filmmaking debut, the documentary called “Fuzjko Hemming: A Pianist of Silence & Solitude”. It was screened at the online edition of Toronto Japanese Film Festival.


Fuzjko’s extraordinary story starts with her origins: her father was a Swedish-Russian architect that studied at Bauhaus in Berlin, while her mother was a German-educated classical pianist and a piano teacher. Fuzjko was born in pre-war Berlin, but she grew up in Tokyo in the war- and early post-war time under the strict supervision of her mother who wanted her to specialize in teaching, even though she was considered to be a child prodigy. Fuzjko faced different challenges over the course of her life: her parents’ separation and divorce, the pressure of being a Eurasian child in Japan during the turbulent times, poverty during her student years in Berlin, and finally the loss of hearing due to a high temperature at the concert. Thanks to the doctors’ intervention, some of it was restored, but never completely.


Despite all the hardships, she never gave up her dream to be a concert pianist, and now, in her 80s, she lives a glamorous globe-trotting and touring life, collecting the real estate at the places that mean something to her (Paris, Berlin, Los Angeles, Tokyo and Kyoto), the books, the different artwork and the pianos she restored. Despite having her friends all over the world, she feels the loneliness quite often and is quite frank about it.


Komatsu follows his subject for a long period of time that includes the international tours and the time she spends at her various homes. The scenes from her daily routines, whether they are home- or work-based, are intercut with her memories and her live performances. In the director’s effort to tell the complete story of his protagonist, the end result seems a bit stretched and unfocused, somewhere in between the territory of a classical portrait documentary and a musical one.


On her part, Fuzjko is quite a character, visually, psychologically and otherwise, which is more than enough to draw the attention on herself, and she has a lot of stories from her long and fruitful life. And Komatsu tries to employ different devices in order to make the film both informative and relatable. Some of them serve the purpose, like Fuzjko’s illustrated diary from her teen years, that provides the framework for her childhood memories, and the mix between the “proper” and the amateur footage is quite smooth thanks to the editing. But the fact is that Komatsu could have gone easier with the textual info-cards and keep only the necessary ones, while discarding the redundant and those that go nowhere.


Although far from perfect, “Fuzjko Hemming: A Pianist of Silence & Solitude” is a decent, relaxing watch. The protagonist herself and her music provide enough of the reason for it.