kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
U trenutku pisanja teksta, igrana verzija Diznijevog
animiranog klasika u režiji Marka Veba (The 500 Days of Summer, dva
The Amazing Spider-Man filma) ima tu „čast“ da se nalazi na
prvom mestu najgorih filmova svih vremena na sajtu IMDB s prosečnom
ocenom od 1,5
na uzorku od oko 285
hiljada datih ocena. To nam možda govori o organizovanoj
„anti-fanovskoj“ kampanji da se film zakuca za dno, ali činjenica
da nema onih drugih koji bi bili spremni da ga „brane“ u još
jednoj epizodi „kulturnih ratova“ ukazuje na skromne kvalitativne
domete. Ni brojke s blagajni ne daju razloga za optimizam: nakon prve
sedmice prikazivanja, film je dogurao tek do 90-ak miliona dolara
zarade, što predstavlja trećinu uloženih sredstava. Jednom rečju
– potop.
Negativni odium počeo je s prvim vestima da se
na projektu radi 2016. godine. Do gotovog scenarija Erin Kreside
Vilson (Men, Women and Children, The Girl on the Train) i izbora Veba
za reditelja prošlo je tri godine. Nakon toga, pandemija je odložila
produkciju. Dve glavne glumice su za svoje uloge potvrđene 2021.
godine, što je „proslavljeno“ internet-pošalicom o lepoti
Rejčel Zegler na koju je, kao, ljubomorna Gal Gadot. Film je sniman
od marta do jula 2022. godine uglavnom u studiju Pajnvud u Londonu, a
početak istog je obeležio i – požar. Još dve i po godine je
film proveo u post-produkciji, a prvi foršpan je ponovo pokrenuo
lavinu pogrdnih i posprdnih komentara po internetu.
U međuvremenu, dogodilo se to da je Rejčel
Zegler krajnje neoprezno i na svoju ruku izjavljivala svašta, od
branjenja izbora sebe za ulogu time da su i izvorna bajka braće Grim
i originalna animirana ekranizacije popularne u „Latino-sferi“
(znamo, gledali smo Blancanieves Pabla Bergera), pa do napada na
Diznijev crtani da je zastareo i toksičan zbog toga što princ
proganja Snežanu, a ona zapravo ima pasivnu ulogu da ga čeka.
Takođe, izbila je svađa na političke teme između glumica: Zegler
je stala na stranu Palestine, a Izraelka Gal Gadot na stranu svoje
zemlje. Za dodatnu kontroverzu se javio i Piter Dinklidž
problematizujući to što za uloge patuljaka nisu angažovani glumci
s tim stanjem, već su upotrebljeni CGI i glasovni glumci različitih
profila i visina.
Sama priča, pak, unekoliko se drži šablona iz
bajke. Neimenovanim kraljevstvom vladali su dobri kralj (Hedli
Frejzer) i njegova kraljica (Lorena Andrea) koji su više nego išta
želeli da dobiju dete. Želja im se ispunila jedne snežne noći, pa
su malu princezu u čast tome nazvali Snežana (svetlina kože je,
zgodno, izostavljena, a i kosa boje abonosa je pala kao kolateralna
žrtva ili se, pak, podrazumeva – prosudite sami). Snežana
(Emilija Fošer) je izrasla u dragu, prijaznu i pravednu devojčicu,
ali je porodicu zadesila tragedija: kraljica je umrla, a kralj se
oženio lepom stankinjom (Gadot) koja ga je opčinila.
Ona je, naravno, bila zla čarobnica, pa je
kralja na prevaru poslala u rat, Snežanu zadržala u dvorcu kao
sluškinju, a podanike je izrabljivala, od njih krala i surovo ih
kažnjavala. Jedino što ju je zanimalo, pored bogatstva, bio je njen
status lepotice, zbog čega je ispitivala ogledalo na zidu svoje
sobe. Kada joj je ogledalo jednog dana reklo da je Snežana (sada već
ulogu preuzima Rejčel Zegler), ona je naredila lovcu (Ansu Kabia) da
je ubije, ali se lovac smilovao i pustio je u šumu.
Dalje znamo: sedam patuljaka, njihova kućica,
otrovna jabuka i – princ. Doduše, princ sada ima ime: Džonatan
(Endrju Barnep) i zapravo nije princ, već „robin-hudovski“ vođa
grupe odmetnika koji se skrivaju u šumi, pljačkaju dvor da bi
nahranili siromašne i zaklinju se na vernost nestalom kralju. I pre
cele zavere protiv Snežane, imamo „meet cute“ momenat između
nje i Džonatana, tako da je makar jedan nedostatak Diznijevog
crtanog filma ispravljen – on sada zapravo ima motiv da je poljubi
i probudi. Kao „bonus“ možemo da uzmemo i to da vođa patuljaka,
Uča (glas Džeremija Svifta) u jednom trenutku objašnjava ekonomska
kretanja u kraljevstvu s bazičnih marksističkih pozicija, ali to
ipak ne vodi prema raspletu u kojem Snežana predvodi komunističku
revoluciju, ukida svoj tron i proglašava socijalističku republiku.
Iz današnje perspektive, jasno je da je
originalni animirani film imao svojih problema etičke prirode i da
danas to može izgledati zastarelo, prevaziđeno i duboko
konzervativno, ali je on makar bio izraz svog vremena. Uostalom, nije
da bajka braće Grim u međuvremenu nije dobila neka nova čitanja,
pa ako vam je spot za pesmu Sonne grupe Rammstein previše
subverzivan i neukusan, podsetimo se da je Tarsem Sing režirao
Mirror Mirror (2012), a da je Džo Nusbaum postavio Snežanu u
okruženje američke srednje škole u filmu Sydney White (2007), a
bilo je tu još čitanja, od konvencionalnih, preko fantazijskih,
komičnih i „hororičnih“ do erotsko-parodičnih.
Problem s novim Diznijevim igranim je što
zapravo ne korespondira ni sa čim, osim sa poslovnim trendovima
kompanije (CGI, „green screen“, fotorealistična animacija u
kojoj šumske životinjice prave ljudske face bez ikakvog razloga) i
društvenim trendovima za jedan deo društva, onaj koji sam sebe zove
progresivnim. Ovakvo izvrtanje postulata što animiranog klasika, što
same bajke ima samo jednu svrhu: „nabijanje“ političke
korektnosti, i to pritom radi krajnje nevešto.
Najmanji je problem izbor nešto tamnoputije
glumice latinoameričkog porekla za Snežanu. Problem je što Rejčel
Zegler nema pravu prezentnost u ulozi, pa u ikoničnom Snežaninom
kostimu izgleda kao da je pošla na maskenbal. Za razliku od uloge u
West Side Story koja ju je proslavila, ona ovde samo jednom uspeva da
povede pesmu, i to od nekoliko prilika, ali ne i da povede revoluciju
u ključnom trenutku. Slično vredi i za Gal Gadot koja bi u teoriji
mogla da zablista kontra svog tipa Wonder Woman, ali zapravo nema
energije da iznese zlobnu kraljicu ni na polju pesme i plesa, ni na
polju drame.
E, da, kao i original, i nova verzija Snow White
je mjuzikl i taj okvir se koristi u iste svrhe: kad radnja krene da
se „vuče“, što je u crtanom oko sredine, a ovde već na
početku, jedini spas može predstavljati song i plesna sekvenca.
Razlika je, doduše, u pamtljivosti pesama, tako da i u novoj verziji
najbolje prolaze reciklaže starih „hitova“ Heigh-Ho i Whistle
While You Work, dok su novi songovi krajnje anemični.
Pošto obe navedene uključuju i patuljke,
odnosno podvlače njihov grupni karakter, to nas dovodi do rasprave o
ispravnosti odluke da oni budu animirani. Iako se odluka iz ove
perspektive čini ispravnom s vizuelne i tehničke strane (zapravo je
produžena muzička sekvenca za Heigh-Ho ujedno i najimpresivnija u
filmu), ostaje nam „Dinklidžov argument“ na koji nije lako dati
jednoznačan odgovor. Jer, čak i da su pravi glumci-patuljci uzeti
za uloge u koje bi se njihov hendikep prirodno uklopio, što je redak
slučaj, te su mitološke uloge ipak stereotipi, pa bi se film opet
našao na etički skliskom terenu.
Možda to najbolje oslikava koliki je „sizifov
posao“ proguravati političku korektnost kroz nešto što bi makar
u teoriji moralo da posluži kao zabava. Snow White možda nije teror
amaterizma kao The Room da bi se s pravom okitio naslovom najgoreg
filma svih vremena, ali je svejedno popriličan neuspeh u svom
neveštom spajanju nespojivog. Scenaristkinja Vilson, režiser Veb i
glumica Zegler su se svojski potrudili da Snow White ima harizmu
predavanja na koje nas teraju da idemo, a mi bismo radije radili
doslovno bilo šta drugo.