Antebellum

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Baš nekako u vrijeme kada je zapadni svijet polako izlazio iz dvomjesečne karantene, dogodilo se nešto što je preuzelo novinske naslove od medicinskih izvješća o broju zaraženih i umrlih, te napretku u istraživanjima prirode korona-virusa, razvoju cjepiva i lijekova. Ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda od strane bijelog policajca zbog opiranja uhićenju za manji prekršaj, u prvi plan je izbacilo raspravu o strukturnom rasizmu u suvremenom društvu, prije svega američkom. Protesti protiv rasizma i policijske brutalnosti brzo su se proširili i po europskom kontinentu gdje su uglavnom bili mirni i folklornog karaktera, dok su se u Sjedinjenim Državama pretvorili u bojno bolje između različitih grupa u ionako politički raskrojenom društvu, uz aktivnu i nadasve prljavu ulogu policije u suzbijanju istih. Kada su se ulični protesti umirili, tema rasne diskriminacije preselila se u sferu društvenih debata i marketinških akcija: na jedno od sljedećih ubojstava od strane policije igrači najjače košarkaške lige na svijetu, NBA, reagirali su štrajkom u trajanju od nekoliko dana i kasnije ispisivanjem društveno-političkih poruka na dresovima, dok je Coca-Cola plasirala reklamu na liniji „Black Lives Matter” kampanje. Rasizam je, dakle, „vruća” društvena tema i u tom kontekstu se ovog rujna u kinima u Europi, a na internetskim platformama u Americi, pojavio Antebellum, dugometražni prvijenac autorskog dvojca Gerard Bush – Christopher Renz koji se prije toga „kalio” na kratkom metru i video-spotovima. Prema rezultatima s kino-blagajni, može se reći da čak ni vruća društvena tema nije pomogla ambicioznom autorskom dvojcu i njihovim producentima u smislu zarade i statusa hita. Koliko je to stvar kvalitete filma (kritike su podijeljene, s nagnućem prema lošima), a koliko objektivnih okolnosti nepovoljnih za kino-distribuciju, za sada je teško govoriti. Uostalom, Antebellum nije ni prvi ni jedini film na temu nasljeđa robovlasništva u Americi i suvremenog rasizma: u njegovoj se filmskoj DNK gotovo u jednakim omjerima čitaju filmovi Dvanaest godina ropstva Stevea McQueena i Bježi! Jordana Peelea koji su Antebellumu kvalitativno superiorni, iako nije riječ o besprijekornim ostvarenjima.

Naslov koji je sada sinonim za arhitektonski i modni stil, a označava period prije Američkog građanskog rata na Jugu, negiran je već prvom scenom, izvedenom kroz prolongirani pokretni kadar u kojem kamera prelazi preko južnjačke plantaže pamuka praćena preglasnom muzikom na gudaćim instrumentima. Vrijeme je ratno, na plantaži je dosta konfederalne vojske, vlasnik plantaže je brkati satnik Jasper (Jack Huston). Dok on, njegova supruga Elizabeth (Jenna Malone), kćerkica i vojska uživaju u idiličnom zalasku Sunca, crni robovi mučeni su teškim radom i fizičkom torturom. Svaki razgovor je zabranjen, a pokušaj bijega ili njegove organizacije se kažnjava smrću, što vidimo u brutalnoj egzekuciji jedne robinje pred očima njenog partnera. Tu upoznajemo i našu protagonisticu Eden (igra ju pjevačica i glumica Janelle Monáe): nju bezimeni konfederalni general (Eric Lange) siluje i žigom obilježi kao svoju. Poslije se održava svečana večera za vojsku na kojoj general održava rasistički govor o (južnjačkom) nasljeđu i tome kako ne treba dati „izdajnicima” da preuzmu zemlju, dok vojska kasnije pjeva o krvi i tlu, što signalizira da vremenski period u kojem se radnja odvija nije onaj za koji se izdaje. Prvi čin kulminira silovanjem i prebijanjem novopridošle trudne robinje od strane navodno stidljivog i tihog vojnika, te Edeninim pronalaženjem njenog beživotnog tijela.

U drugom činu, Janelle Monáe igra Veronicu, u vremenu sadašnjem uspješnu sociologinju, autoricu knjiga o pitanjima rase u društvenim odnosima i predavačicu. Ona se budi iz noćne more, uživa u jutarnjoj rutini s mužem Nickom (Marque Richardson) i kćerkicom Kennedi (London Boyce), prije nego ode na službeno putovanje i predavanje. Drugi likovi koji se pojavljuju u tom segmentu, Elizabeth i njena kćerkica koja Veronicu upozorava da bi mogla nadrapati ako ne bude tiho, unose nešto zloslutne horor atmosfere, ali imaju i simboličku ulogu da pokažu kako potomci, odnosno duh nekadašnjih robovlasnika još uvijek živi u Americi. To će biti dodatno ilustrirano u nekim naizgled trivijalnim stvarima u tretmanu Afroamerikanaca ma koliko oni bili obrazovani i uspješni: recepcionarka u hotelu će za Veronicu i njeno društvo, kolegicu Saru (Lily Cowles) i lascivnu prijateljicu Dawn (Gabourey Sidibe) rezervirati stol pored toaleta u restoranu, a konobar će im na narudžbu šampanjca ponuditi prosecco kao jeftiniju varijantu. Ono za šta Veronica misli da je naručena vožnja preko servisa Uber, ispostavit će se kao drugi oštri obrat u radnji filma, tj. kao njena otmica od strane Elizabeth i njenog muža, što drugi čin pozicionira kao „flashback” umjesto kao skok unaprijed u radnji. Slijedi treći čin Edeninog, odnosno Veronicinog bijega s plantaže zajedno s ostatkom robova, nabijen jakom simbolikom u kojoj ćelija-kapelica s križem na vrhu izgori, a konjička statua južnjačkog generala Leeja posluži kao ultimativno oruđe osvete i oslobođenja.

Na tehničkom i vizualnom planu, Antebellum funkcionira izvrsno. Fotografija Pedra Luquea je izuzetno elegantna i evokativna, te je uglavnom u funkciji akcentuacije snažne simbolike koju Bush i Renz pokušavaju progurati, a montaža je dovoljno ritmična da za svojih 105 minuta trajanja film ni u jednom trenutku nije dosadan. Glumački, Antebellum uvelike počiva na plećima Janelee Monáe, dovoljno karizmatične ne samo da iznese dvostruku ulogu, već i da njen lik zapravo bude jedini punokrvan, a ne tek funkcija. Drugi su glumci u smislu interpretacije svojih likova oštećeni već u fazi scenarija koji te likove svodi na klišeje, toliko da od, primjerice, satnika Jaspera očekujemo da u maniri tipičnog filmskog zlikovca svoje brkove uvrće, a od bezimenog generala, kasnije demaskiranog kao senatora, da i sam završi na srušenoj konjičkoj statui. Lošije od njih dvojice, pak, prolaze ženski likovi, Elizabeth kao reciklaža deplasirane tvrdnje da su žene robovlasnika još veći zlikovci od njih samih, vjerojatno zbog dokolice života onovremene bogate kućanice, a posebno Dawn koja se može smatrati uvredljivim rasnim, a ne samo rodnim stereotipom. Što se same režije tiče, stječe se dojam da Bush i Renz svoje ambicije ipak nisu uspjeli ostvariti. Ideja je, navodno, potekla od košmarnog sna koji je usnio Gerard Bush, pa ga je podijelio sa svojim kreativnim partnerom, a scenarij je nastao kao pokušaj da se taj san poveže s kontekstima prošlog i sadašnjeg vremena, te da se povuku paralele između institucionalnog rasizma nekada (ropstvo) i sada. Već se u scenariju previše oslanjaju na simboliku koju režijom još više ističu, ali ona u svojoj blatantnosti postaje sama sebi poanta nabijena krajnje nesuptilno. Žanrovi horora i još više trilera, te kostimirano ozračje (kostimografija je isto jedna od boljih stvari u filmu) služe tek kao ambalaža za standardiziranu političku poruku. Najgore od svega, Bush i Renz demonstrirali su kroz inteligentne i efektne obrate znanje koje sugerira da mogu više od toga, te da je Antebellum mogao biti dosta bolji, u konačnici i relevantniji film.