Showing posts with label christopher landon. Show all posts
Showing posts with label christopher landon. Show all posts

25.4.25

Drop

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Moram da priznam, dragi čitaoci, da nikako ne kapiram mehaniku romanse u sadašnjem trenutku. Nekada se znalo: bioskop i zajednička kanta kokica da se prsti dodiruju, ali svakom svoje piće. Posle šetnja po gradu makar do idealnog kafića gde se slažu utisci i planiraju daljnje aktivnosti, možda neka izložba, koncert, „klabing“ ili, pak, neka klopa ili još šetnje u dvoje, daleko od nepredvidljivih gužvi, što je možda i najbolje. Sve je to elegancijom podsećalo na tango, ali bez strogih sudija koji bi brojali greške i promašene korake. Ili to tako biva u dvadesetima.

Možda sam, sad sa četrdeset i kusur, samo mator, pritisnut dnevnim brigama porodičnog života, pa stoga ispao iz štosa. Možda se samo užasavam depersonalizovane komunikacije i aplikacija za sve, pa i za „uparivanje“. Svakako, ako ne bih okretao na komediju, verovatno na tragu neprijatne „stend-up“ improvizacije, ceo taj svet nalaženja, sastanaka i upoznavanja preko komunikacije „zatvorenih karata“ bih percipirao kao ne naročito originalan psihološki horor.

Drop Kristofera Lendona (Happy Death Day oba dela, Freaky, scenario još za Paranormal Activity serijal) napeti je triler smešten u okruženje prvog sastanka između dvoje zrelih ljudi koji se ne odvija po planu. A i za sastanak, i za očekivanja, i za njihovo iznevereavanje krive su, makar delom, aplikacije.

Vajolet (Megan Fahi, zvezda serija The Bold Type i The White Lotus) je udovica i samohrana majka u tridesetim godinama, a radi kao psihoterapeutkinja za žrtve traume i nasilja u vezi. Ona je to i sama bila: njen pokojni muž Blejk (Majkl Šej u flešbek scenama) ju je maltretirao, a još od uvodne scene se sugeriše da ga je ona možda u samoodbrani ubila. Bilo kako bilo, Vajolet od Blejkove smrti nije izlazila na sastanke s muškarcima, ali je Henri (Brendon Sklenar, nedavno viđen u It Ends with Us i seriji 1923) pokazao izuzetnu upornost, strpljenje i takt kako bi je izveo. Henri je inače istih godina kao Vajolet, fotograf je i radi za gradonačelnika Čikaga.

Vajolet uredi čuvanje za svog sina Tobija (Džejkob Robinson) tako što pozove svoju sestru Džen (Vajolet Robinson) da pazi na njega dok je ona po prvi put odsutna iz kuće uveče. Njihov sastanak je zapravo večera u finom restoranu, popularnom mestu za romantične izlaske, na vrhu jednog od čikaških solitera odakle se vidi ceo grad. Henri malo kasni, pa Vajolet odlučuje da ga sačeka na šanku gde se upušta u konverzaciju sa šankericom (Gejbrijel Rajan) koja se nagledala svega, „sapatnikom“ Ričardom (Rid Dajamond, možda ga se sećamo kao detektiva Kelermana u seriji Homicide) koji takođe čeka svoju pratilju Dajen s kojom ima susret naslepo, kao i sa ljigavim i lagano pijanim pijanistom Filom (Ed Viks).

Henri dolazi i sve kreće lagano i ugodno, on je i uživo pun razumevanja i strpljiv. Ne smeta čak ni to što im je konobar Met (Džefri Self) neiskusan, brbljiv i u tome pomalo netaktičan. A onda Vajolet počinju da dolaze poruke na mobilni telefon preko servisa nalik na Air Drop, što podrazumeva da ih šalje neko iz restorana sa petnaestak metara udaljenosti ili manje. Vajolet je zbog toga, očekivano, iznervirana, a Henri pokušava da je smiri i pokaže zdravu dozu razumevanja za njene osećaje.

U početku su to „mimovi“ s interneta i neslane šale, ali se ubrzo otkriva da ona nije izabrana slučajno. Ko god da joj to šalje, ima svog „čoveka“, maskiranog napadača, u njenoj kući, pa joj tako preti. Ista osoba takođe pomno prati i prisluškuje situaciju u restoranu. Od nje zahteva da preduzme tačno određene korake, a konačna meta je upravo Henri, i to zbog svog posla, jer je video i snimio nešto što nije smeo.

Pitanje je ko je koristi kao figuru u toj morbidnoj šahovskoj partiji. Je li to konobar? Je li to možda gost sa kojim se slučajno sudarila na ulasku? Je li to pripiti pijanista? Ili možda neko iz većeg društva raspojasanih gostiju? Vajolet je takođe u problemu jer ne želi biti otkrivena, kako od strane Henrija, tako i od strane osoblja restorana koje već primećuje da se čudno ponaša, a mora nekako i ubediti napadača da sarađuje s njim dok zaista ne želi da naudi Henriju koji joj se jako dopada kao osoba.

Dok Drop ide linijom ekonomičnog trilera s tek nekoliko likova i snimljenog na samo dve lokacije, odlično se drži. Kao prekaljeni scenarista i reditelj sklon inovaciji jasnih koncepata u žanrovskom filmu, Kristofer Lendon sjajno kontroliše situaciju i dozirano dodaje na napetosti u, čini se, sasvim običnim i očekivanim situacijama. Kompozitor Ber MekKriri, direktor fotografije Mark Spajser i montažer Ben Boduin mu tu zdušno priskaču u pomoć solidno odrađenim poslom, bilo da je reč o tačno pogođenim i tempiranim „uletima“ muzike, švenkovima i vožnjama koji nam otkrivaju tačno onoliko mikro-topografije koliko je potrebno ili ubačenim „akrobacijama“ koje nas zabavljaju dovoljno da ne primetimo da scenario na momente ostaje bez „pogonskog goriva“.

Lendon takođe zna da, kada se u trileru ili hororu podižu ulozi, likovi i njihove emocije moraju biti pravilno „usidreni“. Iako nije sam pisao scenario (to su učinili Džilijan Džejkobs i Kris Rouč koji takođe stoje iza filmova kao što su Truth or Dare i Fantasy Island), Kristofer Lendon zna da ga „pročita“ i usmeri glumce. U tom smislu, Megan Fahi i Brendon Sklenar su izvanredni i pojedinačno, ali i zajedno, jer između njih sve pršti od izrazito uverljive hemije. Ostali, u teoriji, imaju manje posla, odnosno po jedan ili dva sentimenta koji moraju pogoditi, ali i njihove interpretacije su vrlo dobre: Vajolet Bin je bezobrazna taman koliko treba kao Džen, Džefri Self izvodi izuzetnu improvizaciju na tragu „krindža“ i anti-komedije, a Rid Dajamond skriva jednu neodređeno preteću notu iza smotanosti i slatkorečivosti.

Problem s filmom, međutim, nastupa na kraju i izvire upravo iz uloga koji su prethodno podignuti do „nebeskih visina“. Jednostavno rečeno, to sve treba nekako raspetljati, scenario u tom smislu ide na nagla rešenja koja zahtevaju previše „saradnje“ od gledaoca da ne primeti logičke rupe, a Kristofer Lendon kao da nema kuda, osim da to izvede kroz žanrovske „set-pis“ sekvence koje pomalo odudaraju od onoga što smo do sada videli. Možda bi Drop ispao bolje da je reditelj napisao i završnu ruku scenarija, ali i ovako je prilično dobar i efektan triler.

15.1.21

Freaky

 kritika objavljena na XXZ



2020.

režija: Christopher Landon

scenario: Christopher Landon, Michael Kennedy

uloge: Vince Vaughn, Kathryn Newton, Celeste O’Connor, Misha Osherovich, Emily Holder, Nicholas Stargel, Kelly Lamor Wilson, Mitchell Hoog, Uriah Shelton, Dana Drori, Katie Finneran


Kako smo završili prošlu godinu u smislu kritika filmova, žanrovski i veselo, tako ćemo započeti novu, sa jednom post-modernom horor-komedijom, umerenom parodijom i riznicom referenci na kultne filmove od 70-ih do 90-ih godina prošlog veka. Prvo i osnovno, treba imati puno petlje da bi se smućkao derivativni »high concept« sastavljen od Freaky Friday (zamena tela) i Friday the 13th (slešer) i onda film prosto nazvati Freaky. Ali ako neko to može, onda to može »high concept« žanrovski štreber Christopher Landon, najpoznatiji po režiji Groundhog Day-slešer serijala Happy Death Day, ali i po scenarijima za filmove kao što su Disturbia i Viral.


Landon film otvara retro-fontom kojim potpisuje dan i datum, sreda jedanaesti. Ne treba biti doktor matematike da bi se sračunalo šta sledi za dva dana. Prvi deo uvodne sekvence, međutim, referenca je na visoko-referencijalni, samosvesni horor, Scream. Četvoro tinejdžera tulumari u praznoj viletini, pričajući »strašne priče pored vatre«, od kojih se dobar deo njih odnosi na »gerijatrijskog serijskog ubicu«, maskiranog i aktivnog od 70-ih, što je jasna asocijacija na Carpenterov Halloween serijal kojim je praktično izmišljen slešer kao pod-žanr. Zabavu im, međutim, prekida dotični maskirani ubica a la Jason (Friday the 13th), B-filmska varijanta Halloweenovog Michaela Myersa, koji ih tiho, efikasno i semi-kreativno tamani pre nego što ukrade astečki bodež koji će se ispostaviti kao pokretač glavnog zapleta filma.


Rez na sledeći dan i na našu heroinu Millie (Newton), slešer-heroinu starog kova, tihu, povučenu, nevinu i sa traumom gubitka u bliskoj prošlosti. Nakon jutarnje rutine sa zaštitničkom majkom i starijom sestrom policajkom, nalazi se sa svojim najbližim prijateljima (O’Connor, Osherovich) i odlazi u školu gde se mora nositi sa »hororom« nepopularnosti i neuzvraćenom simpatijom prema školskoj sportskoj zvezdi Bookeru (Shelton). Pravi horor za nju nastaje kada se nađe oči u oči s manijakom iz prethodne sekvence (Vaughn) i on je probode astečkim nožem u rame, ali se rana pojavljuje i njemu i to na istom mestu.


Ujutru ih oboje očekuje iznenađenje: zamenili su tela, pa se sada psihopata iz urbanih legendi nalazi u telu Millie, što mu omogućava da se ponaša kao »vuk u jagnjećoj koži« i da svoje žrtve efikasno mami, a nežna i dobra Millie se budi u nezgrapnom telu dvometraša. Njih dvoje imaju 24 časa da zamene tela, a pitanje je žele li oboje baš isto. Sledi komična avantura sa ponešto horor-elemenata, ali i sa obiljem referenci i »uskršnjih jaja« iz sveta filma, sa akcentom na kinematografiju 80-ih, i to ne samo njenu horor-stranu.


Osnovni štos za zamenom tela je literarni standard još od Twainovog Kraljevića i prosjaka, u filmu je korišćen nebrojeno puta, ali je njegova Freaky Friday inkarnacija ovde istaknuta pre svega naslovom, ali i spletom referenci koje nisu odmah uočljive, iako ih nije teško mentalnom gimnastikom izvesti iz onoga što vidimo na ekranu. Recimo u pomenutoj »family friendly« komediji su igrale Lindsay Lohan i Jamie Lee Curtis, zvezda Halloween serijala čiji je lik postao uzor za konzervativnu »finalku«, dok je Lindsay Lohan od svojih kasnih tinejdžerskih dana bila sinonim za skandale. Ako te reference razvijemo malo dalje, jasno nam je da Millie u svom telu počinje kao Jamie Lee Curtis-tip »finalke«, dok je ponašanje tog istog tela kada njime upravlja psihopata više na liniji Lindsay Lohan, što donosi određeni tip pažnje i popularnosti od strane okruženja, ali to takođe funkcioniše kao komentar i na filmske i na kulturne i na standarde ponašanja u prošlosti i u sadašnjosti.


Drugi koloplet referenci vezan je za Vincea Vaughna u ulozi poremećenog manijaka. Vaughn je inače karijeru izgradio na komedijama gde je pažljivo gradio personu nespretnog i nesuptilnog dobrice oko svog prirodno gabaritnog tela. Ovde je u komičnim momentima očekivano briljantan, a snebivanje u stilu seoske mlade kada tim telom upravlja duša Millie su zlata vredni, kao i do perfekcije izgrađena referenca na originalni Back to The Future i pretnju incesta u njemu. Ono što se, međutim, lako zaboravlja je to da je jedna od prvih visokoprofilnih Vaughnovih uloga bila uloga Normana Batesa u novoj verziji Psiha u režiji Gusa Van Santa, a lik Normana Batesa kao psihopate s nožem stoji u temeljima slešera. Vaughn je nedavno pokušao da napravi restart svoje karijere upravo u pravcu uloga u akcionim i trieleroidnim dramama kod S. Craiga Zahlera (Brawl in the Cell Block 99, Dragged Across Concrete), koristeći svoje krupno telo u više pretećem, a manje komičnom kontekstu. Naravno da je Vaughn kao glumac za tri klase iznad od onih koji su igrali slešerske negativce, a čiji je zadatak bio jednostavno da budu preteći svojom po pravilu maskiranom pojavom, bez reči, ali ovde demonstrira raskoš svog talenta i kao komičar i kao pretnja.


Naravno da Landon tu i tamo preteruje, pa svoje štoseve ponekad ubacuje i nemotivisano (primera radi, u nekom trenutku će se gotovo iznenada pojaviti i kuka iz I Know What You Did Last Summer, dok je »homecoming« kao mesto konačnog obračuna takođe oprobani standard američkog horora), ali ponekad je to toliko blesavo da je prosto zabavno, kao recimo štos da policajci pucaju u vazduh čak i u zatvorenoj prostoriji (referenca na generalne 80-te) i tako stvaraju bespotrebnu paniku. Takođe ne može se reći da uspeva u ozbiljnim namerama da se pozabavi razlikama između rodnih uloga, ali to mu verovatno i nije bila namena. Freaky je možda malo pretrpan i odveć kitnjast u smislu mreže referenci, ali je više nego dobar i zabavan film za bioskopsko, ali i za kućno gledanje.